Zlatni trokut

Zaklada Crni Orao 

Glavnu ulogu u uspostavljanju CIA-ine trgovine drogom u Zlatnom trokutu odigrao je general Charles Willoughby - Shickshinny Knight, član ASC i upravnog odbora Liberty Lobby - zadužen za sve obavještajne operacije na Dalekom istoku pod generalom MacArthurom, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Nakon umirovljenja iz vojske, 1951. godine, i nakon MacArthurovog uklanjanja sa mjesta zapovjednika u Koreji - Willoughby je formirao privatnu obavještajnu mrežu, koja će se kasnije povezati sa  Gehlenovom organizacijom. Također, konzultirao se sa Odborom Zastupničkog doma za neameričke aktivnosti. Willoughby je bio uključen u stvaranje Obavještajne službe za terenske operacije, strogo povjerljive vojne obavještajne jedinice, koja je kasnije došla pod zajedničku kontrolu vojske i CIA-e.

Kako su opisali novinar Dick Russell i Peter Dale Scott, profesor na Sveučilištu Kalifornija: general Charles A. Willoughby, i njegova skupina, predstavljali su borbu za moć unutar establišmenta nacionalne sigurnosti između ultradesničarskih vojnih obavještajaca i "liberalnijih" civilnih ljudi iz CIA-e. Prema Dicku Russellu, u knjizi "Čovjek koji je znao previše":

"Willoughbyjevi "stari dečki" bili su znatno drugačija vrsta od staromodne skupine iz Ivy League koja je vodila CIA-u. Njihovo neprijateljstvo seže do borbe za hegemoniju između Vojne obavještajne službe i OSS-a [CIA-e] tijekom Drugog svjetskog rata. Dok se baza moći CIA-e širila, sam opstanak MacArthur-Willoughbyjevog tima bio je ugrožen. Jedan demokratski predsjednik, Harry Truman, potisnuo ih je sa Dalekog istoka. Ali, Willoughby i njemu slični nisu nestali. Stapali su se u globalne saveze, od kvazireligijskih redova, poput Malteškog reda Shickshinny do [bivšeg nacista] špijunskog tima Reinharda Gehlena i Otta Skorzenyja u Europi." 

Kako je opisao Peter Dale Scott, u knjizi "Duboka politika i smrt JFK-a":

"Intrabirokratska svađa 1950-ih, između CIA-e i Hoovera, bila je mnogo više od pitanja osobnosti: bio je to sukob između alternativnih vizija o tome kako bi se Sjedinjene Države trebale širiti u ostatak svijeta. Dok su velike naftne kompanije i njihovi saveznici u CIA-i razmišljali o stvaranju i dominiranju globalnim gospodarstvom, njihova nacionalistička oporba u Sjedinjenim Državama preferirala je unilateralističko širenje na određena područja, prije svega Latinsku Ameriku i Daleki istok. Potonja skupina udružila je disidentske generale koji su bili ogorčeni civilnom kontrolom, eksploatatore minerala i neovisne naftne radnike koji su se protivili naftnim divovima, poput Williama Pawleyja i H. L. Hunta." 

Kako su izvijestili Sterling i Peggy Seagrave, u knjizi "Gold Warriors: America’s Secret Recovery of Yamashita’s Gold" ("Ratnici zlata: Tajno američko otkrivanje Yamashitinog zlata"), Willoughy je bio dio tajne mreže koja je vraćala plijen Osovine, te postala dijelom većeg i tajnog američkog fonda, poznatog kao Black Eagle Trust Fund (Zaklada Crnog orla). Prema Seagraveovima, članstvo u Malteškim vitezovima izgledalo je kao popis "Tko je tko" u Black Eagle Trustu. Osim Willoughbyja i suradnika generala Douglasa MacArthura, među njima su bili: bivši šef OSS-a Bill Donovan; bivši šef CIA-e William Colby; John McCone; William Casey; George H.W. Bush i James Jesus Angleton. Kako su Seagraveovi objasnili:

"Donovan je, radeći iza kulisa sa McCloyem, članovima obitelji Mellon, braćom Dulles i gangsterom Meyerom Lanskyjem, uspostavio globalnu mrežu tajnih fondova i crnih banaka, koje su kreativno koristile Black Eagle Trust i prale profit od droge, prije nego što je ušao u američke banke da bi ojačao američko gospodarstvo." 

Među najistaknutijim pristašama Američke lige za slobodu iz obitelji Mellon je bio Andrew Mellon, sin patrijarha obitelji i američki ministar financija. Andrewov sin bio je Paul Mellon, koji je služio u OSS-u u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, sunasljednik jednog od najvećih američkih poslovnih bogatstava, stečenih iz Mellon banke. Godine 1957., kada je Fortune pripremio svoj prvi popis najbogatijih Amerikanaca, procijenio je kako su Paul, njegova sestra Ailsa Mellon-Bruce, rođakinja Sarah Cordelia Mellon i njen brat Richard King Mellon, bili među osam najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Državama. Brojni Mellonovi su služili u OSS-u; posebno je bio poznat Paulov šogor, David Bruce, šef OSS-ove postaje u Londonu, kasnije američki veleposlanik u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata i prije ulaska u diplomatsko područje, Bruce i njegova druga supruga postali su rani članovi Georgetown skupine. Bruceove veze u Europi tijekom rata uključivale su visokorangirane talijanske masone, koji su obnašali utjecajne dužnosti u Mussolinijevoj vladi. Kennedy je imenovao Brucea veleposlanikom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema Richardu Harrisu Smithu: "Ostali Mellonovi i njihova rodbina su obnašali špijunske dužnosti u Madridu, Ženevi i Parizu." Nakon rata, brojni utjecajni članovi obitelji Mellon održavali i dalje su bliske veze sa CIA-om, te su zaklade obitelji Mellon više su puta korištene kao paravani CIA-e. Tijekom svog mandata kao direktor CIA-e, Richard Helms je bio čest gost Mellonovih u Pittsburghu.

Ideja o globalnom fondu za političke akcije, utemeljeno na ratnom plijenu, zapravo je nastala za vrijeme Rooseveltove administracije, sa ministrom rata, Henry L. Stimsonom, članom organizacije' Skull and Bones'. Kako se plima okrenula protiv Osovine, bilo je samo pitanje vremena kada će se početi vraćati nacističko zlato. Kako bi uklonili svaki trag izvornog vlasništva, nacisti su rastopili svoje zlato i prelili ga u ingote, označene svastikom i crnim orlom Reichsbanke. Stimsonovi posebni asistenti za to pitanje su bili njegovi zamjenici John J. McCloy i Robert Lovett, te konzultant Robert B. Anderson. Oni su prvi predložili predsjedniku Rooseveltu da se "vraćeni" nacistički, fašistički i japanski ratni plijen iskoristi za financiranje globalnog fonda za političke akcije, koji je postao poznat kao Tajni projekt, ponekad nazvan Crni orao. Lovett je bio ključni član skupine starješina vanjske politike, poznate kao "Mudraci". Sociolog, G. William Domhoff, u svojoj knjizi iz 1970. godine, "Viši krugovi: Vladajuća klasa u Americi", proglasio je Lovetta "arhitektom hladnog rata". Ono što je mnogima od njih bilo zajedničko jest bio bliski osobni odnos sa Harrimanima i Rockefellerima. Lovettov otac bio je desna ruka željezničkog magnata E.H. Harrimana, radio je sa njim u Brown Brothers Harriman. Prema Sterlingu i Peggy Seagrave, brojni izvori su istaknuli kako je Black Eagle Trust mogao biti osnovan samo uz suradnju najmoćnijih bankarskih obitelji u Americi i Europi, uključujući: Rockefellere, Harrimanove, Rothschilde, Oppenheimere, Warburge, i druge. Sid Richardson nagovorio je svog bliskog prijatelja Eisenhowera da imenuje Roberta B. Andersona za ministra mornarice. Anderson je vodio imanje W.T. Waggoner, gdje su Clint Murchison i Richardson bušili bunare.

Problem postupanja sa nacističkim plijenom nakon rata raspravljao se u srpnju 1944. godine, kada su se 44 nacije sastale u ljetovalištu Bretton Woods u New Hampshireu, zbog navodnog planiranja poslijeratnog gospodarstva. Općenito se vjerovalo kako  BIS potajno pere novac iz nacističkih fondova. Bretton Woods je stoga osnovao novu središnju financijsku klirinšku kuću, nazvanu Međunarodni monetarni fond (MMF), koja će djelovati kao buduća svjetska financijska klirinška kuća i mjenjačnica novca. Zlatu je dodijeljena dolarska vrijednost od 35 dolara po unci, i sve su ostale valute vrednovane u odnosu na dolar. Također, uvoz zlata u Ameriku za osobnu upotrebu je bio zabranjen. Najvažniji podupiratelj MMF-a bila je američka vlada. Neutralne zemlje, a koje su potpisale sporazum iz Bretton Woodsa, također su obećale da neće svjesno prihvatiti ukradeno zlato i drugu opljačkanu imovinu, ali Portugal je zanemario uključiti Makao na popis svojih ovisnih teritorija. Tijekom ostatka rata je Makao postao svjetsko središte za trgovinu ilegalnim zlatom, i Japan ga je uvelike iskorištavao.

Willoughby je uspostavio bliski odnos sa Yoshiom Kodamom, ratnim zločincem carskog Japana i dugogodišnjim vođom Yakuze. Kako su prepričali Sterling i Peggy Seagrave u knjizi "Dinastija Yamato: Tajna povijest japanske carske obitelji", Kodama je proveo rat nadgledajući pljačku strateških vojnih materijala i distribuciju droge. Prvo je radio sa vojskom u Mandžuriji i Kini, a zatim je dobio čin kontraadmirala mornarice. Tako je Kodama putovao po istočnoj i jugoistočnoj Aziji, koristeći ratne brodove za repatrijaciju plijena, i navodno je zadržao veći dio za sebe.

Tijekom rata, japanska vojska, pod vodstvom brata cara Hirohita, princa Chichibua, konfiscirala je milijarde dolara vrijedno blago iz 12 osvojenih zemalja. To blago je poznato kao Zlatni ljiljan. Prema japanskim izvorima, princ Chichibu je preselio sjedište Zlatnog ljiljana iz Singapura na Luzon, sjeverni otok Filipina, i skrio blago u brojnim trezorima, tunelima, bunkerima i špiljama.

Tijekom posljednjih mjeseci rata, blago Zlatnog ljiljana otkrio je Willoughbyjev član osoblja, Edward Lansdale, jer je narednik Kojima, nakon mučenja, otkrio detalje o skrovištu. Kada je rat završio, Willoughby i drugi obavještajni časnici podržali su tajne operacije spašavanja koje su, prema riječima nekih američkih časnika koji su sudjelovali, donijele ogromne iznose. Zlato je tijekom godina povremeno spašavano, te je oprezno plasirano na tržište kako bi se izbjegao utjecaj na svjetske cijene zlata. Jedni od onih koji su se tim bavili su bili članovi Društva John Birch. Sredinom 1970-ih, društvo je posudilo gotovo 500.000 dolara američkom lovcu na blago da bi financirali "spašavanje" blaga na Filipinima, i pritom mu obećali pomoći oprati gotovo 20 milijardi dolara spašenog zlata. Pukovnik Laurence Bunker, bliski Willoughbyjev prijatelj, bio je jedan od osnivača JBS-a (John Birch Society). 

Znajući za nalaze blaga Zlatnog ljiljana na Filipinima, Lansdale je odletio u Washington da bi informirao Trumanovog pomoćnika za nacionalnu sigurnost, kapetana mornarice, Clarka Clifforda, i druge članove kabineta. Truman je odlučio otkriće zadržati u tajnosti i vratiti što više japanskog plijena. Anderson se vratio u Tokio sa Lansdaleom na razgovore sa MacArthurom da bi koordinirao apsorpciju imovine Zlatnog ljiljana u Fond Crnog orla. Podzemni fondovi su se kasnije koristili kao ogromne uplate mita ili su korišteni za kupnju izbora, kao što je poznato u Italiji, Grčkoj i Japanu, vjerojatno i u drugim zemljama. U poslijeratnoj Italiji, James Jesus Angleton je pronašao etiopsko blago, koje su opljačkale Mussolinijeve snage, i koje je CIA prisvojila i koristila za financiranje proameričkih i antikomunističkih kandidata na talijanskim izborima 1948. godine. Osim toga, CIA je prikupila mnogo novca u Europi od prodaje viška američkog ratnog materijala, što je dala Vatikanu, izričito namijenjeno za rat protiv komunizma u Italiji. 

Anderson je očito putovao po cijelom svijetu, otvarao crne račune za zlato i osiguravao novac za političke akcije diljem svijeta, ono što je fond smatro bitnim. Godine 1953., kako bi ga nagradio, predsjednik Eisenhower nominirao je Andersona na mjesto ministra mornarice. Sljedeće godine napredovao je do zamjenika ministra obrane. Tijekom druge Eisenhowerove administracije postao je ministar financija, od 1957. do 1961. godine.  Anderson će kasnije voditi Komercijalnu burzovnu banku na Britanskim Zapadnim Indijama, biti osuđen za vođenje ilegalnih bankarskih operacija i utaju poreza, te će biti osuđen na zatvorsku kaznu.

Kuomitang

Veze između Willoughbyja i drugih operatera iz Fonda Crni orao, te njihovih azijskih kolega, činile su osnovu međunarodne trgovine drogom u zloglasnom Zlatnom trokutu, što je bilo prikrivano kao antikomunistička aktivnost. Upletenost američke vlade u trgovinu drogom radi financiranja tajnih aktivnosti datira sigurno iz vremena OSS-a. Privatni sporazum je bio postignut između Allena Dullesa (tada švicarskog "šefa postaje" OSS-a) i SS generala, Karla Wolffa, i to protivno izravnim i pisanim naredbama predsjednika Roosevelta. SS-ovci su oslobođeni kaznenog progona ako pristanu tajno raditi za američku obavještajnu službu, a protiv Rusa u Hladnom ratu. Međutim, budući OSS nije mogao financirati ovu tajnu mrežu, Dulles je dopustio nacistima neka se financiraju iz svojih ogromnih zaliha morfija, opljačkanog židovskog zlata, ili mase krivotvorenih britanskih novčanica. Alfred W. McCoy, autor knjige "Politika heroina: Suučesništvo CIA-e u globalnoj trgovini drogom", intervjuirao je Mauricea Belleuxa, bivšeg šefa francuske obavještajne agencije SDECE, i otkrio dijelove sheme 'Francuska veza', koju je CIA koristila za financiranje svojih tajnih operacija tijekom Prvog indokineskog rata, i putem kontrole nad trgovinom drogom u Indokini. Velika većina heroina Francuske veze nije dolazila iz Turske, već iz Zlatnog trokuta, preko Manile i Hong Konga. Francuska veza, operacija gdje su CIA i SDECE surađivali sa sicilijanskom mafijom Luckyja Luciana i korzikanskom bandom iz Marseillea, dosegla je vrhunac krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, te bila odgovorna za opskrbu većine heroina koji se koristio u Sjedinjenim Državama. Međutim, 1967. godine, turska vlada je najavila da će početi postupno ukidati uzgoj opijumskog maka na Anatolijskoj visoravni, kako bi lišila ilegalne laboratorije potrebnih sirovina. Ne želeći napustiti svoj profitabilni reket sa narkoticima, američka mafija i korzički sindikati prebacili su se kao  izvore opskrbe u jugoistočnu Aziju.

Prvi indokineski rat, koji je započeo u Francuskoj Indokini 19. prosinca 1946. godine, i trajao do 01. kolovoza 1954. godine, postupno je eskalirao u Vijetnamski rat. Belleux je rekao McCoyu da je francuska vojna obavještajna služba financirala sve svoje tajne operacije putem kontrole trgovine droge u Indokini. Francuski padobranci bi se borili sa brdskim plemenima i prikupljali opijum, a francuski zrakoplovi bi ga slali u Saigon. Kinesko-vijetnamska mafija, koja je bila instrument francuske obavještajne službe, zatim bi ga distribuirala. Račune središnje banke i podjelu profita kontrolirala je francuska vojna obavještajna služba. Zaključio je intervju rekavši mu da je, prema njegovim informacijama, CIA preuzela francusku imovinu i počela provoditi nešto slično njihovoj politici.

Tijekom Korejskog rata, prve optužbe za trgovinu drogom uperene protiv CIA-e, pojavile su se nakon 1949. godine. Proizašle su iz sporazuma kojim bi oružje bilo isporučeno poraženim generalima Chiang Kai-sheka u zamjenu za obavještajne podatke. Godine 1938., japanski predstavnik na kongresu Welt-Dienst/World-Service, koji je organizirao član Aufbaua, Ulrich Fleischhauer, izjavio je, u ime Japana, da "židovska masonerija prisiljava Kineze da Kinu pretvore u predvodnik napada na Japan i time prisiljavaju Japan da se brani od te prijetnje. Japan nije u ratu sa Kinom, već sa masonerijom (Tiandihui), koje predstavlja general Chiang Kai-shek, nasljednik njegova gospodara, slobodnog zidara Sun Yat-sena." 

George Sokolsky, pisac povezan sa Američkom židovskom ligom protiv komunizma (AJLAC) i bliski prijatelj Roy Cohna, postao je politički savjetnik i prijatelj Sun Yat-sena, Soong Mei-linga, Chiang Kai-sheka i "Two-Gun" Cohena. Sokolsky je dogovorio intervju za Morrisa Abrahama "Two-Gun" Cohena sa Eugeneom Chenom, Sunovim tajnikom za engleski jezik. Cohen je bio britanski i kanadski avanturist židovskog podrijetla, ađutan Sun Yat-sena, kao i general-bojnik u Kineskoj nacionalnoj revolucionarnoj vojsci. Cohen je također poznavao Chiang Kai-sheka.

Kuomitang (KMT) Chiang Kai-sheka je postao je vladajuća stranka u kontinentalnoj Kini do 1949. godine. Tada su izgubili Kineski građanski rat od Komunističke partije Kine (KPK); KMT se povukao na Tajvan i izgubio većinu svog teritorija. Suradnja između Tajvana i nacista započela je 1933. godine, kada je Hans von Seeckt otputovao u Kinu. Ondje je savjetovao kako su prvi koraci prema postizanju gospodarskog i vojnog razvoja jednolična obuka i konsolidacija kineske vojske pod Čang Kai-šekom, te da cijeli vojni sustav mora biti podređen centraliziranoj hijerarhiji. Ministar financija Kine i dužnosnik Kuomintanga, H.H. Kung, i još dva kineska dužnosnika Kuomintanga su posjetili Njemačku 1937. godine. Primio ih je Adolf Hitler. Kung se sastao i sa Hjalmarom Schachtom,  koji mu je objasnio da Antikominternovski pakt nije njemačko-japanski savez protiv Kine, te da je Njemačka rado posudila Kini 100 milijuna Reichsmaraka i neće to učiniti sa Japancima. Hitler je izrazio divljenje KMT-u, jer su izgradili jaku centraliziranu vladu.

Predsjednik Park Chung Hee (lijevo), i Kim Jong-pil promatraju brojanje glasova u izbornoj noći 03. svibnja 1967. godine, u sjedištu Demokratske republikanske stranke. Park je lako pobijedio na izborima za drugi mandat i sa razlikom od 1.16 milijuna glasova.

Svjetska antikomunistička liga (WACL)

Važna organizacija, koja je povezivala tajnu mrežu CIA-e za trgovinu drogom i oružjem sa Fašističkom internacionalom, bila je Svjetska antikomunistička liga (WACL), koja je imala vrlo bliske veze sa ASC-om. Sjedinjene Države surađivale su sa Chiang Kai-shekom i južnokorejskom obavještajnom službom u osnivanju Azijske narodne antikomunističke lige (APACL), osnovane u Južnoj Koreji, 1954. godine. Bivši nacistički kolaboracionisti iz istočne Europe također su pomogli ovdje. Organizacija je imala za cilj ujediniti konzervativce cijelog azijskog kontinenta u borbi protiv komunizma. Čini se kao da su američka sredstva, moguće dogovorena preko tajvanskog šefa postaje CIA-e i navodnog zavjerenika JFK-a, Ray S. Clinea, pomogla u osnivanju APACL-a. Godine 1954., prvu latinoameričku podružnicu APACL-a je osnovao Hunt u Mexico Cityju, gdje je također isplanirao Operaciju PBSUCCESS za svrgavanje Arbenza u Gvatemali.

Godine 1958., kada je u Mexico Cityju najavljeno osnivanje upravnog odbora i mogućnost spajanja APACL-a sa latinoameričkom podružnicom, te stvorilo ono što je na kraju postalo WACL, Marvin Liebman, član AJLAC-a, postaje glavni tajnik. Liebman je uživao u dugogodišnjem prijateljstvu sa Williamom F. Buckleyjem Jr. i njegovom obitelji; te je Buckleyja smatrao inspirativnim mentorom. Unatoč tome što je rođen u židovskoj vjeri, pod Buckleyjevim vodstvom je Liebman prešao na rimokatoličku vjeru.

Američki predsjednik Eisenhower sa premijerom Nobusuke Kishijem, tijekom sastanka u Bijeloj kući, u lipnju 1957. godine

Kim Jong Pil, osnivač Korejske središnje obavještajne agencije (KCIA) i glavni arhitekt puča u Južnoj Koreji 1961. godine, kojim je na vlast došao Park Chung Ehe, bio je dužan istim japanskim interesima, koji su podržavali Moon Organization. Nobusuke Kishi, kojeg su nazivali "omiljenim američkim ratnim zločincem", američka je vlada smatrala najboljim čovjekom koji bi mogao voditi poslijeratni Japan u proameričkom smjeru. Nastavio je konsolidirati japanski konzervativni tabor protiv uočenih prijetnji Japanske socijalističke stranke 1950-ih, i pripisuje mu se ključna uloga u početku produženog razdoblja, tijekom kojega je Liberalno-demokratska stranka (LDP) bila dominantna politička stranka u Japanu.

Tijekom svoje trogodišnje vladavine kao premijer, Kishi je uspostavio posebno bliske odnose sa Južnom Korejom, Filipinima i Indonezijom. Pod njegovim vodstvom, desnica se značajno vratila, prosperirale su pseudoreligije (npr. Udruga za moralno ponovno naoružavanje Bratstva Franka Buchmana (MRA) i Crkve ujedinjenja Sun Myung Moona), dok se novac koji je generirala CIA slijevao u LDP. Ovu činjenicu da je CIA podržavala uzastopne konzervativne vlade u Japanu su potvrdili i E. Howard Hunt, koji je služio kao šef postaje CIA-e u Tokiju 1950-ih, i Roger Hilsman, visokorangirani član State Departmenta, među mnogima drugima.

Moon i njegova dva fašistička japanska suradnika, Yoshia Kodama i Ryoichi Sasakawa, zajedno surađivali su na osnivanju APACL-a,  uz pomoć agenata KCIA-e. Prema obavještajnim izvješćima, koje je objavio istražni pododbor Zastupničkog doma: Moonovu Crkvu ujedinjenja je osnovao Kim Jong Pil (1961.) kao političko sredstvo. Pil je, poput Kishija, bio pristaša MRA-e i zagovornik APACL-a. U 1950-ima i 1960-ima, MRA se proširio diljem svijeta. Buchman je bio pionir u viševjerskim inicijativama, baš kao kod Moonove Crkve ujedinjenja, koja je imala opsežne veze sa WACL-om. Buchman je napisao: "MRA je dobar put ideologije nadahnute Bogom, na kojem se svi mogu ujediniti. Katolici, Židovi i protestanti, hinduisti, muslimani, budisti i konfucijanisti - svi otkrivaju da se mogu promijeniti, gdje je potrebno, i mogu zajedno putovati tim dobrim putem." 

Sun Myung Moon i njegova supruga Hak Ja Han

Moon je tvrdio da je u dobi od 15 godina vidio viziju Isusa i pristao na Spasiteljev zahtjev da "preuzme moj posao". Propovijedao je u sjevernoj Koreji nakon završetka Drugog svjetskog rata, i 1946. godine je zatvoren od strane komunističkog režima u Sjevernoj Koreji. Snage UN-a i Amerike, pod vodstvom generala Douglasa MacArthura, spasile su Južni dio. Mjesec dana kasnije je Moon  pušten iz zatvora, te se preselio na jug, zajedno sa mnogim drugim Sjevernokorejcima. Kasnije će, 1981. godine, financirati film "Inchon", u režiji Terencea Younga, o bitci kod Inchona, koja se smatra prekretnicom Korejskog rata, sa Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi kao general MacArthur.

Crkva ujedinjenja bila je predmetom kontroverzi zbog svojih uvjerenja, koja se razlikuju od tradicionalnih kršćanskih tumačenja Biblije, a neki kritičari su to nazvali heretičkim i antisemitskim. Kaže se da je Crkva ujedinjenja ezoterična po tome što je neke od svojih doktrina skrivala od nečlanova, praksa koja se ponekad naziva "nebeska obmana". Službeno učenje crkve, Božanski princip, koje je prvi put objavljeno 1945. godine, nudi tumačenje Biblije koje, kako se tvrdi, može ujediniti sve religije. Božanski princip podržava vjerovanje u spiritualizam, točnije komunikaciju sa duhovima preminulih osoba. Moon i rani članovi crkve povezani su sa spiritualistima, uključujući i slavnog Arthura Forda.[

Leslie Weatherhead, član Buchmanove Oxfordske grupe, jedan od vodećih britanskih metodističkih propovjednika, poznat po svojoj propovijedničkoj službi u Gradskom hramu u Londonu, razvio je teoriju da je Isus sin Zaharije, koja je kasnije postala dijelom učenja Crkve ujedinjenja. Nakon što je uništen tijekom Drugog svjetskog rata, Weatherhead je prikupio sredstva za obnovu Gradskog hrama, uglavnom od Johna D. Rockefellera. On je bio vrlo kontroverzna osoba zbog propitivanja nekih od središnjih načela kršćanske vjere. Prema Weatherheadu: "Kršćanstvo sutrašnjice će prihvatiti svu istinu gdje god se ona nalazila, ili kako god je ljudi shvatili, bilo kroz specifično kršćansko učenje ili kroz budizam, muslimanstvo, hinduizam, konfucijanizam, taoizam, zoroastrizam, ili čak kroz sumornu pustinju prividnog ateizma." Odbacio je Djevičansko rođenje, bio je sklon vjerovanju da je Zaharija Isusov otac, mislio je da "legija" demona vjerojatno znači da su ga kao dijete zlostavljali rimski legionari, te je apostola Pavla smatrao neurotičarom. Weatherhead je redovito prisustvovao duhovnim seansama, te propovijedao reinkarnaciju. Vlč. Ian Paisley, kasnije Lord Bannside, osudio je Weatherheada u propovijedi 1969. godine, kao "čovjeka koji je rekao da je Isus Krist bio vanbračni sin Zaharije (oca Ivana Krstitelja) – i Marije, koja je bila prostitutka hrama. To je otprilike najgnusnija stvar koju itko može reći." Nazvao je Weatherheada "arhi-otpadnikom", čije je mjesto "u paklu". 

Ubrzo nakon puča, 1961. godine, Pil se obratio Japancima za podršku, putem kanala koji je navodno otvorio Kodama. Kodama se u to vrijeme uključio u trgovinu drogom, prebacujući opijate u Japan, zajedno sa zalihama za koje mu je vlada plaćala da ih krijumčari. Formirao je ogromnu mrežu saveznika i stekao bogatstvo (više od 175 milijuna američkih dolara), što ga je učinilo jednim od najbogatijih ljudi u Aziji toga vremena. Na kraju Drugog svjetskog rata, Kodamu su SAD uhitile kao osumnjičenog ratnog zločinca klase A. Američka obavještajna zajednica kasnije je osigurala Kodamino puštanje na slobodu u zamjenu za njegovu pomoć kao doušnika i u borbi protiv komunizma u Aziji. Desetljećima su Chiang Kai-shek i Yoshio Kodama bili dva najveća narkobosa na Dalekom istoku, i skoro su postigli monopol nad svjetskom opskrbom heroinom početkom 1970-ih.

Japanski milijunaš Ryoichi Sasakawa (slika gore) je sebe nazivao "najbogatijim fašistom na svijetu". Prijatelj Chiang Kai-shecka, Sasakawa je bio savjetnik Crkve ujedinjenja (ili Unitarističke crkve), kao i jedan od izvornih osnivača WACL-a. WACL je nastao 1966. godine, kada se APACL spojio sa drugom fašističkom organizacijom, Antiboljševičkim blokom nacija (ABN), koordinacijskim centrom za antikomunističke emigrantske političke organizacije iz sovjetskih i drugih socijalističkih zemalja.

ABN je svoje sadašnje ime dobio 1946. godine i tvrdi da izravno potječe od Komiteta pokorenih naroda, koji su 1943. godine osnovali Hitlerovi saveznici, Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinska ustanička armija (UPA). Korijeni OUN/UPA mogu se pratiti do militantno antikomunističkog i nacionalističkog ukrajinskog podzemlja, koje je osnovao pukovnik Eugen Konovalets, 1920-ih. Iako se protivila staljinizmu, skupina je bila fašistička, jakih veza sa njemačkom obavještajnom službom admirala Wilhelma Canarisa. Liga naroda javno je osudila OUN kao teroristički sindikat, dok su poljski sudovi izrekli smrtne kazne vođama OUN-a, Mikoli Lebedu i Stepanu Banderi, zbog njihove uloge u ubojstvu poljskog ministra unutarnjih poslova, generala Bronislava Pierackog, 1934. godine, među svima ostalima. Nakon što je pušten na slobodu, 1939. godine, i nakon što mu je kazna preinačena u doživotni zatvor, Bandera je organizirao simpatizere OUN-a u naoružane eskadrone u okviru programa Abwehra, kodnog naziva "Nachtigall" ("Slavuj").

OUN se podijelila na dvije organizacije: manje militantnu OUN-M; te ekstremniju skupinu Stepana Bandere, poznatu kao OUN-B, tajnu skupinu koju je dijelom financirala njemačka obavještajna služba. Nakon početka invazije Osovine na SSSR, 1940. godine, OUN-B je, u osobi Jaroslava Stetska, proglasila kratkotrajnu ukrajinsku vladu pod kontrolom nacističke Njemačke, te se obećala  boriti kao nacistički saveznik i za Hitlerov "Novi poredak". Izjavljeni cilj režima je bila "bliska suradnja sa nacionalsocijalističkom Velikom Njemačkom, pod vodstvom vođe Adolfa Hitlera, koja stvara novi poredak u Europi i svijetu". Godine 1941. su Banderu i njegovog zamjenika Stetska Nijemci držali u Berlinu, gdje su ovi podnijeli desetke prijedloga za suradnju različitim nacističkim institucijama (OKW, RSHA itd.), i slobodno komunicirali sa svojim sljedbenicima.

Fotografija pogroma u Lavovu oko 01. srpnja 1941. godine. Lavov, Poljska pod njemačkom okupacijom (danas Ukrajina). Nijemci su poticali napade na židovsku zajednicu u dva pogroma, 30. lipnja – 02. srpnja 1941. i 25. – 29. srpnja 1941., tijekom kojih su ukrajinski nacionalisti i lokalno stanovništvo ubili oko 6000 poljskih Židova.

Privremeni glavni grad Ukrajine, tijekom njemačke invazije 1941. godine, bio je grad Lavov. Grad je pripojen Sovjetskom Savezu 1939. godine. U početnoj fazi Operacije Barbarossa, 30. lipnja 1941. godine, Nijemci su zauzeli Lavov. Sovjeti, koji su se evakuirali, pobili su većinu zatvorenika. Pristigle snage Wehrmachta lako su otkrile dokaze o sovjetskim masovnim ubojstvima u gradu, a koje su počinili NKVD i NKGB. Ukrajinskim nacionalistima, organiziranim kao Milicija, i civilnom stanovništvu, bilo je dopušteno osvetiti se "Židovima i boljševicima". Lavov je bio izvorno uporište sabatejskih frankovaca. Poljski rabini su pokušavali zabraniti sabatejsku herezu na skupštini u Lavovu, 1722. godine. Vjeruje se da je Jacob Frank rođen nekoliko stotina kilometara dalje, u Korołówki, u Podoliji u istočnoj Poljskoj (danas Ukrajina), oko 1726. godine. U vrijeme njemačkog napada, u gradu je živjelo oko 160.000 Židova, zbog desetaka tisuća dolaska židovskih izbjeglica iz Poljske, koja je bila pod njemačkom okupacijom.

Uz podršku nacista, OUN-B je formirala ukrajinske odrede smrti, koji su provodili pogrome i masakre. Najsmrtonosniji pogrom je počinila, u gradu Lavovu, Ukrajinska narodna milicija i to uz izravno sudjelovanje civila, u trenutku dolaska Nijemaca u istočnu Poljsku pod sovjetskom okupacijom. Stetsko je napisao Banderi da je OUN "formirala Miliciju za uklanjanje Židova". U Lavovu su se dogodila dva odvojena pogroma. Prvi pogrom odnio je živote najmanje 4000 Židova. Uslijedilo je ubojstvo 2500 do 3000 Židova od strane Einsatzgruppe C, SS odreda smrti, kao i tzv. masakr "Petlurinih dana" nad više od 2000 poljskih Židova, od strane ukrajinskih militanata. Tijekom pogroma, 30. lipnja 1941. godine, Bandera je u Lavovu proglasio suverenu ukrajinsku državu. Nekoliko dana kasnije uhitili su ga Nijemci, koji su se tome protivili.

Ubrzo nakon pogroma u Lavovu i pod vodstvom njemačke uprave počeo se formirati "Židovski radnički logor", kasnije poznat kao koncentracijski logor Janowska. Logor je većinom vodila Ukrajinska pomoćna policija(UAP), sastavljena uglavnom od bivših pripadnika Ukrajinske narodne milicije. UAP je osnovao Heinrich Himmler sredinom kolovoza 1941. godine i stavio ga pod kontrolu njemačke Ordnungspolizei, na teritoriju Generalne vlade. Prema profesoru Alexanderu Statievu, sa kanadskog Sveučilišta Waterloo, UAP je bio glavni počinitelj Holokausta na sovjetskim teritorijima, temeljem domaćeg podrijetla, a policijske jedinice sudjelovale su u istrebljenju 150.000 Židova samo na području Volinje.

Članovima Lavovske nacionalne opere, koji su bili zatočeni u koncentracijskom logoru Janowska, naređeno je neka više puta sviraju "Tango smrti". Uoči oslobođenja Lavova, nacisti su naredili 40 članova orkestra neka formiraju krug. Zaštita je okružila glazbenike i naredila im da sviraju. Prvo je pogubljen dirigent orkestra, a zatim je preostalim glazbenicima naređeno da jedan po jedan dođu u središte kruga, ostave svoj instrument i skinu se do gola, nakon čega su im pucali u glavu. Fotografija orkestara bila je jedan od inkriminirajućih dokumenata na Nürnberškim procesima.

Tango smrti, židovski orkestar u koncentracijskom logoru Janowska u blizini Lavova u Ukrajini

Međutim, u srpnju 1941. godine, Bandera je uhićen i poslan u koncentracijski logor u Njemačkoj, koji je napustio tek 1944. godine. U travnju 1944. godine je Otto Skorzeny pristupio Banderi i Stetsku kako bi razgovarali o planovima za diverzije i sabotaže protiv Sovjetske vojske. Tijekom Hladnog rata, zapadne obavještajne agencije, uključujući CIA-u, potajno su podržavale OUN. Dokumenti koje je CIA deklasificirala na temelju zahtjeva FOIA-e pod nazivom 'Zakon o deklasifikaciji nacističkih ratnih zločina', pokazuju da su od vremena Drugog svjetskog rata do svoje smrti Bandera i Stetsko dobili podršku američke vlade, koja ih je ne samo štitila od Sovjetskog Saveza, već pomagala pri dobivanju viza i tajnog smještaja. Drugi dokument dodatno dokazuje da su Stetsko i drugi "banderovci" dobivali podršku i od britanske vlade. Stetskova veza sa CIA-om i američkom vladom je opsežna i proteže se od njegovog vremena u OUN-u sa Banderom do njegove smrti u Münchenu, gdje je OUN bio povezan sa američkim obavještajnim službama na razne načine u Europi, uključujući i Radio Slobodna Europa. Stetsko nije samo pružao informacije Amerikancima o situaciji u Ukrajini, već je uživao i povjerenje Allena Dullesa, tadašnjeg direktora CIA-e. U pismu CIA-e, gdje se izražava Dullesov interes za Stetska, stoji: "Možete biti sigurni da ova Agencija stalno proučava pitanje nacionalizma. To je, kao što kažete, nesumnjivo moćna sila." 

Prema obavještajnim zapisima američke vojske, dobivenih putem Zakona o slobodi informiranja: OUN je imenovala Mykolu Lebeda "ministrom unutarnjih poslova i ministrom policije" u nacističkoj izdajničkoj vladi u Lavovu. Kao vođa OUN-B, Lebed je bio odgovoran za genocid nad Poljacima u Volinji i istočnoj Galiciji. Ipak, Lebed se nakon rata pojavio kao jedan od najvažnijih agenata Sjedinjenih Država unutar OUN/UPA. Arhiva Yad Vashem u Jeruzalemu sadrži detaljan opis Lebedovih aktivnosti, u kojima je osobno predvodio mučenje i ubojstvo zarobljenih Židova u Krakowu, kao način "očvršćivanja" svojih ljudi kod krvoprolića. Lebed je radio sa Vojnim kontraobavještajnim korpusom (CIC) u Münchenu, i njegovo "Vijeće za oslobođenje" je dobivalo znatne prihode iz američkih izvora. Kao što je primijetio Christopher Simpson: "Lebedovi novi rukovoditelji u Münchenu, to vrijedi napomenuti, bili su to isti američki agenti CIC-a, koji su u to vrijeme vodili mrežu odbjeglih SS-ovaca, Klausa Barbieja i Emila Augsburga." Razina zaštite koju je Lebed imao je bila tolika da je Allen Dulles osobno napisao preporuku koja je, ne samo dopuštala Lebedu ulazak u Sjedinjene Države, već je i negirala njegovu ulogu u atentatu 1934. godine, kao i njegovu suradnju sa nacistima. CIA je stalno pratila Lebeda i činila sve što je u njenoj moći kako bi spriječila da novinari ili Ministarstvo pravosuđa otkriju istinu o njegovoj prošlosti. CIA i elementi OSI (Ured za posebne istrage) surađivali su, zbog spriječavanja da njihov vlastiti odjel razotkrije Lebedovu prošlost.

U Drugom svjetskom ratu, Laszlo Pasztor je bio vođa omladinske skupine 'Strijelasti križ', mađarskog ekvivalenta njemačke nacističke stranke, koja je postala ogranak Antiboljševičke mreže (ABN) i vezama sa WACL-om. Godine 1968. je Pasztor bio osnivač i predsjednik Vijeća republikanskih baštinskih skupina (RHGC), istočnoeuropske emigrantske mreže koja je uključivala antisemite, fašiste, bivše naciste, nacističke simpatizere i suradnike, te članove povezane sa talijanskom masonskom ložom P2. Prema Russu Bellantu: "Ove antidemokratske i rasističke komponente Vijeća republikanskih baštinskih skupina koriste antikomunističke osjećaje kao pokriće za svoje stavove, dok djeluju kao de facto emigrantska fašistička mreža unutar Republikanske stranke." 

Jedna organizacija koja je, pod pokroviteljstvom ASC-a, okupila RHGC i nacističke kolaboracioniste jest Nacionalna konfederacija američkih etničkih skupina (NCAEG). Izvršni potpredsjednik bio je Z. Michael Szaz, dužnosnik Vijeća republikanskih baštinskih skupina Virginije, suradnik Rogera Pearsona, i direktor Američkog instituta za vanjsku politiku ASC-a. Dr. Alexander Ronnett, čelnik Rumunjsko-američkog nacionalnog kongresa, podružnice NCAEG-a, bio je pristaša Željezne garde. Skupina je imala dugogodišnje veze sa WACL-om. Osnivač NCAEG-a bio je Austin App, koji je također bio aktivan u IHR-u. App je pripadao Njemačko-američkom nacionalnom kongresu, poznat i po njemačkom akronimu DANK. Napisao je knjigu "Prevara od šest milijuna", tvrdeći da se nacističko istrebljenje Židova nije dogodilo. Godine 1984. je Ronnett govorio na godišnjem sastanku Instituta za povijesni pregled (IHR) Willisa Carta, u veljači 1986. godine. IHR je Carto osnovao 1978. godine, kao organizaciju posvećenu javnom osporavanju općeprihvaćene povijesti Holokausta.

Vijeće Heritage Groups za građanski odgoj, podružnicu DANK-a, vodio je Karol Sitko, koji je bio aktivan u NCAEG-u. Sitko je, u 'Washington Postu' opisan kao saveznik Appa i Ivana Docheffa, vođe fašističke Bugarske nacionalne fronte. Prema Bellantu: "ABN je visoko vijeće za emigrantske nacionalističke skupine, koje su formirale policijske, vojne i milicijske jedinice i koje su surađivale sa Hitlerom tijekom Drugog svjetskog rata." Kao preteča modernih eskadrona smrti, dosljedna je poveznica ABN-a sa WACL-om. Latinoamerička antikomunistička konfederacija (CAL), dugi niz godina latinoamerička podružnica WACL-a, ima veliku naklonost prema ABN-u i njegovim članovima. ABN i CAL su 1983. godine sastavili rezoluciju, čije su izjave odražavale ideologiju Trećeg puta. Ostali članovi ABN-a uključuju: Slovački svjetski kongres, nasljednu organizaciju Tisovog režima u Slovačkoj, tada saveznika nacizma; Bugarski nacionalni front; Vrhovni odbor za oslobođenje Litve; Svjetsku federaciju slobodnih Latvijaca; Hrvatski oslobodilački pokret, čije je vodstvo došlo od dužnosnika njemačkog ustaškog režima iz 1941.-1944.; Bjelorusko središnje vijeće; i Rumunjski oslobodilački pokret, rumunjsku podružnicu ABN-a i WACL-a.

Ostali čelnici RHGC-a, koji su bili aktivni sa NCAEG-om, uključuju: Waltera Melianovicha, Nicolasa Nazarenka, Alexandera Aksenova i Laszla Pasztora. Nicolas Nazarenko je bivši časnik iz Drugog svjetskog rata u njemačkoj SS kozačkoj diviziji, i vodio je obavještajne operacije u Berlinu za kozačku "vladu u egzilu". Melianovich je bio na čelu Bjelorusko-američke republikanske federacije, koja je imala nacističke suradnike na vodećim pozicijama. Bili su blisko povezani sa Bjelorusko-američkim udruženjem (BAA). Jedan od ranih vođa BAA-e bio je Franz Kushel, general-bojnik SS-a i zapovjednik Bjeloruske brigade, jedinice Waffen SS-a.

WACL je postao ultradesničarska krovna organizacija, sastavljena od neonacista, veterana Waffen SS-a, istočnoeuropskih kolaboracionista, latinoameričkih zapovjednika eskadrona smrti, i drugih žestokih antisemita. Najmanje tri europska ogranka WACL-a (njemački, austrijski i nizozemski) preuzeli su bivši nacistički SS časnici. Stuart Christie objašnjava: "WACL je najzlokobnija  od svih međunarodno aktivnih ekstremno desničarskih organizacija i interesnih skupina i temelji se na Goebbelsovoj 'Anti-Kominterni,' te je glavni kanal za financiranje ekstremno desničarskih organizacija diljem svijeta." Mnoge od najzloglasnijih operacija CIA-e odvijale su se pod okriljem WACL-a, poput Operacije Spajalica i srodnih operacija koje su bile usmjerene na regrutiranje nacista i drugih fašista, kao i Program Feniks, kasnije Operacije Kondor i Operacije Gladio.