Sinarhija (kraj serijala)

Četvrti Reich

U rujnu 1944. godine, Albert Speer (1905.–1981.), arhitekt, koji je tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata služio kao ministar naoružanja i ratne proizvodnje u nacističkoj Njemačkoj, primijetio je: "Hitlerova vlast u stranci više nije bila ono što je bila". Ta je vlast odavno prešla na Reichsleitera, Martina Bormanna (1900.–1945.). Bormann se pridružio Nacističkoj stranci 1927. godine, te se priključio SS-u 1937. godine. Počeo je služiti kao Hitlerov osobni tajnik 1935. godine. Nakon Hessovog leta Škotsku, 1941. godine, preuzeo je Hessove bivše dužnosti i zaradio titulu šefa Parteikanzlei ("Stranačke kancelarije"). Bormann je, na kraju,  uspio nadmudriti sve Hitlerove najbliže pomoćnike: Göringa, Goebbelsa, Himmlera, razne generale i Speera, kojemu je Hitler 1944. godine rekao neka uvijek izravno komunicira sa Bormannom o svim pitanjima. Bormann je počeo shvaćati kako je rat u Europi već izgubljen, nakon invazije na Normandiju ljeti 1944. godine. Hitler je savjetovao Bormannu neka "zakopa svoje blago, jer će ti trebati za početak Četvrtog Reicha." "Upravo je to Bormann i namjeravao", objasnio je Paul Manning, "kada je 10. kolovoza 1944. godine, u Strasbourgu, pokrenuo shemu 'bijega kapitala'. Blago, 'zlatni prsten', koje je zamislio za novu Njemačku bila je sofisticirana raspodjela nacionalne i korporativne imovine u sigurna utočišta diljem neutralnih nacija ostatka svijeta." 

(Želite li više saznati o Bormannu: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/2373512_bormannova-frakcija)

Nakon što je 1946. godine osuđen na smrt zbog ratnih zločina, član Aufbaua i nacistički ideolog, Alfred Rosenberg, izjavljuje: "U  roku od 15 godina ponovno će se početi pričati o nama, a u roku od 20 godina će nacizam ponovno biti sila." Prema povjesničaru dr. Michael Pinto-Duschinskyju, savjetniku bivših židovskih robovskih radnika, "kontinuitet gospodarstva Njemačke i gospodarstava poslijeratne Europe je zapanjujući. Neke od vodećih osoba u nacističkom gospodarstvu su postali vodeći graditelji Europske unije." Kako je ispričao A.N. Wilson, povjesničar i prijatelj Mosleyjeve fašističke supruge, Diane Mitford: "U  starosti, znala je reći, ono za što smo se svi borili je ono što smo sada postigli, a to je ujedinjena, mirna Europa sa Njemačkom na vrhu." 

Studija koju je 2012. godine pokrenula bivša ministrica pravosuđa, Sabine Leutheusser-Schnarrenberger, izvijestila je kako je 77% visokih dužnosnika njemačkog ministarstva 1957. godine bili bivši nacisti - što je veći udio nego tijekom Trećeg Reicha, od 1933. do 1945. godine. Povjesničari su prethodno otkrili da je 1950-ih više od 70% najviših sudaca Zapadne Njemačke također imalo bivše nacističke veze. Od 90 dužnosnika, 34 su bili članovi SA. Izvješće objavljeno 2015. godine je otkrilo kako je, između 1949. i 1970. godine, 54% zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova bili bivši članovi Nacističke stranke, dok je 8% njih služilo u nacističkom Ministarstvu unutarnjih poslova, kojim je u jednom trenutku upravljao šef SS-a, Heinrich Himmler.

Povratak nacista se dogodio pod vlašću Konrada Adenauera (1876.–1967.), Malteškog viteza, člana Coudenhove-Karlergijeve PEU, Kulturbunda, prvog kancelara Savezne Republike Njemačke (Zapadna Njemačka) od 1949. do 1963. godine, kao i jednog od "očeva osnivača Europske unije". Adenauer je dopustio bivšim članovima Nacističke stranke povratak na najviše pozicije u  poslovanju i vladi u Zapadnoj Njemačkoj, temeljeno na argumentu kako je zemlji potrebna njihova stručnost. Počevši od kolovoza 1950. godine, Adenauer je počeo vršiti pritisak na zapadne saveznike neka oslobode sve ratne zločince u svom pritvoru, posebno one iz Wehrmachta, čije bi daljnje zatvaranje (kako je tvrdio) onemogućilo ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke. Adenauer se protivio Nürnberškim procesima. Nakon što je postao kancelar, zahtijevao je puštanje tzv. "sedmorke iz Spandaua", među kojima su bili Albert Speer i Rudolf Hess. U listopadu 1950. godine, Adenauer je primio tzv. "Himmerodov memorandum", koji su sastavila četiri bivša generala Wehrmachta i koji je povezivao slobodu njemačkih ratnih zločinaca kao cijenu koju treba platiti za njemačko ponovno naoružavanje. Saveznici su bili spremni učiniti sve što je potrebno kako bi započelo njemačko ponovno naoružavanje. U siječnju 1951. godine je general Dwight Eisenhower, zapovjednik NATO snaga, izjavio kako je velika većina Wehrmachta postupala časno.

Adenauer je bio prvi vođa Kršćansko-demokratske unije (CDU), koja je u svoje više redove privukla konzervativne, antikomunističke bivše naciste, kao i nacističke suradnike, poput Hansa Globkea i Theodora Oberländera. Globke je pomogao u formuliranju Zakona o ovlaštenjima iz 1933. godine, zakona koji je Hitleru efektivno predao diktatorske ovlasti. Radio je za Adolfa Eichmanna u odjelu za židovska pitanja, te je pomogao u izradi Nürnberških zakona iz 1935. godine. Globke je kasnije imao kontroverznu karijeru kao državni tajnik i šef kabineta njemačkog kancelara, te je napisao zakon kojim su vraćene zaostale plaće, mirovine i napredovanja državnim službenicima, koji su služili pod nacističkim režimom. Globke je postao moćna siva eminencija zapadnonjemačke vlade, radio je kao Adenauerov savjetnik za nacionalnu sigurnost 1960-ih; te je prema pisanju 'The Guardiana', bio "glavna veza sa CIA-om i NATO-om".

Oberländer, koji je sudjelovao u Hitlerovom pivskom puču, postao je član Nacističke stranke 1933. godine, i bio je član SA. Neki povjesničari smatraju Oberländera jednim od akademičara koji su postavili intelektualne temelje za konačno rješenje. Nakon rata radio je za američku obavještajnu službu kao stručnjak za Istočnu Europu do 1949. godine. Oberländer je od 1953. do 1960. bio savezni ministar za raseljene osobe, izbjeglice i žrtve rata u Zapadnoj Njemačkoj. U nekoliko mandata, od 1953. do 1961. i od 1963. do 1965., bio je zastupnik u Bundestagu.

Hotel Maison Rouge u Strasbourgu

Nacističko zlato 

Malteški vitezovi (nasljednici Vitezova hospitalaca, koji su prvi naslijedili imovinu Templara) su sudjelovali i pomagali tisućama bivših nacističkih SS članova neka pobjegnu kroz Ratlines, onih članova koji su 'spašavali' nacističko zlato i pronašli utočište na mjestima poput Sjedinjenih Država, Egipta, Argentine i Čilea, često uz pomoć CIA-e. Nacisti su provodili politiku pljačke imovine svojih žrtava da bi financirali rat, prikupljajući je u središnjim depozitorijima. Procjenjuje se da im je na raspolaganju bilo oko 800 milijuna dolara. Postoje i tvrdnje da je Schachtova Međunarodna banka za poravnanja (BIS) pomogla Nijemcima opljačkati imovinu iz okupiranih zemalja tijekom Drugog svjetskog rata. U razdoblju od 1933. do 1945. godine, upravni odbor BIS-a je uključivao:  Waltera Funka, istaknutog nacističkog dužnosnika; Emila Puhla; Hermanna Schmitza, direktora IG Farbena; i baruna von Schroedera, vlasnika J.H. Stein banke, koja je držala depozite Gestapa.

Funk je zabilježio da je, do 1938. godine, njemačka država konfiscirala židovsku imovinu vrijednu dva milijuna maraka, koristeći dekrete Hitlera i drugih visokih nacista kako bi prisilila njemačke Židove ostaviti svoju imovinu i sredstva državi ako emigriraju. Puhl je odigrao ključnu ulogu u premještanju nacističkog zlata, od kojega je dio opljačkan iz zemalja koje su okupirali nacisti, a dio je ukraden i od židovskih žrtava zatočenih u nacističkim koncentracijskim logorima. Zlato ili nakit, kao i zlatni zubi, čak su se vadili sa leševa, prije nego su predani Reichsbanku. Funk i Puhl su obojica osuđeni na Nürnberškim procesima nakon Drugog svjetskog rata. Kao rezultat ovih optužbi, Bretton Woods konferencija, u srpnju 1944. godine, predložila je likvidaciju BIS-a. Iako je u početku odobrena, likvidacija banke nikada nije provedena, a odluka o likvidaciji BIS-a službeno je poništena 1948. godine. 

21. listopada 1946. godine je američki State Department primio strogo povjerljivo izvješće američkog agenta Ministarstva financija, Emersona Bigelowa, što je poznato kao "Bigelowovo izvješće", koje je deklasificirano 31. prosinca 1996. godine i objavljeno 1997. godine. Izvješće je utvrdilo da je Bigelow primio pouzdane informacije od Ureda za strateške usluge (OSS), ili obavještajnih dužnosnika CIC-a američke vojske. U izvješću se tvrdilo kako je Vatikan, 1945. godine, konfiscirao 350 milijuna švicarskih franaka nacističkog zlata na "čuvanje", od čega su britanske vlasti na austro-švicarskoj granici zaplijenile 150 milijuna švicarskih franaka. U izvješću se također navodi kako se ostatak zlata nalazio na jednom od numeriranih vatikanskih švicarskih bankovnih računa. Obavještajna izvješća, koja su potvrdila Bigelowljevo izvješće, također su sugerirala da je više od 200 milijuna švicarskih franaka, iznos uglavnom u zlatnicima, na kraju prebačeno u Vatikan, ili u Institut za vjerska djela (poznato i kao Vatikanska banka), uz pomoć rimokatoličkog svećenstva i franjevačkog reda.

Kako je kasnije otkrila kontraobavještajna služba američke vojske: 10. kolovoza 1944. godine je, u hotelu Maison Rouge u Strasbourgu, održan sastanak u velikoj tajnosti, gdje su bili prisutni najmoćniji industrijski, politički i komercijalni interesi nacističkog režima. Oni su tamo raspravljali o tome kako upravljati nacističkom imovinom da bi imovinu spasili od onoga što su prepoznali kao nadolazeći poraz. Sastanak je bio kulminacija jednogodišnjih priprema zamjenika Führera, Martina Bormanna.  Zavjera je bila opisana u "Izvješću Crvene kuće", koje je sastavio francuski špijun, koji je bio na sastanku. Njemačkim industrijalcima je naređeno neka uspostave dodatne kontakte i saveze sa stranim tvrtkama. Posebno su trebali iskoristiti financije njemačkih tvrtki, koje su već korištene kao paravan za ekonomski prodor u strane zemlje, poput IG Farbena, čeličnog diva Kruppa, ili brodarske tvrtke Hamburg-America Line (čije je američke operacije preuzeo George Herbert Walker).

Manjom konferencijom, poslijepodne, predsjedavao je dr. Bosse iz njemačkog Ministarstva naoružanja, i prisustvovali su samo predstavnici Hecka, Kruppa i Röchlinga. Bosse je zatvorio sastanak primjedbom:

"Nakon poraza Njemačke, Nacistička stranka prepoznaje da će neki od njezinih najpoznatijih vođa biti osuđeni kao ratni zločinci. Međutim, u suradnji sa industrijalcima, dogovara postavljanje svojih manje uočljivih, ali najvažnijih članova, u razne njemačke tvornice kao tehničke stručnjake, ili članove njihovih istraživačkih i dizajnerskih ureda." 

Bormann je blisko surađivao sa Hermann Schmitzom, glavnim izvršnim direktorom I.G. Farbena. Njega su opisivali kao "majstora financijske kamuflaže", također je zaradio titulu "tajnog savjetnika" (Geheimrat) Nacističke stranke i samog Bormanna. "I.G. Farben", objasnio je Manning, "bio je snažan saveznik Reichsleitera Bormanna u njegovim planovima za poslijeratni ekonomski preporod Njemačke". Tijekom godina Trećeg Reicha, I.G. Farben je bio najveći izvor prihoda od deviza za Njemačku. Lokalne operacije tvrtke uključivale su kontrolu 380 tvrtki, zajedno sa pripadajućim tvornicama, energetskim postrojenjima i rudnicima, kao i opsežnim kemijskim postrojenjem. Najvažniji podatak je taj da je I.G. Farben djelovala u 93 zemlje diljem svijeta, uz operacije koje su bile raspoređene u 500 tvrtki izvan Njemačke. Svi čelnici tvrtke I.G. Farben u inozemstvu su bili i članovi Nacističke stranke. Pipci tvrtke protezali su se preko zapadne i istočne Europe, sve do Južne Amerike, posebno Argentine, gdje je I.G. Farben održavao osam podružnica.

Mreža ODESSA

Kako je objasnila Francoise Hervet: "Vjerojatno se može sa sigurnošću reći da nekoliko tisuća vitezova SMOM-a, uglavnom u Europi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, čine najveće i najdosljednije moćno i reakcionarno članstvo, od bilo koje organizacije u svijetu danas." Malteški vitezovi, posebno baron Franz von Papen, odigrali su ključnu ulogu u Hitlerovom usponu na vlast. Ostali poznati članovi Malteških vitezova su: Lee Iacocca (član Lubanje i kosti Williama F. Buckleyja), Alexandre de Marenches  (šef francuske obavještajne službe pod Giscardom d'Estaingom, koji je i sam bio vitez SMOM), kao i Conrad Adenauer.

William "Divlji Bill" Donovan, koji je bio na čelu Ureda za strateške usluge (OSS), prethodnika Središnje obavještajne agencije (CIA), tijekom Drugog svjetskog rata, također je bio Malteški vitez. U agenciji je bilo toliko aristokrata da su se šalili kako kratica  OSS znači "Oh, So Social". Donovan je okupio oko sebe elitni tim iz najmoćnijih američkih institucija i obitelji. Članovi obitelji Mellon obnašali su špijunske dužnosti u Madridu, Londonu, Ženevi i Parizu. Paul Mellon, koji je financirao Eranosove konferencije i Bollingen Press, radio je za Izvršni odbor specijalnih operacija u Londonu. Njegova sestra, Ailsa Mellon, bila je udana za njegovog zapovjednika, Davida Brucea, šefa OSS-a London. Sinovi J.P. Morgana su također bili u OSS-u. Obitelji Vanderbilt, DuPont, Archbold (Standard Oil), Ryan (Equitable Life Insurance), Weil (robna kuća Macy's), i obitelj Whitney, bili su članovima Donovanove tajne vojske. Među njegovim istaknutim regrutima bili su i filmski redatelj John Ford; glumac Sterling Hayden;, autor Stephen Vincent Benet; Eve Curie, kći znanstvenika Marie i Pierrea Curieja; pjesnik Archibald MacLeish; kuharica Julia Child; autor Walter Lord; i naravno, Carl Jung.

11. srpnja 1941. godine je Donovan imenovan za Koordinatora informacija (COI). Iste je godine organizirao njujorško sjedište u Rockefellerovom centru, te zamolio još jednog Malteškog viteza, Allena Dullesa, neka ga vodi. Uredi koje je Dulles preuzeo nalazili su se na katu neposredno iznad lokacije operacija britanskog MI6. Godine 1942. je COI postao Ured za strateške usluge (OSS). Donovan je tajno uspostavio obavještajnu vezu sa Vatikanom još 1941. godine. Godine 1944. je papa Pio XII. odlikovao Donovana Velikim križem Reda svetog Silvestra, najstarijim i najprestižnijim papinskim viteštvom, što je dodijeljeno samo stotinu drugih muškaraca u povijesti, koji su "podvizima oružja, spisima ili izvanrednim djelima širili vjeru, te čuvali i branili Crkvu." 

U prosincu 1944. godine su Donovan i Allen Dulles, šef obavještajnih operacija OSS-a u Europi, koji je djelovao iz Berna u Švicarskoj, snažno pozvali predsjednika Roosevelta neka odobri plan, kojim bi se nacističkim obavještajnim časnicima, kao i  znanstvenicima i industrijalcima, olakšalo "dobivanje dopuštenja za ulazak u Sjedinjene Države nakon rata i polaganje njihove zarade na depozit u američkoj banci, i slično." U tajnoj direktivi, od 03. rujna 1946. godine, predsjednik Truman službeno je odobrio Operaciju Spajalica (Paperclip), te je njihov zahtjev proširio na tisuću njemačkih znanstvenika, koji su bili pod "privremenim, ograničenim vojnim pritvorom", poput SS časnika, Wernhera von Brauna, koji je regrutiran je u NASA-u, gdje je postao 'otac' raketne tehnologije i svemirske znanosti u Sjedinjenim Državama.

Tzv. "štakorske linije" mreže ODESSA su pomogle u Operaciji Spajalica, putem koje su brojni nacistički znanstvenici dovedeni u SAD. Iako je bio zatvoren nakon pokušaja atentata na Hitlera, 20. srpnja 1944. godine, Schacht je blisko surađivao sa Bormannom i Ottom Skorzenyjem, u prijevozu nacističke imovine na sigurno izvan Europe. Skorzenyja, koji je bio Schachtov zet, Hitlerov "omiljeni komandos" i budući agent Mossada, OSS je opisao kao "najopasnijeg čovjeka u Europi". Istovremeno je bio časnik SS-a, Gestapa i Waffen SS-a, te je stekao zloglasnu reputaciju tijekom rata zbog svojih brojnih smjelih pothvata, uključujući uspješno spašavanje svrgnutog Mussolinija iz zatočeništva. Nakon rata, Skorzeny se predao savezničkim snagama. Novoosnovana CIA je organizirala njegov bijeg iz logora u Darmstadtu, 1948. godine.

Mračna ironija leži u tome što je Odessa bila treća najveća židovska zajednica, poznata po svojim židovskim kriminalnim bandama i krijumčarima. Skorzeny je blisko surađivao sa Bormannom i Schachtom u stvaranju zloglasne ODESSA-e (Organizacije bivših SS članova), koja je održavala rute za bijeg, tzv. "štakorske linije", i prebacivala bivše naciste u razna sigurna utočišta diljem svijeta. Koristeći tajna imena, Robert Steinbacher i Otto Steinbauer, te uz podršku nacističkih sredstava, Skorzeny je osnovao tajnu organizaciju "Die Spinne" kako bi pomogao u bijegu bivših nacista. Kako Skorzenyjev biograf primjećuje: "Postojala je ironična sličnost između ruta za bijeg 'Die Spinne' i onih koje je koristila Bricha, židovska organizacija za izbjeglice, koja je ilegalno prevozila Židove u Palestinu. Nije bilo neobično da dvije organizacije istovremeno imaju bjegunce i izbjeglice u istoj 'sigurnoj kući'!" 

Na Bormannov zahtjev i kako bi financirala svoje poslovanje, ODESSA je trebala biti vođena kao ekonomska korporacija, a višak oružja sugerirao je održivo polje mogućnosti. Agenti ODESSA-e djelovali su diljem Europe, pa čak i iza Željezne zavjese, te kupovali i prodavali višak američkog oružja arapskim kupcima, koji su željeli ojačati vojne sposobnosti Egipta i drugih bliskoistočnih arapskih zemalja. Nije im bilo ispod razine trgovati i sa Židovima u Palestini. Budući im je predsjednik Truman zabranio kupnju oružja i viška američkih borbenih zrakoplova P-51 Mustang, njihov jedini izlaz bio je trgovati na europskom crnom tržištu, što je dolazilo pod kontrolu agenata ODESSA-e. Prva kupnja je dogovorena sa komunističkom Čehoslovačkom, koja je imala ogroman višak njemačkog oružja i streljiva. Staljin je, 1947. godine, tražeći lojalnog saveznika za Sovjetski Savez na Bliskom istoku, odobrio prodaju oružja Židovskom ujedinjenom pokretu otpora, suradnji naoružanih milicija Hagana, Irgun i Lehi koju je organizirala Židovska agencija. David Ben-Gurion je podržao plan, koji je postao poznat kao Operacija Balak. Godine 1947. su egipatske snage zaustavljene 25 milja od Tel Aviva iznenadnom pojavom borbenih zrakoplova Messerschmitt i topničkom vatrom iz planinskih topova, koje su kupljene iz nacističkih zaliha i tajno poslane iz Marseillea. Operacija krijumčarenja trajala je do 28. travnja 1948. godine. 14. svibnja 1948. godine je Izrael proglasio neovisnost. Samo 15 dana kasnije, Arapska liga, koju su činili Egipat, Transjordanija, Sirija, Libanon i Irak- napala je Izrael. To je dovelo do početka Prvog arapsko-izraelskog rata, u kojem je Izrael bio konačni pobjednik.

Uz veze sa Egiptom, Njemačkom, Italijom, Švicarskom i Vatikanom, Skorzenyjeve mreže za bijeg djelovale su iz Argentine i pomogle mnogim ratnim zločincima pronaći utočište u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku. Ove rute za bijeg uglavnom su vodile prema utočištima u Latinskoj Americi, posebno Argentini, Paragvaju, Kolumbiji, Brazilu, Urugvaju, Meksiku, Gvatemali, Čileu, Ekvadoru i Boliviji, ali i u Švicarskoj. Ostala odredišta uključivala su Australiju, Kanadu i Bliski istok. Postojale su 2 glavne rute: 1. iz Njemačke u Španjolsku, zatim Argentinu; 2. iz Njemačke u Rim, pa u Genovu, zatim u Južnu Ameriku. Argentina je bila jedina druga zemlja koja je imala vlastitu nacističku stranku, Nacionalistički oslobodilački savez, i održavala bliske odnose sa  nacističkom Njemačkom. Zbog stotina tisuća njemačkih imigranata koji su živjeli u zemlji je Argentina ostala neutralna tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata.

Španjolska generala Franca, a ne Rim, bila je "prvo središte aktivnosti 'štakorske mreže', koja je olakšala bijeg nacističkih fašista", iako je sam egzodus isplaniran unutar Vatikana. Među glavnim organizatorima bio je Charles Lescat, argentinski državljanin koji je studirao u Francuskoj i bio osobni prijatelj Charlesa Maurrasa i član Akcije Française, koju je papa Pio XI. ugušio, ali papa Pio XII. rehabilitirao. Nakon pada Vichyja, novine Akcije Française su zabranjene, a Maurras je osuđen na doživotni zatvor. Pokret je ipak nastavio postojati zahvaljujući novim publikacijama i političkim pokretima. Mišljenje je nekoliko povjesničara: tijekom Španjolskog građanskog rata je Francov cilj bio pretvoriti Španjolsku u totalitarnu državu, temeljenu na fašizmu, poput nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Od 1943. godine, kako je objasnio Frederic Laurent: "Sveta Stolica postala je tajno središte angloameričke špijunaže u Italiji." Knjiga "Hitlerov papa", britanskog novinara i autora, Johna Cornwella, ispituje postupke Eugenija Pacellija, koji je postao papa Pio XII., prije i tijekom nacističke ere, te istražuje optužbu prema kojoj je pomogao u legitimizaciji Hitlerovog nacističkog režima u Njemačkoj, kroz njegovu težnju za dobivanjem Reichskonkordata, 1933. godine. Knjiga kritizira Pijevo ponašanje tijekom Drugog svjetskog rata, i tvrdi kako nije učinio dovoljno protiv Holokausta. Cornwell tvrdi da je Pijeva cijela karijera kao nuncija u Njemačkoj, kardinala-državnog tajnika, i na kraju, pape, bila obilježena željom za povećanjem i centralizacijom moći papinstva, te da je tom cilju podredio svoje protivljenje nacistima.

Ipak, dokumenti koje je u vatikanskim arhivima otkrio Michael Hesemann, pokazuju da je, kada je Pio XII. bio nadbiskup Pacelli, izravno intervenirao kod predstavnika Svjetske cionističke organizacije, Nachuma Sokolova, i iskoristio svoj utjecaj kako bi dogovorio izravan sastanak Sokolova sa ​​papom Benediktom XV., 1917. godine, da bi razgovarali o židovskoj domovini u Palestini. U enciklici Redemptoris nostri cruciatus iz 1949. godine, Pio XII. dao je prijedlog da Jeruzalem postane međunarodni grad, što je kasnije ponovno predloženo tijekom papinstva Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II. Godine 1958., dr. Guido Mendes je napisao članak u 'Jerusalem Postu', objašnjavajući kako je bio prijatelj sa Pacellijem od mladosti. Rekao je da je Papa raspravljao o židovskoj teologiji i sudjelovao u Sabatu sa važnim članovima rimske židovske zajednice. Razmijenili su ideale i buduće izglede, a Pacelli je kasnije izrazio oduševljenje za novu Državu Izrael.

Među onima koji su primili vatikansku pomoć je bila cijela divizija Waffen SS-a, zloglasna "Galicijska divizija", 8000 ljudi koji su prokrijumčareni u Englesku i dobili status "slobodnih doseljenika". Među onima koji su stigli na sigurno bili su Bormann, ali i najzloglasniji nacistički ratni zločinci: Klaus Barbie, poznat kao "Mesar iz Liona"; Franz Stangl, zapovjednik logora za istrebljenje Treblinka; Alois Brunner, dužnosnik u programu deportacije Židova; Eduard Roschmann, "Mesar iz Rige", koji je umro u Paragvaju 1977. godine; Gustav Wagner, časnik SS, te zapovjednik logora Sorbibor, poznat i kao "Zvijer", koji je umro u Brazilu 1980. godine. Najpoznatiji je bio Adolf Eichmann, glavni arhitekt Holokausta, koji je radio u tvornici Mercedes-Benz, u Argentini. Možda je najzloglasniji bio dr. Josef Mengele, poznat i kao "Anđeo smrti". On je 1949. godine pobjegao u Argentinu, ali se godinu dana kasnije preselio u Paragvaj, i još godinu kasnije u Brazil. Pokopan pod lažnim imenom, nakon što se utopio uz brazilsku obalu. Mengeleov identitet potvrđen je tek nakon forenzičkog ispitivanja njegovih posmrtnih ostataka 1985. godine.

Georgetown Set (skupina)

Bliska suradnja između CIA-e i Vatikana nastavila se i nakon rata sa papom Pavlom VI., preko posrednika i Malteškog viteza,  James Jesus Angletona. On je bio dugogodišnji šef protuobavještajne službe u agenciji, kao i voditelj vatikanskog i izraelskog odjela CIA-e. Prema Richardu Helmsu, bivšem direktoru CIA-e: "U svoje vrijeme, Jim je bio prepoznat kao dominantna protuobavještajna figura u nekomunističkom svijetu." Angleton je istodobno bio i pjesnik i urednik književnog časopisa 'Furioso' na Yaleu. Tamo je  objavljivao mnoge najpoznatije pjesnike međuratnog razdoblja, uključujući: Williama Carlosa Williamsa, E. E. Cummingsa i Ezru Pounda. Vodio je opsežnu korespondenciju sa Poundom, Cummingsom i T.S. Eliotom, među svima ostalima. Tijekom Drugog svjetskog rata, Angleton je služio kao šef talijanskog odjela u protuobavještajnoj podružnici (X-2) OSS-a u Londonu, i tamo je  upoznao poznatog dvostrukog agenta, Kima Philbyja. Godine 1944. je premješten u Italiju kao zapovjednik Jedinice Z SCI [Tajna kontraobavještajna služba], koja je obrađivala ultraobavještajne podatke temeljene na britanskim presretanjima njemačkih radio komunikacija. Na kraju Drugog svjetskog rata, Angleton je spasio talijanskog fašistu, Junia Valerija Borghesea, zapovjednika talijanske mornarice tijekom režima Benita Mussolinija. Borghese je osuđen za suradnju sa nacistima, ali mu je ponuđena blaža kazna zbog njegovih slavnih ekspedicija tijekom rata. Rođen u jednoj od vodećih obitelji Crnog plemstva, Kuće Borghese, čiji je papa Pavao V. bio značajan član, obitelji koja održava bliske veze sa Vatikanom. Svojim repertoarom ratnog heroja, Borghese je postao pokazna figura profašističkih i antikomunističkih skupina, stekavši nadimak "Crni princ".

Angleton je bio dio skupine poznate kao Grupa iz Georgetowna, što je bila utjecajna skupina novinara, političara i vladinih dužnosnika, čiji su lobistički napori doveli do stvaranja CIA-e. Rane članove Georgetownske skupine, poznate i kao Wisnerova banda, izvorno je osnovalo 6 bivših časnika OSS-a: Frank Wisner, Philip Graham (vodio Washington Post), David Bruce, Tom Braden, Stewart Alsop i Walt Rostow. Tijekom sljedećih nekoliko godina priključili su se i drugi, poput: Richarda Bissella, Waltera Lippmanna (iz Instituta Tavistock), braće Bundy, Chipa Bohlena, Georgea Kennana (član Skull and Bones Averilla Harrimana), Johna J. McCloya, Felixa Frankfurtera i Allena Dullesa - na njihovim redovitim zabavama. Frankfurter, pridruženi sudac Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, navodno je dobio kopiju portreta Eve Frank od svoje majke, što je praksa koja se održava među sabatejcima i bila simbol njihove sabatske baštine. Prema Frankfurteru: "Pravi vladari u Washingtonu su nevidljivi i vrše svoju moć iza kulisa." 

Grupa je započela svoje okupljanje u Bohlenovoj rezidenciji u Georgetownu, i u središtu su bili George Kennan i Isaiah Berlin (poznat u Washingtonu kao "Prorok"). Berlin, britanski filozof rusko-židovskog podrijetla, bio je umiješan u špijunski skandal Kima Philbyja, početkom 1950-ih. Philby, sin sv. Ivana "Abdullaha" Philbyja, bio je visokopozicionirani pripadnik britanske obavještajne službe i radio je kao dvostruki agent, prije nego što je konačno prebjegao u Sovjetski Savez. Philby je bio među trojicom diplomanata Cambridgea koji su skrenuli pozornost javnosti na Cambridgeske apostole, nakon što je 1951. godine otkrivena špijunska mreža koja je prenosila informacije KGB-u. Poznati kao "Petorka iz Cambridgea", među njima je bio i časnik MI5, Anthony Blunt, pranećak Wilfrida Scawena Blunta.

Uz ostale članove Georgetownske skupine, uključujući Johna J. McCloya i Charlesa "Chipa" Bohlena, George Kennan bio je među šestoricom "mudraca", skupinom dužnosnika američke vlade i članova vanjskopolitičkog establišmenta Istočne obale, koji su, počevši od 1940-ih, razvili politiku obuzdavanja u suočavanju sa komunističkim blokom, te stvorili institucije i inicijative poput NATO-a, Svjetske banke i Marshallovog plana. Šest prijatelja, među kojima su bili i Dean Acheson, W. Averell Harriman i Robert A. Lovett, bili su važni savjetnici za vanjsku politiku američkih predsjednika, od Roosevelta do Lyndona B. Johnsona.

U anonimnom članku, naslova "Izvori sovjetskog ponašanja", koji se pojavio u publikaciji vijeća 'Foreign Affairs', 1947. godine, član studijske skupine CFR, Kennan, skovao je pojam "obuzdavanje". Esej će se pokazati vrlo utjecajnim na američku vanjsku politiku tijekom sedam nadolazećih predsjedničkih administracija. Kritička studija je otkrila da je od 502 vladina dužnosnika, koji su anketirani od 1945. do 1972. godine - više od polovice bilo članovi Vijeća za vanjske odnose (CFR-a). Tijekom administracije predsjednika Eisenhowera, koji je i sam bio član, 40% najviših dužnosnika američke vanjske politike bili su članovi CFR-a. Pod Trumanom ih je bilo 42%; pod Kennedyjem 51%; pod Johnsonom 57%. William Bundy pripisao je studijskim skupinama CFR-a zasluge za pomoć u postavljanju okvira razmišljanja koji je doveo do realizacije Marshallovog plana i NATO-a.

John J. McCloy je bio bivši predsjednik Svjetske banke, predsjednik Rockefellerove i Fordove zaklade. Također je bio predsjednik CFR-a, gdje ga je naslijedio David Rockefeller, sa kojim je blisko surađivao kao predsjednik Chase banke. Prije rata, McCloy je bio pravni savjetnik IG Farbena. Sprijateljio se sa W. Averellom Harrimanom, te je radio kao savjetnik fašističke vlade Benita Mussolinija. U svojim odnosima sa Njemačkom, McCloy je blisko surađivao sa Paulom Warburgom, kao i sa njegovim bratom Jamesom u Americi. Godine 1936. je otputovao u Berlin, gdje se sastao sa Rudolfom Hessom. Pritom je dijelio ložu sa Hitlerom i Hermanom Göringom na Olimpijskim igrama u Berlinu.

Godine 1941., član društva "Lubanja i kostiju", Henry L. Stimson, odabrao je McCloya za svog pomoćnika ministra rata pod predsjednikom Rooseveltom. McCoy je sklopio pakt sa Vichyjevskim režimom u Darlanu, raselio japansko-američke državljane iz Kalifornije u internacijske logore, odbio preporučiti bombardiranje nacističkih koncentracijskih logora da bi se poštedjeli zatvorenici uz obrazloženje da bi "cijena bila nesrazmjerna svim mogućim koristima", te je odbio je židovskim izbjeglicama ulazak u SAD. Godine 1951. se njemački kancelar Adenauer sastao sa McCloyem, gdje je tvrdio kako bi pogubljenje zatvorenika u Landsbergu zauvijek uništilo svaki napor da Savezna Republika odigra svoju ulogu u Hladnom ratu. Kao odgovor, McCloy je smanjio smrtne kazne većini od 102 muškarca u Landsbergu: objesio je samo sedam zatvorenika, dok su ostali koji su bili osuđeni na smrt pošteđeni. McCloy je preinačio smrtne kazne brojnim nacističkim ratnim zločincima; drugima je odobrio prijevremeno puštanje na slobodu. Među njima je bio i Fritz Ter Meer, viši direktor tvrtke IG Farben.

Dva najmoćnija nacistička industrijalca, Alfried Krupp (iz Krupp Industries) i Friedrich Flick , pušteni su iz zatvora nakon što su odslužili jedva tri godine. Flick je bio bivši član Akademije za njemačko pravo, koju je osnovao član Društva Thule, Hans Frank, a u kojoj su bili i kolege: Rudolf Hess, Alfred Rosenberg, Heinrich Himmler, Hermann Göring, Carl Schmitt i Martin Heidegger. Flick je brzo obnovio svoje industrijsko carstvo, te je do 1950-ih postao jedan od najbogatijih ljudi u Zapadnoj Njemačkoj, usput najveći dioničar Daimler-Benza i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu u vrijeme svoje smrti, 1972. godine. Krupp, ultrabogati njemački industrijalac, čije su poslovne interese u Argentini zastupali Otto Skorzeny i Hjalmar Schacht, zaposlio se kod Aristotela Onassisa. Krupp je bio u rodu (preko pra-praujaka Chipa Bohlena) sa generalom iz Američkog građanskog rata, Henryjem  Bohlenom, prvog generala Unije koji je bio rođen u inozemstvu. Nakon rata, Kruppovo carstvo postalo je zloglasno zbog brutalne upotrebe robovskog rada tijekom Drugog svjetskog rata.

Od 1954. do 1970. godine, McCloy je bio predsjednik Vijeća za vanjske odnose (CFR), naslijedivši Davida Rockefellera. Zbog svog statusa u pravnom svijetu, dugogodišnje povezanosti sa Rockefellerima i kao predsjednički savjetnik, ponekad su ga nazivali "predsjednikom američkog establišmenta". McCloy je bio predsjednik Svjetske banke, koja je, zajedno s MMF-om, bila tvorevina Vijeća za vanjske odnose (CFR) i čiji je predsjednik bio David Rockefeller. Svjetska banka je imala snažne veze sa Chase Manhattan Bankom, koja, zajedno sa Standard Oilom, služi kao ekonomska baza Davida Rockefellera. David je postao predsjednik Chasea 1960. godine, a pod njegovim vodstvom Chase se proširio na međunarodno tržište i postao najveća od svih banaka na svijetu. Chase je također bio blisko povezan sa naftnom industrijom i financirao ju je, imajući dugogodišnje veze sa njenim upravnim odborom, sa nasljednim tvrtkama Standard Oila, posebno ExxonMobilom. Tri predsjednika Svjetske banke, uključujući McCloya, Eugenea Blacka i Georgea Woodsa, radila su u Chaseu, prije nego su preuzeli pozicije u Svjetskoj banci.

Allen Dulles (1893.–1969.), Malteški vitez i konačni šef CIA-e.

Centralna obavještajna agencija (CIA)

Članovi georgetownske skupine počeli su lobirati za stvaranje nove obavještajne agencije. Glavna figura bio je veteran OSS-a,  Frank Wisner, koji je imenovan ravnateljem Ureda za posebne projekte, stvorenog 1948. godine, uz pomoć Georgea Kennana. Ubrzo nakon toga je preimenovano u Ured za koordinaciju politike (OPC), koji je kasnije postao odjel CIA-e za špijunažu i kontraobavještajnu službu, novostvoreno 1947. godine. Pod Wisnerom, OPC je pokrenuo ono što se svodilo na program psiholoških operacija da bi se potkopalo širenje komunizma i promovirao američki imperijalizam - putem širenja "demokracije". Kao što je primijetio jedan rani časnik CIA-e: osjećaj misije agencije, tj. "spasiti zapadnu slobodu od komunističkog mraka" bi se mogao usporediti sa "atmosferom reda templara". 

Georgetownska grupa predvodila je novi smjer, koji je započeo kada je Trumanova administracija, od 1945. do 1953. godine, otvorila promjenu politike prema obuzdavanju komunizma. Novi smjer je doveo Vijeće nacionalne sigurnosti do usvajanja formalne strategije koja je odobravala širok raspon strategija tajnog djelovanja, uključujući: "propagandu, ekonomsko ratovanje; preventivnu izravnu akciju, uključujući sabotažu, antisabotažu". Njihov opseg je bio ograničen samo "uvjerljivim poricanjem" kako bi se osiguralo prikrivanje umiješanosti američke vlade. Programi su uključivali podršku State Departmenta filmu, radiju, umjetnosti, programima razmjene, te emisijama Glasa Amerike.

Godine 1948. je predsjednik Truman pozvao Allena Dullesa biti dijelom radne skupine, koja bi bila zadužena za izradu prijedloga za poboljšanje rada mlade CIA-e. Napori skupine su rezultirali Izvješćem o nacionalnoj sigurnosti 50 (NCS50), koje je uglavnom odražavalo Dullesovu vlastitu viziju: tajne operacije trebaju biti jedna od središnjih funkcija CIA-e, dok bi Wisnerov OPC trebao biti izravno uključen u CIA-u. Godine 1950. je sam Allen Dulles postao šef planiranja za CIA-u. Ubrzo nakon toga postao je i  zamjenik ravnatelja CIA-e, te je, konačno, 1953. godine, imenovan ravnateljem Središnje obavještajne službe. U to vrijeme, njegov brat, John Foster Dulles, bio je državni tajnik. Eisenhowera je nastavio strategiju koju je Truman usvojio nakon dolaska na dužnost, 1953. godine: "Psihološki rat je borba za umove i volju ljudi". Smatrao je "osnovnom istinom" da su "ljudi duhovna bića; reagiraju na osjećaje i emocije, kao i na statistiku i logiku... Umovi svih ljudi podložni su vanjskim utjecajima."

Godine 1951., kako bi bolje koordinirao sve ove napore, Truman je osnovao Odbor za psihološku strategiju (PSB). Na čelu PSB-a bio je još jedan veteran OSS-a, C. D. Jackson, prvi zamjenik direktora CIA-e. Primarni cilj PSB-a bio je raspad Sovjetskog Saveza putem propagande. Tajne operacije nisu bile ograničene samo na komunistički svijet, već su uključivale i "slobodni svijet". Kako objašnjava dobitnik Pulitzerove nagrade, novinar Ian Johnson, "rečeno manje eufemistički, američka vlada bi potajno manipulirala javnim mnijenjem kod kuće, i u mnogim drugim nekomunističkim zemljama." Wisner je vodio većinu ranih mirnodopskih tajnih operacija kao šef OPC-a, što se 1952. godine, pod Dullesom, integriralo u CIA, kao Direktorat za planove. Do sredine 1953. godine, odjel je imao 7200 zaposlenika, kao i 74% ukupnog proračuna CIA-e. Prema Danielu Brandtu:

"Wisner je stvorio prvu "informacijsku superautocestu". Ali, to je bilo doba vakuumskih cijevi, a ne računala, pa ga je nazvao svojim "Moćnim Wurlitzerom". Globalna mreža CIA-e je financirala talijanske izbore; 1948. godine je poslao paravojne timove u Albaniju; obučavao kineske nacionaliste na Tajvanu; ulagao novac u Kongres za kulturnu slobodu, Nacionalnu studentsku udrugu i Centar za međunarodne studije na MIT-u. Ključni vođe i sindikati u zapadnoj Europi su također primili subvencije;  pokrenuti su i Radio Slobodna Europa i Radio Liberty. Wurlitzer, orgulje dizajnirane za filmske produkcije, mogle su imitirati zvukove poput kiše, grmljavine ili automobilske sirene. Wisner i Dulles bili su za klavijaturom, režirali su povijest.

Reinhard Gehlen je bio načelnik istočne vojne obavještajne službe stranih armija Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata, šef špijunaže antikomunističke Gehlenove organizacije povezane sa CIA-om (1946.–1956.), kao i osnivač Savezne obavještajne službe (Bundesnachrichtendienst, BND) Zapadne Njemačke (1956.–1968.) tijekom Hladnog rata.

Kada je došao na čelo CIA-e, Malteški vitez Allen Dulles angažirao je usluge Reinharda Gehlena, najvišeg nacističkog vojnog obavještajnog časnika na istočnom frontu, koji se neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata predao SAD-u. U zamjenu za njegove opsežne obavještajne kontakte u SSSR-u, Dulles i OSS ponovno su ujedinili Gehlena sa njegovim nacističkim suradnicima i osnovali "Gehlenovu organizaciju", koja je prvo djelovala unutar OSS-a, a kasnije i CIA-e. Godine 1950. je McCloy dobio zadatak imenovati novog šefa zapadnonjemačke tajne službe. Nakon razgovora sa Wisnerom, McCloy se odlučio za Gehlena. Malteški vitezovi su dodijelili Gehlenu svoje najviše odlikovanje, Gran Croci Al Merito Conplacca, 1948. godine. Iako Gehlen nije bio katolik, odlikovanje mu je dodijeljeno zbog njegovih zasluga u "križarskom ratu protiv bezbožnog komunizma".  Gehlena su potom Amerikanci postavili za prvog šefa zapadnonjemačke tajne službe, Bundesnachtrichtdienst (BND), pod zapadnonjemačkim kancelarom Adenauerom.

Godine 1951., viši časnik CIA-e, Kermit "Kim" Roosevelt Jr., unuk predsjednika, kao i član Dullesovih "Park Avenue Cowboysa", započeo je tajne pregovore sa Gamalom Nasserom u Egiptu. Ubrzo je postignut dogovor da će, nakon puča protiv kralja Farouka, SAD pomoći u izgradnji egipatskih obavještajnih i sigurnosnih snaga. Pod vodstvom Allena Dullesa, CIA je započela projekt zapošljavanja bivših nacista u Egiptu, koje su predvodili Gehlen, Schacht i Skorzeny. Na poticaj Hjalmara Schachta, Skorzeny je poslao šefa Gestapa i Bormannovu desnu ruku, Heinricha Muellera, u Brazil, da mu pošalju tim specijalista tajne policije. Muellerov tim, poznat kao Opća obavještajna služba, bio je toliko učinkovit da je pukovnik Muammar Gaddafi, tada novi revolucionarni vođa Libije, zatražio od Nassera da ih i njemu stavi na raspolaganje. Nijemci u Egiptu počeli su kovati zavjeru sa  Nasserom i njegovim Slobodnim časnicima, koji su blisko surađivali sa Muslimanskim bratstvom - da bi svrgnuli kralja.

23. srpnja 1952. godine, Slobodni časnici izveli su državni udar, uz pomoć Muslimanskog bratstva i nacista. Kim Roosevelt bio je i formalni vođa Operacije Ajax, koju su organizirali Wisner i Dulles, za svrgavanje demokratski izabranog iranskog predsjednika Mossadegha, 1953. godine, jer je zaprijetio nacionalizacijom cijenjene engleske Anglo-iranske naftne tvrtke (AIOC). Iste godine, Dulles i Wisner orkestrirali su svrgavanje socijalističkog predsjednika Arbenza iz Gvatemale, 1954. godine, operacija koja je poznata kao PBSUCCESS.

Značajni dokazi ukazuju na ulogu tvrtke United Fruit Company - kasnije poznate kao Chiquita, koja je imala nekoliko izravnih veza sa Bijelom kućom i CIA-om - kao instrument ovoga puča. United Fruit je jeftino stekao svoja imanja u Gvatemali, i to putem dogovora John Foster Dullesa preko tvrtke Sullivana Cromwella. Allen Dulles, koji je predvodio puč, bio je član upravnog odbora UFCO-a. Na kraju je više od 100.000 gvatemalskih seljaka mučeno i ubijeno u američkim antigerilskim pohodima. Vojni diktatori vladali su sljedećih 30 godina, opskrbljeni oružjem i obukom od strane Amerikanaca. Izraz "banana republika" zapravo je nastao kao referenca na dominaciju United Fruita nad korumpiranim vladama u Gvatemali, ali i drugim zemljama Srednje Amerike.

Operacija Ptica Rugalica bila je vrlo aktivna tijekom ovog puča i pomogla je CIA-i. Godine 1931., C.D. Jackson je radio zajedno sa članom 'Skull and Bonesa', Henryjem Luceom, u časopisu Time. Nakon rata postao je generalni direktor firme Time-Life International. U tom svojstvu je Jackson vodio Operaciju Ptica Rugalica, program koji je razvio Wisner zbog jačeg utjecaja CIA-e na mainstream medije. Tvrdnja kako je CIA zapravo vodila "Operaciju Ptica Rugalica" se prvi put pojavila u "Katharine the Great", biografiji Katharine Graham, vlasnice 'The Washington Posta', iz 1979. godine, koju je napisala novinarka Deborah Davis. Prema Davis: 'Pticu Rugalicu' je osnovao Frank Wisner, direktor Ureda za koordinaciju politika - tajne operativne jedinice koju je stvorilo Vijeće za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država.

Nakon 1953. godine je medijsku mrežu nadzirao Dulles; tada je Ptica Rugalica imala utjecaj na 25 novina i agencija, od kojih su najvrjednije bile The New York Times, Newsweek, CBS i Time and Life. Druge organizacije su uključivale ABC, NBC, Associated Press, United Press International, Reuters, Hearst Newspapers, Scripps-Howard, Newsweek, Mutual Broadcasting System, Miami Herald, stari Saturday Evening Post, te New York Herald-Tribune. Jedan od najvažnijih novinara pod kontrolom Mockingbirda bio je član skupine Georgetown, Joseph Alsop, iz New York Herald Tribunea, čiji su se članci pojavljivali u preko 300 različitih novina.

Mufti Haj Amin Al Husseini (oko 1897.–1974.), također poznat kao "Hitlerov muftija"

Hitlerov muftija 

Dok je Odbor za psihološku strategiju, na čelu sa C.D. Jacksonom, početkom 1953. godine, usvojio novi program za Bliski istok, jedan od glavnih Eisenhowerovih stratega za psihološko ratovanje, Edward P. Lilly, sastavio je memorandum "Religijski faktor", gdje je pozivao SAD neka eksplicitnije iskoriste religiju. Lilly je opisao veliki vjerski preporod koji se događa u muslimanskom svijetu, a primjer je, kako je mislio, Muslimansko bratstvo, koje je osnovao Hasan al Banna. Kako je otkrio John Loftus, bivši američki državni tužitelj i bivši časnik vojne obavještajne službe, onda kada mu je bilo dopušteno pregledavati arhive CIA-e: al Bannu je 1930-ih regrutirao Hitler kako bi uspostavio ogranak njemačke obavještajne službe u Egiptu. Nakon pada nacista, kontrolu nad Muslimanskim bratstvom preuzela je CIA.

U to vrijeme, vodeća figura Bratstva je bio Bannin zet, Said Ramadan. Ramadan je igrao ključnu ulogu u Pakistanu, kamo se preselio 1948. godine, nakon stvaranja Izraela, da bi prisustvovao Svjetskom muslimanskom kongresu održanom u Karačiju, kao predstavnik Muslimanskog bratstva. Kongres je osnovan na Svjetskoj muslimanskoj konferenciji 1949. godine, u Karačiju, nakon stvaranja Pakistana 1947. godine. Mohammad Amin al-Husayni, veliki muftija Jeruzalema, koji je predsjedavao Konferencijom, izabran je za predsjednika Kongresa. Unatoč njegovoj umiješanosti i osudi za napad na Židove na Zapadnom zidu, al Husseinija je pomilovao lokalni britanski visoki povjerenik, Herbert Samuel, i 1921. godine je imenovan velikim muftijom Jeruzalema. Počevši od 1933. godine, al Husseini se redovito sastajao sa lokalnim nacističkim predstavnicima i otvoreno izražavao divljenje Hitlerovim idejama. Između 1936. i 1939. godine, Adolf Eichmann je nadgledao financiranje al Husseinija i njegovih suradnika )od strane SS-a) kako bi im pomogao u poticanju pobune u regiji protiv Britanaca.

Krajem 1930-ih, al Husseini je otvoreno pozivao na izravnu pomoć Njemačke arapskim snagama, te je morao pobjeći u Siriju. U travnju 1941. godine je pomogao pronacističku pobunu u Iraku, kao i pokušaje Sirijske socijalno-nacionalističke stranke, odnosno Sirijske nacističke stranke, koja je podržala pobunu nakon što su Britanci krenuli u njezino gušenje. Među uključenima bili su Saddamov ujak, Khairallah Tulfah, i Sirijska socijalno-nacionalistička stranka, koji su osnovali Bath stranke Sirije i Iraka. Stoga je muftija trebao pobjeći u Njemačku, gdje je veći dio rata služio kao vrijedan obavještajni izvor. Nekoliko se puta sastao sa Hitlerom. Osobno je regrutirao vodeće članove bosansko-muslimanske divizije "Handžar" Waffen SS-a. Jedan od članova bio je Alija Izetbegović, koji je kasnije predvodio bosanski pokret za neovisnost.

Al Husseini postao je poznat kao "Fuhrerov muftija", "arapski Führer". Kao što je Tom Knowlton primijetio u članku, "Nacistički korijeni modernog radikalnog islama": "Ako se ispita povijest Bliskog istoka, vrlo je malo dokaza o stalnom ratovanju i neprijateljstvu između Židova i Arapa... Međutim, nakon više od 700 godina mirnog suživota, pravi početak arapsko-izraelskog sukoba može se datirati u 1920. godinu, i uspon jednog čovjeka, Haj Amina Mohammeda Al Husseinija, velikog muftije Jeruzalema." U ožujku 1944. godine, al Husseini je emitirao poziv na džihad, "ubijanje Židova gdje god ih nađete. To je u redu Bogu, povijesti i religiji." Nacisti su al Husseiniju "dodijelili počasni arijevski status" zbog njegove bliske suradnje sa Hitlerom i Trećim Reichom. Nakon poraza nacističke Njemačke, al Husseini je pobjegao natrag u Egipat.

Al Husseini, prijatelj nacističkog agenta, Francoisa Genouda, bio je posrednik između nacista i al Banne. Prema Sergeu Klarsfeldu: upravo su bankarski kontakti Skorzenyjevog bliskog prijatelja Genouda pokrenuli mrežu ODESSA, koje su prebacivale milijune maraka iz Njemačke u švicarske banke. Radeći za švicarske i njemačke obavještajne agencije, Genoud je mnogo putovao po Bliskom istoku. Tijekom Drugog svjetskog rata igrao je aktivnu ulogu u pregovorima između Allena Dullesa i nacističkih SS agenata koji su željeli okončati rat. Genoud je poznat po tome što je bio izvršitelj posljednje volje i oporuke nacističkog propagandista Josepha Goebbelsa, te po tome što je zaradio bogatstvo objavljivanjem Goebbelsovih dnevnika za koje je imao posthumna prava, zajedno sa Hitlerovim i Bormannovim djelima. Lovci na naciste, poput Sergea Klarsfelda i Simona Wiesenthala, kao i novinar David Lee Preston i drugi, tvrdili su da je Genoud bio, ni manje ni više, nego glavni financijski upravitelj skrivene švicarske imovine Trećeg Reicha nakon Drugog svjetskog rata.