Deveti cionistički kongres, održan u prosincu 1909. godine, pozdravio je revoluciju Mladoturaka kao "čudo". Cionističko vodstvo se nadalo da će utjecaj mladoturaka unutar osmanske vlade dovesti do veće naklonosti prema cionističkim težnjama u Palestini. Britanski veleposlanik, Sir Gerard Lowther, objasnio je Hardingeu, 1909. godine, da je neposredan razlog zbog kojeg su cionisti djelovali unutar mladoturskog pokreta bilo "praktički isključivo gospodarsko preuzimanje Turske i novih pothvata u toj zemlji". Kako bi objasnio njihov krajnji cilj, dodao je: "Upleli su Turčina, koji nije sklon gospodarskom razmišljanju, u svoje mreže, a budući se u Turskoj nalaze mjesta sveta za Izrael, sasvim je prirodno da Židov nastoji zadržati položaj isključivog utjecaja i iskoristiti ga za promicanje svojih ideala, tj. konačno stvaranje autonomne židovske države u Palestini ili Babiloniji, kako je objasnio Israel Zangwill u svom članku, u časopisu "Fortnightly Review" iz travnja". Zangwillov je članak izrazio nadu da će se "moći vjerovati kako će Ibrahim Hakki-paša, tadašnji veliki vezir Osmanskog Carstva, dati razuman savjet Porti o tom pitanju", odnosno savjet koji bi išao u prilog židovskoj autonomnoj državi u Mezopotamiji.
Odbor za jedinstvo i napredak (CUP), masonska politička stranka poznata i kao Mladoturci, u čijem su sastavu velikim dijelom bili Židovi iz skupine Dönmeh, izveo je vojni udar protiv režima Abdula Hamida II., koji se raspadao. Svrgnuli su ga i 1908. godine preuzeli vlast nad Carstvom. Mladoturci su prisilili sultana da ponovno uvede liberalni ustav iz 1876. godine, koji su prethodno donijeli Mladi Osmanlije, čime je započelo razdoblje Druge ustavne vladavine. Značenje preobrazbe sažeo je Kemal H. Karpat:
"Najvažnije i nedvojbeno najsudbonosnije razdoblje u osmanskoj povijesti jest doba Mladoturaka, odnosno Odbora za jedinstvo i napredak, od 1908. do 1918. godine. Konačni raspad Osmanskog Carstva, uspon neovisnih država na Bliskom istoku, zaoštravanje sukoba oko Makedonije, potpuni procvat turskog i arapskog nacionalizma, početak muslimanske antiimperijalističke mobilizacije kroz borbu u Libiji 1911. godine, te drugi događaji od presudne važnosti za društvenu i političku povijest tog područja - zbili su se tijekom razdoblja mladoturske vladavine. Bila je to povijesna prekretnica koja je istodobno označila kraj imperijalnog oblika političkog ustroja na Bliskom istoku i početak novog političkog postojanja u obliku nacionalnih država."
Sultan Abdul Hamid II. je u svom dnevniku zabilježio: "Obje udruge [Mladi Egipat i Mladoturci] djelovale su na istom tragu, kako bi nametnule ustave i zakone umjesto šerijata, te ukinule islamski kalifat. Po tom je pitanju Jamaluddin al-Afghani tvrdio da spas za vlast leži u parlamentarnom sustavu europskog tipa." Među brojnim subverzivnim aktivnostima, Jamal ud-Din al-Afghani je sudjelovao i u osnivanju Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), u kojem su dominirali bektašije, sljedbenici bahaizma i masoni. CUP je, kao tajno društvo, 02. lipnja 1889. godine osnovala skupina studenata Carske vojne medicinske škole u Carigradu: Ibrahim Temo, Mehmed Reshid, Abdullah Cevdet i İshak Sükuti. U izvješću o al-Afghaniju, podnesenom sultanu Abdul Hamidu II., stajalo je:
"Šejh Jamal al-Din jedan je od prvaka babi-pokreta i razbojnik; riječ je o čovjeku kojeg nijedna strana ne poštuje niti mu vjeruje. Spomenuta osoba održava veze i tajnu komunikaciju sa masonskim društvom, armenskim odborima i organizacijom Mladoturaka."
Časopis "Kanun-i Esasi", koji je isprva pokrenula ulema, a kasnije postalo službeno glasilo Odbora za jedinstvo i napredak (CUP) u Kairu, opisivao je Afghanija kao "važan stup i savršenog duhovnog učitelja za CUP". Afghani je pozivao Mladoturke na sastanke u svoju rezidenciju u Istanbulu i snažno je utjecao na njih. Glasila CUP-a objavljivala su članke gdje su ga hvalili kao zagovornika islamske reforme. Ipak, iako su odnosi između sultana i Afghanija isprva djelovali dobrima, sultan i osmanska vlada su vremenom postali vrlo sumnjičavi prema njegovim političkim aktivnostima. Afghani je bio mentor Abdullah an-Nadeema, egipatskog nacionalista prognanog u Tripoli (u Barbariji), te je održavao tajnu korespondenciju sa još trojicom Mladoturaka koji su se također nalazili u Tripoliju. Veliki vezir Halil Rifat-paša (koji je odbio Herzlovu ponudu prenesenu posredstvom Newlinskog) je zatražio Afghanijevo protjerivanje iz sljedećih razloga:
"Iako je šejh Džamaludin vođa babi-pokreta ("Babi Cemiyeti erkamndan") i agitator ("erbdb-i fesad’ dan"), on je beznačajan čovjek kojega ne treba cijeniti, niti mu vjerovati. Održava veze i tajnu korespondenciju sa masonima, armenskim odborima i mladoturskom skupinom. Pretvara se da je odan našem Gospodaru [sultanu], iako je nitko i ništa, dok polako širi svoj krug i privlači i zavodi ljude koji ne znaju ništa o njemu, njegovoj osobnosti i karakteru... Budući je babi-sekta izvorno istovjetna druzskoj sekti, Džamaludin širi svoj pogubni utjecaj privlačeći mlade druzske studente iz Sirije i Libanona, uz zlonamjernu i opasnu [babi] skupinu... Ukratko, nedavno je i egipatski smutljivac imena Abdullah Nadim – za kojeg je predloženo protjerivanje iz Istanbula – odbacio svoju staru odjeću, odjenuo se u skladu sa babi-učenjem i sada slijedi doktrinu i školu al-Afghanija."
Kako ističe M. Şükrü Hanioğlu: "Još jedan odnos koji treba razmotriti jest onaj između mladoturaka, te babija i bahaija, koji su odigrali važnu ulogu u perzijskom revolucionarnom pokretu." Babiji su uspostavili veze sa pokretom Mladih Osmanlija još 1860-ih godina. Abdullah Cevdet vjerojatno je prvi put došao u dodir sa bahaijskom vjerom negdje 1902. godine, dok je boravio u inozemstvu. Ali, također je moguće da se s njom susreo i znatno ranije, tijekom 1890-ih, kada se među vođama Mladoturaka raspravljalo o idejama babizma. Nakon što je Mirza Aqa Khan Kermani, sljedbenik Afganija i pripadnik sekte azali (izdanak babizma), 1896. godine izvršio atentat na šaha Naser al-Dina - istaknuti mladoturski vođe poput Tema, Sükutija i Ahmeda Rize su se počeli zanimati za babizam. Sükuti je pokazivao veliko zanimanje za bahaijsku filozofiju i proučavao njihova djela. Poznato je da su militantni babiji pomagali u distribuciji mladoturskih časopisa. Temo je, u svojim memoarima, otkrio da je posredstvom Kermanija nabavljao zabranjene i prokrijumčarene novine, "Hayal" i "Istikbal". Glasila Odbora za jedinstvo i napredak (CUP) komentirala su: "Osveta babija, koji su bili potlačeni prije 48 godina, otvorila je vrata preporodu i napretku u Iranu. Nadamo se da uzdasi i vapaji žrtvovanih [članova] CUP-a neće biti uzaludni." Temo je napisao hvalospjev Kermaniju, "Neka sljedeći na redu bude Abdul Hamid", što je proširio putem mreže CUP-a.
Abdullah Cevdet, koji je naposljetku prešao na bahaijsku vjeru, što je smatrao prijelaznom fazom između islama i konačnog odbacivanja vjerskih uvjerenja – kasnije se našao na sudu zbog obrane bahaija u časopisu koji je sam pokrenuo. Cevdet je upoznao Theodora Herzla i zahvalio mu na jednoj pjesmi koja je objavljena u listu "Neue Freie Presse" 1903. godine. Nakon toga je počeo pomagati Herzlu tako što je prevodio njegova pisma na turski jezik. Herzl je u svojim dnevnicima zabilježio da se sastao s Cevdetom, jer je ovaj 1903. godine prihvatio dužnost liječnika pri Osmanskom veleposlanstvu u Beču. Iste je godine Herzl razgovarao i sa Ahmet Rizom, jednim od prvih članova Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), kao i drugim Turcima. U Parizu se savjetovao sa Max Nordauom, suosnivačem Svjetske cionističke organizacije (WZO).
Zbog svojih političkih aktivnosti je Cevdet više puta uhićen i morao je napustiti zemlju. Tijekom progonstva u Ženevi, Parizu i Kairu, kritički je pisao o despotskom sultanu Abdulhamidu II. i njegovom navodno represivnom režimu. Cevdet je objavljivao članke o političkim, društvenim, gospodarskim i književnim temama u časopisu "Ictihâd" ("Ijtihad"), a koji je uz dopuštenje švicarske vlade pokrenuo 1904. godine u Ženevi. Taj je časopis koristio za promicanje ideje da je "zapadna civilizacija" svjetlo koje Osmansko Carstvo mora slijediti: "Zapad je naš učitelj; voljeti ga znači voljeti znanost, napredak, materijalni i moralni razvoj." Smatrao je da religija, u svom tadašnjem obliku, ne može na odgovarajući način ispunjavati svoje društvene funkcije i da ju je potrebno prilagoditi društvu koje se mijenja. Trebalo je napustiti "taqlid" (slijepo slijeđenje tradicije) i ponovno otvoriti "vrata Ijtihada" (vrata samostalnog promišljanja i tumačenja vjere).
Među Mladoturcima sa kojima se susreo Abdul-Baha bili su Namik Kemal, Ziya-paša i Midhat-paša (za kojeg se znalo da je Židov koji je skrivao istinu o svojoj vjeri da bi preuzeo važne dužnosti u Osmanskom Carstvu, npr. upravljanje Sirijom). Namik Kemal, koji je imao značajnu ulogu u osnivanju pokreta "Mladi Osmanlije", bio je član istanbulske masonske lože "Union d’Orient", u kojoj je djelovao i Malkam-han, Afganijev suradnik. U pismima upućenima Odboru za jedinstvo i napredak (CUP), Abdul-Baha zahvaljuje na "revnosti i pravednosti ("himmet ve adalet")", koje su iskazali pri njegovu oslobađanju 1908. godine, te dodaje da je zahvaljujući mladoturskoj revoluciji "blistavo svjetlo zore slobode obasjalo obzorja zemlje". Abdul-Baha je stupio u kontakt sa istaknutim Mladoturkom, Bursali Mehmet Tahir-begom, članom sufijskog reda Malamatiyya i ravnateljem Vojne škole u Solunu, gdje je podučavao satnika Mustafu Kemala (kasnije poznat kao Atatürk). Mnogi su Židovi u Solunu tvrdili da je Atatürk bio pripadnik skupine Dönmeh. Atatürk je, 1905. godine u Damasku, osnovao tajnu organizaciju "Vatan ve Hürriyet" ("Društvo domovine i slobode") i došao je u Solun otvoriti ogranak društva, čiji je aktivni član postao i pripadnik zajednice Dönmeh, Mehmed Cavid.
Veritas i Macedonia Risorta
"Društvo domovine i slobode" preraslo je u "Osmanli Hürriyet Cemiyeti" ("Osmansko društvo za slobodu"), organizaciju koju su 1906. godine suosnovali Tahir-beg i Talaat-paša, i čiji su svi članovi bili slobodni zidari; također se 1907. godine spojila sa Odborom za jedinstvo i napredak (CUP). "Uloga zajednice Dönmeh u Odboru za jedinstvo i napredak (CUP), baš kao i njihova uloga u slobodnom zidarstvu je bila značajna", objašnjava Marc Baer, autor knjige "The Donme: Jewish Converts, Muslim Revolutionaries, and Secular Turks". CUP, osnovan u Istanbulu, kasnije se proširio na Pariz i Kairo, a potom i na gradove diljem Osmanskog Carstva, uključujući Solun (danas Solun u Grčkoj, u zemljopisnoj regiji Makedoniji). Kada je, 1492. godine, nasljednik Mehmeda Osvajača, Bajazid II., ponudio utočište Židovima protjeranima iz Španjolske i Portugala, mnogi su se od njih nastanili u Solunu, koji je postao jedini grad u Europi sa većinski židovskim stanovništvom. Do 1680-ih godina je oko 300 obitelji sefardskih Židova, sljedbenika Šabetaja Zevija, prešlo na islam – postavši tako zajednicom Dönmeh. Doselili su se u Solun, gdje su osnovali aktivnu zajednicu, koja je napredovala slijedećih oko 250 godina. Na prijelazu u 20. stoljeće je Solun brojao oko 140.000 stanovnika, od kojih su njih 80.000 činili sefardski Židovi, a 20.000 su bili sljedbenici Šabetaja Zevija, odnosno pripadnici zajednice Dönmeh.
Ključne osobe kako Prvog, tako i Drugog razdoblja ustavnosti, bile su organizirane u masonskim ložama; najprije u Istanbulu, a potom u Solunu, koji je bio uporište zajednice Dönmeh. Stoga, kako ističu Arslan i Enzo:
"Osmanski dostojanstvenici, koji su proveli prvo razdoblje ustavnosti bili su organizirani u istanbulskim ložama "Proodos" i "Envar-i Sarkiye", koje su djelovale pod okriljem francuske obedijencije, dok su oni koji su proveli drugo razdoblje ustavnosti bili organizirani u solunskim ložama "Macedonia Risorta", a kasnije "Labor et Lux" pod okriljem talijanske obedijencije."
Jedan ondašnji zapis povezuje osnivanje pokreta Mladih Turaka sa Cleanthi Scalierijem, velikim majstorom lože "Proodos" u Istanbulu. Prema tom izvještaju: nakon reformi provedenih tijekom kratkotrajne vladavine Murata V., i uz pomoć Malkam-kana i drugih europskih masona, ocijenjeno je nužnim podučiti osnovama njihova programa skupinu ljudi koja bi imala utjecaj na stanovništvo i povećati broj pristaša. Ovom je namjerom Scalieri, pod okriljem Velike lože Francuske, osnovao ložu "Enver-i Sharkiye", u kojoj se djelovalo na turskom jeziku. Loža je stekla ugled zahvaljujući utjecaju svojih članova, među kojima su bili političari i visokorangirani pripadnici uleme. Upravo je iz te jezgre, kako tvrdi izvor, nastao pokret Mladih Turaka.
Mnogi solunski Židovi su stekli talijansko državljanstvo i postali masoni, povezani sa talijanskim ložama. Istaknuti član jedne sefardske židovske obitelji iz Soluna i dužnosnik talijanskog ogranka organizacije B’nai B’rith, Emmanuel Carasso, bio je veliki majstor i osnivač tamošnje talijanske masonske lože "Macedonia Risorta" ("Uskrsla Makedonija"), koja je bila i sjedište Odbora za jedinstvo i napredak (CUP). Ta je loža predstavljala obnovu lože "Macedonia", osnovane 1864. godine u Solunu, jedne od prvih masonskih loža u Osmanskom Carstvu. Carasso je bio vodeći mason, ne samo u Solunu, već i u cijelom Osmanskom Carstvu. Mehmed Talaat-beg pridružio se 1903. godine. Carosso je došao na ideju da se masonske lože stave na raspolaganje organizaciji CUP, kojom je i sam predsjedao od 1908. do 1918. godine. Obredi inicijacije u red Mladih Turaka bili su upečatljivo slični onima u slobodnom zidarstvu.
Martinistička loža "Veritas" je osnovana u Solunu 1904. godine, na temelju ovlaštenja Velikog orijenta Francuske i Papusovog Martinističkog reda. Papusov časopis "L’Initiation" je objavio, u srpnju 1892. godine, da će u Istanbulu uskoro biti imenovan predstavnik skupine "Groupe indépendant d’études ésotériques" ("Neovisna skupina za ezoterijske studije"), a koju su 1890. godine osnovali Papus i njegovi suradnici, i koja je bila usko povezana sa Martinističkim redom. Isto tako, osnivanje brojnih dopisničkih krugova i skupine u Egiptu se smatralo znakom "sve većeg uspjeha okultizma u Egiptu". U dva pisma iz 1893. godine, Papus je od svog duhovnog učitelja, "Maître" Philippea tražio "psihičku intervenciju" u korist sultana Abdulhamida II. Jedan je autor, u časopisu "L’Initiation", napisao sljedeći tekst o Osmanskom Carstvu i njegovu sultanu:
"Spajajući ezoterijske tradicije islama i zapadnu znanost, turske vjerske škole zauzele su neočekivano mjesto u europskom intelektualnom životu, osobito otkako sultan Abdulhamid II. – čovjek širokih pogleda – nije oklijevao dati filozofiji i hermetičkim znanostima ono šire mjesto koje zaslužuju. Osnivanje sveučilišta u Turskoj, ustrojenog prema tradicionalnim ezoterijskim učenjima, neće imati samo znanstveni, već i politički utjecaj. Pitamo se ovdje označavaju li pojmovi "ezoterijsko" i "ezoterizam" zapravo sufizam. To bi vrlo lako moglo biti tako, obzirom na to da nam je poznat znatan utjecaj pojedinih sufijskih šejhova na osmanske sultane."
Članovi lože Veritas pretežno su bili pripadnici zajednice Dönmeh. Kako je primijetio Marc David Baer: mnogi istaknuti pripadnici zajednice Dönmeh bili su slobodni zidari i sufije, a pripadali su redovima kao što su bektašije i mevlevije. Baer među članovima Veritasa navodi novinara Fazlija Necipa, budućeg posljednjeg osmanskog ministra financija Faika Niizheta, kao i Osmana Adila, sina gradonačelnika Hamdi-bega i redovitog suradnika časopisa "Gonca-i Edeb". Među 150 članova Veritasa (1908.), bilo je 129 Židova i 15 pripadnika zajednice Dönmeh, uključujući Tevfika Ehata, jednog od osnivača škole Terakki. Veritas je uključivao najmanje četiri člana Odbora za jedinstvo i napredak (CUP); čak su i dvojica budućih velikih vezira, Ali Riza-paša i Huseyin Hilmi-paša, postali članovi nakon 1908. godine. Trećina članova lože "L’Avenir de l’Orient" ("Budućnost Istoka"), a koja je djelovala u Solunu pod okriljem francuskog Velikog Orijenta – bili su muslimani ili pripadnici zajednice Dönmeh.
Britanski veleposlanik u Istanbulu, Sir Gerard Lowther, u pismu upućenom 1909. godine Siru Charles Hardingeu, stalnom podtajniku u Ministarstvu vanjskih poslova, nazvao je CUP "židovskim Odborom za jedinstvo i napredak", ponavljajući pritom mišljenje svog glavnog dragomana, G. H. Fitzmauricea. Kao primjere Lowther navodi Mehmeda Cavida, Židova iz zajednice Dönmeh koji je postao ministar financija i Talaat-pašu. Nakon što je CUP, 1908. godine, uspio obnoviti ustav i parlament, Talaat-paša izabran je za zastupnika iz Edirnea u Zastupničkom domu. Kada je, godinu kasnije, osnovano prvo neovisno osmansko masonsko tijelo, Osmanski Veliki Orijent, Talaat-paša postao je njegov veliki meštar. Lowther je zaključio: "Nevidljiva vlada Turske stoga je Veliki Orijent, sa Talaat-begom kao velikim meštrom." "Na temelju pouzdanih izvora", ističe Kemal H. Karpat, "danas znamo da su masonske lože i solunski Židovi odigrali važnu ulogu u oblikovanju ideologije i politika Odbora za jedinstvo i napredak." Kao primjere navodi Emanuela Carassa, čelnika masonske lože u Solunu i kasnije zastupnika u Istanbulu, te nekoliko drugih masona, npr. Prima Levija, Oscara Straussa i Jacoba Schiffa, koji su u različitim razdobljima bili bliski Talaat-paši i Mehmedu Cavidu. Talijanska vlada imenovala je Prima Levija generalnim konzulom u Solunu. Oscar Strauss bio je američki poslanik u Istanbulu od 1887. do 1889. i ponovno od 1898. do 1899. godine.
Le Jeune Turc
Značaj revolucije Mladih Turaka nije promaknuo cionistima, koji su u Mladim Turcima vidjeli važnu priliku za postizanje oslobođenja Palestine i stvaranje židovske države. Kako objašnjava Joseph B. Schectman, koji je blisko surađivao sa Ze’evom Jabotinskim (osnivačem vjerskog cionizma i intelektualnim prethodnikom desničarskog fanatizma stranke Likud Benjamina Netanyahua) i bio mu biograf:
"Taj je događaj impresionirao i ohrabrio cionistički svijet. Prevladavalo je mišljenje da će pod ustavnom vladom biti lakše provoditi aktivnosti naseljavanja i kulturne djelatnosti u Palestini. Mnogi su vjerovali da će političko djelovanje cionizma naići na razumijevanje i simpatije pobjedničkih revolucionara Mladih Turaka. Izrađeni su ambiciozni planovi za sustavnu kampanju političkog prosvjećivanja u Carigradu, te za "cionizaciju" turskog židovstva, koje je dotad ostalo gotovo potpuno netaknuto židovskim nacionalnim i cionističkim težnjama. Središnji odbor Ruske cionističke organizacije je pokrenuo inicijativu za stvaranje mreže tiskovina u Turskoj i provođenje opsežne cionističke promidžbe. U tu je svrhu prikupio znatna sredstva i stavio ih na raspolaganje Užem izvršnom odboru cionističkog pokreta sa sjedištem u Kölnu; tom je tijelu predsjedao Herzlov nasljednik, David Wolffsohn."
Godine 1908. je berlinski izvršni ured Svjetske cionističke organizacije (WZO) poslao Jabotinskog u osmansku prijestolnicu, Carigrad, gdje je postao glavni urednik novih dnevnih novina "Le Jeune Turc" ("Mladi Turčin"), naklonjenih Mladoturcima. Novine su osnovali i financirali cionistički dužnosnici: predsjednik WZO David Wolffsohn i njihov predstavnik u Carigradu, Victor Jacobson. Jabotinski je, 1903. godine, izabran za ruskog delegata na 06. cionističkom kongresu u Baselu u Švicarskoj. Nakon smrti Theodora Herzla, 1904. godine, postao je vođa desnog krila cionista. U mladosti se školovao u Italiji, a kasnije je opisivao Mazzinijeve ideje kao temelj cionističkog pokreta. Jabotinski je stigao u Tursku ubrzo nakon što su Mladoturci preuzeli vlast da bi preuzeo vođenje novina. Novine su bile u vlasništvu člana turske vlade, ali ih je financirao WZO.
Uz financijsku potporu WZO-a, "Le Jeune Turc" je bio jedan od nekoliko medija unutar mreže cionističkog tiska, uspostavljenih u Osmanskom Carstvu. Nakon revolucije Mladoturaka, 1908. godine, časopis iz Sankt-Peterburga, "Rassvyet" ("Svitanje") šalje Jabotinskog u Istanbul, gdje se sastaje sa nekoliko osmanskih ministara i vodećih ličnosti pokreta Mladoturaka, uključujući Mehmeda Cavida i Enver-pašu, koji su tada nastojali pridobiti međunarodnu potporu za svoju stvar. Boraveći u Istanbulu, Jabotinski se sastao sa direktorom cionističkog ureda za vezu, Victor Jacobsonom, koji je djelovao pod okriljem tvrtke 'Anglo-Levantine Banking Co'. Održao je i sastanke sa vođama židovskih zajednica: rabinom Naim Hahumom, kao i sa Emmanuelom Carassom, Nissimom Mazliahom i Nissimom Russom, koji su redom bili osmanski Židovi i zastupnici u Odboru za jedinstvo i napredak (CUP). U intervjuu, objavljenom u solunskim novinama "L’Epoca", Carasso je izjavio kako je nakon razgovora sa Jabotinskim i Jacobsonom, "u potpunosti suglasan sa njima po pitanju cionizma". Mazliah i Russo iskazali su "veliko zanimanje za cionizam". Wolffsohn je zamolio te državnike neka u osmanskom parlamentu objasne kako "cionizam nema separatističkih težnji". Mazliah je ostao blizak sa Talaat-pašom, te je također bio angažiran na poslovima opskrbe i pribavljanja novca za njega i operacije mladoturaka u Berlinu.
Cionisti su također pridobili potporu Rïze Tevfika Bölükbashija, koji je u to vrijeme bio popularni član Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), veliki meštar Osmanskog Velikog Orijenta i poznati bektašijski pjesnik. Rïza Tevfik pridonio je uvođenju moderne zapadne filozofije u Tursku. Također je pisao o sufizmu, odnosno muslimanskoj ezoteriji. Posebno je nastojao reinterpretirati "batiniyyu" i hurufizam u filozofskim terminima, npr. putem komparativne studije agnosticizma Herberta Spencera i spiritualizma Henrija Bergsona. U govoru, održanom u jednom židovskom klubu u Istanbulu u ožujku 1909. godine, Riza Tevfik izjavio je sljedeće:
"Dobar Osmanlija može biti cionist... I sâm sam cionist. Cionizam, u svojoj biti, nije ništa drugo doli izraz solidarnosti koja odlikuje židovski narod. Koji je cilj cionizma? Humanitaran: pronaći prijateljskiju domovinu za nesretne sunarodnjake po vjeri, gdje mogu živjeti kao slobodni ljudi uživajući svoja prava... Palestina je više vaša zemlja nego naša."
Nakon susreta s Jabotinskim, Jacobson je "toplo" preporučio Wolffsohnu neka mu ponudi položaj u Istanbulu. U lipnju 1909. godine, u Istanbulu je održan sastanak na kojem su sudjelovali Jabotinski, Wolffsohn, Nahum Sokolow (zadnja su dvojica predstavljala cionističko sjedište u Kölnu), zatim Menahem Usiškin (Židov rođen u Rusiji, tajnik Prvog cionističkog kongresa) i I. A. Rosov iz Ruskog cionističkog kulturnog odbora. "Kao rezultat njihovih dogovora, uspostavljena je mreža tiskovina pod cionističkom kontrolom". Značajna mreža cionističkih tiskovina je, u to vrijeme, već bila uspostavljena u Osmanskom Carstvu. Razvijene su veze sa dva istanbulska listova, "Le Courrier d’Orient" (Glasnik Istoka) i "Tasvir-i Efkâr" (Prikaz mišljenja). Oba su bila u vlasništvu Ebuzziye Tevfika, koji je ujedno bio otvoreni antisemit. Postignut je i dogovor sa još jednim turskim dnevnim listom, "Iṫtihad" (Unija), koji je bio povezan sa Mazliahom i Russom. Ovaj je list trebao zauzeti blagonaklon stav prema cionističkim publikacijama i proširiti cionističke veze na redove Odbora za jedinstvo i napredak (CUP).
Jabotinsky je imenovan voditeljem cjelokupne novinske mreže. Na sastanku Svjetske cionističke organizacije (WZO), održanom u kolovozu 1909. godine, osnovan je odbor za upravljanje tom mrežom. Činili su ga Jabotinsky, Jacobson i Sami Hochberg (bivši profesor organizacije "Alliance Israélite Universelle" u Iranu). Određeno je da se svaka promjena u sastavu odbora može provesti isključivo uz suglasnost moćnog Užeg izvršnog odbora cionista (Inner Actions Committee), na čijem su čelu bila trojica članova Izvršnog odbora WZO-a: Wolffsohn, Otto Warburg i Jakobus Kann; te uz suglasnost predstavnika Ruske cionističke organizacije i samog odbora. U listopadu je došlo do neslaganja između Ebuzziye Tevfika i Celal Nuri İlerija, urednika lista "Le Courrier d’Orient", te je potonji napustio ovaj list i osnovao "Le Jeune Turc". Prema odredbama ugovora, sklopljenog između Celala Nurija, Hochberga i Jacobsona - list je trebao podupirati Odbor za jedinstvo i napredak (CUP) i njegovu politiku, kao i cionizam, a čiji je navodni cilj bilo isključivo stvaranje židovskoga kulturnog središta u Palestini kao pothvat koji bi donio korist Carstvu u cjelini. Njegovi najistaknutiji suradnici, Ahmet Ağaoğlu i Munis Tekinalp, bili su članovi ili simpatizeri CUP-a. Tekinalp, rođen u pravoslavnoj židovskoj obitelji u Makedoniji, otišao je u Solun na školovanje u ustanovu organizacije "Alliance Israélite Universelle"; kasnije je pohađao Židovsku učiteljsku školu i zaređen je za rabina, iako se tom službom nikada nije bavio. Ağaoğlu, koji će kasnije postati jedan od utemeljitelja liberalnog kemalizma, bio je slobodni zidar i štovatelj Afghanija. 1883. godine, kada je pisao za francuski časopis "La Nouvelle Revue", savjetovao je stranim silama neka otvorenije sagledaju vlastite interese i podupru reformatorske napore pojedinaca, kao što su Bab, Afghani ili Malkam Khan. Poznavao je Afghanijevu misao i divio mu se. U svojoj autobiografiji navodi kako je upoznao Afghanija dok je studirao u Parizu i da ga je nekoliko tjedana ugostio u svom domu. Ağaoğlu je pohvalno pisao o Afghaniju u članku za "Kaspii" (1899.) i vjerojatno je autor i anonimnog teksta o Afghaniju objavljenog u časopisu "Türk Yurdu" (1914./1915.). U seriji članaka, "Türk Âlemi" ("Turski svijet"), napisao je kako je upravo Afghani usmjerio islamistički pokret dalje od gledanja zapadne nadmoći i islamske propasti, kao prvenstveno moralno pitanje.
Pod vodstvom Jabotinskog, "Le Jeune Turc" je postao jedan od vodećih i najutjecajnijih istanbulskih dnevnih listova. Često se citirao u diplomatskoj korespondenciji i međunarodnom tisku. "Tekstovi Jabotinskog su", kako je primijetio jedan njegov prijatelj, "vrlo brzo postali događaji za svijet tiska u Carigradu; ljudi su ih čitali i ponovno čitali, citirali, tražili skrivena značenja između redaka, te se oduševljavali njihovom oštrinom, jednostavnošću i izravnošću." Urednik lista je bio Lucien Sciutto, vođa sefardske židovske zajednice. Na sličan je način pokrenut i tjednik na francuskom jeziku, "L’Aurore", također ga je uređivao Sciutto. Uz to, postojao je tjednik na ladinu, "El Judeo Ha-Yehudi", koji je uređivao David El Kanon; tjednik na hebrejskom, "Ha-Mevasser". "Na taj bi način", prema Schectmanu, "bili obuhvaćeni svi glavni jezici kojima su se služili osmanski Židovi". List "L’Aurore", kako je izvijestio Jabotinski, "ubrzo je stekao ugledan položaj u svim krugovima židovske inteligencije u Carigradu i Solunu. Čitaju ga svi, čak i protivnici i oni ravnodušni..."
Tijekom boravka u Turskoj, David Ben-Gurion, koji će kasnije postati prvi premijer Države Izrael, upoznao je Emmanuela Carassa i Vladimira Jabotinskog. Nakon sudjelovanja na Trećem svjetskom kongresu pokreta "Poale Zion" u Beču, 1911. godine, David Ben-Gurion otputovao je u Solun. Tamo je stigao sa Yitzhak Ben-Zvijem, izraelskim predsjednikom sa najdužim stažem, uz Israela Shochata, osnivača i ključnu osobu organizacija Bar-Giora i Hashomer, dviju preteča Izraelskih obrambenih snaga (IDF). Ben-Gurion je odabrao Solun, kako je kasnije objasnio, jer je bio jeftiniji od Istanbula, a i zato što je bio "čisto židovski grad... jedini židovski grad na svijetu." U Solunu je Ben-Gurion naučio turski jezik. Osam mjeseci kasnije preselio se u Istanbul, gdje je na sveučilištu studirao pravo. "U tom je razdoblju", objašnjava Muriel Mirak-Weissbach, "poznatom kao faza njegove 'osmanizacije', Ben-Gurion prihvatio ideju da postane podanik Osmanskog Carstva, proučavajući njegove zakone i nastojeći se probiti u političke strukture, uključujući vladine položaje – a sve to kako bi ostvario svoje cionističke ciljeve."
Nakon Prvog balkanskog rata, nastupilo je razdoblje u kojem je financijsko stanje Odbora za jedinstvo i napredak (CUP) bilo osobito kritično, te se Victor Jacobson, u rujnu 1912. godine, sastao sa Kamil-pašom, predsjednikom Državnog vijeća, i sa Gabriel Noradungianom, ministrom vanjskih poslova. Nakon tih sastanaka je Jacobson izvijestio kako ima dojam "da su obojica vjerovala u moć cionista" u Europi. Sami Hochberg, tadašnji urednik lista "Jeune Turc", posredovao je kod pokušaja CUP-a da europske cioniste potakne na prikupljanje kapitala u Europi za potrebe organizacije. Lucien Sciutto, urednik lista "L’Aurore", u članku objavljenom 17. ožujka 1913. godine, nije se ustručavao istaknuti kako je "svjetsko židovstvo", između ostalog i "putem svojih financijaša" – "velika sila drukčije vrste sa kojom treba računati..."
Državni udar i protuudar
Nakon niza pogubnih događaja: protuudara (u travnju 1909.), državnog udara (1912.) i balkanskih ratova (1912.–1913.), Osmansko Carstvo palo je pod vlast radikaliziranog CUP-a, poslije upada u Visoku Portu 1913. godine. Brojni istaknuti članovi CUP-a su vjerovali kako je proturevoluciju iz travnja 1909. godine djelomično potaknulo britansko veleposlanstvo, a posebice Gerald Fitzmaurice (britanski konzul u Carigradu i dragoman sir Gerarda Lowthera), koji je financirao pobunu i huškao javnost tvrdnjama o židovskim i masonskim vezama vezanim uz podrijetlo CUP-a. Proturevolucija se sastojala od općeg ustanka protiv CUP-a u Istanbulu, i uglavnom su je vodili konzervativni muslimani koji su se protivili sekularizacijskom utjecaju te organizacije. 11 dana kasnije je ustanak ugušen i prijašnja je vlast vraćena na položaj, nakon što su postrojbe osmanske vojske sklone CUP-u formirale improviziranu vojnu silu, "Hareket Ordusu" ("Vojska akcije"). Nakon ulaska u Istanbul, 24. travnja, Abdul Hamid II. (kojeg je CUP optužio za sudioništvo u pobuni) je svrgnut s vlasti, a Osmanska narodna skupština je na prijestolje dovela njegova polubrata, Mehmeda V. Mahmud Ševket-paša, vojni general koji je organizirao i predvodio "Vojsku akcije", postao je najutjecajnija osoba u obnovljenom ustavnom poretku.
U proljeće 1909. godine, nedugo nakon događaja od 13. travnja, Jacobson i njegovi kontakti su razgovarali sa Ahmet Rizom, koji je preuzeo dužnost predsjednika Zastupničkog doma Osmanskog parlamenta. Rezultat tih razgovora bio je stav CUP-a gdje će se protiviti židovskom useljavanju u Palestinu, ali ne i u druge dijelove Carstva. Unatoč ovoj odluci, novi osmanski guverner Jeruzalema, Subhi-beg Barakat, koji se prije odlaska na dužnost u Palestinu, sastao sa cionističkim dužnosnicima, Victorom Jacobsonom i Isaacom Fernandezom, u ožujku 1909. godine je odlučio, "očito na vlastitu inicijativu": 1. dopustiti nastavak prodaje zemljišta osmanskim Židovima; 2. ukinuti obvezu da se strani Židovi, pri kupnji zemljišta, moraju obvezati kako na njemu neće naseljavati druge Židove. Ipak, unatoč tom službenom "pooštravanju" stava - židovska kolonizacija Palestine se nastavila ubrzanim tempom, tijekom razdoblja vladavine CUP-a.
Osmanski državni udar iz srpnja 1912. godine, bio je udar izveden putem vojnog memoranduma protiv CUP-a, od strane skupine časnika koji su sebe nazivali "Halaskar Zabitan" ("Časnici spasitelji"), što je rezultiralo ostavkom velikog vezira Mehmeda Said-paše, pristaše CUP-a. Said-paša prepustio je mjesto premijera nestranačkoj "Velikoj vladi" Ahmed Muhtar-paše. Nekoliko dana nakon što je Ahmed Muhtar-paša preuzeo dužnost, "Časnici spasitelji" su uputili prijeteće pismo predsjedniku Zastupničkog doma i članu CUP-a, Halil-begu, zahtijevajući raspuštanje doma i raspisivanje novih izbora u roku od 48 sati. Zahvaljujući zakonu koji je progurao kroz Senat, Ahmed Muhtar-paša je uspio, uz sultanovu potporu, 05. kolovoza lako raspustiti Zastupnički dom. Nakon raspuštanja doma, početkom listopada 1912. godine, izbio je Prvi balkanski rat i zatekao je nespremnu vladu Ahmed Muhtar-paše. Proglašeno je izvanredno stanje i Ahmed Muhtar-paša podnio je ostavku na dužnost velikog vezira 29. listopada, nakon samo četiri mjeseca na čelu vlade.
Prvi balkanski rat trajao je od listopada 1912. do svibnja 1913. godine, uz djelovanje Balkanskog saveza koji su činile kraljevine Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora – i protiv Osmanskog Carstva. Udružene vojske balkanskih država nadvladale su osmanske snage i ostvarile brzu pobjedu. Kao rezultat rata, Savez je međusobno podijelio gotovo sva preostala područja Osmanskog Carstva u Europi. Događaji koji su uslijedili su doveli do stvaranja neovisne Albanije, čime su Srbi bili nezadovoljni. Također, i Bugarska je bila nezadovoljna podjelom ratnog plijena u Makedoniji, te je 16. lipnja 1913. godine, napala svoje bivše saveznike, Srbiju i Grčku, što je potaknulo izbijanje Drugog balkanskog rata. Nakon ostavke uslijed Prvog balkanskog rata, na vlast je došla vlada pod vodstvom Kamil-paše.
Godine 1913. je Hochberg osnovao tiskaru radi promicanja cionističkih ciljeva objavljivanjem časopisa i knjiga na nekoliko jezika. To se odvijalo usporedno sa učvršćivanjem vlasti Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), početkom iste godine. Talaat-paša obratio se Ahmed Izzet-paši 17. studenoga 1912. godine i pozvao ga neka preuzme dužnost velikog vezira, nakon planiranog državnog udara koji je pripremao CUP. Upravo je preko Izzet-paše, Aga Khan II. (1898.) pokušao prenijeti Herzlov prijedlog sultanu Abdul Hamidu II. Nakon Mladoturske revolucije, 1908. godine, Izzet je postao načelnikom osmanskog Glavnog stožera. Njegovo snažno protivljenje vojnim akcijama osmanske vojske protiv albanskih nacionalista dovelo je do njegove smjene i premještaja u Jemen u veljači 1911. godine, gdje je trebao ugušiti još jednu pobunu. U srpnju je imenovan članom Osmanskog senata. Tijekom službe u visokom vojnom zapovjedništvu je odigrao ključnu ulogu u modernizaciji osmanske vojske, pod nadzorom njemačkih vojnih savjetnika. Zajedno sa Rüdiger von der Goltzom, iz njemačke vojne savjetodavne misije, izradio je ratne planove za slučaj da Osmansko Carstvo uđe u rat na Balkanu i protiv Rusije. Zalagao se za obrambenu strategiju iscrpljivanja, i utvrdio ključne gradove poput Jedrena i Janjine.
Osmanski državni udar iz 1913. godine, poznat i kao "napad na Visoku Portu", izvela je skupina članova Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), predvođena Talaat-pašom i Enver-pašom. Skupina je iznenadno upala u zgrade središnje osmanske vlade, poznate kao Visoka Porta. Tijekom udara je ubijen ministar rata Nazım-paša i veliki je vezir, Kamil-paša, bio prisiljen podnijeti ostavku. Zamijenio ih je Mahmud Ševket-paša, koji je preuzeo obje dužnosti: ali i on je šest mjeseci kasnije ubijen. Na njegovo je mjesto za ministra rata, u vladi velikog vezira Saida Halim-paše, imenovan Izzet-paša. Said Halim-paša bio je sin princa Halim-paše, koji je nakon neuspjelog državnog udara bio prisiljen napustiti Egipat i nastaniti se u Istanbulu; ondje je postao veliki meštar Velikog orijenta Turske. Obrazovao se uz privatne učitelje, naučio je arapski, perzijski, engleski i francuski jezik. Kasnije je studirao političke znanosti u Švicarskoj. Godine 1903. je prognan iz prijestolnice zbog veza sa Mladim Turcima. Otišao je najprije u Egipat, a potom u Europu, gdje je uspostavio izravne veze sa Mladim Turcima i pružao im materijalnu i intelektualnu potporu. Godine 1906. mu je povjerena vodeća uloga u CUP-u. Nakon revolucije, 1908. godine, vratio se u Istanbul. Ubrzo nakon državnog udara, uoči Prvog svjetskog rata, vlast je preuzeo CUP, sada pod vodstvom trijumvirata poznatog kao "Tri paše", tj. Enver-paša, Talaat-paša i Džemal-paša. Nakon toga, vodstvo CUP-a zatražilo je cionističku pomoć za promidžbu Carstva u Europi, čime je započelo novo razdoblje u odnosima između CUP-a i cionista. Nakon što su ga britanske vlasti protjerale iz Palestine, Jabotinski se sredinom 1920-ih nastanio u Parizu, gdje je pisao kolumne za "Poslednije novosti", najpopularnije ruske emigrantske novine u tom gradu. Mnogi njegovi kolege iz novina su bili članovi masonske lože "Sjeverna zvijezda". Loža je brojala više od 1000 članova, uz parlamentarne zastupnike, novinare i vojne časnike. Jedan od njih bio je Pavel Miljukov, glavni urednik "Poslednjih novosti". On je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova u ruskoj Privremenoj vladi, neposredno nakon abdikacije Nikole II., 1917. godine. Dvojica novinara "Poslednjih novosti" iz redova ruske emigracije, Aleksandar Poljakov i Mihail Osorgin, odlučili su upitati Jabotinskog želi li postati član "Sjeverne zvijezde", na što je on pristao. Jabotinski je ostao član lože više od pet godina i dosegnuo stupanj majstora slobodnog zidarstva.
Panturkizam (Britansko ministarstvo vanjskih poslova)
U travnju 1913. godine, u Budimpešti, Abdul Baha se (usporedno sa svojim susretima sa teozofima, tijekom opsežnih putovanja neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata) sastao sa Arminius Vamberyjem, predsjednikom Turanskog društva. Turanizam i ideologija panturkizma – na koju je utjecao bektašijski sufizam – predstavljali su strategiju "zavadi pa vladaj", što je popularizirao Arminius Vambery. Bila je to rasistička ideologija, koja je postala vodiljom državne politike utjecajne skupine unutar pokreta Mladih Turaka, i koju su dijelili sa istomišljenicima u Europi, osobito sa Društvom Thule. U svojoj knjizi "Moja putovanja i iskustva u Perziji" (1867.) Vambery raspravlja o Babu i sljedbenicima. Tijekom razgovora sa Abdul Bahom, Vambery priznaje:
"Godinama pratim Vaša učenja i oduvijek sam se želio osobno sastati s Vama. Divim se Vašoj hrabrosti, a ponajviše tome što ste u tako poodmakloj dobi ostavili sve ostalo iza sebe i putujete svijetom šireći svoja humana učenja. Činite divno djelo. Vaš će rad biti uspješan, jer su Vaša iskrenost, nepokolebljiva vjera i uzvišeni ideali ostavili traga u umovima velikih svjetskih mislilaca. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu. Kada se vratite kući na Istok, molim Vas, pošaljite mi spise i rasprave Vašega oca, a ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da ih proširim Europom. Što se ta načela više budu širila, to ćemo se više približiti dobu mira i bratstva."
Arminius Vambery, koji je poznavao i Herzla i Wolffsohna, postao je agent i špijun britanskog Ministarstva vanjskih poslova sa zadaćom suprotstavljanja ruskim pokušajima širenja utjecaja u Srednjoj Aziji i mogućeg ugrožavanja britanskog položaja na indijskom potkontinentu. Njegova navodna korisnost temeljila se na prijateljstvu sa sultanom Abdul Hamidom II., "Vašim prijateljem u Carigradu", kako je opisao njegov nadređeni u Londonu. Godine 1897. je britansko Ministarstvo vanjskih poslova izrazilo zabrinutost zbog "manevara Abdula Hamida II. usmjerenih na poticanje muslimanskih nemira u Indiji i Afganistanu". Lord Salisbury je ipak komentirao da su izvještaji koje je podnosio Vambery bili "alarmistički" i "više su štetili nego koristili". Gill Bennett, glavna povjesničarka Ministarstva vanjskih poslova, opisala je Vamberyja kao "neku vrstu bliskoistočnog makroa". Prema Herzlu:
"[Vambery] više ne zna je li Turčin ili Englez, piše knjige na njemačkom, jednako vješto govori dvanaest jezika i ispovijedao je pet religija, pri čemu je u dvjema od njih služio kao svećenik... Ispričao mi je tisuću i jednu priču o Orijentu, o svojoj bliskosti sa sultanom, itd. Odmah mi je potpuno vjerovao i pod prisegom na tajnost mi rekao da je tajni agent Turske i Engleske."
Anglo-ruska konvencija iz 1907. godine, kojom su Tibet, Afganistan i Iran podijeljeni na interesne sfere, a Rusija je priznala britanska prava nad Indijom, zadala je smrtni udarac Vamberyjevim mukotrpnim nastojanjima poticanja suradnje između Osmanskog Carstva i Britanije. "Vambery je", objašnjava Mim Kemal Oke, vjerovao "da zlu sudbinu turskog naroda – s kojim je dijelio zajedničko rasno podrijetlo i na što je bio vrlo ponosan – mogu spriječiti jedino Britanci, koje je smatrao predvodnicima slobode među zapadnim narodima". Iako Vamberyjeva tajna korespondencija sa britanskim Ministarstvom vanjskih poslova, pohranjena u Britanskom nacionalnom arhivu, obuhvaća samo razdoblje od 1889. do 1911. godine, prema Herzlovim dnevnicima je Vambery bio tajni agent još od vremena kada je britanski premijer bio Disraeli, dakle od 1868. godine. Prema Herzlu se Vambery...
"…neprestano vraćao na nezaboravne okolnosti svoga života koje su, doista, bile upečatljive. Upravo je preko Disraelija postao engleski agent. U Turskoj je karijeru započeo kao pjevač u kavanama. Godinu i pol kasnije bio je povjerenik velikog vezira. Mogao je spavati u palači Yıldız, no istovremeno je strahovao da bi ondje mogao biti ubijen. Blagovao je za sultanovim stolom – u potpunoj prisnosti, jedući prstima iz zajedničke zdjele – a ipak se nije mogao oteti pomisli na otrov. I još stotinu takvih pojedinosti, jednako slikovitih."
Za razliku od politike svojih prethodnika, lord Salisbury, koji je 1877. godine postao britanski premijer, nije vjerovao da Osmansko Carstvo može poslužiti kao tampon-zona protiv ruskog ekspanzionizma. Ipak, postojala je nada da bi se sa Osmanskim Carstvom mogao postići svojevrsni dogovor koji bi, a kako je predložio Otto von Bismarck, doveo do uključivanja Osmanskog Carstva u Sredozemne sporazume; riječ je o nizu ugovora što su ih 1887. godine Velika Britanija i Irska sklopile sa Italijom, Austro-Ugarskom i Španjolskom. Jedan od ciljeva bio je zaustaviti širenje Ruskog Carstva na Balkanu, kao i njegovu težnju za nadzorom tjesnaca Bosporom i Dardanelima. Ovakav je pristup ujedno jamčio opstanak Osmanskog Carstva. Za njemačkog kancelara, Otta von Bismarcka, korist tih sporazuma (u kojima Njemačka nije sudjelovala) je ležala u približavanju Britanije Trojnom savezu Njemačke, Italije i Austro-Ugarske. Lord Salisbury je, 1887. godine, pozvao Vamberyja u Whitehall da bi ga angažirao za taj zadatak. Kako objašnjava Mim Kemal Oke:
"Britancima je stoga očajnički trebala pomoć posrednika koji bi u privatnom svojstvu uspio prodrijeti u palaču Yıldız, prikupiti osjetljive informacije od strateške važnosti za buduće oblikovanje britanske vanjske politike te, ako je moguće, steći sultanovo prijateljstvo i naklonost."
Tako je Vambery, u razdoblju od 1887. do 1907. godine, svake godine i ponekad dvaput godišnje, odlazio u Istanbul nastojeći potaknuti zbližavanje Britanije i Osmanskog Carstva. Od 1895. godine nadalje, Britanija je u suradnji sa Rusijom krenula novim smjerom te je, krajnjim ciljem uspostave novih protektorata na ruševinama Osmanskog Carstva, počela poticati nacionalističko-secesionističke pokrete unutar Osmanskog Carstva. Vambery je branio karakter i voditeljske sposobnosti Abdula Hamida II., ali mu je zamjerao odbijanje provođenja reformi, pri čemu je njegovu nepopustljivost pripisivao dvoličnim postupcima Britanaca. Među tim postupcima bila je i britanska potpora armenskim separatistima. Kako detaljno navodi Mim Kemal Oke:
"Profesor je tvrdio da je London, umjesto pružanja potpore manjinama, koje su težile odvajanju od osmanskog političkog ustroja, trebao poduprijeti Mladoturke. Oni su iskreno željeli postići etnički mir među podanicima pod geslom "jedinstva rase". Tako vidimo gdje Vambery nastoji potaknuti Mladoturke neka zatraže od britanske vlade potporu kojom bi zamjenili tiranske vladavine Abdulhamida ustavnim poretkom iz 1876. godine. Istodobno je pozivao Whitehall neka pruži ruku pomoći osmanskim liberalima u njihovoj borbi protiv sultana. Vambery je imao uvjerenje da je Britanija izgubila svaku vjeru u Osmanlije kao bedem protiv ekspanzionističkih namjera Rusije, te se umjesto toga počela oslanjati na nacionalne države koje bi nastale nakon nadolazećeg raspada Osmanskog Carstva. Ako je britanska vanjska politika bila usmjerena na podupiranje nacionalnog samoodređenja etničkih skupina koje su činile Osmansko Carstvo, Vambery se iskreno nadao da će London, uz Armence, Arape i druge, potaknuti i Turke na uspostavu vlastite nacionalne države na ostacima Carstva."
Nije poznato je li Vambery bio svjestan stvarnih namjera Londona. No, u svojim opsežnim izvješćima Ministarstvu vanjskih poslova, osobito nakon Mladoturske revolucije, neprestano je zagovarao da Britanija podupre Odbor za jedinstvo i napredak.
Društvo Thule
Rudolf von Sebottendorf se isprva zanimao za teozofiju i slobodno zidarstvo. Nakon što se tijekom boravka u Istanbulu upoznao sa bektaškim sufijama, vratio se u Njemačku i osnovao münchenski ogranak Društva Thule; društvo je 1910. godine utemeljio Felix Niedner, njemački prevoditelj staronordijskih Edda, društvo koje je spajalo sufizam i slobodno zidarstvo, i tvrdilo da vuče podrijetlo od ismailitskih asasina. Prema Nicholas Goodrick-Clarkeu: obitelj Termudi (židovski slobodni zidari iz Soluna) je uvela Sebottendorfa u ložu za koju se vjerovalo da je bila povezana sa francuskim obredom Memphis. Prije nego što su Mladoturci preuzeli vlast, ta je loža bila tajno uporište CUP-a u Bursi. Sebottendorf je vremenom naslijedio njihovu zbirku tekstova o alkemiji, kabali, rozenkrojcerstvu i sufizmu. Kasnije je objašnjavao da su magijske prakse "orijentalnog slobodnog zidarstva" (misleći pritom na bektaše) očuvale tajne rozenkrojcera i alkemičara koje je moderno slobodno zidarstvo zaboravilo.
Društvo Thule je poistovjećivalo germanske narode sa arijskom rasom, odnosno potomcima Thule (slično teoriji koju je zastupao Bal Gangadhar Tilak) i težilo preobrazbi rase u nadrasu iskorištavanjem moći Vrila; ovaj je pojam prvi put spomenut u romanu Edwarda Bulwer-Lyttona "Dolazeća rasa" ("The Coming Race"). Nadahnuti grčko-rimskim geografima, koji su mitsku zemlju "Ultima Thule" smještali na krajnji sjever, nacistički su mistici ovu zemlju poistovjetili sa prijestolnicom Hiperboreje, izgubljenim prastarim kopnom koje se navodno nalazilo blizu Grenlanda ili Islanda, te je ondje bila nastanjena drevna nadrasa, u Šupljoj Zemlji. Stari Grci nisu pisali samo o potonulom otoku Atlantidi, već i o Hiperboreji, sjevernoj zemlji čiji su se stanovnici odselili na jug, prije nego je to područje uništio led. Krajem 17. stoljeća je švedski autor, Olof Rudbeck, osobni kapelan kralja Gustava Adolfa (oca kraljice Kristine), smjestio Hiperboreju na Sjeverni pol; dok se, prema drugim zapisima, zemlja prije svog uništenja, raspala na otoke Thule i Ultima Thule.
Bal Gangadhar Tilak, u predgovoru svom djelu "Arktička domovina Veda" ("The Arctic Home of the Vedas") postavlja pitanje: "No, ako se doba najstarijeg vedskog razdoblja na taj način pomaknulo unatrag, na 4500. godinu pr. n. e., čovjek se ipak mogao zapitati jesmo li tom granicom dosegli 'Ultima Thule' arijske starine." Slijedeći teozofska učenja Blavatske, antropozofi i ariosofi su poistovjećivali Atlantidu sa Thuleom. Ideologija vezana uz arijsku rasu, runske simbole, nordijsko poganstvo i svastiku važni su elementi ariosofije, povezano je sa okultnim sustavima koje su razvili Guido von List i njegov učenik, Jörg Lanz von Liebenfels, u sklopu pokreta "Völkisch". Liebenfels je bio osnivač Reda novih templara ("Ordo Novi Templi" ili ONT), ogranka reda "Ordo Templi Orientis" (OTO), čiji je član bio i Aleister Crowley, i gdje su se prakticirali tantrički seksualni rituali. Liebenfels je tvrdio da je lord Kitchener, istaknuti član Društva za istraživanje Palestine (PEF), bio član njegova Reda novih templara (ONT) i čitatelj njegova antisemitskog časopisa "Ostara". Od 1908. do 1912. godine, Društvo Guido von List počinje privlačiti istaknute članove, uključujući Franza Hartmanna (osnivača OTO i Njemačkog teozofskog društva), uz cjelokupno članstvo Bečkog teozofskog društva, koje je osnovao Freudov prijatelj, Frederick Eckstein (i obojica su bili članovi kruga Pernerstorfer). Časopis "Prana", njemački mjesečnik za primijenjeni spiritualizam, koji je objavljivala izdavačka kuća teozofskog pokreta iz Leipziga, uređivao je Johannes Balzli, tajnik Društva Guido von List i tajnik Teozofskog društva Leipziga. Među suradnicima su bili Hartmann, Steiner, Liebenfels, Guido von List, kao i C. W. Leadbeater, poznati pedofil i bliski suradnik Annie Besant. Hartmann je postao jedan od vodećih Listovih sljedbenika, jer ga je privukla podudarnost između njegovih ideja i ideja Helene Blavatsky. List je vjerovao da se izgubljeni jezik starih Germana može pronaći u mističnim spisima Kabale. Također je govorio da se za Kabalu pogrešno smatra da je židovska, dok je to zapravo bila zbirka drevne germanske mudrosti, koja je preživjela kršćansko zatiranje. Slično, Blavatsky je također odbacivala židovsko podrijetlo Kabale, smatrajući je ostavštinom istinske i tajne mudrosti.
Liebenfels je tvrdio da ga je Hitler 1909. godine posjetio u uredu njegova časopisa "Ostara" u Rodaunu, na rubu Beča. Hitler jest boravio u Beču 1913. godine i iste su godine ondje živjeli: Lav Trocki, budući jugoslavenski vođa maršal Tito, Freud, i Josif Staljin. Freud je često odlazio u kavanu Landtmann; Trocki i Hitler su često posjećivali kavanu Central. Hitler je čitao novine i brošure gdje su se iznosile misli filozofa i teoretičara, npr. Charles Darwin, Friedrich Nietzsche, Gustave Le Bon i Arthur Schopenhauer; također su na Hitlera utjecali: Eugen Karl Dühring, Paul Anton de Lagarde, Julius Langbehn, Adolf Stoecker, Gobineau, kao i Wagnerov zet, Houston Stewart Chamberlain.
Članstvo u Listovom društvu "upućuje na to da su Listove ideje bile prihvatljive mnogim obrazovanim osobama iz viših i srednjih slojeva Austrije i Njemačke". Uspjeh njegova romana, "Carnuntum" (1888.) je privukao pozornost Georga von Schönerera i Karla Hermanna Wolfa, koji su naručili slična djela. List je uživao potporu bečkog gradonačelnika Karla Luegera, koji je podupirao von Schönerera i Njemačku nacionalnu stranku. Lueger je bio poznat po svojoj antisemitskoj retorici i nazivao se štovateljem Édouarda Drumonta, osnivača Francuske antisemitske lige iz 1889. godine. Kada su ga zamolili neka objasni činjenicu da su mu mnogi prijatelji Židovi, Lueger je dao svoj čuveni odgovor: "Ja odlučujem tko je Židov."
Društvo Thule odigralo je ključnu ulogu u razvoju Njemačke radničke stranke (Deutsche Arbeiter-Partei ili DAP), osnovane u siječnju 1919. godine, kojoj se pridružio Adolf Hitler i koja je kasnije preimenovana u NSDAP (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei), poznatija kao Nacistička stranka. Nakon osnutka Nacističke stranke, članovi Društva Thule održavali su bliske veze sa "Krugom iz Bayreutha", aktivnom i utjecajnom skupinom pangermanskih intelektualaca, urednika i pisaca, koji su promicali Wagnerove ideje i djelo. Vođa društva Thule, Dietrich Eckart, upoznao je Hitlera sa članovima društva, uključujući: dr. Gottfrieda Grandela; nacionalističkog nakladnika Juliusa Lehmanna; generala Ericha Ludendorffa; direktora tvrtke za proizvodnju klavira Edwina Bechsteina i njegovu suprugu Helenu; pokroviteljicu društva, Elsu Bruckmann; sina Richarda Wagnera, Siegfrieda, i njegovu suprugu engleskog podrijetla, Winifred Wagner, koja je u Hitleru vidjela osobu "predodređenu da bude spasitelj Njemačke". Časopis "Bayreuther Blätter", koji je Wagner osnovao 1878. godine, a koji je bio namijenjen prvenstveno posjetiteljima festivala u Bayreuthu, sve je više "nacificirao" Wagnera i povezivao njegova djela sa ideologijom nacionalsocijalizma.
Ergenekon
Panturkizam, koji je nakon 1911. godine postao dominantna ideologija Odbora za jedinstvo i napredak (CUP), poimao je tursku nacionalnost (definiranu turkijskim jezicima i narodima koji su njima govorili) kao tursku "rasu". Vjerovanje pripadnika reda bektaši da potječu iz Ergenekona se podudaralo sa legendama o Agarthi i Shambhali. Pod utjecajem skupine Dönmeh i bektašijskog sufizma - Mladoturci prihvataju ideologiju panturkizma - i teže oživljavanju drevnih šamanskih tradicija tengrizma (vjerovalo se da potječe sa planine Altaj) kao istinske religije turske baštine. Turanizam je usko povezan sa panturkizmom, ali je riječ o općenitijem pojmu, jer se turkizam odnosi isključivo na turske narode. Panturanizam je bio popularan među Mađarima, koje su zanimale bektašijske tradicije, jer su one očuvale predislamske elemente koji bi mogli biti povezivi sa drevnim turskim podrijetlom, koje su Mađari dijelili. Istovremeno, među osmanskim Turcima je ideju o Turanskom carstvu promicao Vámbéry, čija se teza temeljila na zapažanju da zajednički turkijski jezik, kojim se govorilo na velikom dijelu Srednje Azije, iziskuje stvaranje "Turana", tj. političke cjeline, koja bi se protezala od gorja Altaj u istočnoj Aziji pa sve do Bospora. "Postojale su pretpostavke", napominje Markus Osterrieder, "kako je Vámbéryjeva misija bila stvoriti među Turcima rasistički pokret usmjeren protiv Slavena, kojim bi odvratio Ruse od ’Velike igre’ što su je vodili protiv Britanije u Perziji i Srednjoj Aziji."
Okultne legende smještaju domovinu arijevske rase u mitsku zemlju Šambalu iz tibetanskih budističkih predaja. Ta zemlja se obično locirala u Xinjiangu (zapadna Kina) ili na Altaju (planinski lanac u južnom dijelu središnjeg Sibira; tromeđa Rusije, Kine, Mongolije i Kazahstana). U turskoj nacionalističkoj mitologiji, Ergenekon (povezan sa sinarhističkim mitom o Agarti) je naziv za nepristupačnu dolinu na Altaju u Srednjoj Aziji. Ondje su se ostaci više turkijskih plemena pregrupirali nakon niza vojnih poraza koje su im nanijeli Kinezi i drugi neturkijski narodi, te ostali zatočeni tijekom četiri stoljeća. Pod vodstvom Bumin Kana (umro oko 552.) proširili su se i osnovali državu koja je poznata Göktürčko Carstvo. Prema legendi su uspjeli napustiti Ergenekon nakon što je kovač stvorio prolaz taljenjem stijene, i tako omogućio sivoj vučici imena Asena da ih izvede van.
Blavatsky je spomenula mitski izgubljeni grad Šambalu u svom glavnom djelu, "The Secret Doctrine", za čija je učenja tvrdila da ih je telepatski primila od svojih učitelja sa Tibeta. Postoje brojne legende vezane uz lokaciju Šambale. Spisi "Zhang Zhung", iz tradicije Bön, navode da se Šambala nalazi u dolini rijeke Sutlej u Punjabu. Mongoli vjeruju da je smještena u dolini u južnom Sibiru. Prema altajskoj predaji se ulaz u Šambalu nalazi na planini Beluha. Suvremeni budistički učenjaci vjeruju da se Šambala nalazi u visokim predjelima Himalaje, u gorju Dhauladhar i oko mjesta McLeod Ganj, odakle trenutačni dalaj-lama vodi tibetansku vladu u egzilu. Geografska učenja iz tantre "Kalachakra" ukazuju da se Šambala nalazi sjeverno od Indije; a prema mjerenjima navedenima u tim učenjima, ta se čista zemlja nalazi na mjestu svetom za budiste, hinduse, sljedbenike tradicije Bön i džainiste – na planini Kailash, u jugozapadnom Tibetu. Vámbéry je bio nadahnut radom Alexandra Csome de Körösa, koji je bio važan izvor za Blavatsku i prvi koji je na Zapadu spomenuo Šambalu; smatrao ju je ishodištem turskog naroda i položaj je smještao u gorje Altaj i regiju Xinjiang. Uz britansku potporu, Körös je 1820. godine otputovao u Kašmir da bi istražio podrijetlo Mađara. Na temelju jezičnih sličnosti između mađarskoga i turkijskih jezika, de Körös je smatrao da se podrijetlo mađarskog naroda nalazi u "zemlji Jugura (Ujgura)" u Xinjiangu, pokrajini na sjeverozapadu Kine. U pismu (1825.), de Körös je napisao kako je Šambala poput budističkog Jeruzalema i vjeruje kako se najvjerojatnije nalazi u Kazahstanu, blizu pustinje Gobi; isto mjesto kamo ju je kasnije smjestila i Blavatska. Drugi su je kasnije također preciznije smještali: u Xinjiang ili u gorje Altaj.
Pod utjecajem Csome de Körösa, mađarski nacionalisti su svoja uvjerenja – poznata kao turanizam – temeljili na pretpostavci da mađarski, finski, turkijski, mongolski i mandžurski jezik pripadaju uralsko-altajskoj jezičnoj porodici; ovaj je pokret nastao u 19. stoljeću, kao odgovor na rastući utjecaj pangermanizma i panslavenizma. Dok se izraz "arijski" koristi za indoeuropske jezike, izraz "turanski" se koristi za uralsko-altajske jezike. Max Müller, u djelu "The Languages of the Seat of War in the East" ("Jezici područja ratnih zbivanja na Istoku", 1855.), je predložio novu klasifikaciju azijskih jezika koji nisu arijski, niti su semitski, i nazvao ih "turanskima". Uralsko-altajska jezična porodica poznata je i kao turanska porodica, prema perzijskoj riječi "Turan", kao za Turkestan. Riječ "Turan" je izvedena iz imena Tur, sina cara Ferejduna iz drevne perzijske mitologije. U "Šahnami", epskom spjevu iz 09. stoljeća koji je napisao Firdusi, Tur se poistovjećuje sa Turcima, dok se zemlja Turan odnosi na stanovnike istočnoiranskog pograničnog područja i krajeva sa drugu stranu rijeke Oks.
Objašnjava Osterrieder: "Nakon što je Europa, u drugoj polovici 18. stoljeća, ponovno otkrila Zend-Avestu, i kada su se zoroastrijske legende o vječnoj borbi poljoprivrednih naroda Irana protiv nomadskih naroda Turana proširile Europom, ruska ih je inteligencija prihvatila kao prikladan opis društvenog stanja u Carskoj Rusiji." Aleksandar Hercen je, nakon neuspjeha revolucionarne Europe 1848. godine i posljedičnog ideološkog zaokreta prema podršci Rusiji, istaknuo kako nada u svjetsku revoluciju ne leži u Europi, već na turanskom Istoku. Još jedan zagovornik azijske stvari je bio teozof i knez Esper Uhtomski, povjerenik cara Nikole II. bliski saveznik Pjotra Badmajeva i Sergeja Wittea. On je dijelio san Helene Blavatske o ujedinjenju Srednje Azije, Indije, Mongolije, Tibeta i Kine, uz sudjelovanje Rusije, kako bi se stvorila velika euroazijska sila koja je sposobna suprotstaviti se Britancima.
Među omiljenim europskim autorima panturkista bili su Nietzsche i Gobineau. Prema povjesničaru Baeru: Mladoturci su "zdušno prihvatili rasne teorije, iako su preuredili hijerarhiju, tako da bi Turke postavili na vrh. Do 1906. godine turski nacionalizam, utemeljen na europskim pseudoznanstvenim rasnim teorijama, postaje vodeća ideologija Odbora za jedinstvo i napredak (CUP)." Arnold Toynbee je, u izvješću sastavljenom za britansku pomorsku obavještajnu službu, 1917. godine, zabilježio "antiislamske tendencije" unutar panturkijskog pokreta, uz korištenje simbola od strane omladinskog pokreta CUP-a i zapovijed turske vojske kojom se od vojnika traži da u svoje molitve uključe motiv "sivog vuka". Povjesničar Arnold Toynbee citirao je okružnicu skupine "Turska ognjišta" ("Türk Ocağı"), panturkijske organizacije koja osuđuje "monstruoznu tvorevinu mašte poznatu kao islamska zajednica, koja već dugo stoji na putu općem napretku, a posebice ostvarenju načela turanskog jedinstva".
Mladoturcima u Solunu su bile dostupne mnoge panturkijske publikacije, koje su odražavale stajališta Ármina Vámbéryja. Kako je izložio u svom djelu, "Putovanja po Srednjoj Aziji", Vámbéry je "Osmanlije", odnosno neturske stanovnike Osmanskog Carstva poput Slavena, Armenaca, Grka, Arapa i drugih – smatrao "pseudoturancima", "mješovitim narodom par excellence". Pravi Turanci bili su: Turci, "Iranci turskog govornog područja, od Khoija do Teherana", Turci u samom Iranu i Zakavkazju, Uzbeci i drugi narodi Srednje Azije, kao i muslimani u Kini. Njegova vizija panturanskog carstva bila je prikazana na karti priloženoj uz putopis, pod naslovom "Turkestan",a protezalo se od Turske i Perzije do "kineskog Turkestana".
Turansko društvo
Duboko razočaran neuspjehom svojih planova za anglo-osmanski savez, Arminius Vámbéry zatražio je od britanskog Ministarstva vanjskih poslova odlazak u mirovinu, te mu je dodijeljena izdašna mirovina. Tijekom boravka u Budimpešti, 1913. godine, i svega nekoliko mjeseci prije smrti u rujnu iste godine, Vámbéry se više puta sastao sa Abdul-Bahom. Nakon tih susreta Vámbéry je prihvatio bahá'í vjeru, i smatra se prvim bahá'í vjernikom u Mađarskoj. Nešto kasnije, Vámbéry je napisao:
"Upućujem ovu poniznu molbu posvećenoj i svetoj nazočnosti Abdul-Baha Abbasa, koji je središte znanja, slavan u cijelom svijetu i voljen od cijelog čovječanstva. O plemeniti prijatelju, koji donosiš vodstvo čovječanstvu, neka moj život bude otkupnina za Tebe!
Pismo puno ljubavi koje ste se udostojali napisati ovom sluzi, kao i tepih koji ste poslali, sretno su mi stigli u ruke.
Sjećanje na susret sa Vašom Ekscelencijom i na blagoslov Vaše nazočnosti vratilo se u misli ovog sluge i čeznem za trenutkom kada ću Vas ponovno susresti. Iako sam proputovao mnoge islamske zemlje i gradove, nikada nisam sreo tako uzvišen karakter i tako uzvišenu osobu kao što ste Vi, Vaša Ekscelencijo, i mogu posvjedočiti da je nemoguće pronaći drugu takvu osobu. Stoga se nadam da će ideali i postignuća Vaše Ekscelencije biti okrunjeni uspjehom i uroditi plodom u svim okolnostima; jer iza tih ideala i djela jasno razaznajem vječnu dobrobit i napredak čovječanstva.
Kako bih stekao neposredna saznanja i iskustva, ovaj se sluga pridružio redovima raznih religija; drugim riječima, izvana sam postao Židov, kršćanin, musliman i zoroastrijanac. Otkrio sam da sljedbenici tih različitih religija ne čine ništa drugo doli mrze jedni druge i uzajamno se proklinju, da su sve te religije postale oruđem tiranije i ugnjetavanja u rukama vladara i upravitelja, te da su uzrokom propasti čovječanstva.
Obzirom na te pogubne posljedice, svatko je nužno potaknut stati na stranu Vaše Ekscelencije i sa radošću prihvatiti mogućnost temelja za univerzalnu Božju vjeru, koja se polaže zahvaljujući vašim nastojanjima.
Izdaleka sam promatrao oca Vaše Ekscelencije. Uvidio sam požrtvovnost i plemenitu hrabrost njegova sina, te sam ispunjen divljenjem.
Izražavam najveće poštovanje i odanost načelima i ciljevima Vaše Ekscelencije; ako mi Bog Svevišnji podari dug život, moći ću vam služiti u svim okolnostima. To molim i preklinjem iz dubine svoga srca."
Vámbéryjev sin, Rustem Vámbéry, opisao je okolnosti i zanimanje koje je pobudio posjet Abdul-Bahe Budimpešti:
"Njegova soba u hotelu Dunapalota postala je pravo središte okupljanja za sve one koje su mistika Istoka i mudrost njegova Učitelja privukle u svoj čarobni krug. Među njegovim posjetiteljima bili su grof Albert Apponyi, prelat Alexander Giesswein, profesor Ignaz Goldziher – orijentalist svjetskoga glasa – te profesor Robert A. Nadler, budimpeštanski slikar i čelnik Mađarskoga teozofskog društva."
Rudolf, grof Apponyi, bio je austrougarski diplomat i veleposlanik u Londonu za vrijeme vladavine Franje Josipa I. On je Vámbéryja imenovao profesorom orijentalnih jezika na Sveučilištu u Budimpešti. Poput Vámbéryja prije njega, i Goldziher je dobio stipendiju od mađarskoga ministra obrazovanja, baruna Józsefa Eötvösa. U njegovu je slučaju stipendija bila namijenjena putovanju u Damask i Kairo, gdje se (za razliku od Vámbéryja) otvoreno izjašnjavao kao Židov. No, čak i unatoč tomu, bio mu je omogućen pristup najvišoj ustanovi za vjerske studije u muslimanskom svijetu. Goldziher se u Kairu, sredinom 1870-ih (vrijeme ključno za politički razvoj Džamala al-Dina al-Afganija u Egiptu) sprijateljio sa Afganijem. Također se susreo sa šejhom Al-Azhara, te je postao prvi Europljanin i nemusliman koji je pohađao predavanja na tom sveučilištu. Abdul-Baha se sastao sa još jednim Vámbéryjevim studentom, Gyul Germanusom, koji je prešao na islam i uzeo ime Julius Abdulkerim Germanus. Germanus je bio profesor orijentalistike, mađarski književnik i islamolog, zastupnik u mađarskom parlamentu, član više arapskih akademija znanosti, a dao je značajan doprinos proučavanju arapskoga jezika, povijesti jezika i kulturne povijesti. Boraveći u Istanbulu, Afghani je utjecao na nekoliko istaknutih turskih intelektualaca: Abdullah Cevdeta, Ahmet Agaoglua, Ziyu Gökalpa, Mehmet Emin Yurdakula i Şemsettina Günaltaya. Agaoglu, koji se divio Afghaniju i bio istaknuti suradnik časopisa Jabotinskog, "Le Jeune Turc", postao je jedan od utemeljitelja kemalizma. Također nadahnut Afghanijem, Gökalp je u svojim člancima, u časopisu "Islam Mecmuasi", nastojao opravdati legitimnost primjene "ijtihada" (neovisnog pravnog i teološkog rasuđivanja) kao odgovora na promjenjive okolnosti modernog doba. Gökalp je bio vodeći ideolog panturkizma, poznati novinski kolumnist i politička ličnost, glavni ideolog Odbora za jedinstvo i napredak i blizak prijatelj Talaat-paše. Pod utjecajem suvremene europske misli, posebice sociološkog gledišta Émile Durkheima, Gökalp je zaključio da je zapadni liberalizam inferioran u odnosu na solidarizam jer liberalizam potiče individualizam, koji zauzvrat narušava cjelovitost države. Odbacio je otomanizam i islamizam u korist turskog nacionalizma. Zalagao se za turkizaciju Osmanskog Carstva, putem promicanja turskog jezika i kulture među svim osmanskim građanima. Grke, Armence i Židove smatrao je nepoželjnim stranim tijelom u nacionalnoj turskoj državi. Gökalp je vjerovao da se Osmansko Carstvo mora turkizirati, zamišljao je nacionalni teritorij koji se proteže preko Rusije i Azije, koje obuhvaća otprilike isto područje prikazano na Vamberyjevoj karti. "Za Turke", napisao je u pjesmi "Turan" (1911.), "domovina nije ni Turska ni Turkestan; domovina je velika i vječna zemlja – Turan!" Jedan od slogana koje je osmislio je: "Svi Turci jedna su vojska."
Günaltay se sprijateljio sa Gökalpom, pod čijim je utjecajem počeo istraživati tursku povijest. Godine 1914. imenovan je profesorom povijesti Turaka i islamskih plemena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Istanbulu. Iste je godine počeo objavljivati članke u časopisu "İslam Mecmuası", koji je podupirao CUP. Kasnije je obnašao dužnost dekana Teološkog fakulteta na istom sveučilištu. Günaltay hvali Afghanija: "Šejh [al-Afghani] zaslužuje poštovanje ravno onome koje se iskazuje proroku. Oni koji se tome protive zaslužuju prokletstvo jednako onome koje je snašlo Abu Jahla, zakletog neprijatelja proroka Muhameda. Jer, on je nastojao oživjeti islam kakav se prakticirao u doba proroka." Na rani književni rad Yurdakula utjecao je Afghani, kojega je upoznao u Istanbulu 1892. godine. Nakon Afghanijeve smrti, 1897. godine, Yurdakul je objavio zbirku pjesama pod naslovom "Türkçe Şiirler", popraćenu ilustracijama talijanskog umjetnika Fausta Zonara.
U Budimpešti se Abdul Baha sastao i sa članovima udruge "Türk Derneği" ("Turska udruga"), osnovane 1908. godine, radi promicanja istraživanja jezika, književnosti, povijesti i kulture Turaka, i srodnih područja; udruga je izdavala istoimeni časopis. "Tursku udrugu" je osnovao Yusuf Akçura, istaknuti turski političar koji je 1899. godine pobjegao u egzil nakon optužbi da je član Mladih Turaka. Otišao je u Pariz, gdje se počeo isticati kao gorljivi zagovornik turskog nacionalizma i panturkizma. Ondje je Akçura surađivao na časopisu "Meşveret", koji su izdavali prognani članovi CUP-a. Godine 1908. se vratio u Istanbul, gdje su njegove ideje, nakon revolucije Mladih Turaka, počele privlačiti sve više pozornosti. Godine 1911., Akçura je osnovao udruženje "Türk Yurdu" zajedno sa, između svih ostalih, turkologom Ahmet Agaogluom i Ali-beg Huseynzadeom, osnivačem CUP-a i kasnijim tvorcem moderne zastave Azerbajdžana. Huseynzade je postao vodeća figura u organizaciji "Turska ognjišta" ("Türk Ocakları"), gdje je bio potpredsjednik. U trenutku osnivanja, 1911. godine, "Turska ognjišta" su okupljala brojne pripadnike pokreta Mladoturaka, a organizaciji su se pridružili Enver-paša i Gökalp.
11. travnja 1913. godine je Abdul Baha održao govor u dvorani stare zgrade parlamenta. Sljedećeg je dana, u svom hotelu, primio mnoge posjetitelje, uključujući Vamberyja i predsjednika "Turanskog društva", organizacije koju su (1839.) osnovali Tatari sa ciljem ujedinjenja različitih turkijskih naroda, koji su bili nastanjeni u Ruskom Carstvu. Abdul Baha posjetio je Vamberyja i privatno. 14. travnja, na poziv osnivača Turanskog društva, Alajosa Paikerta, koji je kasnije postao ravnatelj Mađarskog poljoprivrednog muzeja, Abdul Baha pozvan je održati govor u nekadašnjem Domu magnata, gornjem domu mađarskog parlamenta. Njegov planirani odlazak, 14. travnja, odgođen je na zahtjev predsjednika Turanskog društva, grofa Pála Telekija, a koji je kasnije u dva navrata obnašao dužnost mađarskog premijera. Na sastanku Turanskog društva, u Velikoj dvorani Nacionalnog muzeja, Abdul Baha održao je predavanje pod naslovom "Mir među narodima i religijama" pred oko 200 ljudi. Govor su prevodili Leopold Stark (na mađarski) i Mirza Ahmad Sohrab (na engleski; inače Bahin tajnik i tumač).
Abdul Baha je 02. svibnja 1913. godine stigao u Pariz. Ondje se ponovno sastao sa turskim i perzijskim ministrima. 06. lipnja je Izzet-paša priredio večeru u njegovu čast, samo nekoliko mjeseci nakon prepada na Visoku Portu i neposredno prije nego je imenovan ministrom rata u vladi velikog vezira Saida Halim-paše, velikog meštra Velikog orijenta Turske. Džemal-paša je, prema svjedočanstvu jednog bahaista, navodno upitao Abdul-Bahu što je uzrok slabosti Osmanskog Carstva. Ovaj je odgovorio: "Postojanje različitih religija". Kada je Džemal upitao kakvo bi moglo biti rješenje, Abdul-Baha je navodno odgovorio: "Neka se vođe svih religija i vjerskih zajednica, koje postoje unutar Osmanskog Carstva i islamskih zemalja, okupe u Carigradu te se, nakon savjetovanja, dogovore o jednoj i ujedinjujućoj religiji". Kaže se da je Džemal-paša odobrio riječi i dodao: "Nakon povratka [sa pohoda na Suez] odvesti ću vas u Carigrad. Ondje ću okupiti vjerske vođe i prisiliti ih na jedinstvo i dogovor o jednoj religiji." Abdul-Baha je posljednji put napustio Francusku, te je 17. lipnja 1913. godine stigao u Port Said u Egiptu. Tijekom boravka se ondje susreo sa mnogim bahaistima koji su ga došli posjetiti iz Haife, kao i sa lokalnim muslimanima i kršćanima. Još je jednom posjetio egipatskog vladara Abasa II., a zatim konačno otputovao brodom i stigao u Haifu u prosincu 1913. godine.
Kemalizam
Gökalp je kasnije podržao Atatürka. Tvrdi se kako je Atatürk jednom rekao: "Otac moga tijela i kostiju je Ali Riza Efendi, a otac moje misli je Ziya Gökalp." Kako zaključuje Muriel Mirak-Weissbach: "Ta panturkistička ideologija odigrala je ključnu ulogu u oblikovanju politike Odbora za jedinstvo i napredak (CUP) prema Armencima, tijekom konferencija održanih iza zatvorenih vrata u Solunu." Mnogi povjesničari i sociolozi smatraju da je Gökalpova inačica nacionalizma pridonijela genocidu nad Armencima. Genocid, koji je predvodio CUP, proveden je 1915. i 1916. godine, prvenstveno masovnim ubojstvima oko milijun Armenaca tijekom "marševa smrti" prema Sirijskoj pustinji, ali i prisilnom islamizacijom preostalih, ponajprije žena i djece. Talaat-paša, koji je tijekom Prvog svjetskog rata postao veliki vezir i bio pod snažnim Gökalpovim utjecajem, nazivan je arhitektom genocida nad Armencima, a bio je odgovoran i za druga etnička čišćenja tijekom svog mandata na mjestu ministra unutarnjih poslova. Uz Talaata, jedan od glavnih počinitelja genocida, počinjenih u kasnom razdoblju Osmanskog Carstva, bio je i fanatični panturkist Enver-paša, koji je preuzeo vodeću ulogu u upravljanju "Posebnom organizacijom" (obavještajnom službom CUP-a). Stoga se smatra odgovornim za smrt između 800.000 i 1.800.000 ljudi.
Nakon katastrofalnog vojnog poraza Osmanskog Carstva u Prvom svjetskom ratu, sultan Mehmed VI. je smijenio Enver-pašu, 04. listopada 1918. godine. Deset dana kasnije je Talaatova vlada podnijela ostavku i trijumvirat je pobjegao iz zemlje. Godine 1919., pod britanskim pritiskom, osmanska vlada je pristala izvesti Mladoturke pred sud zbog ratnih zločina. Cjelokupno vodstvo CUP-a, uključujući čelnike ministarstava obrane, unutarnjih poslova i rata, posebice "Posebne organizacije" kojom su upravljali Enver i Talaat – našlo se na optuženičkoj klupi. Čelnici CUP-a osuđeni su u odsutnosti, jer su se uspjeli pravodobno skloniti iz zemlje. Britanske i sovjetske obavještajne službe navodno su pomogle u otkrivanju njihova boravišta, te se složile da bi armenskim revolucionarima trebalo "dopustiti" izvršenje pogubljenja. Talaat je ubijen u Berlinu, 1921. godine. Said Halim-pašu su iste godine u Rimu ubili Armenci. Enver je poginuo 1922. godine, boreći se protiv Crvene armije u ruskom Turkestanu.
Raphael Lemkin, student prava koji je pratio suđenje Talaatu, kasnije je skovao pojam "genocid" da bi opisao ono što je Talaat osmislio protiv Armenaca i Asiraca, a kasnije i ono što je Njemačka počinila nad Židovima. Taj je genocid okončao više od dvije tisuće godina armenske civilizacije u istočnoj Anatoliji. Zajedno sa masovnim ubojstvima i protjerivanjem asirskih (sirijskih) i grčkih pravoslavnih kršćana, omogućio je stvaranje etno-nacionalističke turske države, Republike Turske. Turska vlada i danas tvrdi kako je deportacija Armenaca bila zakonita mjera, koja se ne može okarakterizirati kao genocid.
Gökalpov je utjecaj odigrao važnu ulogu u razvoju kemalizma i njegovoj ostavštini u modernoj Republici Turskoj. Kemalizam simbolizira šest načela Republikanske narodne stranke (CHP): republikanizam, populizam, nacionalizam, sekularizam, etatizam i reformizam. Zajedno predstavljaju svojevrsni jakobinizam, što je i sam Atatürk definirao kao metodu primjene političkog despotizma radi rušenja društvenog despotizma, ukorijenjenog u tursko-muslimanskom stanovništvu tradicionalnih nazora. Pri tomu je, prema njegovu mišljenju, najistaknutiji oblik despotizma bila netrpeljivost uleme.
Godine 1918. Agaoglu obnaša dužnost političkog savjetnika zapovjednika Islamske vojske Kavkaza, koja je stigla u pomoć Azerbajdžanskoj Demokratskoj Republici. 26. prosinca 1918. godine je izabran za zastupnika u parlamentu Azerbajdžanske Demokratske Republike, kao neutralni predstavnik okruga Zangezur, ali je kasnije odbio to mjesto. Agaoglu je isto bio član izaslanstva koje je Republika poslala na Parišku mirovnu konferenciju. Po dolasku u Istanbul, Britanci su ga uhitili, zajedno sa drugim vođama Odbora za jedinstvo i napredak (CUP) i prognali na otok Maltu.
Agaoglu, kao savjetnik Atatürku, odigrao je važnu ulogu u stvaranju turskog ustava iz 1924. godine. On je bio, poput većine Atatürkova osoblja koje mu je pomagalo u utemeljenju Turske Republike, slobodni zidar. Najmanje trojica su bila duboko umiješana u genocid nad Armencima. Abdülhalik Renda, ministar financija i predsjednik Velike narodne skupštine Turske, bio je odgovoran za deportacije i ubojstva Armenaca. Şükrü Kaya, ministar unutarnjih ili vanjskih poslova u nekoliko vlada, bio je uglavnom zadužen za upravljanje deportacijama Armenaca i administracijom koncentracijskih logora u Siriji. Kako bi upravljao velikim priljevom Armenaca na to područje, Şükrü je uveo politiku kojom se određeni udio Armenaca ostavio netaknutima. Međutim, kada bi broj Armenaca premašio taj udio, bili bi evakuirani iz logora i masakrirani.
Još jedan slobodni zidar, Bekir Sami Kunduh, bio je vodeći član društva Karakol. To je tajna turska nacionalistička organizacija, koja je osnovana 1918. godine zbog nastavka raznih aspekata tajnog djelovanja CUP-a, poput otpora savezničkoj okupaciji i podjeli Anatolije, ili skrivanja bivših članova CUP-a koji su optuženi za sudjelovanje u genocidu nad Armencima. Karakol je osnovan po nalogu Talaat-paše i ubrzo nakon njegova bijega iz zemlje, kao prva tajna organizacija koja se borila protiv savezničke okupacije Carigrada. Djelovala je kao nastavak obavještajne službe CUP-a (tzv. Posebne organizacije), koja je bila poznata po ključnoj ulozi u provedbi deportacije Armenaca. Tijekom boravka u Istanbulu, između studenoga 1918. i svibnja 1919. godine, Atatürk se sastao sa članovima društva Karakol, nakon čega je osnovan revolucionarni odbor. Cilj odbora bio je izvršiti atentat na sultana i svrgnuti vladu, ali i vršiti pritisak na vladu koja bi je naslijedila.
Godine 1922., Abdullah Cevdet, jedan od osnivača CUP-a, Herzlov prijatelj i preobraćenik na bahaizam, objavio je u svom časopisu "Ictihad" zahtjev da Osmansko Carstvo prihvati bahaizam kao državnu religiju, što je izazvalo burne reakcije. Nekoliko mjeseci ranije, u istom je časopisu objavljen niz članaka o bahaizmu, pod naslovom "Znanstvena studija o bahajskom pokretu". Autor, Mehmed Emin Ali-paša, slobodni zidar, onaj koji je pet puta obnašala dužnost velikog vezira tijekom vladavine sultana Abdul-Medžida i Abdul-Aziza, u tekstovima je pozitivno govorio o povijesti i vjerovanjima bahaizma, oslanjajući se pritom, prema vlastitim riječima, na opsežne spise Baha'ullaha i Abdul-Bahe, sa kojima se i osobno susreo. Kao odgovor na to, Abdullah Cevdet je, 01. ožujka 1922. godine, objavio članak "Doktrina Baha'ullaha: svjetska religija u duhu idžtihada". Vjerski autoriteti i turski tisak brzo su reagirali optuživši ga za napad na proroka Muhameda i islam, te za veličanje bahai vjere. Posljedično, Cevdet je osuđen na dvije godine zatvora, iako tu kaznu nikada nije odslužio.
Nakon propasti Osmanskog Carstva, Mladoturci su proširili ambicije panturkizma i pokušali zamijeniti izgubljenu baštinu novom turskom zajednicom. Stoga je Kemal Atatürk, utemeljitelj Republike Turske, promicao legendu o Ergenekonu (turskom ekvivalentu Agarthe) nastojeći izgraditi osjećaj nacionalizma, koji bi zamijenio islam kao primarni identitet novog turskog sekularnog režima. Prema arhivskoj građi Velikog orijenta Francuske, Atatürk je bio član lože "Veritas" (djelovala pod okriljem Velikog orijenta Francuske, u njoj su dominirali pripadnici skupine Dönmeh i sljedbenici Martinizma), kao i lože "Macedonia Risorta" (pod okriljem Velikog orijenta Italije). Iz arhiva Ujedinjene velike lože Engleske je poznato da je Atatürk bio povezan sa ložom "La Renaissance", koja je bila povezana sa pokretom Mladoturaka. Turski nacionalni pokret, poznat i kao kemalisti, izvorno je na svojoj zastavi imao masonski simbol. Godine 1923., nakon uspostave Republike Turske, pokret se stopio sa Republikanskom narodnom strankom (CHP) i Atatürk je izabran za prvog predsjednika republike. Osmanski kalifat je ukinut 03. ožujka 1924. godine, dekretom Velike narodne skupštine Turske. Popis istaknutih slobodnih zidara uključivao je: Fethija Okyara, turskog mornaričkog časnika Raufa Orbaya, Refeta Belea (ministra unutarnjih poslova i ministra nacionalne obrane), Ali Ihsan-pašu (zapovjednika Šeste armije tijekom Prvog svjetskog rata, poznatog po svojoj ulozi u genocidu nad Armencima), Kâzıma Özalpa (predsjednika Velike narodne skupštine), Hasana Saku (ministra vanjskih poslova i kasnijeg premijera), Mehmeta Cemila (glavnog tajnika CHP), Tevfika Rüştüa Arasa (zastupnika i ministra vanjskih poslova), Refika Saydama, i druge.
Nastavlja se....
Add comment
Comments