Kada kažu "zapaliti" muslimanski svijet, onda vjerojatno misle na mnoštvo podjela i učenja unutar samog islama. A danas, internet i informacijska povezanost daju još i bolje mogućnosti. Zapravo, sve ovo što gledamo danas u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Iranu, Iraku, Izraelu, Pakistanu, Afganistanu, Indiji, i drugima - ima temelje duboke i sigurno ukopane prije više od stotinjak godina.
Bahajski vrtovi, popularna znamenitost u Izraelu, Haifa
Bahaizam (ili Bahá'í vjera)
Prema Dreyfussu: čovjek kojemu su slobodni zidari Škotskog obreda povjerili organizaciju perzijskih i bliskoistočnih loža bio je Wilfred Scawen Blunt, tast Nevillea Stephena Lyttona (najmlađeg sina Roberta Bulwer-Lyttona, prvog grofa od Lyttona i sina Edwarda Bulwer-Lyttona). Nadalje, Dreyfuss objašnjava da je prvi zabilježeni projekt te britanske okultne aristokracije u 19. stoljeću bio iranski bahaistički pokret, iz kojeg je proizašao Bluntov suradnik u zavjeri, Jamal ud-Din al-Afghani. Potonji je, krajem 19. stoljeća, bio "jedan od najutjecajnijih muslimanskih reformatora" tog doba. Putovao je muslimanskim svijetom zagovarajući islamski modernizam i panislamizam, ideje koje su prethodile salafističkom pokretu. Uz Blunta, još jedan Afganijev britanski mentor je bio Edward G. Browne, znameniti britanski orijentalist koji je objavio brojne članke i knjige, uključujući neke od rijetkih zapadnjačkih zapisa o ranoj povijesti babizma i bahaizma.
Bahaistički je pokret bio osobito aktivan za vladavine Nasera ad-Din Šaha iz dinastije Kadžar. Ta je dinastija bila turkijskog podrijetla i vladala je Perzijom od 1789. do 1925. godine. Nakon arapske invazije (između 632. i 654. godine), narodi Irana su tijekom otprilike jednog stoljeća postupno prešli sa zoroastrizma na islam. Iran je stoljećima ostao pretežno sunitska zemlja, sve dok ga nije osvojio šah Ismail I. On je predvodio Kizilbaše – raznoliku skupinu pretežno turkijskih šijitskih militantnih frakcija aktivnih u Azerbajdžanu, Anatoliji, armenskom gorju i na Kavkazu – i 1501. godine je utemeljio dinastiju Safavida, što se često smatra početkom moderne iranske povijesti. Safavidi su ostavili trajan trag uspostavom dvanaestničkog šijizma kao državne religije Irana. Od tog je trenutka započeo proces masovnog preobraćenja stanovništva na šijitsku vjeru, koji je bio dijelom dobrovoljan, a dijelom prisilan. Ismailov nasljednik, šah Tahmasp I., pozvao je šijitske teologe iz Iraka, Sirije i Libanona. Šahovi su nastojali što više uzdići ulemu da bi ojačali vlastitu moć, čime su pridonijeli nastanku zlatnog doba šijitske uleme, donoseći joj velike prihode, moć, čast i društveni ugled, kao i povlašten položaj na dvoru.
Safavidi su vladali od 1501. do 1736. godine. Na vrhuncu moći su nadzirali cijeli današnji Iran, Azerbajdžan i Armeniju, veći dio Gruzije, Sjeverni Kavkaz, Irak, Kuvajt i Afganistan, kao i dijelove Turske, Sirije, Pakistana, Turkmenistana i Uzbekistana. Nakon afganistanske invazije, 1720-ih godina, moć dinastije Safavida naglo je oslabila i u Iranu je započela dugotrajna politička kriza. Godine 1722. je Petar Veliki iz susjedne Carske Rusije pokrenuo Rusko-perzijski rat (1722.–1723.) i zauzeo mnoga iranska područja na Kavkazu. U međuvremenu, perzijski carski suparnici (Osmanlije i Rusi) su iskoristili kaos u zemlji da bi za sebe prigrabili dodatna područja. Teritorijalnu cjelovitost Irana obnovio je Nader-šah, iranski vojskovođa turkijskog podrijetla iz Horasana i utemeljitelj dinastije Afšarida.
Pod sunitskom vladavinom Nader-šaha, šijizam je ostao tek jedna od službeno dopuštenih religija u Iranu. Karim Khan Zand, kada je došao na vlast, utemeljio je dinastiju Zand i obnovio odnose sa ulemom. No, upravo je Agha Mohammad Khan Qajar, koji je nakon Zandove smrti stupio na prijestolje i utemeljio dinastiju Qajar – odmah objavio da je sljedbenik šijizma, čime je šijitska ulema ponovno zauzela položaj kakav je imala u doba Safavida. Za vladavine njegova sina i nasljednika, Fath Ali Shaha, nastavljeno je jačanje veza između monarhije i uleme.
Nakon smrti Fath Ali Shaha, 1834. godine, neki od njegovih sinova, uključujući Hossein Ali Mirzu i Ali Mirzu Zel as-Soltana, istaknuli su svoje zahtjeve za prijestoljem. Uz potporu engleskih i ruskih snaga, Shahov unuk Mohammad Shah je savladao pobunjene prinčeve i učvrstio svoju vlast. Tijekom uspona babizma i njihova proroka Baba, Mohammad Shah odbio je progoniti sljedbenike unatoč fetvi (vjerskoj odluci) koju je izdala šijitska ulema. Međutim kada je, 1848. godine, na vlast došao njegov sin i nasljednik, Nasser ad-Din Shah, uz njegovo je odobrenje ubijeno na tisuće babista kao odgovor na pokušaj atentata na njega od strane male skupine pripadnika tog pokreta. Takav se odnos nastavio i za vrijeme njegova velikog vezira Amira Kabira, koji je čak naredio pogubljenje Baba, osobe koju su babisti i sljedbenici bahaizma smatrali očitovanjem Božjim.
Babizam
Općenito se smatralo da je Afghani pripadnik babijskog pokreta. Vrlo se malo zna o Afganijevom podrijetlu. Unatoč nadimku "Afghani" (Afganistanac) i tvrdnjama o afganistanskom državljanstvu, stručnjaci uglavnom smatraju da je zapravo bio iranski šijit. Postoje i navodi da je bio Židov. Tijekom posjeta Indiji, oko 1855. godine, Afghani se prvi put susreo sa zapadnom znanstvenom i političkom misli, a njegovi stavovi o europskom i britanskom imperijalizmu vjerojatno su se počeli oblikovati u vrijeme pobune sepoja, 1857. godine. Afghani je proveo četiri godine u Indiji, nakon čega je (kako se čini) obavio hodočašće (hadž) u Meku; te odatle putovao kroz Siriju, Irak i Iran, sve do Afganistana. Krajem 1866. godine je Afghani postao povjerljivi savjetnik novog afganistanskog vladara, emira Azam Khana, na kojeg je utjecao potičući reforme i modernizaciju. Suvremeni zapisi bilježe neobičnu činjenicu što je Afghani, kao stranac, brzo stekao takav položaj. Neki su stručnjaci nagađali da je Afghani (koji se tada nazivao "Istanbuli") bio ruski agent ili se takvim predstavljao. Svakako je osigurao Azamu ruski novac i političku potporu protiv Britanaca, sa kojima je Azam bio u lošim odnosima. Kada je Azam izgubio prijestolje od svog polubrata i suparnika, Sher Ali Khana, ovaj je postao sumnjičav prema Afghaniju i u studenome 1868. godine ga je protjerao sa svog teritorija.
Prema izvještaju osobe koja je vjerojatno bila Afganistanac i koji je bio zaposlen u lokalnoj upravi: Afghani je bio "vrlo upućen u geografiju i povijest, tečno govori arapski i turski, a perzijskim se služi poput Iranca. Čini se da ne prakticira nijednu određenu religiju. Njegov stil života više nalikuje onom Europljanina nego muslimana." Nekoliko osoba koje su svjedočile Afghanijevu poučavanju potvrđuje njegovo odstupanje od vjerske pravovjernosti. Među njima je bio Lutfi Juma, koji je izjavio: "Njegova uvjerenja nisu predstavljala pravi islam, iako ih je on takvima prikazivao." Osim toga, Afghani je imao znatno znanje o islamskoj filozofiji, osobito perzijskih mislilaca, poput Avicenne i ismailitskog učenjaka Nasira ud-Dina Tusija, kao i sufizmu. Dokazi potvrđuju da je imao takva djela, ali je pokazivao zanimanje za okultne teme (mističnih pisama, brojčanih kombinacija, alkemije i drugih kabalističkih tehnika).
Afghani je jasno odbacivao islam, kao i svaku drugu religiju, kao legitiman sustav vjerovanja. Stoga njegovo zagovaranje islama (ili bilo koje druge ideje koju je možda iznosio) treba, kako objašnjava Keddie, "kritizirati na taktičkoj, a ne na logičkoj ili teološkoj osnovi." Sam Afghani, kako se navodi u djelu Elieja Kedourieja "Afghani and ‘Abduh: An Essay on Religious Unbelief and Political Activism in Modern Islam" ("Afghani i ‘Abduh: Ogled o vjerskoj nevjeri i političkom aktivizmu u modernom islamu"), kaže:
"Ne odsijecamo glavu religiji drugačije doli mačem same religije. Stoga, kada biste nas sada vidjeli, ugledali biste askete i štovatelje koji kleče i padaju ničice, nikada ne kršeći Božje zapovijedi i čineći sve što im je naloženo."
No, možda točnije, Afghani je vjerojatnije bio pripadnik pokreta Dönmeh, ismailit ili sljedbenik bahaizma, ili sve navedeno. Afghani je, objašnjava Keddie, bio upoznat sa vjersko-političkim zbivanjima u Iranu krajem 18. i tijekom 19. stoljeća (očitovala se posebice kroz pokrete šejhija i babija), te je bio pod njihovim utjecajem. Šejhizam je mistična struja unutar šijitskog islama dvanaestorice (duodecimana), čiji su sljedbenici slijedili učenja šejha Ahmada. Pokret je privukao pristaše iz cijelog Irana pod vlašću dinastije Kadžar, te iz Osmanskog Carstva. Šejhizam, koji su mnogi pripadnici dominantne škole usuli (unutar šijitizma dvanaestorice) smatrali heretičkim, uveo je nove ideje o prirodi kraja vremena i Dana uskrsnuća. Prema mišljenju Keddie: šejhizam i njegov ogranak, babizam, pokazuju tragove stranog utjecaja, što je karakteristično za brojne sekte i heretičke pokrete koji se često pojavljuju nakon kontakta sa zapadnim imperijalnim silama; npr. pokreta Ratu Adil (Pravedni vladar) u Indoneziji, ahmadije u Indiji; islamskog mahdizma i kršćanskog mesijanizma u Africi. Kako objašnjava Keddie, unatoč tome što babizam vuče korijene iz šejhizma i sliči drugim šijitskim herezama (poput ismailizma):
"…postoje određene pojave koje upućuju na moguće veze između babizma i ranog utjecaja Zapada. Jedna je sam novi sadržaj babijske misli; druga je nedovoljno proučena uloga azali ogranka babija u pripremi revolucije, kao i zapadnjačka orijentacija bahaista, koji su izmijenili izvorni babizam. Treće, čini se da nije puka slučajnost što su se radikalni mesijanski pokreti pojavili u nekoliko dijelova Azije i Afrike nedugo nakon što su ti krajevi prvi put osjetili značajan gospodarski i politički utjecaj Zapada."
Nasljednik šejha Ahmada, Kazim Rašti je bio upoznat sa europskim slobodnim zidarstvom. No, kada su mu 1833. godine postavljena pitanja o tom redu, dao je sljedeći zagonetan odgovor:
"Ti su domovi nadaleko poznati i znam za čudesa koja se u njima zbivaju. Mnoge stvari kojih fizički nema u tim domovima, ondje su "prisutne" na poseban način. Postoje i razne metode iscjeljivanja putem magije i čarobnjaštva, povezane sa "znanošću bijele magije", uz čiju se pomoć priziva trojedini anđeo kojeg čine Shamun, Zeitun i Simun. Uz pomoć tog trojedinog anđela, pomoćnici [masoni] snagom misli otkrivaju i razjašnjavaju poteškoće koje se spuštaju sa razine drugog neba, one uzrokovane smjerom kretanja zvijezde Merkur, te one povezane sa "bijelom magijom". Sva ta čudesa dio su prirodnog poretka stvari."
Nakon Rashtijeve smrti, 1843. godine, mnogi su se šejhije preobratili na babizam i bahaizam. Babizam je utemeljen 1844. godine, kada se mladi sejid, Ali Mohammed iz Širaza, proglasio Babom, odnosno "vratima" prema Dvanaestom imamu, čije se očitovanje očekivalo među nekim šejhijama. Pojam Bab ima gnostičke korijene, a u kasnijoj se literaturi obično pripisuje sekti Khattabiyya (ogranku pokreta Ghulat) iz 08. stoljeća, kojoj je pripadao otac Abdullaha bin Maymuna, utemeljitelja ismailitske sekte. Taj se izraz, u ranom ismailitskom pokretu, koristio za "osobu unutar hijerarhije misionarskog pokreta, koja je sudjelovala u propovijedanju ezoteričnog tumačenja islamske objave". Rani ismailitski misionar i autor, Jafar ibn Mansur al-Yaman, poznat kao Ibn Hawshab, koji je utemeljio ismailitsko učenje u Jemenu i pisao prije dolaska Fatimida na vlast (909.) - ovaj je izraz primjenjivao na nasljednike i imenovane nasljednike (Wasi) imama, na same imame, kao i na Alija ibn Abi Taliba (kao Muhamedova zeta i nasljednika) – i sve ih je smatrao nositeljima ezoteričnih istina. U fatimidskom ismailizmu je Bab vodeća osoba unutar Da’we (misionarskog pokreta), pod vodstvom Da’i al-Duʿata (Glavnog misionara). Služba je gubila na važnosti i nestala nakon propasti Fatimidskog kalifata.
"Otvorenost i kozmopolitski stav mnogih bahá'í trgovaca i misionara", objašnjava 'Encyclopaedia Iranica', "omogućili su im uspostavljanje kontakata i preobraćenje pripadnika nemuslimanskih manjina u Perziji, posebice zoroastrijanaca i Židova." Mnoge je Židove privukla babijska vjera, a njih je u tim dijelovima Perzije i planinama Kurdistana bilo oko 50.000. Iranski povjesničar, Abdollah Shahbazi, tvrdi da se u počecima na babizam i bahá'í vjeru nisu preobraćali muslimani, već kripto-Židovi (Anusim), a koji su prethodno uzeli muslimanska imena. Shahbazi tvrdi da su se židovski cionisti, nakon što im nije uspio prvi pokušaj stvaranja nove religije (prije oko 150 godina), preobratili na islam da bi potom, kao muslimani, prihvatili babijsku vjeru. Prema Shahbaziju: Mulla Husayn, poznat i pod počasnim naslovom "Jinab-i Babul-Bab", a koji je izvorno pripadao pokretu šajhija i učio kod njegova vođe Siyyida Kazima Rashtija, te bio prva osoba koja je priznala Bába kao obećanog islamskog Mahdija i Božju manifestaciju – navodno je bio kripto-Židov, koji je širio novu vjeru u Horasanu sa ciljem potkopavanja islama.
Babijska pjesnikinja i propovjednica, Tahira Qurrat al-‘Ayn, jedna od najuglednijih vjerskih učenjakinja i pjesnikinja Irana 19. stoljeća, održavala je veze sa brojnim Židovima u Hamadanu koji su simpatizirali babijski pokret. Bila je jedna od "Slova Živih" ("Huruf al-Hayy"), što je naslov kojim je Báb imenovao prvih 18 sljedbenika babijske vjere. Kao kći Mohammeda Saliha Baraghanija, šijitskog mudžtahida usuli škole (sljedbenika doktrine o dvanaest imama), rođena je u jednoj od najistaknutijih obitelji svoga vremena. Početkom 1840-ih je postala sljedbenicom šejha Ahmada i započela tajnu korespondenciju sa njegovim nasljednikom, Kazimom Rashtijem. Bab je u svojim opsežnim spisima postupno obznanjivao svoju tvrdnju da je Božja manifestacija (položaja jednakog onom Mojsija, Isusa i Muhameda), te da prima objave jednako duboke i značajne kao što su Tora, Evanđelje i Kuran. Bab je napisao stotine pisama i knjiga, često nazivane "pločama", gdje je iznosio svoju misiju i definirao svoja učenja - koja su činila novi šerijat, odnosno vjerski zakon. Njegov je pokret vremenom stekao desetke tisuća pristaša, ali je naišao i na žestoko protivljenje šijitske uleme, te je krvavo ugušen od strane iranske vlade. Bab (ujedno i jedna od središnjih ličnosti bahá'í vjere) je tvrdio da će nova objava osloboditi kreativne energije i sposobnosti nužne za uspostavu globalnog jedinstva i mira. Kada je Bab, 1850. godine, pogubljen zbog otpadništva od vjere, bio je zavezan na javnom trgu u Tabrizu, protiv streljačkog voda od 750 pušaka. Sukobi i ustanci babija odvijali su se u Iranu tijekom Afganijeva djetinjstva (koje je proveo u toj zemlji). Do velikog progona i iseljavanja babija došlo je 1852. godine, nakon što je skupina njih pokušala izvršiti atentat na mladog šaha Nasera ad-Dina, četvrtog šaha iz dinastije Kadžar.
Bahá'u'lláh
Godine 1845., u dobi od 27 godina, Bahá'u'lláh (1817.–1892.), utemeljitelj bahá'í vjere, prihvatio je tvrdnju Bába i postao jedan od najistaknutijih zagovornika tog pokreta. E. G. Browne objavio je dva prijevoda povijesnih zapisa o bábovskom pokretu, te je napisao nekoliko od rijetkih zapadnjačkih osvrta na ranu povijest bábovskog i bahá'í pokreta. Osoba koja je Brownea podučavala perzijskom jeziku bio je Mirza Mohammed Baqir, jedan od Afganijevih suradnika u bahá'í pokretu. Baqir je opisan kao netko tko je "uspješno bio šijit, muhamedanac, derviš, kršćanin, ateist i Židov", netko tko je razradio "vlastiti vjerski sustav koji je nazvao ’islamo-kršćanstvo". Povijesni zapis "A Traveller’s Narrative" je napisao Baha’u’llahov sin i nasljednik, Abdul-Baha, a preveo ga je Browne. Browneu su omogućena četiri uzastopna razgovora sa Baha’u’llahom, tijekom pet dana boravka u Bahdžiju 1890. godine. Browne piše o prvom od svoja četiri razgovora sa Baha’u’llahom 1890. godine:
"Nikada ne mogu zaboraviti lice u koje sam gledao, iako ga ne mogu opisati. Činilo se da te prodorne oči čitaju samu dušu; snaga i autoritet počivali su na tom širokom čelu... Nije bilo potrebe pitati u čijoj se prisutnosti nalazim dok sam se klanjao pred onim tko je predmet odanosti i ljubavi na kakvima bi mu kraljevi mogli zavidjeti, a za kakvima bi carevi uzalud čeznuli!"
Baha’u’llah je potjecao od vladara Mazandarana, pokrajine u sjevernom Iranu koja na sjeveru graniči sa Kaspijskim morem. U blizini se nalazi grad Damavand, koji je, prema riječima iranskog povjesničara Abdollaha Shahbazija, bio jedino mjesto gdje su kripto-Židovi (inače aktivni i ukorijenjeni u mnogim dijelovima Irana= i službeno identificirani kao "Dönmeh". Autori iz bahá’í zajednice prate Baha’u’llahovo podrijetlo sve do Abrahama, Zaratustre, Jišaja (oca kralja Davida) i Jazdegerda III. (posljednjeg kralja Sasanidskog Carstva). Govoreći o sebi, Baha’u’llah je izjavio: "Došao je Najveći zakon, a prastara Ljepota vlada na Davidovu prijestolju." "Tako je Moje Pero izreklo ono što su povijesti minulih doba prenijele."
Odražavajući temeljno poslanje slobodnog zidarstva, Bahá'u'lláh je propovijedao svoju vjeru kao rješenje u vidu univerzalne religije. Utemeljio je bahá'í vjeru, koja se oslanjala na spoj islama, kršćanstva, zoroastrizma i judaizma, no tvrdio je da ona nadilazi sve druge religije kao "vjera jednoga svijeta". Baha'u'llah je prvi put objavio svoju tvrdnju o primanju objave od Boga 1863. godine u Iraku, a ostatak života proveo je u zatočeništvu u Osmanskom Carstvu. Sebe je smatrao univerzalnim Mesijom, onim istim kojega su iščekivali Židovi, simboličnim povratkom Krista za kršćane i muslimane, te Šah-Bahramom za sljedbenike zoroastrizma. Glavna načela baha'i vjere su suštinsko jedinstvo svih religija i jedinstvo čovječanstva. Sljedbenici baha'i vjere vjeruju da su svi utemeljitelji velikih svjetskih religija bili očitovanja Božja i provoditelji progresivnog božanskog plana za odgoj ljudskog roda. Stoga, prema baha'i učenju: unatoč međusobnim razlikama, velike svjetske religije naučavaju istu istinu. Baha'i vjera tvrdi da predstavlja ispunjenje onoga što je bilo tek djelomično objavljeno u prethodnim razdobljima objave i smatra da su Buda, Zaratustra, Isus, Muhamed i Konfucije samo pripremali svijet za dolazak "Najvećeg mira" i "Moćnog svjetskog odgojitelja", a to je bio Baha'u'llah.
Godine 1852. su ogorčeni sljedbenici babizma (babije) pokušali, ali bez uspjeha, ubiti Naser-ed-din šaha, koji je uzvratio zatočivši Baha'u'llaha i pogubivši nekoliko tisuća babija. Dok je bio zatočen u tamnici Siyah-Chal, Baha'u'llah je tvrdio da prima objave od Boga, što je označilo početak njegove božanske misije. Sljedeće godine je prognan iz Teherana u Bagdad. Baha'u'llah je povjerio svoju obitelj na skrb bratu Mirzi Musi. 1854. godine je, bez prethodne najave, napustio Bagdad i otišao u planine na sjeveru, blizu Sulejmanije u Kurdistanu. Kako je u Sulejmaniji rastao Baha'u'llahov ugled zbog njegova znanja i mudrosti, posjetili su ga šejh Osman, šejh Abdur Rahman i šejh Ismail, tj. vođe sufijskih redova Nakšbandija, Kadirija i Halidija. Upravo je šejhu Abdur Rahmanu bila namijenjena Baha'u'llahova knjiga "Četiri doline". Tijekom tog razdoblja, kako navodi Dreyfuss, baha'i vođe održavali su bliske veze kako sa škotskim obredom slobodnog zidarstva (masonerije), ali i sa raznim pokretima koji su se počeli širiti Indijom, Osmanskim Carstvom, Rusijom, čak i Afrikom.
Kada su glasine o "svecu", koji živi u Sulejmaniji, doprle do babija u Bagdadu (a sumnjali su da je riječ o Baha'ullahu), oni su ga zamolili da se vrati i pomogne zajednici. Nakon što se nastanio u Iraku, perzijski veleposlanik, zabrinut zbog Baha'ullahova rastućeg utjecaja, zatražio je od Osmanlija neka premjeste babije dalje od Perzije. Baha'ullah je proveo mjesece u Istanbulu, gdje su vlasti postale neprijateljski nastrojene prema njegovim vjerskim tvrdnjama i stavile ga u kućni pritvor na četiri godine u Edirneu (tada zvanom Hadrijanopol), uporištu skupine Dönmeh. Nakon toga je uslijedilo dvogodišnje zatočeništvo u kaznenoj koloniji u Akki u Palestini (danas Acre u Izraelu).
Baha'ullah je napisao niz pisama, "ploča", upućenih političkim i vjerskim vođama, gdje je tvrdio da je on Obećani iz Tore, Evanđelja i Kur'ana. Prvo od tih pisama napisano je 1863. godine u Istanbulu i upućeno je sultanu Abdul Azizu, nakon što je Baha'ullah primio nalog o svom progonstvu u Edirne. Ostala su pisma nastala u Edirneu i u Akki. Sveukupno, pisma su bila upućena sljedećim osobama: ruskom caru Aleksandru II., austrougarskom caru Franji Josipu I., francuskom caru Napoleonu III., perzijskom šahu Naseru ad-Dinu, papi Piju IX., britanskoj kraljici Viktoriji, pruskom kralju Vilimu I., vladarima i predsjednicima američkih republika, kao i izabranim predstavnicima i vjerskim vođama u svim zemljama. Baha'ullah je savjetovao svjetskim vođama da prihvate njegovu objavu, odreknu se materijalnih dobara, vladaju pravedno, štite prava potlačenih, smanje naoružanje, izglade međusobne razlike, te zajednički teže boljitku svijeta i ujedinjenju njegovih naroda. Upozoravao je da se svijet onoga doba bliži kraju i da se rađa globalna civilizacija. Baha'ullah je nadalje isticao da su povijesne sile već u pokretu, te bi vladari trebali iskoristiti moć koju im je Bog povjerio kako bi služili čovječanstvu i donijeli pravdu, mir i jedinstvo. Kako je E. G. Browne zabilježio, Baha'ullah je u jednom intervjuu izjavio:
"Hvala Bogu što si stigao! ... Došao si vidjeti zatvorenika i prognanika... Mi želimo samo dobro svijetu i sreću narodima; ...a ipak nas smatraju huškačem na sukobe i pobunu, dostojnim okova i progonstva... Da svi narodi postanu jedno u vjeri, a svi ljudi braća; da se ojačaju veze ljubavi i jedinstva među ljudima; da nestane vjerske raznolikosti i da se dokinu rasne razlike – kakvo je zlo u tome?... Pa ipak, tako će biti; ti besplodni sukobi i pogubni ratovi proći će, a nastupiti će Najveći mir... Zar to nije ono što je Krist prorekao?... A ipak vidimo vaše kraljeve i vladare kako svoja bogatstva obilnije troše na sredstva za uništenje ljudskog roda nego na ono što bi pridonijelo sreći čovječanstva... Ti sukobi, to krvoproliće i nesloga moraju prestati, a svi ljudi moraju postati jedan rod i jedna obitelj... Neka se čovjek ne ponosi time što voli svoju zemlju; neka se radije ponosi time što voli svoj rod."
U opširnom pismu, upućenom iz Edirnea šahu Naseru ad-Dinu, 1868. godine, Baha'u'llah je javno obznanio svoj potpuni raskid sa babijskim radikalizmom i nasilnim aktivizmom, izjavivši da nije odobrio subverzivno djelovanje pojedinih neukih babija te da je, preobrazbom u sljedbenike bahai-vjere, zajednica prestala snositi odgovornost za nemire u Iranu. Štoviše, nekoliko Afganijevih suurotnika bilo je povezano sa azalskom sektom babizma. Azalije su bili sljedbenici Baba i prihvatili vodstvo Subh-i-Azala, Baha'u'llahova polubrata. Ipak, tijekom raskola između bahaija i azalija, tijekom 1860-ih, velika većina babija priklonila se Baha'u'llahu, dok su neki od preostalih babija nastavili slijediti Subh-i-Azala, te su tako postali poznati kao azalije. Dakle, babije su, kako objašnjava Keddie, razvile dvije zasebne mesijanske struje. Jednu su skupinu činili sljedbenici bahaizma, koji su se odrekli političke oporbe i težili postupnoj vesternizaciji konvencionalnim i javnim sredstvima; druga su bile azalije, malobrojna, tajna i slabo poznata sekta, koja je nastojala potkopati ulemu i vladajuću dinastiju. Pritisak progona, kako nadalje ističe Keddie, naveo je azalije prihvatiti šijitsku praksu taqiyye (prikrivanja), i izvana su se predstavljali kao muslimani, čak i pristupali redovima uleme.
Ograničenja nametnuta Bahaullahu postupno su ublažavana, sve dok posljednje godine života nije proveo u relativnoj slobodi u okolici Akre, u vili Bahji. Bahá'í zajednica bila je uglavnom ograničena na područje Iranskog i Osmanskog Carstva, sve do razdoblja nakon Bahaullahove smrti, 1892. godine; a do tada je stekao sljedbenike u 13 azijskih i afričkih zemalja. U svojoj oporuci, Bahaullah je vodstvo Bahá'í vjere povjerio svom najstarijem sinu Abdul-Bahi, imenujući ga svojim nasljednikom, jedinim ovlaštenim tumačem svojih spisa i savršenim primjerom svoga učenja. Pod vodstvom Abdul-Bahe, Bahá'í vjera učvrstila se u Europi i Americi, ali i konsolidirala u Iranu, gdje je i dalje izložena progonima. Bahaullahova pisma i poslanice, zajedno sa spisima i govorima njegova sina Abdul-Bahe, prikupljeni su i objedinjeni u kanon Bahá'í svetih spisa. Ta zbirka uključuje i djela Bába. Među istaknutim djelima Bahá'í literature nalaze se: Najsvetija knjiga (Kitáb-i-Aqdas), Knjiga izvjesnosti (Kitáb-i-Íqán), Neki odgovori na pitanja (Some Answered Questions) i Zora novog doba (The Dawn-Breakers).
Pripadnici Bahá'í vjere svake godine biraju lokalne, regionalne i nacionalne Duhovne skupštine koje upravljaju poslovima vjere, a svakih pet godina održavaju se izbori za Univerzalnu kuću pravde, deveteročlano upravno tijelo svjetske Bahá'í zajednice. Sjedište Univerzalne kuće pravde nalazi se u Haifi (Izrael), u blizini Bábova svetišta i Akre (Akka). Očekuje se da će to središte pružiti jezgru i obrazac onoga što će s vremenom postati "Novi svjetski poredak" za uređenje poslova čovječanstva, kako je to zamislio Bahaullah. Čini se da Izaija, Mihej i Isus prepoznaju goru Karmel kao mjesto na koje će doći "Slava Božja". Prema 35. poglavlju knjige proroka Izaije: "Vidjeti će slavu Gospodnju, ljepotu Karmela i Šarona... [kada se] otkupljenici Gospodnji [Židovi] vrate." Također, u 65. poglavlju Izaija ponavlja isto obećanje: "Šaron će biti pašnjak za stada, a dolina Ahor (Akra) počivalište za krda moga naroda koji me tražio." U Knjizi Otkrivenja, veliki sukob koji će bjesnjeti oko Mesije u "posljednjim danima" će se odvijati kod Armagedona; mjesto se odnosi na grad Megido, smješten svega nekoliko milja u unutrašnjosti od grada Akre. Planina koja se nalazi neposredno uz Megido jest gora Karmel.
Sveučilište Al-Azhar u Kairu vodeća je svjetska i najstarija egipatska visokoobrazovna ustanova islamskih znanosti, osnovana 970. godine. Iako je pokrenuta sa ciljem širenja šijitske doktrine, vremenom je postala glavnim svjetskim središtem sunitskog islamskog učenja i sveučilište. Tijekom 1960-ih godina nacionalizirano je i prošireno svjetovnim fakultetima (poput medicine i inženjerstva), a od 1962. godine na njega se počinju upisivati i žene.
Salafizam
Lord Cromer, britanski generalni konzul u Egiptu, blisko je surađivao sa Mohammed Abduhom (tadašnjim velikim muftijom Egipta) na prilagodbi islamskog šerijata britanskim kolonijalnim interesima i priznao: "Reformirani islam više nije islam." Što su Afganijevi sljedbenici naučili od njega? Po svemu sudeći, Afgani je bio iskren aktivist i posvećen obnovi islamskog svijeta. Čak ga i većina današnjih učenjaka opisuje kao "najvažniju muslimansku ličnost koja je reagirala na europsko zadiranje u muslimanska područja tijekom posljednje četvrtine stoljeća." Međutim, prema onome čega se Abduh sjećao iz pouka koje je primio od Afganija: "Glava se vjeri ne odsijeca ničim drugim doli mačem same vjere." Kako je objasnio Eli Kedourie: "Ovo pismo nedvojbeno pokazuje da je jedan od Afganijevih ciljeva, za koji je njegov sljedbenik Abduh znao i koji je odobravao, bilo potkopavanje islamske vjere, a metoda odabrana za taj cilj bila je prakticiranje lažne, ali upadljive pobožnosti." Stoga je cjelokupni Afganijev program, tj. pozivanje na obnovu idžtihada kako bi se islam vratio u izvorno doba salafa – bio tek izgovor za uništenje samog islama. Afganij nije bio sunit (iako se tako pretpostavljalo), čak nije bio niti šijit (na što se sumnjalo, obzirom na njegovo podrijetlo iz Irana), već je potajno bio sljedbenik bahaizma i islam je koristio samo kao paravan za ostvarivanje ciljeva ove univerzalne svjetske religije.
Upravo su Blunt i Browne, objašnjava Kedourie, bili uvelike zaslužni za to što su Afgani i Abduh stekli "veliki ugled kao branitelji i reformatori modernog islama." Osim planova da se Osmanski kalifat zamijeni onim sa sjedištem u Meki, Blunt je također zagovarao preinaku islamskih zakona na način koji je uvelike podsjećao na propise salafija. Nakon povratka u Englesku, 1881. godine, Blunt je te ideje iznio u nizu članaka za časopis 'The Fortnightly Review'; 1882. godine su ovi tekstovi objavljeni kao jedinstveno djelo pod naslovom "Budućnost islama" ("The Future of Islam"). Blunt je bio potpuno svjestan da "vrata idžtihada" i dalje štite svetost islama i sprječavaju njegovu iskvarenost. Prema Bluntovim riječima:
"Velika poteškoća koja, u trenutnim okolnostima, otežava reformu jest sljedeća: šerijat, odnosno pisani pravni zakon, u ortodoksnom islamu i dalje slovi kao neprikosnoveni autoritet. Sam je zakon izvrstan i kao takav zavrjeđuje odanost poštenih i bogobojaznih ljudi; no u određenim je točkama nespojiv sa modernim potrebama islama i ne može se pravno izmijeniti."
Kao zagovornik obnove, i Afghani je praksu taklida – obvezu slijeđenja jedne od četiriju pravnih škola (mezheba) – okarakterizirao kao "slijepo slijeđenje" i odbacio je u korist oživljavanja idžtihada kao sredstva koje omogućuje reformu islama. Zagovornici obnove, u biti, predlažu da bi svaki musliman trebao samostalno provjeriti i istražiti svaku pravnu odredbu koju slijedi, umjesto da se oslanja na mišljenje imama. Pritom se pozivaju na riječi imama Šafije, koji je rekao: "Kada je hadis vjerodostojan, to je moj mezheb". Stoga sugeriraju kako hadis ima prednost, u slučaju kada je u suprotnosti sa nekom od pravnih odredbi. Ali, riječi imama Šafije nisu bile namijenjene laicima. Takvi prijedlozi nailaze na plodno tlo samo kod onih koji nemaju najmanjeg znanja o islamskoj pravnoj znanosti. Jer, kako je pojasnio imam En-Nevevi:
"…ono što je rekao Šafija ne znači da bi svatko tko naiđe na vjerodostojan hadis trebao reći da je to Šafijin mezheb i slijediti njegovo doslovno značenje. To se odnosi isključivo na one koji su unutar mezheba dosegli stupanj idžtihada, te ovisi o pretpostavci da Šafija možda nije znao za taj hadis ili za njegovu vjerodostojnost. Takvo što moguće je tek nakon čitanja svih djela imama Šafije, kao i djela onih koji su se na njega oslanjali. Riječ je o zahtjevnom uvjetu i rijetki su oni koji ga mogu ispuniti. Taj je uvjet postavljen jer je imam al-Shafi‘i odustao od primjene doslovnog značenja mnogih hadisa koje je poznavao. Naime, raspolagao je dokazima koji su mu omogućavali da ih kritički preispita i proglasi derogiranima, ograničenima, podložnima posebnom tumačenju ili nečemu sličnom."
Islamski svijet je nedvojbeno izgubio na svom ugledu, u odnosu na dane slave kada je predvodio znanost i civilizaciju, no uzrok tomu leži u činjenici što muslimani nisu živjeli u skladu sa načelima islama, a nije u problemu samog islama, kako su to nepošteno tvrdili Afghani i drugi zagovornici vjerske obnove. Kao posljedica katastrofalnog kolonijalizma, općenito, obrazovanje u području tradicionalnih vjerskih znanosti je, u islamskom svijetu, bilo znatno oslabljeno. Štoviše, prividna neučinkovitost muslimanskih institucija je isprva išla u prilog zamisli da islam treba zamijeniti modelima zapadnoga podrijetla, što je dovelo do stvaranja novih elita i to sastavljenih od sekularnih stručnjaka obrazovanih na Zapadu. Tako su mnoge škole šerijatskog prava zatvorene. Vjerske zaklade, koje su tradicionalno financirale ove škole, nacionalizirane su i prešle u državno vlasništvo. Institucije, kao npr. Al-Azhar, u Egiptu (koji je slovio za najugledniju obrazovnu ustanovu u islamskom svijetu i najstarije sveučilište na svijetu) su postale državne škole, sa nastavnim osobljem koje je imenovala država. Nastavni planovi i programi su preoblikovani i ograničeni tako da polaznici tih škola više nisu stjecali kvalifikacije pravnika (učenjaka šerijatskog prava), sigurno ne u tradicionalnom smislu. Ulema je, zapravo, postala dijelom državnog aparata i svedena je na ulogu predvodnika javnih vjerskih obreda.
U suvremenim akademskim krugovima, izraz "salafizam" obično se koristi za označavanje skupine sunitskih pokreta za vjersku obnovu i reformu, nadahnutih učenjima klasičnih učenjaka, posebice Ibn Taymiyyaha. Prema riječima Davida Comminsa: "Praćenje veza među poklonicima Ibn Taymiyyaha otkriva mrežu uleme [muslimanskih učenjaka] koja je djelovala u Bagdadu, Damasku, Najdu, Meki i Indiji." Dalje pojašnjava:
"Zajednički interes osmanskih arapskih reformatora i vahabita za učenja Ibn Taymiyyaha ne znači da su se slagali u doktrinarnim pitanjima. Vahabitska stajališta o idolopoklonstvu i proglašavanju muslimana nevjernicima bila su u suprotnosti sa uključivijim pristupom osmanske arapske uleme. Ipak, slagali su se oko dopuštenosti idžtihada. To ih je suprotstavilo osmanskom vjersko-pravnom establišmentu, a koji je odbacivao idžtihad."
Zagovornici vjerske obnove, poput Afganija i Abduha, smatrali su da se muslimani moraju vratiti "izvornim izvorima" (Kur'anu i hadisu), te zaobići stoljećima nakupljenu učenost mudžtehida, a da bi se islam mogao ponovno protumačiti i "prilagoditi" suvremenom dobu. Očito je da su tvrdnje salafija bile tek lukava varka kojom se otvarao put britanskom planu preoblikovanja islama, nadovezujući se na obnovu ugleda Ibn Tejmijje, koju je pokrenuo Abdul-Vehhab. Šejh el-Buti, u svom prikazu povijesti napada na "Idžtihad", piše:
"Prema mišljenju lorda Cromera, islamski šerijat bio je zaostao, stagnirajući i nespojiv sa razvojem. Tražio je jednostavan način da egipatsko društvo oslobodi tih okova. Njegova se lukava strategija sastojala u promicanju ideje idžtihada među onima koji su vjerovali u napredak suvremenog europskog društva. Takvim su pojedincima povjeravane osjetljive vjerske dužnosti; neki su imenovani muftijama, dok su drugi postavljeni u upravu Al-Azhara. Oni koji su vjerovali u europsko društvo i njegove vrijednosti počeli su poticati šejhove i učenjake Al-Azhara na primjenu idžtihada izvan dopuštenih okvira. To je doseglo točku na kojoj je šejh el-Maragani ukinuo uvjet da mudžtehid mora poznavati arapski jezik."
Od Afghanija je Abduh preuzeo ideju o prednosti ijtihada (samostalnog pravnog i teološkog promišljanja) nad taqlidom (sljedba ustaljene tradicije), što je na kraju obilježilo njegovu karijeru. Kao vodeći mason u svojoj zemlji, Abduh je mnogo učinio na širenju interesa za slobodno zidarstvo u arapskom svijetu. U djelu "Kako smo branili Orabija", A. M. Broadbent je izjavio: "Šejh Abduh nije bio opasan fanatik ili vjerski zanesenjak; pripadao je najširoj školi muslimanske misli, zastupao politička uvjerenja bliska čistom republikanizmu, te bio revni majstor masonske lože." Rida se prisjetio objašnjenja koje mu je Abduh dao o ulozi slobodnog zidarstva u njegovu odnosu sa Afghanijem:
"Jednom sam ga upitao što je zapravo slobodno zidarstvo, a on je odgovorio da je njegova uloga u zemljama u kojima djeluje, bila pružanje otpora vlasti kraljeva i papa koji su se borili protiv znanja i slobode, te da je to bilo veliko postignuće i jedan od stupova europskog napretka... Također mi je rekao da je njegovo članstvo u loži povezano sa Afghanijem imalo političku i društvenu svrhu."
U predavanju, održanom na Egipatskom sveučilištu 1922. godine, šejh Mustafa Abd al-Raziq opisao je razloge Abduhova dvojbenog ugleda na sveučilištu Al-Azhar, tijekom 1870-ih:
"...njegova povezanost sa Afghanijem, zanimanje za "falsafu" (filozofiju), zagovaranje određenih mu'tezilijskih načela, odbacivanje tradicionalnog tumačenja ("taqlid"), pozivanje na proučavanje suvremenih znanosti, sklonost znanostima Franaka [Europljana], kao i puštanje duge kose [vjerojatno poput derviša]."
Kada je, 1877. godine, pristupio ispitima na završnoj godini studija na Al-Azhru, Abduh je naišao na protivljenje mnogih ispitivača vezano uz stavove o ijtihadu. Vjerojatno ne bi diplomirao da se za njega nije zauzeo Mohammed al-Abbasi. Nakon diplome, Abduh je počeo predavati suvremenu filozofiju u islamskim i svjetovnim školama, ulažući pritom znatan trud u primjenu Afghanijevih metoda poučavanja. Abduh je želio pomaknuti tradicionalni fokus, koji je bio isključivo islamski, te je predložio novi obrazovni sustav koji bi, po uzoru na obrazovne ustanove u Europi i Americi, kao glavne predmete imao suvremenu znanost, uz matematiku, jezike i komparativnu religiju. Ustrajao je na tome da bez reforme Al-Azhara napredak na drugim područjima nije moguć. Godine 1878. je njegov masonski brat, premijer Rijad-paša, imenovao Abduha predavačem povijesti na novoosnovanoj ustanovi Dar ul-Ulum. Ovu je ustanovu osnovao, 1873. godine, ministar obrazovanja Ali-paša Mubarak, kao svojevrsnog konkurenta Al-Azharu. Zadržavši pritom svoj položaj na Al-Azharu, Abduh je postao i nastavnik arapskog jezika i književnosti na Školi za jezike, još jednoj ustanovi koja se zalagala za reforme i modernizaciju.
Međutim, 1879. godine je kediva Ismaila zamijenio njegov sin Taufik-paša, koji je bio protivnik reformi. On je protjerao Afghanija iz Egipta i prisilio Abduha na odlazak u mirovinu. Unatoč tome, sljedeće je godine Rijad-paša imenovao Abduha na uredničku dužnost u službenim državnim novinama "Al-Waqa’i’ al-Misriyya" ("Egipatski poslovi"), gdje je mogao slobodno iznositi svoje reformističke ideje. Godine 1881., u članku o reformi društva putem obrazovanja, "Pogreška mudrih", Abduh je napisao: "Tko god želi dobrobit zemlji, neka ne teži ničemu drugom doli usavršavanju obrazovanja; tada će se ostvariti sve čemu je težio, bez iscrpljivanja uma ili tijela."
Prema Dreyfussu: Blunt je u panislamistički pokret regrutirao Afganijevog suradnika, pripadnika vjere baha'i, Mirzu Mohammeda Baqira, koji je ujedno bio učitelj perzijskog jezika E. G. Browneu. Godine 1884., dok su Abduh i Baqir boravili u Londonu i raspravljali o tome je li Kuran izvorno bio knjiga ili tek zbirka usmenih predaja, Abduh je (bilježi Blunt) zastupao potonje stajalište. U svom djelu, "Risalat al-tauhid", Abduh je ponovio doktrinu o nestvorenosti Kurana, zbog čega su ga kritičari optužili za oživljavanje zabluda mutazilita. Na način koji podsjeća na Afganija, Abduhova je "Risala" naglašavala društvenu korisnost religije. Ili, kako to parafrazira Kedourie: "Religija je, zapravo, dobra zamjena za prirodne osjećaje ljubavi i suosjećanja među pojedincima, koji inače tvore i održavaju društvene veze."
Veliki muftija
Abduh je, na kraju, prekinuo suradnju sa Afganijem i odbacio njegov radikalizam. 1888. godine se vratio u Egipat, gdje je od lorda Cromera dobio pomilovanje za subverzivno djelovanje, a zbog kojega je i bio protjeran. Od 1888., pa sve do svoje smrti, 1905. godine, Abduh je redovito posjećivao Cromerov dom i ured. Cromer je za Abduha rekao: "Sumnjam da je moj prijatelj Abduh zapravo bio agnostik", dok je za Abduhov reformski pokret salafija ustvrdio: "Oni su prirodni saveznici europskog reformatora." Ipak, osvrćući se i na Afganija i na Abduha, Cromer je zaključio:
"Politička važnost života Muhammada Abduha leži u činjenici da se za njega može reći kako je utemeljio školu mišljenja u Egiptu vrlo sličnu onoj koju je u Indiji osnovao Sayyed Ahmed, tvorac koledža Aligarh. Deklarirani cilj pripadnika te škole jest opravdati put islama čovjeku, odnosno muslimanu. Oni su žirondinci egipatskog nacionalnog pokreta. Previše su opterećeni sumnjom u heterodoksnost da bi za sobom mogli povesti nepokolebljive konzervativne muslimane. S druge strane, često nisu dovoljno europeizirani da bi pridobili simpatije onih Egipćana koji oponašaju europske običaje. U pogledu svoje muslimanske vjeroispovijesti zaostaju za strogo pravovjernim muslimanima, a u pogledu europeizacije zaostaju za onim Egipćanima koji su u potpunosti prihvatili europski način života. Stoga je njihova zadaća iznimno teška. Oni su prirodni saveznici europskih reformatora."
Godine 1892. je Abduh imenovan voditeljem upravnog odbora džamije i sveučilišta Al-Azhar. Sa ove je pozicije reorganizirao cjelokupni muslimanski sustav u Egiptu, i to zahvaljujući ugledu Al-Azhara, imao je utjecaj u velikom dijelu islamskog svijeta. Lord Cromer je, 1899. godine, imenovao Abduha velikim muftijom Egipta (tj. glavnim pravnim autoritetom u islamu), kao i masonskim velikim meštrom Ujedinjene lože Egipta. Jedan od motiva lorda Cromera bio je izmjena zakona koji je zabranjivao bankarsko poslovanje sa kamatama. Abduh je, u njegovo ime, ponudio nategnuto tumačenje Kur'ana da bi stvorio potrebnu pravnu prazninu, čime je britanskim bankama omogućio slobodno djelovanje u Egiptu. Slijedeći Abduhov primjer, Rašid Rida je na sličan način tvrdio da vrsta kamate koju Kur'an zabranjuje jest složena kamata, ali da se ta zabrana "ne odnosi na jednostavnu kamatu, koju banke naplaćuju na zajmove ili koju isplaćuju svojim štedišama".
Iako je europska znanost (počevši od francuskog učenjaka Louisa Massignona) pokret obnove, koji su predvodili al-Afghani i njegov učenik i kolega slobodni zidar Mohammed Abduh, smatrala dijelom šireg salafističkog pokreta (iako se taj naziv njima samima nije pridavao), osobe koje se prepoznaju kao najraniji predstavnici tog pokreta bile su povezane sa Abduhovom mrežom. Među njima su bili: Jamal al-Din Qasimi, 'Abd al-Razzaq al-Bitar, Tahir al-Jazai’iri i Abduhov učenik, Rashid Rida. Rida je upoznao Abduha sredinom 1880-ih, dok je ovaj živio u egzilu u Libanonu, i ubrzo ga počeo smatrati mentorom. Godine 1897. je Rida odlučio učiti kod al-Afghanija, koji je u to vrijeme boravio u Istanbulu. Kada je al-Afghani kasnije te godine preminuo, Rida je posumnjao da je za njegovu smrt odgovorna osmanska vlast, te je napustio Istanbul da bi se pridružio Abduhu, koji se tada nalazio u Egiptu. Rida i Abduh pokrenuli su mjesečnik "al-Manar". Rida je također proučavao Ibn Taymiyyu i njegove sljedbenike, što ga je naposljetku navelo prihvatiti ideje protivljenja narodnim oblicima sufizma, kritike taqlida (slijepog slijeđenja tradicije) i želje za obnovom proučavanja hadisa, odnosno teme koje su postale okosnica salafizma.
Budućnost islama
Iz Egipta pod britanskom upravom, časopis "al-Manar", postao je sredstvo za promicanje Bluntova plana o održavanju redovitih muslimanskih kongresa. Kako bi se provele te temeljne promjene, Blunt je predvidio potrebu za sazivanjem niza redovitih muslimanskih kongresa, a da bi se ovlastilo imenovanog "mudžtahida" neka radikalno preoblikuje šerijat:
"Budući zamišljamo mnoge stvari, možemo zamisliti i ovu: da naš kalif iz plemena Kurejš, kojega su izabrali vjernici i ustoličili u Meki, pozove ulemu iz svih krajeva na vijećanje u vrijeme hodočašća te im, imenujući novog mudžtahida, predloži određene izmjene šerijata kao nužne za dobrobit islama i izvedive iz predaje. Pritom ne bi bilo potrebno dirati niti u jednu doktrinarnu točku, već samo u zakon. "Fikh al-din" (vjersko pravo) jedva da bi zahtijevao ikakvu izmjenu. "Fikh al-šari'a" (šerijatsko pravo) morao bi se, u određenim poglavljima, ponovno napisati. Tko može sumnjati da bi Omer ili Harun, da žive u današnje vrijeme, odobrili takve promjene, ili da bi ih vjernici njihova doba prihvatili kao nužan i legitiman razvoj kur'anskog učenja?"
Među muslimanima je uobičajeno pripisivati prvu pojavu ideje o kongresu Sayyid Jamal al-Din al-Afghaniju. Nakon Afghanijeve smrti, kada je podrijetlo ideje o kongresu postalo svojevrsno političko pitanje, Rashid Rida nedvosmisleno je ustvrdio da je upravo Afghani bio njezin začetnik. Međutim, kako objašnjava Martin Kramer u djelu "Islam Assembled: The Advent of the Muslim Congresses", prva osoba koja je u pisanom obliku zagovarala muslimanski kongres i širila tu ideju među utjecajnim muslimanima bio je Wilfrid Scawen Blunt. U knjizi "The Future of Islam", Blunt je predložio:
"Zacijelo nije izvan dosega razumne mašte zamisliti da se, u trenutku konačne i pogubne katastrofe Carigrada, vijeće uleme okupi u Meki te, slijedeći pravni presedan iz davnih vremena, izabere kalifa. Taj bi skup, bez sumnje, bio poprište kneževskih spletki, svađa među učenjacima, pozivanja na fanatizam i optužbi za nevjeru. Novac bi također zasigurno odigrao svoju ulogu, kao i drugdje, a možda bi se prolila i krv. No, svatko tko se sjeća povijesti kršćanske Crkve u 15. stoljeću, te sinoda koje su prethodile saboru u Baselu, mora priznati da takve pojave, poput spletkarenja i korupcije, ne predstavljaju prepreku za pravno rješavanje vjerskih pitanja. Ponajprije su suparništva između papa i protupapa potaknula katoličku reformaciju."
Časopis "Al-Manar" je prvi puta pokrenuo pitanje takvog kongresa u članku o vjerskoj reformi, upućenom Abdul Hamidu II., objavljenom 1898. godine, u prvom svesku:
"Ova je reforma u skladu sa osnivanjem islamskog društva pod okriljem kalife, koje bi imalo ogranak u svakoj islamskoj zemlji. Njegov bi najveći ogranak trebao biti u Meki, gradu u koji muslimani dolaze iz cijelog svijeta i gdje se na svetim mjestima međusobno zbližavaju kao braća. Najvažniji sastanak tog ogranka održavao bi se tijekom sezone hodočašća, kada na hodočašće dolaze članovi (a‘dā’) iz ostalih ogranaka diljem svijeta."
Prema Ridi: bilo bi to globalno vjersko društvo koje bi utrlo put duhovnom kalifatu. Islamsko jedinstvo zahtijevalo je ukidanje sektaških razlika, kao i oživljavanje doktrina koje su prakticirali "salafi" (prethodnici, rani muslimani). Predloženo društvo izdavalo bi vjerski časopis u Meki, također radilo na suzbijanju vjerskih novotarija i iskrivljenih učenja. Društvo bi također sastavilo knjigu u kojoj bi bila izložena načela islama, koja su u skladu sa preporukama samog društva. Te bi se publikacije potom prevodile na sve jezike muslimana, "dok bi kalif objavio da je to islam i da su svi koji u njega vjeruju braća u vjeri". Predloženi kalif bi također naložio društvu izradu pravnih knjiga, koje bi se temeljile na svim pravnim školama (madhabima), ali bi bile prilagođene suvremenim okolnostima i primjenjivale se u svim muslimanskim državama.
Nastavlja se....
Add comment
Comments