Uvod u ezoterični staljinizam

Knjigu "Staljinov ezoterizam" kupio sam čim je objavljena, 2024. godine. Pročitao sam je u nekoliko dana i ocijenio bih je sa oko 6.5 od ukupno 10 bodova. Nije stvar u tome da je knjiga općenito loša, već u tome što je riječ o djelu petorice različitih autora, od kojih dvojica pišu čak i gore od mene. Da nisu uključena prva dva eseja, a koja obrađuju način na koji je Staljin prikazivan u zapadnoj i ruskoj emigrantskoj književnosti – ocijenio bih je devetkom. Nije problem u tome što su autori tih dvaju dijelova u nečemu pogriješili, već u tome što su tekstovi napisani loše i pretenciozno, uz obilje pretjeranog akademskog žargona. Osim toga, ta prva dva poglavlja ne govore nam ništa o samom Staljinu; ona se bave karikaturom u koju je pretvoren u zapadnoj, emigrantskoj i postsovjetskoj liberalnoj ruskoj književnosti (koja kao isključivi izvor koristi upravo spomenutu zapadnu i emigrantsku literaturu). Zbog svega toga, u ovoj ću se recenziji usredotočiti samo na posljednja tri poglavlja koja obrađuju područje u kojem je Staljin odrastao, njegove roditelje, djetinjstvo, kreativne aktivnosti i umjetničke sklonosti. Ovdje uopće nema analize njegova revolucionarnog ili političkog djelovanja, stoga je cilj čitatelju pružiti donekle objektivnu sliku čimbenika koji su oblikovali Staljina u osobu kakva je na kraju postao. Nažalost, nakon čitanja nećete imati osjećaj da ga bolje poznajete ili "razumijete". Staljin je bio vrlo zatvorena osoba i, osim njegove poezije za koju nije želio da bude javno poznata dok je bio živ, imamo iznimno ograničen uvid u njegov istinski unutarnji svijet. Smisao ove knjige (barem posljednjih triju poglavlja) jest pružiti čitatelju uvid u čimbenike koji su oblikovali psihu mladog Josifa Visarionoviča, kao i u kulturno okruženje Kavkaza kraja 19. stoljeća, koje nam je danas mnogo udaljenije nego što suvremeni ljudi shvaćaju. Ako netko može barem donekle razumjeti golem kulturni i društveni jaz između svijeta u kojem je Staljin odrastao i onoga u kojem mi živimo, tada je moguće barem naslutiti temelje na kojima su izgrađeni njegova osobnost i svjetonazor. Nećete ga bolje upoznati, ali ćete barem znati odakle potječe i, da na trenutak citiram Banea: biti ćete svjesni onoga što ga je "oblikovalo".

Staljin nam nije ostavio dnevnik i svaka biografija toliko kontroverzne i monumentalne ličnosti neizbježno će poslužiti promicanju autorovih stavova, bilo da su mu naklonjeni ili ne. Takva djela nisu uvijek beskorisna, niti predstavljaju gubitak vremena, a neka mogu biti prilično informativna. Ono što mi se sviđa kod kasnijih dijelova knjige jest to što ona zapravo predstavlja zbirku relevantnih Staljinovih vlastoručnih bilješki koje pružaju uvid u način njegova razmišljanja, kao i sjećanja ljudi koji su ga poznavali. Također, iskreno rečeno, revolucionaran prikaz koji otkriva koliko je Kavkaz krajem 19. stoljeća bio drukčiji, gotovo strani svijet. Knjiga se bavi i drugim pitanjima, poput datuma njegova rođenja (o čemu nitko nema pouzdanih saznanja), glasinama o tome tko mu je bio otac, pri čemu postoji znatno veća izvjesnost. Nećemo detaljno raspravljati o datumu njegova rođenja jer to, po mom mišljenju, nije toliko važno, a čini se da ni sam Staljin nije znao točan datum, ili jednostavno nije želio da svijet za njega dozna. Kada je Partija pripremala kratak životopis, koji se prvi put nakon Oktobarske revolucije trebao objaviti u "Pravdi", osobe zadužene za taj tekst primijetile su da su u službenim dokumentima navedena dva različita datuma rođenja. Prema podacima crkve u Goriju (Gruzija), gdje je rođen, naveden je datum 06. prosinca 1878. godine. U to vrijeme djeca nisu dobivala rodne listove iz bolnice. Umjesto toga, roditelji su djecu upisivali u knjige rođenih mjesne crkve.

Staljinov rodni grad Gori u Gruziji, oko 1940. godine

Međutim, prema samom Staljinu, ali i njegovim najranijim zapisima o uhićenjima od strane carskih vlasti, rođen je 06. prosinca 1879. godine. Kada su ga novinari "Pravde" zamolili da razjasni ovu nedoumicu, uz smijeh je odgovorio: "Je li moj rođendan doista toliko važan? Napišite što god želite." Novinari su prihvatili Staljinovu prvotnu tvrdnju o 1879. godini, koja se podudarala sa policijskim zapisima; dok je njegova majka i dalje tvrdila da je riječ o 1878. godini, što se pak podudaralo sa crkvenim knjigama. Čini se da je riječ o sitnici, no prema mom mišljenju, to otkriva nešto dublje o Staljinovoj osobnosti. Ili nije znao vlastiti datum rođenja i nikada se nije potrudio to saznati, ili je namjerno unosio zabunu. Ili je pak njegova majka lagala Crkvi, a Staljin govorio istinu, ali mu nije bilo dovoljno stalo inzistirati na tome da "Pravda" objavi točan datum. Jasnog odgovora nema; i na čitatelju je da sam donese zaključak na temelju cjelokupne Staljinove osobnosti, a upravo je stvaranje istinske slike o toj osobnosti i bila glavna zamisao ove knjige (barem nakon prva dva poglavlja). Što se tiče njegova stvarnog datuma rođenja, postoje različite teorije o toj zbrci. Neki tvrde da je Staljin lagao kako bi izbjegao vojnu službu, no već je bio oslobođen vojne obveze iz zdravstvenih i obiteljskih razloga. Jedan od njegovih unuka iz Gruzije tvrdi da je razlog ležao u njegovoj sklonosti numerologiji, te da zbog toga nije želio da neprijatelji znaju njegov pravi datum rođenja:

"Staljinov unuk, Aleksandar Vasiljevič Burdonski, u jednom je intervjuu objasnio postojanje više verzija ne banalnim administrativnim razlozima, već mističnim motivima. Prema njegovim riječima, Staljin je cijenio učenje Gurdžijeva, koje je nalagalo da čovjek treba skrivati ​​svoje pravo podrijetlo i treba datum rođenja obaviti svojevrsnim velom tajne."

Usput rečeno, za razliku od Staljinova unuka židovskog podrijetla koji živi u SAD-u, njegovi potomci koji nisu židovskog podrijetla i koji su ostali u Rusiji i Gruziji - uvijek su bili i ostali odani sjećanju na njega. Iako je njegova majka tvrdila da je Joseph rođen 1878. godine, istovremeno je navodila kako je rođen kada je ona bila stara 20 godina. Prema crkvenim zapisima, Keke, Staljinova majka, imala je 20 godina - 1880. godine. Situacija je, dakle, prilično nejasna. Osobno smatram malo vjerojatnim da on sam nije znao kada je rođen. Njegova je obitelj imala prijatelje i rođake koji bi se zasigurno sjećali tog događaja, stoga je nesigurnost u službenim zapisima pomalo bizarna. Štoviše, obzirom da je već bio izuzet od vojne službe, nije bilo razloga lagati vlastima prilikom uhićenja. Ono o čemu ćemo kasnije govoriti me navodi na zaključak da su tvrdnje njegovih živućih rođaka, tj. da je čvrsto vjerovao u nadnaravno – istinite, te je Staljin doista smatrao nepovoljnim da njegovi neprijatelji znaju previše njegovih osobnih pojedinosti. Valja primijetiti da je čak i njegova majka izbjegavala precizno navesti datum vlastitog rođenja. Ovakvo je prikrivanje podataka bilo dijelom kulturološkog obrasca.

Nešto na što Staljinovi biografi, bilo oni koji su mu naklonjeni ili oni koji su protiv njega, ne obraćaju gotovo nikakvu pozornost jest činjenica koliko se Kavkaz kraja 19. stoljeća drastično razlikovao čak i od ostatka Ruskog Carstva, a kamoli od Amerike i zapadne Europe. Kultura, u kojoj je Josif Visarionovič proveo svoje formativne godine, bila je svijet u kojem su zli duhovi i čudotvorne moći svetaca bili sveprisutni i stvarni; zle je duhove trebalo umiriti, a zaštita svetaca ponekad je zahtijevala doslovno žrtvovanje životinja. Staljinova se majka često prikazuje kao čestita i pobožna pravoslavna vjernica. Ali, kao što ćemo uskoro vidjeti, pravoslavlje koje je ona prakticirala zapravo je bilo kavkasko planinsko poganstvo, i tek površno prekriveno slojem pravoslavlja. To ne znači da bi ona poricala da je pravoslavna kršćanka; iskreno je vjerovala da to jest. Poanta je u tome da je svijet u kojem su ona i njezin sin živjeli očito snažno utjecao na razvoj svjetonazora mladog Josifa Visarionoviča. Bio je to svijet potpuno stran nama koji ovo čitamo, a sadržaj onoga što znači biti pravoslavni kršćanin se promijenio mnogo više i mnogo kasnije nego što mislimo.

Staljinova navodna brutalnost i psihopatija često se pripisuju njegovu lošem odnosu sa ocem, Visarionom Džugašvilijem; i zaista, prema riječima svih koji su poznavali mladog Staljina, Visarion jest bio sklon teškom opijanju. No, prema svjedočanstvima Keke i susjeda koji su poznavali mladi par dok su još bili mladenci, nije uvijek bio takav. Keke je u kasnijim intervjuima govorila da je Visarion počeo gubiti razum nakon što im je dvoje prvorođene djece umrlo nedugo nakon rođenja. Smrt Staljinove dvojice starije braće ubrzo nakon rođenja dobra je polazna točka za osvrt na to u kakvom posve drukčijem svijetu se on zapravo rodio.

"Keke je isprva opisivala bračni život kao sretan: "Besso (Visarionov nadimak) bio je privlačan, dobro je zarađivao i imao je vrlo dobru dušu. Bio je iskren vjernik i svake me je nedjelje pratio u crkvu zajedno sa mojom majkom." Što je Ekaterina Džugašvili (Keke) podrazumijevala pod pojmom "iskrena vjernica", istražiti ćemo nešto kasnije."

Autor eseja naglašava da se pojam pravog pravoslavnog vjernika u Gruziji krajem 19. stoljeća i danas znatno razlikuje. Ova je knjiga napisana za govornike ruskog jezika koji se posebno zanimaju za Staljina, stoga činjenica što autor naglašava ovu pojedinost upućuje da suvremeni ruski stručnjaci za Staljina nisu svjesni koliko se njegov svijet razlikovao od današnjeg. Nadam se da će moji cijenjeni čitatelji cijeniti ono što ćemo ovdje razmotriti, unatoč prevelikoj duljini ove objave.

Obitelj Džugašvili zadesila je tuga 1875. godine nakon rođenja i ubrzo potom smrti prvog sina Visariona i Ekaterine. Ekaterina to opisuje ovako: "Nakon dva mjeseca našeg prvorođenca više nije bilo, a Beso je bol utapao u piću. Temelj našeg obiteljskog života napuknuo je. Godinu dana kasnije rodio nam se još jedan sin, no hirom zle sudbine i taj je mališan umro u dojenačkoj dobi. Beso je gotovo izgubio razum."

Ovo stavlja u kontekst razloge zbog kojih je Staljinov otac postao alkoholičar. Ako je istina ono što ovdje govori Keke, sasvim je moguće da se Besso nikada nije istinski oporavio od smrti svoja prva dva sina u dojenačkoj dobi; štoviše, možda je za to djelomično krivio i svoju suprugu.

"Nedostatak djece u gruzijskoj obitelji smatrao se velikom tragedijom. Kada si bez djeteta, onda se to obično pripisivalo zdravstvenim problemima majke, ali i nadnaravnim silama, poput zlih duhova ili pravednog gnjeva svetaca i zaštitnika."

Tu ima mnogo toga za razjasniti, jer se mnogo toga podrazumijeva kada je riječ o Bessovom tonjenju u očaj, kao i prilikama na Kavkazu krajem 18. stoljeća. Smrt prva dva sina možda ga je uvjerila da je loše odabrao suprugu i da nikada neće imati veliku obitelj. U gruzijskoj kulturi to se smatralo tragičnim, čak i sramotnim; možda se bojao da će ga okolina doživljavati kao jadnog gubitnika. Tu je i činjenica da su ljudi čvrsto vjerovali u stvarnu prisutnost i djelovanje zlih duhova, a obični su se ljudi prema ikonama i svetim oltarima odnosili jednako kao prema poganskim idolima. Nisu samo demoni mogli odnijeti djecu, to su mogli učiniti i sveci ako im se nije iskazivalo štovanje ikonama i prinosilo darove, uključujući prinos životinje na njihove oltare ili u kutke za molitvu. U svakom slučaju, gubitak djece na taj način obilježio je par kao one koji su razljutili svece, privukli demone ili u Bessovom slučaju loše odabrali bračnog druga; ili pak sve navedeno. Autor poglavlja nastavlja:

"Prikladnim darovima za svece smatrali su se kvalitetne tkanine i pređa, nakit, janjad, bikovi, te dječje kolijevke."

Da. Uz ono što nedvojbeno predstavlja pretkršćanske običaje prinošenja darova, na Kavkazu se (sve do kraja 19. stoljeća) prakticiralo doslovno žrtvovanje životinja. Ne volim se uplitati u taj internetski cirkus desničarskih vjerskih krugova, ali kada zagovornici povratka tradiciji kažu da žele obnoviti tradiciju... pa, tvoji pravoslavni preci (ako ih uopće imaš) su vrlo vjerojatno prinosili životinje i davali svecima ponude u čistom poganskom stilu i to mnogo, mnogo dulje nego što misliš. Također, ako si žestoki protivnik kršćanstva, tvoja predodžba o tome kako su tvoji preci pokršteni, vjerojatno je vremenski potpuno pogrešna. Bez tisuća godina relativno stabilne crkvene povijesti, nemaš ona stoljeća tijekom kojih se Crkva postupno širila ognjem i mačem, te generacijama tlačila tvoje pretke. Tu zapravo postoji ozbiljan paradoks. Da, kršćanstvo je prilično novo, ali gotovo je "previše" novo. Npr. postoje brojne pritužbe same Crkve u Rusiji na račun "poganskih" običaja, koji su bili rašireni još krajem 18. stoljeća. Suvremeni neopagani temelje svoje rekonstrukcije "narodne" duhovnosti na materijalima koji su se navodno čuvali u samostanskim arhivima, odnosno istim onim mjestima gdje su tijekom renesanse "ponovno otkriveni" gotovo svi naši zapisi iz doba starog Rima, ali i stari nordijski i saksonski pretkršćanski tekstovi. No, ako je "paganizam" bio široko prisutan i dugo nakon renesanse, onda nešto debelo nije u redu sa našom vremenskom lentom; i to, po mom mišljenju, dovodi u pitanje vjerodostojnost svih priča o Apolonu, Zeusu, Thoru i drugima. Dakle, ako doista želiš znati kako je izgledala pretkršćanska duhovnost, onda preskoči renesansna "ponovna otkrića" i pogledaj što su ljudi radili prije samo nekoliko stotina godina. 

Istina, to je teže izvesti u krajevima koji nemaju zabačene kutke poput Rusije. No, u pritužbama Ruske crkve, sa kraja 18. stoljeća, nema spomena Peruna ili Velesa; ono što se opisuje je mnogo bliže šamanskim praksama i animizmu. Što se tiče zapadne Europe, smatram da su festivali Krampusa u Njemačkoj (iako u znatno izobličenom obliku) mnogo bliži pretkršćanskim običajima, nego bilo što povezano sa Wotanom. No, oprostite mi na ovoj dugoj digresiji, cijenjeni čitatelji; imam slabost prema bizarnim teorijama zavjere, a čitanje o zbivanjima u Gruziji krajem 19. stoljeća u ovoj knjizi o Staljinu pružilo mi je snažnu potvrdu mojih vlastitih, pomalo ekscentričnih teorija.

Vratimo li se na osvrt o knjizi. Ako već smatram KGB odgovornim za umjetno poticanje (tzv. "astroturfing") suvremenog slavenskog rodnovjerja, moram priznati da je sovjetska akademska zajednica imala i vrlo dobrih strana, npr. dokumentirali su i sačuvali podatke o tome što se doista događalo u nedavnoj prošlosti u najudaljenijim krajevima SSSR-a. Autor eseja citira sovjetskog stručnjaka za etnografiju Kavkaza, Ljubova Solovjeva:

"U crkve u regijama Kartli i Kahetija često su se donosili darovi i prinosile žrtve; taj je običaj bio osobito raširen, primjerice, u crkvi sv. Jurja u Geriju. Ta se crkva nalazi u regiji Šida Kartli, a obitelji bez djece dolazile su onamo iz okolnih krajeva kako bi umilostivile sveca i primile njegov blagoslov. Taj je običaj bio preinaka poganske prakse koja je vukla korijene iz kultne magije povezane sa štovanjem voćaka, a koja je uključivala i žrtvovanje djece."

Ranije spomenuta crkva u Geriju

Autor objašnjava da su se mjesta, gdje su se u crkvama prinosili darovi, povezivala sa pretkršćanskim likovima Armazijem i Zadenom. Prema bizantskim i ranokršćanskim izvorima (kakvu god im vrijednost pridavali): pogansko stanovništvo Iberije (tako su Istočni Rimljani nazivali Gruziju) prinosilo je žrtve u obliku prvorođenih sinova i na mjestima koja su bila povezana sa ova dva božanstva. Jedno od tih mjesta postalo je crkva koju su najčešće posjećivali Staljinovi roditelji. Armazi je bio lunarni bog ratnik, a "mitovi" povezani sa njim su bili duboko ukorijenjeni u lokalni kulturni kod Gruzije i Osetije u vrijeme djetinjstva mladog Josifa Visarionoviča. Kasnije ćemo, u Staljinovim osobnim bilješkama, uočiti naznake da je svijet promatrao kroz oči dvaju likova: Amiranija (kavkaskog Prometeja, koji se poistovjećuje sa Suncem, Armazijev suparnik) i apostola Pavla. Drugim riječima: njegov je svjetonazor bio duboko prožet sinkretičkom mješavinom kavkaskog poganstva i prometeizma, uz pravoslavni sloj.

Staljinovi roditelji hodočastili su u crkvu sv. Jurja u Geriju, koja se danas nalazi u Južnoj Osetiji. Oseti smatraju Staljina svojim i tvrde da je njegov otac imao osetske korijene, što nije nemoguće. Pogledajte kratki opis generiran umjetnom inteligencijom:

Osim što su prinosili darove svecima, roditelji Josifa Visarionoviča poduzimali su i druge uobičajene mjere, u nadi da će dobiti zdravo dijete:

"Beso je odlučio zamijeniti križ koji je nosio, onaj koji je izradio Jakov Ignatašvili, čije je ruke smatrao nesretnima, zamijenio je onim Mihaila Citatrišvilija. Ekaterina se savjetovala sa svim mogućim vračevima tražeći odgovor, te se neprestano molila i palila svijeće, kako se prisjećala njezina majka."

Autor eseja napominje da je u Goriju (ne treba ga brkati sa mjestom Geri o kojem smo upravo čitali), gdje je mladi par živio, postojao samo jedan liječnik za oko 100.000 stanovnika; stoga se stanovništvo uglavnom oslanjalo na provjerenu narodnu medicinu. Ta je narodna medicina uključivala prinošenje darova svecima, kao da je riječ o poganskim žrtvenicima ili svetim gajevima iz davnina, uz doslovno savjetovanje sa vračevima. Spomenuti Mihail Citatrišvili je bio glava obitelji koja je bila bliska roditeljima Staljina, a njegov najstariji sin Aleksandar je bio najbolji prijatelj Josifa Visarionoviča u ranom djetinjstvu. Štoviše, nakon Josifova rođenja je Keke dojila Aleksandra, a Aleksandrova majka dojila je Josifa, čime su postali "braća po mlijeku", još jedan stari kavkaski običaj. Osim sjećanja Keke i njene majke, veliki dio informacija u ovoj knjizi preuzet je iz razgovora upravo sa Aleksandrom, koji je bio iznimno pouzdan izvor podataka o tom razdoblju.

Dom u kojem je Staljin rođen i odrastao

Kako bi dodatno naglasio koliko je pravoslavlje u to vrijeme bilo netradicionalno, autor opisuje običaje vezane uz krštenje mladog Staljina:

"Kršćanski običaji vezani uz krštenje ispreplitali su se sa poganskim praksama. Različite regije Gruzije imale su vlastite, specifične rituale koji su sezali u daleku prošlost, a vjerovalo se da njihovo provođenje ima trajan utjecaj na sudbinu djeteta."

Autor ističe da je Jekaterina, u svojim memoarima, zabilježila da je ubrzo nakon Josifova rođenja morala podsjetiti Besa da ne smiju odgađati donošenje darova u crkvu svetog Jurja u Geriju. Jekaterina je napisala da joj je majka, u danima nakon poroda,  oko vrata novorođenčeta stavljala "ikonu svetog Jurja", što je još jedan detalj koji često pogrešno tumače čak i stručnjaci koji su inače vrlo upućeni u sve što se tiče Staljina. Većina povjesničara koji proučavaju Jekaterinina sjećanja služi se engleskim ili ruskim prijevodima, a ne njenim materinjim gruzijskim jezikom. Naš je autor proučio izvorne dokumente, koji su pohranjeni u gruzijskim arhivima, te otkrio da je riječ koju je Jekaterina upotrijebila za ikonu bila "shana". Riječ je potpuno izašla iz uporabe u suvremenom gruzijskom jeziku, ali "shana" je očito bila magični amulet koji se nosio oko vrata na području Kavkaza u predkršćansko doba. Naravno, oko vrata mladog Josifa Džugašvilija je bila stavljena ikona svetog Jurja. Ali, zapravo je poanta u tome što su rituali i običaji koje su Staljinovi roditelji provodili nakon njegova rođenja bili, u biti, poganski, tek sa vrlo tankim slojem pravoslavnog kršćanstva. Nije riječ o nevažnoj sitnici, jer Keke nije rekla da je sinu oko vrata stavila "ikonu", već "shanu". Kada bi danas vojnik sasvim ozbiljno rekao da je odjenuo "oklop za prsa" umjesto balističkog prsluka ili nečeg sličnog, to bi bilo poprilično čudno. Gdje su tu tisuće godina crkvene povijesti? Čini se kao da je ta regija tek nedavno pokrštena, unatoč tome što se nalazi nedaleko od Svete zemlje.

Kada je mladi Josif Visarionovič bio spreman za put, roditelji su ga odveli na krštenje u crkvu Dzery Dzuar, smještenu na mjestu koje je prije bilo svetište posvećeno pretkršćanskom kavkaskom božanstvu. U eseju se navodi:

"Skupina istraživača, predvođena Aleksandrom Borisovičem Dzadzijevim, vodećim istraživačem na Odjelu za sociološka istraživanja i političko praćenje Sjevernoosetijskog instituta za humanističke i društvene studije pri Vladikavkaskom znanstvenom centru Ruske akademije znanosti, piše: "U osetijskoj mitologiji, Dzery Dzuar je božanstvo koje liječi duševno oboljele; boravi na visokoj planini u blizini sela Jeri (Južna Osetija). Vjerovalo se da nakon prinošenja žrtve (obično ovna) i niza magijskih radnji sa bolesnikom, nužno slijedi ozdravljenje. Ako do toga ne bi došlo, nakon nekog vremena zaklala bi se druga žrtvena životinja, a magijske bi se radnje ponovile."

Povjesničar i etnograf Ludwig Aleksejevič Čibirov o tome izvještava: "Što se tiče Dzery Dzuara, 'liječenje' duševno oboljelih ovdje se odvijalo na sljedeći način. Pod prijetnjom batinama, luđaka se na ulazu u crkvu prisiljavalo da izgovori imena vragova koji su ga zaposjeli. Ako ta mjera nije pomogla, bolesnika bi, vezanog užetom, spuštali niz strmu stijenu. Pod prijetnjom da će ga baciti dolje, navodno je izgovarao imena vragova koji su ga 'zaposjeli'. Ona su se zapisivala na papir koji se odmah spaljivao; praznovjerni puk vjerovao je da se time uništavaju sami vragovi, te da bi bolesnik nakon toga trebao ozdraviti." 

Crkva u Dzery Dzuaru koja se danas nalazi u Južnoj Osetiji, mjesto je gdje je Staljin kao dojenče svjedočio užasnom prizoru. 

U toj su se crkvi odvijale zastrašujuće stvari, a prema riječima njegove majke Keke, to je iskustvo prestravilo njezino novorođenče:

"O takvom je događaju u svojim memoarima govorila Jekaterina Džugašvili: "Tijekom propovijedi, Soso je sa užasom promatrao kako jednu mladenku u bijeloj haljini vješaju iznad ponora ne bi li iz nje istjerali demone. Ta je metoda 'liječenja' šokirala dijete. Žurno smo se vratili u Gori. Soso je neko vrijeme patio od uznemirujućih snova. Buncao je, drhtao, i u strahu se čvrsto privijao uz mene."

Trauma iz djetinjstva, i to odmah na početku. Ne znam što većina vas, cijenjeni čitatelji, misli o nadnaravnom, no osobno smatram da su mjesta poput one crkve u koju su odveli malog Staljina ukleta. Također, očito je da to nimalo ne nalikuje suvremenom pravoslavlju. Gore opisano jest istinska tradicija, ali sumnjam da je to ono što većina internetskih entuzijasta, koji se igraju uloga (LARP) vezanih uz Istočno Rimsko Carstvo, ima na umu kada govore o povratku tradiciji. Ipak, to je bio sasvim običan utorak u crkvi u Dzery Dzuaru. Esej se nastavlja:

"Svetište u Dzery Dzuaru bilo je posvećeno božanstvu Uastirdžiju. Istraživači osetske mitologije ističu da je Uastirdži najštovanije božanstvo u toj mitologiji, zaštitnik muškaraca, putnika i ratnika. Često se pojavljuje kao zavodnik žena, otac je slavne junakinje iz epa o Nartima, Satane, te posrednik između Boga i ljudi. Njemu je posvećen najveći broj svetišta razasutih diljem Osetije. Valja dodati da je ženama zabranjeno izgovarati njegovo ime, stoga o njemu govore kao o "bogu muškaraca" ("lagty dzuar"). Detaljnije razmatramo osetski ep o Nartima, te njegove veze sa mitologijama sjevernog Kavkaza, Skita i Armenije u članku "Posebna iskustva iz djetinjstva koja su utjecala na formiranje Staljinove osobnosti". Naime, te su mitološke priče izravno povezane sa Staljinom. Odrastao je u okruženju koje je njima bilo duboko prožeto. Mali Josif u njima nije vidio tek fascinantne bajke ili apstraktne ideje. Junaci epa bili su dijelom stvarnosti za njega i njegove vršnjake; živjeli su, činili junačka djela, borili se i plaćali cijenu za svoje pogreške u istim onim planinama, kao u nekoj vrsti zrcaljenja stvarnosti. Pritom nije riječ o dječačkoj maštariji, već o tome koliko su te legende bile čvrsto utkane u sam život."

Obzirom na sve to smo vidjeli koliko je tanka bila granica između pravoslavlja i kavkaskog poganstva u Staljinovu djetinjstvu, gornji je ulomak puka istina. Suvremeni internetski neopogani rado će govoriti o povratku narodnim običajima svojih predaka, no u Gruziji i Osetiji, u vrijeme mladog Staljina, te su tradicije bile i te kako žive, čak i među običnim pukom koji se nominalno izjašnjavao pravoslavnim. Po mom je mišljenju prilično ironično što je Staljin glavni negativac mnogim internetskim "vikinškim berserkerima" (sklonima neonacističkoj simbolici broja 1488 i runama, na svojim internetskim profilima). Zapravo je, prema svom mentalitetu i načinu života, Staljin bio daleko "poganskiji" od bilo kojeg svog internetskog kritičara, koji se poigrava ulogom berserkera. Živio je u skladu sa "starim običajima", i to zahvaljujući lokalnom kulturnom kodu, gdje je pretkršćansko nasljeđe bilo neizostavno i svakodnevno prisutno u životu. Nasuprot tome, svjetonazor internetskih poganskih kritičara svodi se na oblik kršćanstva prožet mržnjom prema samome sebi, što nije puno drugačije od bilo koje moderne protestantske sekte, uključujući ovdje i feminizam i pristup "švedskog stola" kod oblikovanja predodžbe o tome kakvi su bogovi. Staljinov kulturni kod nije čak dopuštao ženama izgovoriti ime boga muškaraca, te je njegova predodžba o pretkršćanskim bogovima proizlazila iz lokalnih kultnih praksi, koje su sezale u pradavna vremena, a ne iz internetskih objava. Opet, ako "TRVD kršćanstvo" znači "starije" kršćanstvo, onda opet primjetimo kako "starija" inačica nimalo ne nalikuje na "TRVD" memeove po Twitteru i drugdje. Još jednom, radi naglaska: ako vas iskreno zanimaju pretkršćanske prakse vaših predaka, pokušajte dokučiti kako su oni razmišljali prije nekoliko stotina godina i ostavite se tog "berserkerskog" LARP-anja.

Uskoro ćemo se detaljnije pozabaviti time koliko se svijet Staljinova djetinjstva razlikovao od uobičajenih predodžbi, no za sada razmotrimo pitanje njegova točnog etničkog podrijetla. Mnogi desničarski mrzitelji će tvrditi da je bio Židov, ali molim vas... samo pogledajte duhovnu praksu njegovih roditelja. Ako iznosite takvu tvrdnju, onda morate pobliže razjasniti činjenicu da je njegova obitelj bila duboko uronjena u sinkretičku mješavinu poganstva kavkaskih gorštaka i "pravoslavnog" kršćanstva. Ili, što je daleko vjerojatnije, ne smijete znati apsolutno ništa o njegovu životu i djetinjstvu. Da bi napokon dobili zdravo dijete koje će  preživjeti dojenačku dob, obitelj Džugašvili je prinosila životinjske žrtve svecima, ostavljala darove u svetim gajevima, savjetovala se sa seoskim vračevima, a ne sa rabinima. Jesu li KGB i Staljinovi rođaci sve to izmislili prije više od 50 godina samo da bi danas obmanuli ljude na internetu? Kao što sam već rekao, informacije koje ovdje iznosim su čak u današnjoj Rusiji prilično slabo poznate. Dakle, ako je to bio nekakav složen plan za buduće obmanjivanje ljudi na internetu, onda je neslavno propao. Evo kako esej opisuje raspravu o Staljinovu točnom etničkom podrijetlu:

"Sam Souvarine ipak piše: "Općeprihvaćeno je da su Gruzijci (ili Kartli), narod kojem Staljin pripada, iberskoga podrijetla." I dalje: "Zbog miješanja rasa bespredmetno je kod Staljina tražiti čiste rasne značajke."

Unatoč tome, Souvarine smatra potrebnim navesti opise koji navodno karakteriziraju pripadnike te rase. Citira francuskog geografa i povjesničara iz 19. stoljeća, Élisée Reclusa: "Kaže se da oni (Gruzijci – op. a.), u prosjeku imaju nižu inteligenciju od ostalih kavkaskih naroda." Upravo u tom kontekstu Souvarine spominje i moguće Staljinove osetske korijene. Piše: "Stari socijalistički aktivisti s Kavkaza uvjeravaju nas da je Ekaterina Džugašvili Osetkinja i pridaju veliku važnost tom detalju: ne samo da su Oseti manje profinjeni i grublji od Gruzijaca, već je Rusija među njima oduvijek regrutirala znatan broj žandara i čuvara osuđenika." Valja napomenuti da suvremena znanost smatra Osete potomcima sarmatsko-skitskih plemena.

Iako je pitanje je li Beso doista bio Oset predmet brojnih rasprava, nama se u svakom slučaju čini prilično teškim i besmislenim govoriti o Staljinovu podrijetlu kao čistokrvnog Gruzijca ili čistokrvnog Oseta, obzirom na brojne seobe seljaka iz jednog kraja u drugi tijekom mnogih desetljeća.

Usput, sin Staljinova kuma, Aleksandar Cihitatrišvili, prisjećajući se kasnije da su Džugašvilijevi živjeli u Geriju, dodao je zanimljiv detalj: "Čuo sam – i od svog oca i od same tete Keke – da oni koji žive sa Lilom Džugašvilijem potječu iz Gerija. Osim toga, nisam zaboravio da su se i Beso i Keke često prisjećali Gerija, i odlazili onamo da bi se pomolili u kapelici svojih predaka." 

Dakle, ako je Staljin bio Židov, onda su njegovi potomci sudionici u zavjeri skrivanja te činjenice i izmišljaju priče o tome da su se Keke i Beso radije molili u "kapelici svojih predaka" u Geriji, što je mjesto koje i danas postoji, a koje Židovi inače ne posjećuju. Po svoj prilici, Staljin je jednostavno bio mješanac gruzijskog i osetskog podrijetla, a na vama je odlučiti koliko su Gruzijci i Oseti "bijeli". Osobno su mi Oseti dragi, dok su iskustva sa Gruzijcima (makar onih malo koja imam) promjenjiva. Također, Gruzijci koje sam sreo u Osetiji bili su sasvim u redu. Pogledajmo pobliže strane vjerske običaje kojima su se Staljinovi roditelji bavili u vrijeme njegova rođenja i u godinama koje su neposredno uslijedile:

"Valja napomenuti da memoari Aleksandra Cihitatrišvilija – prevedeni na ruski i pohranjeni u arhivu RGASPI – sadrže pojedinosti koje se, prema riječima povjesničara Simašvilija, nalaze i u izvornim arhivskim zapisima pohranjenima u drugom odjelu Arhiva Ministarstva unutarnjih poslova Gruzije. Simašvili pritom navodi sljedeće ulomke iz Cihitatrišvilijevih memoara: "Ikona svetog Jurja iz Gerije pripadala je precima obitelji Džugašvili. Beso, otac novorođenog Josifa, odredio je da njegov sin bude čuvar te ikone iz Gerije – u glavnom svetištu obitelji Džugašvili – sve dok ne navrši tri godine." 

Nadalje, Simašvili izravno piše: "Autor memoara (Aleksandar Cihitatrišvili – op. a.) opisuje gruzijsku tradiciju ’šišanja djeteta’ (posvećenja djeteta Crkvi) na sljedeći način: "Od određenog dana djetetu su počeli puštati kosu... Dijete su odijevali u posuđenu bijelu odjeću. Kupili bi janje (za žrtvu) i uzgajali ga do obećanog dana. Beso je učinio upravo to. Dijete su odjenuli u bijelu odjeću i ošišali mu kosu. Tri godine kasnije, janje je postalo ovca... Tri dana prije svečanosti, Beso i njegova obitelj krenuli su iz Gorija volovskim zapregama prema crkvi u Geriju. Beso je nosio sina Josifa na ramenima kako bi mu ikona podarila više milosti i dug život. Svećenik iz Gerija služio je zahvalnicu, ošišao dječaku kosu, skinuo mu bijelu odjeću i odjenuo ga u šarenu, a obitelj je otišla s nadom da će svetište njihovih predaka pomoći njihovu djetetu da izraste u najsretniju osobu."

Prema gruzijskoj etnografkinji, Veri Vardenovnoj Bardavelidze, takvi obredi posvećivanja djeteta svetištu predstavljali su "tajnu božanskog posinjenja djeteta". Ključni postupci obreda bili su trostruko 'kotrljanje' potpuno golog djeteta ispod svete zastave svetišta, što je "simuliralo čin rađanja djeteta iz majčine utrobe", kao i – kako dodaje Solovjova – "šišanje kose koje je obavljao svećenik svetišta, a što se u nekim dijelovima Gruzije smatralo sastavnim dijelom ceremonije božanskog posinjenja". 

Stoga, hodočašće Ekaterine i Visariona Džugašvilija na područje povezano sa osetskim pretkršćanskim svetištima predstavlja jednu od onih neobičnosti koje se ne mogu zanemariti ako se želi pronaći nešto iz domene tajanstvenog – a Staljinova je biografija time i te kako prožeta."

Čini mi se da bi film o životu mladog Josifa Visarionoviča, kada bi se netko doista potrudio snimiti ga, bio nevjerojatno psihodeličan i nadrealan. Crkveni obredi gdje žene u vjenčanicama vise nad ponorom, dok se na njih viče neka imenuju demone koji ih opsjedaju; dojenče Staljin kojega golog kotrljaju ispod svete zastave u kapelici njegovih predaka da bi se simulirao čin rođenja, nakon što mu otac žrtvuje ovcu; majka koja se za zdravstvene savjete obraća pravim pravcatim čarobnjacima; šišanje kose povezano sa obredom posinjenja od strane svetog Jurja (Uastirdžija).

Knjiga koju prikazujemo detaljnije se bavi glasinama da Beso zapravo nije bio Staljinov otac. Jedini način da se (obzirom na okolnosti njegova odrastanja) ustvrdi da je Staljin bio Židov jest tvrdnja da mu Beso nije bio pravi otac. Takve su glasine kružile još za njegova života. Pritom nitko nije tvrdio da je on bio nepoznati sin nekog Židova, nego da je sin jednog od bogatih aristokrata za koje je Keke radila. Temelj za tu tvrdnju ležao je u činjenici što je Beso prestao piti kada se Josif rodio, ali je nekoliko godina kasnije ponovno počeo piti. To se moglo i dogoditi ako je možda saznao da Josif nije njegov biološki sin.

Konkretno, Josif Davriševi tvrdi da je Beso rođenjem Sosa prestao piti, a onda se neočekivano ponovno "odao piću", sedam ili osam godina kasnije:

"Počeo je piti, prodao je ženin šivaći stroj, napustio posao i počeo tući jadnu Kato i sina. Zašto je odjednom zamrzio svog Sošika, kojega je toliko obožavao i na kojega je bio tako ponosan? Ne znam. Može se pretpostaviti da su glasine o očinstvu, koje su dugo kružile, napokon doprle do njega. Ili mu je netko sasuo punu istinu u lice, i te su strašne muke izjedale njegovu dušu. Opijen pićem, iskaljivao je bijes na supruzi i nedužnom djetetu." 

Josif Davriševi bio je Staljinov prijatelj iz djetinjstva i njegove riječi ne treba olako odbaciti. Kvaka je, međutim, u tome što je Davriševi tvrdio da mu je Staljin zapravo brat, rođen iz veze koju je njegov vlastiti otac imao sa Keke. Nije bilo govora o tome da je Staljin Židov. Sljedeća najraširenija teorija je bila da je Staljinov otac bio slavni ruski istraživač, Nikolaj Mihajlovič Prževalski. Ali, i ova je verzija u knjizi koju prikazujemo potpuno opovrgnuta, jer se vremenski slijed događaja jednostavno ne poklapa, pa ovdje nije vrijedno trošiti vrijeme na nju. Bitno je to da su postojale glasine o Staljinovu podrijetlu; i jedini prilično vjerodostojan izvor jest Davriševi, koji tvrdi da mu je Staljin zapravo bio brat. Sve verzije priče prema kojima je Staljin bio sin aristokrata potječu, ili od njegovih političkih protivnika, ili od obožavatelja koji su smatrali da tako grandiozna ličnost jednostavno nije mogla biti sin postolara sklonog alkoholu i nasilnom ponašanju. Primjerice:

"Staljinova unuka, Galina Džugašvili, o toj je verziji pisala ovako: "Kasnije su, zahvaljujući peru jednog tada popularnog romanopisca, i ruski plemići podlegli šarmu 'crvenog madradžije': carski namjesnik u Gruziji, knez Golicin (ako to nije bio grof Voroncov), kao i neki velikaš izravnog kraljevskog podrijetla (ulomke iz romana čitali su mi telefonom, a u tom eteričnom šumu ime plemića se izgubilo i postalo nejasno)." Galina je napomenula da su se, kada je riječ o Josifovom "pravom" ocu, "spominjala i druga imena – dva ili tri lokalna kneza."

Još jedan Staljinov rođak piše:

"A unuka brata Jekaterine Džugašvili, Tamara Geladze, prisjetila se fantazmagorije koja se razvila oko pitanja očinstva: "Tada su se pojavile mnoge nevjerojatne priče. Negdje čak piše da je Staljin gotovo bio sin Aleksandra III. To su besmislice." 

Ako je Josif Dariševi jedina osoba bliska obitelji Džugašvili koja je komentirala te glasine, ostale su u književnosti proširili Staljinovi politički protivnici, jer su vjerojatno željeli ocrniti njegovu majku i sugerirati da je Staljin sin aristokrata, time "genetski bonapartist". Na drugom kraju spektra nalazimo Staljinove obožavatelje i oni mu žele pripisati dostojanstveno i moćno podrijetlo. Istina je, međutim, po mom mišljenju, mnogo prozaičnija i lako ju je previdjeti ako vam netko na nju ne ukaže; štoviše, i sam sam je previdio sve dok je ova knjiga nije vrlo zorno i jednostavno predočila. Kao prvo, sam Staljin nikada, baš nikada, nije tvrdio da ga je otac tukao, a to nisu tvrdila niti Staljinova djeca; dapače, govorili su upravo suprotno. Kao drugo, objektivan pogled na Staljinov odnos sa majkom otkriva da je vjerojatno nije pretjerano volio. Istina je što i drugi Staljinovi suvremenici, poput Josepha Darishevija, tvrde da je Beso tukao svog sina. No, Darishevi je također tvrdio da je Keke bila sveta žena (što Staljin nikada nije rekao), i njegovo je kasnije ponašanje pokazivalo želju stvoriti što veću udaljenost između sebe i svoje majke, ali i između sebe i svoje djece.

Majka Ekaterina, poznata kao Keke Džugašvili

Drugim riječima: ako Staljin nije previše mario za svoju majku nakon što je odrastao, možemo pretpostaviti da je i Beso imao svoje razloge zašto ju nije mogao podnijeti, osim same činjenice da Josif Visarionovič nije bio njegov biološki sin. Knjiga ukazuje na neke ozbiljne neobičnosti u Staljinovu ponašanju prema majci, a koje ljudima često promaknu:

1. Staljin nikada nije pozvao majku da se preseli u Kremlj, čak niti da živi negdje bliže njemu i unucima. Staljinova rodbina, sa majčine strane, tvrdila je da je razlog tome bila Kekina krhkost i nepovoljni vremenski uvjeti. Ali, da se preselila, vjerojatno bi joj generalni sekretar SSSR-a mogao osigurati pristojnu medicinsku skrb, uz udoban i topli stan.

2. Staljin je majci pisao samo jednom ili dvaput godišnje, a ponekad bi prošlo i tri ili četiri godine bez ikakvog kontakta. Pisma koja je slao bila su kratka i učtiva; više su nalikovala čestitkama za rođendan nekog površnog poznanika nego od sina.

3. Staljin majci nije osigurao posebno kvalitetan smještaj u Gruziji, iako je to mogao učiniti bez ikakvih poteškoća.

4. Keke je žalila što Staljin nikada nije postao svećenik, čak i nakon što je preuzeo vodstvo SSSR-a.

Staljin se nije udostojio pojaviti na majčinu pogrebu, što se smatra velikim društvenim prijestupom, osobito na Kavkazu. Iz osobnog iskustva mogu potvrditi da su pogrebi u Osetiji važni događaji i nije rijetkost da se u manjim mjestima zatvaraju cijele ulice kada netko premine. Ako ikada na internetu naiđete na tvrdnju da je Staljin duboko volio svoju majku, znajte da ovdje postoje ozbiljni razlozi za sumnju. Ako je nije volio, logično je pretpostaviti da je niti njegov otac nije podnosio, što objašnjava alkoholizam i nasilje; i pritom, prema riječima samog Staljina i njegove djece, to nasilje je bilo usmjereno na majku, a ne na Josifa. Ako Beso nije mogao podnijeti svoju suprugu i sumnjao je u očinstvo nad sinom, takva bi se slika savršeno uklopila. Četvrta stavka može na prvi pogled djelovati nevažno, ali mislim da je upravo suprotno. Keke je bila nepokolebljiva u uvjerenju da će Staljin postati ono što je ona željela i nije mogla odobravati bilo što drugo, bez obzira o kakvom je postignuću bila riječ. Primijenimo li to na njen odnos sa suprugom, skromnim postolarom, onda dobivamo sliku užasne, prigovarajuće žene. Štoviše, postoji razlog za sumnju da Keke nije bila baš uzorna i čedna žena, pa se njeno protivljenje tome da joj sin postane čelnik SSSR-a nije temeljilo na strogim pravoslavnim vrijednostima. U nastavku su navedena objašnjenja koja je Keke iznosila u raznim pismima, obrazlažući zašto je željela da Josif postane svećenik:

"...imao bi sve osigurano"; ili: "...želim da moj Soso postane svećenik i počne zarađivati ​​novac što je prije moguće."

Ove su riječi bile upućene nikome drugom doli učitelju u sjemeništu, koje je Joseph kasnije pohađao. Zatim imamo sljedeće:

"Sličan odgovor, prema Spirinu, sadržan je u memoarima liječnice Ekaterine Džugašvili Kipšidze, koji se navodno nalaze u jednom od gruzijskih arhiva:

"Zašto si toliko željela da postanem svećenik?" upitao je Staljin svoju majku.

"Zato", odgovorila je, "što sam vidjela kako malo rade, a kako dobro žive. Također su uživali veliko poštovanje. Stoga sam mislila da za muškarca nema boljeg zanimanja i da bih se trebala ponositi time što sam majka svećenika. No, priznajem da sam i u tome pogriješila." 

Također imamo i ovo:

Knickerbocker u tom kontekstu citira Keke: "Nisam htjela da postane postolar. Nisam htjela da postane išta drugo osim svećenika... Da, sanjala sam da će Soso jednoga dana završiti školovanje i postati svećenik. O tome sam sanjala."

Ako posao postolara nije bio dovoljno dobar za Josifa, možemo sa određenom sigurnošću pretpostaviti da je Keke prigovarala Besu zbog njegova zanimanja. Također, vidimo kako Keke nije sanjala samo o tome da Josif postane uspješan čovjek, on je to morao postići na njezin način. Štoviše, čini se kao da je Keke imala prilično parazitski mentalitet: nije cijenila rad, ali je željela veliku zaradu. Staljin će se cijeli život u Partiji boriti sa takvim ljudima i, nažalost, na kraju će izgubiti. Uostalom, zamislite da ste u braku sa takvom ženom? Možete li sa sigurnošću reći da ne biste počeli piti, možda je čak i udarili? Time ne želim reći da Keke nije radila; svakako jest. Njezin život nipošto nije bio povlašten, no njezini su se snovi svodili na to da postane svojevrsna parazitkinja koja se obogatila preko noći, i to zahvaljujući određenom planu vezanom uz njezina sina. Radila je, ali je taj posao mrzila. Zamjerala je mužu što ne zarađuje dovoljno da ona ne mora raditi, a kasnije će zamjerati i sinu što sam kroji vlastitu sudbinu. Što se tiče batina, kako se sjećala Staljinova kći Svetlana:

"Svetlana je naglasila da oca nije tukao Staljinov otac, već majka. "Ponekad je pričao kako ga je tukla dok je bio mali, kako je tukla njegova oca, koji je volio popiti", piše Staljinova kći. Prema njenim riječima, Keke je bila "očito stroga i odlučna karaktera, a to se mom ocu sviđalo."

"Svađe i grubost nisu rijetkost u siromašnoj i polupismenoj obitelji, u kojoj glava obitelji pije. Majka je tukla dječaka, a muž je tukao nju. No dječak je volio majku te je, braneći je, jednom bacio nož na oca."

Nema razloga sumnjati da je Staljin kao dječak volio svoju majku. No, nakon što je u odrasloj dobi izgradio vlastiti put, postupno se udaljio od nje, jer je svoje djetinjstvo počeo sagledavati u drukčijem svjetlu. Takvih je slučajeva mnogo i njegovo kasnije ponašanje ukazuje na takav scenarij. Ipak, vrlo je važno napomenuti da je Svetlana bila jedino Staljinovo dijete koje je on doista obasipao pažnjom. Činjenica da ona nikada nije spomenula da je Beso tukao Staljina je vrlo znakovita, jer bi takva informacija potekla od samog Josifa Visarionoviča. Štoviše, čini se kao da je Keke izazivala Besu za batine, ukoliko čitamo između redaka njezinih riječi. Valja primijetiti da Beso navodno nije tukao Staljina, čak ni onda kada je ovaj na njega bacio nož. Kao što to često biva, od Staljinova maženja Svetlane i povjeravanja detalja iz djetinjstva samo njoj, nije proizašlo ništa dobro. Za razliku od njezina brata Vasilija, prema kojem je otac bio mnogo stroži, Svetlana ga je izdala i pobjegla u Ameriku da bi za CIA-u pisala bljuvotine protiv SSSR-a. Sa jednim je Židovom dobila kćer, čudakinju kojom fanatici opsjednuti mržnjom prema Staljinu zatrpavaju internet; Vasilijevi potomci, koji nisu Židovi, ostali su vjerni svome djedu. Vasilijev je život bio osobito tragičan i zanimljiv, stoga možda zaslužuje zasebnu objavu. Otvoreno je predbacivao sestri što je nakon očeve smrti izdala njihova oca. Istodobno je upravo on bio dijete prema kojem je Staljin pokazivao najmanje nježnosti.

Galina i Vasilij Staljin sa jednim od svoje novorođenčadi. Uskoro ćemo vidjeti kakav je stav Galina zauzela u vezi sa sukobom Josifa Staljina i njegove majke. Nisam siguran o kojem je Staljinovom unuku ili unuci riječ na fotografiji, ali su sva Vasilijeva djeca ostala vjerna svom djedu, za razliku od Svetlanine djece. I sam se Vasilij odbio odreći oca i zbog toga je ubijen trovanjem po nalogu KGB-a.

Još zanimljivih anegdota o Kekinom karakteru dolazi od majke Lavrentija Berije, ali i njegova sina Serga:

"Stoga, kada Sergo Berija – sin revolucionara, sovjetskog partijskog vođe i narodnog komesara NKVD-a Lavrentija Berije – dovodi u pitanje Kekinu pobožnost riječima: "Moja je baka bila vrlo uznemirena njezinim [Kekinim – op. a.] ateizmom. Jednom je prilikom, kada joj je predložila da se pomoli Bogu i zatraži oprost za grijehe koje su počinili njihovi sinovi, Ekaterine Džugašvili prasnula u smijeh pred njom", to nije osobito iznenađujuće, jer postoji nemala vjerojatnost da Keke nipošto nije bila uzorna pravoslavna vjernica."

"Keke je obožavala moju majku... Prijateljski joj je predbacivala što je 'upropastila' svoju mladost potpuno se posvetivši suprugu, obitelji i studiju. 'Zašto ne nađeš ljubavnika?' govorila je mojoj majci. 'Premlada si da bi zaglibila u kućanskim poslovima! Ne budi luda. Ako želiš, upoznati ću te s mladim ljudima. Kada sam bila mlada, vodila sam kućanstvo u istoj ovoj kući i kada bi upoznala zgodnog mladića, nisam propustila priliku. Iako nisam bila lijepa kao ti.' Čak je predbacivala mojoj baki što 'drži Ninu pod ključem, braneći joj da nos promoli van'. Keke su zanimale samo intimne veze i svakojaka ogovaranja."

Knjiga također navodi sljedeće o Lavrentiju Beriji:

"Berija, koji je iz prve ruke poznavao kavkaske običaje, iznosi još jednu zanimljivost. Tvrdio je da Staljin "nije volio svoju majku" i pritom ističe činjenicu da je Josif Visarionovič svoju djecu upoznao sa bakom prilično kasno (Vasja je imao petnaest, a Svetlana deset godina), iako su prethodno već posjetili Tbilisi."

Moram jednom napisati nešto ozbiljnije o Beriji, ali zasad bih njegovu tvrdnju da Staljin nije volio svoju majku shvatio vrlo ozbiljno. Berija je bio vrhunski obavještajac i iznimno inteligentan čovjek, svojevrsni "glavni zlikovac"; i provodio je puno vremena u Staljinovu društvu. Što se tiče trenutka kada je odnos između Josifa Visarionoviča i njegove majke postao nepovratno narušen, Staljinova snaha nudi sljedeće objašnjenje:

"Galina Džugašvili (Vasilijeva supruga) kaže da se Keke 1907. godine odbila brinuti o malom Jakovu (Staljinovu prvom sinu), kada je Staljin morao otići u Baku nakon slavne "eksproprijacije" u Tbilisiju, a njegova supruga Kato Svanidze je odlučila poći sa njim. Život u Bakuu pokazao se preteškim za siromašne revolucionare sa novorođenčetom u naručju. Kato se razboljela i umrla nekoliko mjeseci kasnije. Staljinova ljubav prema Kato bila je golema. Ako je vjerovao da je Keke djelomično odgovorna za smrt njegove voljene supruge, to je lako moglo dovesti do dubokog razdora između Staljina i njegove majke."

Staljinov otac bio je nasilan, ali ne na način na koji smo navikli razmišljati. Kao i uvijek, njegova se supruga svjesno trudila izvući ono najgore iz svog muža. Ako se Keke nije htjela potruditi pomoći unuku i snahi 1907. godine, kada je bilo riječ o životu i smrti, možemo zaključiti da nije bila nesebična žena prožeta čistim pravoslavnim vrijednostima. Povrh toga, tu su i sjećanja obitelji Berija, u kojima ona nimalo ne odaje dojam skromne i pobožne žene. To je u suprotnosti sa slikom koju o njoj pruža Josif Dariševi, Staljinov prijatelj iz djetinjstva, a koji je tvrdio da je Staljinov polubrat. Dariševijeve tvrdnje o Besu su u suprotnosti sa Svetlaninima, a time i samog Josifa Visarionoviča. Gledano iz šire perspektive, čini se da je Berija bio u pravu – Staljin nije volio svoju majku. Sjećanja Sergija Berije na Kekin karakter mogla bi objasniti zašto je Beso ponovno počeo piti, a taj karakter – u kombinaciji sa činjenicom da nije pomogla Staljinu i njegovoj supruzi onda kada im je to bilo prijeko potrebno – je doveo do toga da je njen sin prekinuo bliske odnose sa njom.

Svetlana je tvrdila da je njezin otac silno prezirao licemjerje, a po mom mišljenju, to je posljedica ponašanja njegove majke. No, vratimo se zanimljivijoj temi: Kako je Staljin doživljavao svijet i svoje mjesto u njemu?

"Kako povući granicu između kršćanstva sa elementima poganstva i poganstva sa daškom kršćanstva? Zabijanje noža u dovratnik ili stavljanje bodeža pod jastuk – kao zaštita od zlih duhova; magična svojstva ugljena, amuleti od raznog kamenja, štovanje lanca iznad ognjišta, prinosi svetim stablima, darovi Majci Zemlji...

Što nam o tome govori gruzijski sovjetski pjesnik Georgij Nikolajevič Leonidze, u svom najpoznatijem djelu "Staljin: Djetinjstvo i mladost" iz 1939. godine? Za taj ep, u kojem izravno uspoređuje Josifa Visarionoviča sa Amiranijem, autor je 1941. godine nagrađen Staljinovom nagradom drugog stupnja.

Amirani je mitski junak kojeg često nazivaju gruzijskim Prometejem. Ep o Amiraniju – koji se pojavljuje pod različitim imenima – raširen je ne samo u Gruziji, već i među drugim kavkaskim narodima. Njegovo ispreplitanje sa drugim poznatim kavkaskim epom, epom o Nartima, kao i njihov međusobni utjecaj, predmet su brojnih znanstvenih studija."

Internetski časopis o gruzijskom folkloru i Amiraniju navodi sljedeće:

"Amirani je vrlo osebujan lik u gruzijskoj predaji, ratnik-junak, povezan sa činom stvaranja. Ep o Amiraniju, koji se prenosio usmenim putem, postoji u mnogim inačicama. Usporedbom tekstova postaje jasno da je junakova biografija poprimila različite nijanse u svakom dijelu Gruzije, iako su osnovne crte priče svima zajedničke: Amirani se izjednačava sa bogovima i biva kažnjen vječnim kušnjama."

Evo ulomka iz djela Georgija Nikolajeviča Leonidzea o mladenačkim danima Josifa Visarionoviča, za koje je autor osvojio najvišu umjetničku nagradu SSSR-a:

"Dijete iznose na trijem, Jer običaj to nalaže, Da pogleda svijetli mjesec, Čuvara svemira. Dječak se smiješi nebeskim tijelima na jasnoj mjesečini.

"Sunce je majka, a mjesec je otac, zlatne zvijezde su djeca."

Dijete s radošću gleda u nebeski svod, okupan blistavom svjetlošću, kojim prolazi vitez-mjesec, ponosan na svoju bezbrojnu zvjezdanu pratnju.

Djetetova majka ustaje, okrećući lice prema nebeskom tijelu:

"Vidi Boga, sine, tamo, iza oblaka, mili! Bože, Bože, dođi svome sinu! Dugo lutaš svijetom. Bože, Bože, dođi svome sinu!" – nježno je šapnula majka.

No, Gospodin ne silazi s neba, molitva ga ne dotiče.

Suze teku djetetu niz lice – uzalud pokušava rukom dosegnuti mjesec!

Majka je položila dijete u postelju, ispunivši svoju dužnost.

Prastari mjesec drijema na nebu, ne mareći za molbu majke, zadržava strogu narav.

Čovječe, što će biti s tobom?

Drhteći pred voljom sudbine, nećeš skrenuti sa unaprijed zacrtanih puteva!

Noć će tako okrutno pogubiti tu goropadnicu da niti gavran neće pronaći njezine kosti!

Nisam ja djeva, već silan ratnik, i kažem neposlušnim ljudima:

"Probijam se kroz tamne oblake da bih prosuo svjetlije zrake.  Čuvajte tu neugasivu svjetlost i moj sjaj visoko iznad vas! Ne opirite se prastarim zakonima, ostanite mi poslušni!"

Je li Keke doista prakticirala te obrede u stvarnom životu? Ne možemo sa sigurnošću reći, no nikako se ne smije zanemariti činjenica da je Leonidze za to djelo dobio Staljinovu nagradu. Staljin nije želio da se za njegovu poeziju uopće zna nakon što je stekao moć u SSSR-u; i suprotno glupim tvrdnjama suvremenih zagovornika "novog hladnog rata", prezirao je neiskreno laskanje i servilno hvaljenje. Ipak, iz nekog mu se razloga citirano djelo iskreno svidjelo, i odobravao je usporedbu sa Amiranijem (gruzijskim Prometejem), koji postaje ravan bogovima. Je li sebe smatrao polubogom? Sumnjam da je to mislio u doslovnom smislu; vjerojatnije se poistovjećivao sa misijom Amiranija/Prometeja i, u određenom smislu, vjerovao u sudbinu i unaprijed zacrtane puteve. Takav se dojam barem stječe iz Staljinove vlastite poezije, čiji ćemo primjer vidjeti kasnije. Čak i ako se Staljin nije doslovno smatrao sinom boga, možemo zaključiti da su simbolika i misticizam sadržani u tom djelu izravno preuzeti iz gruzijske kulture u kojoj je odrastao. I da mu je to bilo iznimno važno, jer da nije bilo tako, citirano djelo sigurno ne bi dobilo Staljinovu nagradu. Naposljetku, Staljin je bio organskije "poganin" od današnjih internetskih kritičara, koji su opsjednuti runama i simbolima poput "sonnenrada".

Knjiga napominje da je u gruzijskoj pretkršćanskoj vjerskoj praksi – za razliku od uobičajenog obrasca u kojem sunce predstavlja muški princip i vrhovna božanstva – situacija kod Gruzijaca bila upravo suprotna. U skladu s tim, Keke se u toj pjesmi obraća Armaziju, iberskom vrhovnom bogu ratniku, kojeg simbolizira mjesec. On je ne uslišava. Njezin sin postaje poput Amiranija; lik nalik Prometeju koji se sukobljava sa bogovima, postaje im ravan i biva zbog toga kažnjen.

Spomenik Amiraniju u Tbilisiju

Kako bi se naglasilo koliko je bilo neuobičajeno da Staljin pristane na objavljivanje djela o svojoj mladosti, evo njegova odgovora na još jedan prijedlog sovjetskog Ministarstva kulture da se objavi kratka serija eseja o njegovu djetinjstvu:

"Odlučno se protivim objavljivanju "Priča o Staljinovu djetinjstvu". 

Knjiga je prepuna činjeničnih netočnosti, iskrivljavanja, pretjerivanja i nezasluženih pohvala. Autora su zaveli lovci na bajke, besmislice (možda 'savjesni' lažljivci) i laskavci. Žao mi je autora, ali činjenica ostaje.

No, to nije glavna stvar. Glavna je stvar to što knjiga teži usaditi u svijest sovjetske djece (i ljudi općenito) kult ličnosti, vođa i nepogrešivih heroja. To je opasno i štetno. Teorija o 'herojima' i 'masi' nije boljševička, već eserska teorija. Heroji stvaraju narod, pretvaraju ga iz mase u naciju – tvrde eseri. Narod stvara heroje – odgovaraju boljševici eserima. Ova knjiga ide na ruku eserima. Svaka takva knjiga koristiti će eserima i naštetiti našoj zajedničkoj boljševičkoj stvari. Savjetujem vam da spalite knjigu." 

Dakle, Staljin nije tražio ropsko laskanje i pljesak kao takve. No, iz nekog mu je razloga predaja o Amiraniju i Armaziju bila vrlo važna i pohvalio je trud Leonidzea, koji je njegovo rođenje usporedio sa rođenjem tog mitskog junaka. Ipak, Staljinovo odbacivanje knjige "Priče o Staljinovu djetinjstvu" sadrži misao vrijednu razmatranja:

"Heroji stvaraju narod, pretvaraju ga iz mase u naciju – tvrde eseri. Narod stvara heroje – odgovaraju boljševici eserima."

Staljinovo poimanje herojskog arhetipa dijametralno je suprotno nietzscheanskom, zapadnom desničarskom shvaćanju "Velikog čovjeka". Staljinov junak utjelovljuje volju naroda u svijetu; on ne nameće vlastitu volju suprotno prirodi i svjetini. Njegov Prometej nosio je u sebi težnje masa i nije bio nadčovjek koji robovima nameće svoju volju, niti se borio protiv morala resantimana i sličnoga. Što se tiče važnosti koju je Amirani imao za Staljina, jedan njegov prijatelj iz djetinjstva prisjetio se sljedećeg:

"Sa tvrđave Goristsikhe, kamo su Josif i njegov prijatelj Petar Kapanadze odlazili u djetinjstvu, pruža se prekrasan pogled na moćne planine Kavkaza. Kapanadze se prisjetio: "Tamo, na najvišem vrhu, pati naš voljeni junak Amirani. Često smo razgovarali o njemu i željeli smo ga spasiti. Prema predaji, Amirani je želio uništiti sve zmajeve i sve zle duhove. Bio je dobri div, koji je želio da ljudi žive u miru i jedu 'kruh neokvašen krvlju'." 

U knjizi se nadalje navodi:

"Josif Džugašvili i njegovi prijatelji iz Gorija odrastali su u okruženju u kojem je humanistička slika Amiranija bila jedna od sastavnica kulturnog koda.

Aleksandar Mihajlovič Cihitatrišvili, sin Mihajla Cihitatrišvilija (Staljinova kuma), prisjetio se kako je Soso drugoj djeci pričao bajke i junačke priče, te recitirao "šairi" (vrsta stiha u gruzijskoj poeziji). U tom je metru, primjerice, napisana poema "Vitez u tigrovoj koži", Šote Rustavelija. Među njima su bile i legende iz epa "Amiran-Darejaniani"." 

Da ne skrećem ponovno sa teme, ali autor eseja o epu o Amiraniju kaže sljedeće:

"Slični mitovi se pronalaze kod potpuno različitih naroda. Legende o Amiraniju i Prometeju jasno dijele zajednička obilježja. Ipak, Čikovani ističe da se "umjetničkim dvojnicima" Amiranija mogu smatrati i Tambol kod indonezijskog naroda Toraja, te Lakana Adia kod filipinskih Tagaloga."

Autor nije nekakav poremećeni teoretičar zavjere poput mene. On sličnosti između Amiranija i Prometeja pripisuje pukoj slučajnosti, navodeći kao primjer narode usred Tihog oceana, a koji imaju slične mitske likove. Prema mom mišljenju: ovo  stopostotno dokazuje upravo suprotno, jer je ovdje riječ o kulturnim i etničkim filtrima, primijenjenima na zajedničku priču. Amirani je Prometej; on je ujedno i Lakana Adia i lik iz predaje naroda Toraja. To je još jedan razlog zašto ne mogu ozbiljno shvatiti moderni internetski neopaganizam prožet ideologijom "1488"; i prema svoj prilici, bogovi su bili univerzalni, a ne lokalni. Tek sklonost modernog internetskog neopaganizma samomržnji (naslijeđeno od kršćana i protestanata), te njihov pristup "švedskog stola" (pri čemu proizvoljno biraju pojedina svojstva bogova) im omogućuju inzistirati kako su bogovi njihovih predaka pripadali isključivo i samo tim određenim precima. Prometej je globalna franšiza i brend, a ne nikakav etnički Arijac. Ako uviđate da je Biblija sastavljena od više slojeva, a isto ne vidite kod vlastite mitologije, onda svjesno zatvarate oči. 

Još jedan kavkaski ep koji je snažno utjecao na Staljina jest ep o Nartima:

"Otprilike šezdeset kilometara od mjesta gdje je u Goriju živjela Staljinova obitelj nalazi se osetsko selo Jer (na gruzijskom: Geri). U davna vremena ondje se nalazilo pogansko svetište, na čijem je mjestu kasnije podignuta kršćanska crkva. U tom se svetištu štovao Uastirdži – junak epa o Nartima i zaštitnik ratnika. Legende o Nartima, tim mitskim junacima, postoje kod mnogih sjevernokavkaskih naroda, uključujući Osete. Te legende postoje u poetskom i proznom obliku. Uz mjesto Geri veže se jedna epizoda iz Staljinova djetinjstva koju spominje njegova majka. Prvo dvoje djece Visariona (Besa) i Keke Džugašvili umrlo je u dojenačkoj dobi. Kada se rodilo treće dijete, Josif, Beso je obećao da će otići pješice na koljenima do Gerija i prinijeti žrtvu ako im sin preživi. Josif je na brzinu kršten, no Beso nije žurio sa ispunjenjem obećanog hodočašća u obiteljsko svetište. Kekina majka,  Melanija, videći da je dječak bolestan, odlazila je gatarama, molila se i neprestano podsjećala roditelje neka ispune svoje obećanje."

Osim što se svetište posvećeno Nartima nalazilo nedaleko od Staljinova rodnog mjesta, on je svoju kćer Svetlanu nazvao prema liku iz njihove predaje:

"Prema mišljenju književnog kritičara Mihaila Jakovljeviča Weisskopfa, Staljin ne samo da je još od djetinjstva dobro poznavao osetski ep o Nartima, već je povlačio paralele između odgovarajućih epskih zapleta i vlastita života. Živopisan dokaz tomu jest činjenica da je Staljin, već u odrasloj dobi, svoju kćer Svetlanu Alilujevu nazvao prema junakinji epa o Nartima, Satani. U osobnoj prepisci sa suprugom Nadeždom Sergejevnom Alilujevom, koja je i sama bila podrijetlom sa Kavkaza i poznavala tamošnji folklor – Josif Visarionovič svoju je kćer nazivao Satanka ili Setanka.

Weisskopf smatra da je Staljin nakon samoubojstva svoje supruge želio "izbjeći konotacije koje bi za djevojčicu bile uvredljive ili nerazumljive", te je stoga počeo koristiti isključivo inačicu "Setanka", jer je, prema legendi, Satana rođena iz tijela preminule majke."

To su prilično teške stvari. Staljin daje svojoj kćeri ime po mitskom biću rođenom iz mrtve žene, a zatim njegova supruga (majka te kćeri) počini samoubojstvo. To me doista navodi na pomisao da postoji neka stvarna dimenzija iza vela stvarnosti, kada je riječ o svim tim mitovima i legendama, te da imena koja nosimo možda imaju stvaran utjecaj na naše sudbine. Legenda o Nartima možda je bila i razlog zbog kojeg je Josif Visarionovič uopće uzeo ime Staljin:

"Osim toga, Weisskopf skreće pozornost na određene značajke još jednog junaka nartskog epa, Soslana Stalnog (Sozyryko, Sosruko), koje su budućeg vođu mogle podsjetiti na njega samog i time utjecati na odabir pseudonima "Staljin". "Dodatan poticaj Staljinu, pri konačnom odabiru pseudonima, mogla je biti njegova nepobitna fizička sličnost sa junakom iz nartskog epa, a koji je bio 'iskovan od čelika'. Opis Soslana uvijek je isti: nizak je, tamnoput, ima oči boje željeza, hrom je ili ima 'široka stopala', uopće ga odlikuju slabe noge." 

Ukratko, Staljin je bio potpuno prožet mitovima i legendama svoga zavičaja, i to na vrlo prirodan, organski način. Kao što smo već vidjeli, predkršćansko nasljeđe bilo je neposredno prisutno i nipošto nije bilo daleko; duboko me izluđuje što ljudi ne vide implikacije toga, ali možda samo previše revno posvuda tražim zavjere. Ipak, mislim da nije tako.

U svakom slučaju, kada smo govorili o legendi o Amiraniju/Armaziju, dotaknuli smo se činjenice da se gruzijsko vrhovno božanstvo Armazi povezivalo sa Mjesecom; dok se Soslan, "čelični junak" iz nartske legende, koji je inače spoj Mitre i Ahileja, povezuje sa Suncem. Dodatan dokaz o tome koliko je to bilo važno Josifu Visarionoviču može se pronaći u bilješci, u knjizi iz njegove osobne knjižnice:

"Profesor Boris Semjonovič Ilizarov skreće pozornost na bilješke u knjizi Anatolea Francea, "Posljednje stranice: Dijalozi pod ružom" ("Les Dernières Pages"), koja se nalazila u Staljinovoj knjižnici. Izdavači knjige navode zapažanja Napoleonova pobočnika, general-pukovnika Gasparda Gourgauda, ​​koja je Francuska iskoristila za sastavljanje njegova dijaloga "O Bogu". Ondje se posebno ističe: "Kada bi morao odabrati religiju za sebe, Napoleon bi odabrao štovanje Sunca, koje sve oplođuje i pravi je bog Zemlje."

U knjizi je ova rečenica podvučena plavom olovkom, riječ "Sunce" je zaokružena crvenom olovkom, a na margini piše: "Dobro!". Ilizarov tvrdi da je te oznake načinio sam Staljin.

Međutim, iz arhiva u kojem se knjiga čuva su odgovorili na naš upit da te bilješke nisu Staljinove. Prema riječima djelatnika arhiva, Staljinovom su se knjižnicom mogli koristiti članovi njegove obitelji i niz drugih osoba.

Dakako, moguće je da je tema štovanja Sunca zanimala i nekoga iz Staljinova okruženja."

Kako bi itko mogao točno znati tko je unio tu bilješku, meni je nepoznanica. No, ako je tu bilješku unio netko od članova Staljinove obitelji, ili osoba koja je imala pristup njegovoj knjižnici i dopušteno mu je bilo označavanje njegovih knjiga, onda je sasvim moguće da je na tu osobu utjecalo razmišljanje samog Staljina. Što se tiče "Kobe", izvornog pseudonima koji je odabrao Josif Visarionovič, i to je možda bilo povezano sa naklonošću prema Suncu:

"Zanimljivo je što Staljinov školski kolega Pjotr ​​Kapanadze u svojim memoarima, govoreći o Amiraniju, ukazuje na sličan zaplet legende. Amirani je progonio Crnog zmaja koji je ukrao Sunce. Zmaj proguta Amiranija, no ovaj raspori zmajev trbuh, oslobodi Sunce i spasi se. Vrijedi istaknuti da u toj verziji legende Amirani djeluje kao osloboditelj ukradenog Sunca – što je tipičan motiv mita o junaku koji ubija zmaja.

Jedna od teorija o tome zašto je Staljin uzeo pseudonim Koba povezuje se sa mitovima o junacima koji se bore protiv zmajeva (ili zmija). Tu je teoriju iznio poznati perzijsko-tadžički sovjetski pjesnik Abulkasim Ahmadzade Lahuti, u pismu Ani Sergejevnoj Alilujevoj, sestri Staljinove druge supruge: "Koba (u drugom izgovoru Kova i Kave) ime je junaka drevne istočnjačke legende o hrabrom kovaču, koji je svoju kožnu pregaču podigao kao zastavu narodnog ustanka protiv despota i čudovišta Zohaka. Ime tog legendarnog kovača postalo je sinonim za neustrašivog borca ​​protiv narodnih tlačitelja."

Valja napomenuti da je ovdje riječ o perzijskoj legendi, koja je dio iznimnog djela perzijske književnosti, “Shahnameh”. 

Prema legendi, kovač Kawa podiže narod na ustanak protiv tiranina Zahhaka (Zohak), iz čijih su ramena rasle zmije koje su se hranile ljudskim mozgovima. Kovač Kawa i zakoniti nasljednik iranskog prijestolja, šah Faridun, okovali su svrgnutog tiranina Zahhaka za planinu Damavand, gdje je bio osuđen ostati sve do Sudnjeg dana.

U gruzijskoj mitologiji su se zoomorfna čudovišta, zvana "vishap", povezivala sa zmajevima. Kamene skulpture "vishapa" su pronađene u Armeniji, Gruziji i drugim dijelovima Kavkaza. "Vishapi" su visoki i do pet metara, a nalaze se u blizini izvora vode: potoka, vrela, drevnih kanala i drugih objekata za navodnjavanje. Stručnjaci datiraju izradu ovih kipova u 02. tisućljeće pr. Kr. Vjeruje se da su se ti kipovi, u davna vremena, očito povezivali sa kultom plodnosti i božanstvima vode."

Primjer vishap-kamena; takvi se kamenovi nalaze diljem Armenije i južne Gruzije.

Spomenuti lik, Kava, perzijska je inačica Amiranija, i legenda se ispreplela sa onom gruzijskog junaka, Kobe. Drugim riječima, svi su se mitovi međusobno stopili i mladi Staljin je odrastao u tom sinkretičkom okruženju. On i njegovi prijatelji ili kolege iz razreda su svakodnevno raspravljali o tim junacima i njihovim pothvatima; i to je bila atmosfera u kojoj su živjeli. Nije bila riječ o apstraktnim "narodnim" običajima ili tradicijama, koje su oni pokušavali rekonstruirati – mitovi su bili živi i stvarni. Prisjetimo se mitova o Nartima, koji su bili iznimno važni mladom Josifu Visarionoviču: u epu o Soslanu (ime znači "Čelik") je junaka pregazio divovski kotač, koji mu je smrskao noge ili ga usmrtio (ovisno o verziji priče). Gotovo se ista stvar dogodila Staljinu u mladosti. Pregazila ga je kočija u punoj brzini i smrskala mu noge, i stoga je posve opravdano pretpostaviti da je to utjecalo na odluku Josifa Visarionoviča da uzme ime "Staljin"; možda je odigralo ulogu i u njegovoj kasnijoj sklonosti prema suncu.

Čelični Soslan suočio se sa kotačem koji su bijesni bogovi poslali da ga ubije. Prema epu, rođen je iz stijene po kojoj je pastir ejakulirao, dok je promatrao Satanu koja se kupala (po kojoj je Staljin kasnije nazvao svoju kćer). Satana je izvukla Soslana iz stijene i odvela ga božanskom kovaču Kurdalægonu, koji mu sve tijelo prekrio čelikom, osim nogu.

Knjiga također opisuje neobične običaje kojima su se Keke i Staljin služili boreći se protiv dječjih boginja, npr. gaženje likova zlih duhova i sviranje instrumenata da bi odvratili pažnju "Didi Batonebima", zlonamjernih duhova koji bi ljudima poslali bolest. Borba sa boginjama u djetinjstvu vjerojatno je bila još jedan čimbenik koji je odigrao značajnu ulogu u oblikovanju osobnosti budućeg diktatora, jer je riječ o događaju prožetom onostranim elementima.

Neću se previše zadržavati na Staljinovim godinama u sjemeništu, jer je ovaj tekst već toliko dugačak da bi bilo možda nerealno očekivati ​​da ga ljudi u cijelosti pročitaju. Ipak, valja istaknuti da je, unatoč tome što je odrastao u okruženju koje je bilo više "pogansko" nego normativno pravoslavno-kršćansko, boravak u sjemeništu ipak značajno utjecao na Staljinov način razmišljanja, a time i na oblik u kojem se očitovala njegova retorika.

"Filolog Weisskopf opravdano uspoređuje Staljinovu retoriku sa retorikom apostola Pavla. Pavao je rekao: "Je li dakle ono dobro postalo smrtonosno za mene? Nipošto... Što ćemo dakle reći? Zar je u Boga nepravda? Nipošto!" (Rimljanima 7,13; 9,14). A evo i Staljina: "... Nipošto ne želim reći da je naša partija isto što i država. Nipošto!" (govor na XIV. kongresu Svesavezne komunističke partije (boljševika), 1925.). "Naša je zadaća ovdje organizirati borbu siromašnih seljaka i voditi tu borbu protiv kulaka. Ne znači li to da se time obvezujemo poticati klasnu borbu? Ne, nije tako" ("Pitanja i odgovori: govor na Sveučilištu Sverdlov, 09. lipnja 1925.").

U svom izvještaju iz 1933. godine, pod naslovom "Rezultati prvog petogodišnjeg plana", sovjetski je vođa jasno proširio evanđeosku misao "tako će posljednji biti prvi..." (Mt 20, 16). Podsjetimo se da se i stih iz "Internacionale" pozivao na iste evanđeoske riječi: "Tko bijaše ništa, postati će sve". 

"Po proizvodnji električne energije bili smo na samom začelju. Sada smo prešli na jedno od vodećih mjesta. Po proizvodnji naftnih derivata i ugljena bili smo na posljednjem mjestu. Sada smo prešli na jedno od vodećih mjesta. <… > Sve je to dovelo do toga da se Sovjetski Savez iz zemlje slabe i nespremne za obranu pretvorio u moćnu zemlju u pogledu obrambene sposobnosti." 

Bogoslovija koju je Staljin pohađao, kako je izgledala 1930. godine

Na ritam Staljinova razmišljanja snažno je utjecao stil apostola Pavla, kao i retorički ukrasi pisaca Novoga zavjeta, općenito. Unatoč tome što je naposljetku napustio bogosloviju, godine provedene na tom studiju su ipak ostavile traga. Moćni diktator, što je taj dječak vremenom postao, oblikovan je vrlo eklektičnom mješavinom autohtonog kavkaskog planinskog poganstva, nadograđeno snažnim utjecajem novozavjetnih tekstova. Staljin je za sebe preuzeo imena pretkršćanskih kavkaskih junaka i  kćer je nazvao prema jednoj od junakinja; najvišu nagradu SSSR-a za stvaralaštvo je dodijelio piscu koji ga je poistovjetio sa  Amiranijem; i u njegovoj se službenoj prozi jasno naziru tragovi stila apostola Pavla i novozavjetne retorike. Želio sam podebljati onu rečenicu: "Nipošto ne želim reći da je naša partija isto što i država. Nipošto!", ne samo zato što je stilski posve u duhu apostola Pavla, već i zato što je, kao što će se sjetiti svatko tko je čitao moju objavu o Staljinovoj borbi sa nomenklaturom, pitanje istovjetnosti Partije i Države bilo od iznimne važnosti za Josifa Visarionoviča. To je pitanje odlučivalo o njegovoj osobnoj sudbini, ali i o sudbini cijele zemlje.

Pa, približavamo se kraju prvog sata i stoga mislim da je vrijeme za zaključak. Budući veliki dio desnice smatra Staljina najvećim zlikovcem u svjetskoj povijesti, osjećam potrebu naglasiti da cilj ove objave nije njegova rehabilitacija. Osobno ga smatram golemom povijesnom figurom koja je imala i dobre i loše strane, te se ne uklapa ni u kakve pojednostavljene kategorije (poput onih iz Marvelovih filmova) – o apsolutnom dobru ili apsolutnom zlu. Kada budem govorio o njegovoj ulozi u osnivanju Izraela, detaljnije ću iznijeti svoje zamjerke na njegov račun. Općenito govoreći, Staljin je bio složena ličnost, rođena iz svijeta koji je nama, dok o njemu čitamo danas, vrlo daleko. Staljin je poznavao Bibliju daleko bolje od desničara koji ga mrze; također je bio i organskije "poganin" od "etno-pogana" koji ga isto mrze. Nažalost, "utemeljena" desnica (tzv. "based and redpilled") više voli pojednostavljene narative o dobrim i lošim momcima, baš jednako kao i liberalna ljevica. Sam Staljin je rekao sljedeće, dok je govorio o svojim književnim sklonostima:

"Na jednom od sastanaka, 1940. godine, raspravljajući o tome kako postići istinitost u sovjetskoj umjetnosti, Staljin je izjavio: "Od umjetnosti se traži da nam neprijatelja prikaže samo u njegovu najopćenitijem obliku. Je li to ispravno ili pogrešno? Pogrešno. Postoje različiti načini pisanja – stil Gogolja ili Shakespearea. Oni imaju istaknute junake – negativne i pozitivne. Kada čitate Shakespearea, Gogolja ili Gribojedova, nailazite na lik sa negativnim osobinama. Sve negativne osobine koncentrirane su u jednoj osobi. Više bih volio drugačiji način pripovijedanja – stil Čehova, koji nema junaka, već samo obične, 'sive' ljude, koji odražavaju stvarni tijek života." 

Sam je Josif Visarionovič, u potpunosti, odbacivao okvir tipičan za Marvel ili Disney filmove, koji danas toliko vole i "utemeljena" disidentska desnica i liberalna ljevica. To, naravno, ne znači da su kategorije dobra i zla nevaljane. Poanta je u tome da te kategorije mogu biti, kao što to često i jesu, složene; baš kao što su složeni ljudi i sile koje nadilaze veo naše ljudske percepcije. Podijeliti ću još samo jednu stvar prije kraja, a koja po mom mišljenju otkriva nešto važno o Staljinovu karakteru:

Gornji tekst ulomak je iz romana Lava Tolstoja, "Uskrsnuće". Podcrtani dio teksta glasi: "jedini i nesumnjivi način spasenja od strašnog zla od kojeg ljudi pate jest taj da ljudi uvijek priznaju kako su krivi pred Bogom, te stoga nesposobni kažnjavati ili ispravljati druge ljude". To je podcrtavanje vlastoručno izveo Staljin, baš kao i zapis "ha-ha" (u izvorniku "xa-xa") pokraj teksta. Čini se da je Josif Visarionovič u potpunosti odbacivao ideju o ljudskoj krivnji pred Bogom, te o čovjekovoj nesposobnosti da kažnjava druge ljude ili ispravlja loše ponašanje. Mislim da barem možemo zaključiti kako je bio vrlo, vrlo daleko od tipičnog ateista sa Reddita; odbacivao je tu normativnu kršćansku ideju o ljudskoj krivnji pred Bogom, no istovremeno je njegovo razmišljanje bilo toliko prožeto biblijskim duhom da se to odražavalo u njegovim zapisima i govorima. Drugim riječima: Staljin je bio vrlo složena osoba, samo je čovječanstvo doživljavao složenim, ali ipak sposobnim da si pomogne ili da se samo ispravi.

Za kraj: evo pjesme koju je mladi Staljin napisao 1895. godine:

Išao je od kuće do kuće, kucajući na tuđa vrata.

Na starom hrastovom panduriju (gruzijskoj gitari s tri žice), svirao je jednostavnu melodiju.

U njegovoj melodiji i pjesmi bila je čista zraka sunca, u njoj je živjela velika istina – božanska vizija.

Srca pretvorena u kamen budila su se na tu osamljenu melodiju.

Plamenovi što su drijemali u tami uzdigli su se iznad krošnji.

No ljudi koji su zaboravili Boga, koji u srcima nose tamu, umjesto vina, u njegov su pehar ulili otrov.

Rekli su mu:

"Budi proklet! Ispij pehar do dna...

Tvoja nam je pjesma strana, a tvoja istina nije potrebna!"