Vrata Ijtihada

Taqlid 

Kada pogledamo povijest islama, i kako je na isti način otet putem subverzivnih okultnih sila, koje djeluju iza kulisa kroz tajna društva, postoji velika sličnost u razvoju reformiranog judaizma i njegovog ogranka, cionizma, sa bastardizacijama koje su uveli vahabizam i salafizam. Rast financijskih resursa iz Britanskog Carstva je omogućio proširenje njihovih kolonijalnih ciljeva izvan Kariba i Amerike. Malo poznati projekt je bio pokušaj oslobađanja teritorija od osmanske kontrole, putem britanskog stvaranja,  prve i najvažnije moderne revivalističke sekte islama - vahabista Saudijske Arabije - koji i danas predstavljaju dominantno tumačenje religije u toj zemlji. Svrha stvaranja vahabijske sekte je služiti imperijalističkim planovima Britanaca, potkopavanjem Osmanskog Carstva iznutra. Plan je bio razljutiti Arape Hidžaza (ono što je danas poznato kao Saudijska Arabija) protiv ogromnog carstva muslimanskih Turaka.

Sredstvo je bilo stvaranje "reformističkih" pokreta, koji su pozivali na ponovno otvaranje vrata Idžtihada.

U početku su Muhamedovi sljedbenici, poznati kao Sahabe, tražili savjet od onih među sobom, onih koji su stekli reputaciju pobožnosti i naprednog poznavanja religije. Međutim, kako se muslimansko carstvo širilo, slučajevi koji su zahtijevali presude postajali su sve složeniji. Budući da novi slučajevi nisu nužno bili eksplicitno obrađeni u Kuranu, postalo je nužno da suci (Kadije) koriste svoje neovisno razmišljanje (Idžtihad). Riječ "Idžtihad" je izvedena iz istog korijena kao i riječ "Džihad", i znači težiti krajnjim naporima. Praksa se smatra legitimnom u hadisu koji se odnosi na konzultacije između Poslanika Muhameda i Muaza Ibn Džabla, pravnika koji je bio na putu za Jemen. Poslanik je pitao Muaza kako će odlučivati ​​o stvarima koje su pred njim iznesene. On je odgovorio: "Suditi ću stvari prema Kuranu." Zatim je rekao: "Ako Božja Knjiga ne sadrži ništa što bi me vodilo, postupiti ću prema presedanima Božjeg Poslanika, a ako ni u tome nije, onda ću učiniti Idžtihad [koristiti njegov razum] i suditi prema tome." Kaže se da je Poslanik bio vrlo zadovoljan odgovorom.

Vremenom su se odluke sve više kodificirale putem konsenzusa (Idžma), jednoglasnog slaganja koje se smatralo odrazom božanske sankcije. Međutim, pojavila se nova skupina koja je osporavala ovakav razvoj, poznati kao Tradicionisti ili Ehlul Hadis (Ljudi Hadisa). Tradicionisti su odbacili upotrebu razuma i osobnog mišljenja, i odlučili da će se oslanjati isključivo na Hadis. Iako je ostatak znanstvene zajednice odbacio njihove metodologije, ipak su bili prisiljeni priznati njihovu premisu i dati primat sve većem broju Hadisa, koji su postajali dostupni. Stoga, dok se Idžtihad koristio za slobodniju upotrebu neovisnog rasuđivanja, uz rastuću kodifikaciju; upotreba Idžtihada postala je ograničena na rasuđivanje koje je ograničeno pozivom na dostupne izvore dokaza i prihvaćene metodologije. To je uključivalo Kuran, Sunnet Poslanika, Idžmu i analogiju (Kijas), ili sustavno zaključivanje.

Imam Shafi (767.–820.) je odigrao ključnu ulogu u donošenju promjene, stvarajući sustav poznat kao Usul al Fiqh. Zatim, kroz zajednički proces prikupljanja dokaza i razvoja odluka, u početku su se pojavile mnoge različite škole mišljenja i tumačenja, ali ugled njih četiri je nadmašio i zasjenio, na kraju, sve ostale. Poznate su kao četiri mezheba ili škole prava, a svaka je nazvana po učenjacima koji su ih osnovali: Šafija imama Šafija; Hanefija imama Ebu Hanife; Hanbelija Ahmeda Ibn Hanbala; i Maliki imama Malika. Prema poznatom hadisu, Poslanik Muhammed je rekao: "Razlike u mišljenjima među mojom zajednicom su blagoslov". Stoga se, unatoč njihovim razlikama, svaka škola smatrala utemeljenom na valjanim zaključcima, do kojih se došlo kroz rigorozan proces Idžtihada. Konačno, kako je primijetio Schacht:

"Do početka četvrtog stoljeća hidžre (oko 900. godine) dostignuta je točka kada su učenjaci svih škola smatrali da su sva bitna pitanja temeljito raspravljena i konačno riješena, te se postupno uspostavio konsenzus o tome da se od tada nadalje nitko ne može smatrati osobom koja ima potrebne kvalifikacije za neovisno rasuđivanje u pravu, te da će se sve buduće aktivnosti morati ograničiti na objašnjenje, primjenu i, najviše, tumačenje doktrine kako je jednom zauvijek utvrđena." 

Ovaj konsenzus se naziva "Zatvaranje vrata idžtihada". Što se tiče običnog muslimana, od njega se od tada zahtijevalo da slijedi jedan - i samo jedan - od četiri mezheba. Ta praksa je poznata kao Taklid. Zatvaranje idžtihada učinkovito je djelovalo kao tvrđava koja štiti islamsko pravo od bilo kakvih daljnjih kontroverzi, te čuva formulacije najpobožnijih i najtalentiranijih muslimanskih učenjaka od korupcije. Kako je objasnio Ibn Haldun, koji se smatra jednim od otaca moderne historiografije i jednim od najvećih filozofa muslimanskog svijeta:

"Narod je nakon toga mogao zatvoriti vrata pred sporom u vrijeme kada je terminologija postala složenija i bilo je teže postići rang idžtihada, te kada se bojalo da bi se [idžtihad] mogao pripisati nekome tko nije iz njihovog naroda [nekompetentnom], na koga se ne smije oslanjati u njegovom mišljenju ili u njegovoj religiji." 

Od tog trenutka nadalje, slobodna upotreba idžtihada je bila ograničena samo na one najkvalificiranije, poznate kao mudžtehid, a to su četiri imama. Iako je moguće, pa čak i pohvalno, da bilo koji musliman samostalno čita Kuran i hadis, ipak kada je u pitanju formuliranje odluka iz tih izvora ili izvođenje idžtihada, to zahtijeva napredan stupanj znanja. Ebu’l-Husajn el-Basri pruža najraniji, cjeloviti prikaz kvalifikacija mudžtehida, u svojoj knjizi "al-Mu’tamad fi Usul al-Fiqh" ("Kanon temelja jurisprudencije"). Pokazujući koliko su strogi i koliko je apsurdno što se moderni selefiji pretvaraju da ih je moguće nadmašiti, oni uključuju:

   - biti čestita osoba čijem sudu ljudi mogu vjerovati; 

   - poznavanje arapskog jezika koje omogućuje ispravno razumijevanje Kur’ana i Sunneta; 

   - adekvatno poznavanje Kur’ana, događaja koji okružuju njegovu objavu i njegovog pravnog sadržaja, te svih klasičnih komentara, posebno stavova ashaba Poslanika (sahaba) i slučajeva ukidanja, kao i korištenje narativa, parabola i dijelova koji se odnose na zagrobni život da bi se izvela pravna presuda; temeljito poznavanje pravila i postupaka koje omogućuje primjenu objavljenog zakona na neviđen slučaj; 

   - adekvatno poznavanje Sunneta, posebno u vezi sa vlastitom specijalizacijom, relativna pouzdanost prenositelja hadisa, razlikovanje između općeg i specifičnog, apsolutnog i kvalificiranog. Jedna procjena sugerira da je potrebno znati 400.000 hadisa (uključujući varijante u formulacijama i lance svjedočenja); 

   - sposobnost provjere konsenzusa (Idžme) ashaba Poslanika, nasljednika i vodećih imama i mudžtehida iz prošlosti, posebno u vezi sa njegovom specijalizacijom, te poznavanje pitanja o kojima ne postoji konsenzus; 

   - razumijevanje objavljene svrhe šerijata u vezi sa razmatranjima javnog interesa, uključujući Pet stupova dobra; zaštitu "života, vjere, intelekta, porijekla i imovine", te općih maksima za tumačenje šerijata, koje uključuju "uklanjanje teškoća", da "sigurnost mora prevladati nad sumnjom" i postizanje ravnoteže između previše krutog i previše slobodnog tumačenja.

Ali, poanta kritičara je bespredmetna, jer, kako je Wael al Hallaq pojasnio u tekstu "Jesu li vrata idžtihada bila zatvorena?", idžtihad se nastavio prakticirati tijekom sljedećih stoljeća, i od tada je bio ograničen na metodologije jedne od četiri škole. Idžtihad nije bio samo dopušten, već i obavezan. Ono što nije bilo dopušteno, zapravo, bilo je stvaranje novog mezheba. I, bez obzira na to, čak i da je takva odluka bila moguća, mora dobiti jednoglasan pristanak cijele islamske zajednice. Odstupanje i sukob se uvode u islamsku zajednicu onda kada se neslaganje sa ovom obvezom provodi, bez prethodnog osiguranja takvog konsenzusa. Inače, kako Hallaq prenosi:

"Može se sa sigurnošću reći da se od Tabarijevog [838.-923. n.e.] vremena nadalje počela finalizirati Idžma [konsenzus] o valjanosti postojećih sunitskih škola... i čini se da je u posljednja tri ili četiri desetljeća desetog stoljeća postignut sveobuhvatan, ali implicitni dogovor, o nezakonitosti osnivanja novih škola i bilo kakvih 'separatističkih' tendencija." 

U konačnici, islam nije namijenjen samo vođenju onoga u što bi musliman trebao vjerovati ili definiranju kako treba obavljati rituale, već je svrha šerijata definirati kako se muslimani trebaju upravljati kao društvo. Kao što Bog naređuje u Kur'anu, vjernici su "oni koji, ako im damo vlast na Zemlji, obavljaju molitvu i daju zekat i naređuju dobro, a zabranjuju zlo. A Allahu pripada ishod [svih] stvari." Zekat (milostinja), jedan od pet stupova islama, uveden je za vrijeme Rašidunskog kalifata u 07. stoljeću, stvarajući oblik demokratskog socijalizma, i to stoljećima prije nego što je isti koncept razvijen na Zapadu. Prvi muslimanski kalif, Ebu Bekr,  uveo je zajamčeni minimalni standard dohotka, dodjeljujući svakom muškarcu, ženi i djetetu 10 dirhema godišnje, što je kasnije povećano na 20 dirhema. Ebu Bekrov nasljednik, kalif Omer, uveo je inovativne reforme socijalne skrbi, koje su uključivale socijalno osiguranje, poput osiguranja za slučaj nezaposlenosti, koje se u zapadnom svijetu nisu pojavile sve do 19. stoljeća. Kako bi odredio granicu siromaštva, kalif Omer je naredio istraživanje da bi se provjerilo koliko je sihra (tradicionalna jedinica mase i volumena koja se koristi u velikim dijelovima Azije) brašna potrebno za prehranu osobe tijekom mjeseca. Utvrdivši da 25 sihra može prehraniti 30 ljudi, naredio je da svaki siromašni dobije obrok hrane od 50 sihra brašna mjesečno.

U Rašidunskom kalifatu, kada god bi građani bili ozlijeđeni ili izgubili sposobnost za rad, postala je odgovornost države osigurati da su njihove minimalne potrebe zadovoljene, a nezaposleni i njihove obitelji primali su naknadu iz javne blagajne (Bejt ul Mal). Omer je uveo inovativne reforme socijalne skrbi, koje su uključivale osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Stotinu dirhama trošilo se godišnje na svako siroče. Omer je također uveo koncept javnog skrbništva i javnog vlasništva kada je uveo Waqf, odnosno dobrotvorni trust. Starijim osobama su osigurane mirovine. Daljnje reforme su se kasnije dogodile pod Umajadskim kalifatom. Veterani sa invaliditetom primali su invalidsku mirovinu, dok su slične odredbe bile predviđene za invalide i siromašne općenito. Kalif al-Walid I. je dodijelio plaćanja i usluge potrebitima, što je uključivalo novac za siromašne, vodiče za slijepe, sluge za bogalje i mirovine za sve invalide da nikada ne moraju prositi. Kalif Al-Walid II. i Omer ibn Abdul-Aziz su osiguravali novac i odjeću slijepima i bogaljima, kao i sluge za potonje. To se nastavilo i sa abasidskim kalifom Al-Mahdijem. 

Sufizam

Riječ "Salafija" ima predmoderno nasljeđe i nije bila izum isključivo Revivalista. Međutim, termin su oživjeli i prisvojili neo-salafije (ili neo-selefije) zato da bi predstavili svoje drevno podrijetlo i time se navodno legitimirali. Termin se odnosi na zasebnu teološku skupinu koja se poistovjećuje sa izvornim srednjovjekovnim ehli hadisom, ali se ne smije miješati sa neo-ehli hadisom Indije. Termin se pronalazi, npr. u brojnim djelima Ibn Taymiyye, kao i u djelima drugih predmodernih autora, poput al-Samanija, Ibn al-Qayyima i al-Dhahabija. Prema al-Dhahabiju, u njegovoj biografiji, kaže za Ibn Taymiyya: "On je učinio pobjedničkim čisti sunnet selefijskog načina." Kao što Joseph Schacht objašnjava u "Uvodu u islamsko pravo":

"Ibn Taymiyye nije izričito zagovarao ponovno otvaranje "vrata idžtihada", kamoli da je za sebe tražio idžtihad. Ali, kao posljedica njegove usko formulirane ideje konsenzusa, bio je u stanju odbaciti Taklid, iznova interpretirati Kuran i predaje od Poslanika, te doći do novih zaključaka u vezi sa mnogim institucijama islamskog prava. Vehabije, koji čine veliku većinu sadašnjih sljedbenika hanbelijske škole, usvojili su, zajedno sa Ibn Tejmijjinim teološkim doktrinama, cijelu njegovu pravnu teoriju, uključujući i njegovo odbacivanje Taklida; ali istovremeno su zadržali, nepromijenjeno, hanbelijsko pozitivno pravo, onako kakvo je razvijeno u školi prije Ibn Tejmijje, jer ih očito nije uznemirila rezultirajuća nedosljednost."

Iako su Ibn Taymiyyini stavovi iskorišteni za jačanje modernih napada protiv sufizma, on sam je imao ambivalentno mišljenje o sufizmu i najavljivao iz Harrana; to je dio svijeta koji je iznjedrio kult Sabijanaca, koji su utjecali na uspon sufizma i vjeruje se kako su sačuvali bitne gnostičke doktrine Kabale. Sabijanci, djelujući kao prevoditelji i astrolozi, bili su odgovorni za zarazu islamskog svijeta okultnom tradicijom filozofije, uz dodatni doprinos formiranju mistične verzije islama, što je poznato kao sufizam. Općenito je prihvaćeno da je prvi predstavnik sufijske doktrine bio Egipćanin ili Nubijac, Dhun Nun, iz 09. stoljeća, čije je učenje zabilježio i sistematizirao al-Junayd iz Bagdada. Doktrine koje je izrazio al-Junayd je potom hrabro propovijedao njegov učenik, Abu Bakr al-Shibli, iz Horasana, u 10. stoljeću. Kolega student aš-Šiblija je bio al-Husayn ibn Mansur al-Hallaj, čija je misao pokazivala neke jasno heretičke elemente, poput reinkarnacije, inkarnacije, itd. Na kraju ga je pogubio sin Saladina, jer je izjavio "Ja sam istina", identificirajući se sa Bogom. Međutim, kasniji sufijski pisci ga smatraju svecem i mučenikom koji je patio, jer je otkrio veliku tajnu mističnog sjedinjenja čovjeka i Boga.

Prema Raphaelu Pataiju, muslimani su bili glavni kanal kroz koji su ideje i prakse hinduističkog misticizma mogle stići do europskih kabalista:

"Iako je podrijetlo sufizma prethodilo ovom razdoblju, mnoge mistične prakse - meditacija, koncentracija, kontrola daha, itd -  indijski islam je posudio od hinduističkih jogija i budista. (...) Na popularnoj razini, muslimani nisu mogli odoljeti hinduističkoj vjeri u magiju, čarobnjaštvo, čuda, štovanje grobova, apotropejske prakse, i slično. Također, nakon prelaska na islam, mnogi hindusi nastavili su sa svojim običajima i tradicijama. Neizbježno je da ti utjecaji nisu mogli ostati izolirani u indijskom islamu, već su se proširili po cijelom Kalifatu. Veliki muslimanski mistik, al-Hallaj (857.-922.), poduzeo je dugo putovanje po Indiji i nakon povratka u Bagdad stekao je mnoge sljedbenike za svoja učenja."

Sufizam se smatra granom misticizma, i osnova njihova učenja je sjedinjenje mistika i Boga. Stoga, slično misticizmu drugih religija, iskustva sufija obično uključuju stanja transa, vizije, i druga slična psiho-duhovna iskustva. Michael Winter, koji je pisao u 16. stoljeću, napisao je kako je "broj sufija, koji su u to vrijeme prakticirali okultne znanosti bilo legija", posebno su prakticirali alkemiju, proricanje, magijsku astrologiju i kabalu. Prema eminentnom muslimanskom povjesničaru, Ibn Haldunu, put sufija sastojao se od dva smjera. Prvi je utemeljen na Sunnetu proroka Muhameda, dok je drugi bio iskvaren heretičnim inovacijama. Među odstupanjima, kojima se Ibn Haldun bavio, bila su vjerovanja u Mahdija, što je pripisao šijitskom utjecaju; postojanje "Pola" (Kutba) i drugih članova duhovne hijerarhije; ekstravagantne teozofske spekulacije, uključujući magiju, astrologiju i čarobnjaštvo, uz pretenzije predviđanja budućnosti, kao i navodna čuda koja su činili sveci i sveti ljudi. Konačno, Ibn Haldun je osudio onostranost sufijskih težnji, koje je smatrao odstupanjem od rješavanja hitnih potreba ovdje i sada, što je bio primjer najranijih generacija muslimana. James Morris objašnjava da je Ibn Haldun bio zabrinut zbog:

"…mnogo prizemnijih posljedica preusmjeravanja značajnih društvenih i ljudskih resursa na besmislene, imaginarne distrakcije i razonode tako velikih skupina "naivčina", te možda još iscrpljujućih dugoročnih posljedica njihovog pokušaja vođenja moralnog i vjerskog života, nekako odvojeno od onoga što su navodno smatrali "korumpirajućom" sferom političke i vojne moći i autoriteta." 

Ibn Tajmija je štovao Abdula Kadira al Gilanija, osnivača sufijskog reda Kadirija. Također je al-Gilani bio posebno poštovan u zapadnoj okultnoj tradiciji, gdje ga neki čak smatraju izvorištem rozenkrojcerskog pokreta. Poznati židovski povjesničar, Chacham Israel Joseph Benjamin II, je napisao djelo "Osam godina u Aziji i Africi od 1846. do 1855.", gdje je izvijestio da u Bagdadu postoji džamija u kojoj se visoko štuje grob al-Gilanija, te je spomenuo kako je "džamija prije bila sinagoga" i da je "Marabut bio, ništa manje, nego poznati talmudist Joseph Hagueliti". Gilani je bio učenik Ibn Aqila, od kojeg su drugi hanbeliji zahtijevali neka osudi svoje heretičke sklonosti i povuče djelo koje je napisao slaveći Mansura al-Hallaja, zloglasnog sufija, koji je pogubljen 922. godine, jer se proglasio Bogom. Međutim, hanbelijski učenjak, Ibn Qudama, u svom djelu "Osuda spekulativne teologije", posumnjao je u iskrenost povlačenja, a George Makdisi se slaže sa ovom tvrdnjom, sugerirajući kako je Ibn Aqil prakticirao razborito prikrivanje (taqiyya). Sam Gilani, prema Ibn Rajabu, bio je osuđen zbog skrivanja heretičkih djela u svojoj školi, posebno spisa Braće iskrenosti.

Braća iskrenosti imala su važan utjecaj na poznatog sufijskog mistika, Muhyiddina Ibn Arabija. U njegovim se djelima al-Gilani spominje kao pravedan čovjek, "Kutb svog vremena". Jedno od njegovih najpoznatijih djela, "Bezeli mudrosti" je nastalo tijekom "vizije", koju je doživio u blizini Kabbe u Meki. Ibn Arabi je tvrdio da je djelo primio izravno od Muhameda, koji mu se ukazao u Damasku, 1229. godine. Iako se Ibn Arabi među sufijama široko smatra al-Sheikh al-Akbarom ("Najvećim šejhom"), ortodoksni učenjaci su ga dosljedno osuđivali kao otpadnika od vjere. Poznati muslimanski povjesničar, Ibn Haldun, sastavio je fetvu za spaljivanje Ibn Arabisove knjige. Imam Burhan al-Din al-Biqa'i je napisao knjigu "Tanbih al-Ghabi ila Takfir Ibn 'Arabi wa Tahhir al-'Ibad min Ahl al-'Inad" ("Upozorenje neznalicama u vezi sa izjavom o Ibn Arabijevom nevjerstvu i upozorenje Allahovim slugama protiv tvrdoglavih ljudi"), gdje citira mnoge fetve (islamske propise) učenjaka, i iz različitih mezheba, koji kritiziraju Ibn Arabija. Slavni  povjesničar iz Meke, Taqi al-din al-Fasi, u opsežnom biografskom rječniku," al-‘lqd al-thamin" ("Dragocjena ogrlica") također je sakupio pravna mišljenja, koja su protiv Ibn Arabija izdali ugledni učenjaci tijekom gotovo dva stoljeća. Među njima su bili Ibn Taymiyyah i njegovi učenici, kao i najžešći protivnik Ibn Taymiyyaha, al-Taqi al-Din Al-Subki, glavni sudac Damaska. Među njima je bio i Ibn Hajar al-Asqalani. Protiv Ibn Arabija i njegovih sljedbenika, jemenski učenjak, al-Husayn lbn al-Ahdal, citirajući Ibn al-Dhahabija (učenika Ibn Taymiyye) je napisao: "Što se tiče njihovih spisa, oni su gori od svakog nevjerovanja. Zato pravedni vladari i oni koji upućuju na pravi put sprječavaju ljude da ih proučavaju i savjetuju njihovo uništenje." 

Ibn Taymiyyah (Ibn Tejmijja)

Ibn Tejmijjine pravne ideje ostaju uglavnom u okviru hanbelijske škole, ali njegove kontroverznije doktrine vjere (Akida) i doslovna tumačenja Božjih atributa, uglavnom su usvojene od antropomorfnije frakcije hanbelijske škole, iako nisu predstavljale načela koja je ispovijedao imam Ahmed ibn Hanbel ili njegov mezheb. Ova hanbelijska frakcija se usprotivila ašarijskoj i maturidijskoj školi koje su predstavljale akidu, ili "načela vjerovanja", većine sunitskih muslimana, baš kao što su mezhebi predstavljali šerijat ili "sveti zakon". Oni koji su se protivili ovim dvjema školama su smatrani ljudima bidde, definirani su u fetvi ili formalnom pravnom mišljenju iz 16. stoljeća od strane imama Ibn Hadžera Hajtamija (predstavlja najvažniji izvor pravnog mišljenja u cijeloj kasnoj šafijskoj školi), kao "tko god je na putu koji nije put Ehli sunneta ve l-džema'a [ljudi sunneta i većine]... što znači sljedbenici šejha Abul Hasana Ehli sunneta i Ebu Mansura Maturidija, dva imama Ehli sunneta." 

Za razliku od slika, koje su uobičajene u drugim religijama i koje često prikazuju Boga u ljudskom obliku, u islamu se pripisivanje bilo kakve sličnosti Bogu, sa bilo čime u stvaranju, smatra suprotnim njegovim najosnovnijim načelima. U islamu se Bog smatra potpuno transcendentnim, time nemogućnim za opisivanje ili sličnim sa bilo čime stvorenim. Bog se poznaje samo kroz Njegove božanske osobine, kako je otkriveno u Kur'anu. Kao što je navedeno u Kur'anu: "On je Bog, Jedini. Bog, Apsolutni. On ne rađa, niti je rođen. Nema ništa slično Njemu." Međutim, postoje primjeri u Kur'anu i hadiskoj literaturi gdje se Bog alegorijski naziva osobinama, poput ruke, lica, itd. Ali, tradicionalni učenjaci su se složili da se te osobine ne uspoređuju sa ljudskima, da se ne upuštaju u njihovo značenje ili značaj. Prema Kur'anu 3:7:

"On je Taj koji vam je objavio Knjigu: U njoj su ajeti osnovni ili temeljni (s utvrđenim jasnim značenjem); Oni su temelj Knjige: Drugi su oni koji imaju apstrakcije. Ali, oni u čijim je srcima zlo slijede apstraktni dio u njoj tražeći nesklad, tražeći skrivena značenja; Ali, nitko ne zna njegova skrivena značenja osim Allaha: A oni koji su čvrsto utemeljeni u znanju kažu: "Mi vjerujemo u Knjigu; cijela je od Gospodara našega." I niko neće shvatiti Poruku osim ljudi s razumom."

Šafijski učenjak iz 10. stoljeća, Ebu Sulejman el-Hattabi, osvrnuo se na ovo pitanje, rekavši: "Mi prenosimo te hadise, ali ih ne prljamo značenjima." Međutim, za Ibn Tejmijju i one koji su slijedili njegovu tradiciju, čak sugestija kako se ove reference trebaju tumačiti alegorijski, već je bilo nagađanje o njihovom značenju. Dakle, Ibn Tejmijja je upotrijebio vrlo klizav argument i time je  otvorio vrata antropomorfnom tumačenju, tvrdeći da samo "potvrđuje" doslovno značenje ajeta, bez navodnog daljnjeg nagađanja o prividu. Problem je u tome što u sunitskoj tradiciji značenja nisu potvrđena, kako bi se izbjegla svaka mogućnost identificiranja Božjih atributa sa bilo čime stvorenim. Imam al-Bayhaqi, učenjak šafijske škole iz 10. stoljeća, prenio je kako je imam Ahmed ibn Hanbal rekao: "Osoba čini otpadništvo (kufr) ako kaže da je Bog tijelo, čak i ako kaže: Bog je tijelo, ali nije kao druga tijela." 

Ibn Battuta, poznati putnik i kroničar, izvijestio je kako je Ibn Taymiyyah, dok je propovijedao u džamiji, sišao jednu stepenicu sa propovjedaonice i rekao: "Bog silazi na nebo ovog svijeta baš kao što ja sada silazim". Podrijetlo Ibn Taymiyyinog antropomorfizma moglo bi se pripisati okultnim simpatijama. To bi se moglo možda objasniti činjenicom da je rođen u gradu Harranu, središtu Sabijanaca, iz kojeg je bio prisiljen pobjeći kao dijete zbog mongolskog osvajanja 1268. godine. Mandejci, koji su bili u srodstvu sa Sabijancima, prakticirali su dobro poznatu antropomorfnu doktrinu. Temelj zaključka znanstvenika o srodnosti između Kabale i Mandejaca jest to što, u objema tradicijama, postoji korpus literature, koja pruža razrađene antropomorfne opise Boga. Ova kabalistička tradicija ilustrirana je u Shiur Komah, midraškom tekstu koji je dio literature Merkabaha misticizma, u kojem se  antropomorfnim terminima bilježe tajna imena i precizne mjere Božjih tjelesnih udova i dijelova. Al Kawthari, pomoćnik posljednjeg šejha al-islama Osmanskog Carstva i poznati hanefijski pravnik, tvrdio je da je među djelima, iz kojih je Ibn Taymiyyah izveo svoje antropomorfne doktrine, i "Kitab al-sunna", lažno pripisano Abdallahu ibn Ahmadu ibn Hanbalu, sinu imama Ibn Hanbala. Djelo nudi očite aluzije na Kerubine iz Merkabe, opisane u knjigama Ezekiela i Otkrivenja: "Vidio ga je na zlatnoj stolici koju su nosila četiri anđela: jedan u obliku čovjeka, drugi u obliku lava, treći u obliku bika i treći u obliku orla, u zelenom vrtu, ispred kojeg se nalazilo zlatno postolje." 

Zbog svojih sklonosti antropomorfnim tumačenjima (koje su islamski pravnici osudili), uz nekoliko drugih presuda koje se smatraju ekstremnim, Ibn Taymiyyah je veći dio svoje karijere proveo u zatvoru, gdje ga je smjestio vjerski establišment njegovog vremena. Mišljenja o Ibn Taymiyyahu, tijekom njegova života, uvelike su se razlikovala. Jedan od njegovih protivnika, koji je imao najviše uspjeha u opovrgavanju njegovih stavova, bio je Taqi al Din Al Subki; na kraju je imenovan glavnim sucem Damaska. Ibn Taymiyyah je o njemu priznao: "Nijedan pravnik me nije opovrgnuo osim al-Subkija." Al-Subki je ipak bio spreman priznati Ibn Taymiyyine vrline: "Osobno, moje divljenje je još veće zbog asketizma, pobožnosti i religioznosti kojom ga je Bog obdario, zbog njegovog nesebičnog zalaganja za istinu, njegovog pridržavanja puta naših predaka, njegove težnje za savršenstvom, čuda njegovog primjera, bez premca u našem vremenu i u prošlim vremenima." Ipak, primijetio je al-Subki, "njegovo učenje je nadmašivalo njegovu inteligenciju." Zbog svoje tipične neumjerenosti, Ibn Battuta je izjavio kako je Ibn Taymiyyah "lud za mnom". 

Tijekom velike mongolske krize, od 1299. do 1303. godine, Ibn Taymiyyah je predvodio otpor, opravdavao pobunu, osuđivao vjeru osvajača i njihovih suučesnika kao otpadnike (kuffare), unatoč njihovom prelasku na islam. Prema Charlesu Allenu:

"Upravo u kontekstu ove posljednje teme, džihada, Ibn Taymiyya se najbolje pamti – i istovremeno ga se divi i proklinje. I ne bez razloga, budući je njegova reinterpretacija džihada u srži modernog islamističkog preporoda." 

Nakon tri stoljeća proučavanja njegovih stavova, od strane vodećih učenjaka tog vremena, Ibn Hajar al-Haytami je konačno u 16. stoljeću izrekao fetvu:

"Ibn Taymiyya je sluga kojeg je Bog napustio, zaveo, oslijepio, oglušio i ponizio. To je izjava imama koji su razotkrili korupciju njegovih stavova i lažljivost njegovih izreka. Tko god želi ovo istražiti mora pročitati riječi mudžtehida imama Ebu al-Hasana al-Subkija, njegovog sina Taj al-Din Subkija, imama al-Izza ibn Džame i drugih šafijskih, malikijskih i hanefijskih učenjaka. Mora se uzeti u obzir da je on zavedeni i zabludjeli inovator i neznalica koji je donio zlo, a Bog je postupio sa svojom pravdom. Neka nas On zaštiti od onoga što je poput njegovog puta, doktrine i djela." 

Posebno su vehabije naslijedile žestoku mržnju prema sufizmu od Ibn Tejmije, koji je bio vodećim zagovornikom napada na sufizam i karakteristično za hanbelijsku školu. Međutim, Henri Laoust pisao je o Ibn Tejmijjinim sklonostima sa sufizmom i komentirao da bi se uzalud tražila i najmanja osuda sufizma u njegovim djelima. Ibn Tejmijja se divio djelima istaknutih sufija poput al-Džunejda, Abdul Kadira al-Gilanija i Ebu Hafsa as-Suhravardija. Također je al-Gilanija nazivao Šejhunom, "našim Šejhom", titulom kojom ne naziva nikoga drugoga u svim svojim djelima. Ibn Taymiyyah je u svom djelu "al-Masala at-Tabriziya", priznao: "Nosio sam blagoslovljeni sufijski ogrtač Abdul Kadira (al Gilanija), a između njega i mene bila su dva (sufijska šejha)."

U izgubljenom djelu, "Itfa hurqat al-hauba bi-ilbas khirqat at-tauba", Ibn Nasir ad-Dina, autor citira Ibn Taymiyyaha gdje ovaj  potvrđuje da je pripadao više od jednom sufijskom redu i hvali onaj al-Gilanija kao najveći od svih. "Bahdjat al-asrar" sadrži narativ o mnogim čudima koje je činio al-Gilani i što potvrđuju mnogi svjedoci. Njih je Ibn Taymiyyah proglasio vjerodostojnima, unatoč činjenici što su drugi, naime al-Dhahabi, osudili knjigu da sadrži neozbiljne priče.

Batiniyya

Strategija "zavadi pa vladaj" je u islamu njegovana masonskim utjecajima. Proizveli su razne reformističke pokrete, koje su promovirala njihova braća na Bliskom istoku. Ove su odnose njegovali europski masoni i tvrdili da predstavljaju dvije grane zajedničkog naslijeđa, drevne Kabale, koja je sada ujedinjena u svom bratstvu. Nakon što su se razišli u odvojenim smjerovima, stvorili su ismailske asasine na Istoku, poznate kao "Vitezovi Istoka", kao i templarske vitezove, poznate kao "Vitezovi Zapada", čiji su potomci bili rozenkrojceri i slobodni zidari. Općenito se slaže da su "Poslanice Braće iskrenosti" sastavili vodeći zagovornici ismailske sekte šijitskog islama. Braća iskrenosti značajno su utjecala na terorističku sektu Asasina, koju je predvodio Hasan-i Sabbah, također poznat i kao "Starac sa planine". On je, prema masonskoj legendi, prenio svoje okultno učenje templarima. Puni navodni opseg utjecaja Asasina je sažeo Francis A. Ridley o povijesti ovog reda:

"Od Asasina je "znanost" zavjere i podzemne organizacije prodrla na Zapad, a sirijski Asasini su je izravno prenijeli Templarima. Do Španjolske je stigla zaobilaznim putem i posredstvom muslimanskih derviša ortodoksnijeg karaktera je "pretrpjela veliku promjenu". Ponovno se pojavila u Isusovačkom redu, koji je, beskrupuloznom primjenom svoje tehnike, i sam postao velika europska (i američka) sila, te promijenio tijek europske povijesti od 16. stoljeća nadalje. I teško je sumnjati da su, koliko god i gorko se protivili vjerovanju i svjetskoj filozofiji reda, koji je osnovao Ignacije Loyola, sva tajna društva modernog doba, čak i ona najradikalnija i najantiklerikalnija, Iluminati, Veliki Orijent, Anarhisti, čak i sama Komunistička internacionala, njihov najnoviji avatar, posudili su svoje temelje u taktici i organizaciji od, ili su bili duboko pod utjecajem, svjesno ili nesvjesno, "moći i tajnom isusovaca". Takav je bio povijesni slijed, koji je proizašao iz reformacije koju je proveo Abdullah-ibn-Maymun, sredinom 09. stoljeća." 

Prema Židovskoj enciklopediji: šijitsku sektu je osnovao u 07. stoljeću jemenski Židov, Abdallah ibn Saba, koji je prihvatio islam. Kada je Muhamedov zet, Ali, postao kalifom, Abdallah mu je pripisao božanske počasti, nakon čega ga je Ali prognao. Nakon Alijevog ubojstva, kaže se da je Abdallah naučavao kako Ali nije mrtav, kako je dio Božanstva skriven u njemu i nakon određenog vremena će se vratiti da bi ispunio zemlju pravdom. Do tog trenutka je Alijev božanski karakter trebao ostati skriven među imamima, koji su privremeno zauzeli njegovo mjesto. Kao što Židovska enciklopedija primjećuje: "Lako je vidjeti da cijela ideja počiva na ideji Mesije, u kombinaciji sa legendom o proroku Iliji." 

Smatralo se da je među šijitima služba imama izravno prenesena sa Alija na šestog imama, Džafara as Sadika; zatim na dvanaestog imama koji je nestao 873. godine. Šijitska većina, nakon 12 imama, bila je poznata kao dvanaestorošci. Neki od Džafarovih sljedbenika, međutim, ostali su vjerni njegovom sinu Ismailu, te su poznati kao ismailiti ili sedmorošci. Smrću Džafera as Sadika, 765. godine, Ismaila i njegovog sina Muhammeda, ozbiljnost progona ismailitskih imama i njihovih sljedbenika (od strane Abasida) znatno se povećala. Stoga su ismailitski imami bili prisiljeni skrivati ​​​​svoj identitet, što je bilo prvo "dawr al-satr"  ("razdoblje skrivanja"), od 765. do 909. godine. Tijekom tog razdoblja, imami su bili poznati kao "al-a’imma al-masturin" ("skriveni imami"). Imamov identitet je bio skriven zato da bi ga zaštitilo od progona od strane Abasida, a zajednica je nastavila djelovati pod vlašću Muhammeda ibn Ismaila. Prema kasnijoj tradiciji, ovi imami su bili: Ahmed al-Wafi, Muhammed al-Taqi i Abd Allah al-Radi. Hujjat Abd Allaha al-Radija bio je Ahmad, prezimena al-Hakim, kojemu je Abdullah ibn Maymun predao svoj položaj.

Kaže se da je Mohammed al-Taqi, osmi imam, sa svojim sljedbenicima pripremio "Poslanice Braće iskrenosti". Navodno Braća iskrenosti predstavljaju izvorna učenja Abdullaha ibn Maymuna, za kojeg je nekoliko biografija tvrdilo da je bio Židov, i koji je uspio preuzeti vodstvo ismailitskog pokreta oko 872. godine. Ismailiti se u islamskom svijetu nazivaju Batinija, riječ koja je ekvivalentna "okultnom", ili "unutarnji", "prema unutra" ili "skriveni". Kako je objasnio Thierry Zarcone: Batinija "je zapravo povezana sa doktrinom temeljenom na dijalektici vanjskog (Zahir) i unutarnjeg ili tajnog (Batin) značenja Kur'ana, koja dominira ovom strujom, a također i cijelim šiizmom, posebno ismailitskom granom, batinizmom, i mnogim sufijskim lozama." Oni smatraju Shariju samo vanjskom dimenzijom Kur'ana. Međutim, Batin pruža pristup istinitijem, ezoterijskom značenju, kroz alegorijsko tumačenje (Ta'wil). Pokreti Batini Ismaili stoga ponekad odbacuju vanjsku dimenziju, tvrdeći kako su skrivena tumačenja imami obznanili malom broju inicijiranih. Posebno se pretpostavlja da je šijitski imam Jafar Sadiq, koji se smatra osnivačem okultnih znanosti u islamu, posebno arkane znanosti o slovima i alkemiji, otkrio svoje ezoterijsko znanje odabranoj skupini učenika. 

Najraniji izvori o sumnjivim vjerovanjima ismailita se pronalaze i među sunitskim i među šijitskim autorima. Čini se kako Ibn Razzamov traktat, "Kitab al-radd ala'l-Ismailiyya" ("Knjiga opovrgavanja ismailita"), nije sačuvan. No, naveden je u "Kitab al-Fihrist" ("Katalog knjiga"), kompendiju znanja i literature islama, iz 10. stoljeća, koji je sastavio Ibn al-Nadim (umro 998.). Što je još važnije, nekoliko desetljeća kasnije ga je opsežno koristio još jedan polemičar, Akhu Muhsin, šijit iz Damaska. Iako njegovo djelo također nije sačuvano, dugi fragmenti iz njegova izvještaja sačuvani su od strane nekoliko kasnijih autora, posebno egipatskih povjesničara Al-Nuwayrija, Ibn al-Dawadarija i al-Maqrizija. Akhu Muhsin je izvijestio da je otac Abdullaha, Maymuna Okultista, bio sljedbenik sekte Bardesanata, koju je osnovao Bardaisan, poznat na arapskom kao Ibn Daysan, asirski kršćanski astrolog, filozof i gnostik, koji je govorio sirijski. Prema ranokršćanskom povjesničaru Euzebiju: Bardaisan je jedno vrijeme bio sljedbenik gnostika Valentina, ali mu se kasnije usprotivio i pisao je protiv Marciona iz Sinope. 

Prema Firhistu: okultist Maymun je bio osnivač sekte Maymuniyya, ogranka sekte Ghulat Khattabiyya, koju je osnovao šijitski arhiheretik Abu al-Khattab, među revolucionarima i početkom abasidske ere. Ghulat se odnosi na širok raspon izumrlih šijitskih sekti iz 08. i 09. stoljeća, koje su bile aktivne u Kufi u Donjoj Mezopotamiji, i čija su vjerovanja uključivala pripisivanje božanske prirode imamima, uz metempsihozu, poseban gnostički mit o stvaranju koji uključuje preegzistenciju "Azille" ("Sjene"), čiji je pad iz milosti stvorio materijalni svijet, kao i naglasak na tajnosti i odvojenosti od stranaca. Gulat je naučavao da su imami, posebno šesti imam Jafar as-Sadiq, otac Ismaila, božanske inkarnacije. Abu al-Khattaba je zbog njegovih ekstremnih uvjerenja prokleo imam Jafar al-Sadiq. Ipak, Abu al-Khattab je tvrdio da mu je imam Jafar prenio svoj autoritet i imenovao ga svojim Wasijem (zamjenikom ili izvršiteljem njegove oporuke), povjerio mu "Ism al-Azam" ("Najveće ime"), koje vlasniku daje moć percipiranja skrivenih stvari. Abu al-Khattab je također tvrdio da se uzdigao kroz hijerarhijske stupnjeve prorokovanja, apostolstva, anđeoskog postojanja i hodže - dokaza Božjeg postojanja na zemlji.

Karmati

Prema Reynoldu A. Nicholsonu, u djelu "Književna povijest Arapa" - uspon Fatimidskog Carstva - Kalifata, koji je postojao od 10. do 12. stoljeća i obuhvaćao veliko područje sjeverne Afrike i zapadne Azije, pod vlašću Fatimida, ismailitske šijitske dinastije - "bio je vrhunac duboko smišljene i vješto organizirane zavjere, jedne od najizvanrednijih u povijesti." Kako Nicholson dalje objašnjava:

"Ispunjen žestokom mržnjom prema Arapima i slobodnomislenim prezirom prema islamu, Abdullah b. Maymun zamislio je ideju o ogromnom tajnom društvu, koje bi trebalo biti sve za sve ljude i koje bi, igrajući se na najjače strasti i iskušavajući najdublje slabosti ljudske prirode, trebalo ujediniti nezadovoljnike u zavjeri za rušenje postojećeg režima." 

Abdullah je tvrdio da je prorok i činio je navodna čuda, pretvarajući se da u tren oka putuje zemljom i tako dobiva znanje o stvarima izdaleka. No, budući se taj pokušaj pokazao neuspješnim, osmislio je daleko grandiozniji plan. Smatra se da je Abdullah bio pravi osnivač karmatske doktrine, koja se sastojala u pobuđivanju znatiželje njezinih sljedbenika prema tajanstvenim zavodljivim obećanjima, te u njihovom postupnom provođenju kroz devet stupnjeva inicijacije, što kulminira najvišim stupnjem znanja: bezbožnošću i nevjerovanjem. U ranijim stupnjevima, doktrina Batina se predstavlja kao bitna za istinsko razumijevanje Kur'ana. Posvećenik je tada učio da istinsko značenje zahtijeva autoritativnog učitelja, imama, ili, budući je bio skriven, njegovog predstavnika, Mahdija Abdullaha ibn Maymuna. U višim stupnjevima, ovo unutarnje značenje Kur'ana pokazuje se vlo slična aristotelovskoj i neoplatonskoj doktrini, zajedno sa određenim orijentalnim elementima koji su izvedeni iz zoroastrizma i mazdakizma (gnostičke religije pod utjecajem maniheizma, koju je osnovao Zaradust-e Khuragen, zoroastrijski Mobad, koji je bio suvremenik Manija). Kako je objasnila Reinhart P. Anne Dozy:

"Povezati u jedno tijelo poražene i osvajače; ujediniti u obliku ogromnog tajnog društva, sa mnogo stupnjeva inicijacije slobodne mislioce - koji su religiju smatrali samo ogromnim ograničenjem za narod - i fanatike svih sekti; pretvoriti vjernike u oruđe kako bi se dala moć skepticima; potaknuti osvajače neka sruše carstva koja su osnovali; izgraditi stranku, brojnu, kompaktnu i discipliniranu, koja će vremenom dati prijestolje, ako ne njemu samome, onda barem njegovim potomcima, takav je bio opći cilj Abdullaha ibn Maymuna - izvanredna koncepcija koju je razradio čudesnim taktom, neusporedivom vještinom i dubokim poznavanjem ljudskog srca.

Sredstva koja je usvojio bila su osmišljena đavolskom lukavošću. Izvana je bio ismailit...

Nije među šijitima tražio svoje prave pristaše, već među Geberima [Zoroastrijancima], manihejcima, poganima Harrana i studentima grčke filozofije; samo na ove posljednje mogao se osloniti, samo na njih mogao je postupno otkriti konačnu misteriju i otkriti da su imami, religije i moral samo prijevara i apsurd. Ostatak čovječanstva - "magarci", kako ih je Abdullah nazivao - nisu bili sposobni razumjeti takve doktrine. Ali, da bi postigao svoj cilj, nipošto nije prezirao njihovu pomoć; naprotiv, tražio ju je, ali se pobrinuo da pobožne i skromne duše inicira samo u prvim stupnjevima sekte. Njegovi misionari, kojima je usađena ideja da im je prva dužnost sakriti svoje prave osjećaje i prilagoditi se stavovima svojih slušatelja, pojavljivali su se u mnogim oblicima i govorili su, takoreći, različitim jezikom svakoj klasi. Osvojili su neupućene vulgarnim trikovima, koji su prolazili kao čuda ili su pobuđivali njihovu znatiželju enigmatičnim razgovorima. U prisutnosti pobožnih preuzeli su masku vrline i pobožnosti. Sa misticima su bili mistični i otkrivali unutarnja značenja fenomena, ili objašnjavali alegorije i figurativno značenje samih alegorija. Koristeći u svoju korist nesreće epohe i nejasne nade u sretniju budućnost, koju su njegovale sve sekte, obećali su muslimanima rani dolazak Mahdija kojeg je najavio Muhamed, Židovima Mesije, a kršćanima Tješitelja. Čak su se obraćali i ortodoksnim Arapima, ili sunitima, koje je bilo najteže pridobiti, jer je njihova religija bila dominantna, ali čije je lice bilo poželjno kao zaklon od sumnje i vladinog uplitanja, a čije im je bogatstvo bilo potrebno za ostvarenje njihovih planova. Laskali su nacionalnom ponosu Arapa, uvjeravajući ih da sva bogatstva zemlje pripadaju njihovoj rasi, dok su Perzijanci bili robovi po rođenju, te su nastojali steći njihovo povjerenje pokazujući prezir prema bogatstvu i duboku pobožnost; nakon što bi to povjerenje stekli, uznemiravali bi ih i ugnjetali svojim navaljivanjima i molitvama sve dok Arapin nije postao "perinde ac cadaver" [latinski za "poput mrtvog tijela“, što znači slijepa poslušnost], a zatim su ga lako uvjerili da mu je dužnost uzdržavati sektu novčanim darovima i ostaviti joj svu svoju imovinu." 

Fatimidsku dinastiju osnovao je Abd Allah al-Mahdi Billah, rođen u obitelji koja je vodila tajnu ismailitsku misionarsku mrežu (Da'wa), i širila vjeru u ime Skrivenog Imama, Muhammeda ibn Ismaila, koji će se vratiti kao prorečeni islamski mesija, Mehdi. Međutim, sunitski i šijitski izvori dvanaestog kova su, u potpunosti, odbacili tvrdnju o njihovom fatimidskom podrijetlu, smatrajući ih varalicama, a neki su čak tvrdili kako su židovskog podrijetla. Među sljedbenicima Ibn Maymuna bio je Hamdan Qarmat, osnivač Qarmatija, koji je odbacio tvrdnju da je Abd Allah al-Mahdi Billah Imam i ostao je pri svom vjerovanju u dolazak Mehdija, te se pobunio protiv Fatimidskog i Abasidskog kalifata. Prema Ibn al-Jawziju, važnom pravniku hanbelijskog mezhaba, Karmati su bili batinijje i heretici, poput zoroastrijanaca i mazdakita, njihova je hereza nastala među dualistima, magima, koji su ispovijedali učenja drevnih filozofa. Njihov cilj je bio negacija svih religija.

Prema Silvestreu de Sacyju, koji prenosi opise Nuwayrija:

"Kada je Karmath uspio uspostaviti sve ovo, i kada su se svi složili da se tome prilagode, naredio je daijima neka okupe sve žene određene noći da bi se mogle promiskuitetno družiti sa svim muškarcima. To je, rekao je, savršenstvo i posljednji stupanj prijateljstva i bratskog sjedinjenja. Često je muž dovodio svoju ženu i sam je predstavljao jednom od svoje braće, kada mu je to pričinjavalo zadovoljstvo. Kada je (Karmath) vidio da je postao apsolutni gospodar njihovih umova, uvjerio se u njihovu poslušnost i otkrio stupanj njihove inteligencije i razboritosti, počeo ih je sasvim zavaravati. Iznio im je argumente posuđene iz doktrina dualista. Lako su povjerovali u sve što je predlagao. Zatim im je oduzeo svu religiju i oslobodio ih svih onih dužnosti pobožnosti, odanosti i straha Božjega, koje im je propisao na početku. Dopustio im je pljačku i svaku vrstu nemoralne slobode,  te ih naučio da odbace jaram molitve, posta i drugih propisa. Učio ih je da nisu pod nikakvim obvezama i da mogu nekažnjeno pljačkati dobra i prolijevati krv svojih protivnika, da znanje o učitelju istine kojem ih je pozvao zauzima mjesto svega ostalog i da se s tim znanjem više ne moraju bojati grijeha ili kazne."

Pod al-Jannabijem, Karmatiji su bili blizu osvajanja Bagdada, 927. godine; opljačkali su Meku 930. godine, kao i Medinu. U svom napadu na najsvetija mjesta islama, Karmati su oskrnavili bunar Zamzam leševima hadždž hodočasnika i odnijeli Crni kamen iz Meke u Ain Al Kuaybu u Qatifu. Uklanjanje Crnog kamena je simboliziralo tvrdnju Karmata da je islamu došao kraj. Tražeći otkupninu za Crni kamen, prisilili su Abaside platiti ogromnu svotu za njegov povratak, 952. godine.

Prema Akhu Muhsinu: Abdullah ibn Maymum bio je predak fatimidske dinastije. Nakon početnih osvajanja, fatimidski kalifat često je dopuštao određeni stupanj vjerske tolerancije prema nešiitskim sektama islama, uključujući Židove i kršćane. Prvi koji je bio imenovan na položaj vezira je bio židovski obraćenik, Yaqub bin Killis, kojega je na tu dužnost 979. godine uzdigao al-Mu'izz li-Din Allah, praunuk Maymuna i četvrti fatimidski kalif. Njegov nasljednik, al-Aziz Billah, također je imenovao niz Židova na visoke položaje, iako nikada za vezira, vjerojatno pod utjecajem Ibn Killisa koji je održavao prijateljske odnose sa židovskom zajednicom, unatoč vlastitom obraćenju. Manashsha (Manasseh) ibn Ibrahim, bliski suradnik Ibn Killisa, dobio je važne položaje u fatimidskoj Siriji. Abu Sad al-Tustari, židovski trgovac, prodao je kalifu al-Azhiru sudansku robinju iz Egipta, koja je rodila kasnijeg al-Mustansira Billaha, osmog Fatimida. Nakon smrti vezira al-Jarjara’ija, koji je kontrolirao političku vlast prvih devet godina al-Mustansirove vladavine, njegova majka, pod utjecajem Abu Sada, sada je na njegovo mjesto imenovala odmetnutog Židova, Sadaqu bin Yusufa.

Hašišim

Hassan-i Sabbah je vladao kao Da’i ("pečat") ili kao Hujja ("dokaz"), djelujući u ime odsutnog imama. Nakon smrti osmog fatimidskog kalifa i 18. ismailitskog imama, al-Mustansira - moćni vezir, al-Afdal Šahanšah, imenovao je svog mlađeg sina al-Musta'lija na prijestolje u Kairu, zaobilazeći zahtjeve svog starijeg brata, Nizara ibn al-Mustansira. Mnogi ismailiti, posebno u Perziji, odbacili su al-Musta'lijev imamat i smatrali Nizara zakonitim imamom. Nizariti su ubrzo počeli vjerovati da je Nizarov unuk (ili sin) prokrijumčaren iz Egipta i doveden u Alamut, te da je on zakoniti imam i živi skriveno. Kao rezultat toga, odvojili su se od fatimidskog režima i osnovali nizarijsku granu ismailizma, sa vlastitom linijom imama, koji su tvrdili da potječu od Nizara.

Poznat kao Starac sa planine, Hasan-i Sabbah je poznat po tome što je vladao skupinom nemilosrdnih terorista poznatih kao Asasini, kojima je podučavao doktrinu nihilizma. U "Genealogiji morala", Nietzsche je napisao:

"Kada su kršćanski križari na Orijentu naišli na taj nepobjedivi red Asasina - taj red slobodnih duhova par excellence, i čiji je najniži red, nekim putem, primio nagovještaj o tom simbolu i čaroliji rezerviranoj samo za najviše slojeve, kao njihovoj tajni: "ništa nije istina, sve je dopušteno". To je bila sloboda duha, tim je odbačena i sama vjera u istinu."

Asasini su se na arapskom nazivali "Hašišim", jer su svojim regrutima davali hašiš (ili marihuanu) u svrhu ispiranja mozga. Kako je opisao Marco Polo: Starac je imao "najveće i najljepše vrtove koje se mogu zamisliti. Tamo su rasle sve vrste divnog voća. Bile su tu slavne kuće i palače, ukrašene zlatom i slikama najveličanstvenijih stvari na svijetu. Svježa voda, vino, mlijeko i med tekli su u potocima. Najljepše djevojke vješte u umjetnosti milovanja i laskanja muškarcima svirale su svaki glazbeni instrument, plesale i pjevale bolje od bilo koje druge žene." Starac bi uspavao svoje sljedbenike, koji su se probuđeni našli u ovom vrtu, za koji ih je uvjeravao da je Raj koji je opisao Muhamed. Tako uvjereni u postojanje Raja, bili su spremni riskirati svoje živote na bilo kojoj misiji koja im je dodijeljena. Krajem 11. stoljeća, predvođeni Hassanom-i Sabbahom, Asasini su izgradili dvorac u Alamutu, ili Orlovom gnijezdu, tvrđavu u Perziji, čime je osnovana država Nizari Ismail.

Asasini su vodili međunarodni teroristički rat protiv svakoga tko im se suprotstavio. Prema Benjaminu iz Tudele, poznatom židovskom putniku iz 12. stoljeća:

"U ovoj blizini žive ljudi zvani Asasini, koji ne vjeruju u načela muslimanstva, već u načela onoga koga smatraju sličnim proroku Harmathu, ispunjavaju sve što im on zapovjedi, bilo da se radi o životu ili smrti. On se zove Šejh-al-Hašišin, ili njihov Starac, čijim se zapovijedima reguliraju sva djela ovih gorštaka. Njegova rezidencija je u gradu Kadmusu, Kedemothu svetih spisa, u zemlji Sihon. Asasini su vjerni jedni drugima po zapovijedi svog Starca i čine se strahom svima, jer ih njihova odanost vodi da rado riskiraju svoje živote i ubijaju čak i kraljeve kada im se naredi. Opseg njihove zemlje je osam dana putovanja." 

U kolovozu 1176. godine, sultan Saladin - koji još nije bio gospodar Jeruzalema, ali je već bio vladar Bliskog istoka, uključujući Mezopotamiju, Siriju, Egipat i Arabiju, te nakon što je osvojio ismailitske Fatimide u Egiptu – krenuo je dokrajčiti ovu sektu i opsjedao je Sinanovu tvrđavu u Masyafu, sjeverozapadna Sirija. Sinan, međutim, nije bio u Masyafu, u vrijeme napada. Sinan se probio kroz logor noću, zaobišao je Saladinove stražare, i pronašao put do sultanovog šatora. Saladin se probudio i ugledao tamnu figuru kako se klizi kroz vrata njegova šatora, a pokraj njega poruku pričvršćenu otrovnim bodežom, koja je glasila: "Veličanstvom Kraljevstva! Ono što posjedujete izmaći će vam unatoč svemu, ali pobjeda ostaje nama. Obavještavamo vas da vas držimo i da vas zadržavamo dok ne platite račun."

Očito užasnut, kako ide dalje priča, Saladin se odlučio povući i sklopio je mirovni sporazum sa Asasinima.

Poznati događaj fanatizma Asasina opisao je Francis Ambrose Ridley, o susretu koji se dogodio u Masyafu između Sinanovog nasljednika i Henrika grofa od Champagne, 1194. godine, titularnog kralja Jeruzalema koji je tada bio pod vlašću Saladina:

"Kako bi impresionirao svog uglednog posjetitelja, Sinan ga je odveo na bedeme Masyafa, koji su se nadvijali nad strmim liticama Libanona. Dok je križar gledao preko vrtoglavih litica, Sinan se iznenada okrenuo prema njemu i naglo ga upitao ima li podanike poslušne poput Asasina; tada, prije nego što je zapanjeni križar stigao odgovoriti, Starac se okrenuo prema nekim mladićima u bijelom koji su stajali u blizini i tiho pokazao preko ruba. Dječaci su odmah skočili u prazno i ​​razbijeni na stijenama daleko ispod i pred očima užasnutog grofa. Masyafu je ostavio uspomene na Asasine koje vjerojatno neće brzo zaboraviti!" 

Konačno, 1250. godine, osvajački Mongoli, predvođeni Mangu Kanom, preplavili su Alamut i uništili ih. Za Ismailite, nakon mongolskog osvajanja Alamuta, potreba za prakticiranjem Takije postala je nužnost, ne samo radi zaštite same zajednice, koja je sada bila bez države, već i radi očuvanja linije Nizaretskog Ismailitskog Imamata tijekom ovog razdoblja nemira. Takija, praksa prikrivanja i tajnosti vjerskih uvjerenja i prakse, pronalazi se prvenstveno u šijitskom islamu. Takiju su, u početku i pod prisilom, prakticirali neki Sahabi, ashabi proroka Muhameda. Kasnije je postala važna za sufije, ali još više za šijite, koji su često doživljavali progon kao vjerska manjina. U šijitskoj teologiji: Taqiyya je dopuštena u situacijama kada su život ili imovina ugroženi, i pri čemu ne bi došlo do opasnosti za religiju.

"Prvih pet stoljeća nakon pada Alamuta", objašnjava Daftary, "predstavlja najdužu nejasnu fazu u cijeloj povijesti ismailita." Prema nizarijskom predanju: skupina njihovih dostojanstvenika je uspjela, prije pada Alamuta, sakriti Shams al-Din Mohammeda, sina posljednjeg vladara Alamuta, Rukn al-Oin Khurshaha, koji je naslijedio imamat, 1257. godine. Shams al-Din postao je sinonim u legendarnim ismailitskim zapisima za Shams-i Tabriza, duhovnog učitelja poznatog sufijskog pjesnika, Jala al-Dina Mohammeda Rumija (poznat jednostavno kao Rumi). Budući da su bili prisiljeni skrivati ​​svoj identitet, nizarski imami su se strancima predstavljali kao sufijski učitelji ili pirovi, dok su njihovi sljedbenici usvojili tipično sufijski izgled učenika ili murida. Istovremeno, međutim, i sami su sufiji koristili Batini Ta'wil, ili ezoteričnu egzegezu i učenja, koja se općenito pripisuju ismailitima. Tako je  došlo do spajanja perzijskog sufizma i nizarskog ismailizma. Slično tome, zbog bliskih odnosa sa sufizmom u postalamutskom dobu, nizari koji su govorili perzijski jezik, počeli su neke od najvećih sufističkih pjesnika Perzije smatrati ismailitima. Među njima su Sanai i Attar iz Nišapura (Rumijev duhovni učitelj). 

Nizarijski imamat prenosio se u dvije paralelne linije među potomcima Šams al-Din Muhameda, podijeljeno na grane između Kasim-Šahija i Muhammed-Šahija. Do sredine 15. stoljeća, nizarski imami loze Kasim-Šahija pojavili su se u Andžudanu, u središnjoj Perziji, pod krinkom sufijskih pira. Možda je prvi kasim-šahijski imam koji se nastanio u Andžudanu bio Islam Šah, suvremenik Timura, tursko-mongolski osvajač, osnivač Timuridskog Carstva, u i oko današnjeg Afganistana, Irana i Srednje Azije, kao prvi vladar iz Timuridske dinastije. Međutim, tek njegovim unukom, Al-Mustansirom Billahom II., koji je naslijedio 32. imama, kasim-šahijski nizarski imami su se definitivno učvrstili i započeli andžudansku renesansu u nizarijskom ismailizmu. "Kasim-Šahijski Nizarije iz andžudanskog razdoblja", objašnjava Daftary, "u biti su zadržali učenja iz alamutskih vremena."

Od imama Kasim-Šahskih Nizarija tako su preživjeli vođe Asasina kroz nizarske ismailite, predvođene nasljednom linijom, koju su predstavljali Aga Kanovi.