Godine 1868. je britanski agent Jamal ud-Din al-Afghani postao savjetnikom novog afganistanskog emira Azam Khana (1820.–1870.). Emirov otac, Dost Mohammad Khan, prethodno je angažirao (kao posebnog vojnog savjetnika) Josiah Harlana, "kneza od Ghora", američkog pustolova koji je otputovao u Afganistan i Punjab i čija je namjera da postane kralj nadahnula Kiplingovu kratku priču "Čovjek koji je htio biti kralj" ("The Man Who Would Be King"). Najavljujući polaritet koji će se održati tijekom Hladnog rata i 'sukoba civilizacija', Rudyard Kipling (slobodni zidar koji je koristio svastiku kao svoj osobni simbol) je u pjesmi, koja je prvi puta objavljena 1889. godine, izjavio je: "Istok je Istok, a Zapad je Zapad, i ta se dva svijeta nikada neće sresti." Kontekst te Kiplingove izjave bila je "Velika igra". U Rusiji poznata kao "Turnir sjena" - "Velika igra" označava strateško suparništvo i borbu za prevlast u Srednjoj Aziji – području koje je Halford Mackinder nazvao "Heartland"; suparništvo između Britanskog i Ruskog Carstva. Razdoblje klasične "Velike igre" općenito se smješta u vremenski okvir od Rusko-perzijskog sporazuma (1813.) do Anglo-ruske konvencije (1907.). Taj je pojam u širu javnost uveo Kipling romanom "Kim" (1901.), koji govori o dječaku, siročetu oca slobodnog zidara, a koji vremenom počinje raditi za tajnu službu u Indiji.
"Čovjek koji je htio biti kralj" je priča o dvojici britanskih slobodnih zidara i pustolova koji postaju kraljevi Kafiristana, zabačenog dijela Afganistana, nastanjen narodom koji je okolnom i pretežno sunitskom muslimanskom stanovništvu bio poznat kao "Kafiri", ("nevjernici"). Oni su blisko povezani sa narodom Kalasha (ili Kalash) iz Pakistana, koji tvrdi da potječe od vojske Aleksandra Velikog. Genetska haplogrupa R1a je prisutna kod naroda Kalash, jedine nemuslimanske etničke skupine koja živi u trima malim dolinama okruga Chitral. Tijekom muslimanske vladavine u Chitralu u 14. stoljeću, većina pripadnika naroda Kalash postupno je prešla na islam, osim malog broja onih koji su zadržali oblik indo-iranske, predzoroastrijske vedske tradicije; ta tradicija priznaje mnoge bogove i duhove, slično onima iz religije starih Grka. Među Paštunima, narodom podrijetlom iz Afganistana i Pakistana, postoji predaja o njihovu podrijetlu od prognanih Izgubljenih izraelskih plemena. Prema "Enciklopediji islama", teorija o izraelskom podrijetlu Paštuna vuče korijene iz djela "Maghzan-e-Afghani", povijesnog zapisa sastavljenog za Khan-e-Jehan Lodhija u 16. stoljeću. U svojoj općoj povijesti "Mirat-ul-Alam" ("Ogledalo svijeta"), Bukhtawar Khan opisuje seobe Paštuna iz Svete zemlje prema Ghoru, Ghazniju i Kabulu.
Ono što je britanska istraživačica Freya Stark nazvala "dolinama asasina" nije samo mjesto drevnog uporišta asasina, Alamuta, već i tzv. Solomonovo prijestolje, legendarno ishodište afganistanskog naroda. Upravo su u čast svog pretka, princa Afghane od Izraela, pripadnici dinastije Barakzai svoje kraljevstvo nazvali "Afganistan". Barakzaiji tvrde da potječu od izraelske djece, u izravnoj liniji i preko prvog izraelskog kralja Šaula, čija se obitelj rodbinski povezala sa obitelji njegova nasljednika, kralja Davida. Kralja Šaula, unuka princa Afghanija je odgojio kralj Solomon i on je služio kao njegov vrhovni zapovjednik i upravitelj izgradnje Jeruzalemskog hrama. Ipak, princ Afghana je potražio utočište na mjestu zvanom "Takht-e-Sulaiman" ("Solomonovo prijestolje"), vrhu planinskog lanca Sulaiman u Pakistanu, gdje se nastanio kao egzilarh.
Legenda koju je zabilježio srednjovjekovni arapski istraživač Ibn Battuta kazuje da se Solomon popeo na Takht-e-Sulaiman i promatrao zemlju Hindustan, koja je tada bila "prekrivena tamom". Vratio se natrag i nije se spustio u to novo područje, a za sobom je ostavio samo planinu koja nosi njegovo ime. Henry McMahon (obnašao dužnost britanskog zajedničkog povjerenika Komisije za razgraničenje Afganistana i Beludžistana) je izvijestio da se, prema nekim predajama, ondje nakon Potopa zaustavila Noina arka; druga priča koja tu planinu povezuje sa Solomonom kaže kako je on jednom prilikom došao u Hindustan da bi oženio Balkis, kraljicu od Sabe. Dok se s njom vraćao iz Indije na letećem prijestolju, ona je zamolila Solomona da se nakratko zaustave kako bi još jednom pogledala svoju domovinu. Prijestolje se spustilo na vrh koji otad nosi naziv Takht-e-Sulaiman, odnosno Solomonovo prijestolje.
Druga legenda kaže da je izravni potomak princa Afghana, Qais Abdur Rashid (za kojega se vjeruje da je legendarni predak paštunskog naroda), pokopan na vrhu planine Takht-e-Sulaiman, zbog čega taj vrh lokalno stanovništvo na paštunskom jeziku naziva "Da Kasi Ghar" ("Qaisova planina"). Čuvši za pojavu islama, pleme je Qaisa Abdur Rashida poslalo u Medinu, gdje je upoznao Muhameda, prihvatio islam, od njega dobio ime Abdur Rashid i oženio se kćeri Khalida ibn al-Walida. Prema Mountstuartu Elphinstoneu:
"Afganistanski povjesničari nadalje navode da su Izraelovi potomci, kako u regiji Ghor tako i u Arabiji, sačuvali spoznaju o Božjem jedinstvu i čistoći svojih vjerskih uvjerenja, te da su se, nakon pojave posljednjeg i najvećeg od proroka (Muhameda), Afganistanci iz Ghora odazvali pozivu svoje arapske braće – među kojima je glavni bio Khalid (ili Caled) ibn al-Walid, slavan po osvajanju Sirije – i krenuli u obranu istinske vjere pod zapovjedništvom Kysea [Qaisa], koji je kasnije dobio nadimak Abdur Rashid."
Sulaiman, potomak Qaisa Abdur Rashida, poznat i kao "Zirak Khan", smatra se praocem paštunskog plemena Durrani, kojem su, uz plemena Popalzai i Alakozai, pripadali i Barakzaiji. Genetska haplogrupa R1a (osobito R1a1), zajednička Paštunima (jedinstvena po svojoj raznolikosti i rasprostranjenosti) se pronalazi se u međusobno udaljenim područjima: u Poljskoj, sjevernoj Indiji i na gorju Altaj u sjeverozapadnoj Mongoliji. Haplogrupa R1a prisutna je u visokim koncentracijama na Balkanu (uključujući Makedoniju), te osobito na gorju Altaj u sjevernoj Mongoliji, povezujući tako tajanstvenu baštinu Aleksandra Velikog sa navodnim izgubljenim izraelskim plemenima, te Gog i Magogom. Tri populacije iz sjevernog Pakistana (Burusho, Kalaši i Paštunci) tvrde da potječu od vojnika koje je za sobom ostavio Aleksandar Veliki. Nakon njegove kratkotrajne okupacije, Seleukidsko Carstvo je proširilo svoj utjecaj na Paštunce. Genetska studija, koju su proveli Mansoor, Mazhar, Khaliq i suradnici, utvrdila je: "Procjene genetskog miješanja ukazuju na mali grčki doprinos genskom fondu naroda Burusho i Paštunaca, te pokazuju da te dvije sjevernopakistanske populacije dijele zajednički indoeuropski genski fond, koji vjerojatno prethodi Aleksandrovoj invaziji."
Dost Mohammad Khan osnovao je dinastiju Barakzai 1823. godine, nakon što je sa vlasti svrgnuta dinastija Durrani. Harlan Burnes je, 1820. godine, nakon što se pridružio slobodnim zidarima, krenuo na svoja prva putovanja. Harlanov brat, James Burnes, bio je provincijski veliki meštar za zapadnu Indiju. U srpnju 1824. godine je stupio u službu Istočnoindijske kompanije kao vojni kirurg. Harlan je najprije zatražio službu kod Ranjita Singha, maharadže Punjaba, no kasnije ga je u svoju službu primio Shah Shujah Durrani, vladar Carstva Durrani, kolokvijalno poznatog kao Afganistansko Carstvo. Do jeseni 1827. godine, Harlan je okupio oko 100 plaćenika (mješavinu hindusa, muslimana i sikha zainteresiranih za plijen i pljačkanje) i krenuo svrgnuti Dost Mohammad Khana. Međutim, nakon što ga je upoznao, Harlan je otkrio da zapravo gaji divljenje prema njemu. Primijetio je da Dost Mohammad, iako musliman, mnogo pije i na svoj dvor dovodi prostitutke, "promiskuitetne sudionice u divljem, putenom i razvratnom prizoru besramnih bakanalija". U to je vrijeme Harlan upoznao jednog afganistanskog maulavija (islamskog učenjaka) koji se bavio alkemijom i liječništvom. Pritom je otkrio da je taj čovjek "strastveni rozenkrojcer" i u potrazi je za Kamenom mudraca, kao i da održava naklonost Jubbar Khana, brata Dosta Mohammada, i daje mu navodne medicinske tajne proizašle iz njegova okultnog znanja. Taj maulavi, koji je Harlana podučavao "tradicionalnoj arapskoj mudrosti", želio je da mu Harlan omogući ulazak u masonsku ložu. Harlan je zabilježio: "Moje odbijanje da objasnim masonsko umijeće samo je učvrstilo njegovo uvjerenje da se u tajnama tog zabranjenog područja znanosti krije Kamen mudraca."
Procijenivši situaciju, Harlan je zaključio da je položaj Dosta Mohammada previše snažan i sreću je odlučio potražiti u Punjabu. U Lahore, glavni grad Punjaba, stigao je 1829. godine i Ranjit Singh ponudio mu je položaj guvernera okruga Gujrat. Jedan od Harlanovih posjetitelja bio je velečasni Joseph Wolff, misionar i mesijanski Židov, rođen u Weilersbachu u Njemačkoj. Wolff je tijekom života prešao prvo na katoličanstvo, zatim na anglikanizam, te se školovao za misionara na Sveučilištu u Cambridgeu o trošku Londonskog društva za promicanje kršćanstva među Židovima. Nakon što je u Cambridgeu zaređen za svećenika, Wolff je krenuo u Aziju sa ciljem da pronađe deset izgubljenih izraelskih plemena i preobrati sve azijske narode na anglikansku vjeru, uključujući Anadoliju, Armeniju, Turkestan, Afganistan, Kašmir, Simlu, Calcuttu, Madras, Pondicherry, stanovnike Tinnevellyja, Goe i Bombayja, uz povratak preko Egipta i Malte.
20. rujna 1837. godine, u sklopu "Velike igre" između Britanije i Rusije za prevlast u Središnjoj Aziji, u Kabul stiže Alexander Burnes, Škot, imenovan agentom Istočnoindijske kompanije. Odmah postaje Harlanov suparnik. Uz "pseudo-Amerikanca", Charlesa Massona (pseudonim Jamesa Lewisa, vojnika Britanske istočnoindijske kompanije), Burnes i Harlan bili su jedini zapadnjaci u Kabulu, a sva su se trojica međusobno mrzila. U prosincu 1837. godine im se pridružio poljski orijentalist, u ruskoj službi, grof Jan Prosper Witkiewicz. On je u Kabul stigao kao predstavnik ruskog cara Nikole I. Dok je još pohađao isusovački kolegij u Kraziaiiju, Witkiewicz je sudjelovao u osnivanju tajnog društva "Crna braća", podzemnog revolucionarno-nacionalnog pokreta otpora, koji je u svojoj poemi "Dziady" opisao frankistički pjesnik Adam Mickiewicz. Godine 1829. je Witkiewicz postao tumač Alexanderu von Humboldtu, među čijim su se prijateljima i dobročiniteljima nalazilio i najstariji sin Mosesa Mendelssohna, Joseph, te njegov omiljeni učenik David Friedländer.
Godine 1836. Harlan se sukobio sa Ranjit Singhom, nakon što je ovaj doznao da Harlan u svojoj utvrdi potajno provodi vrijeme baveći se alkemijom i transmutacijom metala zajedno sa jednim maulavijem, također odbija podijeliti stečeno znanje i navodno kuje krivotvoreni novac. Strahujući za vlastiti život, Harlan je prešao u službu Dosta Khana, koji je u međuvremenu postao pobožniji i odrekao se alkohola i prostitutki. Godine 1838., Harlan kreće u kaznenu ekspediciju protiv uzbečkog trgovca robljem i vojskovođe Mohammed Murad Bega. Harlan, koji je samoga sebe smatrao suvremenim Aleksandrom Velikim, poveo je sa sobom i ratnog slona. Prije odlaska iz Kabula u potragu za Murad Begom, Dost Mohammad (koji je znao za Harlanovu fascinaciju antičkom Grčkom) mu je darovao komad nakita pronađen u Bagramu, mjestu gdje se nalazio drevni grčki grad Aleksandrija na Kavkazu. Predmet, koji je prikazivao božicu Atenu, duboko dirnuo Harlana.
Harlanov prvi značajniji vojni pothvat bila je kratkotrajna opsada citadele Saighan. Tim je nastupom Harlan impresionirao lokalne vladare. Među njima je bio Mohammad Reffee Beg Hazara, sa kojim je postigao dogovor da Harlan i njegovi nasljednici trajno nose titulu "kneza od Ghora", dok bi Reffee obnašao dužnost njegova vezira. Harlan je ušao u trag Murad Begu u njegovoj utvrdi u Kunduzu; ondje je potonji odlučio sklopiti sporazum sa Harlanom i priznati Dosta Mohammada za emira Afganistana. Međutim, kada se Harlan vratio u Kabul, ondje su već pristigle britanske snage pod vodstvom sir Williama Macnaghtena, te okupirale grad u ranoj fazi Prvog anglo-afganistanskog rata.
Kipling, i sam slobodni zidar, uvijek je tvrdio da je inspiraciju za priču "Čovjek koji je htio postati kralj" dobio dok je, tijekom 1880-ih, radio kao novinar u Indiji. Govorio je da mu je priče, koje su ga nadahnule, ispričao jedan neimenovani slobodni zidar, što sugerira da su se Harlanove pustolovine u Afganistanu još uvijek prepričavale u masonskim ložama u Indiji tijekom 1880-ih. Kiplingova priča prati dvojicu odmetnutih bivših vojnika (nekadašnjih dočasnika britanske vojske i slobodnih zidara), koji krajem 19. stoljeća kreću iz Britanske Indije u potragu za pustolovinom i završavaju u dalekom "Kafiristanu". Ondje jednog od njih smatraju potomkom Aleksandra Velikog, štuju ga kao boga i proglašavaju kraljem. Prema toj priči je,1975. godine, snimljen popularni film u režiji Johna Hustona, sa Sean Conneryjem i Michael Caineom u glavnim ulogama.
Aga Khan I. (1804.–1881.), 46. imam nizarijskih ismailita (potomaka Asasina), zajednice u Indiji poznate kao Hodže (Khojas), koja je prešla s hinduizma na islam do 14. stoljeća, zahvaljujući ismailitskom misionaru (da’i) Pir Sadrudinu. Nizarijske Hodže priznavale su imame iz nizarijske loze Kasim-Šahi. Sadrudin je preobratio velik broj hindusa iz trgovačke kaste Lohana i dodijelio im titulu "Hodža" (Khoja), izvedeno iz perzijske riječi "Khwaja", što je počasna titula koja znači "gospodar" ili "gazda" i odgovara hindskom izrazu "Thakur", kojim su se oslovljavali hindusi iz kaste Lohana. Sadrudinu se također pripisuje gradnja prvog "Jamti’at-Khane" (dom zajednice) u Kotriju (Sind), namijenjene vjerskim i društvenim aktivnostima Hodža. Uspješno je propovijedao "da’wu" (islamsku misiju) u Punjabu i Kašmiru, gdje je izgradio još domova i tako postavio temelje nizarijske zajednice u Indiji. Sir Thomas Erskine Perry, britanski liberalni političar i sudac u Indiji, predsjedao je sudskim postupkom koji je uključivao zajednicu Hodža: "Iako sebe nazivaju muslimanima, očito znaju vrlo malo o svom Poslaniku i Kur’anu... Isto tako, među njima nema učenjaka niti obrazovanih ljudi; nije se mogao navesti nijedan pripadnik Hodža koji je poznavao arapski ili perzijski jezik – dva velika jezika islamske književnosti i teologije."
Specifičan oblik nizarijskog ismailizma koji se razvio u Indiji, objašnjava Daftary, postao je poznat kao "Satpanth" ("Istinski put"; izraz su koristile Hodže i pojavljuje se u njihovim "Ginanima" (pobožnim himnama ili pjesmama koje su recitirali ismailiti). Daftary piše: "Vremenom je Satpanth ismailizam razvio vlastiti skup tema i teoloških koncepata, proizašlih iz prožimanja hinduizma sa ismailitskim islamom, te nizom drugih tradicija i mističnih pokreta, prisutnih u indijskom indo-muslimanskom okruženju, uključujući sufizam, tantrizam i tradiciju bhakti." Tako je hinduistička vanjština za zajednicu Khoja služila svrsi "taqiyye" (prakse prikrivanja vjerske pripadnosti radi zaštite), štiteći ih od progona sunitskih vladara Sinda, koji nisu tolerirali šiitski ismailizam. Khoje su posebice usvojile hinduistički okvir za doktrinu imamata, što se odražava u važnom "ginanu" (vjerskoj pjesmi), "Dasa Avatāra". Pjesma prikazuje Pir Sadrudina kao desetog i dugo iščekivanog spasitelja unutar vaišnavskog okvira deset 'Dashavatara', glavnih avatara ili inkarnacija Višnua, ključnog hinduističkog božanstva za koje se vjeruje da silazi u obliku avatara kako bi uspostavio kozmički red.
Sadrudina je na položaju pira naslijedio njegov sin Kabirdin, koji je također preobratio brojne hinduse i naposljetku se nastanio u Ucchu (grad je bio sjedište Satpantha). Ime pira Kabirdina pojavljuje se na popisu duhovnih učitelja sufijskog reda Suhrawardi. Zbog unutarnjih nesuglasica, koje su uzrokovale raskol u zajednici Khoja, nizarijski imami iz Anjudana sustavno su nastojali kontrolirati nasljednu vlast pirova i tako odlučili imenovati Kabirdinovog brata, Taj al-Dina, za nasljednika, umjesto nekog od njegovih brojnih sinova. Jedan od Kabirdinovih sinova, Imam al-Din Abdul-Rahim (poznatiji kao Imam Shah) je bezuspješno pokušao preuzeti ulogu pira u Sindu. Nakon smrti Imam Shaha, njegov se sin, Nar Mohammed, odvojio od zajednice nizarijskih Khoja i osnovao neovisnu sektu poznatu kao Imam-Shahi, nazvanu prema njegovu ocu. Do kraja 18. stoljeća se loza Muhammed-Shahi ugasila. Sa druge strane, većina Hodža iz Gujarata ostala je vjerna nizarijskom imamu u Anjudanu, koji je imenovao Dadua nasljednikom Taj al-Dina, te ga je u drugoj polovici 16. stoljeća poslao u Sindh. Dadu je odigrao važnu ulogu u jačanju odnosa između zajednice Hodža i nizarijskih imama u Anjudanu.
Kada je, 1680. godine, preminuo Shah Khalil Allah II., posljednji od nizarijskih imama iz loze Qasim-Shahi koji je boravio u Anjudanu, naslijedio ga je sin Shah Nizar; sjedište misije (da’wa) je premjestio u obližnje selo Kahak. Do sredine 18. stoljeća, imami su se preselili u Shahr-i Babak u pokrajini Kirman. Do tada se težište nizarijske zajednice (u pogledu brojnosti i financijskih sredstava) jasno pomaknulo prema zajednici Khoja. Zahvaljujući povećanom priljevu sredstava iz Indije, 42. imam, Hasan Ali, stekao je goleme posjede u Shahr-i Babaku i gradu Kirmanu. Također, bio je prvi nizarijski imam koji je napustio tradicionalnu praksu "taqiyye". Dok je 44. imam, Abu’l-Hasan ‘Ali, stjecao politički ugled u Kirmanu, u Perziji je sufijski red Nimatollahi (nazvan prema svom osnivaču i duhovnom vođi (qutbu) iz 14. stoljeća, sunitu Shahu Nimatullahu) ponovno oživio pod vodstvom tadašnjeg učitelja, Rige Ali Shaha. Abu’l-Hasan ‘Ali preminuo je 1792. godine i naslijedio ga je sin, Shah Khalil Allah III. On je bio oženjen svojom rođakinjom Bibi Sarkarom, čiji su otac i brat bili istaknuti članovi reda Nimatollahi i bliski suradnici Zayna al-Abidina Shirvanija, "qutba" tog reda.
Aga Khan I., odnosno Hasan Ali Shah (sin Shaha Khalil Allaha III. i Bibi Sarkare) je imao samo 13 godina kada je naslijedio oca kao 46. nizarijski ismailitski imam. Nakon ubojstva Shah Khalil Allaha, Bibi je pobjegla u Teheran, na dvor Fath Ali Shah Qajara, tražeći pravdu za svog supruga i djecu. Nalogodavci imamova ubojstva su kažnjeni, a šah je imenovao Hasan Ali Shaha upraviteljem Quma i dodijelio mu posjede u obližnjem Mahallatu. Osim toga, Fath Ali Šah mu je dao jednu od svojih kćeri za ženu, također mu je dodijelio počasnu titulu (laqab) Aga Kan (što znači gospodar i vladar) i time je on postao prvi nizarijski imam koji je nosio tu titulu. Nakon što je, 1841. godine, pretrpio odlučujući poraz kod Rigana, na granici sa Beludžistanom, Aga Kan je pobjegao u Kandahar u Afganistanu, grad koji je tijekom Prvog anglo-afganistanskog rata (1839.), okupirala anglo-indijska vojska. "Od tada nadalje", objašnjava Farhad Daftary u djelu "The Ismailis: Their History", "razvila se bliska veza između Aga Kana i Britanaca, koji su možda poticali njegove ranije aktivnosti u Perziji, radi očuvanja britanske vlasti u Indiji." Bojnik Henry Rawlinson, lokalni britanski politički predstavnik, odobrio je Aga Kanu dnevnu naknadu od stotinu rupija za vrijeme njegova boravka u Kandaharu.
Nakon dolaska, Aga Kan je pisao Sir William Macnaghtenu iznoseći svoje planove o zauzimanju i upravljanju Heratom u ime Britanaca i njihova marionetskog šaha Shujaha Durranija, koji je privremeno postavljen na prijestolje u Kabulu, umjesto pobunjenog Dost Mohammeda. Iako je prijedlog navodno bio odobren, britanske planove osujetio je ustanak Dostova sina, Mohammed Akbar Kana, koji je porazio i uništio britansko-indijski garnizon u bitci kod Gandamaka tijekom povlačenja iz Kabula, u siječnju 1842. godine. Ustanak se proširio i na Kandahar. U sukobima koji su uslijedili je Aga Kan pomogao generalu Nottu, britanskom časniku bengalske vojske Istočnoindijske kompanije, pri evakuaciji britanskih snaga iz grada, u srpnju 1842. godine. Aga Khan se ubrzo uputio na jug, u Sindh, gdje je pružio daljnju pomoć Britancima stavivši im na raspolaganje svoje konjaništvo i nastojeći nagovoriti Nasir Khana (posljednjeg beludžistanskog mira iz dinastije Talpur, koji je vladao područjem Sindha i dijelovima današnjeg Beludžistana) neka ustupi Karachi Britancima. Kada je Nasir Khan odbio suradnju, Aga Khan je otkrio svoje borbene planove bojniku James Outramu, britanskom političkom predstavniku u Sindhu, čime je britanski logor spašen od noćnog napada. Nakon bitke kod Mianija, u veljači 1843. godine, vođene između snaga Bombajske vojske Istočnoindijske kompanije pod zapovjedništvom Charlesa Napiera i beludžistanske vojske iz Sindha, koju je predvodio Nasir Khan – Hyderabad, a potom i cijeli Sindh, pripojeni su Britanskoj Indiji. Za svoje zasluge je Aga Khan od Napiera, sa kojim je održavao prijateljske odnose, primao godišnju mirovinu od 2000 funti.
Nakon osvajanja Sindha, Aga Khan je ponovno pomogao Britancima (vojno i diplomatski) u njihovom nastojanju osvajanja susjednog Beludžistana. Iz mjesta Jerruck, Aga Khan je stupio u kontakt sa raznim beludžistanskim poglavicama i savjetovao im neka se podvrgnu britanskoj vlasti. Također je poslao svog brata sa dijelom konjice, kako bi pomogao Britancima poraziti jednog od važnijih beludžistanskih emira. Unatoč tome što je i sam postao meta beludžistanskog prepada i što mu je imovina bila opljačkana, Aga Khan je nastavio pomagati Britancima, uvijek se nadajući da će mu oni omogućiti siguran povratak u Perziju. Uz britansko odobrenje, Aga Khan je, u travnju 1844. godine, poslao brata neka zauzme utvrdu Bampur, koja se nalazila u perzijskom dijelu Beludžistana. Kasnije je poslao i drugog brata, koji je naposljetku zauzeo Bampur i ostvario druge vojne uspjehe u Beludžistanu, dok je prvi brat dobio dopuštenje da se pridruži Aga Khanu u Indiji.
Nakon što je otprilike dvije godine upravljao dijelovima Beludžistana, drugi brat, Sardar Abul-Hasan Khan, poražen je u bitci (1846.) od strane perzijske vojske poslane iz Kirmana. Odveden je u zarobljeništvo u Teheran, a nakon što je neko vrijeme proveo u pritvoru, pomilovao ga je sin i nasljednik Mohammad Shah Qajara, Nasser ad-Din, koji mu je potom ponudio ruku jedne od qajarskih princeza. Sardar je ostatak života proveo u Perziji, upravljao je obiteljskim posjedima u Mahallatu, te povremeno obavljajući usluge za Aga Khana.
Aga Khan je napustio Sindh i krenuo prema Bombayu, prolazeći kroz regije Cutch i Kathiawar, gdje je neko vrijeme proveo posjećujući tamošnje zajednice nizarija. Kada je perzijska vlada zatražila njegovo izručenje, nakon dolaska u Bombay (1846.), Britanci su to odbili i pristali na premještanje njegova boravišta u Calcuttu. Britanci su također pregovarali o njegovu sigurnom povratku u Perziju, čemu se on cijelo vrijeme nadao. U tu je svrhu Justin Sheil, britanski poslanik u Teheranu, uputio još jedan zahtjev u ime generalnog guvernera Indije. Perzijska vlada je pristala, uz uvjet da izbjegne prolazak kroz Beludžistan i Kirman, te da se mirno nastani u Mahallatu. Aga Khan je naposljetku bio prisiljen otići u Kalkutu, gdje je ostao sve dok nije primio vijest o smrti Mohammed Shah Qajara. Tada je otputovao u Bombay, a Britanci su pokušali ishoditi dopuštenje za njegov povratak u Perziju, nadajući se da će Nasser ad-Din biti popustljiviji. Aga Khan je napisao pismo glavnom ministru Nassera ad-Dina, Amiru Kabiru, koji ga je, međutim, upozorio da će na granici biti uhićen kao bjegunac. Nakon pada i pogubljenja Amir Kabira (1852.), Aga Khan je iz Bombayja uputio posljednju molbu Nasser ad-Din Shahu, poslao slona i žirafu kao darove. Također je poslao darove nasljedniku Amir Kabira, Mirzi Aqi Khanu Nuriju, koji mu je bio osobni prijatelj. Kada novi veliki vezir nije uspio dogovoriti njegov povratak, Aga Khan je Nasseru ad-Dinu Shahu poslao još jedan dar, ovoga puta tri slona i nosoroga.
Nastanjivanjem Age Khana u Bombayju započelo je moderno razdoblje u povijesti nizarijskog ismailizma. Iako su neki njegovi posjedi vraćeni pod nadzor njegove rodbine, siguran povratak nije se mogao dogovoriti, pa je Aga Khan bio prisiljen trajno ostati u Indiji. Boraveći u Indiji, Aga Khan je održavao bliske odnose sa Britancima; čak ga je u njegovu domu u Bombayju, tzv. Aga Hallu, posjetio princ od Walesa (budući kralj Edvard VII.), tijekom državnog posjeta Indiji. Britanci su Agu Khana počeli oslovljavati sa "Njegova Visost". "Kao duhovni vođa muslimanske zajednice", primijetio je Daftary, "Aga Khan je uživao zaštitu britanskog establišmenta u Indiji, što je ojačalo njegov položaj i pomoglo mu u vršenju vlasti."
Incident iz 1866. godine, poznat kao "slučaj Aga Khan" se odnosio na sudsku odluku, a koju je na Visokom sudu u Bombayu donio sudac sir Joseph Arnould, kojom je potvrđen autoritet Aga Khana kao poglavara zajednice Khoja u Bombayu. Slučaj je pokrenut kada je skupina disidenata odbacila Khanov zahtjev za vlašću, tvrdeći da on nije pripadnik zajednice Khoja i da su pripadnici te zajednice oduvijek bili sunitski muslimani. U prilog Aga Khanu, njegovi su odvjetnici istaknuli dugu povijest odanosti zajednice Khoja Aga Khanu i njegovim precima, nastojali osporiti tvrdnju da su Khoje bili suniti, pozivajući se pritom na presudu suca Perryja iz 1847. godine. Arnould je ponovio stajalište obrane, prema kojem su ismailiti često bili prisiljeni pribjegavati "taqiyyi" (prakri skrivanja vjerske pripadnosti) da bi izbjegli progon, navodeći pritom djelo Richarda Burtona "Hodočašće u Meku" i opis diskriminacije šijita tijekom sezone hadža. Odvjetnik tužitelja pokušao je narušiti legitimitet Aga Khana ukazujući da je on potomak "Starca s planine", vođe Asasina. Arnould je primijetio da je priča o Hasan-i Sabbahu "povezana sa glavnim tuženikom u sporu, Aga Khanom" preko lika Hasana ‘Ala Zikrihi Salama, "četvrtog u nizu nakon Hasan-bin-Sabaha, među onima koje Von Hammer naziva ’nasljednim velikim meštrima reda asasina iz Alamuta'." Arnould je istaknuo da je Pir Sadruddin bio ismailitski misionar kojeg je poslao jedan od predaka Age Khana, te prihvatio argument obrane da je "Dasa Avatära" olakšala prelazak zajednice Khoja sa hinduizma na islam. Stoga je Arnould zaključio da su Khoje šijitski ismailiti i da je Aga Khan njihov zakoniti vođa.
Jamal Effendi
Izvještaji britanske obavještajne službe iz tog vremena brkali su Afganija sa utjecajnim bahá'í misionarom imena Jamal Effendi, Irancem iz manje plemićke obitelji iz Tunukabuna u Mazandaranu, nedaleko od obiteljskog doma Bahá'u'lláha i koji je putovao Indijom i uspio preobratiti mnoge ljude, uključujući i neke istaknute osobe, na svoju vjeru. Jedan takav izvještaj (iz 1891.) potječe od neimenovanog indijskog muslimana koji je djelovao kao britanski agent. On se pretvarao da je prešao na bahá'í vjeru samo da bi prikupio više informacija, a izvještaj glasi:
"U nastavku je iznesena bit izjave osobe koja je očito dobro upućena u stvarne razloge boravka Saiyida Jamal-ud-dina u Indiji; njega informator opisuje kao Perzijanca, dok on sam za sebe tvrdi da je Turčin iz Carigrada:
U gradu Akka (Acre) sada živi stanoviti Husen Ali, Turčin koji sebe naziva Baha-ullah Effendi, poznat i kao Jamal Mubarik [Blagoslovljena Ljepota]. Taj čovjek proglašava sve religije lošima i tvrdi da je on sâm Bog. Preobratio je određeni broj ljudi i okupio ih u Bagdadu. Prije otprilike četiri godine pobunili su se protiv šaha, no pobuna je ugušena, a oni su se postupno povukli iz Perzije u azijski dio Turske. Baha-ullah je sada pod nadzorom u Akki, koju njegovi sljedbenici nazivaju Az Maksud [Ar Maqud, uobičajen izraz među iranskim bahá'íjima za Svetu zemlju]. Baha-ullahovi agenti putuju u razne zemlje i nastoje uvjeriti ljude da njega posjećuju Božji glasnici, te da će njegovi sljedbenici postati vladari svijeta. Baha-ullahov sin, Mohammed Ali, došao je u Bombay radi te misije, a zatim se vratio u Akku. Agenti su postavljeni posvuda, a jedan od njih je i Saiyid Jamal-ud-din. Došao je u Kailaspur i proveo deset dana kod mene. Ispričao mi je sve o Baha-ullahu i vlastitoj misiji, predložio da postanem njegov agent i zatražio da pođem s njim u Bombay kako bih upoznao Mohammeda Alija. Pristao sam postati Baha-ullahov sljedbenik kako bih otkrio zašto je Saiyid Jamal-ud-din došao u Indiju. Pristao sam postati njegovim zastupnikom iz istog razloga, a on mi sada često piše. Nemam njegova pisma kod sebe, no mogu ih predočiti ako se to zatraži. Trenutačno boravi u Farukhabadu i vjerujem da je u Indiji pridobio brojne obraćenike. Raspolaže velikom količinom novca koji obilno troši, te putuje prvim razredom željeznice. U Bombayu živi čovjek po imenu Agha Saiyid Mirza [Afnan], trgovac iz Širaza, koji ga obilno opskrbljuje novcem. (…) Dana 21. rujna 1891. isti je doušnik izravno pisao glavnom nadzorniku Odjela za Thagi i Dakaiti [Odjel za suzbijanje razbojništva i organiziranog kriminala] sljedeće: "Čovjek po imenu Saiyid Jamal-ud-din Shah nije nikakav 'Rumi'; on je podrijetlom iz Astrabada u pokrajini Mazandaran u Perziji, a zove se Mirza Muhammad Ali. Nije musliman, već pripadnik sekte 'Babi', a sjedište mu je u Akki u Palestini."
Ova informacija o Jamal-ud-dinu, ako je istinita, prilično je zanimljiva i mogla bi objasniti lutalački život te osobe. To je prva naznaka koju je Središnji odjel za posebne poslove (C.S.B.) zaprimio o bilo kakvom pokušaju sekte "Babi" da širi svoju vjeru u Indiji. Uspjeh sekte u Perziji ponajviše se pripisivao komunističkim doktrinama koje je propovijedao njezin osnivač, a koje su privlačile široke mase. Godine 1851. je šah naredio uhićenje i pogubljenje vođe te sekte, poznatog pod nazivom 'Bab', a pogubljen je i veliki broj njegovih sljedbenika. Sekta ipak nije iskorijenjena, iako su njezini pripadnici bili prisiljeni svoju vjeru prakticirati u tajnosti. Jedan suvremeni autor (Benjamin) navodi da u Perziji živi oko 400.000 pripadnika sekte Babi, zastupljenih u svim društvenim slojevima. Prema njegovim riječima, pripadnici sekte Babi danas su iznimno aktivni, te šalju brojne emisare kako bi pridobili nove sljedbenike. Sekta se proširila i na Tursku, a vođa turskog ogranka nastanjen je u Carigradu. (C.S.B.)."
Nakon posjeta Baha'u'llahu u Akki, 1871. i 1872. godine, Effendi je započeo razdoblje lutanja kao sufijski derviš, uglavnom po područjima pod vlašću Osmanskog Carstva. Putovao je kroz Indiju i druge krajeve, a u svakom od njih nastojao se sastati sa lokalnim vladarom, guvernerom ili vodećim kolonijalnim upraviteljem. Boravio je u Delhiju tijekom velikog skupa "Durbar", 01. siječnja 1877. godine, kada je grof od Lyttona proglasio kraljicu Viktoriju caricom Indije. U Burmi je Effendi postigao možda najveći uspjeh, pridobivši osobe koje su kasnije činile jezgru tamošnje bahá'í zajednice. Nakon toga, oko 1884. ili 1885. godine, Effendi je otputovao u jugoistočnu Aziju.
Iz Dhake (današnji Bangladeš), obitelj Afnan – spomenuta u izvješću britanske obavještajne službe i blisko povezana sa Babom – pozvala je Effendija u Bombay. Bab je rođen u kući Aqe Mirze Alija u Shirazu i Alijeva su djeca tijekom djetinjstva bila povezana sa Babom. Kada je Alijeva kći, Khadijih Bagum, zaručena za Baba, svadbena svečanost održana je u Alijevoj kući. Međutim, tijekom 1850-ih godina je obitelj Afnan osnovala trgovačku postaju u Bombayu. Prvi su se ondje nastanili Alijevi sinovi, koji su postali sljedbenici Baba (babije), nakon susreta s Baha'u'llahom u Bagdadu 1850-ih. U razdoblju nakon 1868. godine, bahá'íji su posjetili Alijeva sina, poznatog kao Afnan-i-Kabir, u Yazdu, te ga uvjerili u istinitost Baha'u'llahove tvrdnje da je upravo on osoba koju je Bab najavio. Hasan je otišao na hodočašće i susreo se sa Baha'u'llahom u Svetoj Zemlji. Zahvaljujući nastojanjima još jednog člana obitelji Afnan, Mirze Ibrahima (još jedan od Alijevih sinova), osnovana je prva bahá'í izdavačka kuća, Nasari Press. Međutim, bahá'í vjernici su prepoznali i daljnje mogućnosti za širenje bahá'í vjere. Stoga su pisali Bahá'u'lláhu tražeći učitelja, koji bi mogao biti poslan u Bombay, te su ponudili pokriti njegove troškove. Za tu je misiju Bahá'u'lláh odabrao Sulayman Khana, kasnije poznatog kao Jamal Effendi. Većina dostupnih podataka o Effendiju potječe iz djela "Memorials of the Faithful". Obitelj Afnan dočekala je Effendija u Bombayu i smjestila ga u šijitsku husayniyyu (prostor namijenjen obilježavanju mučeništva imama Husayna ibn Alija, unuka proroka Muhameda). Prema riječima Siyyid Mustafe Rumija, Effendijeva suputnika, Effendi je razgovarao sa Mir Sayyid Mohammedom, mulom i vjerskim vođom zajednice dvanaestničkih šijita, kojega je navodno preobratio na bahá'í vjeru.
Khadijih Bagum, udovica Bába, izrazila je želju za hodočašćem sa Hasanovim sinom, Siyyid Ali Afnanom. On je pristao odvesti je u Svetu zemlju početkom 1870-ih, pod uvjetom da ona dogovori brak između njega i jedne od Bahá'u'lláhovih kćeri. Godine 1886. se Siyyid oženio kćeri Bahá'u'lláha i njegove treće supruge. Kada je E. G. Browne, 1888. godine, posjetio Yazd, Hasan ga je pozvao u svoj dom, gdje se susreo s nekoliko bahá'í vjernika. Hasan se nakratko preselio u Bejrut, gdje je stekao ugled zahvaljujući svojoj učenosti i pomagao u vođenju podružnice trgovačke tvrtke obitelji Afnan, a potom mu je dopušteno preseljenje u Svetu zemlju, gdje je živio u blizini palače Bahji. Godine 1889. je Hasan optužen za koruptivne poslovne prakse, no Bahá'u'lláh je u Istanbul poslao tri predstavnika koji su ga uspješno obranili. Browne se ponovno susreo s Hasanom tijekom svog posjeta Svetoj zemlji. Jamal Effendi (Hasan) je proveo posljednje dane u Akki, gdje je i preminuo 09. studenoga 1898. godine.
Iz Madrasa je Jamal Effendi otplovio u Singapur, zatim u Jakartu (tada sjedište nizozemske kolonijalne uprave), zatim u Surabayu, nastavljajući put duž sjeverne obale Jave, do otoka Celebesa (danas Sulawesi), odakle je otputovao u Tajland. Tijekom putovanja do granice Tibeta i Kašmira, Jamal Effendi posjetio je sljedbenike Age Khana II., sina i nasljednika Age Khana I. na mjestu duhovnog vođe ismailita; ujedno je tako širio bahá'í vjeru, navodno poslan u misiju od strane samog Bahá'u'lláha. Aqa Ali Shah ili Aga Khan II., bio je član iranske kraljevske obitelji, jer je njegova majka bila kći Fath Ali Shaha. Status princa kraljevske obitelji je Aghi Khanu II. priznao i Nasser ad-Din Shah nakon smrti njegova oca, Age Khana I. Nasser ad-Din predvodio je ceremoniju koja je uobičajena među perzijskim prinčevima, a kojom se obilježavao završetak razdoblja žalovanja za preminulim rođacima.
Poput svoga oca, i Aga Khan II. je bio tijesno povezan sa sufijskim redom Nimatollahi; njegovao je blisko prijateljstvo sa Rahmat Ali Shahom, koji se smatrao qutbom (duhovnim poglavarom) tog reda, i koji je bio gost njegova oca u Mahallatu. Aga Khan II. je u Bombayu ugostio nekoliko istaknutih perzijskih pripadnika reda Nimatollahi, uključujući sina Rahmat Alija, Mohammed Masum Shirazija, poznatog i kao Na’ib al-Sadr, autora znamenitog sufijskog djela "Tara’iq al-haqa’iq". Gostoprimstvo je uživao i Ṣafi-ʿAli Shah. Nakon prvog posjeta Agi Khanu II. u Indiji, 1863. godine, Ṣafi ʿAli Shah je tijekom drugog posjeta ondje proveo četiri godine i u tom je razdoblju, na zahtjev Age Khana II., dovršio i litografski umnožio svoje poznato sufijsko djelo u stihovima, "Zubdat al-asra’r". Po povratku u Perziju, Ṣafi ʿAli Shah proveo je neko vrijeme u Iraku, boraveći u kućama Age Khana II. u Nadžafu i Karbali, pritom ishodio odobrenje određenih lokalnih vjerskih učenjaka (uleme) iz redova dvanaestničkih šijita za brak Age Khana II. sa kadžarskom princezom. Ulema je prethodno izražavala protivljenje tom braku zbog pripadnosti Age Khana II. ismailitskoj vjeroispovijesti.
Događaj nazvan "Veliki Durbar" je održan 1877. godine u Delhiju; nazočio mu je i Jamal Effendi, a sazvao je i predvodio grof od Lyttona (sin Edwarda Bulwer-Lyttona) tijekom svog mandata na položaju potkralja. Tom je prigodom kraljica Viktorija proglašena caricom Indije, čime je istaknuto pravo na simbolično nasljeđivanje vlasti Velikih Mogula. Najmlađi sin grofa od Lyttona, Neville Stephen Lytton, bio je oženjen Judith Blunt-Lytton, kćeri Wilfreda Scawena Blunta. Grof od Lyttona prethodno je obnašao dužnost veleposlanika u Francuskoj i bio potkralj Indije. U diplomatsku službu stupio je 1849. godine, kada je imenovan atašeom u službi svoga ujaka, sir Henryja Bulwera, tadašnjeg britanskog poslanika u Washingtonu. Diplomatsku karijeru je započeo kao ataše u Firenci, a kasnije je službovao u Parizu, Haagu, Sankt Peterburgu, Carigradu i Beču. Godine 1860. imenovan je britanskim generalnim konzulom u Beogradu. 1874. godine je Lytton imenovan britanskim opunomoćenim ministrom u Lisabonu; a 1876. godine generalnim guvernerom i potkraljem Indije, i tu je dijelom dospio zahvaljujući potpori Benjamina Disraelija. Lytton se prvenstveno bavio odnosima Indije i Afganistana; štoviše, potaknuo je Drugi anglo-afganistanski rat (1878.–1880.), jer je strahovao od neposredne ruske invazije na Indiju.
Nova uloga kraljice Viktorije kao carice Indije potaknula je ponovni interes za raskošne carske svečanosti, a krajnja je svrha bila, prema riječima Simona Deschampsa, "stvaranje novog narativa, koji bi bolje opravdao britansku prisutnost u Indiji". Slobodno zidarstvo također se nazivalo "kraljevskom umjetnošću" zbog bliske povezanosti sa kraljevskom obitelji. Princ Albert, suprug kraljice Viktorije, bio je praunuk iluminata Ernsta II., vojvode od Saske-Gothe-Altenburga (prijatelja Adama Weishaupta, koji mu je pružio utočište nakon što je njegov red zabranjen u Njemačkoj 1787. godine). Mnogi bliski rođaci kraljice Viktorije bili su slobodni zidari, počevši od njezina dva sina. Njen otac, princ Edward, kao i dva strica, George Augustus Frederick i Augustus Frederick , vojvoda od Sussexa – zapravo su bili veliki meštri Velike lože Engleske. Vojvoda od Sussexa je, 1817. godine, uputio pismo Carlu Leopoldu Goldschmidtu, kojim je ovlastio frankfurtsku "Judenloge" (židovsku ložu) neka djeluje kao masonska loža. Vojvoda od Sussexa bio je Viktorijin omiljeni stric i on ju je dopratio do oltara na vjenčanju za princa Alberta 1840. godine.
Prema Simonu Deschampsu: članstvo u masonskim redovima je prethodilo dodjeli carskih viteških odličja, npr. Uzvišenog reda zvijezde Indije, koji je kraljica Viktorija utemeljila 1861. godine sa ciljem javnog nagrađivanja odanosti i slavljenja Carstva. U istu je svrhu kraljica Viktorija, 1878. godine, osnovala Red Indijskog Carstva da bi nagradila britanske i lokalne dužnosnike koji su služili u Britanskoj Indiji. Ovratnik, koji su nosili samo vitezovi velikog zapovjedničkog reda, bio je izrađen od zlata. Sastojao se od naizmjenično poredanih zlatnih slonova, indijskih ruža i paunova, te privjeska sa prikazom crvene ruže s pet latica i poprsja kraljice Viktorije sa krunom, uz geslo "Imperatricis auspiciis" ("Pod okriljem carice"). Napuštajući Indiju 1890. godine, sin kraljice Viktorije, vojvoda od Connaughta, koji je ondje služio kao generalni guverner i veliki meštar za Bombaj, izrazio je zadovoljstvo što stoji pred svojom masonskom braćom, "ljudima tolikih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a ipak svima prožetima istim istinskim duhom predanosti Bratstvu i odanosti našoj voljenoj vladarici". Tom je prigodom Connaught izjavio: "Oduvijek sam smatrao velikom povlasticom mogućnost da na bilo koji način, ma kako malen bio, pridonesem povezivanju tih različitih elemenata u odanosti našoj presvijetloj vladarici, Kraljici i Carici." Nekoliko mjeseci ranije, engleski masoni iz lože Union br. 767, sa sjedištem u Londonu, uputili su govor vojvodi od Connaughta u kojem su izjavili: "Kao odani podanici Vaše kraljevske majke, naše voljene Carice i Kraljice, vjerujemo da će slobodno zidarstvo u Indiji uvelike pridonijeti podupiranju njezina kraljevskog prijestolja, kao i širenju svjetla, istine, ljubavi i dobrohotnosti među narodima kojima njezino Veličanstvo vlada."
Afghani je održavao kontakte sa bahaijima u Akki sve do kraja 1880-ih. Bahaiji su bili aktivni, ne samo u Osmanskom Carstvu, već i u političkim previranjima u Iranu početkom 1870-ih. U svom radu "Iranski milenarizam i demokratska misao u 19. stoljeću", Juan R. I. Cole istaknuo je konvergenciju između Mladih Osmanlija (među kojima su bili i članovi skupine Union d’Orient) i bahaija, budući su dijelili iste neprijatelje unutar osmanske države, kao i mnoge reformističke ideale. Osmanske su vlasti, u ljeto 1868. godine, prognale Bahaullaha i njegovu pratnju iz Edirnea u Akku, na obali osmanske Sirije, gdje je on proveo ostatak života. Istovremeno su Azala poslale na Cipar. Otprilike je, 1868. godine, Bahaullah počeo zagovarati parlamentarni sustav vlasti. "Iako je svoja stajališta iznosio apokaliptičnim stilom", objasnio je Cole, Bahaullahovi su "spisi iz kasnih 1860-ih i ranih 1870-ih uveli bahaijski pokret u nastajanju u glavne tokove modernističkog liberalizma na Bliskom istoku." "Brzina kojom je Bahaullah privukao desetke tisuća sljedbenika bila je izvanredna..." Kako je Cole dalje objasnio:
"Bahaullahovo progonstvo u Irak (1853.–1863.), Rumeliju (1863.–1868.) i naposljetku u Palestinu (1868.–1892.) unutar Osmanskog Carstva, dovelo ga je u izravan doticaj sa raspravama o modernističkim reformama na osmanskim područjima. Reagirao je na teme o kojima su pisali turski i arapski tisak, i održavao kontakte sa reformističkim misliocima i dužnosnicima. Svoja razmišljanja, oblikovana u tom osmanskom kontekstu, prenosio je ezoteričnoj i tajnoj zajednici babija u Iranu, gdje su takve javne rasprave bile zabranjene. Interakcija između iranskog milenarizma, osmanskog i kadžarskog reformizma, te europske modernosti, činila je kontekst društvenih učenja nove religije."
Nakon što je perzijska vlada izrazila zabrinutost zbog ponovnog jačanja zajednice babija pod vodstvom Baha'ullaha, Hosein-han je htio da se Baha'ullah ukloni iz Bagdada. Na poziv samog sultana, Abdul-Aziza, Baha'ullah i njegova pratnja stigli su u Istanbul 16. kolovoza 1863. godine, gdje su ga dočekali razni vladini ministri i istaknute osobe. Pristigli su i mnogi drugi posjetitelji, uključujući visoke turske dužnosnike, poput Yusufa Kamil-paše, bivšeg velikog vezira sa kojim je Baha'ullah raspravljao o mogućnosti postojanja međunarodnog jezika. Yusuf Kamil preveo je na turski roman "Pustolovine Telemaha", Françoisa Fénelona, nadbiskupa Cambraija i učenika isusovaca. Djelo govori o odgojnim putovanjima Telemaha, sina Odiseja iz Homerove "Odiseje", u pratnji njegova učitelja Mentora, za kojeg se rano u priči otkriva da je zapravo prerušena Minerva (latinska Venera), božica mudrosti. Fénelon je bio blizak suradnik jakobita Andrew Michael Ramsayja.
Baha'ullah se sastao i sa Mehmed Emin Ali-pašom, koji je i sam bio slobodni zidar, a koji je obnašao dužnost velikog vezira u pet navrata, tijekom vladavine sultana Abdul-Medžida i sultana Abdul-Aziza. Austrijski veleposlanik, Anton von Prokesch-Osten, se prisjetio:
"Ali-paša mi je sa velikim poštovanjem govorio o Babu, koji je bio zatočen u Adrianopolu, opisujući ga kao čovjeka velikog ugleda, uzorna ponašanja i velike umjerenosti, kao osobu iznimna dostojanstva. Govorio mi je o babizmu kao o učenju vrijednom velikog poštovanja, koje uklanja određene nepravilnosti što ih je islam preuzeo iz židovskih i kršćanskih doktrina. Primjerice, sukob između Boga koji je svemoćan, a ipak nemoćan pred načelom zla, pitanje vječnih kazni, itd. Ipak, sa političkog stajališta smatra babizam neprihvatljivim, kako u Perziji tako i u Turskoj, jer on priznaje zakoniti suverenitet jedino u imamatu, dok Osmanlije, razdvajaju svjetovnu od duhovne vlasti. Sve troškove za Baba u Adrianopolu [Edirneu] pokriva perzijska vlada po vlastitoj naredbi i na vlastiti teret."
Predstavnik perzijskog veleposlanstva posjetio je Bahaullaha, prenoseći pozdrave Hosein Khana i ispriku što on sam nije mogao doći u osobni posjet. Bahaullah je, međutim, odbio uzvratiti te posjete, ili obaviti uobičajene posjete šejh-ul-islamu, ministru vanjskih poslova i velikom veziru radi dogovaranja audijencije kod sultana. Godinama kasnije, Hosein Khan je priznao da je osjećao ponos zbog Bahaullahove "dostojanstvene suzdržanosti". Ipak, Hosein Khan je ubrzo pomislio da je pogriješio što je doveo Bahaullaha u Istanbul. Veleposlanik je tada poticao osmansku vladu neka premjeste Bahaullaha na mjesto koje manje privlači pozornost, bilo u Bursu u Anadoliji ili u Edirne u europskom dijelu Turske, uporište skupine Dönmeh.
"Protjerivanjem Bahaullaha i drugih Iranaca iz Edirnea, u ljeto 1868. godine", primjećuje Cole, "sultan Abdul Aziz je gurnuo vođu bahaija prema otvorenoj osudi tiranije apsolutizma i zagovaranju parlamentarne demokracije". Zaokret bahaija se, u tom smjeru, poklopio sa nekoliko drugih disidentskih pokreta toga vremena, uključujući osnivanje Patriotskog saveza (preteča pokreta Mladih Osmanlija), koji se suprotstavljao Aliju-paši i Fuadu-paši. Međutim, Bahaullah je proglasio sultana Abdul Aziza tiraninom i predvidio da će carstvo uskoro zahvatiti društveni nemiri i podjele. U pismu, koje se odnosilo na osmanskog ministra vanjskih poslova Fuad-pašu, jednog od onih koji su ga poslali u progonstvo i koji je preminuo u Nici od srčanih tegoba, Bahá'u'lláh je napisao: "Uskoro ćemo ukloniti onoga [Ali-pašu] koji bijaše poput njega i uhvatiti njihova poglavara [sultana] koji vlada zemljom." Čini se kao da se to proročanstvo ispunilo svrgavanjem i samoubojstvom Abdul Aziza 1876. godine, nakon čega su uslijedili donošenje osmanskog ustava i izbor prvog osmanskog parlamenta.
Iako je iranski veleposlanik Hosein-han pokazivao određenu neprijateljstvo prema bahá'ijima i organizirao njihovo protjerivanje u Edirne, kasnije je promijenio stav i jednom prilikom pustio na slobodu bahá'ijskog glasnika uhvaćenog u Alepu. Početkom 1870-ih, Bahá'u'lláh se raspitivao kod jednog posjetitelja iz Irana o ponašanju Hosein-hana, te je tog reformatora opisao kao "mudrijeg od ostalih" iranskih političara. Pokret Mladih Osmanlija općenito je utjecao na iranske mislioce nastanjene u Istanbulu, poput Malkam-hana, koji su bili u kontaktu sa pripadnicima tog pokreta i pisali za novine sa sjedištem u Londonu. Malkam je prije potražio utočište kod Bahá'u'lláha u Bagdadu, bježeći pred šahovim gnjevom; vjerojatno poznavao bahá'ije u Istanbulu.
Još jedan Malkamov suradnik bio je Mirza Jusef-han Mostashar al-Dowleh, iranski generalni konzul u Tbilisiju od 1864. do 1867. godine. Mostashar al-Dowleh bio je član lože "Clément Amitié" (Škotski obred) u Parizu, koja je djelovala pod okriljem Velikog Orijenta i regrutirala sljedbenike iz redova muslimanske vladajuće elite. Godine 1869. je Mostashar al-Dowleh primio i prestižni stupanj Ružinog križa ("Rose-Croix") na svečanoj ceremoniji, održanoj u sjedištu te masonske organizacije. Mostashar al-Dowleh najpoznatiji je po svom djelu "Yek Kalameh" ("Jedna riječ"), napisano tijekom boravka u Parizu, kojim je u Perziju uveo ideje društvenog liberalizma i ustavnosti, a koje se smatra jednim od najvažnijih modernističkih djela toga doba. Poput Malkama, Mostashar al-Dowleh svoje je ideje zaodjenuo u islamsko nazivlje, izjednačavajući "mashrutiyyat" (ustavnost) sa "mashru’iyyatom" (svetim zakonom). Također, poput Malkama, bio je štićenik Hosein Khana, sa kojim je dijelio divljenje prema reformama Tanzimata i ambiciju da slične reformske projekte prenese u Perziju. Mostashar al-Dowleh dopisivao se i sa Mirzom Fatalijem Akhundovom, uz čiju je pomoć napisao raspravu "Yusufov zakonik".
Dok je obnašao dužnost generalnog konzula u Tiflisu, a kasnije i u Parizu, Mostashar al-Dowleh nastavio je razmjenjivati ideje sa kolegama u Istanbulu. U tom se krugu nalazio i perzijski veleposlanik u Austro-Ugarskoj, Nariman Khan Qavam al-Saltaneh, član izaslanstva Farrokh Khana u Parizu i sudjelovao u zajedničkoj ceremoniji primanja u ložu "Sincère Amitié", kao i Hosein Khan, koji je u to vrijeme službovao u Londonu. Čini se da je i na Hosein Khana utjecao Akhundov, kojeg je upoznao u Istanbulu. Godine 1871., Hosein Khan vratio se u Teheran da bi preuzeo dužnost ministra financija, a nekoliko mjeseci kasnije i premijera, pozvavši Malkama i Mostashara al-Dowleha da s njim surađuju kao posebni savjetnici. Po prvi su se put sva trojica našla u položaju da u Perziji provedu u djelo reforme kojima su se nadali, u okviru vlasti Nasera ad-Din Shaha, ugledajući se na eksperimente Tanzimata u Osmanskom Carstvu.
Godine 1872. je Hosein-han nagovorio šaha Nasera ad-Dina da pokuša razviti iransko gospodarstvo i resurse, tako što bi dodijelio koncesije britanskom državljaninu, barunu de Reuteru, poznate kao Reuterova koncesija, što bi mu osiguralo, u konačnici, isključivi monopol nad svim perzijskim gospodarskim resursima. Reuter je rođen u židovskoj obitelji kao Israel Beer Josaphat u Kasselu, u Izbornoj kneževini Hessen. Njegov otac, Samuel Levi Josaphat, bio je rabin. Reuter je bio novinar, vlasnik medija i osnivač novinske agencije Reuters, koja je kasnije postala dijelom konglomerata Thomson Reuters. Hosein-han, Mostashar al-Dowleh i Malkam bili su bogato podmićeni da bi pregovori uspješno završili. Lord Curzon je primijetio: "Koncesija je datirana na 25. srpnja 1872. godine. Kada je objavljena svijetu, pokazalo se da sadrži najpotpunije i najizvanrednije prepuštanje cjelokupnih industrijskih resursa jednog kraljevstva u strane ruke o kakvom se vjerojatno ikada sanjalo, a kamoli ga se ostvarilo u povijesti." Ipak, protivljenje birokratskih frakcija i vjerskih vođa prisililo je šaha da smijeni Hosein-hana i poništi koncesiju.
U srpnju 1873. godine, pariška masonska loža "Sincère Amitié" priredila je prijam za skupinu iranskih masona, među kojima su bili Mirza Rida-han i Nariman-han. Očekivalo se da će nazočiti i Malkam-han, no u posljednji je trenutak javio da je spriječen. Susret je zaključen govorom židovskog masona Dalsacea, koji je pozvao iranske goste neka pomognu u poboljšanju položaja židovske zajednice u Iranu, te ih podsjetio na sličan apel koji je Naseru ad-Dinu šahu tijekom njegova posjeta Europi uputio Crémieux, predsjednik organizacije "Alliance Israélite Universelle" (AIU) i istaknuti član Velikog orijenta. Prva škola organizacije "Alliance" je otvorena u Bagdadu (1865.) i putem nje su Židovi iz Hamadana i Teherana uspostavili vezu sa sjedištem organizacije u Parizu. No, nastojanja "Alliancea" da osnuje škole u Iranu nisu urodila plodom. Kao rezultat toga, u Parizu je održan sastanak između šaha Nasera al-Dina i članova središnjeg odbora organizacije AIU, pod vodstvom Crémieuxa. Sastanku su nazočili Hosein-han i Malkam-han. Hosein-han se složio sa sadržajem Crémieuxova prijedloga i naglasio da će iranska vlada djelovati što je brže moguće kako bi pomogla osnivanje i održavanje škola Saveza (Alliance).
Nasljednik Hosein-hana na mjestu perzijskog izaslanika, Hasan Ali-han Garusi, primljen je u masonsku ložu "Sincère Amitié" 1860. godine, kao i njegov nasljednik Mohammed Muhsin-han, koji je također bio član lože "Proodos". Muhsin-han stupio je u perzijsku vojsku 1848. godine; bio je tajnik veleposlanstva drugog reda u Sankt Peterburgu (1855.); sudjelovao je u Anglo-perzijskom ratu (1856.-1857.); obnašao je dužnost tajnika veleposlanstva pod Hasan Ali-hanom Garusijem (1858.-1865.); 1866. godine bio je otpravnik poslova u Parizu. Iranci su primani u masonske lože u Istanbulu na preporuku Muhsin-hana, a on je nastavio jačati svoj ugled u tim ložama sve do povratka u Perziju, 1889. godine. Također se uključio u rad lože "Italia Risorta", koja je bila povezana sa Talijanskim Velikim Orijentom, čiji je bivši veliki meštar bio Giuseppe Mazzini. Loža "Italia Risorta" je imenovala, 1875. godine, Giuseppea Garibaldija doživotnim časnim meštrom, budući su članovi, poput svoje talijanske braće, duboko cijenili i Garibaldija i Mazzinija. 1888. godine je Muhsin-hanu dodijeljen 33. stupanj, od strane izaslanstva predvođenog Geracijem, predstavnikom Talijanskog Velikog Orijenta, koje ga je posjetilo u perzijskom veleposlanstvu. U izvještaju, koji opisuje prijem priređen za dvojicu perzijskih slobodnih zidara u loži "Étoile du Bosphore", Muhsin-kan naveden je kao veliki majstor lože "Italia Risorta".
"Slično djelovanju francuskih misionara ili slobodnih zidara", objasnio je Shahvar, uspoređujući sa djelovanjem organizacije AIU, "kulturne aktivnosti AF-a također su počele služiti francuskim političkim i komercijalnim interesima, te postale sredstvo za promicanje tih interesa." Grof de Montfort, austrijski časnik angažiran voditi teheransku policiju, rekao je Naseru ad-Dinu Šahu da je AF zapravo "društvo nalik slobodnim zidarima... namijenjeno revolucionarnoj i vjerskoj propagandi", a da su ljudi koji stoje iza njega "jednako opasni kao babisti". Uplašen, Naser ad-din Šah naredio je zatvaranje škole i organizacije AF. Francuski veleposlanik u Iranu smatrao je da iza te urote stoje Britanci. Prema mišljenju Roberta Johna Kennedyja, tadašnjeg britanskog otpravnika poslova u Iranu, Šah je bio spreman zatvoriti sve strane škole u zemlji, jer je strahovao da one promiču revolucionarne ideje.
Prosvjed zbog duhana
U proljeće 1886. godine je Afghani otplovio iz Engleske u iransku luku Bushehr, kamo je njegov dugogodišnji sluga Abu Torab dopremio njegove zaplijenjene knjige i dokumente iz Egipta. Pritom je Afghani očito planirao nastaviti put u Rusiju, kamo ga je pozvao izdavač Mihail Katkov (izdavač djela Helene Blavatsky), koji je nastojao organizirati protubritansko djelovanje u Srednjoj Aziji i Indiji. Ipak, Afghani je ostao nekoliko mjeseci u Bushehru, tijekom kojih ga je iranski ministar za tisak i publikacije, E’temad os-Saltaneh, pozvao u Teheran, vjerojatno uz blagoslov Nasera ad-Dina Šaha. U Teheranu je Afghani bio gost bogatog trgovca Amin-al-Zarba, klijenta velikog vezira Amina al-Soltana. Budući su ga odbile oštre izjave protiv stranaca, koje je Afghani iznio tijekom njihova prvog razgovora, Šah je prekinuo odnose i zatražio od Amin-al-Zarba neka ga odvede u Rusiju. Afghani je boravio u Rusiji između 1887. i 1889. godine, angažirajući se u uzaludnim pokušajima poticanja ruskog rata protiv Britanaca, navodno se nadao kako će to dovesti do muslimanskih ustanaka. Kako navodi Blunt: uvrijeđen time što su Britanci po drugi put odbili njegov trud, Afghani je "prešao u suprotni tabor, među zagovornike rusko-turskog saveza protiv Engleske". U izvješću od 23. listopada 1886.godine, lord Cromer kaže da mu je jedan indijski sudac rekao da je "poznati Džalal al-Din" otišao u Sankt Peterburg, "kamo je, pretpostavlja se, pozvan po nalogu ruske vlade". Dok je Afghani 1887. boravio u Moskvi, list "Moskovski vjesnik" ("Moskovskije vedomosti") je objavio kratak zapis o njegovoj karijeri, napominjući da se spominje u djelu Ernesta Vauquelina, "Memoari o egipatskoj revoluciji". Prema tom članku: Afghani je "posjetio Rusiju da bi se iz prve ruke upoznao sa zemljom u koju se uzda 60 milijuna indijskih muslimana i od koje očekuju zaštitu i oslobođenje od omraženog engleskog jarma".
Zabilježeno je da je Afghani boravio u Sankt Peterburgu, gdje je, prema riječima osmanskog veleposlanika, bio razočaran nedostatkom interesa ruskih dužnosnika, uz iznimku careva mentora, Konstantina Pobedonosceva. Godine 1888., CID, indijska obavještajna služba, izvijestila je da se Afghani nalazi u Sankt Peterburgu, gdje je "uvjeravao neke ruske dužnosnike u izglede za opći ustanak u Indiji, čim Rusi odluče dati znak za to". Potkraj 1889. godine je Afghani napustio Rusiju i otišao u Perziju. Isprva je pokušavao nagovoriti šaha Nasera al-Dina da povede vojni pohod protiv Britanaca. Budući u tome nije uspio, okrenuo se konzervativnoj ulemi, pred kojom je zagovarao sveti rat protiv nevjernika sa Zapada; okrenuo se i reformistički nastrojenim intelektualcima, kojima je isticao svoju uobičajenu poruku o vjerskoj i društvenoj obnovi, te da bi političke i obrazovne reforme ojačale zemlju u odnosu na imperijalistički Zapad. Ta su predavanja privlačila brojnu publiku i izazvala zabrinutost šaha Nasera ad-Dina. U siječnju 1891. godine, šah Naser ad-Din i premijer Amin al-Soltan razbjesnili su se zbog letka u kojem se kritizirala vlada zbog niza dodijeljenih koncesija, uključujući monopol na duhan dodijeljen jednom Englezu 1890. godine. Smatrajući Afganija i njegove suradnike odgovornima za taj letak, naredili su da ga se prisilno odvede u Irak.
Iz Londona je Malkam-kan, baš kao i Afgani, putem svog lista "Qanun" napadao politiku dodjeljivanja koncesija koju su provodili šah i al-Soltan. Dok je boravio u izbjeglištvu u Istanbulu, Malkam je uspio ishoditi položaj generalnog konzula u Kairu. Njegovo je izbjeglištvo okončano 1871. godine, kada je Naser ad-Din ponovno razmotrio mogućnost reformi i imenovao Malkama posebnim savjetnikom sa titulom "Nizam al-Mulk" ("Upravitelj kraljevstva"). No, uslijed daljnjih promjena u vladi, Malkam je poslan u London kao veleposlanik. Godine 1878. je Malkam sudjelovao kao delegat na Berlinskom kongresu, na kojem se raspravljalo o sudbini Osmanskog Carstva. 1889. godine je Malkam osigurao potpis Naser-ed-Din šaha na koncesiju za lutriju u Perziji. Kasnije je prodao tu koncesiju u Londonu, nakon što je šah (zbog vjerskih prigovora na kockanje) od njega zatražio da je poništi. Djelomično i zbog toga, Malkam je smijenjen sa dužnosti, i lišen je svih titula i povlastica. Nakon toga je Malkam postao žestok kritičar šaha, napadao ga u svojim mjesečnim novinama "Qanun", koje su izlazile u Londonu.
U privatnoj korespondenciji sa vodećim Irancima, Malkam je predlagao neka slijede politiku oporbe i reformi. Kada je jedan od Malkamovih dopisnika i suradnik Afganija, Mirza Yahya Khan Moshir od-Dowleh, iranski političar i ministar iz doba dinastije Qajar, pokazao jedno takvo pismo šahu Nasseru ad-Dinu - šah je pobjesnio. Proglasio je izdajnikom svakoga tko se dopisivao sa njim i zatražio od britanske vlade neka ga protjera i zabrani list "Qanun"; također mu je oduzeo sve perzijske titule i odlikovanja. Unatoč tome, utjecaj Afganija i Malkama nastavio je rasti tijekom 1891. godine, kada su neke od njihovih ideja urodile plodom u pokretu prosvjeda protiv duhanske koncesije.
Dok je Afgani boravio u Iraku, izbio je masovni pokret protiv britanske duhanske koncesije, predvođen ulemom i trgovcima. Jean-Baptiste Feuvrier, predsjednik teheranske lože Velikog orijenta (naziva "Réveil de l’Iran"), napisao je putopis o svom životu u Iranu, "Tri godine na perzijskom dvoru", što predstavlja važan izvor informacija o duhanskoj koncesiji i prosvjedima. U svibnju 1891. godine, Sayyid Ali Akbar, istaknuti mula iz Širaza koji je protjeran iz Irana zbog sudjelovanja u pokretu, obratio se Afganiju. Afgani je tada napisao pismo velikom ajatolahu Mirzi Shiraziju (koji je potajno pripadao vjeri bahá'í), pozivajući mudžtahide neka "spase i obrane zemlju" od "tog kriminalca koji je ponudio pokrajine iranske zemlje na dražbu velikim silama". Tako je Afgani imao određeni utjecaj na poništenje koncesije i pobjedu pokreta protiv koncesije, što je kulminiralo fetvom koju je Shirazi izdao u prosincu 1891. godine, zabranivši uporabu duhana, što je stanovništvo masovno poštovalo.
Godine 1891., kada su uz sljedbenike Malkam Khana uhićena i dva pripadnika vjere bahá'í, uslijedio je progon ove vjerske zajednice, a kasnije je u Yazdu pogubljeno sedam njezinih pripadnika. U pismu upućenom Afghaniju (kojega je prethodno hvalio, ali sada kritizirao da bi otklonio sumnje sa sebe), Abdul Baha je osudio njega i Malkama, kao i njihove subverzivne aktivnosti kojima su pokušali uvući bahá'íje u zavjeru za svrgavanje šaha Nasera ad-Dina. U vrijeme kada je Afghani jačao svoje protivljenje bahá'íjima, Abdul Baha mu je napisao da griješi što misli da bahá'íji pate zbog progonstva i nevolja, i da će Afghani uskoro čuti "zvuk trublje", misleći pritom na božansku odredbu o njegovu vlastitom kraju. Nadalje, kada su Afghani i njegovi suurotnici sudjelovali u revolucionarnim aktivnostima u Iranu i Osmanskom Carstvu, Abdul Baha je poslao pismo sultanu Abdul Hamidu II. posredstvom Ahmeda Izzeta-paše, kasnije velikog vezira Carstva, upozorivši na Afghanijeve podmukle namjere. Sultan je zahvalio na upozorenju. Kako objašnjava Necati Alkan: "Sukladno tome, Ahmed Izzet postao je osobni tajnik Abdul Hamida i bio upućen u njegove tajne. Svaki put kada bi se kod ’praznovjernog’ Abdul Hamida probudila sumnja prema Abdul Bahi, paša bi ga umirio."
Nastavlja se....
Add comment
Comments