WCC

Službena djelatnost tvrtke je bila globalna trgovina. No, "trgovinu" ovdje treba shvatiti u najširem i najmračnijem smislu. 1947. godine je tvrtka imala prodajne kanale diljem Latinske Amerike, kao i podružnice ili pridružena društva u sjevernoj Africi, Indiji, Kini, Tajlandu, Cejlonu, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Portugalu, Italiji, Švicarskoj i drugdje. Bavila se prometom cementa, automobilskih dijelova, bodljikave žice, riže, obuće, čarapa, kemikalija, farmaceutskih proizvoda, biljnih lijekova, voskova, smola, eteričnih ulja, kirurških instrumenata, medicinskih sapuna, kozmetike, prehrambenih esencija i mnogih drugih proizvoda. Ovakva raznolikost nije slučajna. Upravo to takvu korporaciju čini korisnom za obavještajne svrhe. Obavještajna vrijednost trgovine leži u njenoj banalnosti. Cement služi za izgradnju luka. Kemikalije postaju lijekovi ili oružje. Svila otvara vrata Tajlandu. Biljni lijekovi i smole preklapaju se sa mrežama krijumčarenja narkotika. Brodarske linije postaju putevi za bijeg. Promocija turizma pretvara se u političko izviđanje. Tvrtka koja trguje svime može opravdati bilo što.

Upravo zato WCC treba promatrati kao simulakrum carstva iz razdoblja ranog Hladnog rata. Britansko Carstvo je umiralo, Američko Carstvo pretvaralo se kao da je nastajalo, dok stare njemačke mreže nisu toliko uništene koliko su bile apsorbirane i preobražene. WCC je u svoje redove uključio golem dio bivše nacističke i fašističke imovine i kadrova: Otta Skorzenyja, Johannesa Bernhardta, Ricarda Sicrea, Biddlea Sawyera, španjolske i argentinske kanale, poslijeratne mreže trgovine oružjem. Senzacionalna se tvrdnja pripisuje Aline Griffith, grofici od Romanonesa; ona je navodno opisala kako je Otto Skorzeny nakon osam ili devet godina preuzeo vodstvo, nakon čega je "sve išlo preko njega", i operacije su postale sofisticiranije, bolje naoružane i raširenije. Evo kako Griffith vlastitim riječima opisuje tu tranziciju tijekom koje je, krajem 1950-ih, Otto Skorzeny zamijenio F. T. Ryana na mjestu predsjednika tvrtke World Commerce Corporation:

"Moj tadašnji šef bio je Frank Ryan, koji je prethodno u Washingtonu obnašao dužnost voditelja odjela za posebne obavještajne poslove (SI) za Španjolsku i Portugal. Stekla sam dojam da ću vremenom organizirati mreže za prikupljanje informacija o sovjetskim obavještajnim aktivnostima. Trebala sam preseliti u Prag i tamo otvoriti urede nakon što se vjenčam. Tek sam četrdeset godina kasnije doznala da se ta tvrtka nije javno koristila kao paravan za obavještajne aktivnosti američke vlade, iako su svi sa kojima sam se susretala i surađivala tijekom te dvije godine na poslu [dvije godine pod vodstvom F. T. Ryana] bili agenti OSS-a, u ovoj ili onoj zemlji. Čini se da je ustroj te tvrtke bio svojevrsni prethodnik afere Iran-Contra, u kojoj se prihod od prodaje putem privatnih tvrtki koristio za potporu skupinama sklonima SAD-u u stranoj zemlji. (The Secrets War: The Office of Strategic Services in World War II)

Prošlo je osam ili devet godina. Otto je preuzeo vodstvo i sve se promijenilo... sve je išlo preko njega. Za mene je to značilo promjenu nabolje. Dolaskom Otta postali smo znatno sofisticiraniji. Na raspolaganju smo imali više oružja... zapravo bilo što... osoblje za koje nisam znala da nam je dostupno... sve je postalo vrlo sofisticirano i raširenije. Ubrzo sam se povukla iz toga... nisam željela znati niti polovicu onoga što smo radili." 

O kakvim je resursima riječ? Što je Otto Skorzeny stavio na raspolaganje organizaciji World Commerce Corporation (WCC) kada je preuzeo poslovanje? U knjizi "The Skorzeny Papers", autora Ralpha Ganisa (pravom rudniku informacija!) doznajemo da je bila riječ o resursima "ogromnog njemačkog korporativnog subjekta, poznatog kao Sociedad Financiera Industrial, odnosno SOFINDUS". Ganis objašnjava da je ta "korporacija također služila kao paravan za golemu nacističku obavještajnu mrežu, koja se protezala do Južne Amerike... operativnim radom tvrtke SOFINDUS upravljalo se iz Madrida u Španjolskoj, a njezini su se ogranci protezali na Francusku, sjevernu Afriku i Južnu Ameriku. Tvrtke u sastavu SOFINDUS-a reorganizirane su i uključene u World Commerce Corporation." To je uključivalo 750 podružnica i povezanih društava koja su nacisti osnovali u Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj i Švicarskoj, počevši od ljeta 1944. godine, a sve prema nalogu Martina Bormanna upućenom čelnicima njemačke industrije i financija na sastanku u hotelu Maison Rouge u Strasbourgu. Do 1945. godine su uspjeli prebaciti iznos u zlatu, današnje vrijednosti 70 milijardi američkih dolara,  samo svojoj mreži u Brazilu. "SO FIND US". Kakav mračan smisao za humor.

Tajna istraga američkog Senata, iz 1945. godine, zaključila je da "Njemačka ima skrivene resurse za financiranje novog rata", ali je odlučila odgoditi svoj treći pokušaj osvajanja svijeta za neko buduće vrijeme. Prijenos tih resursa omogućili su zajednički poslovni interesi koji su povezivali naciste iz skupine "Maison Rouge" sa pojedincima koji su, između 1945. i 1947. godine, postali čelnici američkih i britanskih obavještajnih službi. Zajedničko djelovanje unutar institucija kao što su Banka za međunarodne namire (BIS), Schroders, I.G. Farben, General Motors, ITT, Standard Oil i Banka Engleske povezivalo je to njemačko i anglo-američko bratstvo. To znači da WCC nije bio tek anglo-američka poslijeratna trgovačka korporacija sa obavještajnim vezama. Postao je glavni kanal putem kojeg poraženi tajni nacistički aparat nije samo recikliran, već unaprijeđen – tj. integriran u atlantski komercijalno-obavještajni stroj.

Lik Skorzenyja je ključan, jer on nije bio tek bivši SS-ov komandos. Utjelovljavao je načelo kontinuiteta. Predstavljao je opstanak fašističkog operativnog stila i nakon poraza fašističkih država. Njegov svijet su bili Španjolska, Argentina, Egipat, trgovina oružjem, industrijsko posredovanje, mreže za izvlačenje ljudi, uz nasilje za koje se mogla poreći odgovornost. Dok Donovan i Stephenson predstavljaju anglo-američku obavještajnu aristokraciju, Skorzeny predstavlja "crnog viteza" poraženog Reicha koji luta hodnicima pobjedničkog poretka kao izvođač radova, posrednik, organizator, "princ ubojica" poslijeratne reakcije. U tom smislu, pitanje nije je li WCC bio "nacistički" ili "CIA-in". Dublje pitanje jest: Da li je i sam poslijeratni atlantski poredak bio hibridna tvorevina, nastala spajanjem anglo-američkih obavještajnih službi, financijskih interesa obitelji Rockefeller, Mellon i McCloy, uz korisne ostatke  njemačkog ratnog stroja?

Struktura WCC-a bila je poput labirinta. Hank Albarelli opisuje je kao složenu tajnu mrežu za prikupljanje obavještajnih podataka i operativnu potporu, koja se navodno protezala kroz više od 450 privatnih poslovnih i korporativnih podružnica u 45 zemalja. Čak i ako ta brojka zahtijeva dodatnu provjeru, sam oblik organizacije ključan je za razumijevanje njezine prirode. Nije bila riječ o jednostavnoj hijerarhiji. Bio je to nevjerojatan zbir: upravni odbori, podružnice, pridružena društva, povezane tvrtke, banke, tvrtke za trgovinu robom, brodarske kompanije, kemijske tvrtke, posrednici u trgovini oružjem, turistički pothvati i razvojne korporacije. Takva struktura nije osmišljena da bi je javnost razumjela. Namijenjena je zato da se njome operativno kreću upućeni pojedinci.

Pravna kriza početkom 1960-ih stoga je vrlo znakovita. U sporu između "Minerals & Chemicals Philipps Corp." i "Panamerican Commodities" - WCC se opirao sudskim nalozima za otkrivanje interne poslovne dokumentacije, pozivajući se na zaštitu "poslovne tajne". Stoga, pravna izloženost korespondira sa prividnim gašenjem ili nestankom aktivnosti WCC-a u tom razdoblju, iako dokumenti o raspuštanju tvrtke u Panami navode znatno kasniji datum, 1985. godinu; dok kontinuitet sugerira i pojavljivanje Margaret Tricker u zapisima. To je upravo ono ponašanje kakvo bi očekivali od "sablasne" korporacije. Ne umire kada je novine prestanu spominjati. Promijeni kožu. Migrira u "Atlantic Investment Corp.", "World Banking Corporation", "World Finance Corporation", "Permindex", ili neku drugu masku. Ime nije bitno - bitna je mreža.

Pravo značenje WCC-a je u tome što nam poslijeratni svijet prikazuje kao reorganizaciju fašističkih tehnika pod krinkom liberalne demokracije, a ne moralnu pobjedu. Nestane fašizam u vulgarnom smislu uniformi, zastava, skupova i masovne mobilizacije, nastane fašizam kao okultna fuzija korporacije i države, sačinjena od obavještajnog djelovanja, kapitala, industrije, propagande, tajnog nasilja i mitske geopolitičke sudbine. WCC je jedno od onih crnih zrcala, gdje se vidi kako poredak Hladnog rata nikada nije bio tek obrana "slobode" od komunizma. Radilo se o izgradnji planetarnog sustava kontrole, čiji su operativci učili od Londona, Berlina, Wall Streeta, Madrida, Buenos Airesa, Bangkoka i Basela.

Stoga, nevidljivost ove korporacije nije nedostatak povijesnih zapisa. Ona je dio samog fenomena. WCC je osmišljen tako da djeluje u "mrtvom kutu" između javnog prava i privatnog kapitala, između državnih obavještajnih službi i međunarodne trgovine, između obnove i pljačke. Tvrtka kao maska, upravni odbor kao obavještajna ćelija, faktura za robu kao operativna depeša, razvojni projekt kao geopolitičko oružje. Proučavati tu tvrtku znači svjedočiti nastanku svijeta u kojem i danas živimo: svijeta u kojem se suverenitet prepušta vanjskim akterima, zavjera poprima korporativni oblik, a budućnost se kupuje i prodaje putem fiktivnih tvrtki i prije nego što ljudi, čije će živote ta budućnost odrediti, uopće postanu svjesni da im se povijest dogodila.

Jason Jorjani