Sinarhija (20. dio)

Nalog za genocid

Ubrzo nakon uspostave Države Izrael, premijer David Ben-Gurion, sekularni Židov, pozvao je glavnog rabina nove židovske države neka skine izopćenje (herem) sa Spinoze. Međutim, zahtjev je rabin odbio. Nakon umirovljenja, Ben-Gurion je objavio članak za 'Davar', gdje je napisao da, baš kao što izopćenje koje je Atena proglasila nad Sokratom nije moglo spriječiti da grčki filozof bude priznat kao prvi mislilac helenskog doba, tako niti izopćenje Spinoze od strane Židova Amsterdama nije moglo poreći činjenicu da je Spinoza bio Židov. Ben-Gurion je poticao Hebrejsko sveučilište neka sponzorira objavljivanje Spinozinih djela, sve da bi se tempiralo za 300. obljetnicu njegove ekskomunikacije, 1956. godine. U djelu, "Ispravimo krivo", Ben-Gurion je Spinozu nazvao "najoriginalnijim misliocem i najdubljom filozofijom koju je judaizam stvorio u dvije tisuće godina". 

Godine 1962. je David Ben-Gurion iznenađujućom točnošću iznio svoju viziju budućnosti, koja je stavila u kontekst ulogu ujedinjene Europe u trajnom natjecanju sa Rusijom za postizanje Svjetske vlade:

"Slika svijeta 1987. godine, kako je ocrtana u mojoj mašti: Hladni rat će biti stvar prošlosti. Unutarnji pritisak stalno rastuće inteligencije u Rusiji za više slobode i pritisak masa za podizanje životnog standarda mogu dovesti do postupne demokratizacije Sovjetskog Saveza. S druge strane, sve veći utjecaj radnika i poljoprivrednika, te rastuća politička važnost znanstvenika, mogu transformirati Sjedinjene Države u državu blagostanja sa planskim gospodarstvom.

Zapadna i Istočna Europa će postati federacija autonomnih država sa socijalističkim i demokratskim režimom. Sa izuzetkom SSSR-a kao federativne euroazijske države, svi ostali kontinenti će se ujediniti u svjetski savez, kojem će na raspolaganju biti međunarodna policijska snaga. Sve vojske će biti ukinute i više neće biti ratova.

U Jeruzalemu će Ujedinjeni narodi (pravi Ujedinjeni narodi) izgraditi Svetište proroka, koje će služiti federalnoj uniji svih kontinenata; to će biti sjedište Vrhovnog suda čovječanstva, kako bi se riješili svi sporovi među federiranim kontinentima, kako je prorekao Izaija." 

(David Ben-Gurion: “Ben-gurion Foresees Gradual Democratization of the Soviet Union.” Jewish Telegraphic Agency. January 4, 1962.)

Uznemirujuće je da su se težnje nacista i cionista podudarale u pitanjima gdje je bila obostrana želja za promicanjem židovske emigracije iz Njemačke. U konačnici, unatoč svojim strašnim posljedicama, Holokaust koji su nacisti počinili nad Židovima je  izazvao svjetsku osudu, koja je Židovima pružila međunarodnu podršku, jer su Ujedinjeni narodi, 1947. godine, odobrili osnivanje Države Izrael, na zemlji koja je izvorno obećana Balfourovom deklaracijom Okruglog stola lordu Rothschildu, ne samo kao konačno rješenje židovskog problema, i kao ključni korak u okupljanju Izraela u zemlji Sion u pripremi za dolazak Mesije.

Povjesničar Norman Cohn okarakterizirao je Protokole (prošireni naporima Aufbaua) kao Hitlerov "Nalog za genocid". Među mnogim izvještajima o podrijetlu Protokola bio je i onaj da ih je predstavio sam cionistički vođa Theodor Herzl na Prvom cionističkom kongresu, 1897. godine. Glavni izvor za Protokole bila je Herzlova "Der Judenstaat" ("Židovska država"), što se u svojim početnim francuskim i ruskim izdanjima nazivalo Cionistički protokoli. Herzl je prepoznao da neće biti moguće uvjeriti Židove neka se presele u Palestinu, osim ako ih se ne prisili. Kao što je dalje otkriveno u dokumentarcu na hebrejskom pod nazivom "Herzl i cionizam" (gornji video), Herzl je u svom dnevniku napisao da je usvojio podmukli plan iskorištavanja antisemitizma, poticanjem strahova kako Židovi tajno kontroliraju cijeli svijet, da bi pomogao stvaranja okolnosti koje su toliko negostoljubive za Židove u Europi i onda većina Židova ne bi vidjela drugu alternativu nego se pokoriti volji cionista. Kao što je Herzl u svojim dnevnicima zabilježio prikaz židovskog utjecaja, iznesenog u Protokolima:

"Bilo bi izvrsno pozvati ugledne, akreditirane antisemite, kao likvidatore imovine. Oni bi narodu jamčili za činjenicu da ne želimo osiromašiti zemlje koje napuštamo. U početku im se ne smiju dati velike naknade za to; inače ćemo uništiti naše instrumente i učiniti ih prezrenima kao 'židovske marionete'. Kasnije će se njihove naknade povećati i na kraju ćemo imati samo nežidovske dužnosnike u zemljama iz kojih smo emigrirali. Antisemiti će postati naši najpouzdaniji prijatelji, antisemitske zemlje naši saveznici."

Prema Nahumu Sokolowu, koji je bio glavni tajnik Svjetskog cionističkog kongresa od 1931. do 1935. godine, i koji je napisao hebrejski prijevod "Izreka", Jacoba Franka: "Hitlerizam nam omogućuje da preobratimo sve Židove na cionizam." Idiotizam nacističkog antisemitizma bio je u tome što se nije samo nekolicina elitne skupine židovskih kriminalaca smatrala odgovornom za zavjeru opisanu u Protokolima, već je problem navodno bio u Židovima kao "rasi", po prirodi su smatrani devijantnima i štetnima. Stoga je jedino rješenje za stoljetno "židovsko pitanje" bilo "Konačno rješenje". No, tragična je stvarnost bila takva da su na pogubljenje uglavnom osuđeni milijuni siromašnih i nevinih Židova iz geta. Dok se teorija arijske rase obično poistovjećuje sa antisemitizmom - to je ipak teorija koja je povezana sa sabatejcima. Kao što je istaknuo Abraham Duker: antisemitizam je bio karakterističan i među frankistima, koji su odbacivali pridržavanje Biblije od strane drugih Židova, i ogorčeni progonom koji su morali podnijeti:

"Frankiste su također ujedinjavali manje pozitivni aspekti, naime odbojnost prema Židovima koji su ih prisiljavali na preobraćenje i tako ih odvajali od njihovih bližnjih, kao i mržnja prema katoličkom svećenstvu koje je imalo udjela u ovom drastičnom koraku... Zadatak odgoja nove generacije, u takvim uvjetima dvostrukog maranoizma, bio je doista težak i zahtijevao je mnogo suradnje i šutnje. Srodstvo i bliski društveni odnosi učinili su frankizam u velikoj mjeri obiteljskom religijom, koja se kontinuirano jačala brakom i ekonomskim vezama, koncentracijom u određenim zanimanjima." 

Godine 1912. je Chaim Weizmann (predsjednik Cionističke organizacije i prvi predsjednik Izraela) rekao berlinskoj publici da "svaka zemlja može apsorbirati samo ograničen broj Židova, ako ne želi želučane tegobe. Njemačka već ima previše Židova." U svojoj raspravi s Balfourom, 1914. godine, Weizmann je dodao, "i mi slažemo sa kulturnim antisemitima, ukoliko vjerujemo da su Nijemci Mojsijeve vjere nepoželjna i demoralizirajuća pojava." 

Weizmann je bio svjestan punog opsega Balfourovog antisemitizma, jer je Weizmann napisao o Balfouru: "Rekao mi je kako je jednom dugo razgovarao sa Cosimom Wagner [suprugom Richarda Wagnera] u Bayreuthu, i da je dijelio mnoge njene antisemitske postulate." Weizmann je izvijestio Cionistički kongres, 1937. godine, o svom svjedočenju pred Peelovom komisijom, britanskom kraljevskom istražnom komisijom. Ova je komisija imenovana 1936. godine kako bi istražili uzroke nemira u mandatnoj Palestini, kojom je upravljala Velika Britanija:

"Nade šest milijuna europskih Židova usmjerene su na emigraciju. Pitali su me: "Možete li dovesti šest milijuna Židova u Palestinu?" Odgovorio sam: "Ne." ...Iz dubine tragedije želim spasiti mlade ljude [za Palestinu]. Stari će proći. Nositi će svoju sudbinu ili neće. Oni su prašina, ekonomska i moralna prašina, u okrutnom svijetu. Samo će grana mladih preživjeti. Moraju to prihvatiti." 

Vrhunac suradnje između cionista i nacista dogodio se ljeti 1933. godine, sastavljanjem Sporazuma o prijenosu (Haavarah), prema kojemu bi se njemačkim Židovima koji emigriraju u Palestinu omogućilo zadržati dio vrijednosti svoje imovine. Jedan od glavnih ciljeva nacista, kod pregovora sa cionistima, bio je oslabiti židovski bojkot njemačke robe. Pokret bojkota, sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, započeo je poznatim skupom koji je sponzorirao Američki židovski kongres (AJC). pod vodstvom kripto-sabatskog rabina Stephena Wisea, na Madison Square Gardenu, u New Yorku, 27. ožujka 1933. godine. 1932. godine, svjestan rastuće moći nacista, Wise je pozvao međunarodne židovske vođe u Ženevu na Svjetsku židovsku konferenciju, kao prvi korak u formiranju Svjetskog židovskog kongresa (WJC), koji bi se bavio dobrobiti Židova izvan Palestine. Međutim, Wise se mučio da dobije podršku američkih ili njemačkih Židova, koji su inzistirali da Hitler nije stvarna prijetnja njemačkom židovstvu, i koji su zahtijevali da se strane židovske skupine ne miješaju u unutarnje poslove Njemačke.

Unatoč tome, kako je istaknuo Edwin Black u knjizi "Sporazum o prijenosu", sam Wise se pomučio kako bi se suprotstavio  nacistima i podržao židovsko naseljavanje u Palestini. Dana 06. rujna 1933. godine, Wise je u govoru, dva dana prije Druge svjetske židovske konferencije, rekao:

"Još se jednom židovski narod čini pozvanim igrati veliku ulogu u povijesti, možda najveću ulogu u svim razdobljima njegove tragične povijesti. Još jednom je židovski narod pozvan patiti, jer mi smo patničke sluge čovječanstva. Pozvani smo patiti da bi čovječanstvo i civilizacija mogli preživjeti i opstati. Patili smo i prije. Mi smo vječne patničke sluge Božje, one svjetske povijesti koja je svjetski sud.

Ne bunimo se protiv tragične uloge koju moramo igrati, ako samo narodi Zemlje mogu postići neku dobit, profitirati od naših patnji, i vremenom shvatiti golemost opasnosti sa kojom se suočavaju u tom zajedničkom neprijatelju čovječanstva koji nema drugi cilj osim osvajanja i uništavanja. Spremni smo ako dragocjene i lijepe stvari života mogu preživjeti. To je još jednom misija Židova." 

Kao što je David Ben-Gurion bezosjećajno izjavio, misleći na Holokaust: "Ono što cionistička propaganda godinama nije mogla učiniti, katastrofa je učinila preko noći." Također je Ben-Gurion obavijestio sastanak laburističkih cionista u Velikoj Britaniji, 1938. godine: "Kada bih znao da bi bilo moguće spasiti svu djecu u Njemačkoj dovođenjem u Englesku, a samo polovicu transportom u Eretz Izrael, onda se odlučujem za drugu alternativu." Iste godine, u svojstvu vođe Američkog židovskog kongresa, rabin Stephen Wise,  napisao je pismo gdje se protivio bilo kakvoj promjeni američkih imigracijskih zakona, koji bi Židovima omogućila da pronađu utočište: "Možda će vas zanimati da su se prije nekoliko tjedana predstavnici svih vodećih židovskih organizacija sastali na konferenciji. Odlučeno je da nijedna židovska organizacija u ovom trenutku neće poduprijeti prijedlog zakona koji bi na bilo koji način promijenio imigracijske zakone." 

Jicak Gruenbaum, predsjednik odbora koji su osnovali cionisti i nominalno radi istraživanja stanja europskih Židova, rekao je u govoru održanom 1943. godine:

"Kada nam dođu sa dva plana - spašavanjem mase Židova u Europi ili otkupom zemlje - ja glasam, bez razmišljanja, za otkup zemlje. Što se više govori o pokolju našeg naroda, to se više minimiziraju naši napori da ojačamo i promičemo hebreizaciju zemlje. Kada bi danas postojala mogućnost kupnje paketa hrane novcem Karen Hayesod [Ujedinjenog židovskog apela] i slanja preko Lisabona, bismo li učinili tako nešto? Ne. I još jednom ne!" 

Jezivo, ali izraz "holokaust" potječe od grčke riječi "holókauston", koju su helenizirani Židovi iz razdoblja Drugog hrama koristili za označavanje životinjske žrtve prinesene bogu, gdje se cijela (olos) životinja potpuno spaljuje (kaustos). Najproblematičnija za sabatejce je bila činjenica što se ortodoksni judaizam nije slagao sa nacionalističkim tumačenjem cionizma, i to zbog njihovog pridržavanja učenja Tore, gdje se vjeruje da bi nacija Izrael trebala biti stvorena tek nakon povratka Mesije. Dok su frankisti zapovijedali preobraćenje na kršćanstvo i time poništavanje židovskog zakona, oni sabatejci i frankisti koji su ostali unutar judaizma su se borili za odbacivanje konzervativnog ili rabinskog judaizma i Talmuda. Sabatejci su stoga izmislili termin "ortodoksni judaizam", kojim su sugerirali kako su njihova nova heretička tumačenja samo evolucija vjere. I zapravo, kako su primijetili autori dokumentarca na hebrejskom (video gore): "Cionisti su koristili vjersku terminologiju da bi oduševili pobožne Židove cionističkim konceptom, dok je njihova stvarna namjera bila država koja bi prkosila svakom principu religije."

Ortodoksni judaizam je u osnovi anticionistički, jer je ideologija cionizma dijametralno suprotna učenju Tore. Također, ortodoksni Židovi nastavili su se protiviti cionističkoj upravi Države Izrael (sa naglaskom na militarizmu i nacionalizmu) kao destruktivnoj za židovski način života. Većina žrtava Holokausta bili su religiozno ortodoksni Židovi, koji su zapravo bili strašni neprijatelji Sabatejaca. Procjenjuje se da su činili 50-70% posto svih Židova koji su stradali.

Ortodoksni Židovi iz Galicije na Karmeliterplatzu u drugom bečkom okrugu Leopoldstadt

Mržnja prema samom sebi

Herzl je, unatoč svom protivljenju antisemitizmu, izrazio oštru kritiku prema Židovima i konkurirala je najgorim antisemitima. Sam pojam "antisemitizam" je problematičan i, u konačnici, vrlo manipulativan. Implicira da je kritika židovskog naroda usmjerena prema njima kao rasi, a ne kao religiji ili kulturi. Ispada kao da su židovski identitet i "rasa" nekako neraskidivi. Stoga su Židovi koji kritiziraju judaizam ili druge Židove navodno "samomrzitelji". Specifični izrazi, "Židov koji mrzi sebe", počeli su se koristiti iz razvijene Herzlove polemičke upotrebe izraza "antisemit židovskog podrijetla", u kontekstu njihovog odbacivanja njegovog projekta političkog cionizma. Podrijetlo izraza, poput "židovske samomržnje", leži u sukobima iz sredine 19. stoljeća između njemačkih ortodoksnih Židova sjemeništa u Breslauu i reformiranih Židova. Oboje su optuživali jedni druge za izdaju židovskog identiteta, pritom su ortodoksni Židovi optužili reformirane Židove da se više identificiraju sa njemačkim protestantizmom i njemačkim nacionalizmom nego sa judaizmom.

Herzl je objavio članak, "Mauschel" ("Kike/Sheeny/Yid/Ikey"), 1897. godine, nedugo nakon završetka Prvog cionističkog kongresa. Često se smatra simbolom antisemitskog načina razmišljanja unutar cionizma i žestoko antisemitskom tiradom ili izjavom. Herzl je vjerovao da postoje dvije vrste Židova: "Jiden" ("Jidi") i "Juden" ("Židovi"), te je koristio izraz "Mauschel" kao oznaku za svakog Židova koji se protivio njegovom cionističkom rješenju židovskog pitanja. Prema Herzlu: "Nijedan pravi Židov ne može biti anticionist; samo je Mauschel anticionist." Dalje objašnjava Herzl: "Mauschel je iskrivljavanje (Verzerrung) ljudskog karaktera, nešto neizrecivo nisko i odvratno." Propovjedaonice sinagoga treba očistiti od rabina koji kritiziraju cionizam. Protivnike cionizma treba tretirati kao neprijatelje kakvi jesu, tj. "šarolika družina" profitera, židovske financijere sa kosturima u ormarima, ucjenjivače židovskih novinara koji primaju mito da bi prikrili nepravde, židovske odvjetnike koji služe sumnjivoj klijenteli, zajedno sa  korumpiranim političarima i poslovnim ljudima. Na drugim mjestima, u svojim spisima, Herzl je opisao protivnike cionizma koje je nazivao kao "Schädlinge" ("židovska gamad").

Salo Wittmayer Baron, smatran "najvećim židovskim povjesničarom 20. stoljeća", kritizirao je tendenciju židovske zajednice da svoju povijest promatra kroz prizmu progona, patnje i antisemitizma - ono što je nazivao "suznim konceptom židovske povijesti". Baron je više puta poticao svoje čitatelje i studente da se umjesto toga usredotoče na postignuća židovskog društva i kulture. Priznao je da "moderni antisemitski pokreti" koriste "rasni antisemitizam" kako bi potvrdili "trajnost i nepromjenjivost židovske skupine na temelju krvi i podrijetla, bez obzira na pojedinačna vjerska uvjerenja i običaje". Istovremeno je Baron izrazio zabrinutost zbog onih židovskih skupina, uključujući predstavnike reformnog judaizma i cionizma, koji su prihvatili "pretjeranu povijesnu sliku", koja je karakterizirana "ekstremnom bijedom". Što se tiče cionizma, njihovi su napori bili dijelom šireg plana, tj. "odbaciti dijasporu u cjelini, temeljeno na tome da Židovi ne mogu voditi 'normalan život' nigdje drugdje osim na vlastitom tlu." 

Sam Herzl je zamišljao "Obećanu zemlju" kao mjesto gdje stereotipni Židovi sa kukastim nosovima, crvenom kosom i krivim nogama - mogu živjeti slobodno od prezira. Kako objašnjava Annie Levin: "Cionisti su prihvatili stajalište 19. stoljeća da je antisemitizam – zapravo sve rasne razlike – trajna značajka ljudske prirode. Iz tog razloga se bilo besmisleno boriti protiv toga.  Rješenje za Židove bilo je formirati državu i uvjeriti europski svijet da Židovi pripadaju klasi "superiornih" kolonizatora, a ne koloniziranih."

U knjizi "Država Židova", Hertzl je napisao:

"Nepromišljeni bi, npr. mogli zamisliti da će ovaj egzodus morati krenuti iz civilizacije u pustinju. To nije tako! Biće provedeno u potpunosti u okviru civilizacije. Nećemo se vratiti na nižu razinu, već ćemo se uzdići na višu. Nećemo živjeti u kolibama od blata; graditi ćemo nove, ljepše i modernije kuće, i posjedovati ih u sigurnosti. Tamo bi trebali činiti dio obrambenog zida za Europu u Aziji, ispostavu civilizacije protiv barbarstva... [Europa] bi morala jamčiti naš opstanak." 

Prema Levin: "Spisi Herzla i njegovog kolege, Maxa Nordaua, prepuni su opisa europskih Židova kao parazita, društvenih bolesti, klica, stranaca. Bili su frustrirani i zbunjeni što se većina Židova htjela asimilirati, i živjeti u svojim zemljama rođenja."  Židovske elite na Zapadu, koje su asimilirale sekularne principe prosvjetiteljstva, bile su predane svojim nacijama i zabrinute zbog iskazivanja židovstva i židovskog nacionalizma, te su bile sklone odražavati uobičajene stereotipe o siromaštvu, prljavštini i praznovjerju istočnih Židova (ili Ostjudena). Istočni Židovi, koji su u to vrijeme predstavljali 75% židovskog stanovništva, često se pojavljuju u ranim cionističkim tekstovima kao osiromašeno stanovništvo, fizički i moralno "degenerirano". Veliki pogromi su zahvatili  Rusiju od 1881. do 1884. godine, što se poklopilo sa rastućim priljevom raseljenog seoskog siromaštva u gradove. Valovi imigracije bi izazvali ksenofobne reakcije u zemljama na zapadu, a posebno su uznemirili etablirane židovske zajednice srednje klase, koje su bile sklone isticanju mnogih negativnih stereotipa o tradicionalnim Židovima, koji su se nalazili među nežidovskim zajednicama.

Izraelska povjesničarka, Anita Shapira, primijećuje: "Antisemitski stereotipi i tropi doista su donekle hranili misao cionističkih kreatora javnog mnijenja." Židovski anticionistički pisac, Karl Kraus, smatrao je antisemitizam "bitkom" cionističkog pokreta i židovske pristaše je karakterizirao kao "židovske antisemite". U svom romanu, "Der Weg ins Freie" ("Put u otvoreno", 1908.), Arthur Schnitzler navodi lik, koji govori: "Ja sam do sada uspio upoznati samo jednog istinskog antisemita. Bojim se da moram priznati da je to bio poznati cionistički vođa." Godine 1915., Pinhas Felix Rosen, prvi izraelski ministar pravosuđa, napisao je u terenskom izvješću o Ostjuden, objavljen u 'Der Jüdische Student', kako je velika lekcija za mlade židovske cioniste, koji se bore na istočnom frontu i razočarani onim što vide od židovskog života tamo, bila u tome da je Palestina bila jedan veliki "institut za fumigaciju (svih) židovskih gamadi". Uvijek aktivan u cionističkim krugovima, radeći kao šef kabineta Chaima Weizmanna, Rosen je bio predsjednik Cionističke federacije Njemačke od 1920. do 1923. godine. Na kraju je, 1926. godine, migrirao u Obaveznu Palestinu gdje je radio kao odvjetnik i pomogao u stvaranju Srednjoeuropskog udruženja imigranata.

Mischlinge

Kao što je Klaus Polkehn opisao u djelu "Tajni kontakti: cionizam i nacistička Njemačka, 1933.-1941.", proljeće nakon što je Hitler imenovan kancelarom je označilo početak razdoblja suradnje između cionista i nacista, sa ciljem povećanja odljeva njemačkih židovskih imigranata u Palestinu. Međutim, kako je dalje Polkehn primijetio: cionističke vlasti uspjele su dugo držati tu suradnju u tajnosti, što je omogućeno činjenicom da se arhivi, gdje se nalaze relevantni dokumenti vezani uz te događaje, čuvaju pod ključem, i dostupni su samo za znanstvena istraživanja.

Mark Rigg, autor knjige "Hitlerovi židovski vojnici", otkrio je da su nacisti iznenađujuće veliki broj njemačkih vojnika klasificirali kao Židove ili "djelomične Židove" ("Mischlinge"), nakon rasnih zakona koji su prvi put doneseni sredinom 1930-ih. Napravljena su brojna "izuzeća" kako bi se vojniku omogućilo ostati u službi, te da se njegova obitelj i drugi rođaci poštede zatvaranja ili istrebljenja. Hitlerov vlastiti potpis može se pronaći na mnogima od ovih naredbi o "izuzeću". Rigg pokazuje da je stvarni broj bio daleko veći nego što se prije pretpostavljalo, možda se čak radi 150000 židovskih muškaraca, koji su služili u nacističkom režimu, uključujući odlikovane veterane i visoke časnike, čak generale i admirale. Rigg je primijetio da su dva feldmaršala i dva generala, osam general-pukovnika i pet general-bojnika bili Židovi, ili djelomično židovskog podrijetla.

Sabatejski frankist, generalfeldmaršal Erich von Manstein, pozdravlja Hitlera u Ukrajini (10. ožujka 1943.)

Prema Jeanu Robinu, postoje izvješća da je član Društva Thule, Alfred Rosenberg, glavni ideolog rasističkih teorija nacista, poznatih kao Ariozofija, također bio član Azijske braće. Kako je detaljno opisao francuski povjesničar Charles Novak, u nacističkoj vojsci pronađen je niz potomaka sabatskih vojnika, uključujući iz obitelji von Oppenfielda, prije Oppenheimera. Kao što je Abraham Duker primijetio: obzirom na stupanj njihove asimilacije u kršćanska društva, "nije slučajno da nacistička enciklopedija 'Sigilla Vrei' nije imala što reći o frankistima. Očito su ih nacistički genealozi radije ostavljali na miru, bojeći se da bi takva otkrića mogla osramotiti mnoge važne osobe." 

Ostali potomci sabatista su uključivali: generala Ericha von Mansteina (čije je izvorno ime bilo Manstein von Lewinski), kao i SS ratnog zločinca, Ernsta Biebersteina (čije je pravo ime bilo Szymanowski). Biberstein je bio optuženik na suđenju Einsatzgruppen tijekom Nürnberškog procesa. Optužen je za pogubljenje oko 2000 do 3000 ljudi, od mnogih su oduzeti vrijedni predmeti, ugušeni su plinom i ostavljeni u masovnoj grobnici. Biberstein je također bio prisutan na pogubljenjima gdje su žrtve bile prisiljene klečati na rubu jame i ubijane mitraljezom. Manstein je bio njemački zapovjednik Wehrmachta, oružanih snaga nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Njegovu je strategiju Hitler odabrao za invaziju na Francusku, u svibnju 1940. godine. Manstein je svjedočio na glavnim Nürnberškim suđenjima ratnim zločincima i pripremio rad koji je, zajedno sa  njegovim kasnijim memoarima, pomogao u njegovanju mita o "čistom Wehrmachtu", mit prema kojemu njemačke oružane snage nisu krive za zločine Holokausta.

Manstein se suočio sa 17 optužbi u Nürnbergu, uključujući: zlostavljanje ratnih zarobljenika, suradnju sa Einsatzgruppe D u ubojstvu židovskih stanovnika Krima. Tijekom krimske kampanje, Manstein je bio neizravno umiješan u zločine nad sovjetskim stanovništvom, posebno one koje je počinila Einsatzgruppe D, jedna od nekoliko SS skupina koje su bile zadužene za eliminaciju Židova u Europi. Kapetan Ulrich Gunzert, šokiran što je svjedočio masakru Einsatzgruppe D nad skupinom židovskih žena i djece, otišao je Mansteinu zamoliti ga neka nešto učini da bi se zaustavila ubojstva. Gunzert navodi kako mu je Manstein rekao da zaboravi što je vidio i da se koncentrira na borbu protiv Crvene armije.

Hitler, Emil Maurice, Hermann Kriebel, Rudolf Hess i Friedrich Weber u zatvoru Landsberg (1924.)

Tužiteljstvo je iskoristilo naredbu koju je Manstein potpisao na temelju Naredbe o strogosti, izdano od strane feldmaršala Walther von Reichenaua, a koja je pozivala na eliminaciju "židovsko-boljševičkog sustava" i "strogo kažnjavanje židovstva".  Manstein je vjerovao da su boljševizam i Židovi neraskidivo povezani, kako postoji globalna zavjera koju predvode Židovi, te je za  zaustavljanje širenja komunizma potrebno ukloniti Židove iz europskog društva. Njegova naredba dijelom glasi:

"Židovski boljševički sustav mora se jednom zauvijek uništiti i nikada mu se više ne smije dopustiti da napadne naš europski životni prostor... To je ista židovska klasa bića koja je nanijela toliko štete našoj vlastitoj domovini svojim aktivnostima protiv nacije i civilizacije, koja promiče antinjemačke tendencije diljem svijeta i koja će biti vjesnici osvete. Njihovo istrebljenje je diktat našeg vlastitog opstanka." 

Iako je bio miješanog židovskog i etničkog njemačkog podrijetla, Emil Maurice je bio rani član Nacističke stranke i osnivač Schutzstaffela (SS), kojemu je Hitler posvetio "Mein Kampf", zajedno sa Rudolf Hessom. Osobno prijateljstvo ovih dvojice datira iz 1919. godine, kada su obojica bili članovi Njemačke radničke stranke (DAP). Maurice je predvodio jurišne trupe SA u borbama koje su se znale događati sa drugim skupinama, tijekom tih ranih dana. Godine 1923. je Maurice postao član Stoßtruppa ("Udarne čete"), male zasebne grupe tjelohranitelja koji su bili posvećeni Hitlerovoj službi. Zajedno sa SA-om, i nekoliko drugih paravojnih jedinica, sudjelovali su u neuspjelom Pivskom puču. Nakon puča su Hitler, Hess, Maurice i drugi nacistički vođe, zajedno zatvoreni u zatvoru Landsberg. Maurice je postao Hitlerov stalni vozač 1925. godine. Kada je obavijestio Hitlera da je u vezi sa Hitlerovom polunećakinjom, Geli Raubal, Hitler ga je prisilio neka prekine aferu. Iako je Himmler smatrao Mauricea ozbiljnim sigurnosnim rizikom, obzirom na njegovo "židovsko podrijetlo", u tajnom pismu koje je Hitler napisao 1935. godine, Maurice i njegova braća su neformalno proglašeni "počasnim arijcima" i dopušteno im je ostati u SS-u. Erhard Milch, sin židovskog ljekarnika Antona Milcha, bio je njemački feldmaršal i nadgledao je razvoj Luftwaffea kao dio ponovnog naoružavanja nacističke Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Godine 1935., istragu koja je uslijedila nakon glasina da mu je otac Židov je  zaustavio Hermann Göring, koji je predočio izjavu Milchove majke (pod prisegom) da mu je pravi otac njen ujak, Karl Brauer, priznavši tako, ne samo preljub, već i incest. Milchu je potom izdan njemački 'krvni certifikat'. Nakon rata, Milch je osuđen zbog  robovskog rada i kobnih medicinskih eksperimenata, u Nürnbergu, te je osuđen na doživotni zatvor. Kaznu je, 1951. godine, preinačio John J. McCloy, visoki povjerenik Njemačke, na 15 godina zatvora. McCloy je bio predsjednik banke Chase Manhattan,  povjerenik Rockefellerove zaklade od 1946. do 1949. godine, i predsjednik Vijeća za vanjske odnose u New Yorku, gdje ga je naslijedio David Rockefeller. Milch je uvjetno pušten na slobodu u lipnju 1954. godine. 

Göring je jednom ukorio pomoćnika zbog antisemitske primjedbe o jednom od svojih gostiju na večeri: "Ja ću odlučiti tko jest, a tko nije Židov". Göring je zadržao Milcha kao svog ađutanta Luftwaffera; zaštitio je Ilse Ballin, Židovku koja ga je liječila kada je bio  ranjen u pivarskom puču; osigurao status "Vollariera" ("potpunog Arijevca") za izumitelja sintetičke masti, Arthura Imhausena;  zaštitio trgovca umjetninama, Kurta Walthera Bachstitza; židovsku suprugu polužidovskih sinova generala Bernharda Kuhla;  polužidovsku barunicu Elisabeth von Stengl; polužidovsku probnu pilotkinju, Melittu Schenck von Stauffenberg; također i pruskog kazališnog redatelja, Gustava Grundgensa, uz nekoliko židovskih kazališnih prijatelja njegove supruge Emmy. Na zahtjev britanske kraljice Marije, majke vojvode od Windsora, odobrio je siguran prolaz barunu Louisu de Rothschildu iz Beča. Louis je bio brat Eugènea Daniela von Rothschilda, koji je sa suprugom Kitty bio prijatelj vojvode i vojvotkinje od Windsora.

Na Nürnberškom procesu, Göring je svjedočio: "Nisam želio vidjeti Židove likvidirane. Samo sam ih želio izvan Njemačke". Göring je razgovarao sa svojim bratom, Albertom Göringom i drugima, o izgradnji neovisne židovske države veličine Lichtensteina, u blizini Varšave. Za razliku od svog brata Hermanna, Albert se protivio nacizmu i pomagao je Židovima i drugima koji su bili progonjeni u nacističkoj Njemačkoj. Godine 2016. je Albertova kćer izjavila za BBC da je njena majka rekla da je njen ljubavnik, židovski liječnik, von Hermann Epenstein, koji je djeci služio kao zamjenski otac, zapravo njen otac.

Albert je redovito odlazio u Hermannov berlinski ured da bi potražio njegovu pomoć u ime židovskog prijatelja, ili nekog političkog zatvorenika. Godine 2010. je Edda Göring, Hermannova kći, rekla o svom ujaku Albertu za 'The Guardian': "On je svakako mogao sam financijski i svojim osobnim utjecajem pomoći ljudima u nevolji, ali čim je bilo potrebno uključiti višu vlast ili dužnosnike, morao je imati podršku mog oca, koju je i dobio." Albert i sestra Olga su zamolili Hermanna neka intervenira u ime nadvojvode Josipa Ferdinanda od Austrije, posljednjeg habsburškog princa Toskane, tada zatočenog u koncentracijskom logoru Dachau. "Hermann je bio jako posramljen. Ali, sljedećeg dana je zatočeni Habsburžanin bio pušten", rekao je Albert svom starom prijatelju Ernstu Neubachu. Kako je Albert bio sve smjeliji u svojim pokušajima, Gestapo je sastavio veliki dosje protiv njega. Iako su tijekom rata na njegovo ime izdane četiri tjeralice, zbog bratovog utjecaja nikada nije osuđen. Braća su se posljednji put srela u svibnju 1945. godine, u tranzitnom zatvoru u Augsburgu. Albert je proveo dvije godine u zatvoru, nesposoban uvjeriti ispitivače u svoju nevinost. Jedno izvješće glasi: "Rezultati ispitivanja Alberta Göringa, brata Reichsmarschalla Hermana [sic], predstavljaju najpametniji primjer racionalizacije i 'zataškavanja' koji je SAIC [Centar za ispitivanje Sedme armije] ikada vidio." 

Još jedan židovski nacist bio je Walter Hollaender, pukovnik, novozelandski vojnik rođen u Britaniji, Unterscharführer u Britanskom slobodnom korpusu (BFC), jedinici Waffen-SS, sastavljenoj od britanskih i dominijskih ratnih zarobljenika, koje je regrutirala Njemačka. BFC je izvorno bio poznat kao Legija sv. Jurja. Ideja za Britanski slobodni korpus došla je od Johna Ameryja, britanskog fašista, sina tadašnjeg britanskog državnog tajnika za Indiju, Lea Ameryja. Johnova je majka bila mađarska Židovka koja se preobratila na protestantizam, izvorna članica Milnerovog kruga, te je pomogla u izradi Balfourove deklaracije. John Amery trajno je napustio Britaniju i naselio se u Francuskoj, nakon što je 1936. godine bio prisiljen proglasiti bankrot. Tamo je upoznao Jacquesa Doriota, osnivača Parti Populaire Français (PPF), sa kojim je putovao u Austriju, Italiju i Njemačku,  kako bi svjedočio učincima fašizma u tim zemljama. Amery se pridružio Francovim nacionalistima tijekom Španjolskog građanskog rata 1936. godine; također je odlikovan medaljom časti dok je služio kao obavještajni časnik u talijanskim dobrovoljačkim snagama. Zapravo je radio za Franca kao veza sa francuskim sinarhistima Cagouleom i krijumčarima oružja. Nakon Španjolskog rata, Amery se nastanio u Francuskoj. Amery je otputovao u Berlin (1942.) i predložio Nijemcima formiranje britanskih dobrovoljačkih snaga za pomoć u borbi protiv boljševika. Adolf Hitler je bio impresioniran Ameryjem i dopustio mu neka ostane u Njemačkoj kao gost. Britanci su Ameryja optužili za veleizdaju i objesili ga sedam mjeseci nakon završetka rata.

Među vodećim članovima BFC-a bili su Thomas Haller Cooper, Edwin Barnard Martin, Frank McLardy, Alfred Minchin i John Wilson. Oni su kasnije među odmetnicima postali poznati kao "Velika šestorka". Cooper, bivši član Britanske unije fašista, također je, 1941. godine, promaknut u SS-Unterscharführera. Navedeno je kako su "incidencije uvjerljive", te da je Cooper bio umiješan u Holokaust. Nakon što je zarobljen, Courlandera je intervjuirala britanska vojna obavještajna služba. On im je reako kako je Hitler objavio članovima BFC-a da će, ako Britanija bude poražena, bivši kralj Edward VIII. zamijeniti Georgea VI. na prijestolju, a Oswald Mosley će postati premijer.

Himmler i Reinhard Heydrich (1904.–1942.), koji je prema legendi bio frankist sa majčine strane

Hitler je opisao navodnog frankistu, Reinharda Heydricha, Himmlerovog drugog zapovjednika, kao "čovjeka željeznog srca". Prema izraelskom povjesničaru, Shlomo Aronsonu, Njemačkom je kružila legenda da je Heydrich bio frankist s majčine strane. U ožujku 1945. godine, Hermann Schmitz, glavni izvršni direktor I.G.-a. Farben, je rekao Reichsleiteru Martinu Bormannu: "Njemačka će ovaj put imati problem sa lošim imidžom. Mnogo gori nego nakon Prvog svjetskog rata. Sve se može pripisati Goeringu, Himmleru i Heydrichu. Goering i Himmler su smislili konačno rješenje za Židove, a Heydrich ga je ostvario."

Heydrich je bio visokopozicionirani njemački SS i policijski dužnosnik tijekom nacističke ere, te glavni arhitekt Holokausta. Bio je  osnivač i šef Sicherheitsdiensta (SD), sigurnosne službe SS-a, zadužene za traženje i neutraliziranje otpora nacističkoj stranci putem uhićenja, deportacija i ubojstava. Pomogao je u organizaciji Kristalne noći, niza koordiniranih napada koje su jurišni vojnici SA-a izveli protiv Židova diljem nacističke Njemačke i dijelova Austrije, u studenom 1938. godine. Već su 1932. godine, Heydrichovi neprijatelji širili su glasine o njegovom navodnom židovskom podrijetlu. Admiral Canaris rekao je da je nabavio fotokopije koje dokazuju Heydrichovo židovsko podrijetlo, iako se te fotokopije nikada nisu pojavile. Nacistički gauleiter, Rudolf Jordan, tvrdio je da Heydrich nije bio čisti Arijevac. Gregor Strasser je proslijedio optužbe stručnjaku nacističke stranke za rasna pitanja, Achimu Gerckeu, koji je istražio Heydrichovu genealogiju. Gercke je inzistirao na tome da su glasine neutemeljene i izvijestio je da je Heydrich bio "...njemačkog podrijetla i oslobođen bilo kakve obojene i židovske krvi." Ipak, Heydrich je privatno angažirao člana SD, Ernsta Hoffmanna, neka dalje istraži i opovrgne glasine.

Haim Arlosoroff (sjedi u sredini), bivši ljubavnik Josephove Goebbelove supruge Magde; na sastanku s transjordanskim arapskim vođama u hotelu King David u Jeruzalemu, 1933. godine. Na slici su i Chaim Weizmann (sa Arlosoroffove desne strane), Moshe Shertok (Sharett) (stoji, desno), Yitzhak Ben-Zvi (stoji, sa Shertokove desne strane) i šeik Mithqal al-Faiz, poglavar Beni Sakhra (sjedi, lijevo)

Radnički (laburistički) cionizam

Dugi niz godina je laburistički ili socijalistički cionizam bio najznačajnija tendencija cionista i cionističkih organizacija.  Laburistički cionizam je lijevo krilo cionističkog pokreta. Za razliku od "političkog cionizma" koji je osnovao Herzl i zagovarao Chaim Weizmann, laburistički cionizam nije vjerovao da će se židovska država stvoriti jednostavnim apelima na međunarodnu zajednicu, ili moćne nacije, poput Britanije, Njemačke ili Osmanskog Carstva. Umjesto toga, laburistički cionisti vjerovali su da se židovska država može stvoriti samo naporima židovske radničke klase koja se naseljava u Zemlji Izrael i izgrađuje državu stvaranjem progresivnog židovskog društva, sa ruralnim kibucima i mošavima.

Zeev Sternhell, u knjizi "Osnivački mitovi Izraela", tvrdi da je sinteza socijalizma i nacionalizma bila glavno povijesno postignuće cionizma, kao i tvrdnja o jedinstvenosti među radničkim pokretima. Među glavnim teoretičarima laburističkog cionističkog pokreta bio je Moses Hess, čije je djelo iz 1862. godine, "Rim i Jeruzalem: Posljednje nacionalno pitanje", zagovaralo naseljavanje Židova u Palestini kao sredstvo rješavanja nacionalnog pitanja. Nastavljajući na Hessovo djelo, Ber Borochov je pomogao u osnivanju stranke Poale Zion, pokret marksističko-cionističkih židovskih radnika, osnovan po raznim gradovima Poljske, Europe i Ruskog Carstva, otprilike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, i nakon što je Bund odbacio cionizam 1901. godine. Prema Poale Zionu, židovski proletarijat će nastati u Zemlji Izrael i zatim će sudjelovati u klasnoj borbi. Poale Zion bio je aktivan u Britaniji tijekom rata i utjecao na izradu Ratnih ciljeva Laburističke stranke, od strane Sidney Webba i Arthur Hendersona. Memorandum, kojim se priznaje "pravo na povratak“ Židova u Palestinu, dokument koji je prethodio Balfourovoj deklaraciji tri mjeseca.

Još jedan cionistički mislilac, A.D. Gordon, bio je rani član pokreta Hibbat Zion i emigrirao je u osmansku Palestinu 1904. godine. Iako je prije bio ortodoksni Židov, Gordon je kasnije u životu odbacio religiju. Proučavatelji njegovih spisa su otkrili da je na Gordona uvelike utjecao ruski autor Lav Tolstoj, hasidski pokret i Kabala. Mnogi su također pronašli paralele između njegovih ideja i ideja njegovog suvremenika, rabina Abrahama Isaaca Kooka, duhovnog oca religijskog cionizma. U djelu "Osnivački mitovi Izraela", Ze'ev Sternhell tvrdi da je Gordon bio protofašistička figura, koja je "u svom odbacivanju materijalizma koristio klasičnu terminologiju romantičnog, narodnog nacionalizma." Sternhell nadalje tvrdi da su ideolozi laburističkog cionizma rano shvatili da su ta dva cilja nepomirljiva, te da je težnja za egalitarizmom zapravo samo "mobilizirajući mit", ili u smislu Georgea Sorela, "prikladan alibi koji je ponekad dopuštao [cionističkom] pokretu da izbjegne suočavanje sa kontradikcijom između socijalizma i nacionalizma." 

Gordonova učenja privukla su Haima Arlosoroffa, bivšeg prijatelja i ljubavnika Goebbelsove supruge Magde. Arlosoroff je bio  također bliski prijatelj Chaima Weizmanna. U dobi od samo 24 godine, Arlosoroff je izabran u Cionistički akcijski odbor na Cionističkom kongresu 1923. godine. Odbivši sveučilišnu poziciju, napustio je Njemačku i otišao u britansku mandatnu Palestinu, 1924. godine. 1926. godine je izabran za predstavnika jišuva, u Ligi naroda, u Ženevi. Godine 1930. je Arlosoroff utjecao na  ujedinjenje dviju glavnih cionističkih socijalističkih političkih stranaka, Poale Zion i Hapoel Hatzair (Mladi radnik). U početku su imigranti u Palestinu Druge alije (1904.–1914.) osnovali dvije radničke stranke: pacifističku i antimilitarističku stranku Hapo'el Hatza'ir, te marksističku stranku Poale Zion, sa korijenima iz Poale Ziona.

Stranka Poale Zion imala je lijevo i desno krilo. Godine 1919. je desno krilo, uključujući Ben-Guriona i antimarksističke nestranačke ljude, osnovalo Ahdut HaAvod. Godine 1930., Ahdut HaAvoda i Hapo'el Hatza'ir, ujedinili su se u stranku Mapai, koja je uključivala sav glavni tok laburističkog cionizma. Zahvaljujući političkom utjecaju Mapai, Arlosoroff je izabran za člana Cionističkog izvršnog odbora na Cionističkom kongresu 1931. godine. Osim toga, imenovan je političkim direktorom Židovske agencije za Palestinu, istaknutu poziciju koju je obnašao do atentata 1933. godine. Mapai je također bio odgovoran za osnivanje Hašomera i Hagane, prve dvije naoružane židovske skupine koje su osiguravale ljude i imovinu novih i nastajućih židovskih zajednica. Početkom 1930-ih, David Ben-Gurion je preuzeo stranku i postao de facto vođa židovske zajednice u Palestini, poznato i kao Jišuv. Bili su članicom Laburističke i Socijalističke internacionale između 1930. i 1940. godine.

Laburistički cionizam rastao je po veličini i utjecaju, te je do 1930-ih zasjenio "politički cionizam", na međunarodnoj razini i unutar britanskog mandata Palestine. Ondje su laburistički cionisti dominirali među mnogim institucijama židovske zajednice Yishuv prije neovisnosti, posebno u sindikalnoj federaciji poznatoj kao Histadrut. Krajem 1921. je David Ben-Gurion izabran za tajnika Histadruta. Već na trećoj konvenciji Ahdut Ha'avoda, koja se održala u Haifi u prosincu 1922. godine, Ben-Gurion, kao čelnik Histadruta, dao je izjavu o namjerama, kojih se pridržavao tijekom cijelog života: "Moramo jasno odlučiti o početnoj točki sa koje možemo prosuđivati ​​naš rad u ovoj zemlji... Ne možemo odlučiti o svom smjeru djelovanja tražeći način da uredimo svoje živote kroz skladne principe savršenog sustava društveno-ekonomske proizvodnje. Jedina velika briga koja bi trebala upravljati našim mislima i radom je osvajanje zemlje i njena izgradnja putem opsežne imigracije. Sve ostalo su samo riječi i frazeologija [parperaot umelitzot]..."

Cionistička federacija Njemačke 

Činjenica jest da su u prvim godinama Hitlerovog režima nacistički vođe favorizirali cioniste u odnosu na necioniste. Sami cionisti su proglasili da od svih židovskih skupina samo oni mogu pristupiti nacistima u dobroj vjeri, kao "pošteni partneri". Budući su njemački Židovi pretežno bili ne-cionisti ili anti-cionisti, cionisti su vjerovali da će Hitlerovo preuzimanje vlasti potaknuti priljev imigranata u Palestinu. Joachim Prinz, predani cionist, opisao je Hitlerov dolazak na vlast kao "početak povratka Židova svom judaizmu". Suočen sa rastućom fašističkom prijetnjom uspona nacista, Prinz je napisao: "Više nas ne skriva nijedno skrovište. Umjesto asimilacije, želimo priznanje židovske nacije i židovske rase." 'Jüdische Rundschau', službeni glasilo Cionističke Federacije Njemačke (ZVFD), napisao je 13. lipnja 1933. godine:

"Cionizam priznaje postojanje židovskog pitanja i želi ga riješiti na velikodušan i konstruktivan način. U tu svrhu želi zatražiti pomoć svih naroda; onih koji su prijateljski raspoloženi prema Židovima, kao i onih koji su prema njima neprijateljski raspoloženi, budući da prema njegovoj koncepciji ovo nije pitanje sentimentalnosti, već pitanje koje se bavi stvarnim problemom za čije su rješenje zainteresirani svi narodi." 

Uz fašističku podršku, vođe ZVFD-a prvi su put mogli preuzeti vodeću poziciju. U to vrijeme, progon Židova već je kulminirao velikim pogromom od 01. travnja 1933. godine, koji je obuhvatio cijelu Njemačku. Kada se tijekom zasjedanja 18. cionističkog kongresa, 24. kolovoza 1933. godine, trebalo raspravljati o položaju njemačkih Židova, Prezidij Kongresa poduzeo je mjere kako bi spriječio raspravu. Fašisti su nagradili cioniste za njihovu "suzdržanost" i dopustili ZVFD-u neka nesmetano nastavi sa svojim radom. Nacisti su se ipak okrenuli protiv drugih ne-cionističkih židovskih organizacija. 01. ožujka 1933. godine, SA je okupirala središnji ured Središnje unije njemačkih građana židovske vjere (CV), koji su bili žestoki protivnici cionista, i zatvorila ga. U jesen 1933. godine je osnovana Reich Deputation of German Jews, gdje su sudjelovale sve velike židovske organizacije, uključujući CV i ZVFD, ali ne na zahtjev nacističkih vlasti. Njeni deklarirani su ciljevi bili: "Cilj Reich Uniona je promicanje emigracije svih Židova." 

Nakon 1933. godine su nacisti dopustili cionistima neka nastave sa svojom propagandom. Dok su novine koje su izdavali komunisti, Socijaldemokratska stranka ili sindikati i druge progresivne organizacije, bile zabranjene; cionistički 'Jüdische Rundschau' smio se objavljivati. Winfried Martini, tadašnji dopisnik 'Deutsche Ailgemeime Zeitunga' u Jeruzalemu, koji je, prema vlastitom svjedočanstvu, imao "bliske osobne veze sa cionizmom", kasnije je primijetio "paradoksalnu činjenicu", kako je "od svih novina, židovski tisak godinama zadržavao određeni stupanj slobode, koji je bio potpuno uskraćen nežidovskom tisku." Dodao je da su u 'Jüdische Rundschau' stavovi koji su bili kritični prema nacistima objavljivani bez odmazde. Nakon 1933. godine je uvedena zabrana prodaje novina nežidovima. Sloboda djelovanja za cioniste uključivala je izdavanje knjiga. Do 1938. godine, mnogim izdavačkim kućama, uključujući 'Jüdische Verlag' i 'Schochen-Verlag' u Berlinu, bilo je dopušteno nesmetano objavljivati ​​cionističku literaturu. Tako su se smjela pojavljivati ​​djela Chaima Weizmanna, Davida Ben-Guriona i Arthura Ruppina.

Član Thulea i Afbaua, Alfred Rosenberg, napisao je: "Cionizam se mora snažno podržavati kako bi se određeni broj njemačkih Židova godišnje deportirao u Palestinu, ili barem prisilio neka napusti zemlju." Dužnosnici SS-a čak su dobili upute poticati aktivnosti cionista unutar židovske zajednice, koji su trebali biti favorizirani u odnosu na asimilacioniste, za koje se tvrdilo da predstavljaju stvarnu opasnost za nacionalsocijalizam. Čak su i antižidovski Nürnberški zakoni, iz rujna 1935. godine, spominjali cionističku zastavu i navodili da je Židovima zabranjeno isticati zastavu Reicha i nacionalnu zastavu ili njemačke nacionalne boje, ali im je dopušteno isticati "židovske boje", trenutnu zastavu države Izrael sa 'Davidovom zvijezdom'. Ernst Herzfeld također izvještava da je Gestapo, u posljednjim mjesecima 1936. godine, postupao blaže prema cionistima nego prema "asimilacionistima".  'Israelitisches Familienblatt', od 21. ožujka 1935. godine, citirao je autoritativne nacističke izvore koji potiču favoriziranje proemigracijskih skupina, poput cionista.

Ugovor o prijenosu

Ubrzo nakon povratka cionista i člana Zlatne zore Samuela Untermyera u SAD iz Njemačke, 1933. godine - na naslovnicama novina u Londonu i New Yorku pojavili su se članci u kojima se navodi da "Judeja objavljuje rat Njemačkoj". To je rezultiralo učinkovitim bojkotom njemačke robe u mnogim zemljama, što je negativno utjecalo na njemački izvoz. Bojkot je djelomično inspirirao početak ekonomske suradnje između fašista i cionista, u onome što je postalo poznato kao Haavara ili Sporazum o transferu, potpisan 25. kolovoza 1933. godine, uz podršku ZVFD-a. Pregovore je u Berlinu vodio tadašnji šef političkog odjela Židovske agencije, Chaim Arlosoroff. Sporazum je predviđao da židovski emigrant uplati minimalni iznos od oko 1000 funti sterlinga na njemački račun Haavare u Wassermann banci u Berlinu, ili u N.M. Warburgu u Hamburgu. Tim novcem, židovski uvoznici su mogli kupiti njemačku robu za izvoz u Palestinu, plaćajući ekvivalentnu vrijednost u palestinskim funtama na Haavara račun, u Anglo-palestinskoj banci u Palestini. Kada je emigrant stigao u Palestinu, sa svog računa je primio ekvivalentnu vrijednost onoga što je platio u Njemačkoj. Sporazum je bio glavni faktor u omogućavanju migracije oko 60000 njemačkih Židova u Palestinu, u razdoblju od 1933. do 1939. godine. Cionistički izvori tvrde da je iznos od 139,6 milijuna Reichsmaraka prebačen iz Njemačke u Palestinu.

Vijest o Sporazumu o transferu izazvala je buru kritika na 18. cionističkom kongresu u Pragu. Samuel Untermyer se licemjerno žalio: "Jednostavno je nezamislivo da ikada postanemo jedna od strana tako nesvetog sporazuma." Međutim, nakon vijećanja, konferencija je, 03. rujna 1933. godine, glasala ne samo za usvajanje sporazuma, već i za napuštanje ideje o organiziranom, svjetskom bojkotu njemačke robe, kako bi izbjegli rizik devalvacije Reichsmarke koja bi dovela do smanjenja kupovne moći u  Palestini. Kao podršku emigraciji u Palestinu i zbog sporazumaa, cionisti su osnovali vlastitu Palestinsku brodarsku tvrtku, koja je kupila njemački putnički brod "Hohenstein" (bivša "Polynesia"), u vlasništvu Hamburg-Amerika Line. Brod je preimenovan u "Tel Aviv" i poslan u Palestinu početkom 1935. godine, dok je nosio svastiku. Kapetan broda, Leidig, bio je registrirani član Nacističke stranke. Hitler je, kako se vidi iz memoranduma Odjela za političku trgovinu Ministarstva vanjskih poslova, od 27. siječnja 1938. godine, odlučio da se Haavara postupak treba održati, unatoč riziku gubitka podrške Arapa protiv Britanaca.

Tijekom ranog razdoblja nacističke dominacije u Njemačkoj, cionisti su imali izravnu vezu sa njenim instrumentima represije,  poput Gestapa i SS-a. Prije 1933. godine, cionistički dužnosnik, Leo Plant, već je "imao vezu" sa voditeljem Gestapa, Rudolfom Dielsom, štićenikom Hermanna Göringa. Plant je očito čak imao i tajni telefonski broj na koji je Dielsa mogao nazvati u bilo koje vrijeme. Kako Polkehn piše, iako se detalji tih kontakata čuvaju u tajnosti u arhivu Yad-Vashem u Jeruzalemu, "pretpostavlja se da je upravo putem tih kontakata dogovoren sastanak između tadašnjeg pruskog premijera Hermanna Göringa i čelnika njemačkih židovskih organizacija." Sastanak se održao 26. ožujka 1933. godine, a na njemu je sudjelovao i Kurt Blumenfeld, glavni tajnik ZVFD-a. Blumenfeld se protivio antinacističkom bojkotu, rekavši: "Bojkot prije svega šteti njemačkim Židovima. Bojkot nema povoljnih rezultata za nas." 

Blumenfeld je također bio dobar prijatelj židovske djevojke Martina Heideggera, Hannah Arendt. Godine 1929. se Arendt udala za židovskog filozofa Günthera Sterna, Heideggerovog kolegu studenta, ali se počela suočavati i sa rastućim antisemitizmom u nacističkoj Njemačkoj 1930-ih. ZVFD je nagovorio Arendt neka iskoristi svoj pristup Pruskoj državnoj knjižnici kako bi prikupila dokaze o opsegu antisemitizma, za planirani govor Cionističkom kongresu u Pragu. Budući je ovo istraživanje u to vrijeme bilo ilegalno, Arendt i njenu majku uhitio je Gestapo. Puštene su nakon osam dana zatvora, i pobjegle su u Pariz, gdje se Arendt sprijateljila sa Sternovim rođakom, Walterom Benjaminom, kao i sa židovskim filozofom, Raymondom Aronom, koji je bio bliski prijatelj Jean-Paula Sartrea.

Cionisti su također odbacivali pokušaje spašavanja njemačkih Židova kojima cilj nije bio naseljavanje Židova u Palestini. Kada je,  1933. godine, nekoliko zemalja odbilo primiti židovske izbjeglice iz Njemačke, predsjednik Roosevelt pozvao je na svjetsku konferenciju o izbjeglicama, koja se trebala održati u švicarskom gradu Evianu između 06. i 15. lipnja 1938. godine. Konferencija je propala, jer su sudionici odbili primiti židovske izbjeglice. Umjesto prigovora, cionistički vođe su prije početka konferencije podnijeli prijedlog kojim se poziva na prijem 1.2 milijuna Židova u Palestinu. Nisu bili zainteresirani za druga rješenja i, kako je kasnije komentirao Christopher Sykes: "'Od samog početka gledali su na cijelu stvar ravnodušnim neprijateljstvom... istina je bila da ono što se pokušavalo u Evianu niti na koji način nije bilo u skladu sa idejom cionizma'."

Ze'ev Jabotinsky (stoji u sredini) na Prvom sastanku Svjetskog izvršnog odbora Herut-Hatzohar (hebrejsko ime, izvorni revizionistički cionisti), Pariz, Francuska (1925.)

Revizionistički cionisti

Sporazum o prijenosu je bio kontroverzan i unutar NSDAP-a, i u cionističkom pokretu. Protivljenje je dolazilo posebno od strane glavnog američkog vodstva Svjetskog cionističkog kongresa, posebno Abbe Hillel Silvera, te predsjednika Američkog židovskog kongresa, rabina Stephena Wisea, koji je sa drugim vođama antinacističkog bojkota, 1933. godine, argumentirao protiv sporazuma, i uspio je, jedva, uvjeriti 19. cionistički kongres, u kolovozu 1935. godine, da glasa protiv njega. Revizionističke novine u Palestini, 'Hazit Haam', objavile su oštru osudu onih uključenih u sporazum i nazvale ih "izdajnicima". Ubrzo nakon toga je jedan od pregovarača, Haim Arlosoroff, ubijen. Desničarski revizionistički cionisti i njihov vođa, Vladimir Jabotinsky, postali su još glasniji u svom protivljenju.

Ipak, Jabotinski, tadašnji vođa revizionista, koji je bio u dobrima odnosima sa nacistima, također je bio optužen zbog tog odnosa. Revizionistički cionizam bio je glavni ideološki konkurent dominantnom socijalističkom radničkom cionizmu. Jabotinski se zalagao za "reviziju praktičnog cionizma" Davida Ben-Guriona i Chaima Weizmanna, koji je bio usmjeren na pojedince u naseljavanju Palestine. Glavni zahtjev Jabotinskog je bilo stvaranje Velikog Izraela, što je za revizioniste bilo područje obuhvaćeno Mandatom Lige naroda za Palestinu, uključujući Transjordan. Godine 1935., nakon što je cionističko izvršno tijelo odbacilo Jabotinskijev politički program, Jabotinski je dao ostavku na mjesto u Svjetskoj cionističkoj organizaciji. Osnovao je Novu cionističku organizaciju (NZO), poznatu na hebrejskom kao Tzakh.

Dok je većinska skupina u cionističkom pokretu, poput laburističkih cionista, pažljivo kamuflirala svoje kontakte s nacistima i javno istupala protiv njih - desno krilo cionizma, revizionisti, preteče terorističke Irgun Zvai Leumi, kasnije i stranke Herut, u Izraelu, otvoreno su izrazili svoje divljenje prema Hitleru i Mussoliniju, u mnogim prilikama i prije 1933. godine. Npr. na suđenju koje je održano u Jeruzalemu, 1932. godine, odvjetnik Cohen, član revizionističke stranke, izjavio je braneći počinitelje zločina na sveučilištu: "Da. Gajimo veliko poštovanje prema Hitleru. Hitler je spasio Njemačku. Bez njega bi propala prije četiri godine. I složili bi se sa Hitlerom, samo da je odustao od svog antisemitizma." Mussolini je neko vrijeme podržavao revizioniste i dopustio im da osnuju školu za obuku vojnika mornarice u Italiji. Godine 1932. je Jabotinski predložio neka se mandat nad Palestinom preda na upravljanje Italiji, jer bi Mussolini bio skloniji promicanju cilja židovske države od Britanaca.

Revizionistima je dopušteno nastaviti svoje političke aktivnosti u Njemačkoj. U srpnju 1933. godine, cionističke novine, 'Davar',  objavile su članak Davida Ben-Guriona, koji je sadržavao oštru optužbu: "Odmah nakon Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj, kada su progoni Židova i marksista bili na vrhuncu, gospodin Vladimir Jabotinski stigao je u Berlin, i u javnom govoru huškao protiv marksista i komunista u cionizmu i u Palestini." Jabotinski također nije mogao osporiti činjenicu da su revizionističke novine 'Hazit Haam', koje su se pojavljivale u Palestini, "navodno tretirale ovaj pokret [NS] sa izraženim suosjećajnim razumijevanem. Urednici novina... rečeno je, iako je bio svjestan Hitlerovog žestokog antisemitizma, u nacionalsocijalizmu vidjeli elemente istinskog pokreta nacionalnog oslobođenja." Ipak, čak su se i članovi revizionističke omladinske organizacije 'Brit Trumpeldor', "prilagođavali određenim značajkama nacističkog režima", i bili su jedina ne-nacistička organizacija u Njemačkoj koja je od nacionalsocijalista dobila dopuštenje za nošenje uniforme.

Godine 1936. je Jabotinski pripremio tzv. "Plan evakuacije", koji je predviđao evakuaciju 1.5 milijuna Židova iz Poljske, baltičkih država, Njemačke, Mađarske i Rumunjske u Palestinu, tijekom sljedećih deset godina. Emigracija bi uključivala 750000 Židova iz Poljske, te bi 75000 Židova, u dobi od 20 do 39 godina, svake godine napuštalo zemlju. Iste godine je putovao po istočnoj Europi, gdje se sastao sa poljskim ministrom vanjskih poslova, pukovnikom Józefom Beckom; mađarskim regentom, admiralom Miklósom Horthyjem; i rumunjskim premijerom Gheorgheom Tătărescuom - kako bi razgovarali o njegovom planu evakuacije. Tijekom 1938. i 1939. godina, plan je dobio podršku poljske vlade, koja se činila spremnom intervenirati kod britanske vlade i pokrenuti problem masovne židovske emigracije pred Ligom naroda. Međutim, židovsko javno mnijenje se, u velikoj mjeri,  protivilo ovom planu, nazivajući ove vlade "antisemitskima". 

Nacistički SS časnik, baron Leopold von Mildenstein, posjetio je Svetu zemlju 1933. godine 

Judenreferat

Prema Polkehnu: postoje dokazi koji ukazuju na pripreme za suradnju između cionista u Palestini i SS-a, koje su tada bile u tijeku. Na kraju Drugog svjetskog rata, Britanci i Francuzi osnovali su zajedničku "Upravu okupiranih neprijateljskih teritorija", na teritoriju onoga što je bila osmanska Sirija. Britanci su, u lipnju 1922. godine, dobili mandat od Lige naroda, koji im je omogućio upravljanje dijelovima starog Osmanskog Carstva (kontroliralo Bliski istok od 16. stoljeća), "sve dok ne budu mogli samostalno stajati". Tijekom britanskog mandatnog razdoblja su se pojavili i arapski i židovski nacionalistički pokreti, koji su se međusobno natjecali i protiv vladajućih britanskih vlasti. To je doživjelo vrhunac u Arapskom ustanaku (1936. – 1939.), i židovskoj pobuni u Mandatnoj Palestini, paravojnoj kampanji koju su cionističke terorističke skupine provele protiv Britanaca. Haganah, najveća židovska 'podzemna' milicija, bila je pod kontrolom Židovske agencije za Izrael (JAI), službenog upravnog tijela palestinske židovske zajednice tijekom britanskog mandata.

Nedugo nakon nacističkog preuzimanja vlasti, 'Der Angriff', Josepha Goebbelsa, objavio je putopisni izvještaj baruna Leopolda von Mildensteina, naslova "Nacista putuje u Palestinu", gdje je pozitivno prikazao cionističku kolonizaciju Palestine. Goebbels je naredio da se iskuje medaljon sa svastikom (sa jedne strane) i cionističkom Davidovom zvijezdom (sa druge strane). Mildenstein je ostao u Palestini ukupno 6 mjeseci, prije nego se vratio u Njemačku kao vatreni pristaša cionizma, čak je počeo učiti hebrejski. Po povratku u Berlin, Mildensteinov prijedlog za rješenje židovskog problema u masovnoj migraciji u Palestinu prihvatili su njegovi nadređeni unutar SS-a. Od kolovoza 1934. do lipnja 1936. godine, Mildenstein je radio u sjedištu SD, Odjel II/112, koji je bio zadužen za Židovski odjel, naziva Judenreferat (Ured za židovska pitanja) i pod sveukupnim zapovjedništvom Reinharda Heydricha. Judenreferat je bio zadužen za nacističku politiku prema Židovima do 1938. godine, što je formulirano u službenom glasilu SS-a, 'Das Schwarze Korps': "Vrijeme možda nije daleko kada će Palestina ponovno primiti sinove koje je izgubila prije tisuću godina. Naše želje, zajedno sa dobrom voljom države, ih prate u ostvarenju tog cilja." U ljeto 1935. godine, tada noseći čin SS-Untersturmführera, Mildenstein je prisustvovao 19. kongresu Cionističke organizacije u Luzernu u Švicarskoj, kao promatrač pridružen njemačkoj židovskoj delegaciji.

Iako su cionistički vođe, koji su "diskretno savjetovali" Mildensteina tijekom njegova putovanja u Palestinu, nastavili kontakte sa SS-om i SD-om, o tim kontaktima poznato je malo detalja, jer su zapisi (i dalje) strogo povjerljivi. Jedan od rijetkih dostupnih dokumenata je memorandum profesora Franza Sixa, od 17. lipnja 1937. godine, koji nosi oznaku "Tajna stvar za zapovjedništvo", i sadrži informacije o posjetu Berlinu Feivela Polkesa, zapovjednika cionističke podzemne vojske, Hagane. SS-Sturmbannführer, Herbert Hagen, koji je naslijedio Mildcensteina na mjestu ravnatelja Judenreferata, u svojim je dokumentima tvrdio kako je Polkes "vodio cijeli aparat samoobrane palestinskih Židova".

Polkes je boravio u Berlinu od 26. veljače do 02. ožujka 1937. godine, gdje je održao nekoliko sastanaka sa agentima SD-a koji su predstavljali nacistički režim, od kojih su dva sastanka održna sa SS-Hauptscharführerom, Adolfom Eichmannom, koji je do tada preuzeo posao u Judenreferatu. Eichmann se pridružio austrijskoj podružnici Nacističke stranke 1932. godine. Bio je primljen u SD 1934. godine, gdje je raspoređen u podured za slobodne zidare, organizirajući zaplijenjene ritualne predmete za predloženi muzej, te zbog stvaranja kartoteke njemačkih slobodnih zidara i masonskih organizacija. Pripremio je antimasonsku izložbu, koja se pokazala izuzetno popularnom. Među posjetiteljima bili su Hermann Goering, Heinrich Himmler i barun Leopold von Mildenstein. Mildenstein je pozvao Eichmanna da se pridruži Judenreferatu, u njegovom berlinskom sjedištu. Eichmann je bio zadužen za proučavanje i pripremu izvješća o cionističkom pokretu i raznim židovskim organizacijama. Čak je naučio ponešto hebrejskog i jidiša, stekavši reputaciju stručnjaka za cionistička i židovska pitanja. Eichmann je 1936. godine bio promaknut u SS-Hauptscharführera (glavnog zapovjednika odreda); 1937. godine je proglašen SS-Untersturmführerom (potporučnikom).

U njemačkoj je Polkes ponudio svoju suradnju njemačkom režimu, te je rekao Eichmannu da je prije svega zainteresiran za "ubrzanje židovske imigracije u Palestinu, kako bi Židovi postigli većinu nad Arapima u zemlji. U tu je svrhu surađivao i sa tajnim službama Engleske i Francuske, a želio je surađivati ​​i sa Hitlerovom Njemačkom", kako je napisao Six. SS je odmah Polkesu dostavio upute, koje je iznio Six: "Vrši se pritisak na Reich za depopulaciju Židova u Njemačkoj, kako bi se Židovi koji emigriraju iz Njemačke prisilili uputiti isključivo u Palestinu, a ne u bilo koju drugu zemlju." Six je dodao: "Takva mjera je u potpunosti u njemačkom interesu i Gestapo je već provodi." 

Polkes je pozvao Eichmanna neka posjeti židovske kolonije u Palestini. Međutim, umjesto da priznaju kako je zloglasni ubojica Židova jedno vrijeme bio pozvan kao gost Hagane, cionistički pisci su preokrenuli krivnju, pa tvrdili da je svrha Eichmannovog putovanja bila uspostavljanje kontakta sa palestinskim pobunjenicima, ili čak zavjera sa jeruzalemskim muftijom, Haj Aminom Al Husseinijem, poznatim i kao "Hitlerov muftija". Izumitelj ovog mita bio je poznati cionist Simon Wiesenthal. Putni izvještaj,  pronađen u tajnim arhivima šefa SS-a, Heinricha Himmlera, razotkriva kako su Eiehmann i Hagen napustili Berlin 26. rujna 1937. godine, pod krinkom urednika Berlinskog 'Tageblatta', te su stigli u Haifu 02. listopada 1937. godine, brodom "Romania". Budući su im britanske vlasti odbile ulazak, otišli su u Egipat gdje se nisu sastali sa Al Husseinijem, nego sa Polkesom. Polkes je potom pohvalio rezultate antisemitskog terora u Njemačkoj: "Nacionalistički židovski krugovi izrazili su veliko zadovoljstvo radikalnom njemačkom politikom prema Židovima, jer bi ta politika povećala židovsko stanovništvo u Palestini, tako da se u doglednoj budućnosti može računati na židovsku većinu u Palestini nad Arapima." 

U nacistički okupiranom Beču je osnovan Središnji ured za židovsku emigraciju, koji je stavljen pod Eichmannovu odgovornost.  Početkom ljeta 1938. godine, ponovno u Beču, Eichmann se sastao sa drugim izaslanikom Mossada, Bar-Gileadom, koji je zatražio dopuštenje za uspostavu kampova za obuku emigranta, kako bi ih pripremio za rad u Palestini. Nakon što je taj zahtjev proslijedio nacističkom sjedištu u Berlinu, Eichmann je dao dopuštenje, te osigurao sve uvjete za uspostavu kampova za obuku. Do kraja te godine, oko tisuću mladih Židova je obučeno u tim kampovima.

Kastnerov vlak

Zloglasan primjer Eichmannove suradnje sa cionistima bila je ona vezana za Budimpeštanski odbor za pomoć i spašavanje (ARC), da bi se izvršila zamjena za određeni broj Židova namijenjenih plinskim komorama. Od 1941. godine, tzv. "konačno rješenje židovskog pitanja" je u nacističkoj terminologiji administrativno koordinirano i organizirano u Judenreferatu, kojemu je na čelu bio Eichmann od 1939. godine. SS-Obergruppenführer, Reinhard Heydrich, zadužio je Eichmanna neka olakša logistiku, te neka upravlja masovnom deportacijom Židova u geta i logore za istrebljenje, u nacistički okupiranoj Istočnoj Europi. 27. rujna 1941. godine je Heydrich imenovan zamjenikom Reich protektora Protektorata Bohemije i Moravske, dijela Čehoslovačke koji je bio uključen u Reich 15. ožujka 1939. godine, kada su preuzeli kontrolu nad teritorijem. Po dolasku u Prag, Heydrich je nastojao eliminirati protivljenje nacističkoj okupaciji tako što je potiskivao češku kulturu, ali i deportacijom i pogubljenjem pripadnika češkog otpora. Ranije, 31. srpnja 1941. godine, Hermann Göring je dao Heydrichu pismeno ovlaštenje za osiguranje suradnje raznih vladinih odjela u provedbi "konačnog rješenja židovskog pitanja" na teritorijima koji su bili pod njemačkom kontrolom. Zahtjev za nošenje Davidove zvijezde, sa riječju Juda, nametnut je svim Židovima koji su bili stariji od šest godina u Reichu, kao i Protektoratu Bohemije i Moravske, dekretom od 01. rujna 1941. godine, potpisano od Heydricha. Ova je praksa postupno uvedena u druga područja pod njemačkom okupacijom. 20. siječnja 1942. godine je Heydrich predsjedavao sastankom visokih vladinih dužnosnika nacističke Njemačke i SS vođa, koji se sada naziva Konferencija u Wannseeu, da bi raspravili provedbu plana.

ARC je osnovao Rudolf Kastner, zajedno sa Joelom i Hansijem Brandom, Samuelom Springmannom, Ottóom Komolyjem, te Ernőom Szilágyijem iz 'Hashomer Hatzair', i nekoliko drugih. Oskar Schindler, poznat po Spielbergovom filmu 'Schindlerova lista', postao je jedan od kontakata odbora, krijumčareći pisma i novac u krakovski geto, u njihovo ime. Godine 1935., Schindler se pridružio separatističkoj Sudetonjemačkoj stranci, koja je rastućom moći Nacističke stranke u Njemačkoj postala glavna pronacistička snaga u Čehoslovačkoj. Iako je bio državljanin Čehoslovačke, Schindler je, 1936. godine, postao špijun Abwehra, vojne obavještajne službe nacističke Njemačke. Češka vlada ga je, 1938. godine, uhitila zbog špijunaže i odmah zatvorila, ali je pušten kao politički zatvorenik, prema uvjetima Münchenskog sporazuma.

Schindler je nastavio prikupljati informacije za naciste, radeći u Poljskoj 1939. godine, prije invazije na Poljsku, na početku Drugog svjetskog rata. 1939. godine, Schindler je stekao tvornicu emajliranog posuđa u Krakovu u Poljskoj, koja je na vrhuncu svoje proizvodnje (1944.) zapošljavala oko 1750 radnika, od kojih je 1000 bilo Židova. Njegove veze sa Abwehrom su pomogle Schindleru zaštititi svoje židovske radnike od deportacije i smrti u nacističkim koncentracijskim logorima. 1943. godine su Schindlera kontaktirali cionistički vođe u Budimpešti, preko članova židovskog pokreta otpora. Schindler je nekoliko puta putovao tamo da bi osobno izvijestio o nacističkom zlostavljanju Židova. Vratio je financiranje, koje je osigurala Židovska agencija za Izrael, i predao ga židovskom podzemlju. Tijekom Schindlerovog posjeta Budimpešti, u studenom 1943. godine, ARC je saznao da je podmićivao nacističke časnike kako bi mu dopustili da dovede židovske izbjeglice u svoju tvornicu u Poljskoj, koju je vodio kao sigurno utočište. To je dodatno potaknulo ARC da pokuša pregovarati sa SS-om, nakon invazije na Mađarsku.

Bivši Abwehr doušnik, Oskar Schindler, i Schindlerjuden (Schindlerovi Židovi)

Kada su Nijemci napali Mađarsku, 19. ožujka 1944. godine, pratio ih je Eichmann. Želeći uspostaviti kontakt sa nacistima, ARC je stupio u kontakt sa SS Hauptsturmführerom, Dieterom Wislicenyjem, jednim od Eichmannovih pomoćnika i ključnim krvnikom u završnoj fazi Holokausta. Tijekom provedbe Konačnog rješenja, njegov je zadatak bio getoizacija i likvidacija nekoliko važnih židovskih zajednica u nacistički okupiranoj Europi, uključujući one u Grčkoj, Mađarskoj i Slovačkoj. Nakon uspostavljenog kontakta sa Wislicenyjem, Brand je 25. travnja primio ponudu od Eichmanna neka mu proda milijun Židova, ne za novac, već za robu iz inozemstva. Kada je Brand pitao kako bi odbor trebao nabaviti tu robu, Eichmann je predložio da započne pregovore sa Saveznicima. Drugi član ARC-a je imao kontakt u Istanbulu sa Židovskom agencijom za Izrael (JAI), stoga je Brand predložio sebe da otputuje tamo. JAI je osnovan 1929. godine kao operativni ogranak Svjetske cionističke organizacije (WZO). David Ben-Gurion bio je predsjednik Izvršnog odbora od 1935. godine. Također je, u tom svojstvu, 14. svibnja 1948. godine, proglasio neovisnost Države Izrael. Ladislaus Löb piše da su se prijedlozi i protuprijedlozi razmjenjivali između Istanbula, Londona i Washingtona. JAI i Brand željeli su da Saveznici zavlače Nijemce u nadi da će usporiti deportacije.

U Istanbulu je Brandu rečeno kako Moshe Sharett, iz JAI-a, nije mogao dobiti vizu za Tursku. Sharett će postati drugi premijer Izraela, a služio je nešto manje od dvije godine, između dva mandata Davida Ben-Guriona. JAI je zamolio Branda da se umjesto toga sastane sa Sharettom u Aleppu. Dok su bili u vlaku, Brandu su prišla dva predstavnika stranke Zeeva Jabotinskog i Svjetske ortodoksne vjerske stranke Agudath Israel, koji su ga upozorili da će ga Britanci uhititi u Aleppu. Britanci ga jesu uhitili i Brand je odveden u Kairo, gdje je tjednima ispitivan.

Britanci, Amerikanci i Sovjeti su ipak raspravljali o prijedlogu. Britanski ministar vanjskih poslova i kasnije premijer, Anthony Eden, napisao je 26. lipnja dopis u kojem je iznio mogućnosti. Britanci su bili uvjereni kako imaju posla sa Himmlerovom prevarom, i da je Brandova misija bila "dimna zavjesa" za naciste kako bi posredovali u mirovnom sporazumu bez Sovjetskog Saveza. 11. srpnja je britanski premijer, Winston Churchill, okončao sve, kada je o Brandovoj misiji napisao: "Projekt koji je predložen vrlo sumnjivim kanalom čini se i sam po sebi neopisivim. Ne bih ga shvatio ozbiljno." Britanci su medijima procurili detalji Eichmannovog prijedloga.

Njemački ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentrop, očito nije znao ništa o prijedlogu. Poslao je telegram SS-Brigadeführeru, Edmundu Veesenmayeru, da bi ga pitao o tome, ali mu je rečeno da je Brand poslan u Tursku po Himmlerovom nalogu. Sam Eichmann je tijekom ispitivanja, i nakon rata, rekao kako je naredba došla od Himmlera. Vrlo slično je tvrdio i SS časnik, Kurt Becher, kojega je Himmler imenovao komesarom svih njemačkih koncentracijskih logora i načelnikom Ekonomskog odjela Zapovjedništva SS-a u Mađarskoj. Prema Becheru: "Himmler mi je rekao: 'Uzmi što god možeš od Židova. Obećaj im što god želiš. Što ćemo zadržati, to je druga stvar'." 

Brandov neuspjeh da se vrati u Budimpeštu bio je katastrofa za Odbor za pomoć i spašavanje. Kastner je napisao kako ga je 09. lipnja Eichmann upozorio: "Ako ne dobijem pozitivan odgovor u roku od tri dana, upravljati ću mlinom u Auschwitzu." U naredbi iz Berlina je stajalo: "Deportacije će se u međuvremenu nastaviti, i neće biti zaustavljene dok se Joel Brand ne vrati sa izjavom da su te stvari prihvatile židovske organizacije u inozemstvu." Unatoč neuspjesima, Kastner, Hansi Brand i ostatak ARC, osigurali su puštanje oko 1684 Židova, kojima je dopušteno, 30. lipnja 1944. godine, napustiti Budimpeštu i krenuti za Švicarsku onim što je postalo poznato kao "Kastnerov vlak". Becheru su kao otkupnina plaćena 3 kofera sa gotovinom, draguljima, zlatom i dionicama, u iznosu od oko 1000 dolara po osobi. Nakon neobjašnjivog skretanja sa puta do koncentracijskog logora Bergen-Belsen, putnici su u Švicarsku stigli u dvije grupe, u kolovozu i prosincu 1944. godine. 

Rudolf Israel Kastner (1906.–1957.) na suđenju zbog suradnje sa nacistima

Sporazum je podrazumijevao uvjet šutnje o sudbini preostalih mađarskih Židova. Kastner se nakon rata preselio u Izrael, a 1952. godine je postao glasnogovornik Ministarstva trgovine i industrije. Godine 1953. je optužen da je bio nacistički suradnik u pamfletu koji je samostalno objavio Malchiel Gruenwald, slobodni pisac. Izraelska vlada tužila je Gruenwalda za klevetu u Kastnerovo ime, što je rezultiralo suđenjem koje je trajalo 18 mjeseci i presudom, 1955. godine, da je Kastner, riječima suca Benjamina Halevyja, "prodao dušu vragu". Spašavajući Židove na "Kastnerovom vlaku", a ne upozoravajući druge da je njihovo "preseljenje" zapravo deportacija u plinske komore, Kastner je žrtvovao masu Židova za odabrane Židove, rekao je sudac. Presuda je izazvala pad izraelskog kabineta.

Optužbe protiv Kastnera proizašle su iz njegova odnosa sa Eichmannom, kao i SS generalom, Kurtom Becherom, te iz toga što je nakon rata dao pozitivne reference Becheru i dvojici drugih SS časnika. Time je omogućio Becheru izbjeći kazneni progon za ratne zločine. Becher je bio jedan od vodećih pregovarača u sporazumu sa cionistima. Nakon rata, Becher je postao uspješan poslovni čovjek u Bremenu. Bio je predsjednik mnogih korporacija, uključujući Cologne-Handel Gesellschaft, koja je imala opsežne poslove sa izraelskom vladom. 1960. godine je bio jedan od najbogatijih ljudi u Zapadnoj Njemačkoj, sa procijenjenom imovinom od 30 milijuna američkih dolara. Ponovno je došao u središte pozornosti javnosti 1961. godine, kada je bio svjedok optužbe tijekom suđenja SS časniku Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu.

Rudolf Hess, Heinrich Himmler, Bouhler, Fritz Todt i Reinhard Heydrich (lijevo), slušaju Konrada Meyera na izložbi Generalplan Ost, 1941.

Nacistički liječnici

Hans Eppinger ml. je bio austrijski liječnik židovskog podrijetla koji je provodio eksperimente na zatvorenicima koncentracijskih logora. Eppinger je bio međunarodno poznati stručnjak i tražili su ga i Staljin i iranski šah. Eppinger je istraživao umjetno izazvana stanja šoka, provođeno u suradnji sa Psihijatrijsko-neurološkom klinikom, pod vodstvom Otta Pötzla, jednog od najvažnijih predstavnika bečke medicinske škole. Jedno od njegovih predavanja na Bečkom sveučilištu je navelo Freuda pozovati Pötzla neka prisustvuje sjednicama Bečkog psihoanalitičkog društva. Pötzl se pridružio društvu i ostao član do 1933. godine, tri godine nakon što se pridružio Nacističkoj stranci. Eppinger je eksperimentirao na pacijentima sa srčanim tegobama, umjetno izazivajući povećanje broja otkucaja srca da bi proveo određene testove, pri čemu su najmanje dva pacijenta ubijena. Zajedno sa profesorom Wilhelmom Beiglböckom, članom SA, proveo je testove na 90 romskih zatvorenika u Dachauu, dajući im morsku vodu kao jedini izvor tekućine. Svjedoci su izvijestili kako su Romi viđeni kako ližu podove koje su obrisali, u pokušaju da dobiju malo vode. Cilj eksperimenta bio je utvrditi hoće li zatvorenici patiti od teških fizičkih simptoma ili smrti u roku od 6-12 dana. Eppinger je otkrio da smrt od dehidracije nalikuje brzom zatajenju bubrega. Nakon rata je Eppinger počinio samoubojstvo,  mjesec dana prije nego što je trebao biti pozvan svjedočiti na Nürnberškom procesu.

Eppingerov asistent bio je Erwin Risak, sa Medicinske klinike III., Sveučilišta u Beču. Klinika je pod Franzom Chvostekom postala poznata kao žarište pannjemačkog nacionalizma i nacističke agitacije. Nakon Anschlussa, Risak je postao jedna od figura nacističke stranke na Bečkom medicinskom fakultetu, uz druge osobe, poput Hamburgera, Franza Hamburgera (vatrenog nacističkog ideologa) i anatoma, Eduarda Pernkopfa, člana SA. Hamburgera je, 1944. godine, Hitler odlikovao Goetheovom medaljom za umjetnost i znanost. Među Hamburgerovim regrutima bio je i Erwin Jekelius, za kojega je kasnije utvrđena  odgovornost zbog smrti tisuća psihijatrijskih pacijenata i mentalno hendikepirane djece. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Jekelius je regrutiran u Wehrmacht, zbog svoje intimne veze sa Hitlerovom sestrom, Paulom. Paula je tražila od Hitlera dopuštenje da se uda za Jekeliusa, ali on je odbio.

Jekelius je postao ravnatelj klinike za dječju "eutanaziju", Spiegelgrund, te koordinator "Aktion T4" (što je poslijeratni naziv za masovno ubojstvo prisilnom eutanazijom u nacističkoj Njemačkoj). U listopadu 1939. godine je Hitler potpisao "notu o eutanaziji", te ovlastio svog liječnika, SS časnika Karla Brandta, kao i Reichsleitera, Philippa Bouhlera, za provedu ovog programa. Ubojstva su se događala od rujna 1939., do kraja rata 1945. godine. Procjenjuje se kako je 275.000 do 300.000 ljudi ubijeno je u psihijatrijskim bolnicama u Njemačkoj i Austriji, okupiranoj Poljskoj i Protektoratu Češke i Moravske (današnjoj Češkoj). Tehnologiju, koja je razvijena u okviru "Aktion T4", preuzeo je medicinski odjel Ministarstva unutarnjih poslova Reicha, posebno korištenje smrtonosnog plina za ubijanje velikog broja ljudi. Također su preuzeli osoblje Akcije T4, koje je sudjelovalo u Operaciji Reinhard, kodni naziv tajnog njemačkog plana u Drugom svjetskom ratu za istrijebljenje židovskih Poljaka, u okrugu Generalne vlade okupirane Poljske. Optužbe protiv Brandta u Nürnbergu su uključivale posebnu odgovornost za sudjelovanje u eksperimentima sa smrzavanjem, malarijom, LOST plinom, sulfanilamidom, regeneracijom kostiju, mišića i živaca, kao i transplantacijom kostiju, morskom vodom, epidemijskom žuticom, sterilizacijom i tifusom.

Hans Asperger (1906.–1980.), jedan od pionira u povijesti autizma, imenjak Aspergerovog sindroma

Risak je bio koautor rada sa Jekeliusovim kolegom, Hansom Aspergerom, jednim od pionira u povijesti autizma. Prema Herwigu Czechu: "Iako se Asperger nije pridružio nacistima, zbog svoje pangermanske, narodne orijentacije, dijelio je znatne ideološke zajedničke temelje sa Hamburgerom i njegovom mrežom, što mu je omogućilo da se uklopi, bez vidljivih trenja." U knjizi "Different Key", John Donvan i Caren Zucker su izvijestili da je Asperger na svom prvom javnom predavanju o autizmu, 1938. godine, oduševljeno potpisivao pisma sa "Heil Hitler!". Asperger je također potpisao preporuku kojom je učinkovito osudio djevojčicu sa encefalitisom (imena Herta Schreiber) na smrt, u Jekeliusovom rehabilitacijskom centru.

David Ben-Gurion proglašava neovisnost ispod velikog portreta Theodora Herzla, osnivača modernog cionizma (1948.)

Eretz Israel

U svojim ranim godinama, pod vodstvom Jabotinskog, revizionistički cionizam je bio usmjeren na dobivanje podrške Britanije za naseljavanje. Kasnije su revizionističke skupine, neovisne o Jabotinskom vodstvu, provodile kampanje cionističkog političkog nasilja protiv Britanaca da bi ih istjerali iz mandatne Palestine i uspostavile židovsku državu. Iako je Drugi svjetski rat donio relativni mir, napetosti su ponovno eskalirale u oružanu borbu pred kraj rata, kada je postalo jasno da su sile Osovine blizu poraza. Protivljenje Britancima se pojačalo objavljivanjem "Bijele knjige" iz 1939. godine, koja je ocrtala nove vladine politike za daljnja ograničenja židovske imigracije i kupnje zemljišta, proglasila namjeru davanja neovisnosti Palestini sa arapskom većinom, i to u roku od deset godina. Hagana je i dalje surađivala sa Britancima. No, Irgun i Lehi, koji su se odvojili od Hagane, dvije male, disidentske milicije desničarskog revizionističkog pokreta, pokrenule su pobunu protiv britanske vlasti 1944. godine, čime je okončan prekid operacija koji su oni započeli još 1940. godine. Lehi, često pogrdno poznat i kao Sternova banda, osnovao je, u kolovozu 1940. godine, Avraham Stern, bivši član Irguna, i temeljilo na onome što je bio revizionistički cionizam Jabotinskog. U početku se nazvao Irgun Zvai Leumi (Nacionalna vojna organizacija, NMO). Irgun i Sternova banda su napadali policiju i vladu, ali su namjerno izbjegavali vojne ciljeve, kako ne bi ometali britanske ratne napore protiv nacista.

11. siječnja 1941. godine je Stern predložio formalni vojni pakt između Irguna i nacističkog Trećeg Reicha. Ponuda, koja je sadržana u izvješću poznatom kao Ankara dokument i koji se još uvijek čuva u zaključanoj arhivi u Britaniji, govori o kontaktima koje je mornarički ataše njemačkog veleposlanstva u Turskoj imao sa izaslanicima Irguna:

"Neizravno sudjelovanje izraelskog pokreta za slobodu u stvaranju Novog poretka u Europi, već u pripremnoj fazi, bilo bi povezano sa pozitivno radikalnim rješenjem europskog židovskog problema, u skladu sa gore spomenutim nacionalnim težnjama židovskog naroda. To bi u neuobičajenoj mjeri ojačalo moralnu osnovu Novog poretka, u očima cijelog svijeta.

Suradnja izraelskog pokreta za slobodu također bi bila u skladu sa jednim od nedavnih govora njemačkog kancelara Reicha, u kojem je Hitler naglasio da će se sklopiti bilo kakva kombinacija i bilo koji savez da bi se Engleska izolirala i porazila." 

Antisemitizam i istrebljenje europskih Židova, koje je već započelo, spriječili su naciste prihvatiti ponudu za savez. No, dvije godine kasnije, Irgun je krenuo u terorističke napade na britanske institucije na Bliskom istoku. Vođa Irguna, od 1943. do 1948. godine, bio je Menachem Begin, budući premijer Izraela. Begin je studirao pravo na Sveučilištu u Varšavi, bio učenik Vladimira Ze'eva Jabotinskog i pridružio se Betaru, omladinskom krilu revizionističkog cionističkog pokreta. U rujnu 1939. godine, nakon što je Njemačka napala Poljsku, zajedno sa velikim dijelom varšavskog židovskog vodstva, Begin je pobjegao u Wilno (danas Vilnius, Litva, i tada istočna Poljska) da bi izbjegao neizbježno uhićenje. Wilno je ubrzo okupirao Sovjetski Savez i Begina je uhitio NKVD, te je optužen da je "agent britanskog imperijalizma" i osuđen na osam godina u sovjetskom gulagu. U srpnju 1941. godine, neposredno nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, i nakon puštanja na slobodu (prema sporazumu Sikorski-Mayski između Sovjetskog Saveza i Poljske), Begin se pridružio Slobodnoj poljskoj Andersovoj armiji kao kadet kaplar. Kasnije je poslan sa vojskom, kada je evakuirana u Palestinu. Tamo je stigao u svibnju 1942. godine. 

Ze'ev Jabotinsky (dolje desno) na sastanku sa vođama Betara u Varšavi. Dolje lijevo je Menachem Begin (oko 1939.).

Irgun je nastojao okončati britansku vlast tako što je izvodio atentate na policiju, zauzimao britanske vladine zgrade i oružje, kao i sabotiranjem britanskih željeznica. Počevši od atentata na Waltera Guinnessa, 1. baruna Moynea 1944. godine, najviše rangiranog britanskog dužnosnika u regiji, Hagana se aktivno protivio Irgunu i Lehiju, u razdoblju međužidovskih borbi poznatih kao Sezona lova. Moyneova snaha bila je Diana Mitford, koja se prvo udala za njegovog sina Briana, prije nego što ga je ostavila da bi se udala za britanskog fašističkog vođu, Sir Oswalda Mosleyja, 1936. godine, u Berlinu, sa Hitlerom i Goebbelsom kao svjedocima. Od početka rata, 1939. godine, Moyne je tražio Dianinu internaciju. Spis KV 2/1363 u PRO, Kew, dio zbirke objavljene 2004. godine, navodi: "Diana Mosley nije internirana na početku rata i neko je vrijeme ostala na slobodi. Postoji pismo Ministarstva unutarnjih poslova, iz svibnja 1940. godine, u kojem se objašnjava odluka ministra unutarnjih poslova da se nju u to vrijeme ne internira, a zatim i dopisivanje bivšeg svekra, Lorda Moynea, koje je, čini se, rezultiralo njenim pritvaranjem sljedećeg mjeseca." 

Moyne se protivio osnivanju specifično židovskih vojnih jedinica na Bliskom istoku, "dijelom kako bi izbjegao vrijeđanje arapskih osjećaja". Iako je ovo Bruce Hoffman odbacio kao laž, apologeti Lehija smatraju da je Moyne osobno odgovoran za smrt milijun mađarskih Židova. Joel Brand iz ARC-a je izvijestio kako ga je, tijekom jednog ispitivanja, Englez kojega nije poznavao pitao o Eichmannovom prijedlogu, a zatim odgovorio: "Što mogu učiniti s milijun Židova? Gdje ih mogu smjestiti?" Brandu je kasnije rečeno kako je taj čovjek bio Lord Moyne. Britanci su Branda pustili na slobodu u listopadu 1944. godine, otprilike mjesec dana prije Moyneovog atentata, nakon čega se pridružio skupini Lehi koja će počiniti atentat. Yitzhak Shamir, istaknuti vođa Irguna, kasnije je tvrdio da je Moyne ubijen zbog svoje podrške Bliskoistočnoj arapskoj federaciji, kao i antisemitskih predavanja u kojima su Arapi smatrani rasno superiornijima Židovima. Atentat je potresao britansku vladu i razbjesnio njegovog prijatelja Winstona Churchilla, britanskog premijera.

Haganah je u početku surađivao sa Britancima u suzbijanju Irguna. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1945. godine, predsjednik Truman zatražio je prijem 100000 preživjelih iz Holokausta u Palestinu. Britanci su zadržali ograničenja židovske imigracije, u skladu sa Bijelom knjigom iz 1939. godine. Židovska zajednica odbacila je ograničenje imigracije i organizirala oružani otpor. Haganah se pridružio Irgunu i Lehi, u pobuni koja se proširila ovaj put i na napade na vojne ciljeve. Zajedno su formirali Židovski pokret otpora. Haganah se suzdržao od izravnog sukoba sa britanskim snagama, te je usmjerio svoje napore na napad na britansku imigracijsku kontrolu, dok su Irgun i Lehi napadali vojne i policijske ciljeve. Haganah je pokušao dovesti židovske preživjele iz Holokausta u Palestinu, u programu pod nazivom Aliyah Bet, gdje su deseci tisuća židovskih izbjeglica pokušali ući u Palestinu brodovima. Većinu brodova bi presrela britanska Kraljevska mornarica, a izbjeglice bi Britanci okupili i smjestili u pritvorske logore u Atlitu i na Cipru.

Budući izraelski premijer Menachem Begin, i članovi terorističke organizacije Irgun

Najzloglasniji napad Irguna se dogodio 22. srpnja 1946. godine, kada je Irgun napao britansko administrativno sjedište za Palestinu, u hotelu Kralj David u Jeruzalemu. Ben-Gurion se složio da Haganah može surađivati ​​sa Beginovim Irgunom u borbi protiv Britanaca, jer su ovi nastavili ograničavati židovsku imigraciju. Ben-Gurion se u početku složio sa Beginovim planom  bombaškog napada na hotel Kralj David, i namjerom da osramoti britansku vojsku koja je tamo stacionirana, ali ne i da ih ubije. Međutim, kada su rizici masovnog ubojstva postali očiti, Ben-Gurion je rekao Beginu neka otkaže operaciju. Begin je odbio i izvršio napad, baš kako je planirano. Ubijena je 91 osoba različitih nacionalnosti, a 46 ih je ozlijeđeno. Ovaj je napad proglašen jednim od "najsmrtonosnijih terorističkih incidenata 20. stoljeća". 

Britanski padobranci provode policijski sat u Tel Avivu nakon bombaškog napada na hotel Kralj David

Pobuna je trajala do izbijanja građanskog rata (1947.-1948.). Rat je izbio nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda, 29. studenog 1947. godine, usvojila rezoluciju kojom se preporučuje usvajanje Plana podjele Palestine. Britanski napori u pregovorima o miru između Židova i Arapa nisu uspjeli, jer Židovi nisu bili voljni prihvatiti nikakvo rješenje koje ne uključuje židovsku državu. Predložili su podjelu Palestine na židovske i arapske države, dok su Arapi uporno tvrdili kako je židovska država u bilo kojem dijelu Palestine neprihvatljiva, te je jedino rješenje ujedinjena Palestina pod arapskom vlašću. U veljači 1947. godine, Britanci su palestinsko pitanje uputili na rješenje novoosnovanim Ujedinjenim narodima. 15. svibnja 1947. godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda odlučila je da se osnuje Posebni odbor Ujedinjenih naroda za Palestinu (UNSCP), "kako bi se pripremilo izvješće o palestinskom pitanju za razmatranje na sljedećoj redovnoj sjednici Skupštine." 

Židovska agencija je inzistirala na židovskoj zastupljenosti, kao i isključenju Velike Britanije i arapskih zemalja iz Odbora, tražila je posjete logorima gdje su preživjeli Holokausta bili internirani u Europi kao dio UNSCOP-a. U svibnju su dobili zastupljenost u Političkom odboru. Dok su Židovska agencija i Židovsko nacionalno vijeće surađivali sa UNSCOP-om u raspravama, Visoki arapski odbor je optužio  UNSCOP da je procionistički i odlučio ga bojkotirati. Dužnosnici UNSCOP-a su se tajno sastajali sa članovima visokog zapovjedništva Hagane, glavne židovske podzemne milicije. Dužnosnici Hagane, koji su prisustvovali sastanku, Yisrael Galili, Yigael Yadin, Yosef Avidar i Ehud Avriel, inzistirali su na tome da Haganah može odbiti svaki arapski napad, uključujući i napad okolnih arapskih država. UNSCOP se također sastajao i sa zapovjednikom Irguna, Menachemom Beginom, zajedno sa drugim članovima visokog zapovjedništva Irguna, Haimom Landauom i Shmuelom Katzom, dok su se na drugom sastanku sastali sa Beginom i Meirom Cahanom. Predstavnici Židovske agencije, poput Davida Ben-Guriona, Moshea Sharetta i Abbe Ebana, zajedno sa Chaim Weizmannom, zalagali su se za židovsku državu u Palestini i prihvaćali načelo podjele. U kolovozu, nakon tri mjeseca provođenja saslušanja i općeg pregleda situacije u Palestini, UNSCOP je preporučio da se regija podijeli na arapsku i židovsku državu, koje bi trebale zadržati ekonomsku uniju. Za Jeruzalem je bio predviđen međunarodni režim.

Izraelske trupe tijekom Arapsko-izraelskog rata, 1948. godine

14. svibnja 1948. godine, dan prije isteka britanskog mandata, Ben-Gurion (šef Židovske agencije) je proglasio "uspostavu židovske države u Erec-Israel, koja će biti poznata kao Država Izrael". Sljedećeg dana, vojske četiriju arapskih zemalja - Egipta, Sirije, Transjordanije i Iraka - ušle su u ono što je bila britanska mandatna Palestina, pokrećući Arapsko-izraelski rat, 1948. godine. To je dovelo do uspostave sporazuma o prekidu vatre 1949. godine i podjelu bivše mandatne Palestine između novorođene države Izrael sa židovskom većinom, arapske Zapadne obale koju je pripojilo Jordansko Kraljevstvo, te Arapskog protektorata svepalestinske vojske u Pojasu Gaze pod Egiptom. Kao rezultat rata, Država Izrael kontrolirala je područje koje je Rezolucija Opće skupštine UN-a 181 preporučila za predloženu židovsku državu, kao i gotovo 60% područja arapske države predloženog Planom podjele iz 1947. godine. Izrael je primljen u UN većinom glasova 11. svibnja 1949. godine. 

Nakon proglašenja neovisnosti je uslijedilo osnivanje Izraelskih obrambenih snaga (IDF), i time je započeo proces apsorpcije svih vojnih organizacija u IDF. Menachem Begin i Yisrael Galili potpisali su sporazum o apsorpciji Irguna u IDF. Irgun se borio u građanskom ratu (1947.-48.) i vođu Irguna, Begina, britanska vlada je opisala je kao "vođu zloglasne terorističke organizacije", te mu zabranila ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo. U studenom 1948. godine, kada je Begin posjetio SAD, na predizbornom putovanju, objavljeno je pismo koje su potpisali Albert Einstein, Sidney Hook, Hannah Arendt i drugi istaknuti Amerikanci, uz  nekoliko rabina - koje je Beginovu stranku 'Herut' opisalo kao terorističku, desničarsku organizaciju, "po svojoj organizaciji, metodama, političkoj filozofiji i društvenoj privlačnosti vrlo sličnu nacističkim i fašističkim strankama", kao i optužilo njegovu skupinu i Sternovu bandu da propovijedaju "rasnu superiornost" i da su "veličali vladavinu terora u palestinskoj židovskoj zajednici". Rabin Stephen Wise osudio je pokret kao "fašizam na jidišu ili hebrejskom". Begin je kasnije transformirao Irgun u političku stranku i kasnije je postala dijelom desničarskog Likuda, kojega je predvodio Yitzhak Shamir.

14. rujna 1952. godine, Reuben Shiloach, prvi šef Mossada, se umirovio se i ostavio organizaciju u rukama 40-godišnjeg Issera Harela, koji je postao jedan od najpoznatijih izraelskih špijuna. Harel je regrutirao veliki broj bivših članova Irguna i Stern bande, uključujući Yitzhaka Shamira, budućeg premijera. Pod Harelom, Shamir je postao šef Mossada za europske operacije, pozicija koju je obnašao deset godina. Harel je postao jedna od najmoćnijih osoba u Izraelu, vodio je Mossad i Shin Bet, također je bio  predsjednik koordinacijskog odbora tajnih službi. Harel je nastavio slijediti Shiloachov san o "perifernom savezu" između Izraela i potencijalnih nearapskih saveznika na Bliskom istoku. Godine 1957. se sprijateljio sa prvim šefom zloglasne iranske obavještajne agencije, Savak, kasnije i iranskim premijerom, Taimurom Bakhtiarom. Godinu dana kasnije, formirao je mrežu 'Trident', zajedno sa Savakom i turskim Nacionalnim sigurnosnim službama, kao "branu za zaustavljanje Naser-sovjetske poplave". Naoružavao je i obučavao iračke Kurde, izgradio baze i zračne luke u Turskoj i Etiopiji, sve pod krinkom izmišljene tvrtke 'Reynolds Concrete'; tvrtke koju je financirala CIA.