Jeste li znali da je Rusijom zapravo vladala "dinastija Goldstein"?

(Napomena: prije zadnjeg nastavka o pruskoj okupaciji Rusije, ovaj dio povijesti je izuzetno bitan i zato tekst ide prije nastavka)

Ovo je još uvijek dio onog užasnog niza eseja koje sam započeo o stvarnoj priči iza revolucije u Rusiji i Prvog svjetskog rata.

Još jedna uvodna napomena: pokušati ću najbolje što mogu objasniti zamršene dinastičke spletke i zavjere na kraljevskim dvorovima. Očito je da ne prihvaćam službeno objašnjenje prema kojem je Prvi svjetski rat bio posljedica "zamršenih savezništava" koja su dovela do neželjenog sukoba golemih razmjera. Ne, priklonio sam se mišljenju da je rat prvenstveno bio rezultat aristokratskog građanskog rata između nekoliko ogranaka iste njemačke kraljevske obitelji, koji su se borili za potpunu prevlast. Prvotno sam ovaj tekst namjeravao uvrstiti u serijal o pruskoj okupaciji Rusije, no zbog njegova opsega i povezanosti sa cijelom Europom shvatio sam da ga moram proširiti.

Najprije ću objasniti kako se zapravo odvio državni udar protiv Nikole II.

Revolucija u veljači 1917. godine nije bila jedan izolirani događaj. Započela je spontano, 08. ožujka (23. veljače po starom kalendaru),  prosvjedima povodom Dana žena u Petrogradu, potaknutima nestašicom kruha, ratnim umorom i oštrim zimskim uvjetima. Žene tada nisu marširale noseći kape u obliku ženskih spolnih organa, već su tugovale zbog milijuna poginulih ruskih mladića i muškaraca – svojih sinova, supruga i ljubavnika. Prosvjedovale su u ime svojih poginulih muškaraca, a ne kako bi zahtijevale pravo na ubijanje vlastitih obitelji, pretvaranje sinova u transrodne osobe i promiskuitetno ponašanje kćeri bez ikakvih posljedica, kao što čine danas.

U međuvremenu, u Velikoj Britaniji su emancipirane bludnice marširale sa zahtjevima da se regrutira još muškaraca i pošalje u smrt u rovove, sa zloglasnim "White Feather" skupinama. 

No, skrećem sa teme.

Zatim je carska vlada reagirala onako kako to čine svi režimi strane ili nepopularne vlasti, suočeni sa stvarnošću vlastite nepopularnosti – pribjegla je nasilju. U svega nekoliko dana je više od 200.000 radnika stupilo u štrajk. Ključna prekretnica je nastupila kada se petrogradski garnizon – vojnici kojima je naređeno da pucaju na supruge vojnika i uguše demonstracije – pobunio i pridružio prosvjednicima.

U međuvremenu:

1. Car se nalazio u vojnom stožeru u Mogiljovu, daleko od Petrograda. Kada je izbila pobuna, naredio je trupama neka je uguše, no one su se umjesto toga pobunile.

2. Car se pokušao vlakom se vratiti u Petrograd, ali su revolucionarni željezničari blokirali njegov vlak i preusmjerili ga u Pskov, gdje je ostao izoliran.

3. U Pskovu su general Ruzski i drugi zapovjednici caru predočili telegrame svih generala sa bojišnice, u kojima su svi redom pozivali na abdikaciju. Jasno su mu dali do znanja da je izložen vojnom udaru.

4. Car je potpisao abdikaciju 15. ožujka (02. ožujka po starom kalendaru), imenujući svog brata Mihaila nasljednikom. Mihail je pak abdicirao već sljedećeg dana, čime je okončana vladavina dinastije Romanov.

A sada ćemo se vratiti natrag.

Kako je George V. osudio Nikolu II. i njegovu obitelj na smrt

Dakle, za sigurnost cara i njegove obitelji bili su odgovorni Aleksandar Kerenski i njegova Privremena vlada. Planirali su hitnu evakuaciju cara u Veliku Britaniju preko Arhangelska. Tu su naišli na prepreku u svojim planovima. Rođak Nikole II. u Velikoj Britaniji intenzivno je djelovao iz sjene kako bi svom rođaku onemogućio dobivanje azila.

Zašto bi učinio tako nešto?

Pa, odgovor na to pitanje otvara vrata nevjerojatno fascinantnoj i skrivenoj povijesti Prvog svjetskog rata, kao i tadašnjoj europskoj politici moći.

Priču nastavljamo intervjuom sa ruskim povjesničarom koji se bavi tom temom (https://www.kp.ru/daily/26705.7/3729629/): 

"Nikola II. je sa suprugom, djecom i rodbinom strijeljan u noći 17. srpnja 1918. godine u Jekaterinburgu.

Misterij priče leži u pitanju: zašto je posljednji ruski car, nakon abdikacije u ožujku 1917. godine, ostao u Rusiji i nije otišao u inozemstvo sa svojom obitelji? Naposljetku, postojala je mogućnost spasa.

"Što se tiče evakuacije kraljevske obitelji, odlučili smo ih poslati preko Murmanska u London", izjavio je kasnije čelnik Privremene vlade A. F. Kerenski. "U ožujku 1917. godine dobili smo pristanak britanske vlade, no u srpnju – kada je sve bilo spremno za polazak vlaka prema Murmansku, a ministar vanjskih poslova Tereščenko poslao telegram Londonu tražeći da pošalju brod po kraljevsku obitelj – britanski je veleposlanik primio jasan odgovor od premijera Lloyda Georgea: britanska vlada, nažalost, ne može primiti kraljevsku obitelj kao goste tijekom rata." Stoga je Privremena vlada, umjesto u planirani Murmansk, bila prisiljena poslati obitelj u Tobolsk. Razlog tomu bilo je jačanje revolucionarnog pokreta i anarhije u Sankt Peterburgu.

Evakuacija u dubinu Rusije nije spasila Nikolu II. Boljševici su srušili Privremenu vladu. I pogubili su obitelj u podrumu Ipatjevljeve kuće.

ROĐACI

– Kerenski nije bio lukav, niti je naknadno "brisao tragove" – kaže povjesničar tajnih službi i pisac Genadij Sokolov. – Deklasificirani dokumenti u potpunosti potvrđuju njegove riječi.

Engleska bi doista bila najbolje utočište za kraljevsku obitelj u Europi zahvaćenoj svjetskim ratom. Rusija je bila saveznik Britanaca u borbi protiv Njemačke. Osim savezničke dužnosti, Sankt Peterburg i London povezivale su i bliske rodbinske veze vladara. Nikola II. i njegova supruga, carica Aleksandra Fjodorovna, bili su rođaci kralja Georgea V.

– Kako to?

– Objasniti ću. Majka Georgea V., kraljica Aleksandra, sestra je majke cara Nikole II., carice udovice Marije Fjodorovne. Tetka posljednjeg ruskog cara.

Otac Georgea V., kralj Edvard VII., brat je majke carice Aleksandre Fjodorovne. Ujak supruge posljednjeg ruskog cara.

Rođaci Nikola II. i George V. čak su i fizički vrlo sličili jedan drugome! Bili su bliski prijatelji; jedan drugoga nazivali su "stari Nicky" i "dragi Georgie".

"Da, moj najdraži Nicky, nadam se da ćemo zauvijek njegovati naše prijateljstvo; znaš, ja sam postojan i oduvijek sam te silno volio... U mislima sam uvijek s tobom. Neka te Bog blagoslovi, moj dragi stari Nicky, i zapamti da uvijek možeš računati na mene kao na prijatelja. Zauvijek tvoj vjerni prijatelj Georgie.”

To je George V. pisao Nikoli II."

Dirljivo.

No, svi ti detalji upućuju na temeljnu političku stvarnost. Nekako su, do početka 20. stoljeća europske kraljevske obitelji (barem one u sjevernoj Europi), potjecale iz iste loze. Ne, nisu bile povezane samo političkim brakovima. Zapravo, bile su povezane na dubljoj razini – potjecale su iz iste izvorne obitelji.

Imajte to na umu dok čitate dalje.

"Nakon što su u proljeće 1917. godine izgubili prijestolje, bračni par Romanov nadao se privremenom utočištu u Engleskoj, kod "dragog Georgieja". Ostanak u Rusiji bio je opasan. Ondje su se otvoreno pozivalo na ubojstvo supruge bivšeg vladara kao "njemačke špijunke", a istodobno i na pogubljenje "Nikolaja Krvavog".

Dana 22. ožujka 1917. godine, britanska vlada odlučila je pružiti "caru i carici utočište u Engleskoj za vrijeme trajanja rata". Veleposlanik George Buchanan o tome je izvijestio Privremenu vladu u Petrogradu.

Međutim, tjedan dana kasnije, 30. ožujka, "Georgiejev vjerni prijatelj" pokušao je povući vladin poziv upućen njegovu ruskom rođaku. "Zbog opasnosti pri putovanju i iz razloga svrhovitosti boravka carske obitelji u ovoj zemlji..." – o tome je kraljev osobni tajnik, lord Stamfordham, izvijestio rusko Ministarstvo vanjskih poslova.

Dana 02. travnja je engleski ministar vanjskih poslova, lord Arthur Balfour, pokušao objasniti kralju da nije dobro povlačiti već donesenu odluku: "Ministri Vašeg Veličanstva... smatraju da, ako se situacija ne promijeni, nije moguće povući već upućeni poziv, te vjeruju da će se kralj složiti sa pridržavanjem prethodne odluke koju je donijelo Vijeće ministara Vašeg Veličanstva."

– A što je sa "dragim Georgiejem"?

– Ujutro 06. travnja je tajnik, George Stamfordham, odgovorio Balfouru: "Kralj je želio da Vas upitam biste li, nakon savjetovanja sa  premijerom, trebali predložiti ruskoj vladi usvajanje nekog drugog plana u vezi s budućim boravištem njihovih carskih veličanstava." Istog dana navečer, sam je George V. pisao ministru vanjskih poslova:

"Naložite veleposlaniku Buchananu neka prenese Miljukovu (ministru vanjskih poslova Privremene vlade – op. ur.) da moramo uskratiti pristanak na prijedlog ruske vlade."

U postskriptumu tog pisma je George naglasio da kraljevska obitelj nije pozvana od strane kralja, već vlade.

Kraljeva politička igra urodila je plodom.

U svibnju 1917. godine, britansko je Ministarstvo vanjskih poslova, putem veleposlanika Buchanana poručilo novom ruskom ministru vanjskih poslova, M. I. Tereščenku, da "britanska vlada ne može savjetovati Njegovu Veličanstvu da pruži gostoprimstvo ljudima čije su simpatije prema Njemačkoj više nego dobro poznate". 

George je postigao svoje. Prepustio je svog rođaka njegovoj sudbini. Zapravo, prepustio ga je boljševičkim mecima.

SPAŠENI NEPRIJATELJI

- Djelovao je tuđim rukama. Kažu da je tako odlučila vlada. Možda je engleski kralj bio toliko slab da doista nije mogao pomoći svom ruskom rođaku, pa se izvukao iz te situacije? Ondje ipak vlada ustavna monarhija.

- Činjenice govore suprotno. George V. više je puta pružio zaštitu vladarima koji su mu bili mnogo dalji od ruskog cara – njegova rođaka. Tako je pristao na tajni plan saveznika o spašavanju rumunjske kraljevske obitelji kada joj je prijetilo zarobljavanje tijekom ofenzive njemačkih vojski u zimi 1917. godine.

Godine 1922., još jednom rođaku Georga V., grčkom princu Andriji – sinu svrgnutoga grčkog kralja Konstantina – prijetila je smrt od ruke revolucionara. Po njega je žurno poslana engleska krstarica "Calypso". Tom je prilikom spašen i grčki princ Filip; suprug vladajuće engleske kraljice, vojvoda od Edinburgha, tada je imao tek dvije godine...

Naposljetku, 1919. godine, George V. je poslao bojni brod "Marlborough" u Crno more kako bi sa Krima prevezao njegovu tetu, caricu udovicu Mariju Fjodorovnu (majku Nikole II.). Ona je, zajedno sa velikim knezovima i njihovim obiteljima, prevezena u englesku pomorsku bazu na Malti. Potom je otišla u svoju rodnu Dansku, gdje je mirno preminula 1928. godine.

Osobna zaštita Georga V. protezala se čak i na vladare koji su mu tijekom rata bili neprijatelji. Godine 1919., nakon rušenja monarhije u Austro-Ugarskoj, car Karlo i njegova obitelj mogli su stradati od ruke dezertera. Po nalogu Georgea V., Karlu je poslan iskusan britanski časnik za posebne zadaće i tjelesni čuvar. Pomogao je bivšim okrunjenim glavama napustiti Austriju.

Dakle, "Georgie" je lako mogao spasiti "dragog Nickyja".

Štoviše, Nikola II. bio je saveznik u Prvom svjetskom ratu, čak i feldmaršal Kraljevske britanske vojske. Zapovjedničku palicu uručili su mu u glavnom stožeru, u veljači 1916. godine, general Paget i lord Pembroke. A ako je bilo tako, onda je George V. morao učiniti sve kako bi spasio ne samo svog najuglednijeg rođaka, već i čovjeka koji je imao najviši vojni čin u engleskoj vojsci. "Trebao sam to učiniti, ali nisam". Iako Privremena vlada – podsjećam vas – nije priječila odlazak kraljevske obitelji; štoviše, bila je spremna prevesti je do Murmanska i ukrcati na engleski brod.

Međutim, "vječno odani prijatelj Georgie" radije je izdao svog ruskog rođaka."

Pratite li priču?

Dopustite mi da samo provjerim.

George V. od Velike Britanije, čovjek koji je nevjerojatno nalikovao na Nikolu II., učinio je sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao da njegov rođak i nasljednici budu ubijeni u Rusiji. Čak se potrudio osigurati da druge zemlje, poput Francuske, odbiju primiti Nikolu II. To nameće pitanje: Zašto? Zašto? Zašto?

Zašto…

"– Zašto, Genadiju Evgenjeviču?

– Povjesničari tvrde, kažu, da je "kralj mnogo razmišljao o vladinom prijedlogu da se car Nikola i njegova obitelj pozovu u Englesku".  Nakon dugog oklijevanja, ipak se nije usudio izvući svog voljenog rođaka i njegovu obitelj iz Rusije. Strahovao je, kažu, od javnog mnijenja te prosvjeda radnika i sindikata koji su tada simpatizirali boljševike. Carev boravak u Engleskoj mogao je ugroziti položaj kralja i kraljice. I radi očuvanja krune, teška je srca žrtvovao rođaka.

No, ispostavlja se da je George V. od samog početka bio protiv ideje o dodjeli azila Nikoli II. O tome je, konkretno, njegov tajnik pisao engleskom veleposlaniku u Parizu, lordu Bertieju: "Kralj je bio čvrsto uvjeren u to i nikada to nije želio". 

Postojala je i opcija smještanja Romanovih u Francusku. 22. travnja, lord Bertie – već upoznat sa kraljevim stavom prema kraljevskoj obitelji – odgovorio je na zahtjev zamjenika britanskog ministra vanjskih poslova Charlesa Hardingea: "Dragi Charlie, ne mislim da bi bivši car bio rado dočekan u Francuskoj. Carica je Njemica, ne samo podrijetlom, već i odgojem. Učinila je sve što je mogla kako bi sklopila mirovni sporazum sa Njemačkom. Nazivaju je zločinkom i luđakinjom. A bivšeg cara, jer je zbog svoje slabosti slijedio njezine upute, također smatraju zločincem." 

– Ispada da su Britanci zatvorili temu emigracije Nikole II. u Francusku, a da o tome nisu razgovarali sa Parizom?

– Ispada da je tako. Iako je priču strave o carici – "njemačkoj špijunki" – širila britanska obavještajna rezidentura u Petrogradu još 1916. godine, pripremajući operaciju "Mračna sila" zbog uklanjanja Grigorija Rasputina, bliskog samoj carici. Britanci su strahovali da bi Rasputin mogao postati posrednik u sklapanju separatnog mira između Rusije i Njemačke. Bez ruske potpore, Velika Britanija bi očito izgubila rat.

George V. se tada doista našao u teškoj političkoj situaciji. Ruski car nije uživao popularnost u Britaniji, osobito u lijevo orijentiranim krugovima. Propaganda ga je pretvorila u "Nikolu Krvavog", despota i tiranina koji je progonio političke protivnike. Javnost se mogla usprotiviti tome da mu se pruži političko utočište u "maglovitom Albionu".

Ipak, glavni razlog odbijanja je bio drukčiji.

Jedan okrugli datum pruža trag: 17. srpnja 1917. godine. 

DINASTIJA MIJENJA IME

– Što se dogodilo tog dana?

– Točno prije stotinu godina, kralj George V. službeno je promijenio ime vladajuće dinastije iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg-Gotha u Windsor – prema nazivu dvorca koji je služio kao rezidencija britanskih monarha."

Dakle, povjesničar u biti zaključuje da George V. nije želio imati posla sa još jednim pretendentom na prijestolje, iz jednako moćne i legitimne grane iste njemačke kraljevske kuće kojoj je i sam pripadao i iz koje je crpio svoj legitimitet za vladanje.

To je snažan dokaz u prilog teoriji da je Prvi svjetski rat, u svojoj biti, bio dinastički sukob među vladajućim njemačkim kraljevskim obiteljima Europe.

Koji bi još stvarni razlog mogao postojati za odbijanje azila Nikoli II. i njegovoj obitelji?

"– Vrlo patriotski potez! Ali, očito zakasnio. Od njemačkih kraljevskih korijena trebalo se odvojiti još 1914. godine, kada je počeo rat sa  Njemačkom.

– Očito je čekao. Baš kao i SAD.

Amerika je 17. travnja ušla u Prvi svjetski rat na strani Antante (vojnog saveza Engleske, Rusije i Francuske). Ishod rata postajao je jasan. Upravo je tada kralj promijenio ime dinastije, proglasivši potomke kraljice Viktorije i princa Alberta, po muškoj liniji, članovima kuće Windsor.

Prinčevima i princezama nove kuće Windsor, koji su prethodno bili obvezni sklapati brakove isključivo sa pripadnicima njemačkih dinastija, savjetovano je neka obrate pozornost na britanske mladenke i mladoženje. Dan donošenja te odluke, 17. srpnja, kralj je u svom dnevniku nazvao "povijesnim".

Njemačka monarhijska dinastija pretvorila se u "britansku kraljevsku obitelj". 

Promijenivši svoje kraljevsko prezime, George V. se distancirao od svojih visokorodnih rođaka. Prije svega od Nikole II. Zato mu nije dopustio ulazak u Englesku.

A točno godinu dana kasnije, na prvi rođendan kuće Windsor, kraljevska je obitelj strijeljana u Jekaterinburgu.

– Mistična podudarnost!"

Povjesničar zaključuje da je to, u biti, bio britanski udar protiv istočnog ogranka njihove vlastite obitelji.

No, ne slažem se sa takvim pojednostavljenim zaključkom. Vjerujem da je prava priča daleko zanimljivija.

Ipak, pustiti ću ga neka najprije zaokruži svoju tezu:

"– Reći ću vam i više! Nasljednik ruskog prijestolja, carević Aleksej, koji je mučenički stradao u podrumu kuće Ipatjev, bio je praunuk legendarne engleske kraljice Viktorije. Od nje je dječak naslijedio opasnu bolest – hemofiliju – zbog čijeg je liječenja Grigorij Rasputin doveden u blizinu dvora.

– Čak je i praunuk osnivača dinastije bio žrtva Windsorovih! A da i ne govorim o njegovim sestrama.

– Cilj opravdava sredstvo. Podsjetiti ću vas da se 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, našlo pet svjetskih carstava: Austro-Ugarsko, Britansko, Njemačko, Osmansko i Rusko. A kada je rat završio, preostalo je samo jedno – Britansko. Sa novom dinastijom – Windsor. Koju je utemeljio George V. Radi takvog trijumfa može se žrtvovati i vlastitu rodbinu. Ipak, nemojmo sve svaljivati ​​na kralja. Iza dinastije Windsor stajao je veliki financijski kapital i tajne službe. Njihova prioritetna zadaća, kako tada tako i danas, jest oslabiti Rusiju, koja je dugo bila glavni geopolitički suparnik i konkurent Velikoj Britaniji na svjetskoj sceni.

Zato su i organizirali likvidaciju ruske monarhije i carstva. Čak i da je George V. htio spasiti svog ruskog rođaka, to mu ne bi bilo dopušteno."

U svakom slučaju, kraljevska je obitelj bila osuđena na propast.

U redu.

Dakle, sada znamo da postoji zajednička obiteljska grana koja je upravljala Velikom Britanijom i carskom Rusijom. Koja je to njemačka dinastija? Što znamo o njima? I zašto Nijemci upravljaju Rusijom?

Taj dio moram najprije objasniti.

O ne baš toliko tajnom njemačkom podrijetlu dinastije Romanov-Goldstein

Ako zanemarimo revizionističke tvrdnje o Petru Velikom i drugim ranim Romanovima (koje sam sa vama podijelio), zapravo trebamo samo proučiti službenu povijest kako bi shvatili koliko su Romanovi doista bili Nijemci.

Iz RuWikija (ruwiki.ru/wiki/Гольштейн-Готторп-Романовы):  

"Postoji zapis o tome kako se Aleksandar III., nakon što je od Pobedonostseva doznao da pravi otac Pavla I. nije bio Petar III., već Saltikov, prekrižio riječima: "Hvala Bogu, mi smo Rusi!" A kada je čuo opovrgavanje povjesničara, ponovno se prekrižio: „Hvala Bogu, mi smo zakoniti!"

Pripadnost dinastiji Holstein-Gottorp, kao i stalni brakovi sa njemačkim princezama (od svih carevih supruga, samo je supruga Aleksandra III. bila danska princeza, iz danske grane iste kuće Oldenburg, kojoj pripada i Holstein-Gottorp), izazivali su brojne prigovore zbog prevlasti Nijemaca na ruskom prijestolju."

Uzgred rečeno, ime "Holstein" u Americi postaje "Goldstein". Dakle, suvremeno englesko čitanje prezimena obitelji Romanov glasi "Goldstein".

... što je misao koja nas vraća u stvarnost.

"S. M. Solovjov je, proučavajući njemačke korijene dinastije Holstein-Gottorp-Romanov, radi veće jasnoće proveo misaoni eksperiment: pomiješao je crno vino (kao analogiju ruske krvi) sa vodom (analogijom njemačke krvi). Emigrant I. Golovin pripisao je taj eksperiment A. Puškinu: neprestano razrjeđujući vino vodom, ovisno o nacionalnosti pojedinog predstavnika carske loze, pjesnik bi na kraju dobio tekućinu tako blijede boje da je izazivala opći smijeh kada bi zamolio prisutne da odluče je li riječ o vinu ili vodi te, po analogiji, jesu li tadašnji ruski carevi – ili Nijemci – zapravo Rusi."

Podsjetimo se da je slavni Puškin bio dvorski miljenik koji se kasnije zamjerio Crkvi i dvoru zbog svog stalnog ismijavanja kršćanstva.

"I sam je Golovin smatrao da su ruski vladari još od vremena Petra III. bili "stranog podrijetla", te da ruska vlast uzima ime Romanov umjesto imena Holstein-Gottorp, jer riječ "Nijemac" izaziva odbojnost kod "ruskog čovjeka", koji se "nikada neće naviknuti na pomisao da njime vladaju Nijemci"." 

I drugi su se ruski aristokrati prisjećali "njemačkog podrijetla" ruskih careva. Knez Pjotr ​​Vladimirovič Dolgorukov u egzilu je nazivao Aleksandra II. "vršiteljem dužnosti Romanova u Rusiji", pa mu je čak izravno pisao: "Znate, vladaru, da su moji preci bili veliki kneževi i vladali Rusijom u vrijeme kada preci Vašeg Veličanstva još nisu bili grofovi od Oldenburga."

Poznato je da su mnogi plemići u neformalnom okruženju carsku obitelj nazivali "Holstein-Gottorp".

U suvremenom američkom kontekstu to prezime postaje "Goldstein-Goldthorpe".

"I sami ruski vladari znali su za to. Kada je 1885. godine donesena izmjena "Uredbe o carskoj obitelji", prema kojoj su carevi praunuci i prapraunuci lišeni titula velikih knezova i kneževića, te je za njih uvedena titula kneza carske krvi, veliki knez Mihail Nikolajevič primijetio je: "...to je sve ono petrogradsko visoko društvo koje se raduje ovoj mjeri, govoreći da su oni Rjurikoviči, a mi Nijemci iz kuće Holstein-Gottorp u kojima nije ostalo nimalo krvi Romanovih; a što bi rekli Dolgorukovi ili Obolenski da njihove potomke liše titule, i to bez suđenja, bez počinjenog zločina, itd." 

Car Aleksandar II. navodno je o svom nezakonitom sinu Georgeu, kojega je dobio sa Dolgorukovom, rekao: "Ovo je pravi Rus, u njemu barem teče ruska krv". Aleksandar III. je pisao, 1886. godine, K. P. Pobjedonoscevu: "Postoje gospoda koja misle da su samo oni Rusi, i nitko drugi. Zar već ne zamišljaju da sam ja Nijemac ili Čuhonac? Lako je njima sa njihovim glupim patriotizmom kada ni za što ne snose odgovornost. Ali, ja neću uvrijediti Rusiju". 

Pitanje naziva dinastije tada nije bilo pravno riješeno. Petar III. očito nije stigao to učiniti, a Katarina II. nije pridavala veliku pozornost tom osjetljivom problemu. Kasnije, kako se vladajuća dinastija učvršćivala, potreba za tim je nestala." 

Pred nama je sada jedna neobična povijesna zanimljivost.

Čini se da su "Romanovi" među sobom izbjegavali naziv "Romanov". Zapravo, titulu "Romanov" je isticao jedino Nikola II. kako bi ruskom narodu naglasio da je krvno povezan sa tom drevnom ruskom obitelji. Taj političko-propagandni potez, uzgred rečeno, ključan je element moje teorije o pravom uzroku Prvog svjetskog rata.

No, sve u svoje vrijeme – nemojmo brzati.

"Yu. A. Kuzmin, koji je istraživao pitanje imenovanja dinastije, piše da je "nejasna situacija sa nazivom vladajuće dinastije dovela do toga da se on jednostavno prestao navoditi". Prezime "Romanov" se ne spominje u Temeljnim državnim zakonima iz 1906. godine, a članak 25. samo navodi da je "rusko carsko prijestolje nasljedno u carskoj kući koja trenutačno vlada". Taj se problem izbjegava i u enciklopedijskim rječnicima 19. stoljeća:

   - U "Malom enciklopedijskom rječniku", Brockhausa i Efrona (1907.–1909.), u natuknici "Romanovi", navodi da je riječ o "staroj ruskoj plemićkoj obitelji, koja je od 1613. godine davala ruske careve i carice, a u muškoj je lozi izumrla 1730. godine".

   - Istodobno, u natuknici "Rusija", u istom rječniku, uopće se ne spominje koja je dinastija u to vrijeme bila na ruskom prijestolju.

U Rusiji su se "Romanovih" sjetili uoči 300. obljetnice izbora cara Mihaila Fjodoroviča na prijestolje. Prije toga, pojam "kuća Romanovih" bio je vrlo rijedak, čak i u naslovima knjiga. Raskošne svečanosti trebale su pridonijeti stvaranju pozitivne slike o monarhiji i pokazati odanost masa autokratu. Važan element ideologije proslava bilo je isticanje kontinuiteta između Nikole II. i obitelji Romanov. Upravo se nakon te obljetnice pojam "kuća Romanovih" počeo aktivno koristiti u svakodnevnom životu i literaturi. Ipak, uoči same obljetnice dužnosnici su zaključili da je "nazivanje ruskog carskog roda kućom Romanovih pogrešno ne zato što oni zapravo nisu Romanovi, već zato što ta obitelj uopće nema prezime u pravom smislu riječi." 

Ta je "tajna" bila dobro poznata među europskim aristokratima. "Romanovi" su bili nezakoniti uzurpatori koji su zaposjeli baltičko-njemački grad, i taj su grad lažno proglasili prijestolnicom zemalja Rusa. Ponovimo: nakon smrti carice Elizabete, prijestolje je preuzeo njezin nećak Petar III. iz dinastije Holstein-Gottorp (njemačko vojvodstvo). Od tog trenutka nadalje, svaki je ruski car (i Nikola II.) bio genetski Nijemac iz dinastije Holstein. Oni su se samo pretvarali da su Rusi kako bi zadržali legitimitet nad slavenskim masama.

Napominjem da to NIJE revizionistička teorija.

Riječ je jednostavno o prešućivanoj povijesti koju bi svatko tko ima uvid u rodoslovno stablo obitelji Romanov mogao dokučiti.

Revizionističke teorije nagađaju o pravoj prirodi i identitetu Petra Velikog, i "nisu" uzete u obzir u ovoj analizi.

" Najmjerodavniji europski priručnik o genealogiji i plemićkim titulama nastavio je nazivati ​​"Romanove" imenom "Holstein-Gottorp-Romanov", baš kao i druge strane publikacije.

U Rusiji se tome dugo nije pridavala pozornost, sve dok carica Aleksandra Fjodorovna – koja je vrlo osjetljivo reagirala na temu "njemačkog podrijetla" – nije zatražila od uredništva priručnika neka ukloni prva dva dijela imena. U protivnom je zaprijetila zabranom uvoza tog godišnjaka u Rusiju.

Voditelj ureda Ministarstva carskog dvora, A. A. Mosolov, u svojim memoarima opisuje kako je bio prisiljen konstatirati da se, "prema mišljenju uredništva Almanaha, ime dinastije – koje je povijesno točno (car Pavao sin je vojvode Petra od Holstein-Gottorpa) – ne može mijenjati". 

Prema njegovim riječima, zabrana almanaha bila je nemoguća, "jer bi zabrana izazvala paneuropski skandal. Najaristokratskiji, najlegitimniji ’Almanah’ zabranjen je za uvoz u Rusiju. Naravno, saznalo bi se za te dvije riječi koje su uzrokovale zabranu; priče bi se proširile prijestolnicom i inozemstvom, diplomati bi tajno uvozili ’Almanah’ u Rusiju, a on bi pružio povoda za raspravu o osjetljivom dinastičkom pitanju, posve nepoznatom široj javnosti. Vjerujte mi, Vaše Veličanstvo, taj se naziv tiska godinama i nitko na njega ne obraća pozornost. Bolje je to ignorirati nego dizati buku." 

Dakle, sada znate da postoje, u biti, tri frakcije njemačkih kraljevskih kuća. Hohenzollerni koji vladaju Pruskom, njihovi rođaci Holsteinovi koji vladaju Rusijom, te njihovi rođaci: budući "Windsori" iz Velike Britanije. Te su elite genetski toliko blisko povezane, i u biti se reproduciraju tehnologijom međugeneracijskog kloniranja, stvarajući vlastite kopije.

Prvi svjetski rat stoga je bio brutalna unutarnja dinastička borba koja je na kraju uništila uključene dinastije.

(Napomena: ja ću nastaviti priču o Romanovima, iako je drugi tekst; zapravo je ovo jako bitno zbog zadnjeg nastavka započetog serijala)

Protutvrdnja: najveća sramota "Romanovih" bila je što su oni doista potajno bili Rusi!

(Ovo je gostujuća objava prijatelja bloga, Krautlandera.)

Suprotno onome što je moj cijenjeni kolega i prastari krvni neprijatelj, kamerad Slavlander, tvrdio u svom prethodnom eseju, zapravo postoje dokazi o prisutnosti ruske krvi u kraljevskoj kući Romanov. 

Nažalost, na temelju dokaza koje ću vam danas iznijeti, prisiljen sam proglasiti Romanove anatemom i jednom zauvijek im oduzeti status "Krautova".

A sada, prijeđimo na samu srž stvari.

Car Petar III. nije se slagao sa svojom suprugom, caricom Katarinom II., te sa njom nikada nije stupio u spolni odnos. Uzgred budi rečeno, u Njemačkoj taj ljubavni čin nazivamo "udvaranjem bjesnom vepru". Vidite, autohtona njemačka krmača je hirovita zvijer, i treba joj pristupiti uz mnogo umiljavanja, nakon silnog hrvanja popraćenog cikom, mlataranjem i škripanjem zubima. Štoviše, veliki njemački zavodnici oduvijek su bili poznati kao "krotitelji krmača" zbog svoje vještine zavođenja ljepšeg spola. Isto tako, baš kao i kod kobasice, nitko ne voli razmišljati o tome što se dogodilo sa svinjom tijekom izrade te ukusne wurst (kobasice) u kojoj svi uživamo i koja je nužna za održavanje dinastičke loze.

Što nas dovodi do današnje poante: mora se reći da Petar III. nije bio krotitelj krmača. Da. Njegova draga supruga-krmača (što je u mom materinjem njemačkom jeziku izraz nježnosti) ostala je neukroćena. Stoga, male kobasice koje su proizašle iz njegove loze nisu bile pravi "Krautovi", tj. nisu bile prave njemačke kobasice.

Carica Katarina II. ostala je (ako mi dopustite taj izraz) "bez Anschlussa". Ako je ona na jugu predstavljala Austriju, a Petar III. na sjeveru Njemačku - onda su njene južne regije ostale neanektirane tijekom cijelog trajanja njihova braka. To je činjenica!

Dopustite mi objasniti krizu nasljeđivanja koja je nastupila tijekom vladavine Petra III. (https://ss69100.livejournal.com/7536919.html): 

"Godine 1762., nakon smrti carice Elizabete Petrovne, na rusko je prijestolje stupio Karl Peter Ulrich von Schleswig-Holstein-Gottorp, poznatiji kao Petar III."

"Dakle, supruga Petra III. bila je njemačka kneginja Sofija Augusta Frederika od Anhalt-Zerbsta, poznatija kao Katarina II.

Iz braka Katarine II. i Petra III., godine 1754. rođen je Pavel Petrovič, koji je ušao u povijest kao car Pavao I. Činilo se da je on zakoniti nasljednik ruskog prijestolja u čijim je žilama tekla krv Romanovih (ako pritom zanemarimo činjenicu da Petar Veliki zapravo nije bio iz loze Romanovih).

No, je li doista bilo tako? Naime, Pavlovo rođenje jedna je od najvećih tajni dinastije Romanov. U čemu je zapravo stvar?

Odmah nakon rođenja Pavla Petroviča, na dvoru se počelo govoriti o njegovu nezakonitom podrijetlu, budući Petar III. nikada nije ulazio u odaje svoje supruge, niti je ikada s njom dijelio postelju. Živjeli su u odvojenim prostorijama, na suprotnim krajevima goleme palače.

Svi su znali da Petar III. ne podnosi svoju mladu suprugu Katarinu, koju mu je, iskreno govoreći, nametnula carica Elizabeta Petrovna.

Kako je i sama Katarina II. zapisala: "Jasno sam vidjela da me veliki knez nimalo ne voli."

Knez Grigorij Potemkin zabilježio je sljedeće: "Katarina Aleksejevna godinama nije mogla začeti, jer njezin suprug nije pokazivao ni najmanje zanimanja za nju." 

Stoga je carica Elizabeta Petrovna, posredstvom svoje rođakinje i dvorske dame, grofice Marije Simonovne Čoglokove, odlučila potaknuti začeće nasljednika prijestolja.

Kako? Carica je naložila svojoj rođakinji neka za Katarinu Aleksejevnu odabere ljubavnike kako bi ona rodila nasljednika – i to svakako dječaka.

Među svim kandidatima, carica Elizabeta Petrovna odobrila je mladog Sergeja Saltikova, naočitog muškarca iz ugledne i drevne ruske obitelji.

Ruski književnik iz 19. stoljeća, Aleksandar Ivanovič Hercen, koji je dugo proučavao povijest Pavlova rođenja, otkrio je jedinstvene pojedinosti o tom događaju, koje su Romanovi godinama skrivali od javnosti. Herzen je otkrio da je Ekaterina, prije Pavlova rođenja, već dvaput pobacila, noseći dijete čiji je otac bio Saltikov. Također nije uspjela iznijeti treću trudnoću sa Saltikovom do kraja; dijete, djevojčica Ekaterina, rođeno je mrtvo.

Tijekom trećeg poroda stanje Ekaterine Aleksejevne bilo je toliko kritično da se strahovalo kako neće preživjeti.

Tada je carica Elizabeta, očajnički želeći nasljednika prijestolja, doslovno izgubila razum i naredila svojoj rođakinji Mariji Čoglokovoj da hitno pronađe zdravu i snažnu bebu.

Dječak je pronađen u selu Kotli blizu Oranienbauma, u obitelji Čuhonaca, te je tajno doveden u palaču.

Netko bi mogao prigovoriti: kako su mogli zamijeniti dijete ako je, prema predaji, suprug Ekaterine Aleksejevne, Petar III., bio prisutan na porodu? Zasigurno bi primijetio zamjenu. No, to nije sasvim točno.

Istina, Petar je došao vidjeti rođenje svog nasljednika, no ugledavši krv i mnoštvo muha tijekom suprugina poroda, užasnut je pobjegao u svoju sobu i više se nije pojavio. Dugo nije dolazio u supruginu sobu pogledati dijete, jer je smatrao da ono nije njegovo.

No, mnogi će se zapitati: zar sama Ekaterina Aleksejevna nije primijetila zamjenu djeteta ili je i ona sudjelovala u toj uroti?

Vjerojatno na samom početku nije znala za zamjenu, jer je tijekom poroda bila na rubu smrti; beba joj je oduzeta odmah nakon rođenja, a po caričinoj zapovijedi mjesecima joj nije bilo dopušteno pogledati sina. To su otvoreno skrivali od nje.

Ipak, kasnije je vjerojatno saznala istinu. Nije bez razloga Katarina II. odmah osjetila odbojnost prema sinu, uvijek ga je izbjegavala i prezirala. "Bio joj je gotovo stranac, a ništa na tom djetetu nije privlačilo njezino majčinsko srce, niti ugađalo njezinu umu." Bila je to prilično neobična majčinska ljubav prema sinu. Kružile su glasine da je saznala cijelu istinu o njegovu rođenju – da on nije njezin sin – te mu za svoga života nije dopustila pristup prijestolju."

Tu dolazimo do priče o onoj prvoj "svinji koja nije zagrokala u kobasicu". Oprostite na mogućoj zbunjenosti – riječ je o njemačkom idiomu koji označava prvi događaj u dugom nizu zataškavanja i nezgoda, a koji priprema teren za brojne kasnije komične situacije.

Ovdje postoje dvije glasine, odnosno teorije zavjere.

Prva je da Petar III. nikada nije imao zakonitog nasljednika sa svojom kraljicom, odnosno da njegov nasljednik Pavao I. s njim nije bio u bilo kakvom srodstvu. Druga je da je kraljica pokušala začeti nasljednika sa jednim ruskim plemićem – kakva sramota! I treća, ni to nije uspjelo, pa je zamjena pronađena među ruskim seljaštvom. Kako god bilo, rezultat je bio Pavao I.:

No, svinja će sada ponovno zagroktati, što će reći – pojaviti će se nova komplikacija.

Niti nasljednik Pavla I., Nikola I., nije bio baš "čistokrvan"!

"Godine 1925., poznati ruski povjesničar, proučavatelj Puškina i arhivist, Pavel Jelisejevič Ščegoljov, prvi je put objavio osobne dnevnike i bilješke načelnika III. odjela Carske kancelarije i šefa žandarmerije, kneza Alekseja Fjodoroviča Orlova – nezakonitog sina Fjodora Orlova, jednog od braće Orlov koji su pomogli Katarini II. da stupi na prijestolje.

Knez Orlov bio je blizak prijatelj i pouzdanik cara Nikole I.

Prema sjećanjima kneza Orlova, kada je car Nikola I. tražio nevjestu za svog najstarijeg sina Aleksandra i odabrao njemačku princezu Sofiju Mariju od Hessen-Darmstadta, šef žandarmerije Orlov odlučio je upozoriti cara da je ta njemačka princeza nezakonita kći velike kneginje od Hessena i njezina komornika. Na to je car Nikola I. iznenada i nervozno uzvratio: "A tko smo ti i ja? Zakoniti ili ne?"

Ispostavilo se da se na dvoru otvoreno znalo kako je car Nikola I. bio nezakonito dijete, te da nije imao nikakve veze sa dinastijom Romanov. Nikola I. nije bio sin cara Pavla I. Ta je tajna carske obitelji široj javnosti otkrivena tek početkom 20. stoljeća."

NAPOMENA: Aleksandar I. bio je stariji brat Nikole I., a Nikola je preuzeo vlast tek nakon što je Aleksandar I. abdicirao. Kažem "abdicirao", jer postoji uporna glasina da je Aleksandar I., nakon što mu je vladanje dozlogrdilo, postao lutajući redovnik koji se nastanio u samostanu i održavao prepisku sa kraljevskim dvorom.

"Godine 1925., isti povjesničar, Pavel Elisejevič Ščegoljev, objavio je prijepis pisma cara Pavla I. grofu Fjodoru Vasiljeviču Rostopčinu, datiranog 15. travnja 1800. godine:

"Najdraži Fjodore Vasiljeviču...

Tebi, kao jednom od rijetkih, sa gorčinom priznajem da me tišti hladan, službeni stav carevića Aleksandra prema meni. Zar mu moji brojni neprijatelji nisu ispričali onu prizemnu priču o podrijetlu njegova oca? Tim je tužnije što su Aleksandar, Konstantin i Aleksandra moja vlastita djeca.

Drugi, zar ne?... Bog zna!... Mudro je u životu sa jednom ženom sve podijeliti i sa njom imati djecu. U svom sam žaru sastavio manifest: 'O priznavanju mog sina Nikolaja nezakonitim', no Bezborodko me molio da ga ne objavljujem.

Ipak, razmišljam o tome da Nikolaja pošaljem u Württemberg, k 'ujacima', daleko od mojih očiju: to kopile dvorskog poslužitelja ne bi smio biti u ulozi ruskog velikog kneza – kakva li zavidna sudbina!... Najdraži grofe, ovo pismo neka ostane među nama. Priroda traži ispovijed, a to olakšava život i vladanje. Ostajem ti naklonjen, Pavao." Usput, i Denis Davidov je u svojim dnevnicima spomenuo prepisku takvog sadržaja. Dakle, i najviši plemićki krugovi bili su dobro upoznati sa tim. No, vratimo se sadržaju pisma.

U istom pismu Pavel je spomenuo i ime pravog oca Nikolaja i Mihaila – izvjesnog dvorskog furijera.

Pokazalo se da je taj dvorski furijer bio Daniil Grigorjevič Babkin, rođen 1771. godine, koji je pod pokroviteljstvom supruge Pavla I. ostvario vrtoglavu karijeru u Zimskom dvorcu – od običnog konjušara do stvarnog državnog savjetnika, što je odgovaralo vojnom činu general-bojnika.

Za što je taj dvometraš, naočit muškarac i sin seljaka, dobio nasljedno plemstvo i titulu "Vaša Ekscelencijo"? Pokušajte pogoditi triput. A odgovor je jednostavan!"

Još jednom su ruski psi i njihove izopačene seksualne spletke prevarili plemenite njemačke svinje – cvijet pruske čistoće – te svojim mongoloidnim makinacijama ukaljali čast bijele rase.

Nikola I. nije bio pravi "wurst"! On je bio Rus!

I to nije sve!

"Daniil Babkin bio je otvoreni ljubavnik supruge Pavla I., Marije Fjodorovne, i otac nekoliko njezine djece. I cijeli je dvor to znao.

Naime, nakon stupanja na prijestolje, Pavao je često izazivao skandale pred dvorjanima. Car je neprestano optuživao suprugu za lakomislenost i bračnu nevjeru, tvrdeći da barem sedmero od desetero djece nije njegovo!

"Već godinama nismo intimni, a ti rađaš i rađaš djecu sluga."

Primjerice, Pavao je javno nazivao svog sina, budućeg cara Nikolu I., "kopiletom sluge", jer je pouzdano znao da je dječakov pravi otac caričin sluga, Daniil Grigorjevič Babkin.

Za razliku od ostale Pavlove djece, Nikolaj je od rođenja bio iznimno visok. Ugledavši unuka, Katarina je opisala svoje dojmove ovako: "Dug dva stope (60 cm), sa rukama ne manjima od mojih, sa glasnim i dubokim glasom: nikad nisam vidjela takvog viteza. Ako nastavi rasti, braća će mu se činiti kao patuljci u usporedbi s tim kolosom."

Vremenom je svima na dvoru postalo očito tko je pravi otac djeteta. Nikolaj ne samo da je izrastao u dvometraša poput ljubavnika Marije Fjodorovne, Babkina, već su i fizički nalikovali jedan drugome kao jaje jajetu.

Podatak: službena visina cara Nikole iznosila je 1.87 m, a Babkinova 2 metra. Sa druge strane, car Pavao bio je visok samo 166 cm."

U Njemačkoj smo primijetili sklonost naših "krmača" (plemenitih dama) da biraju visoke "krotitelje svinja" (muške seksualne partnere).

Nedvojbeno, to je tek posebnost naše plemenite, eugeničke njemačke kulture.

"Kao što vidimo, Pavao I. otvoreno nije priznavao Nikolaja i Mihaila za svoje sinove jer, prema njegovim riječima, godinama nije dijelio bračnu postelju sa suprugom – štoviše, uopće nije imao intimne odnose sa njom.

No, djeca su se i dalje rađala upornom postojanošću. Ogorčeni car Pavao čak je sastavio manifest kojim je svoje mlađe sinove, Nikolu i Mihajla, proglasio nezakonitima i lišio ih prava na nasljeđivanje ruskog prijestolja.

No, kancelar Aleksandar Bezborodko i grof Fjodor Rostopčin uvjerili su ga da ne objavljuje taj manifest. Kasnije se sramota ne može izbrisati. Dokažite svijetu da su ostala djeca careva, a ne slugina.

Što to znači? Ruski car Nikola I. uopće nije Romanov, čak niti pripadnik dinastije Holstein-Gottorp, kako nas uvjeravaju povjesničari.

On je sin običnog Rusa po prezimenu Babkin. Ispostavlja se da niti svi kasniji carevi – Aleksandar II., Aleksandar III. i Nikola II. – nemaju nikakve veze sa kućom Romanovih.

Oni su pravi ruski carevi – potječu iz ruske obitelji Babkin. Čestitam vam na tome!"

To nas dovodi do sukoba između Nikole II., koji se počeo nazivati "​Romanov" (u čast svojih navodnih korijena iz ruskog plemstva),  i Vilima II., kojega su Nijemci zvali "Glavna svinja" Pruske i koji je ujedno bio vladajući poglavar dinastije Hohenzollern. Prvi susret Vilima II. i Nikole II. održao se u Breslauu i prošao je vrlo loše. Od tog trenutka Vilim II. počeo je smatrati Nikolu II. "lažnom svinjom", što je njemački izraz za nekoga tko "nije pravi Nijemac".