O snazi ​​prijateljstva i bratstvu onih koji prkose zakonu

Koncept prijateljstva u svijetu engleskog govornog područja jednostavno je nepoznat. To ne znači da prikazi prijateljstva ne postoje, niti da ljudi sa Zapada ne mogu prepoznati prijatelja kada ga vide. Mogu i prepoznaju, jer riječ je o iskonskoj funkciji koju nije tako lako iskorijeniti, kako bi to željeli naši društveni inženjeri. No, sa filozofskog ili metafizičkog stajališta, u tradiciji zapadnih filozofa ne postoji apsolutno nikakva razrada koncepta prijateljstva. Mnogo se pisalo o trgovini, Kristu, "običajnom pravu" i drugim bezvrijednim besmislicama... ali gotovo ništa o snazi ​​istinskog prijateljstva među ljudima.

Kako bih pojasnio taj koncept, moram se stoga pozvati na srodna područja i osloniti se na njih.

Tako je u području poslovanja, odnosno političke ekonomije, prijateljstvo najsličnije konceptu korupcije. A u području geopolitike, državništva i diplomacije, prijateljstvo je najsličnije konceptu "izvanrednog stanja". Možda ste čuli izreku: "Suveren je onaj tko odlučuje o izvanrednom stanju", što je otmjen način za reći kako moćni i neovisni zapravo ne moraju slijediti nikakva pravila.

Prijateljstvo je, slično tome, svojevrsni povlašteni status koji pojedinca stavlja iznad zakona u odnosima sa drugima. Jednostavnije rečeno: prijatelj je netko tko će ti pomoći prekršiti zakon, ili još jednostavnije: prijatelj je netko tko će prekršiti zakon kako bi tebi pomogao. To je, usput rečeno, najjednostavnije mjerilo pomoću kojeg možeš procijeniti je li ti netko prijatelj ili ne. Možeš li se sjetiti boljeg mjerila prijateljstva? Mislim, zašto bi ti uopće trebao prijatelj ako ne planiraš učiniti nešto nezakonito?

Jer, budimo realni, ako želiš učiniti nešto sigurno i zakonito, za to uvijek imaš ženu. A aktivnosti koje su sigurne i zakonite, a pritom uključuju trošenje teško zarađenog novca na gluposti, država uvijek odobrava i one se u biti nazivaju "spojevima".

Štoviše, na temeljnoj razini, osnovna pretpostavka društvenog ugovora jest da pojedincima više neće trebati horizontalne veze – poput zajednice, klana ili prijatelja – upravo zbog njihova odnosa sa državom. Država bi se trebala brinuti o svim tvojim potrebama u zamjenu za tvoju poslušnost, zar ne? Država brine o tvojoj sigurnosti, čuva tvoj novac, jamči poštovanje ugovora, šalje vodoinstalatera na tvoja vrata... to je dogovor koji si ti (ili bolje rečeno, prethodne generacije) sklopio sa Levijatanom. Onaj kome država podmiruje potrebe, baš kako to priliči dobrom građaninu, nema stvarne potrebe za prijateljem.

I, poput znatiželjne i nesigurne supruge, država zahtijeva znati kamo ideš noću i zašto se družiš s tim drugim muškarcima? Jesi li ili nisi sretan, zašto nisi sretan, jesi li možda nekakav subverzivni element, što to tamo smjeraš? Zar ne bi bio sretniji da ostaneš kod kuće i gledaš kako se ružne bogatašice međusobno vrijeđaju na televiziji?

Prisjetite se vlastitog djetinjstva, onog vremena kad si posljednji put imao prave prijatelje.

Nije li ti najbolji prijatelj bio onaj klinac sa kojim si se mogao uvaliti u svakakve nevolje? Jesi li se družio s djecom koja su se strogo pridržavala pravila – poput onih malih vjerskih fanatika iz obitelji Flanders (iz "Simpsona") – ili si ih smatrao dosadnima i potpuno izbjegavao njihovo društvo? Možda si sa prijateljicama sjedio i razgovarao o osjećajima, pleo pletenice i povezivao se kroz zajedničke traume, dok ste maštali o tome kako bi izgledao vaš idealni princ iz bajke? Pa, iskreno se nadam da niste. 

Odmetnici boga Mitre i drugi mitovi 31. tisućljeća

Većina najpoznatijih prijateljstava u povijesti sklapala se između odmetnika ili, barem, onih koji prkose zakonu (ljudi koji se rugaju zakonu). Zakon je zapravo zvijer na kojoj se uvijek stavlja na kušnju vaše prijateljstvo sa drugim muškarcima. Muškarci koji krše zakon i stavljaju vlastite interese ispred tuđih oduvijek su smatrani ološem. No, još su gori oni koji zanemaruju svoja prijateljstva, staju na stranu zakona protiv vlastite braće i izdaju svoje najbliže prijatelje.

Stavljanje zakonskih odredbi ispred prijatelja u svojoj je biti najbliža definicija Zla do koje možemo doći. To je, kada se raščlani i svede na pojedinačne postupke, vrhunski primjer "ženstvenog" ponašanja. Ono uključuje:

   - trčanje višoj vlasti (poput žene) umjesto oslanjanja na vlastite snage; 

   - kršenje svete zakletve prijateljstva – dane prešutno ili izričito – radi ropskog odnosa poznatog kao "društveni ugovor", u koji ste automatski uključeni rođenjem u sustavu države "Levijatana" i njezinih zakona usmjerenih na vlastito samoodržanje; 

   - pasivnu agresiju, angažiranje drugih da se bore umjesto vas i izbjegavanje izravnog sukoba.

Koncept prijateljstva kao najvišeg ideala – ideala koji je suprotan samom konceptu Zakona i neprijatelj tom konceptu – predstavlja misterij sa dubokim metafizičkim i magijskim podtonovima. Metafizičko suprotstavljanje Zakona i prijateljstva kao neprijateljskih pojmova najbolje ilustrira božanstvo koje su štovali i kasnorimski vojnici i šleski gusari – bog Mitra – te ono što je on predstavljao vojnicima koji su se zakleli na vjernost njemu i njegovim idealima.

Kasnije u našoj povijesti pojavljuju se razne masonske lože – bratstva europskih sitnih plemića i obrazovanih obrtnika – odlučnih u namjeri srušiti kršćanstvo i imperijalni jaram Rimokatoličke crkve. Kao svoj su simbol čak prihvatili stari znak kilikijske mornarice kralja Mitridata (danas poznato kao "Jolly Roger" ili "lubanja i prekrižene kosti").

Još kasnije, u 31. tisućljeću, dok čovječanstvo vodi križarske pohode diljem poznate galaksije, ratničke lože Astartesa se sastaju  kako bi skovale urotu za rušenje Imperija Čovječanstva.

No, prije nego što prijeđemo na to, za slučaj da netko od mojih čitatelja nikada nije doživio prijateljstvo iz djetinjstva utemeljeno na zajedničkim nestašlucima, trebamo se osvrnuti na neke poznate poganske priče o prijateljstvu, koje dodatno potvrđuju moju tezu.

Poganska prijateljstva antike

U starogrčkom svijetu uzor muškog prijateljstva bili su Tezej i Piritoj. To je onaj par koji je oteo Helenu i odveo je u Atenu, sjećate se? Pa, njihove pustolovine nisu tu počele, niti završile.

Osnovna priča glasi ovako: Piritoj krade dio Tezejeve stoke, očito kako bi ga iskušao ili izazvao. Tezej kreće u potjeru za njim, no kad se nađu licem u lice, umjesto da se bore na život i smrt, toliko su impresionirani hrabrošću i stavom onog drugog da jedan drugome polažu svete, magične prisege na bratstvo. Zatim pokušavaju oteti Perzefonu iz podzemnog svijeta. Obojica ostaju zarobljena u Hadu. Heraklo kasnije spašava Tezeja, ali ne i Piritoja. Piritoj na kraju ostaje tamo, jer je njegova želja da otme Perzefonu jednostavno previše drska.

Polaganje prisega, usput rečeno, srž je svakog muškog prijateljstva.

One pritom ne moraju biti izričite ili ritualno formalizirane; većina tih obrazaca ponašanja se kod djece javlja prirodno i ne trebamo nikakve formalnosti da bi učvrstili zavjete. Primijetio sam da se otvoreno izricanje ponekad može pretvoriti u obezvrjeđivanje te stvari. Sjećam se vlastitih prijateljstava iz djetinjstva i svako od njih započelo je tučnjavom. Jedno od djece sa kojima sam se tukao ugrizlo me za podlakticu tako snažno da mi je trag jednog njegova zuba ostao na koži sve do danas. Nakon toga postali smo prava napast. Naše je prijateljstvo prekinuto tek kada se njegova majka (kurva) odlučila rastati se od oca i odseliti.

Opet, jedan drugi klinac sa kojim sam se neko vrijeme družio (Židov) tužio me svojoj majci, jer sam gušenjem onesvijestio njegova mlađeg brata. Natjerali su me priznati nešto što nisam učinio i kroz stisnute zube izmolim ispriku. Od tog je dana prošlo tridesetak godina, stoga mi vjerujte da bih do sada bih već priznao da je išta od tih gnusnih optužbi bilo istina. Zapravo, taj je klinac pretukao vlastitog brata, a zatim su se njih dvojica dogovorili da će se izvući iz nevolje tako što će krivnju svaliti na mene.

Status prijateljstva: okončano.

Ponavljam: to nisu složeni koncepti. U zdravom društvu bi ono o čemu ovdje govorim bilo razumljivo, intuitivno i očito, i gotovo ne bi zavrjeđivalo spomena. No... eto... situacija je takva kakva jest.

Još jedno slavno prijateljstvo koje je započelo kao suparništvo bilo je ono između Lucija Vorena i Tita Pula, dvojice centuriona u rimskim poganskim legijama posvećenima bogu Marsu. Što se tiče povijesnih ličnosti Pula i Vorena, raspolažemo tek jednim poznatim zapisom iz Cezarova djela "Galski rat", koji ih prikazuje kao suparničke centurione, u istoj legiji pod zapovjedništvom Kvinta Cicerona, tijekom galskih pohoda. Cezar navodi da su vodili "neprestane svađe" oko toga tko od njih dvojice ima viši čin, te da su se svake godine žestoko nadmetali za promaknuće. Tijekom jedne bitke Pullo prvi juriša naprijed da bi se dokazao i zapada u nevolju. Voren izlazi kako bi mu pružio potporu; potom se i sam Voren nađe u opasnosti, a zatim Pullo uzvraća uslugu i spašava Vorena. Nakon tog događaja njih dvojica postaju prijatelji.

Ne mogu vjerovati da ovo govorim, ali HBO je odlično prikazao taj događaj: 

Već sada možemo zaključiti sljedeće: prvi preduvjet za muška prijateljstva je postojanje osjećaja ravnopravnosti među stranama. Ipak, praktičnu teoriju o muškim prijateljstvima obraditi ću u zasebnom eseju; ovdje sam samo želio istaknuti zajedničku nit, koja se provlači kroz priče drevnog poganskog svijeta.

Prijatelji su, po definiciji, ravnopravni u barem jednom međusobno priznatom području.

Ono što prijateljstvo čini tako jedinstvenim, u okultnom ili metafizičkom smislu, jest činjenica da je ono istinski dobrovoljno, na način na koji nijedan drugi odnos to ne može biti. Jer, roditelje ne birate, a djeca su sa vama povezana krvlju, bez obzira na to što o tome kaže zakon koji je proglasila visoka "Organizirana Vagina". Isto tako, muškarci gotovo da nemaju kontrolu nad time tko ih privlači, a žene posjeduju eteričnu moć privlačenja nad nama. U svim bajkama i mitovima to je obično početak junakova propadanja – ta prisilna, subverzivna moć ženske privlačnosti.

Nasuprot tome, prijateljstvo NIJE erotsko. Faza privlačnosti jednostavno ne postoji; umjesto toga, sve se svodi na svojevrsnu međusobnu procjenu dvojice muškaraca koja rezultira zaključkom: "Ti si onaj tip muškarca kojem mogu povjeriti sebe i svoju sudbinu, jer si mi u određenom smislu ravan."

No, sa ženom se vezuješ kao da si okovan kuglom i lancem.

Ona ti ne može pomoći, niti pružiti podršku. To je tvoja zadaća kao muškarca, a duboko će ti zamjeriti i prezirati te ako ikada posrneš ili podbaciš u kušnjama koje ti život postavi na put. To je zato što je tvoj odnos sa njom nalik odnosu časnika i podređenog vojnika. Zamisli kapetana koji zove običnog vojnika i požali kako se osjeća iscrpljeno i pritisnuto teretom vlastitih odgovornosti. Takvo bi ponašanje izazvalo samo gađenje, i to s pravom. Sada zamisli da tvoj vojnik može gunđati na tebe, naređivati ​​ti i slati te u smrt izvan rovova, dok ti snosiš svu krivnju za njegovo psihotično ponašanje. Eh, to vam je brak u 2026. godini, ljudi! Što se tiče hijerarhije odnosa, nema ničeg višeg od muškog prijateljstva. I bogovi i duhovi priskočiti će ti u pomoć ako stupiš u vezu sa ženom. Ali, ako nemaš dobrog prijatelja koji ti čuva leđa... 

No, dosta je bilo praktičnih savjeta i sličnog naklapanja.

Prijeđimo napokon na ono bitno.

Prisega bogu prijateljstva – prkos Levijatanu Zakona

To se ne bi smjelo izgovarati, osobito pred "konzervativcima", ali nema baš nikakve časti u poštovanju Zakona – kakav god taj konkretni skup zakona u vašem društvu bio. Bilo da je riječ o Mojsijevu, ili marksističkom zakonu, ili bilo čemu između toga.

Pogledajte: Zakon je osmišljen kao sustav "mrkve i batine" da bi vas se navelo na određeno ponašanje. Ponašate li se ispravno, dobivate "mrkvu" u raznim oblicima, bilo da je riječ o statusu, novcu, ili pukom izbjegavanju udarca policijskom palicom. Ponašate li se pogrešno, dobivate "batinu" u raznim oblicima, bilo da je riječ o društvenom izopćenju, novčanim kaznama, ili izravnom susretu sa tom istom palicom.

Pa, čak bi i običan magarac mogao razumjeti i poštovati odredbe Zakona, do vraga!

Dakle: Zakon je koncept koji su osmislili ljudi manjeg formata da bi porobili druge, jednako tako beznačajne ljude. Štoviše, zahvaljujući Platonu i Aristotelu, redefinirali su pojam "kreposti" tako da označava "poštovanje zakona države ili religije". Kao rezultat toga stvorili smo (barem formalno) religiju koja je antipoganska, suprotstavljena iskonskomu, te neprijateljski nastrojena prema prijateljstvu.

No, prisega je po svojoj definiciji nešto što počiva na načelu višem od onoga što ljudi mogu stvoriti društvenim inženjeringom. Prisege na prijateljstvo nisu samo "demokratske", već postoje izvan prisilnog i ne dobrovoljnog odnosa koji imamo sa državom; i, kako tvrdim, nužno su mu suprotstavljene. Snažno prijateljstvo u poganskim predajama dolazi u sukob sa društvom, jer je prijateljstvo po svojoj prirodi buntovno... zato jer stvara paralelnu lojalnost, onu koju ste dužni poštovati i staviti iznad poslušnosti zakonima društva.

U svim zdravim i razumnim društvima, u kulturnom kodu običnih ljudi, prijateljstvo se uvijek stavlja iznad zakona. Najlakši način za to shvatiti jest zamisliti prijatelja koji policiji cinka drugog prijatelja zbog nečega. To se smatra izdajom, iako se teoretski svi slažemo da se nezakonite radnje moraju kažnjavati i da je neprimjenjivanje zakona na sve jednako također oblik "korupcije".

Unatoč tome, muškarci koji doista provode zakon nad svojim prijateljima – kada im ne pružaju poseban tretman, odnosno ne pogodujući trunčicom korupcije i izuzećem od pravila – i dalje se smatraju ološem. Oni koji stoje uz svoje prijatelje, čak i kada se zakon izravno krši, pa i po cijenu vlastitog statusa pred zakonom, sa pravom se smatraju časnim ljudima.

To je ono što prijatelj jest: suborac u odmetništvu koji će se odazvati tvom pozivu, pljunuti u dlanove i pomoći ti podići zastavu sa  lubanjom i prekriženim kostima, dok krećeš u rat protiv države. Iako to više nitko ne zna jasno izreći, koncept prijateljstva duboko je ukorijenjen u našoj psihi. Stoga ga prepoznajemo čim ga ugledamo. Zadatak je umjetnika i filozofa objasniti i uzdignuti ta viša načela: prikazati ih kao svojevrsni putokaz ponašanja i viših vrijednosti vlastitom narodu i društvu.

Umjesto toga, možemo se okrenuti samo "pop" ili "pulp" zabavi i stranim crtićima kako bismo vidjeli ikakav stvaran prikaz nečega poganskog ili iskonskog.

Kako tužno.

************************

Ne postoje "mrkva i batina" kojima bi se poticalo održavanje prisege. Prisege se poštuju isključivo dobrovoljnim pridržavanjem kodeksa časti. Na dubljoj i magičnijoj razini, one se održavaju samo onda kada čovjek usmjeri svoju volju protiv Zakona i samog kozmosa. Kada god čovjek položi prisegu vjernosti, odmah priziva budno oko bogova i njihovih smrtnih poslanika, kojima je zadaća što temeljitije staviti na kušnju njegove zavjete. Prijatelj će odmah doći u iskušenje izdati i zanemariti svoje prisege radi osobne koristi. To je zato što naš svijet funkcionira na istim načelima kao "zatvorenikova dilema" ili "Nashova ravnoteža". Uvijek je probitačnije i korisnije za pojedinca prekršiti prisegu nego je održati; uvijek je racionalnije izdati nego iskazati vjernost.

Poganski mitovi također su složni u tome.

Prijateljstvo koje nikada nije bilo na kušnji ostaje neprovjereno, možda i površno; nije se dokazalo pred željeznim zakonima uzročnosti i izdaje na kojima (iz ovog ili onog razloga) počiva struktura poticaja u svijetu.

Stoga mitovi uvijek postavljaju pitanja likovima u njima:

   - hoćeš li riskirati život?

   - hoćeš li prekršiti zakon?

   - hoćeš li otići u progonstvo?

   - hoćeš li se spustiti u carstvo mrtvih?

   - hoćeš li čak odbiti lijepu ženu koja ti nudi "seks (jako lijepo!)", samo da bi održao zavjet dan prijatelju?

Samo ti i tvoja prisega – koju si položio na vlastitu čast, nešto što posjeduješ samo ti i što ti, ponavljam: to ti ne mogu dati Zakon, niti sami bogovi (jer za svoju čast odgovaraš isključivo ti) – samo tvoja čast stoji na putu odluci kada izdaš prisegu danu prijatelju. Štoviše, budući se sva prijateljstva, u svojoj biti, temelje na kršenju zakona, uvijek postoji poticaj koji pruža društvo da se prijatelja prijavi i postane građanin koji poštuje zakon, plaća porez i pokorava se državi posredstvom njezina zastupnika (policajca) i uvijek spremnog doušnika: supruge.

Ako ste pratili moj serijal o taksonomiji poganskih božanstava, onda razumijete da sve – od alkoholnog pića do određene vrste drveća – ima svoje božansko utjelovljenje u obliku načela.

O tome kako je bog zakletvi bio htonski "demon"

Za Grke, bog zakletvi bio je Horkos, sin Eride – htonskog ženskog demona razdora, one koja je na olimpijsku gozbu bacila zlatnu jabuku Hesperida i tako pokrenula Trojanski rat; sjećate li se? Samo razmislite: zašto bi božanstvo zakletvi bio htonski demon rođen od iskonskog bića, a ne od olimpijca ili čak Titana?

I zašto bi prijateljstvo proizašlo iz razdora?

Razmislite o tome, a zatim se prisjetite da sva prava prijateljstva u našem svijetu nastaju iz razdora, barem u početku. Otisak zuba na mojoj podlaktici nepobitan je dokaz za to. Doista, stari su Grci bili vrlo mudri u svojim mitovima, zar ne?

A iskonska božanstva, poput same Geje, u biti su prikazana kao – pa, kao bića toliko ključna da čine temelj same strukture naše stvarnosti. Bez razdvajanja mora i neba, do kojeg je došlo zahvaljujući tijelu ubijenog Urana, primjerice, ne bi moglo postojati nikakve stvarnosti u kakvoj mi živimo. Upravo se takva vrsta stvarnosti pripisuje i zakletvama.

Razmislite i o ovome:

U Iranu je Mitra također povezan sa prijateljstvom i sa ugovorom, jer se temeljni koncept odnosi na vezu koja ljude drži na okupu,  unutar uređenih odnosa. U iranskoj predaji Mitra je prvenstveno veliki nadzornik zadanih zakletvi i biće koje simbolizira nadvladavanje sudbine i uzročnosti; pod određenim okolnostima on stoji čak i iznad boga vremena, Zorvana. Mitra može nadići vremenska ograničenja tako što ubija vrijeme i uvodi svijet u nova razdoblja.

Upravo je to prikazano u znamenitoj sceni ubijanja bika.

Zbog toga je njegova kapa – frigijska, odnosno skitska kapa – omiljeni simbol pobunjenika koji nastoje uvesti novo doba uništavanjem onog prethodnog.

Natpis: "Želim se hraniti krvlju kršćana i državnih dužnosnika."

Dakle, bog koji utjelovljuje održavanje prisege zapravo je sposoban nadjačati vrhovno božanstvo naše materijalne i nebeske stvarnosti. Eto... to vam je, dragi ljudi, prava moć prijateljstva.

Mitra je pritom daleko najrazrađenije i najvažnije božanstvo vezano uz održavanje prisege, a prikazuje se kao:

   - onaj koji bdije; 

   - onaj kojega se ne može prevariti; 

   - onaj koji kažnjava prekršitelje prisege; 

   - onaj koji štiti iskrene i odane;

   - onaj koji podupire bratstvo.

Mitra se povezuje sa blistavom svjetlošću koja sve vidi jer kršenje prisege voli skrivanje, dok je Mitra božanska sila koja razotkriva prijevaru. Ukratko, bog koji istinski prezire laž.

Mitra je ujedno i ubojica epohe, kozmički junak prikazan kako ubija kozmičkog bika iz prethodnog razdoblja – prizor poznat kao tauroktonija. To se mijenja dolaskom Mitre u Rim, kada naša priča poprima obilježja klasične priče o tajnim zavjerama.

Zašto su se rimski vojnici pridruživali okultnim ratničkim bratstvima štovatelja Mitre?

U Rimu je već postojao bog zakletvi po imenu Dius Fidius.

No, kao i kod cjelokupne rimske religije, o njoj nam je sačuvano mnogo manje podataka nego o onoj grčkoj, ili onima drugih drevnih kultura, poput egipatske. Nedostatak bilo kakvih rimskih zapisa o temi je jedna od velikih tajni antike; vjerujem da to ukazuje na to da je italski Rim kakav poznajemo tek krivotvorina profesionalnog krivotvoritelja po imenu Petrarka i drugih tzv. "humanista". Po mom mišljenju, intrigantna je revizionistička teza prema kojoj se pravi Rim zapravo nalazio u Rumunjskoj; zemlji u kojoj se i danas govori romanski dijalekt, koja ima najveću koncentraciju rimskih ruševina i koja se nalazi neposredno sjeverno od Makedonije, svojevrsne prethodne inkarnacije carstva "Orla i Munje". Alternativna hipoteza glasi da je nekoliko tisuća preseljenih legionara nekako uspjelo očuvati rimski duh u Rumunjskoj bolje nego bilo gdje drugdje u Rimskom Carstvu.

No, skrećem sa teme.

Rimska koncepcija prijateljstva funkcionirala je otprilike ovako: postojala je "amicitia" kao društveni odnos između dviju osoba, te "fides" kao obećanje ili zakletva među ljudima. Naposljetku, Dius Fidius bio je sveti svjedok, jamac ili božansko utjelovljenje te veze. Postoje i razlozi za vjerovanje da je rimski Herkul bio dvojnik Diusa Fidiusa, ili možda obrnuto.

No, ako su već imali vlastito božanstvo koje je utjelovljivalo održavanje zakletvi i prijateljstvo, zašto su se rimski vojnici okrenuli Mitri – božanstvu koje su štovali partski konjanici iz Skitije, osvajači i tadašnji vladari Irana? I zašto obredi povezani sa Mitrom poprimaju izrazito okultni (skriveni) i htonski karakter nakon što su dospjeli u Rim?