Koliko podjela i koliko spletki... Mi se čudimo što Kalergi-multikulti-plan ima toliko uspjeha. Nemojmo se previše čuditi, jer se zapravo to sve davno dogodilo. Elite ne mogu upravljati slobodnomislećim ljudima. Točka. Moraju posijati kaos i podjele. Onda se ljudi međusobno mlate i svađaju, ratuju, ubijaju se međusobno čak i braća i sestre. Obrazac je isti, ali su alati različiti.
Ono što je Albert Pike bio u SAD-u, a Mazzini u Europi, to je bio Afgani u muslimanskom svijetu.
Muslimani su tijekom 1300 godina živjeli pod nekim oblikom objedinjene muslimanske vlasti: najprije pod Abasidskim Kalifatom – od 750. godine pa sve do mongolskog osvajanja Bagdada 1258. godine – a potom pod Osmanskim Carstvom, sve do njegova sloma nakon Prvog svjetskog rata. Iako su muslimani sami najodgovorniji za vlastitu propast, ona se nije dogodila bez pomoći stranih sila, posebice rastućeg Britanskog Carstva i njegove pogubne strategije Zavadi pa vladaj. Britanci su najprije u Arabiji potaknuli zloglasni heretički vahabijski pokret kako bi iznutra oslabili Osmansko Carstvo. U Indiji je, pod vlašću Britanske istočnoindijske kompanije, a kasnije i Britanskog Raja, vahabijski utjecaj doveo do kaosa međusobnih sukoba koje su predvodile skupine Deobandi, Barelvi i Ahl-i Hadith. Ti su pokreti bili dio šireg trenda koji su poticali britanski agenti – takozvanog revivalizma (pokreta za vjersku obnovu) – a koji je predstavljao otvoren napad na pravne temelje islama, odnosno pravne škole (madhabe), dugo zaštićene načelom "zatvaranja vrata idžtihada". Taj plan i danas sve više udaljava muslimane od istinskih temelja sunitskog islama putem najnovijeg oblika strategije Zavadi pa vladaj: sukoba između salafija i sufija – ili tradicionalnih muslimana poznatih kao "wasati" (zagovornici umjerenosti) – pri čemu jedni druge podvrgavaju oštroj kritici samo da bi pridobili lakovjerne pristaše za svoja pojedinačna zastranjenja.
Mladi Egipat
Među svojim brojnim ulogama, salafijski je pokret pridonio zaštiti rastućih britanskih interesa vezanih uz Sueski kanal, koji će kasnije postati ključan za otpremu nafte u Europu i druge dijelove svijeta. Prvo razdoblje britanske vlasti u Egiptu, od 1882. godine (nakon neuspjele Urabi-pobune koju su potaknuli Afghani i njegovi suradnici) sve do 1914. godine – često se naziva "prikrivenim protektoratom". U tom je razdoblju Egipatski kedivat, koji je utemeljio Muhamed Ali-paša, ostao autonomna pokrajina Osmanskog Carstva, dok britanska okupacija nije imala pravnu osnovu, već je predstavljala de facto protektorat nad zemljom. Egipat stoga nije bio dio Britanskog Carstva. Takvo je stanje potrajalo do 1914. godine, kada se Osmansko Carstvo uključilo u Prvi svjetski rat na strani Središnjih sila i tada je Britanija proglasila protektorat nad Egiptom.
Godine 1854. i 1856. je francuski inženjer Ferdinand de Lesseps ishodio koncesije od Said-paše, sina Muhameda Ali-paše i egipatskog namjesnika, koji je odobrio osnivanje tvrtke radi izgradnje pomorskog kanala otvorenog za brodove svih nacija. Kanal je imao golem utjecaj na svjetsku trgovinu i odigrao je važnu ulogu u jačanju europskog prodora u Afriku i kolonizacije. Postao je, riječima Otta von Bismarcka, "kralježnica Britanskog Carstva". Godine 1875. rastući dugovi Said-pašina nećaka i nasljednika, kediva Ismail-paše, prisilili su ga prodati egipatski udio u kanalu Britancima. Tako je britanska vlada, tada vođena Benjaminom Disraelijem i financirana sredstvima njegova prijatelja Lionela de Rothschilda, stekla gotovo polovicu ukupnih dionica tvrtke Sueskog kanala i time je za sebe osigurala kontrolni udio. Istražno povjerenstvo osnovano 1878. godine radi rješavanja problema Ismailovih posrnulih financija (predvodili Evelyn Baring, prvi grof od Cromera, i drugi) prisililo je namjesnika ustupiti svoje posjede državi (kako bi ostali pod britanskim i francuskim nadzorom) i da prihvati položaj ustavnog vladara. Ogorčeni Egipćani ujedinili su se oko Ahmeda Urabija (1841.–1911.) protiv Ismailova sina i nasljednika, kediva Taufika. Ovaj je ustanak naposljetku pružio izgovor Britancima za intervenciju i "zaštitu" Sueskog kanala.
Progon Afganija i Abdua iz Egipta, 1879. godine, također je okončao i njihovo masonsko djelovanje. Nakon odlaska iz Indije, Afgani je otputovao u Pariz, kamo je pozvao i Abdua, te su obnovili svoje članstvo u slobodnom zidarstvu. U Parizu, za koji je smatrao da je najpogodniji za njegovu kampanju protiv Britanaca, Afgani se sastajao sa egipatskim prognanicima i kretao u francuskim političkim i književnim krugovima, dok su se njegovi stavovi objavljivali u europskom tisku. Zajedno s Abduom, ali i uz financiranje Britanaca iz Egipta, Afgani je pokrenuo poznati časopis "al-Urwa al-Wuthqa" ("Neraskidiva veza"), gdje je pozivao muslimane na ujedinjenje pod zastavom jednog kalifa i na svrgavanje Britanaca. Časopis su financirali bivši kediv Ismail, koji je živio u progonstvu u Torinu; general Husein-paša iz Tunisa, nastanjen u Italiji i Wilfrid Scawen Blunt. Među članovima njegova pariškog kruga nalazili su se Egipćani, Indijci, Turci, Sirijci, stanovnici sjeverne Afrike, kršćani i Židovi. Iako su se Afgani i Abdu razišli i više se nikada nisu susreli (1884.), sačuvana je važna korespondencija iz koje proizlazi da je Abdu preuzeo zadaću širenja ove ideje; također da "al-Urwa al-Wuthqa" nije bio samo list, već tajno muslimansko društvo pod Afganijevim vodstvom, sa ograncima diljem muslimanskog svijeta.
"U svakom je slučaju razumno", primijetio je Elie Kedourie, "pretpostaviti da bi Afghani, nakon što je svoje usluge ponudio Britancima, ponovno ih ponudio i Francuzima." Izvještaj o Afghaniju poslan je iz Indije u Ured za Indiju (India Office), ljeti 1883. godine, nakon što je Afghani otišao u Pariz i počeo slati u Indiju novine sa člancima uperenima protiv Britanaca. Afghani je primjerak Sanuina lista "Abu Naddara" poslao svom poznaniku iz Hyderabada, Nawabu Syedu Hussainu Bilgramiju. Bilgrami je bio osobni tajnik sir Salara Janga, kojeg je Afghani također upoznao. Tijekom svoje službe, Bilgrami je pratio sir Salara Janga na misiji u Engleskoj, gdje se susreo sa kraljicom Viktorijom i drugim uglednim osobama poput Disraelija, Gladstonea, lorda Salisburyja, Johna Morleyja i drugih. U tom je trenutku britanski rezident u Hyderabadu, J. G. Cordery, poslao vladi Indije izvještaj o Afghaniju, a koji je sastavio Bilgrami:
"Prije otprilike tri godine ovamo je iz Egipta stigao čovjek koji je tvrdio da je protjeran iz zemlje po nalogu Njegove Visosti, novog kediva Tawfiqa Paše, jer je propovijedao učenja koja nisu bila po volji vlastima. Iz razgovora s njim zaključio sam da je slobodoumnik francuskog tipa i socijalist, te da su ga egipatske vlasti uklonile jer je studentima i masama u toj zemlji propovijedao načela "slobode, bratstva i jednakosti" ("liberté, fraternité, egalité")."
Saznavši za Afghanijev dolazak u Pariz, Bilgrami je uz pismo priložio prijevode članaka iz "Abu Naddare", a Corderyja je dodatno izvijestio:
"Mogu dodati da je taj čovjek, koliko mi je poznato, bez ikakvih sredstava, te stoga mora imati nekakvu potporu u Parizu. Nije na meni da sudim uživa li potporu francuske vlade ili ne; možda bi se njegov boravak u Parizu mogao objasniti zategnutim odnosima između Francuske i Engleske."
Dok je boravio u Parizu, Afghani se sastao s Ernest Renanom, bliskim prijateljem Max Müllera i de Gobineaua, teoretičarom legende o Asgardu. Prema Renanovim riječima, upravo ga je Afghani (kojega je opisao kao "Asiatique éclairé" (prosvijećenog Azijata) nakon razgovora potaknuo neka održi predavanje pod naslovom "Islam i znanost", u kojem je za zaostalost islamskih društava okrivio nesposobnost islama da potakne razvoj znanosti. Renan je Afghanija opisao ovako:
"Šejh Džamal al-Din Afgan je onaj koji se u potpunosti oslobodio predrasuda islama; pripada onim aktivnim narodima gornjeg Irana, na granici sa Indijom, gdje arijski duh još uvijek živo opstaje pod površinskim slojem službenog islama. On je najbolji dokaz velikog načela koje smo često isticali: da je vrijednost neke religije razmjerna vrijednosti naroda koji je ispovijeda. Sloboda njegova razmišljanja, te plemenit i iskren karakter, ostavili su na mene dojam – dok sam sa njim razgovarao – da pred sobom imam nekog svog starog znanca, poput Avicene ili Averoesa, ili nekog drugog od onih velikih nevjernika koji su tijekom pet stoljeća održavali tradiciju ljudskog duha."
Afghani se složio sa Renanom da su islamska društva nerazvijena, no uzvratio je tvrdnjom da problem nije samo u islamu, već u religiji kao takvoj. "Gdje god se ukorijenila", tvrdio je Afghani, "religija je nastojala ugušiti znanost, a u ostvarenju tog cilja sjajno joj je poslužio despotizam." Iznenađujuće, ali Afghani je zaključio:
"Religije, kako god se zvale, nalikuju jedna drugoj. Između tih religija i filozofije nije moguće postići razumijevanje ni pomirenje. Religija čovjeku nameće svoju vjeru i svoja načela, dok ga filozofija od njih potpuno ili djelomično oslobađa...
Tako će uvijek biti. Svaki put kad religija prevlada, ona će dokinuti filozofiju; a događa se i obrnuto, kada filozofija vlada kao suverena gospodarica. Sve dok čovječanstvo postoji, neće prestati borba između dogme i slobodnog istraživanja, između religije i filozofije – ogorčena borba iz koje, bojim se, slobodna misao neće izaći kao pobjednik, jer razum ne godi masama, a njegova su shvaćanja razumljiva tek nekolicini odabranih duhova, kao i stoga što znanost, ma koliko bila lijepa, ne može u potpunosti zadovoljiti čovječanstvo koje žeđa za idealom, što ga rado smješta u nejasna i daleka područja, koja filozofi i znanstvenici ne mogu ni nazrijeti ni istražiti."
Elie Kedourie je objavio pismo koje je Abduh iz Bejruta uputio Afghaniju u Pariz. U njemu Abduh navodi kako je želio organizirati prijevod Afghanijeva odgovora posredstvom nekog "vjerskog čovjeka" da bi se tekst mogao objaviti na arapskom jeziku. Ali, kada se upoznao sa Afghanijevim argumentima, bilo mu je drago što je uspio pravodobno zaustaviti taj prijevod. Abduh je potom dodao:
"Svoje ponašanje ravnamo prema vašem razumnom načelu: ne odsijecamo glavu vjere ničim drugim doli mačem same vjere. Stoga, kad biste nas sada vidjeli, ugledali biste askete i vjernike kako kleče i padaju ničice, nikada se ne oglušujući o Božje zapovijedi i čineći sve što im je naloženo. Ah! Kako bi život bio skučen bez nade!"
List "Journal des Débats", sa kojim je Renan surađivao i u kojem je Afghani objavio svoj odgovor, osnovao je početkom Francuske revolucije, 1789. godin,e Jean-François Gaultier de Biauzat, prosvjetiteljski mislilac i slobodni zidar. Taj je list među prvima izvijestio o Afghanijevu boravku u Parizu. U broju od 6. travnja 1883. godine se objavljeni ulomci članka koji je Afghani nedugo prije toga napisao za časopis "La Justice" (uređivao Georges Clemenceau), a gdje je optužio Britance za osmišljavanje plana (u koji Rusija i Francuska nisu bile uključene) preobraćenja muslimana iz islamskog svijeta na kršćanstvo. Ti su ulomci bili popraćeni uvodnim tekstom sa pojedinostima iz Afghanijeve životne priče.
Za "Journal des Débats" radio je i Khalil Ghanim, koji je i upoznao Renana sa Afghanijem. Afghanijeve novine je tiskala ista tvrtka, uređivane su na istoj adresi i dijelile su istog upravitelja sa novinama "al-Basir", koje je vodio Ghanim. Ghanim, inače maronit, obnašao je dužnost dragomana (tumača) sirijskog valije, zatim velikog vezira u Istanbulu, a naposljetku je bio i zastupnik Sirije u prvom osmanskom parlamentu. Kada je Abdul Hamid II. raspustio tu skupštinu (1879.), Ghanim je otišao u Pariz i zaposlio u francuskoj vladi. Dobio je francusko državljanstvo i odlikovanje Legije časti. 27. siječnja 1883. godine, "al-Basir" je najavio dolazak "čovjeka akcije i znanosti, savršenog filozofa" u Pariz, radi duljeg boravka. Novine su izvijestile da je Afghani rođen u Kabulu, "u kneževskoj obitelji" 1848. godine, da je sudjelovao u afganistanskoj politici podupirući Afzal-kana, pobjegao u Indiju, a zatim otišao u Istanbul. Ondje je navodno bio "ovlašten od sultana" držati predavanja o vjerskim temama u Aja Sofiji i džamiji sultana Ahmeda, te je uzburkao ulemu "zbog liberalnih doktrina koje je podučavao, a koje su nosile pečat one grčke filozofije koja je, kako je pokazao g. Renan, bila iznimno cijenjena među Irancima i njihovim susjedima."
Urabijeva pobuna
Unatoč odsutnosti iz zemlje, upravo su Afghanijeva masonska braća potaknula Urabijevu pobunu. Salim ‘Anhuri, jedan od Afghanijevih biografa, istaknuo je da je Afghani stekao javnu važnost 1878. godine, kada se uključio u politiku i postao predsjednikom "Arapskog masonskog društva". Afghanijeve zavjereničke aktivnosti dobile su zamah kada je postao vođom egipatskih masona, te je okupio oko sebe 300-tinjak članova, od kojih su većina bili učenjaci i državni dužnosnici. Iako su se javno deklarirali kao sljedbenici ortodoksnog islama, članovi Afghanijeva užeg kruga pokazivali su privrženost gnosticizmu ismailita. Afghani je svoju masonsku braću nazivao "ikhwan al-saffa wa khullan al-wafa", namjerno se pritom pozivajući na ismailitsko bratstvo istog imena iz 10. stoljeća, "Braću iskrenosti" ("Brethren of Sincerity"). Uz pomoć Ryad-paše i britanskog veleposlanstva, Afghani je reorganizirao masonske lože Škotskog obreda i Velikog orijenta, te počeo oko sebe okupljati mrežu članova iz nekoliko muslimanskih zemalja, posebice Sirije, Turske i Perzije. Tijekom sljedećih nekoliko godina okupio je oko sebe skupinu mladih pisaca i aktivista, među kojima su bili Afganijev učenik Mohammed Abduh i Sad-paša Zaghlul, deklarirani slobodni zidar i osnivač Wafda, egipatske nacionalističke stranke. Rijad-paša je tijekom svoje karijere triput obnašao dužnost egipatskog premijera, a prvi mu je mandat trajao od 1879. do 1881. godine.
Afghani je u svoju ložu također uspješno privukao Tewfik-pašu, prijestolonasljednika Ismail-paše. Abduh je izvijestio da su, 1879. godine, Afghani i drugi uglednici zatražili od glavnog ministra Šarif-paše neka "uvjeri Ismaila u potrebu za abdikacijom", no Ismail je to odbio. Kasnije je Afghani predvodio izaslanstvo kod francuskog generalnog konzula da bi mu prenijeli svoje želje o reformama koje je mogao provesti jedino Tewfik-paša. Afghani je potaknuo neke svoje sljedbenike da pomognu u osnivanju društva "Mladi Egipat" u Aleksandriji, 1879. godine, koje je Tewfiku podnijelo prijedlog reformi. Afghani i njegova masonska braća otišli su toliko daleko da su razmatrali atentat na Ismaila.
U travnju 1878. godine, Rijad-paša i sir Charles Rivers Wilson su imenovani potpredsjednicima komisije lorda Cromera. Prema Cromeru:
"U vrijeme kada je svako iskazivanje neovisnog mišljenja od strane Egipćanina nosilo znatan osobni rizik, Rijad-paša pokazao je visoku razinu moralne hrabrosti. Njegova prisutnost u komisiji bila je od velike pomoći njegovim kolegama, čije je povjerenje u potpunosti zaslužio i stekao."
Komisija je, u kolovozu 1878. godine, izvijestila da bi se posjedi kediva i njegove obitelji trebali ustupiti državi. Ismail-paša nije imao drugog izbora osim pristati, te je prihvatio položaj ustavnog vladara, sa Nubar-pašom kao premijerom i Wilsonom kao ministrom financija. 18. veljače 1879. godine, skupina časnika (za koje se vjerovalo da ih je potaknuo Ismail) je napala Nubar-pašu i Wilsona, prosvjedujući zbog kašnjenja isplate plaća. Ismail je nakon toga izjavio da neće snositi odgovornost za javni red i mir ako Nubar ne podnese ostavku. Nakon što je Nubar otišao, Rijad je postao glavna meta Ismailova neprijateljstva. 10. travnja je generalni konzul izvijestio da je Ismail naredio Rijadu da podnese ostavku na mjesto potpredsjednika komisije, i da je Rijad zatražio od Wilsona zaštitu za sebe i svoju obitelj. Naposljetku, 22. travnja, Ryad je otputovao u Napulj, gdje je ostao u egzilu sve dok Ismail nije svrgnut, a naslijedio ga je njegov sin i nasljednik, kediv Tewfik.
Istovremeno je Egipat zahvatio Urabijev ustanak. Dvije glavne organizacije, koje su stajale iza Urabijeva ustanka, osnovao je Afghani: nacionalistička organizacija pod nazivom "Nacionalna stranka" ("al Hizb al Watani") i organizacija "Mladi Egipat", nadahnuta Mazzinijem. Obje su bile povezane članstvom u Afghanijevim francuskim masonskim ložama. Prema riječima Rashida Ride, učenika Mohammed Abduha: "Jamaluddin al-Afghani osnovao je u Aleksandriji udrugu pod nazivom Mladi Egipat. Među njezinim članovima nije bilo nijednog Egipćanina, a veliku većinu činili su mladi Židovi." Prema Homi Pakdaman, u djelu "Djamal-ed-din Assad Abadi dit Afghani":
"Većina vođa buduće revolucije pripadala je masonskim ložama. [...] Tako je loža postala mjesto okupljanja egipatskih nacionalista, a upravo je ta skupina bila ishodište prvog političkog pokreta iz 1879. godine, nazvanog Nacionalna stranka, sa geslom "Egipat Egipćanima", koji je kulminirao Urabijevom revolucijom."
Nacionalna stranka naziv je za dva uzastopna pokreta egipatskog otpora stranoj gospodarskoj ili političkoj kontroli. Prvi je nastao 1879. godine, nakon vladavine kediva Ismaila. Iako je to navodno bio egipatski prosvjedni pokret protiv povlastica Turaka i Čerkeza, kao i protiv anglo-francuske dvojne financijske kontrole - njegov je prvotni pokrovitelj vjerojatno bio Afghanijev masonski brat, princ Halim-paša. Mohamed Sherif-paša, bivši egipatski premijer i zagovornik ustavnosti, također je tvrdio da je osnovao tu stranku. Lady Anne i njezin suprug Wilfrid Blunt zbližili su se sa vođama Nacionalne stranke i pukovnikom Urabijem, o čemu je Blunt pisao u djelu "Secret History of the English Occupation of Egypt" ("Tajna povijest engleske okupacije Egipta", 1907.). Knjiga također donosi prikaz djelovanja vladinih dužnosnika Velike Britanije i Francuske, kedivske uprave u Egiptu i Egipatske nacionalne stranke, kao i britanske uprave u Londonu.
Afganijev prijatelj, židovski teozof, James Sanua, također je bio aktivan pristaša nacionalističkog pokreta. Kao dječak, Sanua je proučavao Petoknjižje, Talmud, Mišnu, Gemaru i Kuran. Sanuin otac bio je zaposlen kod Ahmeda Medhata Yeghen-paše, člana dinastije Muhameda Alija, koji je kasnije postao Sanuin pokrovitelj. Princ je tada 13-godišnjeg Sanuu poslao u Italiju, gdje je boravio od 1852. do 1855. godine. Prema riječima Irene L. Gendzier, postoji razlog za pretpostavku da je tijekom boravka u Livornu na Sanuu utjecao Mazzinijev pokret "Mlada Italija". Godine 1863., nakon povratka u Egipat, Sanua je postao profesor na Politehničkom institutu u Kairu, gdje je mnogim budućim časnicima iz redova Urabijevih pristaša prenosio ideje o nacionalizmu i oslobođenju Egipta. John Ninet, poznat kao "švicarski seljak", prijatelj i suradnik, izjavio je: "Uvelike zahvaljujući njemu vojska, kasnije bila prožeta onim načelima slobode koja su zbunila Europu, pojavila se iz tako neočekivanog izvora". M. L. Siegfried opisao je dva tajna društva, "Amis de la science" i "Le Cercle des progressistes", osnovana 1872. godine pod Sanuinim vodstvom, kao kolijevku buduće Egipatske nacionalne stranke. Sanua je uživao potporu dijela uleme i nekih mladih vojnih časnika, a među članovima se nalazio i niz studenata sveučilišta Al-Azhar.
Otprilike u to vrijeme se Sanua pridružio Afganijevoj masonskoj mreži. Upravo je Afgani savjetovao Sanui da osnuje popularno kazalište kako bi promicalo njihove političke ciljeve. Godine 1870. je kediv Ismail financijski podupro Sanuovu kazališnu družinu i proglasio ga "egipatskim Molièreom". Godine 1876., uz poticaj Afghanija i Abduha, Sanua je pokrenuo časopis za arapsku političku satiru usmjeren protiv Ismaila, "Abu Naddara" (inače Sanuov pseudonim). To je bila prva arapska publikacija koja je koristila karikature za izražavanje društvene i političke kritike. Časopis je postajao sve veći trn u oku vladajućim strukturama, kao i Europljanima, jer je zagovarao reforme i revolucionarna raspoloženja. Unatoč tome, Sanua je tvrdio da je njegov časopis dosegnuo nakladu od čak 10.000 primjeraka, što je u to doba bila velika brojka. Blunt, koji je Sanuu prvi put upoznao 1863. godine, primijetio je da je časopis uživao znatnu popularnost "među običnim pukom". Časopis je karikirao egipatske vladare, uključujući Ismaila, kao i osmanskog sultana Abdul Hamida II. Nacionalna stranka poticana je nastaviti, a aktivnosti pokreta "Mladi Egipat" promovirale su se na zagonetan način. Zbog toga je Ismail prisilio Sanuu da napusti Egipat. On se nastanio u Parizu, gdje se pridružio skupini "al-Urwa al-Wuthqa", nastavio izdavati časopis koji se potom tajno slao u Egipat.
Protiveći se europskoj kontroli nad zemljom, mnogi su se Egipćani ujedinili oko nezadovoljnog pukovnika Ahmeda Urabija. Nadajući se da bi ga Urabijeva pobuna mogla osloboditi europske kontrole, Ismail se nije ozbiljnije suprotstavljao Urabiju, čak je popustio njegovim zahtjevima za raspuštanjem vlade. Shvativši situaciju ozbiljno, Velika Britanija i Francuska su, u svibnju 1879. godine, inzistirale na vraćanju britanskih i francuskih ministara na dužnost. Budući je zemlja uglavnom bila pod Urabijevom kontrolom, Ismail na to nije mogao pristati, a nije pokazivao ni pretjeran interes. Kao rezultat toga, britanska i francuska vlada izvršile su pritisak na osmanskog sultana Abdul Hamida II. neka svrgne Ismaila, što je on i učinio 26. lipnja 1879. godine i zamijenio ga njegovim popustljivijim sinom, Tewfik-pašom.
Sada kada je Tewfik bio na vlasti, Afghani je vjerovao da je stigla prilika za reforme. Međutim, pod pritiskom stranih konzula, posebice britanskih, koji su Afganija smatrali opasnim agitatorom, Taufik je odbacio njegove prijedloge. Jedne večeri, prema svjedočanstvu tadašnjeg francuskog novinara, Afgani je u kairskoj džamiji Hasan (pred 4.000 ljudi) osudio Taufika kao agenta britanskog utjecaja i pozvao na "revoluciju radi spašavanja egipatske neovisnosti i uspostave slobode". Policija je uhitila Afganija, odvela ga u Suez i ukrcala na brod za Indiju. Britanci su ga držali pod nadzorom u Kalkuti sve dok Urabi nije poražen. Za vladavine kediva Taufika vladao je nered, sve do studenoga 1879. godine,, kada su vlade Velike Britanije i Francuske ponovno uspostavile sustav dvojne kontrole. Više od dvije godine zemljom su praktički upravljali bojnik Evelyn Baring (kasnije lord Cromer), Auckland Colvin i Ernest de Blignières.
Iako su njega i njegove sljedbenike zatekli brzina i način njegova protjerivanja - Afghani je za sobom ostavio jezgru intelektualaca i revolucionara, čije su aktivnosti kulminirale Urabijevim ustankom. Napetosti su rasle, dok su i kediv Tewfik i egipatski časnici (predvođeni Urabijem) nastojali pridobiti pristaše i saveznike. U rujnu 1881. godine je Tewfik naredio Urabijevoj pukovniji neka napusti Kairo. Urabi je to odbio i zatražio uspostavu izabrane vlade. Nemajući izbora i ne mogavši se oduprijeti ustanku, Tewfik je pristao. Osnovani su novi Zastupnički dom i vlada, u koju je ušao i niz Urabijevih saveznika. Urabijev ustanak protiv kediva Tewfika okončan je Anglo-egipatskim ratom 1882. godine, između egipatskih i sudanskih snaga pod Urabijevim vodstvom i Velike Britanije. Rat je rezultirao britanskim preuzimanjem kontrole nad zemljom i početkom razdoblja tzv. prikrivenog protektorata nad Egiptom. Time je uspostavljen čvrst britanski utjecaj u Egiptu na štetu Egipćana, Francuza i Osmanskog Carstva, čija je ionako slaba vlast postala tek nominalna.
Neokalifat
Iako se prethodno poistovjećivao sa nacionalizmom zemlje u kojoj je boravio, nakon dolaska u Pariz (i nadahnut idejama Mladoosmanlije Namika Kemala), Afghani je počeo zagovarati jedinstvo svih muslimana pod vodstvom osmanskog sultana kao jedini način obrane od zapadne agresije. U tu je svrhu na stranicama časopisa "al-Urwa al-Wuthqa" oštro kritizirao pro-britanski orijentiranog Sir Syed Ahmad Khana. Tijekom boravka u Indiji, u Hyderabadu, Afghani je objavio svoje najopsežnije djelo (poznato pod arapskim naslovom "Radd 'ala al-dahriyyin", "Odbacivanje materijalista") i koje je zapravo bilo usmjereno protiv Syeda Ahmada, a ne protiv samog materijalizma. No, njihove su ideje bile gotovo identične, uz iznimku toga što je Afghani naglašavao važnost džihada, dok je Sayyed Ahmad zagovarao suradnju sa Britancima. Afghani je tvrdio: "Ahmad Khan napisao je komentar Kur'ana; mijenjao je riječi i krivotvorio ono što je Bog objavio." Glavna točka prijepora za Afghanija bila je da je pomirljiv stav Syeda Ahmada Khana prema Britancima bio u suprotnosti sa panislamizmom, da je izolirao indijske muslimane od ostatka ummeta (posebice od Turaka) i da je bio neprijateljski nastrojen prema zamisli o univerzalnom muslimanskom kalifatu. Nasuprot tome, Khan je izjavio:
"Mi smo odani i vjerni podanici britanske vlade... Nismo podanici sultana Abdul-Hamida II.;... On nema, niti može imati, ikakvu duhovnu jurisdikciju nad nama kao kalif. Njegova titula kalifa vrijedi samo u njegovoj zemlji i samo nad muslimanima pod njegovom vlašću."
Nakon što su ga Britanci držali pod nadzorom u Kalkuti sve do poraza Urabija, Afghani je otišao u Pariz. No, nakratko se zaustavio u Engleskoj, gdje se susreo sa Wilfrid Scawen Bluntom. Blunt je navodno prešao na islam pod Afghanijevim utjecajem, te je dijelio sa njim nadu u uspostavu arapskog kalifata sa sjedištem u Meki, koji bi zamijenio osmanskog sultana u Istanbulu. Blunt je za uzor uzeo pjesnika lorda Byrona, koji je također bio član karbonara. U svojim neobjavljenim memoarima je Blunt zapisao: "Ono što je Byron učinio za Grčku i time spasio svoju dušu, to bih ja – mislio sam – učinio za Arabiju. To je bio moj san." Po povratku u Englesku, 1879. godine, Blunt se uvjerio da su osmanski Turci odgovorni za dekadenciju islama i da veliku reformu religije mogu provesti samo Arapi. Blunt je naveo dvije osobe koje su ga nadahnule u tom smjeru:
"Ne sjećam se točno jesam li od tog Sabunjija ili od Malkum-khana prvi put shvatio povijesni aspekt pitanja kalifata i njegove suvremene aspekte, no budući sam se protivio osmanskoj vlasti, odmah mi se to učinilo iznimno važnim za reforme za kojom sam počeo tragati."
Velečasni Louis Sabunji je bio katolički svećenik iz sjeverne Mezopotamije koji je prešao na islam i postao Bluntov osobni tajnik. Blunt je Sabunjija nazivao "špijunom palače Yildiz", aludirajući pritom na palaču Yildiz, golemi kompleks nekadašnje carske osmanske rezidencije u Istanbulu. Od 1877. do 1880. godine je Sabunji u Londonu izdavao novine "al-Nahla" ("Pčela"), jedne od prvih novina na arapskom jeziku sa sjedištem u Londonu. Taj je mjesečnik sadržavao anti-osmansku propagandu usmjerenu na muslimane, potičući ih neka odbace vlast osmanskog vladara Abdul Hamida II. kao legitimnog kalife. Sabunji je surađivao i sa američkim misionarima u Bejrutu, a kasnije je prešao na islam. Također je surađivao sa anglikanskim misionarom, George Percy Badgerom, sa kojim je sastavio arapsko-engleski rječnik. Kao priznanje za razne zasluge, Badgeru je (1873.) nadbiskup Canterburyja dodijelio počasni doktorat prava (D.C.L.). Također, talijanski kralj Viktor Emanuel II. (član Mazzinijevih karbonara) ga je iste godine odlikovao Redom krune.
Treći mogući utjecaj na Blunta bio je niz pisama upućenih londonskom listu 'The Times', čiji je autor bio G.C.M. Birdwood, anglo-indijski dužnosnik, koji je od 1846. do 1858. godine obnašao dužnost prvog šerifa Bombayja. Birdwood je poznavao Sabunjija. Još je 1877. godine tvrdio kako je osmanski kalifat "uzurpacija", te da pravo na tu čast polaže isključivo šerif Meke. Birdwood je ustrajao na tome da "ne postoji ni najmanje uporište za tvrdnju sultana iz Carigrada da polažu pravo na kalifat; da je njihovo prisvajanje te titule nezakonita i heretička uzurpacija; te da je prihvaćanje njihovih apsurdnih pretenzija na tu titulu od strane muslimana sramotno kako za njihovu pravovjernost, tako i za njihovu inteligenciju i dobronamjernost."
Sukladno tome, Blunt se vremenom zalagao za premještanje kalifata iz Istanbula u Meku, odnosno sa osmanskog nositelja na arapskog nositelja iz plemena Kurejš. Do kraja 1880. godine Blunt se uvjerio da "kalifat nije nužno vezan uz dinastiju Osman" (vjerojatno pod utjecajem Sabunjija) i ovu je ideju iznio premijeru Gladstoneu na njihovu prvom sastanku. "Uz arapski kalifat", pisao je Blunt u memorandumu tiskanom za potrebe Ministarstva vanjskih poslova, "Istanbul više ne bi bio od presudne važnosti, a položaj zaštitnice kalifata koji bi Engleska mogla zauzeti osigurao bi joj sve snage kojima islam još uvijek raspolaže. To je vjerojatno jedino rješenje koje bi joj moglo trajno osigurati Indiju."
Tijekom zime 1880./1881. godine su supružnici Blunt otputovali u Džedu, središte vahabita, uz cilj koji je Blunt ovako objasnio: "Želio sam još jednom prodrijeti u Arabiju, ako je moguće preko Hidžaza ili možda Jemena, sve do Nedžda. Imao sam zamisao da bih među vahabitima mogao pronaći učitelja koji bi mi prenio arapsko, za razliku od osmanskog, viđenje islama, te da bih s njim mogao osmisliti reformski pokret u kojem bih ja predložio političke, a on vjerske elemente." U Džedi Blunt nije pronašao svoje reformatore, ali se sprijateljio sa britanskim konzulom James Zohrabom, imenovanim 1878. godine. Zohrab je, još od kraja 1879. godine, pokušavao uvjeriti svoje nadređene da je vjerski značaj šerifa Meke (u muslimanskom svijetu) usporediv sa onim osmanskog sultana. Zohrab je otišao toliko daleko da se zalagao za odvajanje Hidžaza od Osmanskog Carstva i njegovo priključenje Velikoj Britaniji, odakle bi se moglo utjecati na muslimane po Indiji i drugdje. Do 1880. godine Zohrab je tvrdio da šerif Meke (kao izravni potomak Poslanika) ima veći ugled u islamu od osmanskog kalifa (što je Blunt već prije prihvatio).
Ali, Zohrab je dodatno tvrdio kako je obaviješten o postojanju muslimanskog društva koje se sastaje u tajnosti i teži istim ciljevima koje zagovara Blunt. Godine 1879. je Zohrab izvijestio da ga je šerif Meke, posredstvom njegova vlastitog dragomana, obavijestio da su "različite muslimanske narodnosti u bliskoj međusobnoj vezi, te se o političkim događajima izvještavaju njihovi poglavari. Čini se da je organizacija potpuna, a jedinstvo savršeno, dok nemirni duhovi neprestano traže povode za izazivanje komplikacija." Do kolovoza je Zohrab imao još pojedinosti za izvijestiti:
"Od jednog gospodina, koji ovdje boravi već nekoliko godina, čujem da u Meki postoji tajno društvo kojemu je cilj osloboditi sve muslimane kršćanske vlasti. To je društvo u vezi sa svakom muslimanskom zajednicom diljem svijeta i imalo je znatnu ulogu u pobuni u Alžiru...
Rečeno mi je da je to društvo – koje čine mule, šeici i šerifi – toliko nezadovoljno ishodom nedavnog rata sa Rusijom da se ozbiljno raspravlja o oduzimanju sultanu titule svjetovnog poglavara muslimanske vjere... Čini se da je ta zamisao potekla iz Damaska, te da je taj grad isprva bio određen kao buduće sjedište poglavara islama. Društvo u Meki tome se protivilo; tvrdilo se da Damask, budući je lako dostupan europskom utjecaju, ne bi bio sigurno sjedište, dok se Medina – koja je objedinjavala sve potrebne uvjete, to jest udaljenost od Europe, težak pristup, svetost grada i čistoću muslimanskog karaktera – nametnula kao prirodno središte vjere. Stoga je, kako se navodi, odabrana Medina."
Odluke takve važnosti zahtijevale su tajno sazivanje kongresa ili konklave, a Zohrab je vjerovao da se takvi skupovi redovito održavaju:
"Pokrajina Hidžaz središte je u koje se na raspravu donose ideje, mišljenja, osjećaji i težnje muslimanskog svijeta. Godišnji skup koji se održava u određeno vrijeme – navodno radi hodočašća predstavnika svake muslimanske zajednice – pruža priliku da se, bez izazivanja sumnje, razmijene mišljenja, raspravi o planovima, kritiziraju postupci europskih vlada, te sklapaju savezi radi odupiranja prevlasti kršćanskih sila."
Kada je Blunt, 1881. godine, posjetio alžirskog vođu i slobodnog zidara Abd al-Qadira al-Jaza'irija, zaključio je da je on najperspektivniji kandidat za "kalifat", što je mišljenje koje su dijelili i Afghani i njegov učenik, Mohammed Abduh. Upravo je fetva, koju su izdali prijatelj Abd al-Qadira al-Jaza'irija, šejh Abder Rahman Illaysh al-Kabir, i njegov otac Mohammed Illaysh (veliki muftija malikijske pravne škole (mezheba) u Egiptu) potaknula Urabijev ustanak, zbog čega su obojica kasnije završila u zatvoru. Al-Kabir je najprije bio prognan na otok Rod, da bi se naposljetku vratio na svoju dužnost na sveučilištu Al-Azhar. I šejh Abder Rahman kasnije je postao poglavar malikijske škole na sveučilištu Al-Azhar. Kao slobodni zidar, al-Kabir je nastojao ukazati na vezu između simbola slobodnog zidarstva i islama. Godinama kasnije, 1912. godine, kada je slavni okultist René Guénon iniciran u sufijski red Shadhili, obred je predvodio upravo šejh Abder Rahman. Guénonovo djelo "Simbolika križa" (1931.), pri čemu se "križ" odnosi na svastiku, posvećeno je "poštovanoj uspomeni na šejha Abder-Rahmana Elisha al-Kabira".
Mahdi
Godina 1884. i 1885., dok su se Britanci borili protiv "Mahdija" u Sudanu, Blunt je pokušao iskoristiti Afghanija i njegove sljedbenike da bi potaknuo mirno povlačenje Britanaca. Godine 1881. se Mohammed Ahmad proglasio očekivanim Mahdijem i poveo rat protiv egipatske vlasti u Sudanu. Ovaj je sukob kulminirao pobjedom u opsadi Kartuma, tijekom koje je pobijen cijeli garnizon, uključujući generalnog guvernera Sudana, Charles George Gordona. Mahdi je stvorio golemu islamsku državu koja se protezala od Crvenog mora do Središnje Afrike i utemeljio pokret koji je zadržao utjecaj u Sudanu i stoljeće kasnije. Lord Cromer, britanski generalni konzul u Egiptu, bio je glavni zagovornik britanskog povlačenja nakon mahdističkog ustanka. Mahdistička država - oslabljena autokratskom vladavinom njegova nasljednika i nesposobnošću ujedinjenja stanovništva radi otpora britanskoj blokadi i kasnijem ratu – prestala je postojati nakon Anglo-egipatskog osvajanja Sudana, 1899. godine.
Međutim, Afghani je, u prosincu 1883. godine, u francuskim novinama "L’Intransigeant" (urednik bio Henri Rochefort), objavio članak pod naslovom "Le Mahdi", u tri nastavka; u njemu je naglasio Mahdijevu ulogu prvenstveno kao vojnog vođe u borbi protiv britanskog kolonijalizma. Afghani izjavljuje kako "svi muslimani iščekuju Mahdija i smatraju njegov dolazak apsolutnom nužnošću". U djelu "Pustolovine mog života", Rochefort piše o putovanju u Sudan 1884. godine, te prikazuje kakav je utjecaj Afghani navodno mogao izvršiti na Mahdija, u ime svog kolege socijalista Oliviera Paina:
"Svemoć Džemal-ed-Dina nad njegovim suvjernicima došla je do izražaja kada je trebalo svladati poteškoće na koje bi Olivier Pain zasigurno naišao pri pokušaju da dopre do Mahdijeve vojske. Nije molio svemoćnog gospodara Sudana; jednostavno mu je naredio da organizira karavanu lažnih trgovaca koja bi prešla pustinju, susrela se sa Painom na granici Gornjeg Egipta i odvela ga u logor. Džemalove su upute provedene u djelo do u detalj. Olivier Pain prepustio se vodstvu Mahdijevih izaslanika i sigurno stigao do sudanske vojske, koja je u to vrijeme bila brojna i pobjednička."
Afghani je tvrdio da je vjerovanje u dolazak Mahdija ukorijenjeno u islamskoj tradiciji još od prvog stoljeća hidžre, i da se temelji na "bezbrojnim i vrlo cijenjenim izrekama pripisanim velikom proroku Muhamedu", kao i da su svi muslimanski učenjaci, "osim Ibn Halduna i nekolicine drugih čiji je broj vrlo malen", "jednoglasno" priznali vjerodostojnost tih proročanstava. "Nada li se Engleska", pita se Afgani, "da će ugušiti glas Mahdija – najmoćniji od svih glasova, jer je njegova snaga čak i veća od glasa Svetog rata koji dopire iz svih muslimanskih usta?" Prema Afghaniju:
"Muslimani zapravo vjeruju da kalifat – bilo legitiman, tj. u rukama pripadnika plemena Kurejš (Muhamedova plemena), bilo nelegitiman, tj. u rukama osvajača – mora nestati pojavom Mahdija, koji bi sâm bio pravi kalif vjernika."
Nastojeći pridobiti Blunta, Afghani je tvrdio kako održava veze sa Mahdijem, iako za tu tvrdnju ne postoje dokumentarni dokazi. Godine 1885., Blunt, koji je bio u bliskom kontaktu sa Afghanijem, poziva ga u London da bi sa britanskim dužnosnicima raspravio o "uvjetima mogućeg sporazuma između Engleske i islama". Nedavno djelo Geoffreyja Nasha, "From Empire to Orient", istražuje važnost Bluntovih veza sa istaknutim istočnjačkim političkim reformatorima, poput Afghanija i Abduha. Abduha je Blunt upoznao sa svojim bliskim prijateljem, lordom Randolphom Churchillom, tadašnjim državnim tajnikom za Indiju i ocem kasnijeg britanskog premijera Winstona Churchilla. Do 1880-ih godina, riječima R. F. Fostera iz "Lord Randolph Churchill": Blunt je postao "utjelovljenje borbe protiv imperijalizma" i aktivni zagovornik "obnove islama" putem "agitacije i pregovora, kao i poezije i uzgoja konja". Blunt je često koristio uzgoj arapskih konja na svom mondenom imanju Crabbet Park da bi širio svoja politička stajališta među poznanicima iz utjecajne zajednice trgovaca konjima, posebice u krugovima torijevaca, uključujući George Wyndhama, obitelj Lytton, lord Curzona i Arthur Balfoura. Blunt se povezao sa obitelji Churchill preko prijateljstva sa lord Randolphom. Njihov međusobni odnos se nastavio razvijati tijekom ranih godina 20. stoljeća.
Godine 1885. je Blunt čak doveo Afghanija (koji je boravio kod njega u Britaniji) na sastanak sa Randolphom u Ured za Indiju, zato da bi "lord Randolph mogao biti u što izravnijem doticaju sa autentičnim muslimanskim stajalištima". Ishod tih razgovora bio je dogovor da Afghani prati Sir Henry Drummond Wolffa na posebnoj misiji pri Visokoj porti u Istanbulu, "kako bi iskoristio svoj utjecaj na panislamistički krug oko sultana Abdul Hamida II., i u korist nagodbe koja bi uključivala povlačenje iz Egipta, kao i sklapanje engleskog saveza sa Turskom, Perzijom i Afganistanom protiv Rusije". Wolff je, možda prije upozoren na Afghanijevo djelovanje protiv britanskih interesa, odbio poći sa njim. Drummond Wolff je samostalno, po nalogu britanskog ministra vanjskih poslova lorda Salisburyja, pregovarao o sporazumu sa Abdul Hamidom II. kojim bi se okončala britanska okupacija Egipta nakon trogodišnjeg razdoblja. Međutim, budući bi sporazum omogućio Britaniji ponovni ulazak u Egipat pod određenim uvjetima, francuski i ruski veleposlanik u Istanbulu nagovorili su sultana neka povuče pristanak. Posljedično, britanska okupacija Egipta znatno se odužila. Godinama kasnije, Blunt se i dalje žalio što je Wolff počinio nerazumnu pogrešku odbivši Afghanijevu pomoć, dodajući da bi "njegova konvencija bila ratificirana i uspio bi ondje gdje je zapravo doživio neuspjeh".
Mladi Osmanlije
Prema jednom bahaističkom povjesničaru: nakon što je šah Naser ad-Din zabranio njegovu organizaciju "Faramosh Khaneh" i protjerao ga iz Perzije - Malkam je zatražio utočište kod Bahaullaha. Potonji ga je odbio, ali mu je omogućio siguran put u Istanbul. Prema kadžarskom princu Imamu Qoliju Mirzi Imadu al-Dawli, guverneru Kirmanshaha:
"Nitkov (haramzáda) Mirza Malkum poslan je iz Bagdada u Istanbul... No, glavni izvor nevolja je Mirza Husayn ‘Ali [Bahaullah], babi-nitkov, koji još uvijek nije kažnjen... Taj zlonamjerni nitkov predstavlja najvažnije i najhitnije pitanje..."
Ustav Osmanskog Carstva, koji je bio na snazi od 1876. do 1878. godine, sastavili su tijekom vladavine sultana Abdul Hamida II. (razdoblje poznato kao Prvo ustavno razdoblje) članovi skupine "Mladi Osmanlije" (po uzoru na Mazzinijeve pokrete "Mladih"), posebice Midhat-paša. On je bio dio masonske mreže koja je povezivala Malkam-khanovu organizaciju "Faramosh Khaneh", Veliki orijent Francuske i karbonare. Za Midhat-pašu, prijatelja Arminija Vamberyja, znalo se da je Židov koji je skrivao istinu o svojoj vjeroispovijesti samo da bi uspio preuzeti važne dužnosti u osmanskoj upravi, poput upravljanja pokrajinom Sirijom. Nakon osvajanja Indije, 1757. godine, Britanci su se usredotočili na očuvanje sigurnosti trgovačkih putova, kako pomorskih tako i kopnenih. Budući se Osmansko Carstvo nalazilo na raskrižju tih putova, Britanija je bila prisiljena sprječavati prodor drugih sila u tu regiju i podupirati politički suverenitet oslabljenog Osmanskog Carstva da bi održala ravnotežu snaga unutar "Europskog koncerta". Stoga se anglo-osmanska suradnja, započeta Napoleonovim napadom na Egipat (1798.), nastavila tijekom razdoblja od 1839. do 1841. godine tijekom borbi protiv Muhammad Alija, ali i tijekom Krimskog rata (1853.–1856.) između Ruskog Carstva (sa jedne strane) i pobjedničkog saveza Osmanskog Carstva, Francuske, Britanije i Sardinije-Pijemonta (sa druge strane).
Nakon zabrane organizacije "Faramosh Khaneh" - iranska se masonska djelatnost nastavila izvan zemlje, Londonu i Parizu, ali i u znatnoj mjeri u Istanbulu. Kako ističe Thierry Zarcone: okultne su se znanosti među Osmanlijama njegovale ne samo u heterodoksnim krugovima (tj. među sljedbenicima "Batiniyya" pokreta), već i unutar ortodoksnih sufijskih redova, ali i među sufijskim šejhovima koji su bili u službi osmanske dinastije. Među Osmanlijama su se, u 19. i 20. stoljeću, uz izraz "okultne znanosti" (koji je preuzet iz Europe), i dalje koristili pojmovi "ulum-i hafiye" ("tajne znanosti") ili "ulum-i garibe" ("neobične znanosti"). Tu su se ubrajale alkemija, izrada amajlija ili talismana, astrologija i geomancija. Jedna od praksi koju islam strogo zabranjuje, iako se njegovala u nekim heterodoksnim sufijskim krugovima i u narodnom islamu – jest prizivanje duhova (džina) radi liječenja bolesnika ili pronalaženja ukradenih predmeta. Riječ je o praksi povezanoj sa predislamskim animizmom, a osobito sa srednjoazijskim šamanizmom. Što se tiče ortodoksnog prihvaćanja okultizma, osmanski dvor je imao službu "Müneccimbaşi" (glavni astrolog i astronom), i to od 15. stoljeća pa sve do kraja Carstva. Abdul Hamid II. imao je osobnog sufijskog šejha iz reda "Shadhiliyya", koji mu je bio duhovni vođa, izrađivač talismana i vidovnjak koji se bavio geomancijom. Također, sultani su dugo njegovali tradiciju izrade službenih "falnama" ("proročanskih knjiga"), što bi bili odjeljci na kraju rukopisa Kur'ana koji su se koristili za proricanje sudbine pomoću mreže i mnogi su se pripisivali imamu Džafaru Sadiku. Tumačenjem snova općenito se bave gotovo svi sufijski šejhovi, kao i izradom talismana koji sadrže geometrijske likove, brojeve, arapska slova, uz razne sufijske simbole i motive.
Ideja da je slobodno zidarstvo ekvivalent bilo kojem od raznih "tarikata" (sufijskih bratovština), kako napominje Zarcone, stara je i prvi put se pojavila početkom 18. stoljeća. Nekoliko europskih i osmanskih slobodnih zidara bilo je uvjereno da su sufijske bratovštine istočnjački ekvivalent masonskim bratovštinama. Nakon što su masonski rituali prevedeni na turski, izraz "obred" (kao npr. u "Drevnom i prihvaćenom škotskom obredu") zamijenjen je riječju "tarikat", tradicionalnim nazivom za sufijski red ili bratovštinu. John Porter Brown, diplomat koji je služio u američkom poslanstvu u Istanbulu i obnašao dužnost velikog majstora Velike lože Egipta 1864. godine, objavio je (1868.) pionirsku analizu, "Derviši ili istočnjački spiritualizam" ("The Darvishes or Oriental Spiritualism") i priznao da mu se čini "prilično čudnim što derviši reda Bektashi smatraju sebe istovjetnima slobodnim zidarima i skloni su bratimljenju sa njima". Porter Brown bio je i ugledan tumač, sufija koji je vjerovao da sufizam i slobodno zidarstvo dijele zajedničko podrijetlo u poganskim kultovima, hermetizmu i srednjovjekovnoj alkemiji. Barbara de Poli sažima:
"Analizom drevnih tekstova reda Bektashi, poput djela "Menaakıb-i-Haacı Bektash-i Veli" autora Hacıja Bektaşa i "Saltuk-name" autora Ebü’l Hayr-i Rumija, mogu se pronaći tragovi animizma (npr. kultovi prirode, štovanje brda, drveća, stijena i kamenja) i šamanizma (npr. magijske prakse, iscjeljivanje, vidovitost, ovladavanje vatrom i silama prirode, sposobnost oživljavanja mrtvih, obredi u kojima su sudjelovali pripadnici oba spola); iranske i dalekoistočne tradicije (npr. metempsihoza, utjelovljenje, preobrazba u životinje, teorija četiriju elemenata, kult vatre), kao i judeokršćanske tradicije (uznesenje na nebo, pretvaranje vode u krv, slanje pošasti na ljude, umnožavanje hrane u velikim količinama, začeće djelovanjem duha, razdvajanje mora ili rijeka radi prelaska, hodanje po vodi). Red Bektashi također je preuzeo elemente iz reda Hurufi, čiji je osnivač, Fadl Allah, razvio doktrinu utemeljenu na kabalističkoj kombinaciji slova, prije nego što se proglasio božanskom manifestacijom, većom od Poslanika, te bio pogubljen kao heretik 1394. godine."
Dva desetljeća prije uvođenja slobodnog zidarstva u Osmansko Carstvo, u Istanbulu je osnovano francusko društvo "l’Ordre de la Grappe" ("Red grozda"), na koje je lokalno stanovništvo ubrzo počelo gledati kao na sufijsko bratstvo. Hyacinthe Chobaut, bivši knjižničar knjižnice u Avignonu, smatra "Red grozda", kao i redove "Boisson" i "Méduse" "predmasonskim društvima", jer su dijelili mnoge prakse sa slobodnim zidarstvom. "Red grozda" je osnovan 1693. godine u provansalskom gradu Arlesu, a njegovi su se članovi nazivali "dipnosophistes" (ili "filozofi-pijanice"). Red je bio otvoren i za muškarce i za žene, zajedno su organizirali večere i uživali u hrani, vinu i piću. Sačuvano je nekoliko službenih publikacija Reda. Primjerice, "Journal des dipnosophistes de la Grappe" spominje Kamen mudraca, Okrugli stol kralja Arthura, imena Nostradamusa i slavnog alkemičara Nicolasa Flamela. Iz njihovih časopisa doznajemo da je Red grozda osnovan i u Istanbulu, u četvrti Galata, 1702. godine. U toj su četvrti živjeli i radili francuski trgovci, posebice oni iz Marseillea. U rujnu je marsejski ogranak Reda, nazvan "loge de Marseille", primio izvješće o događaju koji se zbio u istanbulskom ogranku. Jedan nizozemski trgovac kritizirao je Red i službeno zatražio od sultana neka zabrani tu skupinu, koju je opisao kao okupljalište "pijanaca i onih koji kvare moral". Predstavnik Reda u Istanbulu, brat Lamorabaquin, koji je nosio titulu "velikog priora Galate", navodno je osigurao zaštitu Reda tako što je uvjerio muslimanske učenjake (ulemu) i sultana da ne postoji sukob između načela i djelovanja Reda i islamske vjere, unatoč tome što se u njemu konzumiralo vino. Štoviše, autor izvješća poslanog loži u Marseilleu je napisao:
"Red je u Carigradu uživao dobar ugled, jer je jedan šejh [tj. sufijski učitelj] tri mjeseca ranije odlučio nastaniti se u četvrti Galata kako bi mogao redovito prisustvovati sastancima kapitula Reda. Taj je šejh bio toliko impresioniran djelovanjem Reda da je u glavnim carigradskim džamijama propovijedao kako su "braća od Grožđa" – osnovana nedugo prije u četvrti Galata (mjestu koje su utemeljili Gali) – zapravo pravi druidi (Druydes) od kojih su potekli turski derviši (Dervichs), te ih treba smatrati ljudima besprijekorna ugleda..."
Navodi se da je prva masonska loža, koja je osnovana na osmanskom tlu, bila loža İskenderun u Alepu, kojoj je osnivačku povelju 1748. godine izdala Velika loža Škotske. Ali, sultan Mahmud I. ju je zabranio pod pritiskom vlastitih kršćanskih podanika i uleme, nakon što je papa Klement XII. deset godina ranije ekskomunicirao taj red. Godine 1751. britanski konzul u Alepu, Alexander Drummond (bivši starješina masonske lože u Škotskoj koji je tada živio u Aleksandreti) osniva ložu pod pokroviteljstvom Velike lože Škotske. Kasnije, 1764. godine, Dionysios Menasse imenovan je oblasnim velikim majstorom za azijski dio Turske i Armeniju. U posljednjem desetljeću 18. stoljeća, Nakşidil Sultan, rođakinja Napoleonove supruge Josephine, bila je pomajka i savjetnica za vanjsku politiku sultana Selima III. Pod njezinim su utjecajem lože različitih jurisdikcija napredovale u Carstvu. Međutim, njezin sin, sultan Mahmud II., 1826. godine ukida korpus janjičara da bi ga zamijenio modernom vojskom, te zabranio sufijski red bektašija, kojemu su svi oni pripadali. Budući se slobodno zidarstvo u Osmanskom Carstvu smatralo "vrstom bektašizma" i ono je zabranjeno, poznati slobodni zidari poslani su u progonstvo. Postoje tvrdnje da je veliki vezir, Mustafa Reşid-paša, koji je proglasio Reformski edikt iz 1839., bio iniciran u slobodno zidarstvo dok je obnašao dužnost veleposlanika u Londonu. Nakon te godine i uz njegovo neslužbeno dopuštenje, slobodno zidarstvo polako je oživjelo u Turskoj. Dolazak britanskih, francuskih i pijemontskih ekspedicijskih snaga i diplomata u Istanbul i Izmir, 1856. godine, dovodi do naglog širenja loža različitih jurisdikcija. Godine 1856., kapetan Atkinson, irski časnik 47. britanske pukovnije, tvrdeći da posjeduje irsku ovlast, osnovao je tri lože u Izmiru, a potom i "Veliku ložu drevnog i časnog bratstva slobodnih i prihvaćenih zidara Turske".
Zabrinutost zbog toga što su se nepravilni masoni (koje je inicirao Atkinson) pridruživali engleskim i francuskim ložama, potaknula je velikog majstora lorda Zetlanda da naloži osnivanje Pokrajinske velike lože Turske u Istanbulu; te je prvi pokrajinski veliki majstor bio britanski veleposlanik, grof od Lyttona. Svečanost posvete održana je 24. lipnja 1862. godine, u britanskom veleposlanstvu. Godinu ranije, osnivač i prvi suvereni zapovjednik Škotskog obreda u Turskoj je bio princ Halim-paša, sin egipatskog vladara Muhameda Alija i brat kediva Said-paše, ujedno bivši veliki majstor Velikog orijenta Egipta i Okružne velike lože te zemlje. Godine 1869. je ovo Vrhovno vijeće priznalo Vrhovno vijeće Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda (Južna jurisdikcija) iz Charlestona u Južnoj Karolini, kojim je tada predsjedao Albert Pike.
Malkam je, 1862. godine, stigao u Istanbul gdje je htio iskoristiti svoje masonske veze. Među njima se isticao političar reformističkih nazora i član njegova društva, perzijski veleposlanik Mirza Hosein-han Sepahsalar, koji mu je ubrzo ishodio kraljevsko pomilovanje. Malkam je, sa Hosein-hanom, pripadao loži "Union d’Orient", osnovanoj 1862. godine u Istanbulu i pod okriljem Velikog orijenta Francuske. U Istanbulu su se brojni istaknuti iranski političari i reformatori pridružili masonskim ložama, pri čemu su "Union d’Orient" i "Progress" bile najčešći izbor. Loža "Union d’Orient" je počela primati kršćanske i židovske članove; i do kraja 1860-ih je uključivala i muslimanske dužnosnike, vojne časnike, čak i pripadnike uleme. Vremenom je djelovala kao svojevrsni "muslimanski masonski lobi". Hosein-han također je bio iniciran u pariškoj loži "Sincère Amitié"; točnije: godine 1860. je unaprijeđen ovoj loži u stupanj majstora, dok mu je 1874. godine u istanbulskoj loži "Union d’Orient" dodijeljen stupanj "Rose-Croix", što je predstavljalo iznimno prestižno priznanje.
Nakon što je situacija oko njega razriješena, Malkam se nastanio u Istanbulu kao novoimenovani posebni savjetnik Hosein-hana, održavajući pritom bliske veze sa drugim masonima. Dvojica osmanskih državnika – Mehmed Fuad-paša (čiji je tajnik bio Vambery) i Mehmed Ali-paša, obojica članovi lože i dužnosnici koji su se tijekom cijelog razdoblja Malkamova boravka u Istanbulu izmjenjivali na položajima ministra vanjskih poslova i velikog vezira – blisko su surađivali sa obojicom, te su, prema navodima, zatražili njihovu pomoć pri oblikovanju dalekosežnih reformi koje je usvojio tadašnji sultan. Ali-paša je najpoznatiji prema svojoj ulozi u Pariškom mirovnom ugovoru iz 1856. godine. Također i po suradnji sa kolegom Fuad-pašom, kao tvorac Osmanskog reformskog edikta iz 1856. godine, kojim su Židovi i kršćani zakonski izjednačeni sa muslimanima, te je sekularni koncept "osmanizma" uspostavljen kao temelj političke lojalnosti svih podanika Carstva.
Kako je primijetio Mangol Baya: "Znamo da su tijekom razdoblja od 1876. do 1908. godine osmanski slobodni zidari činili najučinkovitije oporbene organizacije usmjerene protiv tradicionalnog društveno-političkog poretka." Osobito su dva europska reda – karbonari i slobodni zidari – svojom ideologijom i političkim ambicijama nadahnula osmanska tajna društva. Karbonari su u Osmansko Carstvo prodrli kroz uzastopne valove talijanskih izbjeglica, prognanika iz Mazzinijeve organizacije "Mlada Italija" i talijanskih useljenika koji su tražili utočište nakon ustanaka (1820.–1821.) i revolucija iz 1848. godine. Te su talijanske skupine osnovale tajne redove u Istanbulu i Izmiru, i širile ideale "Risorgimenta". Među pripadnicima talijanskih skupina bili su Garibaldi (boravio u Istanbulu od 1828. do 1831. godine) i Adriano Lemmi (vjerovalo se da će naslijediti Mazzinija na čelu Paladijskog obreda), a koji je kasnije naslijedio Garibaldija na mjestu Velikog meštra Velikog Orijenta Italije.
Skupina intelektualaca je osnovala, 1865. godine u Istanbulu, tajno društvo "Patriotic Alliance", koje je kritiziralo Ali-pašu i Fuad-pašu zbog njihove podložnosti europskim silama i autokratskog načina vladanja. Godine 1867. se Mustafa Fazil-paša sastao sa mladim intelektualcima da bi osnovali društvo Mladih Osmanlija; pritom su odlučili izdavati novine "Muhbir" iz Londona kako bi izbjegli cenzuru. Fazil-paša bio je osmansko-egipatski princ albanskog podrijetla iz dinastije koju je utemeljio njegov djed, Muhamed Ali-paša. Princ Mustafa je 1863. godine postao prijestolonasljednik svog brata Ismail-paše. Ali, osmanski sultan, Abdul Aziz, 1866. godine je promijenio zakon i nasljeđivanje bi se odvijalo izravnom muškom linijom vladajućeg kediva, umjesto prijelazom vlasti sa brata na brata. U znak prosvjeda, Mustafa Fazil-paša napustio je Egipat i otišao u Pariz, gdje je podupirao oporbu Mladih Osmanlija protiv sultana.
"Mlade Osmanlije", čija je organizacija osnovana 1865. godine, crpili su nadahnuće iz društava karbonara, koja je utemeljio Mazzini, kao npr. "Mlade Europe", "Mlade Italije", "Mlado Španjolske" i "Mlade Poljske". Pod utjecajem Montesquieua, Rousseaua i Francuske revolucije - "Mladi Osmanlije" su se zalagali za ustavnu i parlamentarnu vladavinu. Organizacija je zabranjena i članovi su prognani 1867. godine. Otprilike godinu dana kasnije, Namik Kemal (pripadnik Mladih Osmanlija i član "Union d’Orient") pokreće još jedne liberalne novine u egzilu. Vodeće ličnosti "Mladih Osmanlija", poput Midhat-paše, Ziya-paše, Namik Kemala, Ali Suavi-bega, Sinasi-bega, Ibrahim Hakki-paše, Sadullah-paše, Ali Haydar-bega, Ali Sefkati-bega, Cemaleddin Afgani-bega, Tunuslu Hayrettin-paše, Ahmet Vefik-paše - bili su slobodni zidari iz loža "Proodos" i "Envar-i Sarkiye" (ovo je bila prva masonska loža u Istanbulu koja je djelovala na turskom jeziku). Malkam-han također je bio član lože "Proodos" ("Napredak") u Istanbulu, osnovane 1868. godine, koja se sastajala u zgradi Hachopoulos Han i bila povezana sa Velikim Orijentom Grčke. U prosincu 1873. godine, na sastanku lože "Proodos", Poštovani majstor, Cleanti Scalieri (isto član i "Union d’Orient") , svečano je izjavio: "Da, uvažena braćo, na vama je da u Perziji, domovini zoroastrovaca [sic], ponovno zapalite baklju one filozofije kojoj ljubavlju pripisujemo podrijetlo našeg reda."
Međutim, sultan Abdul Hamid II. je (1873.) prognao nekoliko Mladih Osmanlija u provincijske zatvore, dijelom i zbog njihovih bliskih veza sa prijestolonasljednikom Muratom V. Osmanska država prognala je Namik Kemala na Cipar, Ebüzziya Tevfika na Rodos, a Nuri-bega i Hakki-efendiju u Akru. Tijekom progonstva su ovi došli u doticaj sa pripadnicima bahaizma. Na Cipru je Namik Kemal više dolazio u dodir sa azalijama nego sa bahajcima, iako je razvio prijateljstvo sa bahajcem Mishkinom Qalamom, jednim od devetnaest apostola Baha'ullaha, kojega su Osmanlije također poslale na otok, zajedno sa azalijama. Jedan od najbližih suputnika Namika Kemala, tijekom progonstva, bio je šejh Ahmet-efendija (tijekom svog ciparskog izbjeglištva je prihvatio babizam ili bahajsku vjeru). Šejh Ahmet-efendija bio je sudionik incidenta Kuleli, pokušaj državnog udara iz 1859. godine, koji je izvela skupina "Društvo mučenika" sa ciljem atentata na sultana Abdul-Hamida II. Taj se događaj smatra prvim poznatim političkim pokušajem ubojstva vladara u osmanskoj povijesti. 1876. godine, kada je pušten na slobodu, Namik Kemal bio je prisiljen opovrgavati glasine koje su kružile Istanbulom da je postao "babija".
Prvo ustavno razdoblje
Namik Kemal odigrao je važnu ulogu u osnivanju pokreta Mladih Osmanlija i njihovoj borbi za reformu vlasti u Osmanskom Carstvu tijekom kasnog razdoblja Tanzimata, što je dovelo do uspostave Prvog ustavnog razdoblja u Carstvu. Mladi su Osmanlije, 1876. godine, nakratko preuzeli vlast i privremeno na prijestolje doveli nećaka sultana Abdul Aziza, sultana Murada V. Murad je bio prvi član osmanske dinastije koji se pridružio Velikoj loži slobodnih i prihvaćenih zidara Turske; iniciran je u ložu "Proodos" u Istanbulu. Odmah po stupanju na prijestolje, Murad V. poduzeo je korake za donošenje Ustava i provedbu drugih povezanih reformi. Prve korake u provedbi tih politika poduzeo je Scalieri, uz pomoć Louisa Aimablea (tadašnjeg odvjetnika u Istanbulu i kasnijeg gradonačelnika Pariza), izvjesnog A. Holinskog (bivšeg diplomata), Midhat-paše, sir H. G. Elliota (tadašnjeg britanskog veleposlanika u Istanbulu) i Malkam-kana.
Reformator Midhat-paša, prijatelj Ármina Vámbéryja, potjecao je iz obitelji uglednih muslimanskih učenjaka za koje se vjeruje da su bili pripadnici reda bektašija. Za Midhat-pašu se govorilo da je tajni Židov koji je skrivao istinu o svojoj vjeroispovijesti kako bi mogao preuzeti važne državne dužnosti u Osmanskom Carstvu, poput upravljanja Sirijom. Pripadao je vladajućoj eliti koja je smatrala da se Carstvo nalazi u krizi i da mu je prijeko potrebna reforma. Abdul Aziz ga je, u srpnju 1872. godine, imenovao velikim vezirom, no već je u kolovozu smijenjen sa dužnosti. Tijekom prvog ustavnog razdoblja je sudjelovao u osnivanju Osmanskog parlamenta i bio autor Ustava Osmanskog Carstva, prvog i jedinog ustava tog Carstva. Međutim, u kolovozu 1876. godine, nakon što su od šejh-ul-islama ishodili odobrenje za svrgavanje Murada i dobili obećanje njegova mlađeg polubrata Abdul Hamida II. da će proglasiti ustav - Midhat-paša i osmanska vlada svrgnuli su Murada zbog duševne bolesti, nakon samo tri mjeseca na vlasti. Dva mjeseca nakon neuspjeha prvog pokušaja, uslijedila je još jedna urota za državni udar; ovaj put su je predvodili Cleanthi Scalieri i izvjesni Aziz-beg. Scalieri je planirao krvavu, ali neuspješnu otmicu Murada V. iz palače Çırağan da bi ga vratio na prijestolje. Urota je otkrivena. Scalieri i neki od vođa pobjegli su, dok su ostali uhićeni, izvedeni pred sud i osuđeni na zatvorske kazne. Scalieri je pobjegao iz Istanbula u Pirej talijanskim brodom koji su unajmili neki od njegovih grčkih i talijanskih prijatelja slobodnih zidara.
Ključni trenutak za pokret Mladih Osmanlija nastupio je kada je sultan Abdul Hamid II., u nastojanju da udovolji velikim silama, imenovao Midhat-pašu (neki ga opisivali kao čovjeka koji je "uvijek želio slijediti engleske savjete") velikim vezirom, te nevoljko proglasio osmanski Ustav iz 1876. godine. Bio je to prvi pokušaj donošenja ustava u Osmanskom Carstvu, čime je započelo razdoblje prvog ustavnog poretka. Ulema je uzvratila tvrdnjom da se, iako je savjetovanje (shura) doista propisano u dvama kuranskim ajetima, to odnosi isključivo na muslimane i da je, posljedično, ustavni parlamentarni poredak sa nemuslimanima u suprotnosti sa islamskim pravom. Zagovornici ustava, predvođeni Midhat-pašom, odbacili su takve tvrdnje i istaknuli da je jedini način da se spriječi nametanje reformi naklonjenih kršćanima (od strane velikih sila) upravo donošenje ustava koji bi sve podanike pred zakonom izjednačio u statusu građana. Odbacujući kritike uleme, tvrdili su da su ustav i parlament u potpunosti usklađeni sa islamskim pravom. Ustav je izrađen po uzoru na liberalni belgijski Ustav iz 1831. godine, a koji je poslužio kao temelj za mnoge ustave donesene na bivšim osmanskim područjima, ali i prilagođen specifičnim osmanskim prilikama. Abdul Hamid imenovao je Midhat-pašu usred Carigradske konferencije (održana od 23. prosinca 1876. do 20. siječnja 1877. godine) radi smirivanja međunarodne krize. Budući su Britanci strahovali od ruske vojne intervencije, nakon izbijanja Hercegovačkog ustanka (1875.) i Travanjskog ustanka (travanj 1876.), velike sile predložile su održavanje međunarodne konferencije gdje bi se raspravljalo o Istočnom pitanju. Velike sile usuglasile su se oko plana političkih reformi u Bosni, kao i na osmanskim područjima sa većinskim bugarskim stanovništvom. Kada je 18. siječnja 1877. godine osmansko Veliko vijeće odbacilo predložene reforme, stvoreni su uvjeti za novi Rusko-osmanski rat. Započeo je 24. travnja 1877. godine i završio katastrofom za Osmanlije. Koalicija predvođena Rusijom je pobijedila u ratu i potisnula Osmanlije sve do pred vrata Istanbula, što je dovelo do intervencije zapadnoeuropskih velikih sila. Kao rezultat toga, Rusija je uspjela steći pokrajine na Kavkazu, konkretno Kars i Batum, te je anektirala i područje Budžaka.
Prvi osmanski parlament, Opća skupština Osmanskog Carstva, sazvan je uoči rata i zasjedao je od 19. ožujka do 28. lipnja 1877. godine. Sastao se još samo jednom, prije nego što ga je Abdul Hamid II. konačno raspustio, 13. veljače 1878. godine, iskoristivši pritom svoje ustavno pravo. Abdul Hamid II. smijenio je Midhat-pašu i protjerao ga iz Carstva. Time je faktički okončano prvo ustavno razdoblje i označen povratak centralizaciji vlasti pod sultanom. Midhatova popularnost u Europi, uz britanski pritisak, navela je Abdul Hamida da mu dopusti povratak iz progonstva, i Midhat je u rujnu iste godine stigao na Kretu. Dok je obnašao dužnost namjesnika Sirije, Midhat-paša pozvao je Abdul-Bahu u Bejrut na sastanak. Abdul-Baha pratio je egipatski tisak koji se zalagao za ustavnost, te je napisao pismo Afghaniju, u kojem je stajalo: "Pročitao sam Vaš sjajan članak objavljen u novinama "Misr", u kojem ste opovrgnuli navode nekih engleskih novina. Smatram da su Vaši odgovori u skladu sa stvarnošću, te da je Vašu rječitost poduprla briljantna argumentacija. Potom sam naišao na raspravu Midhat-paše, čiji sadržaj podupire Vaš ispravan i veličanstven članak. Stoga sam Vam ga želio proslijediti."
Šarif Meke
Šerif Husein, koji je kasnije pridonio propasti Osmanskog Carstva poticanjem Arapskog ustanka 1916. godine uz britansku pomoć – sudjelovao je u podmukloj zavjeri koja je rezultirala pogubljenjem Midhat-paše. Husein je rođen u Istanbulu kao pripadnik ogranka Aouni (mlađeg ogranka loze proroka Muhameda). Uslijed političkih spletki, šestorica njegovih predaka su obnašala dužnost emira Meke, unatoč ogranku Zaidi (stariji ogranak iste loze). Godine 1827., Mohammed Ali-paša, osmanski vladar Egipta, imenovao je Husseinova djeda, Mohammeda bin Abd al-Mu’ina - šarifom; također je bio prvi šarif iz ogranka Aouni i okončao time stoljetnu prevlast ogranka Zaidi. Vladao je do 1851. godine, kada ga je zamijenio šarif Abd al-Muttalib ibn Ghalib. Nakon što je svrgnut, Mohammed bin Abd al-Mu’in poslao je svoju obitelj i sinove u Istanbul. Upravo se ondje, njegovu najstarijem sinu, šarifu Aliju bin Mohammedu, rodio šarif Hussein.
Mohammed bin Abd al-Mu’in ponovno je imenovan šarifom Meke 1856. godine. 1858. godine je preminuo i zamijenio ga je brat, Abd Allah-paša ibn Mohammed. Nakon što je (1876.) otkriveno da Abd Allah planira pobunu, sultan Abdul Hamid II. ga je svrgnuo i na to mjesto postavio njegova brata, Husseina bin Muhammeda. Međutim, 1880. godine ponovno su započele intrige. Atentator je izbo Husseina bin Muhammeda, koji je preminuo u salonu britanskog konzulata, sa kojim je, kako se sumnjalo, kovao urotu. Ovoga je puta sultan uklonio ogranak Aouni i ponovno imenovao Abd al-Muttaliba ibn Ghaliba. Mladi Hussein bin Ali, zajedno sa svojim rođakom Alijem i stricem Abd al-Ilah-pašom, otišao je u Istanbul da pokuša izvršiti određeni politički pritisak. Ali, sultanova špijunska mreža je otkrila kako su posjećivali razna strana predstavništva, posebice britansko veleposlanstvo. Sultan Abdul Hamid II. je upozorio: "Ako šarifi Abdillah, Ali i Hussein žele ostati u dobrim odnosima sa mnom, trebali bi loviti ribu u zdravijim vodama."
17. svibnja 1881. godine, nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti guvernera Sirije, uhićen je prijatelj Abd al-Muttaliba ibn Ghaliba, Midhat-paša. Ministar pravosuđa, Ahmed Cevdet-paša, doveo ga je u Istanbul, gdje je osuđen na smrt zbog ubojstva sultana Abdul-Aziza. Ipak, smrtna kazna je preinačena u doživotni zatvor, u Taifu u Hidžazu. Zabilježeno je: ubrzo nakon dolaska je Abd al-Muttalib ibn Ghalib primio poruku iz Istanbula kojom se zahtijevala Midhatova smrt uslijed "nesretnog slučaja". Ali je, zbog prijateljstva sa Midhat-pašom, Abd al-Muttalib odbio izvršiti zapovijed.
Hussein je potom skovao urotu sa Osman Nuri-pašom, vojnim zapovjednikom i valijom Hidžaza, te su nagovorili čuvara pečata, Abd al-Muttaliba, neka udari pečat na prazan list papira. Na taj je papir kasnije dodano pismo gdje se Abd al-Muttaliba teretilo da je od Britanaca zatražio stavljanje dvaju svetih gradova (Haramaina) pod njihovu zaštitu. Djelujući po sultanovom nalogu, Osman-paša opkolio je rezidenciju Abd al-Muttaliba u Taifu, zatražio njegovu ostavku i zatočio ga. U noći 26. srpnja 1883. godine, Midhat-paša je zadavljen. Prema glasinama je Abd al-Ilah-paša podmitio je Osmana neka svrgne Abd al-Muttaliba, nakon čega ga je imenovao svojim nasljednikom. Sultan Abdul Hamid II. poništio je to imenovanje 1882. godine. Umjesto njega je za emira i šerifa Meke imenovao Abd al-Ilahova brata, Awn al-Rafika. Abd al-Ilah se preselio u Istanbul, gdje je dobio čin vezira i imenovan je članom Državnog vijeća. Nakon smrti Awna al-Rafika, 1905. godine, Abd al-Ilah nije izabran za emira. Prednost je dobio njegov nećak, Ali-paša ibn Abd Allah, koji je obnašao dužnost emira i velikog šerifa Meke od 1905. godine, sve do svrgavanja tijekom revolucije Mladoturaka, 1908. godine. Hussein je imenovan velikim šarifom službenom uredbom sultana Abdula Hamida II. u studenome 1908. godine.
Nastavlja se....
Add comment
Comments