Vrijeme u kojem živimo, nakon 09/11 i proglašenog "rata protiv terora", nije ništa novo. Uvijek je bilo ratova i krvoprolića. Iza svega je oduvijek stajala suluda, psihopatska ideja vladanja cijelim svijetom. Sljedećih nekoliko tekstova donosi više-manje zaboravljene događaje i teritorijalne podjele prije oko 100 i više godina. Kao ostavljeni tragovi u pijesku koje je pomeo vjetar ili odnijelo more... Izuzetno su bitni za vremena u kojima sada živimo. Tu lako pronalazimo temelje današnjeg ludila i terora nad životom, najviše nad zdravim razumom. I mnogi su više nego željno prihvatili biti učesnici u cirkusu.
Kako se raspalo Osmansko carstvo?
Još od vremena Karmata u 09. stoljeću, gradovi Meka i Medina nisu doživjeli oskvrnuće kao ono koje je prouzročio vehabijski pokret, koji je utemeljio Muhammed ibn Abdul-Vehhab, a na kojega je utjecao puritanski fanatizam Ibn Tejmijje. Podržavajući vehabijski pokret, Britanci su nastojali produbiti sve veću slabost Osmanskog Carstva. Pritom su se vodili svojom uobičajenom strategijom 'Zavadi pa vladaj'. Osmansko Carstvo činile su brojne etničke skupine, ujedinjene u svojoj odanosti islamu i Kalifatu (kao čuvaru Islama). Podjelom osmanskih teritorija na brojne neovisne i suparničke države, koje su razdvojene ponajprije po etničkim linijama, postalo ih je lakše ugroziti. Zapravo, cilj Britanaca bio je oslabiti Osmansko Carstvo tako što bi sukobili muslimane sa muslimanima. Konkretno u ovom slučaju natjerali bi Arape protiv Turaka. No, u islamu se sukob muslimana protiv muslimana smatra teškim prijestupom. Stoga je jedini način da se arapske muslimane navede na borbu protiv njihove muslimanske braće bilo sugerirati da oni zapravo nisu muslimani, odnosno da su otpali od vjere i postali "nevjernici".
Prema dvjema predajama iz zbirke "Sahih Buhari", prorok Muhammed moli Boga neka blagoslovi područja Bilad al-Šama (Sirije) i Jemena. Kada su ga njegovi drugovi upitali: "A naš Nedžd [središnja regija Saudijske Arabije]?", odgovorio je:
"Pojaviti će se potresi i nevolje, a odatle će se pojaviti strana glave (tj. "rogovi") šejtana."
Povjesničarima je dobro poznato da je Osmansko Carstvo svoje dinastičko podrijetlo vezivalo uz mitsku ličnost, Oguz-kana, koji je osmansku dinastiju povezivao sa Jafetom, Noinim sinom. Manje je poznato da je osmanska historiografija ovu genealogiju zamijenila onom koja vodi do Ezava; i za njegove potomke, nazivane "sinovima Izakovim", u hadisu proroka Muhammeda je prorečeno da će naposljetku osvojiti grad Konstantinopol. Osmansko Carstvo se uzdiglo i zamijenilo propadajuće arapsko Abasidsko Carstvo. U 13. stoljeću, dok su križarski ratovi jenjavali, muslimanski je svijet sa istoka pogodio silovit nalet: strašni Mongoli. Džingis-kan, koji je sam sebe nazivao "bičem Božjim", poveo je svoje horde na zapad prema Iranu, osvajajući sva područja koja su im se našla na putu. Mnoga su središta civilizacije bila napadnuta i opljačkana, a stanovništvo je stradavalo u stotinama tisuća, možda čak i milijunima. Nakon osvajanja sjeverne Kine, njihovi su se pohodi okrenuli zapadu - prodrli su u Rusiju, a potom izvršili upad u Europu. Pritisak na Bliski istok se nastavio. Seldžučki Turci u Maloj Aziji su poraženi 1243. godine. 1252. godine, sa ciljem da svijet oslobodi od Asasina i uništi Abasidski kalifat, Hulagu-kan je sravnio sa zemljom utvrdu Alamut.
Godine 1258., nakon višemjesečne opsade, Bagdad je pao i u potpunosti dospio u ruke Mongola. Prije početka opsade grada, Hulagu je iz zapadne Perzije poslao izaslanike kalifu al-Mustasimu, sa prijedlogom za predaju. Kalif je bahato odgovorio da se, obzirom na to da iza njega stoji cijeli islamski svijet, nema čega bojati. Kako navodi Ian Frazier: Mustasim je "opisan kao slab i neodlučan besposličar koji je volio piti šerbet, te se družiti s glazbenicima i lakrdijašima". Napad je započeo krajem siječnja. Kada su mongolske opsadne sprave probile bagdadske utvrde, očajni Mustasim grozničavo je pokušao pregovarati, no Hulagu je sada težio potpunoj pobjedi. Kalif je naposljetku predao grad 10. veljače, a Mongoli su tri dana kasnije započeli sa pljačkom. Kasniji muslimanski kroničari procjenjivali su broj poginulih na između 800.000 i dva milijuna, dok je sam Hulagu u pismu francuskom kralju Luju IX. naveo da je njegova vojska usmrtila 200.000 ljudi. U djelu "Putovanja Marka Pola" navodi se da je Hulagu, nakon što je otkrio kalifove goleme zalihe blaga (koje su se mogle iskoristiti za obranu kraljevstva) zatvorio kalifa u jednu prostoriju sa blagom, bez hrane i vode, rekavši mu: "Jedi svoga blaga koliko god želiš, budući ga toliko voliš." Kada je kalif prigovorio da ne može jesti zlato, Hulegu ga je upitao zašto svoje bogatstvo nije iskoristio za jačanje vojske. Nakon što je kalif odgovorio: "To je bila Božja volja", Hulegu je uzvratio: "I ono što će se tebi dogoditi također je Božja volja."
Mongolska invazija je poistovjećena sa kataklizmičkim nadiranjem Goga i Magoga, čiji su dolazak predvidjeli Kur'an i hadisi. Oko 1291. godine je zabilježio putopisac i fratar, Riccoldo da Monte di Croce: Mongoli "sami tvrde da potječu od Goga i Magoga; stoga ih nazivaju Mogoli, što je svojevrsna izvedenica, odnosno iskrivljeni oblik riječi Magogoli." Marco Polo smjestio je Goga i Magoga među Tatare u regiji Tenduc, no potom ustvrdio da su imena Gog i Magog zapravo prijevodi naziva mjesta Ung i Mungul, koja su nastanjivali narodi Ung i Mongoli. Mongolski vojni pohodi u sjevernoj Kini, Srednjoj Aziji, istočnoj Europi i na Bliskom istoku su prouzročili golema razaranja, no za to razdoblje ne postoje točni statistički podaci. Prema Colinu McEvedyju i Richardu Jonesu (autori djela "Atlas of World Population History"): broj smrtno stradalih tijekom mongolskih osvajanja dosegnuo je čak 40 do 60 milijuna ljudi. Postoje i teorije prema kojima su Mongoli iz Srednje Azije donijeli crnu smrt, što je dovelo do smrti čak 50 milijuna ljudi, možda i 50% europskog stanovništva u 14. stoljeću. To podsjeća na još jedan hadis u kojem se navodi da će Bog, kako bi uništio Goga i Magoga, na njihove zatiljke poslati "naghafan" (vrstu crva). Među simptomima kuge ističe se glatka i bolna oteklina limfnih čvorova, poznata kao "bubon"; najčešće se javlja u preponama, no može se pojaviti pod pazusima ili na vratu, obično u blizini mjesta početne infekcije. Govoreći o tom razaranju, prorok Muhamed je objasnio: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhamedova duša, zvijeri zemaljske će se udebljati i naći će dovoljno hrane u njihovom mesu i krvi."
U 13. stoljeću je Osman I., kao vođa turskih plemena, počeo osvajanjem ili sklapanjem saveza stjecati brojne gradiće u Anatoliji, utemeljivši ono što će kasnije postati poznato kao Osmansko Carstvo. Tijekom sljedeća dva stoljeća, Carstvo je počelo širiti svoju vlast na sve veće područje, uključujući: istočnu Trakiju, veći dio Bugarske, Makedoniju, dijelove Srbije, Bosne i Mađarske, čak prelazeći Dunav, uz istovremeno širenje prema Aziji. Ipak, Carstvo još nije obuhvaćalo rimsku prijestolnicu Konstantinopol. Taj je zadatak, u 15. stoljeću, pripao Mehmedu Osvajaču, kako bi se ispunilo dugo očekivano proročanstvo. Kada su Muhameda pitali koji će grad muslimani prvi osvojiti, Konstantinopol ili Rim, odgovorio je: "Grad Heraklijev", i dodao: "Doista ćete osvojiti Konstantinopol; doista, kakav će divan vođa biti njegov vođa i kakva će divna vojska biti ta vojska!"
Osmansko osvajanje Konstantinopola, 1453. godine, pod vodstvom 21-godišnjeg sultana Mehmeda II., poznatijeg kao Mehmed Osvajač, bilo je možda jedna od najvećih bitaka u povijesti. Konstantinopol (ili Stambol, kako su stanovnici nazivali svoj grad) je bio posljednje preostalo uporište nekadašnjeg Bizantskog Carstva. Grad je stoljećima ostajao neosvojiv zahvaljujući svom specifičnom zemljopisnom položaju. Nalazi se na poluotoku, uz Bospor, tjesnac koji razdvaja Europu od Azije, dok su sjeverne gradske zidine graničile sa zaljevom poznatim kao Zlatni rog, čiji se ulaz mogao blokirati sa morske strane. U jednom od najvećih vojnih pothvata u povijesti, Mehmed II. je dao izgraditi drvenu rampu premazanu mašću, koja je vodila od obale Bospora i tako je 67 brodova osmanske flote prebačeno kopnom do Zlatnog roga. Tijekom silovitog napada, 29. svibnja 1453. godine, topovska paljba probila je zidine i grad je osvojen. Mehmed II. je ušao u grad, uputio se u slavnu Aju Sofiju (koja je onda pretvorena u džamiju) i ondje izmolio molitvu. Bizantski povjesničar Juraj Sfrances, očevidac pada Carigrada, opisao je sultanove postupke:
"Trećeg dana nakon pada našega grada, sultan je svoju pobjedu proslavio velikim i radosnim slavljem. Objavio je proglas: građani svih dobi koji su uspjeli izbjeći otkrivanje trebali su napustiti svoja skrovišta diljem grada i izaći na otvoreno, jer će ostati slobodni i nitko ih neće pozivati na odgovornost. Nadalje je obećao povratak kuća i imovine onima koji su napustili naš grad prije opsade. Ako bi se vratili kućama, sa njima bi se postupalo u skladu s njihovim društvenim položajem i vjerom, kao da se ništa nije promijenilo."
Sulejman, nasljednik Selima I., bio je poznat kao "Veličanstveni" među Europljanima, dok su ga njegovi podanici nazivali "Kanuni" ("Zakonodavac"). Prve godine svoje vladavine, 1521. godine, poveo je vojni pohod na Beograd; dok je sljedeće je godine okupio snage u Aziji za napad na otok Rod. Krenuvši iz Istanbula, 1526. godine, otvorio je put osvajanju cijele Ugarske. Sulejman je također predvodio i prvi napad na grad Beč. 12. listopada 1529. godine mine su teško oštetile gradske zidine, a pješački su napadi zamalo doveli do pada grada. Ipak, obje su strane bile iscrpljene i Osmanlije su se odlučile povući. Branitelji Beča, koji su bili na rubu predaje, taj su potez smatrali čudom. Sulejman je opremio i uljepšao Carigrad i druge gradove džamijama, školama, bolnicama, palačama, mauzolejima, mostovima, akveduktima, javnim kupalištima; vjeruje se kako je čak 235 građevina podigao njegov glavni arhitekt Sinan. Sinan, kršćanin iz Anatolije, izrastao je u najistaknutijeg arhitekta kojeg je Turska ikada imala. Njegovo remek-djelo je veličanstvena džamija Süleymaniye, nazvana po njegovu vladaru i osmišljena tako da zasjeni Aju Sofiju.
Iako su osmanski Turci dali značajan doprinos na trima područjima: arhitekturi, poeziji i državništvu – posjedovali su osobit dar za organizaciju i uspostavili su jedan od najučinkovitijih birokratskih sustava koje je svijet ikada vidio. Turci su štitili prava nemuslimana unutar Carstva, dijeleći Židove i kršćane na tzv. millete. Radilo se o autonomnim vjerskim zajednicama, koje su same upravljale prema vlastitim zakonima, a na čelu im je bio vjerski vođa odgovoran središnjoj vlasti, posebice vezano za plaćanje poreza i održavanje unutarnje sigurnosti. Obveze plaćanja poreza su uključivale i "devşirme", sustav regrutiranja kršćanskih mladića sa Balkana koji su preobraćani na islam i odvođeni u Istanbul radi obrazovanja i doživotne službe sultanu. Vojna sila proizašla iz sustava "devşirme" bila je poznata kao glasoviti korpus janjičara.
Središnja uprava Carstva se sastojala od 3 glavna dijela. Prvi je bio sultanov golemi dvor. Drugi su vladini odjeli pod nadzorom velikog vezira, koji je bio sultanov zamjenik u svim državnim poslovima. Naposljetku, i treće, muslimansku vjersku instituciju činili su dužnosnici zaduženi za obrazovanje i pravo, pod vrhovnim vodstvom šejh-ul-islama. Opća učinkovitost osmanskog političkog sustava ovisila je o sposobnosti najvažnijih među tim dužnosnicima, ili kadija, koji su bili odgovorni za lokalnu upravu i kazneno pravo. Ipak, kada su kadije počele donositi odluke iz političkih ili financijskih pobuda - cijeli se osmanski politički sustav počeo urušavati.
Osmanski su uspjesi nakratko prekinuti početkom 17. stoljeća, ali su vremenom nastavljeni. Mlečani su, 1669. godine, bili prisiljeni priznati gubitak Krete. Mađarska je napadnuta 1664. godine. To je bilo posljednje tursko osvajanje nekog europskog kraljevstva, jer su Ukrajinci priznali osmansku vlast, Poljaci su im prepustili Podoliju, i Turci su, 1683. godine, pokrenuli posljednju i neuspješnu opsadu Beča. Iako je Carstvo opstalo još nekoliko stoljeća, od tog trenutka je njegova moć polako počela slabiti zbog unutarnjeg propadanja i nesposobnosti praćenja tehnološkog napretka Zapada.
Vahabizam (ili vehabizam)
Ministarstvo obrane SAD-a objavilo je, u rujnu 2002. godine, prijevod iračkog obavještajnog dokumenta "Pojava vahabizma i njegovi povijesni korijeni" ("The Emergence of Wahhabism and its Historical Roots"). Dokument je prenosio istraživanja nekoliko arapskih povjesničara koja su ukazivala na to da su Abdul Wahhab i njegov pokrovitelj Ibn Saud (osnivač saudijske dinastije koja i danas vlada Saudijskom Arabijom) – potajno bili židovskog podrijetla. Dr. Mustafa Turan, u djelu "Dönmeh Židovi", piše da je Mohammed ibn Abdul Wahhab bio potomak obitelji Dönmeh. Turan tvrdi da se Abdulov djed, Sulayman, zapravo zvao Shulman, i da je pripadao židovskoj zajednici u turskoj Bursi. Odatle se preselio u Damask, gdje je odglumio prelazak na islam, no navodno je protjeran zbog bavljenja vračanjem. Potom je pobjegao u Egipat, gdje je također naišao na osudu, pa se uputio u Hidžaz, u zapadnom dijelu Arapskog poluotoka. Ondje se oženio i dobio sina, oca Abdul Wahhaba. Istu tvrdnju iznosi i Rifat Salim Kabar u djelu "Židovi Dönmeh i podrijetlo saudijskih vahabija" ("The Dönmeh Jews and the Origin of the Saudi Wahabis").
Pleme Aniza, kojem pripadaju i Saudijci i vladajuća kuvajtska obitelj Sabah, izvorno potječe iz Hajbara u Arabiji, područja koje su prije dolaska islama nastanjivali Židovi. Izvještaj o židovskom podrijetlu saudijske obitelji objavio je Mohammad Sakher, također se tvrdi da je saudijski režim naredio njegovo ubojstvo zbog ovih otkrića. Djelo "Vahabistički pokret / Istina i korijeni" ("The Wahabi Movement/The Truth and Roots"), autora Abdul Wahhaba Ibrahima al-Shammarija, donosi priču sličnu Sakherovoj, prema kojoj Ibn Saud navodno potječe od Mordechaija bin Ibrahima bin Mushija, židovskog trgovca iz Basre. Navodno je, nakon što su mu pristupili pripadnici arapskog plemena Aniza, taj Mordechai tvrdio da je jedan od njih i sa njima otputovao u Nadžd, gdje je njegovo ime postalo Markhan bin Ibrahim bin Musa.
Irački obavještajni dokumenti također su se pozivali na "Hempher Memoirs". Britanska umiješanost u Wahhabovu misiju detaljno je opisana u djelu objavljenom 1970-ih, "Memoirs of Mr. Hempher". Kritičari su to djelo odbacili kao krivotvorinu. Ali, još je 1888. godine, Ayyub Sabri-paša (poznati osmanski pisac i turski mornarički admiral koji je služio u osmanskoj vojsci na Arapskom poluotoku) opisao povezanost i zajedničko djelovanje Abdula Wahhaba sa britanskim špijunom imena Hempher, koji mu je "usadio trikove i laži naučene u britanskom Ministarstvu za Commonwealth". Kako god bilo, apsurdnost tvrdnji Abdula Wahhaba, ali i smjer i posljedice njegovih izjava upućuju na to da je on, na ovaj ili onaj način, bio u službi britanskog kolonijalizma. Što je najvažnije, unatoč žestokim poricanjima, misija vahhabita uspjela je opstati usprkos protivljenju drugih muslimana i to jedino zahvaljujući britanskoj potpori.
Ono što misiju Abdula Wahhaba čini tako sumnjivom jest činjenica da su njegova učenja pružila upravo onaj izgovor koji je Britancima bio potreban. Umjesto da se pozabavi pitanjem gdje su u Osmanskom Carstvu doista bile potrebne reforme, on se usredotočio na mnogo trivijalnije pitanje. Specifična praksa koju je Abdul Wahhab osuđivao bila je poznata kao tawassul; riječ je o praksi u kojoj su sufije tražili zagovor kod Boga posredstvom svojih svetaca, odnosno walija. Abdul Wahhab je to okarakterizirao kao shirk (mnogoboštvo), što je po njemu predstavljalo kufr (otpadništvo od vjere), jer je smatrao da takva praksa neizravno pripisuje božanska svojstva svecu. Drugim riječima (i prema Wahhabu): ti su se sveci tretirali kao bogovi. Stoga je to, u njegovim očima, predstavljalo čin otpadništva i navodno je opravdavao pogubljenje počinitelja.
Pobijanja stavova Abdula Wahhaba započela su od strane njegovog vlastitog brata i oca. Njegov brat, Sulayman, izjavio je da Abdul Wahhab:
"...tvrdi da slijedi Časni Kur'an i sunnet [primjer Poslanika i njegovih drugova, kako ga prihvaćaju suniti], te se usuđuje donositi zaključke iz njihovih učenja, ne obazirući se ni na kakvo protivljenje. Svakoga tko mu se suprotstavi naziva heretikom, iako sam ne posjeduje nijednu od kvalifikacija mudžtehida [onih koji provode neovisno pravno-teološko rasuđivanje]."
Tijekom ranog školovanja Abdula Wahhaba u Hidžazu, njegovi učitelji, Mohammed Hayet Sindi i Mohammed Suleiman Kurdi, sumnjičili su ga za ateizam. U samom Nadždu, rodnoj regiji Abdula Wahhaba, kampanju kritike predvodio je hanbelijski učenjak, Mohammed bin Abdarahman Afaleq. Pobijanja njegovih stavova brzo su se proširila na Irak, Jemen i sjevernu Afriku. Godine 1743. je Ahmad ibn Barkat Tandatawi, šafijski učenjak iz Meke, napisao pobijanje koje je podržalo deset učenjaka, uključujući muftije četiriju pravnih škola (mezheba). Ipak, najvažnije pobijanje napisao je Ahmad ibn Zayni Dahlan, šafijski muftija Meke, a djelo je nosilo naslov "Fitnatul Wahhabiya" ("Vehabijska kontroverza"). Ugledni hanefijski učenjak sa početka 19. stoljeća, Mohammed Amin ibn Abidin, oštro je osudio Abdula Wahhaba i njegovu teologiju:
"Tvrdio je da je hanbelija, no njegovo je razmišljanje bilo takvo da je samo on bio musliman, dok su svi ostali bili mušrici [mnogobošci]. Pod tom je izlikom tvrdio da je dopušteno ubijati Ahl as-Sunnah [sljedbenike sunitske tradicije], sve dok Allah nije uništio njega i njegove sljedbenike 1233. godine po hidžri [1818. godine] posredstvom muslimanske vojske."
Oko 1744. godine je sklopljeno savezništvo između Abdula Wahhaba i Mohammeda ibn Sauda (utemeljitelja saudijsko-vehabijske dinastije i budućih vladara Saudijske Arabije), pri čemu je Saudov najstariji sin, Abdul Aziz ibn Saud, oženio kćer Abdula Wahhaba. Godine 1746. Abdul Wahhab izdaje službenu proglas o "džihadu" protiv Ummeta, odnosno protiv svih drugih osim onih koji su slijedili njegove propise za "pročišćavanje" njegove inačice monoteizma (Tawhid). Na iznimnu prirodu Wahhabove objave ukazuje David Commins, u djelu "The Wahhabi Mission and Saudi Arabia" ("Wahhabijska misija i Saudijska Arabija"):
"Još od rane islamske povijesti muslimani su se razilazili u mišljenjima o tome što čini ispravno vjerovanje, no takve razlike u većini slučajeva nisu dovodile do vojnih sukoba, niti do primjene prisilnih mjera nalik inkviziciji."
Uz potporu obitelji Al Saud i potaknuti "fetvama" Abdula Wahhaba - vahabiti su krenuli u rušilački pohod: ubijali su tisuće muslimana, porobljavali njihove žene i djecu, oduzimali im imovinu, uništavali brojna islamska svetišta i relikvije. Uništili su sve grobove Poslanikovih drugova do kojih su mogli doći, a u Medini su opljačkali riznicu Poslanikove džamije. Ipak, riječima jednog engleskog pisca iz 19. stoljeća, u svojim su osvajanjima bili zloglasni po tome što su "pokolju davali prednost pred plijenom". Također, postavljajući presedan za iznimno okrutno tumačenje islama, koje je vremenom oblikovalo percepciju šerijata, Abdul Wahhab naredio je kamenovanje žene optužene za preljub. Suvremene reakcije upućuju na to da je takva kazna bila vrlo rijetka. Kako objašnjava David Commins: "U kronikama zapis o kamenovanju odiše tonom u stilu: 'Da, teško je povjerovati, ali istina je'."
Sotonini rogovi
Godine 1801. i 1802. vahabiti su napali i zauzeli šijitske svete gradove Karbalu i Nadžaf u današnjem Iraku, masakrirali dio stanovništva i uništili grob Huseina ibn Alija, unuka proroka Muhameda i sina Muhamedova zeta Alija. Godine 1803. i 1804. su vahabiti zauzeli Meku i Medinu, te uništili povijesne spomenike i sveta mjesta, poput svetišta podignutog iznad groba Fatime, Muhamedove kćeri. Kada su namjeravali uništiti i sam Muhamedov grob, smatrajući ga mjestom "idolopoklonstva", to je izazvalo ogorčenje diljem islamskog svijeta. U Meki su srušeni grobovi Muhamedovih najbližih srodnika na groblju Jannatul Mualla, uključujući grob njegove prve supruge Hatidže. Početno uklanjanje tih objekata započelo je 1806. godine, kada je vahabitska vojska Prve saudijske države okupirala Medinu i sustavno sravnila sa zemljom mnoge građevine na prostranom groblju Jannat al-Baqi, smještenom uz Al-Masjid al-Nabawi (Poslanikovu džamiju), gdje su počivali posmrtni ostaci mnogih članova Poslanikove obitelji, njegovih bliskih drugova i ključnih ličnosti ranog islama. Razni mauzoleji koje su podigli osmanski Turci sravnjeni su sa zemljom. Na meti su se našle i džamije diljem grada i pokušalo se srušiti i Muhamedov grob, ali nakon što su kritike odjeknule čak i u dalekoj Indiji, od svih se takvih pokušaja naposljetku odustalo.
Naposljetku je, 1811. godine, osmanski kalif iz Istanbula poslao vojsku pod vodstvom Muhameda Ali-paše (osmanskog namjesnika i guvernera albanskog podrijetla koji je 1805. godine postao de facto vladar Egipta) da uguši i uništi vahabističku pobunu. Muhamed Ali-paša bio je drugi sin Ibrahima-age, trgovca duhanom i brodovlasnika albanskog podrijetla i pripadnika bektašijskog reda, koji je usto služio i kao osmanski zapovjednik manje postrojbe u njihovu rodnom mjestu. Nakon poraza, vahabistički vođe Uthman al-Mudayiqi i Mubarak ibn Maghyan poslani su u Istanbul, gdje su ih vodali ulicama u povorci prije nego što su pogubljeni. Ali-paša je također poslao postrojbe pod zapovjedništvom svog drugog sina, Ibrahim-paše, neka istrijebi vahabite iz Sirije, Iraka i Kuvajta. Arapi koji su stradali od ruku vahabita podigli su ustanak i pridružili se snagama Ali-paše. Godine 1818. je osvojeno i uništeno vahabističko uporište Diriyah; no, neki pripadnici obitelji Saud dobili su zaštitu Britanaca u Džedi. Vođa, Abdullah ibn Saud, poslan je u Istanbul, gdje je pogubljen zajedno sa ostalim zarobljenim vahabitima po nalogu tadašnjeg šejh-ul-islama Mustafe Asim-efendije. Ostatak vahabitskog klana je zatočen u Kairu. Mnogo manji Emirat Nadžd osnovan je 1824. godine.
Unatoč svemu, tijekom ostatka 19. stoljeća, obitelj Al Saud borila se za prevlast u unutrašnjosti područja koje će kasnije postati Saudijska Arabija i opetovano tražili britansku potporu protiv druge arapske vladarske obitelji, Al Rashid, koja je vladala emiratom Jabal Shammar. Godine 1848., Faisal bin Turki Al Saud, drugi vladar Druge saudijske države i rođak pogubljenog Abdullaha, vratio se u središnju Arabiju iz Kaira, te zatražio od britanskog političkog rezidenta u perzijskom gradu Bushireu "potporu za svog predstavnika u Trucijalnom Omanu". Faisal se ponovno obratio britanskom rezidentu 1851. godine, ovaj put tražeći pomoć i potporu pri prikupljanju zekata (godišnjeg islamskog poreza za siromašne) od Bahreina. Budući lokalni muslimani nisu priznavali ovlast Saudijaca da im nameću porez, zekat je u biti predstavljao oblik iznude. Potaknuti Faisalovim pozivima, Britanci su, 1865. godine, naposljetku odlučili poslati Lewisa Pellyja, pukovnika britanske vojske, u posjet Faisalu u Rijad. Tijekom njihova susreta Faisal je Pellyju objasnio da postoje dvije vrste pustinjskog ratovanja: vjerski rat i politički rat. Političko ratovanje podrazumijeva kompromis. No, "kada je riječ o vjeri", dodao je, "ubijamo sve".
Godine 1866., godinu dana nakon Faisalove smrti, njegov sin Abdullah bin Faisal Al Saud je potpisao sporazum o "prijateljstvu" sa Britancima. Ipak, Abdullah i njegov mlađi brat Saud proveli su veći dio ostatka 19. stoljeća u međusobnom sukobu, oko pitanja nasljeđivanja vlasti. Dok su se Saudijci međusobno sukobljavali, osmanska vlast i njeni lokalni arapski saveznici – domoljubni klan Rashid iz Ha'ila pod vodstvom Mohammada Ibn Rasheeda – učvrstili su svoju moć i položaj u središnjoj Arabiji. Naposljetku su, 1891. godine, Rašidovci uspjeli poraziti saudijsko-vahabijski savez i preoteti im Rijad. 1891. godine je obitelj Al Rashid odnijela pobjedu, a obitelj Al Saud bila je prisiljena otići u izbjeglištvo u Kuvajt.
Britanska Indija
Indijski muslimani su do danas, vjerojatno više od bilo koje druge muslimanske zajednice na svijetu, najnesretnije žrtve britanske strategije 'Zavadi pa vladaj'. Zbog stalnih prijepora, koje potiču disfunkcionalni izdanci salafijskih i vahabijskih pokreta (koje su izvorno podupirali Britanci), a prvenstveno pokreti Deobandi, Barelvi i Ahl-i Hadith – neprestano su upleteni u međusobna prepucavanja i sitničave sukobe, čime se hrani prezira vrijedan stereotip o muslimanskom fanatiku, koji snažno potiče islamofobne predrasude. Taj je kaos izravna posljedica britanske vladavine u Indiji, što je započelo sa Britanskom istočnoindijskom kompanijom, kojom su dominirali slobodni zidari i koja je utrla put tzv. britanskom "Raju". Nakon osnutka Velike lože Engleske, 1717. godine, slobodno zidarstvo brzo se proširilo Europom, a samo dva desetljeća kasnije europski su masoni i lože djelovali u nekoliko regija Bliskog istoka i sjeverne Afrike: u Alepu, Smirni i na Krfu (1738.), u Aleksandreti (početkom 1749.), u istočnoj Turskoj (1762.), u Carigradu (1769.), u Tunisu i Alžiru (1784./85.), te u Egiptu (1794.). Ekspanziju je pratio osobito snažan utjecaj strategije "zavadi pa vladaj" u islamskom svijetu, posebno u Indiji pod britanskom vlašću, što je rezultiralo bujanjem međusobnih sukoba koji su prisutni do danas. Kako objašnjava Yoginder Sikand, indijski pisac i akademik, koji je magistrirao sociologiju na Sveučilištu Jawaharlal Nehru u New Delhiju i doktorirao povijest na Sveučilištu u Londonu:
"Uspostava britanske vlasti u Indiji imala je dalekosežne posljedice za poimanje muslimanskog i islamskog identiteta. Raširena percepcija da je islam ugrožen pridonijela je jačanju osjećaja muslimanskog jedinstva koje nadilazi sektaške i etničke granice. Ipak, istodobno je britanska vlast otvorila prostor za suparništvo unutar same muslimanske zajednice. Upravo su se u tom razdoblju pojavile ozbiljne razlike unutar šireg kruga sunitskih muslimana, što je dovelo do razvoja jasno definiranih skupina nalik sektama – koje su se po mnogim pitanjima međusobno sukobljavale – a među kojima su najistaknutije bile Deobandi, Barelvi i Ahl-i Hadith. Svaka od tih skupina polagala je pravo na monopol u predstavljanju "autentične" sunitske tradicije, odnosno "Ahl al-Sunnah wa-l-Jama‘ah", pritom označavajući suparničke skupine kao zastranjele, a u nekim slučajevima čak i kao otpadnike od vjere. To je u prvi plan stavilo duboko podijeljenu i žestoko osporavanu prirodu sunitske ortodoksije."
Upravo je u Indiji – pod vlašću Britanske istočnoindijske kompanije, tj. razdoblje koje je poznato kao "vladavina Kompanije" ili "Company Raj" i ondje je britanski utjecaj bio najsnažniji – vjerski preporod nadahnut vahabizmom pridonio brojnim uzavrelim sektaškim prijeporima. Istočnoindijska kompanija (EIC) je osnovana 1600. godine. Uspostavila je svoju prvu trgovačku postaju u Indiji 1612. godine, te je tijekom sljedećih desetljeća postupno proširila svoju prisutnost u toj regiji. Tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756.–1763.) – globalnog sukoba, u koji je bila uključena većina europskih velesila, ali koji se vodio prvenstveno u Europi i Americi – Istočnoindijska kompanija kreće sa procesom ubrzanog širenja u Indiji. To je rezultiralo time da je, do 1857. godine, većina potkontinenta došla pod njezinu vlast, kada je izbila Indijska pobuna (poznato i kao Pobuna sepoja) protiv vladavine Kompanije. Nakon gušenja pobune, Zakon o upravi Indijom iz 1858. godine (Government of India Act 1858) dovodi do toga da teritoriji kojima je upravljala Istočnoindijska kompanija prelaze pod izravnu upravu Krune. Ured za Indiju (India Office) preuzeo je upravljanje bivšim teritorijima Kompanije - koji su postali poznati kao Britanska Indija (British Raj).
Prije britanske okupacije, veliki dio Indije bio je pod vlašću Mogulskog Carstva, koje je zapravo bilo pokrajina Osmanskog Carstva. Mogulski carevi bili su potomci Mongola, točnije Džingis-kana. Mogulsko Carstvo je osnovano 1526. godine i bilo na vrhuncu svoje moći krajem 17. i početkom 18. stoljeća, kada je nadziralo veći dio indijskog potkontinenta. Moguli su stvorili impresivnu civilizaciju čija su najupečatljivija ostavština arhitektonska djela, osobito ona nastala za vladavine Šaha Džahana, kada je izgrađen i Tadž Mahal. Mogulsko Carstvo doseglo je vrhunac teritorijalnog širenja za vladavine Aurangzeba (1618.–1707.), koji je vjerojatno bio najbogatiji i najmoćniji čovjek svoga vremena.
Mogulsko Carstvo bilo je jedno od najbogatijih carstava u povijesti, u to doba zasigurno i najbogatije na svijetu. Pod mogulskom vlašću je Indija, sve do 18. stoljeća, ostvarivala oko 28% svjetske industrijske proizvodnje, uz značajan izvoz tekstila, proizvoda brodogradnje i čelika. No, raskoš Mogula izazvala je zavist Britanaca, tako su 1600. godine osnovali Istočnoindijsku kompaniju, koja je otvorila vrata kolonizaciji ove zemlje i toliko je ukrala njezina bogatstva da se Indija danas ubraja među siromašnije zemlje svijeta. Novo istraživanje ugledne ekonomistice Utse Patne, temeljeno na gotovo dva stoljeća detaljnih podataka o porezima i trgovini, objavljeno u izdanju Columbia University Pressa, zaključilo je da je Britanija u razdoblju od 1765. do 1938. godine iz Indije izvukla ukupno gotovo 45 bilijuna dolara.
Istočnoindijska kompanija, uživajući carsku potporu, ubrzo je proširila svoje komercijalne trgovačke aktivnosti. Nadmašila je portugalski Estado da India, koji je prethodno uspostavio uporišta u Goi, Chittagongu i Bombayu. Portugal je kasnije prepustio Bombay Engleskoj, kao dio miraza Katarine od Bragançe prilikom njene udaje za engleskog kralja Karla II., poznat kao "kralj zidar" (brata Elizabete Stuart, povezane sa alkemijskim vjenčanjem rozenkrojcera). Katarina od Braganze bila je kći Ivana IV. Portugalskog, a njegovim je stupanjem na prijestolje dinastija Braganza i zasjela na portugalsko prijestolje. Njena majka bila je Luisa de Guzmán, iz vojvodske kuće Medina-Sidonia, za koju se tvrdilo da je kriptožidovskog podrijetla.
Prema riječima Davida Katza: Benjamin Levy, neslužbeni kralj aškenaske zajednice u Londonu (koji je u taj grad stigao sa drugim članovima obitelji iz Hamburga, grada koji je za Aškenaze bio ono što je Amsterdam bio za sefardsku zajednicu), bio je jedan od izvornih dioničara Banke Engleske i jedini Židov na tom popisu. Također, navodi se kako je bio zaslužan za ishođenje nove povelje za Istočnoindijsku kompaniju, 1698. godine, zbog čega se njegovo ime našlo na drugom mjestu u njezinim registrima. Zapravo, kako to objašnjava Samir Abed-Rabbo: "Europskim Židovima, kolonizacija putem kompanija sa kraljevskom poveljom, nije bila strana. Zloglasna Nizozemska istočnoindijska kompanija (VOC, 1602.), Nizozemska zapadnoindijska kompanija (GWC, 1621.) i Levantska kompanija (1811.) sve su više bile u vlasništvu Židova i pod njihovim upravljanjem." Charles Boxer je zabilježio: "Iako su iberski autori tvrdili da su kripto-Židovi ili marani odigrali važnu ulogu u osnivanju kompanija VOC i GWC, istraživanja su pokazala da su isprva imali sporednu ulogu, no njihov se utjecaj povećao tijekom razdoblja nizozemske prisutnosti u Brazilu." Ukupan broj Židova u Amsterdamu 1674. godine je iznosio 7.500 od ukupno 215.000 stanovnika. Usporedbe radi: "Godine 1656., kada je Kompanija već najmanje 20 godina bila duboko uključena u trgovinu robljem, 7 od 167 dioničara – odnosno 4% – bili su Židovi; taj se broj 1658. godine popeo na 11 od 169, odnosno 6.5%. Godine 1671. bilo je 10 židovskih ulagača, što je činilo 5% od ukupno 192 dioničara Kompanije. Tri godine kasnije, 11 'glavnih sudionika' Kompanije – ili 10% svih takvih dioničara – bili su Židovi." Obje su kompanije bile duboko uključene u europske kolonijalne pothvate, kao i u trgovinu robljem i opijumom.
Britanska istočnoindijska kompanija, koja je djelovala kao suverena sila u ime britanske Krune, provodila je vojnu vlast i preuzimala upravne funkcije, oslanjajući se pritom na bratske veze unutar slobodnog zidarstva. Prema riječima Jessice L. Harland-Jacobs:
"U Indiji je, primjerice, slobodno zidarstvo bilo – u svakom praktičnom smislu, ako ne i po samoj namjeri – isključivo europska institucija koja je cvjetala među službenicima Istočnoindijske kompanije, državnim dužnosnicima, pripadnicima trgovačkih i strukovnih slojeva, te vojnim časnicima."
"Čini se", navodi dalje Jessica L. Harland-Jacobs u djelu "Builders of Empire: Freemasons and British Imperialism" ("Graditelji Carstva: slobodni zidari i britanski imperijalizam"), "da je slobodno zidarstvo imalo ključnu ulogu u izgradnji i koheziji Carstva." Sredinom 18. stoljeća je slobodno zidarstvo postalo globalna institucija, pustivši korijenje diljem Britanskog otočja, Europe, britanskog atlantskog carstva, i svugdje gdje su Britanci proširili svoju kolonijalnu vlast: na Karibima, u Britanskoj Sjevernoj Americi i Južnoj Aziji. Gdje god da su se nalazili u svijetu, britanski slobodni zidari su se oslanjali na ono što je jedan član iz 19. stoljeća, sa potpunim pravom opisao kao masonski "golemi lanac koji se proteže oko cijele zemaljske kugle". Širenje slobodnog zidarstva bilo je toliko uspješno, te se krajem 1880-ih škotski veliki meštar mogao pohvaliti: "Gdje god je stigla naša zastava, možemo reći da je stiglo i slobodno zidarstvo, te smo mogli osnovati lože za one koji su napustili naše obale kako bi utemeljili nova carstva." Prepoznajući uzajamni odnos između slobodnog zidarstva i imperijalizma, bivši državni tajnik za kolonije i visoki masonski dužnosnik, lord Carnarvon (bio oženjen Alminom Victorijom Marijom Alexandrom Wombwell, za koju se tvrdilo da je nezakonita kći milijunaša i bankara Alfreda de Rothschilda) je izjavio:
"Odmah u stopu prateći kolonizaciju, gdje god je podignuta koliba doseljenika ili se zavijorila zastava osvajanja, ondje slobodno zidarstvo ubrzo stječe jednaku prevlast... Ono je odražavalo... i učvršćivalo Britansko Carstvo."
Slobodno zidarstvo su u Indiju donijeli članovi Istočnoindijske kompanije; prva loža osnovana pod jurisdikcijom Velike lože Engleske posvećena je 1728. godine, u utvrdi Fort William u Calcutti. Sljedeće godine je kapetan Ralph Farwinter imenovan privremenim velikim meštrom za Istočnu Indiju. Provincijalna velika loža osnovana je u Madrasu (1752.) i u Bombayu (1758.). Lože su u Indiji osnivale i druge zemlje, ili masonske jurisdikcije. Loža Solomon osnovana je 1758. godine u Tandelgi (Bengal) prema nizozemskom ustavu, a utemeljio ju je zapovjednik flote Nizozemske istočnoindijske kompanije. Loža Sincere Amitié je utemeljena prema francuskom ustavu i dobila je povelju za rad u Pondicherryju 1787. godine. Godine 1807. u Tranquebaru (Tamil Nadu) osnovana je loža de l’Amour Fraternel, temeljem ovlaštenja koje je izdala Nacionalna velika loža Danske. Prvi zabilježeni indijski slobodni zidar bio je musliman, Umdat-ul-Umara, navab države Carnatic u Mogulskom Carstvu, od 1795. do 1801. godine. Njegov otac, Mohammed Ali Khan Wallajah je bio bliski saveznik Britanske istočnoindijske kompanije.
Slobodni zidari često su obnašali dužnosti guvernera ili generalnih guvernera diljem Carstva; npr. lord William Hastings, lord Dalhousie, princ Edward, general Amherst, lord Clive, general Wolfe, kapetan Cook, lord Cornwallis, Warren Hastings. Guverner William Pitt Amherst je bio časnik britanske vojske i vrhovni zapovjednik snaga britanske vojske. Francis Rawdon-Hastings, 2. grof od Moire (od 1806. do 1808. godine veliki meštar Velike lože Škotske) je obnašao dužnost generalnog guvernera Indije od 1813. godine (kada je Zakonom o povelji Kompanije okončan monopol Istočnoindijske kompanije) do 1823. godine. Moira je djelovao kao "vršitelj dužnosti velikog meštra Najstarijeg i časnog društva slobodnih i prihvaćenih zidara u cijeloj Indiji i nad njom [...]". Pod njegovom upravom osvojena su velika područja strane od Gurki i Maratha: useljavanje Britanaca se povećalo, što je dovelo do naglog širenja slobodnozidarskog članstva diljem Indije.
Bernard S. Cohn primijetio je da su Britanci bili uvjereni kako su Indijci posebno prijemčivi za raskoš i svečanosti. Objašnjava Simon Deschamps: "Slobodno zidarstvo u Indiji bilo je sklono raskoši. Organiziralo je javne povorke, bankete i ceremonije polaganja kamena temeljca, u razmjerima kakvi dotada nisu viđeni." Npr. godine 1813. je 120 slobodnih zidara sudjelovalo u povorci koja je krenula iz zgrade vlade (Government House) u Kalkuti da bi pozdravila lorda Moiru, koji je upravo bio imenovan generalnim guvernerom Indije i provincijskim velikim majstorom Bengala. Moira je izrazio zahvalnost na toj raskošnoj dobrodošlici, istaknuvši kako se nalazi "ovdje, gdje je, više nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta, privrženost ceremonijama najdublje ukorijenjena." Slično tome, njegov nasljednik Amherst također je izričito zatražio od slobodnih zidara iz Kalkute neka (1824.) polože kamen temeljac za Hindu College. Prema pisanju lista 'Calcutta Gazette': kamen temeljac koledža položen je "uz uobičajene, impozantne masonske ceremonije". Zaista, slobodno je zidarstvo sudjelovalo u polaganju kamenja temeljca za većinu kolonijalnih građevina u Indiji.
Nakon Moire, a prije lorda Dalhousieja (bivšeg škotskog velikog majstora koji je obnašao dužnost generalnog guvernera Indije od 1848. do 1856. i čije su reforme, kako se smatra, izazvale pobunu sepoja 1857. godine) nije bilo generalnog guvernera koji je ujedno bio slobodni zidar. Za vrijeme mandata lorda Dalhousieja britanska se vlast sve više centralizirala. Anektirao je sikhsku državu (1849.) i dio Burme (1852.). Uveo je telegraf, željeznicu, poštanski sustav i sustave za navodnjavanje. Također se usredotočio na anglizaciju indijskog društva, te se zalagao za masovno obrazovanje i misionarsko kršćanstvo. Nakon pobune 1857. godine, preostale ovlasti Kompanije prenesene su na Krunu. Time je započela izravna vladavina Britanskog Carstva i uspostavljena je izravna kontrola nad teritorijima današnjeg Bangladeša, Pakistana i Indije.
Indijski vehabijski pokret
Kako detaljno navodi Allen Charles: prije uspostave britanske vlasti, muslimanska zajednica u Indiji je ovisila o političkom vodstvu muslimanske aristokracije, na čelu sa mogulskim carem u Delhiju, koji je Indijom vladao posredstvom brojnih regionalnih namjesnika. Kako je moć Mogula slabila, ti su se namjesnici nametnuli kao lokalni vladari, bilo kao muslimanski nababi ili kao hinduistički, odnosno sikhski, maharadže. Vremenom je britanska uprava u Indiji zamijenila to političko vodstvo modernom administracijom. Posljedica toga bila je daljnja podjela unutar muslimanske zajednice u Indiji, većinom glede načina na koji treba reagirati na tu promjenu. Manjina je zastupala stajalište da bi muslimani trebali slijediti primjer Zapada i raditi na napretku muslimanske zajednice unutar okvira britanske vlasti (Britanskog Raja), sve dok ne budu sposobni samostalno djelovati.
Prvi reformator u Indiji, kojega se smatra zagovornikom vjerske obnove (revivalistom), bio je Shah Waliullah, rođen tijekom vladavine mogulskog cara Aurangzeba. U razdoblju slabljenja muslimanske moći, Shah Waliullah zalagao se za obnovu muslimanske vlasti i intelektualnog života u Južnoj Aziji. Waliullah je, 1730. godine, otputovao u Meku na hodočašće (hadž) i učio kod Shaykha al-Madanija, uglednog učitelja hadisa, u čijoj je knjižnici otkrio djela Ibn Taymiyyaha. Abdul Wahhab je, u svojim kasnim dvadesetima, u Medini proučavao hadis kod Indijca Mohammeda Hayata al-Sindija, sufije iz reda Naqshbandi i šafijskog pravnika koji je cijenio Ibn Taymiyyaha i bio učenik Ibrahima al-Kuranija. Potonji je podučavao hadisu Shaha Waliullaha i upoznao ga sa idejama Ibn Taymiyyaha. Po povratku u Indiju, Waliullah je, baš kao i Abdul Wahhab, propovijedao nužnost pročišćenja islamskog monoteizma, te se – poput Ibn Taymiyyaha – suprotstavio sunitskoj tradiciji, proglasivši se mudžtahidom.
Osoba kojoj se pripisuje uvođenje vahabizma u Indiju jest Syed Ahmad Barelvi (učenik Shaha Abdul Aziza), islamskog učenjaka i sina Shaha Waliullaha. Otprilike 1819. godine je Shah Ismail Dehlvi izložio je teološka učenja svog učitelja Syeda Ahmada, u djelu "Sirat’ul Mustaqim". Shah Ismail bio je suvremenik Mohammeda ibn Abdul Wahhaba i obojica su u Medini učila kod istih učitelja. Godine 1821. je Shah Ismail krenuo na hadž sa Syedom Ahmadom i skupinom njegovih sljedbenika. Shah Ismail izvijestio je da su on i Syed Ahmad, nakon posjeta Meki i Medini, zajedno putovali prema sjeveru sve do Carigrada prije povratka u Arabiju, a cijelo je putovanje trajalo šest godina. Shah Ismail se uvelike oslanjao na spise Ibn Taymiyyaha, njegova učenika Ibn al-Qayyima, Abdul Wahhaba i Shawkanija. Prema njegovu mišljenju, prethodnici, odnosno salaf, predstavljali su savršen uzor moralnog ponašanja. Ipak, Shah Ismail nije vidio sukob između salafizma i sufizma, te je nastojao povezati te dvije tradicije. Smatrao je da salafizam pretvara islamski ritualizam u organizirani program društvene mobilizacije (što se očitovalo u njegovu vojnom pohodu), dok sufizam preobražava moralnu energiju ljudi u duhovno buđenje.
Međutim, kako je istaknuo Allen, činjenica jest da su Syed Ahmad i Shah Ismail u Meku već bili spremni prihvatiti Abdul Wahhabovu viziju tawhida (monoteizma), zahvaljujući duhovnoj naobrazbi stečenoj u delhijskoj medresi "Madrassah-i-Rahimiya", na koju je utjecao Shah Waliullah. "Kada se Syed Ahmad vratio u Indiju", dodaje Allen, "sa sobom je donio znatno beskompromisniji, manje tolerantan i agresivniji islam – izravno nadahnut vahabističkim modelom – od onoga koji je usvojio učeći od svog prvog učitelja, Shaha Abdul Aziza iz Delhija."
Protivnici Syeda Ahmada nazivali su ga vahabitom, no on sam sebe nije takvim smatrao. U središtu reformskog pokreta, koji je pokrenuo Syed Ahmad, nalazilo se zalaganje za puritansko tumačenje Tawhida (monoteizma), slično pokretu Muwahhidun u Arabiji. Pokret se borio protiv lokalnih praksi i običaja povezanih sa štovanjem svetaca i posjećivanjem grobova, smatrajući ih bid’ahom (vjerskim novotarijama) i shirkom (politeizmom), koji su kvarili islam. Reformistička učenja Syeda Ahmada iznesena su u dvama istaknutim djelima: "Sirat’ul Mustaqim" i "Taqwiyatul-Iman" ("Jačanje vjere"), koja se smatraju "evanđeljem salafijskog islama u muslimanskoj Indiji". Ta su djela naglašavala središnju važnost Tawhida; zagovarala stav da činovi štovanja, poput 'due' (molitve) i žrtvovanja, pripadaju isključivo Bogu; osuđivala sve prakse i vjerovanja za koja se smatralo da na bilo koji način ugrožavaju Tawhid. Sljedbenici Syeda Ahmada vidjeli su tri izvora prijetnje svojim uvjerenjima: tradicionalni sufizam, šijizam i narodne kulturne običaje.
Indijski džihadski pokret
Shah Ismail bio je aktivan sudionik džihada koji je proglasio Syed Ahmad. Dok su drugi muslimanski aktivisti tvrdili da muslimani imaju dužnost vjerno služiti britanskoj vlasti, budući je Indija pod britanskom upravom bila sigurno mjesto – Syed Ahmad Barelvi pokrenuo je indijski džihadski pokret i vodio desetljećima dugu islamsku pobunu protiv kolonijalne vlasti u raznim pokrajinama Britanske Indije. Kada se Syed Ahmad, 1824. godine, vratio sa hodočašća u Meku, svojim je neposrednim neprijateljem smatrao Sikhsko Carstvo kojim je vladao Ranjit Singh, osnivač i prvi maharadža tog carstva, koje se širilo prema Afganistanu. Prije njegova uspona, Punjab je bio podijeljen između brojnih zaraćenih misla (konfederacija), od kojih je 12 bilo pod vlašću sikhskih vladara, a jedna pod muslimanskom. Singh je uspješno apsorbirao i ujedinio sikhske 'misle' i preuzeo kontrolu nad drugim lokalnim kraljevstvima, te stvorio Sikhsko Carstvo. Uspio je više puta odbiti invazije vanjskih vojski, posebice onih iz Afganistana, te uspostaviti prijateljske odnose sa Britancima. Syed Ahmad namjeravao je uspostaviti islamsku državu u pograničnom području sjeverozapada, u dolini Peshawara, kao stratešku bazu za buduću invaziju na Indiju. Pozvao je lokalna plemena Paštuna i Hazarewala na džihad, te zahtijevao neka se odreknu svojih plemenskih običaja i prihvate šerijat. 21. prosinca 1826. godine, Syed Ahmad i njegovih 1500 sljedbenika sukobili su se sa 4000 sikhskih vojnika u bitci kod Akora Khattaka i odnijeli značajnu pobjedu. Već u siječnju, tj. 11. siječnja 1827. godine su mu vojnici prisegnuli na vjernost, a on je proglašen kalifom i imamom. Kao odgovor, Ranjit Singh naredio je svojim generalima poduzimanje oštrijih mjera protiv pobunjenika, što je dovelo do brutalnog rata i posijalo sjeme neprijateljstva između Sikha i pograničnih plemena koje traje sve do danas. Naposljetku, u listopadu 1830. godine, novi guverner Peshawara je tajno sklopio sporazum sa Syedom Ahmadom i njegovim pobunjenicima, dopustio im neometano povlačenje iz grada, te je prepustio Peshawar i okolicu vahabitima i njihovim saveznicima. Syed Ahmad se proglasio padshahom, "velikim kraljem", te dao iskovati kovanice sa natpisom: "Ahmad Pravedni, branitelj vjere; čiji sjaj jatagana sije propast među nevjernicima." No, prije kraja godine izbio je novi ustanak. Vojnici Syeda Ahmada, u Peshawaru i okolnim selima, su pobijeni su i pokret se bio prisiljen povući u brda. Sljedeće godine, u gradu Balakotu, sikhska vojska ubila je Syeda Ahmada i odsjekla mu glavu.
Deobandi, Barelvi i Ahl-i Hadith
Utjecaj vahabizma u Indiji najizravnije je doveo do pojave skupina kao što su Deobandi i Ahl-i Hadith. Neki su muslimani prihvatili treću strategiju, tj. nesuradnju sa Britancima, što je bilo usredotočeno na vjersko učilište u Deobandu, osnovano 1866. godine. Syed Ahmad Barelvi štovan je kao važan učenjak i autoritet u pokretima Ahl-i Hadith i Deobandi (osnovao je deobandsku školu, crpeći nadahnuće iz vjerskih i političkih učenja Shaha Ismaila Dehlvija). Pokret Deobandi osnovan je 1866. godine, pri ustanovi Darul Uloom Deoband, u indijskom gradu Deobandu. Pripadnici pokreta Deobandi tvrde da oživljavaju sunnet utjelovljen u Kur'anu, predajama (hadisima) i praksi učenjaka, budući su se ljudi udaljili od proročkih tradicija. Stoga su učenjaci preuzeli zadaću podsjećanja muslimana na povratak "idealnom" načinu prakticiranja islama. Pokret Ahl-i Hadith pojavio se 1860-ih godina, pod utjecajem dviju osoba: Nazira Husayna iz Delhija i Siddiqa Hasana Khana iz Bhopala. Poput vahabija, oštro su se protivili sufijama i šijitima, i bili gorljivi sljedbenici Ibn Taymiyyaha. Te su se dvije skupine spojile nakon hodočašća u Meku, a neki su vahabijski učenjaci odlazili u Bhopal i Delhi da bi učili od njih.
Međutim, Ahl-i Hadith bio je radikalniji po pitanju taqlida (slijeđenja pravne tradicije), koji su u potpunosti odbacivali, negirajući vrijednost pravnih škola (madhhab); umjesto toga oslanjali su se isključivo na Kur'an i sunnet, što je bilo stajalište srednjovjekovnog pokreta Ahl-i Hadith, sa kojim se indijski pokret zapravo i nastojao poistovjetiti. Povijesni korijeni pokreta Ahl-i Hadith sežu do džihadskog pokreta Shaha Ismaila. Iako je islamsku državu mudžahedina kasnije uništilo Sikhsko Carstvo, Shahovi su sljedbenici nastavili širiti njegova učenja putujući indijskim potkontinentom i nazivajući se Ahl-i Hadith. Time su stvoreni preduvjeti za pojavu organiziranog oblika salafizma na tom potkontinentu. Učenja Šaha Ismaila o tavhidu (monoteizmu) i njegova žestoka osuda raznih praksi koje je smatrao širkom (mnogoboštvom), uz odbacivanje proslava poput Mavlida kao bid'e (vjerske novotarije), te uz naglašavanje potrebe za izravnim povratkom na izvorne tekstove bez slijeđenja određenog mezheba (pravne škole) – duboko su utjecali na pokret Ahl-i Hadith. Pripadnici tog pokreta postali su poznati i kao Ghair Muqallid, jer su odbacivali taklid (slijepo slijeđenje autoriteta) u korist izravnog oslanjanja na Kur'an i hadis.
Pokret Barelvi je sunitski reformistički pokret, nadahnut učenjima Šaha Abdura Rahima, osnivača medrese Rahimiyah, jednog od sastavljača djela "Fatawa-e-Alamgiri" i oca Šaha Valiulaha. Pokret Barelvi, poznat i kao "Ahl al-Sunnah wa’l Jama’ah" ("Sljedbenici Poslanikova puta i zajednice"), uglavnom slijedi hanefijsku i šafijsku pravnu školu, te maturidijsku i aš'arijsku teološku školu, a broji stotine milijuna sljedbenika. Obuhvaća različite sufijske redove (čišti, kadiri, suhrawardi i nakšbandi red), uz mnoge druge sufijske ogranke. Smatraju se nastavljačima sunitske islamske ortodoksije kakva je postojala prije uspona salafizma i pokreta Deobandi.
Istaknuti islamski učenjak i teolog, Fazl-e-Haq Khairabadi, vođa pobune iz 1857. godine, izdao je fetve protiv Šaha Ismaila Dehlvija zbog njegova učenja o Božjoj navodnoj sposobnosti da laže, što su smatrali bogohulnim. Khairabadi je predvodio otpor vahabizmu koji se pojavio u Južnoj Aziji početkom 19. stoljeća. Bio je jedan od prvih učenjaka koji su osporili učenja Šaha Ismaila Dehlvija, i to prije nego što je to nekoliko desetljeća kasnije učinio Ahmed Raza Khan Barelvi. Do kraja 19. stoljeća Khanov je pokret postao poznat kao pokret Barelvi, a definiralo ga je upravo odbacivanje vahabijskih uvjerenja. Poput ostalih sunitskih muslimana, pripadnici pokreta Barelvi svoja uvjerenja temelje na Kur'anu i sunnetu, te vjeruju u monoteizam i poslanstvo Muhammeda. Iako mogu slijediti bilo koju od škola islamske teologije (aš'arijsku ili maturidijsku), kao i bilo koji od pravnih mezheba (hanefijski, malikijski, šafijski ili hanbelijski), uz mogućnost odabira nekog od sunitskih sufijskih redova (tarikata) - većina pripadnika pokreta Barelvi u Južnoj Aziji slijedi maturidijsku školu islamske teologije, hanefijski mezheb, te sufijske redove Kadiri ili Čišti.
Međutim, pokret Barelvi također se definira nizom teoloških stajališta koja se vrte oko lika Muhameda i njegova posebnog statusa kod Boga. Nekoliko uvjerenja i praksi razlikuje taj pokret od drugih, posebice od deobandija i vahabija, uključujući vjerovanja u Muhamedovo posredništvo, Muhamedovo znanje, "Nur Muhammadiyya" ("Muhamedovo svjetlo"), te pitanje svjedoči li Muhamed ljudskim djelima. Središnja doktrina ovog pokreta jest da je Muhamed istovremeno čovjek i "Nur" ("svjetlo"), kao i što je njegovom fizičkom rođenju prethodilo njegovo postojanje kao svjetla, koje prethodi stvaranju. Iskonska stvarnost Muhameda postojala je prije stvaranja, a Bog je stvorio svijet radi Muhameda. Još jedna središnja doktrina ovog pokreta jest da Muhamed promatra i svjedoči ljudskim djelima. Taj je koncept Shah Abdul Aziz, u djelu "Tafsir Azizi Dehlavi", protumačio sljedećim riječima: "Poslanik promatra svakoga, zna za njihova dobra i loša djela, te poznaje snagu vjere (Iman) svakog pojedinog muslimana i ono što je spriječilo njihov duhovni napredak." Temeljno uvjerenje pokreta Barelvi jest da Muhamed posjeduje znanje o nevidljivom svijetu, koje mu je podario Bog i koje nije jednako Božjem znanju. Vjeruje se da Muhamed nije bio "nepismen", već "nepodučen"; i nije učio od ljudi, već od Boga, a njegovo je znanje univerzalno, te obuhvaća vidljivi i nevidljivi svijet.
Takfirizam
Do početka 20. stoljeća je pokret Ahl-i Hadith postao važan vjerski pokret diljem Južne Azije. Mnogi deobandijski učenjaci (ulama) su smatrali pokret Ahl-i Hadith prikrivenim ogrankom vahabija. Bliske veze između pokreta Ahl-i Hadith, saudijske države i vahabija sežu u rano razdoblje 20. stoljeća. Kako objašnjava Sikand:
"Iako neki pioniri unutar pokreta Ahl-i Hadith nisu skrivali svoja neslaganja sa vehabijama iz Saudijske Arabije po određenim pitanjima, pristup saudijskim sredstvima doveo je do postupnog brisanja tih razlika; štoviše, Ahl-i Hadith se počeo predstavljati kao vjerna kopija vehabizma saudijskog tipa, bez ikakvih obilježja po kojima bi se od njega razlikovao, pritom zagovarajući taj oblik islama kao normativan."
Kaos sektaških podjela unutar indijske muslimanske zajednice započeo je 1905. godine, kada je Ahmed Raza Khan Barelvi posjetio Meku i Medinu radi hadža. Ahmed Raza pripremio je nacrt dokumenta, "Al-Mu‘tamad al-Mustanad" ("Pouzdan dokaz"), koji je sadržavao fetvu kojom su utemeljitelji ustanove Darul Uloom Deoband (Ashraf Ali Thanwi, Rashid Ahmad Nanawtawi, Qasim Nanotwi i njihovi sljedbenici) - proglašeni murtadima (otpadnicima od vjere), čime su postali omraženiji čak i od nemuslimana. Povrh toga, Ahmad Raza uvrstio je u fetvu odredbu prema kojoj bi se i svatko tko ne vjeruje u otpadništvo spomenutih učenjaka (ulama) - također smatrao otpadnikom. Khan je prikupio mišljenja učenjaka u Hidžazu, objedinio ih u zbornik na arapskom jeziku "Hussam al-Haramain" ("Mač dvaju svetišta"), djelo koje sadrži 34 presude 33 učenjaka iz Medine i Meke. Međutim, pripadnici pokreta Deobandi uzvratili su da su dokazi predočeni učenjacima u Arabiji bili krivotvoreni, te da je čin takfira (proglašavanja nevjernikom) koji je Ahmed Raza usmjerio protiv njih bio nepravedan. Unatoč svemu, ovaj događaj je pokrenuo uzajamnu razmjenu fetvi između pripadnika pokreta Barelvi i Deobandi, koja traje sve do danas. Unatoč razlikama u odnosu na Deobandije, indijski učenjaci (ulema) pokreta Ahl-i Hadith (sa kraja 19. i početka 20. stoljeća) nisu išli toliko daleko da ih otvoreno proglase nevjernicima (kafirima), iako se takva optužba mogla naslutiti, obzirom na to da su njihovi učenjaci često optuživali suparnike za shirk (pridruživanje sudruga Bogu). Neki od pionira pokreta Ahl-i Hadith su surađivali sa deobandijskom ulemom pri osnivanju organizacije "Jamiat Ulema-e-Hind" ("Savez indijske uleme"), 1919. godine, iako su oštro kritizirali određene hanefijske prakse i vjerovanja. Iako je većina ranih učenjaka pokreta Ahl-i Hadith cijenila Muhammada bin Abdul-Wahhaba, nisu se nužno slagali sa svim njegovim stajalištima. Primjerice, nisu svi odobravali njegovu navodnu tvrdnju da su muslimani koji nisu dijelili njegova uvjerenja nevjernici (kafiri) i da ih treba ubiti.
Sveindijska konferencija Ahl-i Haditha, 1906. godine, okupila je uleme iz različitih dijelova Indije koje je povezivala zajednička privrženost tradiciji Ahl-i Haditha. Nakon toga, uleme Ahl-i Haditha uložile su znatne napore da bi dokazale kako su suparničke muslimanske skupine (kako sunitske, tako i šijitske) – zastranile. Pripadnici Ahl-i Haditha isticali su tvrdnju da oni predstavljaju jedinu "autentičnu" islamsku tradiciju i nastojali dodatno učvrstiti predodžbu o zasebnom identitetu Ahl-i Haditha. Kao odgovor na to, njihovi suparnici oštro su osudili Ahl-i Hadith. Ipak, unatoč zategnutim odnosima između Ahl-i Haditha i drugih skupina, rane uleme Ahl-i Haditha nisu išle toliko daleko i druge sunitske skupine izrijekom proglasile otpadnicima od vjere (murtad).
Odražavajući doslovno tumačenje saudijskog vahabijskog islama, veliki dio literature koju su proizveli indijski pripadnici Ahl-i Haditha usredotočen je na najsitnije pojedinosti obrednih praksi i vjerovanja. Njihove knjige sadrže iscrpne rasprave o onome što smatraju "ispravnim" načinom molitve, obavljanjem obrednog pranja i upućivanjem dove (molitve), kao i o pravilima vezanim uz hranu, odijevanje, brak, razvod, i slično. Glavna meta napada su suparničke muslimanske skupine, uključujući sunite, koji se osuđuju kao oni koji su "zastranili" zbog navodno pogrešnog načina obavljanja tih obreda. U raspravama se također kritizira taqlid (slijepo slijeđenje pravne škole ili autoriteta), koji neki učenjaci Ahl-i Haditha apsurdno izjednačavaju sa shirkom (pridruživanjem druga Bogu/mnogoboštvom). Na kraju, to zapravo znači proglašavanje suparnika osobama koje su izvan okvira "Ahl al-Sunnah wa‘l Jama‘ah" ("Zajednice sljedbenika sunneta i džemata"), a time i ne-muslimanima.
Skupine Barelvi i šijiti, koji vahabizam smatraju heretičkim, primili su vrlo malo ili nimalo financijske potpore iz saudijskih izvora. Dok je protivljenje ranih pripadnika pokreta Deobandi skupini Ahl-i Hadith i saudijskim vahabijama dijelom proizlazilo iz vahabijskih kritika taqlida i sufizma - nastojanje Deobandija da se distanciraju od vahabija također se moglo pripisati njihovu suparništvu sa skupinom Barelvi. Husain Ahmad Madani, rektor medrese u Deobandu, napisao je djelo "al-Shahab al-Shaqab" protiv vahabija kao odgovor na knjigu "Husam al-Harmayn" Ahmada Raza Khana, vođe pokreta Barelvi. U svojoj knjizi je Khan prikupio izjave iz djela brojnih deobandskih prvaka koje su navodno "dokazivale" kako su deobandije zapravo vahabije, stoga i kafiri (nevjernici), dodajući pritom da su i oni koji su sumnjali u to jesu li deobandije nevjernici – također nevjernici.
Iako su se neki rani deobandski vođe nastojali distancirati od saudijskih vahabija, drugi su zauzimali dvosmislen stav odgovarajući na optužbe da su i sami vahabije. Npr. Mohammed Zakariya, glavni ideolog pokreta Tablighi Jamaat (povezan sa deobandskim pokretom), otvoreno je izjavio svojim sljedbenicima: "Ja sam vatreniji vahabija od svih vas." Zakariyin otac, Yahya Kandhlawi, potjecao je iz obitelji duboko posvećene znanju i sufizmu, bio učenik Rashida Ahmada Gangohija (jednog od učenjaka i osnivača ustanove Darul Uloom Deoband) i obrazovao se i kod svog oca, strica Ilyasa Kandhlawija, koji je (1926.) osnovao pokret Tablighi Jamaat. Isto tako, Ilyasov sin i nasljednik, Yusuf Kandhlawi je izjavio: "Mi smo vatreni vahabije."
Nastavlja se....
Add comment
Comments