MK Ultra (nastanak, ukratko)

Vrli novi svijet

MK-Ultra, zloglasni CIA-in program "kontrole uma", razvijen je iz istraživačkog projekta kontrole ponašanja i koji je koordinirao Tavistock Institute, zajedno sa masonima Škotskog obreda i drugim britanskim, američkim, kanadskim i agencijama Ujedinjenih naroda. Izveden je iz eugeničke prakse nacista i njihovih psihijatrijskih studija shizofrenije, koje su donesene u SAD kroz Operaciju Spajalica. U Nürnbergu se Rudolf Hess očito pripremao za ono što je nazvao "velikim otkrićem", koje, čini se, odaje vezu sa CIA-inim vlastitim pokušajima "kontrole uma" korištenjem raznih psihotropnih lijekova, posebno LSD-a.

Gustave M. Gibert, veza sa zatvorenicima, otkrio je što je moglo biti u Hessovoj britanskoj medicinskoj dokumentaciji, gdje je svom liječniku predstavio popis svjetskih vođa za koje je vjerovao da su bili hipnotizirani tajnom židovskom drogom, koja bi ih dovela u mentalno stanje u kojem bi radili stvari koje inače ne bi radili. Na popisu su bili: premijer Winston Churchill, njegov zamjenik Anthony Eden, talijanski Umberto II., Claus von Stauffenberg (jedan od vođa neuspješne zavjere atentata na Hitlera), kao i sam Hess. Umberto II. - praunuk Viktora Emanuela II. i član Savojske kuće te karbonarski zavjerenik - bio je vitez Reda zlatnog runa i pretendent za kralja Jeruzalema. Nakon Marša na Rim 1922. godine, Umbertov otac, talijanski Viktor Emanuel III., imenovao je Benita Mussolinija za premijera. No, kasnije ga je i svrgnuo, 1943. godine, tijekom savezničke invazije na Italiju. 

U konačnici, MK-Ultra imala je osnovu u okultizmu, inspiriranu Huxleyjevim "Vrlim novim svijetom", distopijskimsvijetom gdje su građani prisiljeni "voljeti svoje ropstvo". Pojam je izveden iz okultizma, uz tumačenja da su drevni šamani koristili "Somu", odnosno, prema Vedama "Haomu mudraca" - da bi postigli stanje "božanskog ludila", stanja transa, koja su im navodno potom omogućavala komunikaciju sa duhovnim svijetom, ili demonsku opsjednutost. Ovo je identificirano kao disocijativni poremećaj identiteta (DID) ili shizofrenija. MK-Ultra je zapravo započeo sa programom 1952. godine, iste godine kada se Aldous Huxley vratio u Sjedinjene Države u pratnji dr. Humphreyja Osmonda, kojega je Allen Dulles doveo kako bi odigrao istaknutu ulogu u projektu. Čovjek koji je upoznao i Osmonda i Huxleyja sa LSD-om bio je "kapetan" Alfred Hubbard, koji je radio za OSS tijekom rata kao "specijalni istražitelj". Martin Lee, autor knjige "Acid Dreams: The Complete Social History of LSD: The CIA, The Sixtyes, and Beyond", izvještava da je, prema kapetanu Alu Hubbardu, Albert Hofmann, švicarski znanstvenik koji je otkrio LSD, bio dijelom male skupine povezane sa antropozofijom Rudolfa Steinera početkom 1930-ih, i koja je krenula u izradu "pilule mira" kako bi pomogli čovječanstvu. Uz početke nacističkog režima, svjesno su krenuli u izradu nečega sličnog LSD-u, što su i učinili, ali su držali u tajnosti od ostalog svijeta.

U višijevskoj Francuskoj, Huxley je bio u kontaktu s Jean Coutrotom, vođom Sinarhijskog carstva (MSE) i navodnim autorom "Sinarhističkog pakta", te je često posjećivao pariški salon urednice Harper's Bazaara, Marie-Louise Bousquet, koja je bila udana za dramatičara Jacquesa Bousqueta. Tamo su se nalazili Pablo Picasso, Pierre Drieu la Rochelle i Ernst Jünger, vodeća figura njemačke konzervativne revolucije. Jünger je također često posjećivao luksuzni hotel George V, gdje se okupljao okrugli stol francuskih i njemačkih intelektualaca, uključujući Jeana Cocteaua i Carla Schmitta. Jünger je bio dugogodišnji prijatelj i dopisnik švicarskog znanstvenika Alberta Hofmanna, koji je otkrio LSD. Od 1949. do 1951. godine, Hofmann je organizirao niz LSD seansi u svom domu, zajedno sa Jüngerom.

Poput Crowleyja, Huxleyjeva koncepcija o mogućnostima tvari koje mijenjaju svijest oblikovana je iz njegovog interesa za djelo  Williama Jamesa. Objavljivanjem "Raznolikosti religijskog iskustva", James je uveo proučavanje "religijskog iskustva" i tako pokrenuo zbrku koja miješa mistično iskustvo sa racionalnim religijskim impulsom. James je predložio neka psiholozi traže intenzivne vrste iskustva, jer one predstavljaju nešto najbliže mikroskopu uma. James je otišao toliko daleko i pokušao izazvati ekvivalent "religioznog" iskustva eksperimentirajući sa kloral hidratom, amil nitritom, dušikovim oksidulom, pa čak i pejotom. James je tvrdio da je tek pod utjecajem dušikovog oksidula mogao razumjeti Hegela.

Prema Crowleyju, u njegovoj autobiografiji, dijelom je zahvaljujući Williamu Jamesu dobio ideju o korištenju metoda joge za stvaranje "genija po volji", postizanjem Samadhija. U Crowleyjevoj "Knjizi Zakona", u stihu koji je zasigurno inspirirao generacije nakon njega, demon Aiwass zapovijeda:

"Kako bi me obožavali, uzmite vino i čudne droge o kojima ću reći svom proroku i opijte se od njih! Neće vam nimalo nauditi. To je laž, ova ludost protiv sebe. Otkrivanje nevinosti je laž. Budi jak, o čovječe! požuda, uživaj u svim stvarima osjetila i zanosa: ne boj se da će te koji Bog zbog toga uskratiti." 

Crowley je proveo proučavanje droga i njihovih učinaka na tijelo i um, sam provodeći brojne eksperimente. Mnogi njegovi zaključci prisutni su u njegovom poluautobiografskom "Dnevniku narkomana", gdje je dobro dokumentirana njegova rekreativna upotreba droga, ali također i njegova osobna borba sa ovisnošću o drogama, posebno heroinom. Nakon što se "otrovao" "svakom drogom u (i izvan) Farmakopeje", u potrazi za gore navedenim pripravkom, Crowley je došao do uvjerenja kako je ta tvar "sublimirani ili pročišćeni pripravak Cannabis Indice". Crowley je nadalje tvrdio da je ova misteriozna biljka jedno od zabranjenih drveća u Rajskom vrtu.

Huxley je prvi put upoznao Crowleyja pod vodstvom H.G. Wellsa. Priča se da je Crowley upoznao mladog Huxleyja sa meskalom u hotelskoj sobi u Berlinu prije Hitlera, kao i da je upoznao H.G. Wellsa sa hašišem. Prema njegovom židovskom homoseksualnom ljubavniku, Victoru Neuburgu, Aleister Crowley povjerio se Huxleyju da je Hitler bio prakticirajući okultist, a također je tvrdio da je OTO koristio meskalin kako bi pomogao nacistima da dođu na vlast. Neuberg je pisao o razgovoru nakon večere između Crowleyja i Huxleyja, u Neuburgovom berlinskom stanu, 1938. godine:

"Znate da je Hitler uzeo tu stvar [meskalin]", primijetio je Crowley. "Čuo sam to od pouzdanog prijatelja u OTO-u."

"OTO?" upitao je Huxley.

"Ordo Templi Orientis. Moja lokalna podružnica, moglo bi se reći. A njihove veze sa nacistima se nikoga ne tiču. Gotovo su osnovali stranku, ili je barem poduprli. Znate li da su dvojica njihovih glavnih ljudi osobno obučavala Adolfa Hitlera? Prije toga, bio je mucavi austrijski idiot, bijedni boem i perverznjak. Naučili su ga govorništvu, retorici i, pod utjecajem ove droge koja će vam uskoro, dragi Aldouse, zapaliti oči, dali su mu njegovog demona."

"Tada", rekao je Huxley, "sav taj raznorodni romantizam, koji je u svom slabljenju pronašao izraz u iracionalnom u tajnim kultovima, ovdje je stvorio svoje kraljevstvo. Fašizam je, uostalom, trijumf dekadencije, konačno ludilo Bohemije."

"Dakle, da se Ahrimanov pokolj dovrši, upravo tako", odgovorio je Crowley." 

Godine 1953. je Osmond dao Huxleyju zalihu meskalina za osobnu konzumaciju. Sljedeće godine, u djelu "Vrata percepcije", naslovu preuzetom iz pjesme Williama Blakea, Huxley je proglasio da halucinogene droge "proširuju svijest". Huxley radi usporedbu tako što uspoređuje mistično iskustvo sa shizofrenijom: "Shizofreničar je poput čovjeka koji je trajno pod utjecajem meskalina, i stoga nije u stanju isključiti iskustvo stvarnosti sa kojom nije dovoljno povezan da bi sa njom živio, koju ne može objasniti, [i koja] ga plaši, da njenu neumornu neobičnost, njen žarki intenzitet značenja, tumači kao manifestacije ljudske ili čak kozmičke zlobe, pozivajući na najočajnije protumjere, od ubilačkog nasilja na jednom kraju ljestvice, do katatonije ili psihološkog samoubojstva na drugom." 

Institut Kaiser Wilhelm u Berlinu

Dementia Praecox

Godine 1924. je Institut Kraepelin postao dijelom prestižnog Društva Kaiser Wilhelm, koje je osnovano 1911. godine, radi promicanja prirodnih znanosti u Njemačkoj, uz osnivanje i održavanje istraživačkih institucija koje su formalno bile neovisne od države i njenih uprava. Financiranje je, u konačnici, pristizalo iz unutarnjih i vanjskih izvora. Izvan Njemačke, Zaklada Rockefeller dodjeljivala je studentima diljem svijeta jednogodišnje stipendije za studij, za koji god institut odabrali, te su neki studirali u Njemačkoj. Institut Kaiser Wilhelm i njegovi istraživački objekti bili su uključeni u istraživanje, eksperimentiranje i proizvodnju oružja, i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu.

Na čelu, Rockefellerom financirane, institucije Kaisser Wilhelm u Münchenu bio je fašistički švicarski psihijatar, Ernst Rüdin; radio je na Sveučilištu u Münchenu kao Kraefellerov asistent. Rüdin se vratio u Institut 1928. godine, sa proširenim odjelnim proračunom i novom zgradom, koju je prvenstveno financirala Rockefellerova zaklada. Institut je ubrzo stekao međunarodni ugled kao vodeći u psihijatrijskim istraživanjima, uključujući i nasljednu genetiku. Godine 1931., nekoliko godina nakon Kraefellerove smrti, Rüdin je preuzeo vodstvo cijelog Instituta, usto je ostao voditelj svog odjela. Godine 1932. je Rüdin  imenovan predsjednikom svjetske Međunarodne federacije eugeničkih organizacija (IFEO), na Trećem međunarodnom eugeničkom kongresu u New Yorku. Kada je Hitler došao na vlast, njegov režim ga je imenovao voditeljem Društva za rasnu higijenu. Rüdin i njegovi suradnici, kao dio Radne skupine stručnjaka za nasljednost i kojom je predsjedavao šef SS-a, Heinrich Himmler, izradili su nacistički zakon o sterilizaciji. Procjenjuje se da je između 220.000 i 269.500 osoba sa shizofrenijom bilo  sterilizirano ili ubijeno. Taj ukupan broj predstavlja između 73-100% svih osoba sa shizofrenijom koje su živjele u Njemačkoj između 1939. i 1945. godine.

U svojim ranim godinama i tijekom nacističke ere, Institut Kaiser Wilhelm za antropologiju, ljudsku nasljednost i eugeniku bio je snažno povezan teorijama nacističke eugenike i rasne higijene, a koje su zagovarali njegovi vodeći teoretičari Fritz Lenz, njegov prvi ravnatelj; Eugen Fischer, prijatelj Martina Heideggera;, te drugi ravnatelj, Otmar von Verschuer. Fischer se službeno nije pridružio Nacističkoj stranci sve do 1940. godine. Međutim, rano je utjecao na nacionalsocijaliste. Adolf Hitler je pročitao dvotomno djelo, "Principi ljudske nasljednosti i rasne higijene" (1921.), koje su napisali Erwin Baur i Fritz Lenz, dok je bio u zatvoru 1923. godine, te je koristio ideje iz ovog djela u "Mein Kampfu". Fischer je autor djela "Rehoboth Bastards and the Problem of Miscegenation among Humans" (1913.), terenske studije, koja je pružila kontekst za kasnije rasne debate, utjecala na njemačko kolonijalno zakonodavstvo, i pružila znanstvenu podršku Nürnberškim zakonima.

Otmar Freiherr von Verschuer proučava blizance

Zaklada Rockefeller je financirala brojne međunarodne istraživače kako bi posjetili i radili u odjelu za psihijatrijsku genetiku Ernsta Rüdina, u Institutu Kaiser Wilhelm u Münchenu, do 1939. godine. Među njima su bili Eliot Slater i Erik Stromgren, koji se smatraju osnivačima psihijatrijske genetike u Britaniji, odnosno Skandinaviji; kao i Franz Josef Kallmann, vodeća osoba u istraživanju blizanaca u SAD-u nakon emigracije 1936. godine. Rüdin je bio student Emila Kraepelina, koji je vjerovao da je glavni uzrok psihijatrijskih bolesti biološki i genetski poremećaj i najpoznatiji je po osmišljavanju Kraepelinove dihotomije, čime je smanjio složenu psihijatrijsku terminologiju 19. stoljeća, podijelivši je u dvije klase: manično depresivnu psihozu i demenciju praecox ("preuranjena demencija" ili "preuranjeno ludilo"), danas poznato kao shizofrenija.

Rüdin je razvio koncept "empirijske genetske prognoze" mentalnih poremećaja, kao asistent Eugena Bleulera, psihijatra poznatog po svom radu na shizofreniji. Kao promatrači, u seansama psihičkih istraživanja Alberta Freiherra von Schrenck-Notzinga, Bleuler i njegov asistent Carl Jung potvrdili su izvješća o paranormalnim pojavama, a koje su prethodno uočene kod medija Willija Schneidera, brata Rudija, i prethodnika. Zapisnike sa seansi sa Rudijem sastavila je Gerda Walther nakon Schrenck-Notzingove smrti, a objavila ih je sa predgovorom Bleulera. Nakon što se zainteresirao za hipnozu, takđer se zainteresirao i za Freudov rad. Prema Freudovom vlastitom priznanju, Bleuler je učinio više za rano prihvaćanje njegovih teorija od bilo koga drugog. Inspiriran Freudovim radom, Bleuler je bio jedan od prvih koji je primijenio psihoanalitičke principe u liječenju psihotičnih klijenata. Bleuler je također poznat po svom doprinosu razumijevanju mentalnih bolesti, te po kovanju pojmova "shizofrenija", "shizoid" i "autizam".

Rüdin se navodi kao stariji i utjecajniji arhitekt nacističkih zločina od zloglasnog Josefa Mengelea, koji je pohađao njegova predavanja i bio zaposlen u njegovom institutu. Godine 1943., Mengele, asistent Otmara Verschuera, imenovan je za medicinskog zapovjednika u Auschwitzu. Prije rata, Mengele je doktorirao antropologiju i medicinu, te započeo karijeru istraživača. Pridružio se Nacističkoj stranci 1937. godine, a SS-u godinu kasnije. Na početku Drugog svjetskog rata bio je raspoređen kao medicinski časnik bataljuna; da bi početkom 1943. godine bio prebačen u službu nacističkih koncentracijskih logora i raspoređen u Auschwitz, gdje je vidio priliku za provođenje genetskih istraživanja na ljudima. Izvodio je smrtonosne eksperimente na zatvorenicima i bio član tima liječnika koji su birali žrtve koje će biti ubijene u plinskim komorama. Njegovi su se eksperimenti prvenstveno usredotočili na blizance, dijelom zbog dokazivanja nadmoći nasljedstva nad okolišem, i time ojačavanja nacističke premise o superiornosti arijske rase. Eksperimenti koje je provodio na blizancima su uključivali: nepotrebnu amputaciju udova, namjernu zarazu jednog blizanca tifusom ili nekom drugom bolešću i onda transfuziju krvi jednog blizanca u drugog. Mnoge žrtve umrle su tijekom tih postupaka. Oni koji bi preživjeli eksperimente ponekad su naknadno ubijeni i njihova tijela su secirana nakon što Mengele više nije imao potrebe za njima. Njemačka istraživačka zaklada je osiguravala potporu, na zahtjev von Verschuera, koji je redovito primao izvješća i pošiljke uzoraka od Mengelea.

Richard Baer, Josef Mengele i Rudolf Höss u  Auschwitzu (1944)

Dr. Miklós Nyiszli, mađarski židovski patolog, koji je stigao u Auschwitz 29. svibnja 1944. godine, obavljao je disekcije i pripremao uzorke za otpremu u laboratoriju logora. Nyiszli je bio član Sonderkommandosa ("posebne jedinice"), radnih jedinica sastavljenih od zatvorenika njemačkih nacističkih logora smrti, obično Židova, koji su bili prisiljeni, pod prijetnjom vlastite smrti, pomagati u zbrinjavanju žrtava plinskih komora tijekom Holokausta. Nakon rata, Nyiszli je pisao o mnogim zločinima kojima je svjedočio u djelu "Auschwitz: Izvještaj liječnika". Povjesničar Gideon Greif okarakterizirao je Nyiszlijeve spise kao jedan od "mitova i drugih pogrešnih i klevetničkih prikaza" Sonderkommanda, koji je tada bio moguć u nedostatku svjedočanstava iz prve ruke preživjelih članova Sonderkommanda.

Zgrada Centra u St. Elizabethsu, Washington D.C.

Nakon rata, Mengele je bio poznata meta lovaca na naciste, koji su ga progonili u Južnoj Americi. No, Verschuera je od progona spasio Kallman, koji je svjedočio na njegovom postupku denacifikacije. Kallmann je, 1936. godine, pobjegao iz Njemačke u Sjedinjene Države, jer je otkriveno da je židovskog podrijetla. Rüdin je pušten iz internacije u SAD-u 1947. godine, nakon suđenja za "denacifikaciju", gdje ga je također podržavao Kallmann. U Sjedinjenim Državama, sa Verschuerom i drugim bivšim nacistima, Kallmann je osnovao Američko društvo za ljudsku genetiku, koje je organiziralo "Projekt ljudskog genoma". Kallman je također postao direktor istraživanja u Psihijatrijskom institutu države New York, pripojenom Sveučilištu Columbia u New Yorku, domu MK-Ultra eksperimenata.

Ravnatelj Psihijatrijskog instituta je bio dr. Nolan D. C. Lewis, pripadnik Škotskog obreda slobodnih zidara, koji se pridružio Rockefellerima u sponzoriranju proučavanja psihijatrijske genetike od 1934.godine. Dvije godine poslije, Lewis je, kao terenski predstavnik Škotskog obreda za istraživanje demencije praecox, izvijestio Vrhovno vijeće Sjevernog škotskog obreda "o napretku 14 istraživačkih projekata koje financira Vrhovno vijeće". Dr. Lewis bio je prvi praktični američki psihoanalitičar, a Freud ga je ovlastio neka provodi analizu bez podvrgavanja osobnoj analizi. Lewis je bio jedan od prvih američkih psihijatara, ako ne i prvi, koji je eksperimentirao sa meskalinom. Godine 1945. Lewis i Paul L. Schroeder, pukovnik i psihijatar sa Sveučilišnog koledža u Illinoisu, te dr. Ewen Cameron, iz zloglasnih eksperimenata MK Ultra na Sveučilištu McGill, pozvani su na Nürnberški proces radi psihijatrijske procjene Rudolpha Hessa.

Strateg Škotskog obreda, dr. Winfred Overholser, nadzornik bolnice St. Elizabeth, savezne mentalne bolnice u Washingtonu, vodio je cjelokupno istraživanje psihijatrije u sklopu Obreda. Godine 1942., William "Divlji Bill" Donovan, tadašnji voditelj OSS-a, okupio je tim prestižnih američkih znanstvenika i zamolio ih neka razviju "serum istine". Dr. Overholser imenovan je predsjednikom istraživačkog odbora, te je koristio objekte i osoblje bolnice St. Elizabeth za proučavanje učinaka brojnih droga, uključujući: alkohol, meskalin, barbiturate, kofein, pejot i skopolamin. Na kraju je marihuana odabrana kao najučinkovitija. Dokumenti OSS-a izvijestili su kako pušenje mješavine duhana i marihuane dovodi do "stanja neodgovornosti, zbog čega je subjekt brbljiv i slobodan u prenošenju informacija".

Macy konferencije

Godine 1948. je dr. Overholser bio "predsjedavajući rasprave" Međunarodnog kongresa o mentalnom zdravlju u Ministarstvu zdravstva u Londonu, kojem su prisustvovali svjetski vodeći psihijatri i psiholozi. Kongres je okupilo Nacionalno udruženje za mentalno zdravlje, koje je 1944. godine osnovao nacistički simpatizer Montagu Norman, nakon što je dao ostavku u Bank of England. Na ovom kongresu osnovana je Svjetska federacija za mentalno zdravlje (WFMH), i Norman je za predsjednika izabrao brigadnog generala dr. Johna Rawlingsa Reesa i Carl Jung je njegov potpredsjednik. Rees je naslijedio Hugha Crichton-Millera iz klinike Tavistock na mjestu ravnatelja ove klinike, kada je dao ostavku 1932. godine. Također, Rees je bio član skupine koja se nazivala "nevidljivim kolegijem", referirajući se na svog prethodnika - Kraljevsko društvo iz 17. stoljeća. Ova je skupina orkestrirala "Operaciju Feniks" za oporavak Tavistocka iz pepela rata. Nakon rata, ova grupa, uključujući Reesa i pet drugih, formirala je Privremeni odbor za planiranje klinike Tavistock. Iako Reesovi planovi za Institut za medicinsku psihologiju nikada nisu ostvareni, grupa je osnovala Institut Tavistock, uz financiranje Rockefellerove zaklade.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Rees je imenovan u Ministarstvo rata i dogovorio je obuku časnika OSS-a u psihološkom ratovanju. Zajedno sa Henryjem Dicksom, kolegom iz grupe i klinike Tavistock, Rees je bio zadužen za brigu o Rudolfu Hessu u tajnim zatvorima, gdje je bio držan nakon zarobljavanja. Hessovi dnevnici bilježe mnoge susrete sa "pukovnikom Reesom", kada je Hess optužio svoje otmičare da su ga pokušali otrovati, drogirati i "hipnotizirati". Međutim, Rees je takve tvrdnje iskoristio kao potvrdu svoje dijagnoze shizofrenije.

Dvije agencije UN-a sa kojima WFMH najuže surađuje jesu: Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). Eugenički strateg, Sir Julian Huxley, brat Aldousa Huxleyja, bio je prvi direktor UNESCO-a i jedan od osnivača Svjetskog fonda za prirodu. Stalni sudirektor WFMH-a bio bi Fremont-Smith, koji je ujedno bio i medicinski direktor CIA-ine paravanne, Zaklade Josiah Macy Jr. Zaklada Josiah Macy Jr. je imala bliske veze sa Rockefellerovom zakladom, koja je, prema Frances Stonor Saunders, autorici knjige "Kulturni hladni rat" (1999.), služila kao paravan za CIA-u. Zakladu Josiah Macy Jr. ili Zakladu Macy, osnovala je 1930. godine Kate Macy Ladd, prijateljica Johna D. Rockefellera Jr., u čast svog oca, Josiah W. Macyja Jr. Veliki dio obiteljske tvrtke, poznate kao Josiah Macy and Sons, kupila je Rockefellerova Standard Oil Corporation. Kibernetička grupa je neslužbeno osnovana 1942. godine, na konferenciji u New Yorku, koju je sponzorirao Fremont-Smith. Kibernetika je disciplina koju su čvrsto utemeljili Norbert Wiener, Warren McCulloch, Arturo Rosenblueth, uz W. Rossa Ashbyja, matematičara Alana Turinga, i W. Grey Waltera. Izraz je skovao Norbert Wiener, profesor matematike na MIT-u, posudivši ga iz starogrčke riječi "cyber", što se odnosi na ideju vlade ili upravljanja. Kibernetika se razvila iz presjeka matematike i inženjerstva u američkim vojnim istraživanjima tijekom Drugog svjetskog rata. Cilj Kibernetičke grupe bilo je razviti znanost koja omogućuje predviđanje i kontrolu ljudskog ponašanja.

Rees je, zajedno sa Margaret Mead, Lawrence K. Frankom, Fremont-Smithom i ravnateljem Frankfurtske škole, Maxom Horkheimerom (svi oni su bili u Parizu ljeta 1948. godine da bi pokrenuli WFMH) - činili jezgru Kibernetičke grupe. Kibernetičkoj grupi prethodio je Sastanak o cerebralnoj inhibiciji, koji je sponzorirala Macy Foundation, a organizirao Frank Fremont-Smith, stalni sudirektor WFMH-a. Prisustvovali su mu antropolog Gregory Bateson i njegova supruga Margaret Mead; Warren McCulloch, kao i drugi članovi kasnije Kibernetičke grupe. Tema je bila "fiziološki mehanizmi koji leže u osnovi fenomena uvjetovanih refleksa i hipnoze u odnosu na problem cerebralne inhibicije". Konferencije Cybernetics Group održavane su između 1946. i 1953. godine. Predsjedavao im je Warren McCulloch, neurofiziolog, koji je doprinio proučavanju umjetne inteligencije. Među sudionicima konferencije bili su Kurt Lewin i Paul Lazarsfeld iz Instituta Tavistock.

Prema Batesonu: kibernetika je "najveći zalogaj sa Drveta spoznaje koji je čovječanstvo napravilo u posljednjih 2000 godina". Njega je OSS angažirao kao stručnjaka za "primijenjenu" antropologiju zbog njegovog rada na temi "šizmogeneze", proučavanja kako društva postaju razdorna i disfunkcionalna. Drugim riječima su to strategije „podijeli pa vladaj“. Kao "psihološki planer" u jugoistočnoj Aziji, Bateson je veći dio svoje ratne dužnosti proveo osmišljavajući i provodeći radio emisije "crne propagande" sa  udaljenih, tajnih lokacija u Burmi i Tajlandu, a radio je i u Kini, Indiji i Cejlonu. Bateson je, u pismu svom šefu Billu Donavanu, dao razloge za stvaranje CIA-e.

LSD

U listopadu 1942. je američko Nacionalno istraživačko vijeće upozoreno na mogućnost da i Rusi i Nijemci koriste droge istine, te je aktiviralo odbor za istraživanje izvedivosti njihove upotrebe u ispitivanju ratnih zarobljenika, koji je bio podređen OSS-u. Bill Donovan je kontaktirao Stanley P. Lovella, koji je mislio da bi to bilo zabavno. "Ono što moramo učiniti", rekao je Donovanu, "jest potaknuti 'Peckovog zločestog dečka' ispod površine svakog američkog znanstvenika, i reći mu neka 'Izbaci sve svoje normalne koncepte poštivanja zakona kroz prozor. Evo prilike da napraviš veseli pakao. Dođi, pomozi mi da ga dignem'." Godine 1942., kada je OSS zamolio Lovella neka istraži mogućnost droge istine, bio je oduševljen. "Misija je", odgovorio je, "bila najhitnija... svi su je željeli, i to sasvim s pravom." Neuhvatljiva tvar dobila je kodni naziv "TD" za "drogu istine". Prema dopisu, koji je Dulles napisao 03. prosinca 1955. godine, upravo se preko dr. L. Wilsona Greenea, tehničkog direktora kemijskih i radioloških laboratorija u Vojnom kemijskom centru, CIA zainteresirala za psihoaktivne tvari zvane psihokemikalije, posebno LSD i to nakon njegovog izvješća iz 1949. godine, "Psihokemijsko ratovanje, novi koncept rata". Greeneovo izvješće uslijedilo je nakon što je pročitao zalihu dosjea Ahnenerbea, koje je osnovao Heinrich Himmler, jedan od glavnih arhitekata Holokausta. Godine 1961. je francuski pisac, Christian Bernadac,  upotrijebio ove iste dosjee kako bi razotkrio strahote koje su se dogodile u Dachauu. Bernadac otkriva da su Ahnenerbe provodili opsežne eksperimente u Dachauu i drugim logorima sa "meksičkom biljkom, sićušnim kaktusom bez trnja, peyotlom, [kombinirajući] potrebna svojstva i potencijale", i drugom meksičkom biljkom za koju je rekao da je "slušno halucinogena, i onima koji su je asimilirali oduzela bi pamćenje." 

Kako je prepričao H.P. Albarelli Jr., u svojoj knjizi "Strašna pogreška: Ubojstvo Franka Olsona i tajni eksperimenti CIA-e u hladnom ratu", nakon što su znanstvenici u Sandozu preobrazili otkriće u LSD, dr. Greene je pročitao o potencijalnoj korisnosti droge kada je istraživao dokumente izvučene iz Ahnenerbea. U travnju 1945. godine, američke trupe otkrile su ogromno skrovište Ahnenerbeovih dosjea, koji su bili skriveni u mračnoj, vlažnoj špilji, zvanoj Kleines Teufelslock (Mala vražja rupa), u blizini bavarskog sela Pottenstein. Sljedeće četiri godine su američki obavještajni dužnosnici pomno proučavali zaplijenjene dokumente, i mnoge su poslali u vojni arsenal Edgewood i kamp Detrick. Greene je bio zadivljen kada je pročitao da su ekspedicije koje je financirala Ahnenerbe poslane diljem svijeta u potrazi za halucinogenim tvarima i biljkama. Dokumenti su otkrili da su brojni uzorci prikupljeni iz Amazonije. Još jedna ekspedicija, u Himalaju i zabranjeni grad Lhasu u Tibetu, također je prikupila velike količine tvari koje mijenjaju stanje svijesti. Greenea su posebno zanimala izvješća koja su detaljno opisivala nacističke eksperimente sa psihodelicima u koncentracijskom logoru Dachau, uključujući meskalin i razne spojeve dobivene iz ergota, iz kojeg se dobiva LSD, te povezanost logora sa tvrtkom Sandoz u Baselu.

Dietylamid lizerginske kiseline ili LSD, razvio je 1943. godine, Albert Hoffman, radeći kao kemičar za Sandoz AB, švicarskoj farmaceutskoj kući u vlasništvu S.G. Warburga. Međutim, LSD je prvi sintetizirao Hoffmann, još 1938. godine, iz ergotamina, kemikalije koju je Arthur Stoll dobio iz ergota, gljive koja obično raste na raži. Kako je otkrio Martin Lee: Sandoz je bio povezan kartelskim sporazumima sa IG Farbenom i tijekom 1930-ih je održavao poseban tajni odjel posvećen istraživanju psihodeličnih sredstava, dok su eksperimente kontrole uma sa meskalinom provodili nacistički liječnici u Dachauu, koji je bio samo nekoliko stotina milja udaljen od Sandoza. Lee zaključuje da "možemo biti sigurni da je nacističko visoko zapovjedništvo bilo svjesno tih tvari." 

Tijekom Drugog svjetskog rata, Dulles je bio šef OSS-a stacioniran u Bernu, i jedan od njegovih pomoćnika u OSS-u bio je James Warburg. Dulles je posjetio Sandoz u Baselu da bi stekao izravno znanje o upotrebi i rasponu učinaka koji se mogu postići upotrebom LSD-a. 20. travnja 1950. godine je CIA pod Dullesom odobrila projekt obavještajne službe za procjenu upotrebe LSD-a u tajnoj operaciji, poznato kao "Operacija Bluebird". 13. travnja 1953. godine je Dulles naredio Richardu Helmsu, šefu Ureda za znanstvenu obavještajnu službu, neka započne istraživački program, pod vodstvom Sidneyja Gottlieba, koji bi se bavio "istraživanjem za razvoj sposobnosti tajne upotrebe bioloških i kemijskih materijala". 

Tako je nastao MK-Ultra, navodni odgovor na navodnu sovjetsku, kinesku i sjevernokorejsku upotrebu tehnika kontrole uma,  nad američkim ratnim zarobljenicima u Koreji. Objavljeni dokazi ukazuju na to da je Projekt MK-Ultra uključivao korištenje mnogih metodologija za manipuliranje pojedinačnim mentalnim stanjima i promjenu moždanih funkcija, uključujući: prikriveno davanje lijekova i drugih kemikalija, hipnozu, senzornu deprivaciju, izolaciju, verbalno i seksualno zlostavljanje, kao i razne oblike mučenja. Deklasificirani dokumenti programa MK-Ultra ukazuju na to da se hipnoza proučavala početkom 1950-ih godina. Eksperimenti su provedeni hipnozom izazvanom drogama, anterogradnom i retrogradnom amnezijom pod utjecajem raznih droga. Eksperimenti su često provedeni bez znanja ili pristanka ispitanika, što je kršenje Nürnberškog zakonika, koji je ograničavao vrstu znanstvenih eksperimenata po kojima su nacisti postali poznati i koje su SAD, očito, pristale slijediti nakon Drugog svjetskog rata.

Eksperimenti MK-Ultre uključivali su davanje LSD-a zaposlenicima CIA-e, vojnom osoblju, liječnicima, drugim vladinim agentima i javnosti, kako bi se proučavale njihove reakcije. Ispitanici su obično bili nesvjesni. Iako je dr. Overholser provodio testove na kriminalcima iz mafije, CIA je smatrala nerazumnim dalje se petljati sa mafijaškim organizacijama. Umjesto toga, odabrali su "granični podzemni svijet": prostitutke, ovisnike o drogama, mentalno bolesne pacijente, kao i druge marginalne tipove koji ne bi mogli obraniti sebe i kada bi saznali što im je CIA učinila.

"Operacija Ponoćni vrhunac" je operacija koju je 1954. godine pokrenuo Sidney Gottlieb, a stavljena je pod vodstvo Federalnog ureda za narkotike u Bostonu, Massachusetts; White je nosio pseudonim Morgan Hall, za CIA-u, i kao podprojekt Projekta MK-Ultra. Projekt se sastojao se od mreže sigurnih kuća pod vodstvom CIA-e, u San Franciscu, okrugu Marin, Kaliforniji i New Yorku. Osnovane su kako bi se proučavali učinci LSD-a na pojedince, koji nisu dali svoj pristali. Prostitutke na platnom spisku CIA-e su imale upute namamiti klijente u sigurne kuće, gdje su ih tajno opskrbljivali širokim rasponom supstanci, uključujući LSD, te su njihove reakcije nadzirane iza jednosmjernog stakla. Tajni projekti CIA-e su, u konačnici, uključivali najmanje dvije poznate smrti: smrt profesionalnog tenisača Harolda Blauera, ali i smrt Franka Olsona, stručnjaka za biološko oružje, koji se bacio kroz prozor dvanaestog kata njujorškog hotela Statler, nakon što je popio konjak pomiješan sa LSD-om tijekom simpozija CIA-e.

Memorijalni institut Allan u Montrealu, mjesto eksperimenata kontrole uma koje je financirala CIA, a koje je provodio Ewen Cameron od 1957. do 1964. godine

Ovi eksperimenti su prebačeni u Kanadu kada je CIA regrutirala stvarnog ludog znanstvenika, škotskog psihijatra Donalda Ewena Camerona, tvorca koncepta "psihičke vožnje". Tijekom 1950-ih, Cameron je bio predsjednik Kanadskog, Američkog i Svjetskog psihijatrijskog udruženja, Američkog psihopatološkog udruženja, kao i Društva za biološku psihijatriju. Godine 1945., zbog svog svjetskog ugleda, Cameron je pozvan u Nürnberg procijeniti psihološko stanje Rudolpha Hessa. Prije toga, Cameron je napisao "Društvena reorganizacija Njemačke", gdje je tvrdio da bi njemačko društvo trebalo transformirati i reorganizirati. Prema njegovoj analizi: Njemačka se sastojala od ljudi koji su imali potrebu za statusom, koji su štovali strogi red i disciplinu, željeli autoritarno vodstvo, i bili duboko ksenofobični. Rad je dalje tvrdio kako će njemačka kultura i njeni ljudi imati potomstvo,  koje će za 30 godina (brojeći od 1945. godine) biti najveća prijetnja svjetskom miru. Kao posljedica toga, Zapad će morati poduzeti mjere za reorganizaciju njemačkog društva.

Cameron je izabran za predsjednika Američkog udruženja psihijatara 1953. godine i postao je prvi predsjednik Svjetskog udruženja psihijatara. Unatoč karijeri i vodstvu u psihijatrijskim krugovima početkom 1950-ih, Cameron je bio žestoko kritiziran u nekim krugovima zbog davanja nesrazmjerno intenzivnih terapija elektrošokovima, eksperimentalnih lijekova i LSD-a svojim pacijentima bez njihovog pristanka, što je kod nekih uzrokovalo komu i naknadnu smrt. Cameron je imao manijakalnu ideju gdje bi umjesto korištenja terapije za ispravljanje shizofrenije mogao "izbrisati" postojeća sjećanja, i zatim reprogramirati psihu pacijenta. Cameron je radio u Allan Memorial Instituteu Sveučilišta McGill, koji je 1943. godine osnovala Rockefellerova zaklada. Osim LSD-a, Cameron je eksperimentirao sa raznim paralitičkim drogama, kao i terapijom elektrošokovima (30 do 40 puta većom od normalne snage). Njegovi "pogonski" eksperimenti su se sastojali od stavljanja ispitanika u komu izazvanu lijekovima, i to bi trajalo tjednima, uz reprodukciju petlji bukom ili jednostavnih ponavljajućih izjava. Njegovi su se eksperimenti obično provodili na pacijentima koji su ušli u institut zbog manjih problema, poput anksioznih poremećaja i postporođajne depresije, i  mnogi od njih su trajno patili od njegovih postupaka. Tretmani su rezultirali inkontinencijom, amnezijom, zaboravljanjem govora, zaboravljanjem roditelja, kao i mišljenjem da su im ispitivači roditelji.

Škola za kemijsko ratovanje, Edgewood Arsenal, Maryland

Edgewood Arsenal

Izvješće dr. L. Wilsona Greenea je pozivalo u potragu za spojevima koji bi stvorili iste iscrpljujuće mentalne nuspojave kao i nervni plin, ali bez smrtonosnosti. "Kroz zabilježenu povijest, ratove su karakterizirali smrt, ljudska bijeda i uništavanje imovine; svaki veći sukob bio je katastrofalniji od onog koji mu je prethodio", tvrdio je Greene. "Uvjeren sam da je moguće, pomoću tehnika psihokemijskog ratovanja, pobijediti neprijatelja bez masovnog ubijanja ljudi ili masovnog uništavanja imovine." 

Greene i njegov kolega, Friedrich "Fritz" Hoffman, postali su središtem rastućeg partnerstva između Kemijskog korpusa i CIA-e, kroz zajednički rad u Fort Dietricku i Edgewood Arsenalu u Marylandu. Hoffmann, kemičar, koji je sintetizirao otrovne plinove i toksine za Tehnički istraživački institut Luftwaffea u Berlinu, bio je četvrti znanstvenik iz Operacije Paperclip koji je stigao u Edgewood Arsenal, 1947. godine. Hoffmannovo iskustvo u istraživanju seruma istine i nervnog plina za nacistički SS, učinilo ga je vrlo cijenjenim regrutom. Hoffmanna se cijenilo zbog "njegovog opsežnog znanja o halucinogenim i drugim drogama koje mijenjaju stanje svijesti sa agencijskim kemičarima".

Američki i britanski dužnosnici otkrili su ogromnu zalihu tabuna (kemikalije slične sarinu), prilikom pretrage laboratorija IG Farben, na njemačko-poljskoj granici. Godine 1945. je 530 tona tabuna poslano na razne lokacije u Sjedinjenim Državama, uključujući Edgewood, gdje su ga Greene i Hoffmann koristili za testiranje. Hoffmann je nastavio svoje eksperimente rafiniranja smrtonosnih plinova sarina i tabuna, koristeći posebno izgrađenu plinsku komoru, slično onima u Dachauu, koju je sastavio zajedno sa voditeljem istraživanja Edgewood Arsenala, dr. Seymourom Silverom. U toj su komori uništene bezbrojne životinje, a na najmanje 25 navodnih "dobrovoljaca" američkih vojnika provedeni su eksperimenti. Izvješća govore da je nekoliko vojnika umrlo u tim eksperimentima kroz desetljeća, ali Pentagon odbija objaviti bilo kakve dokumente vezane uz ove eksperimente.

Greene je bio zadovoljan rezultatima. Iako su vojnici bili "djelomično onesposobljeni" jedan do tri tjedna, na kraju su se oporavili. Stoga je zaključio da bi živčani otrovi i halucinogene droge mogli poslužiti kao "blaže" oružje koje može imobilizirati neprijatelja, jer se Greene nadao da može izbjeći "masovno ubijanje ljudi ili masovno uništavanje imovine". Kako je izvijestila Annie Jacobsen u djelu "Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program that Brought Nazistians to America", Greene je nakon toga zamislio nove mogućnosti, koje je opisao u djelu "Psihokemijsko ratovanje: Novi koncept rata". 

Godine 1947. je Greene je predlagao korištenje i drugih vrsta onesposobljavajućih sredstava, lijekova koji bi mogli imobilizirati ili privremeno paralizirati osobu, "halucinogenih ili psihotomimetičkih droga, čiji učinak oponaša ludilo ili psihozu". "Nema sumnje da bi njihova volja za otporom bila uvelike oslabljena, ako ne i potpuno uništena, masovnom histerijom i panikom, koja bi uslijedila", objasnio je Greene. Greene je predložio da se odmah provede potraga za stabilnim kemijskim spojem, koji bi mogao uzrokovati mentalne abnormalnosti i biti od vojnog značaja. Dostavio je popis 61 spoja za proučavanje i zatražio proračun od 50.000 dolara, što bi bilo otprilike pola milijuna u današnjim dolarima. To mu je odobreno i Greene je Hoffmanu dodijelio zadatak istraživanja mnoštva toksina u Edgewoodu. Ubrzo je Hoffman, u ime Kemijskog korpusa, krenuo u potragu diljem svijeta za mnoštvom toksina za potencijalnu vojnu upotrebu, uključujući: meskalin koji koriste Indijanci; muharicu, halucinogenu gljivu koju koriste šamani Mongolije; piruri, otrovno povrće koje koriste australski Aboridžini; yaxee i epena iz Venezuele, Kolumbije i Brazila, koji su uzrokovali halucinacije.

Otprilike u isto vrijeme je Hoffmann naručio veliku zalihu LSD-25 od Sandoza. Hoffmann se nekoliko puta sastajao sa  dužnosnicima kemijske tvrtke Sandoz, uključujući Alberta Hofmanna i njegovog nadređenog, dr. W.A. Stohla Jr. Također, makar se dva puta sastao sa dr. Henry K. Beecherom, poznatim profesorom Sveučilišta Harvard, koji se često sastajao sa Sandozovim dužnosnicima, Hofmannom i Stohlom, jer je bio tajni operativac i radio je od 1946. godine za obavještajnu službu američke vojske u Sandozovim laboratorijima.

Jedan od projekata koji se u to vrijeme provodio u Edgewoodu bio je BLUEBIRD/ARTICHOKE, projekt CIA-e koji je započeo 1951. godine, a bavio se istraživanjem metoda ispitivanja. Drugi MK-Ultra program, proveden 1952. godine, u Edgewoodu, imao je kodni naziv Projekt 112. 254 različita biološka i kemijska agensa su testirana na više od 6.000 vojnika. Tvari su uključivale: 3-kvinuklidinil benzilat (BZ), kemijsko oružje koje je 1952. godine razvila kemijska tvrtka Hoffmann-La Roche, a kretale su se od iperita do LSD-a u izuzetno visokim dozama. Tijekom kasnijeg saslušanja u Senatu o ljudskim eksperimentima, Allan Lawson, bivši zatvorenik i ispitanik, svjedočio je: "Svaka tvrdnja o dobrovoljnom sudjelovanju u ljudskim eksperimentima je okrutna prevara." 

Hoffmann je također organizirao prijevoz za stotine rezus majmuna iz Latinske i Južne Amerike, koje bi CIA-ina fiktivna tvrtka slala u Odjel za specijalne operacije Fort Detricka u Fredericku, Maryland, gdje bi životinje bile stalno hranjene psihotropnim lijekovima, sa ciljem proučavanja različitih faza induciranog "psihotičnog ponašanja". Ti bi se eksperimenti brzo razvili u ljudske eksperimente, koji su provedeni među američkim vojnim osobljem Edgewood Arsenala i u nekoliko saveznih zatvora. Prema jednom bivšem istraživaču Fort Detricka: "Ne znam što je bilo strašnije, jedan od majmuna napumpanih koktelom psihodelika, ili jedan od drogiranih, nekontroliranih zatvorenika, u saveznom zatvoru u Atlanti." 

Godine 1952. su provedeni "eksperimenti sa deprivacijom kisika" na američkim vojnicima u Edgewood Arsenalu, pod vodstvom Hoffmanna i dr. Karla Tauboecka, kemičara IG Farbena, koji je također istraživao serume istine i nervne plinove za nacistički SS. Albarelli napominje, iako rezultati eksperimenata ostaju tajni, i citira memorandum CIA-e, od 11. travnja 1952. godine, u kojem su opisani njegovi učinci: "...utječe na više moždane centre, nalik alkoholnoj opijenosti. Neki su ispitanici postali uzbuđeni, pričljivi ili svađalački raspoloženi, sa emocionalnim izljevima ili fiksnim idejama. Neki su se žalili na glavobolju ili utrnulost. Voljna koordinacija i pažnja su oštećene... opekline i modrice se ne primjećuju." 

Na kraju, sredinom 1950-ih, Hoffmann se pridružio osoblju posebno stvorene CIA front-organizacije, Chemrophyl Associates. Sidney Gottlieba je bio među glavnim korporativnim direktorima ove tvrtke. Chemrophyl se ubrzo razvio u još jednu CIA-inu frontu, naziva Amazon Natural Drug Company ili ANDCO, kako je bila općepoznata. Joseph Caldwell King, bivši šef CIA-e za zapadnu hemisferu, i glavni sudionik u ranim programima atentata Agencije, nadgledao je operacije tvrtke. Kingu je pomagao Garland Williams, bivši šef njujorške podružnice Federalnog ureda za narkotike i bivši časnik Kontraobavještajnog korpusa vojske, koji se duboko uključio u ispitivanje korejskih ratnih zarobljenika. Williams je bio blizak George Hunter Whiteu, koji je vodio "Operaciju Ponoćni vrhunac". Krajem 1950-ih, rad dr. Hoffmanna za CIA-u i Fort Detrick, također se razvio u intenzivno istraživanje razvoja smrtonosnih kemijskih agenasa, koji će se koristiti kao oružje u Vijetnamu. Jedno od tih oružja isprva je postalo poznato kao Agent White, zatim Agent Blue, a na kraju zloglasno poznato kao Agent Orange.

R. Gordon Wasson uzorkuje prešani sok Amanita muscaria u Japanu, oko 1965. godine.

Sveta gljiva 

Fritz Hoffmann se sastao sa pionirom mikologom, Gordonom Wassonom, u Meksiku. Širi interes za psihodelike je bio potaknut Wassonovim člankom iz 1957. godine, objavljenom u časopisu 'Life', pod naslovom "U potrazi za čarobnom gljivom", gdje je prvi put široj publici dano znanje o postojanju psihoaktivnih gljiva. Wasson, potpredsjednik JP Morgana i predsjednik CFR-a, bio je  blisko vezan sa Allenom Dullesom. Wasson i Henry Luce (član Skull and Bones, osnivač časopisa 'Life') bili su dugogodišnji članovi Century Cluba, paravana CIA-e, uz John Fostera Dullesa, Waltera Lippmanna i George Kennana. Nedavno je otkriveno da je i Aldous Huxley bio član Century Cluba. 'Time-Life' osnovao je Henry P. Davison Jr., također član Skull and Bonesa i Wassonov šef u J.P. Morganu. Još jedan član Bonesa koji je stajao iza osnivanja 'Time-Life' je Briton Hadden, koji je surađivao sa Davisonom i Luceom na osnivanju organizacije. Godine 1946. su Davison i Luce imenovali C.D. Jacksona potpredsjednikom. Jackson je bio ključni agent CIA-ine "Operacije Mockingbird" za infiltraciju medija. Popis članova 'Bonesa', koji su bili povezani sa Wassonom je opsežan, uključujući Averella Harrimana, koji je radio sa Wassonom u CFR-u, gdje je bio direktor.

Među prvima koji su čuli za Wassonovo otkriće bili su engleski pjesnik, Robert Graves, i njegov prijatelj, dr. William Sargant, sa  Instituta Tavistock. Graves je poznat po analizi i tumačenjima grčkih mitova, svojim memoarima o ranom životu, "Ja, Klaudije" i "Klaudije Bog", što je pretvoreno u vrlo popularnu BBC TV-seriju, prikazanu u Britaniji i Sjedinjenim Državama 1970-ih. Graves je također bio blizak prijatelj T.E. Lawrencea "od Arabije", u Oxfordu. Godine 1927. objavio je djelo "Lawrence i Arapi", komercijalno uspješnu biografiju T. E. Lawrencea. Bio je autor djela "Bijela božica", ključne knjige za moderne pagane i vikane, u kojoj predlaže postojanje europskog božanstva, inspiriranog i predstavljenog mjesečevim mijenama, što je zapravo i podrijetlo božica raznih europskih i poganskih mitologija.

Sargant je često radio sa Ewenom Cameronom, koji je često tražio njegov savjet. Jednom prilikom Sargant je Cameronu poslao poruku, gdje je rekao: "Što god da uspijete u ovom području, ja sam se toga prvi sjetio." Graves je pomogao Sargantu urediti djelo "Bitka za um", jednu od prvih knjiga o psihologiji "ispiranja mozga", koju je pohvalio Aldous Huxley. "U bizarnom obratu", piše Dominic Streathfield, u knjizi "Brainwash: The Secret History of Mind Control", "ratni pjesnik i psihijatar sklopili su prijateljstvo i dogovorili se za suradnju na knjizi o ispiranju mozga; dvije godine kasnije "Bitka za um" je postala bestseler i učvrstila Sargantovu slavu. Sargant je dao mišljenja, Graves strukturu i raspored, kako bi 'natjerao slinu da teče', kako je sam rekao."  Prema Sargantu:

"Različita uvjerenja mogu se usaditi u mnoge ljude nakon što je moždana funkcija dovoljno poremećena, slučajno ili namjerno izazvanim strahom, ljutnjom ili uzbuđenjem. Od rezultata uzrokovanih takvim poremećajima, najčešći je privremeno narušena prosudba i pojačana sugestibilnost. Njegove različite grupne manifestacije ponekad se klasificiraju pod naslovom "instinkt krda" i najspektakularnije se pojavljuju u ratno vrijeme, tijekom teških epidemija, i u svim sličnim razdobljima zajedničke opasnosti, koja povećavaju tjeskobu, a time i individualnu i masovnu sugestibilnost." 

Navodno je Gravesova dojava dovela Wassonove u Meksiko, 1955. godine. Nekoliko godina ranije je Graves poslao Wassonu isječak iz novina farmaceutske tvrtke, u kojem se spominje članak koji je Richard Evans Schultes objavio u časopisu više od 10 godina ranije, u kojem je izvještavao o korištenju psihoaktivnih gljiva od strane domorodaca, u planinama južnog Meksika. Upravo su te informacije spojile Wassonove sa Schultesom, te na kraju i sa švicarskim kemičarom, Albertom Hofmannom. Wasson je, 1955. godine, proučavao upotrebu gljiva među šamanima Mazateka.

Richard Evans Schultes u Amazoniji

Schultes se smatra ocem moderne etnobotanike i ubrzo postaje ravnatelj Harvard Botaničkog muzeja. Schultes je pridonio otkriću potentnosti DMT-a (dimetiltriptamina) kao halucinogena. Španjolski fratar, Ramón Paul, koji je pratio Kolumba na njegovom drugom putovanju u Novi svijet, prvi je zabilježio upotrebu "kohhobbe" kod domaćih ljudi, za komunikaciju sa svijetom duhova. DMT je prvi put sintetizirao britanski kemičar Richard Manske, 1931. godine. U 1950-ima i 1960-ima neki su istraživači eksperimentirali sa triptaminskim halucinogenima ubrizganim intramuskularno. Čini se da je prvi koji je objavio rad na engleskom jeziku o ovoj temi bio mađarski istraživač, Stephen Szara, dok je radio za američki Nacionalni institut za mentalno zdravlje u Washingtonu DC. Szara je objavljivao radove o DMT-u već 1956. godine, i tijekom sljedećih 11 godina je napisao niz od najmanje 12 radova o farmakologiji alkiliranih triptamina. Pišući 1961. godine, Szara je rekao:

"Zainteresirao sam se za mogućnost halucinogenog djelovanja derivata alkiliranog triptamina 1955. godine, kada sam pročitao o kemijskoj analizi praha za burmut, koji su haićanski domoroci pripremili od sjemenki Piptadenia peregrina, a koje su koristili u vjerskim obredima da bi izazvali mistična stanja uma, koja su im omogućavala komunikaciju sa svojim bogovima..." 

Kada je Aldous Huxley saznao za Wassonovo otkriće, Wassonov ured u Morgan banci postao je redovita stanica. Nakon objave Wassonovog članka u časopisu Life, 1957. godine, on i njegova supruga bili su u pratnji francuskog mikologa Rogera Heima, koji je identificirao nekoliko gljiva kao vrste Psilocybe. Heim je uzgajao gljive u Francuskoj i poslao uzorke na analizu Albertu Hofmannu, koji je izolirao aktivni sastojak psilocibin iz gljive Psilocybe mexicana. Hofmannu je u procesu otkrića pomogla njegova spremnost unošenja ekstrakta gljiva da pomogne u provjeri prisutnosti aktivnih spojeva. Hofmannov poslodavac Sandoz plasirao je na tržište i prodavao čisti psilocibin, liječnicima i kliničarima diljem svijeta, za upotrebu u psihodeličkoj psihoterapiji.

Wasson se stoga smatra osnivačem etnomikologije, proučavanja psihoaktivnih gljiva koje se koriste u duhovne svrhe, te je  inspirirao kasnije istraživače, poput Terencea McKenne i Johna Allegra. Kao stručnjak za 'Svitke sa Mrtvog mora', Allegro je postao ozloglašeni pseudoznanstvenik, kada je 1970. godine, napisao bestseler "Sveta gljiva i križ", gdje tvrdi da je kršćanstvo utemeljeno na kultu gljiva. Wasson je, u knjizi Timothyja Learyja "The Psychedelic Review", napisao kako čarobna gljiva "omogućuje vam da vidite jasnije nego što naše umiruće oko može vidjeti, vidike izvan horizonta života, da putujete naprijed i natrag kroz vrijeme, da uđete u druge ravni postojanja, čak i da upoznate Boga." Godine 1967. će Wasson objaviti djelo "Soma: Božanska gljiva besmrtnosti", u kojem je predložio da je drevni vedski opojni napitak Soma čarobna gljiva.

dr Timothy Leary

Psihodelici 

U listopadu 1955. godine je Huxley, tijekom uzimanja LSD-a, doživio iskustvo koje je smatrao dubljim od onih detaljno opisanih u knjizi "Vrata percepcije", što je, prema Stevenu J. Novaku, redefiniralo uzimanje meskalina i LSD-a kao mistično iskustvo, uz  moguće psihoterapeutske koristi. Riječ "psihodelik" je tada zagovarao Huxleyjev štićenik, američki psiholog, Timothy Leary, koji je postao jedna od najistaknutijih osoba tijekom kontrakulture 1960-ih. Leary se očito prvi put zainteresirao za psihodelike kada je pročitao Wassonov članak u knjizi Life. Između 1954. i 1959. godine, Leary je bio direktorom kliničkih istraživanja i psihologije u bolnici Kaiser Foundation u Oaklandu, gdje je osmislio test osobnosti zvan "Leary", koji CIA koristi za testiranje potencijalnih zaposlenika. Leary se povezao s CIA-inim izvođačem radova, Frankom Barronom, koji je (1960.), uz državno financiranje, osnovao Harvardski centar za istraživanje psihodeličnih droga. Leary je slijedio Barrona na Harvard i postao predavač psihologije. Barron je Learyju dao psilocibin i LSD koje je nabavila CIA, nakon čega je Leary počeo redovito eksperimentirati sa psihodelicima. Također je proučavao njihove učinke na druge osobe, u kontroliranim eksperimentima.

Negdje tijekom 1960. godine je psilocibin postao predmetom niza psiholoških eksperimenata u sklopu Harvard Psilocibin Projecta, koji su proveli Leary i dr. Richard Alpert. Leary je kasnije priznao kako je, u to vrijeme znao da su "neki moćni ljudi u Washingtonu sponzorirali sva ova istraživanja o drogama". Leary je rekao: "Ne bih bio ovdje bez predviđanja znanstvenika CIA-e. Nije bila slučajnost. Sve je isplanirala i napisala Centralna obavještajna služba, a ja sam u potpunosti za Centralnu obavještajnu službu." Među Learyjevim suradnicima na Harvardu su bili brojni poznati izvođači radova CIA-e, poput Martina Ornea, istraživača koji je primao sredstva od CIA-e; i bivšeg glavnog psihologa OSS-a, Henry A. Murraya, učenika Carla Junga. On je pomogao u dovršetku "Analize osobnosti Adolfa Hitlera", koju je naručio šef OSS-a Bill Donovan, u suradnji sa psihoanalitičarem Walterom Langerom, dr. Ernstom Krisom iz Nove škole za društvena istraživanja, i dr. Bertramom D. Lewinom iz Newyorškog psihoanalitičkog instituta. Murray je pratio rane eksperimente OSS-a sa "serumom istine". Njegove metode testiranja koristili su autori studije "Autoritarna osobnost".

Od jeseni 1959. do proljeća 1962. godine, Murray je bio odgovoran za etički upitne MK-Ultra eksperimente, koje je sponzorirala CIA, u kojima su 22 studenta iskorišteni kao pokusni kunići. Između svega ostaloga, Murrayjevi eksperimenti usredotočili su se na mjerenje reakcije ljudi pod ekstremnim stresom. Nesvjesni studenti su bili podvrgnuti onome što je sam Murray nazivao "žestokim, sveobuhvatnim i osobno nasilnim" napadima. Napadi na njihov ego, cijenjene ideje i uvjerenja, bili su kao sredstvo iskorišteni za izazivanje visokih razina stresa i nevolje. Među njima je bio i 16-godišnji Ted Kaczynski, kasnije 'Unabomber'. Knjiga Alstona Chasea, "Harvard i Unabomber: Obrazovanje američkog terorista", povezuje Kaczynskijeva nasilna iskustva pod Murrayjem sa njegovim kasnijim zločinima.

Osnivački odbor Harvard Psilocibin Projecta bio je sastavljen od: Learyja; Aldousa Huxleyja; Johna Spiegela (kasnije predsjednika Američkog udruženja psihijatara); Learyjevog nadređenog na Sveučilištu Harvard, Davida McClellanda; Franka Barrona; Ralpha Metznera, i dva diplomirana studenta koji su radili na projektu sa meskalinom. Kako bi im pomogao u otkrivanju "Drugog svijeta", Barron je iz Kalifornije donio malu biblioteku mističnih tekstova. "Mislim da trebate početi sa Williamom Jamesom“, savjetovao je, a zatim je preporučio Swedenborga, Georgea Foxa, francuskog nadrealista Renea Daumala, taoiste, budiste, sufije, kao i tantričke psihologe Tibetanske knjige mrtvih. 

Leary, koji je Williama Jamesa smatrao božanskim utjecajem, upustio se u eksperimente koji su se nastavljali na Jamesovu hipotezu da droge mogu izazvati religijska iskustva. U okviru Harvard Psilocibin projekta, Leary je proveo Concord Prison Experiment i Marsh Chapel Experiment. Eksperiment je bio osmišljen kako bi se procijenilo može li psilocibin, u kombinaciji sa  psihoterapijom, potaknuti zatvorenike da napuste svoje antisocijalno ponašanje, nakon što budu pušteni. Kao dio Marsh Chapel Experimenta, studenti volonteri poslijediplomskog studija teologije iz područja Bostona, nasumično su podijeljeni u dvije skupine. U dvostruko slijepom eksperimentu, polovica studenata primila je psilocibin, dok je kontrolna skupina primila veliku dozu niacina. Gotovo svi članovi eksperimentalne skupine izvijestili su o dubokim religijskim iskustvima, čime se navodno pružila empirijska podrška ideji da psihodelične droge mogu olakšati doživljaj religijskih iskustava.

Nakon što je prvi put eksperimentirao sa psilocibinskim gljivama, u ljeti 1960. godine, Leary je dobio primjerak Huxleyjeve knjige "Vrata percepcije", za koju je vjerovao kako samo potvrđuje ono što je doživio, "i više od toga". Leary se sastao sa Huxleyjem i postali su prijatelji. Huxley je, prema svom autobiografskom izvještaju o "Projektu psihodeličnih droga Sveučilišta Harvard, Flashback", uputio Learyja: "Tvoja je uloga prilično jednostavna, Timothy. Postani navijač evolucije", rekao je, upozoravajući ga, "Međutim, to su evolucijska pitanja. Ne mogu se ubrzavati. Inicirajte umjetnike, pisce, pjesnike, jazz glazbenike, elegantne kurtizane, slikare, bogate boeme i oni će inicirati inteligentne bogataše. Tako se prenosilo sve od kulture, ljepote i filozofske slobode." Leary je  citirao Huxleyja: "Ovi lijekovi za mozak, masovno proizvedeni u laboratorijima, donijeti će ogromne promjene u društvu. To će se dogoditi sa tobom, sa mnom ili bez tebe. Sve što možemo učiniti jest širiti vijest. Prepreka ovoj evoluciji, Timothy, jest Biblija."