Od Babilona, preko Egipta, do obala Indije

Muslimani su 1300 godina živjeli pod nekim oblikom konsolidirane muslimanske vlasti. Prvo pod Abasidskim Carstvom (od 750. godine do osvajanja Bagdada od strane Mongola 1258. godine); zatim pod Osmanskim Carstvom (sve do njegovog sloma nakon Prvog svjetskog rata). Muslimani su u potpunosti krivi za vlastiti pad. Ali, to svakako nije bilo bez pomoći stranih sila, posebno rastućeg Britanskog Carstva i njihove razorne strategije "Zavadi pa vladaj".

Prvo u Arabiji, Britanci su potaknuli stvaranje zloglasnog, heretičnog, vehabijskog pokreta, kako bi iznutra potkopali Osmansko Carstvo. U Indiji, pod Britanskom Istočnoindijskom kompanijom, a zatim i Britanskim Rajom, vehabijski utjecaj rezultirao je močvarom međusobnih sukoba, koje su predvodili Deobandije, Barelvi i Ahl-i Hadis. Ovi pokreti bili su dio većeg trenda koji su njegovali britanski agenti i što je poznato kao Revivalizam, tj. otvoreni napad na pravne temelje islama (poznato kao Mezhebi) i koji su dugo bili zaštićeni "Zatvaranjem vrata Idžtihada". Ova agenda i dalje udaljava muslimane od istinskih temelja sunitskog islama tijekom našeg vremena, i to kroz najnoviju manifestaciju strategije "Zavadi pa vladaj": selefija protiv sufija ili tradicionalnih muslimana, poznatih kao Wasatim, koji pružaju točnu kritiku jedni drugih, kako bi svaki regrutirao prevarante za svoja odgovarajuća odstupanja.

Babilon

Iako nije dokazano da je Hegel bio član Iluminata, ali što je pokazao Glenn Alexander Magee u "Hegel i hermetička tradicija", Hegel se jest često kriptično pozivao na iluminatske i masonske simbole. Hegel je bio strastveni čitatelj okultne filozofije Jacoba  Boehmea, preko kojeg je neizravno upoznao Kabalu Isaaca Lurije. Tamo se dobro i zlo smatraju lažnom dualnošću, što je razriješeno u Tikkunu: kozmičkoj obnovi na kraju vremena, kada čovjek postaje Bog i definira vlastitu istinu.

Kabala je drevna židovska tradicija, obično opisivana i kao "mistična", te uključuje spekulativni aspekt razrađenu teozofiju i praktični aspekt, koji opet uključuje praksu magije, alkemije i astrologije. Dok su se zapadni povjesničari mučili pronaći podrijetlo Kabale, konačni trag nam pruža Kuran. Nakon stoljeća prkosa, kako kaže Biblija, Bog je konačno ispunio svoju prijetnju da kazni drevne Izraelce, i oni su odvedeni u ropstvo u grad Babilon, između 598. i 596. godine prije Krista. Ono što Kuran objašnjava: neki Židovi,  otpadnici od svoje vjere, učili su magiju:

"Kada im je Bog poslao glasnika potvrđujući objave koje su već primili, neki od njih okrenuli su leđa kao da nisu imali znanja o tome. Slijedili su ono što su demoni pripisivali vladavini Salomona. Ali, Salomon nije bogohulio, bogohulili su sotonisti, učeći ljude magiji i takvim stvarima koje su u Babilonu objavljene anđelima Harutu i Marutu. Ali, nijedan od njih nije nikoga učio (takvim stvarima) a da nije rekao: "mi smo kušnja, zato ne bogohulite." Od njih su naučili sredstva za sijanje razdora između muškarca i žene [ljubavna magija]. Ali, nisu mogli nikome nauditi osim uz Božje dopuštenje. I naučili su što im je štetilo, a ne što im je koristilo. I znali su da kupci [magije] neće imati udjela u sreći zagrobnog života. I niska je bila cijena za koju su prodali svoje duše, da su samo znali. [2:102]" 

Stihovi Haruta i Maruta odnose se na razvoj hebrejske Kabale. Prema islamskoj tradiciji: džini su ostavili knjige magije pod Salomonovim prijestoljem, tako da su, kada je ovaj umro, lažno pripisane njemu. Salomon je navodno kontrolirao džine posjedovanjem prstena koji je sadržavao magični talisman, što je poznato kao Salomonov pečat, u obliku šesterokrake zvijezde (poslije postalo simbol cionizma).

Kabala je činila osnovu okultne tradicije, od filozofije u staroj Grčkoj, do hermetizma u Egiptu, ali i drevnih misterija rimskog doba. U islamskom svijetu naslijedili su ih Sabijanci iz Harrana, Braća iskrenosti i ismailitski ubojice, koji su navodno svoja znanja prenijeli templarima tijekom križarskih ratova. Ove legende postale su osnova slobodnog zidarstva. Oni nastoji obnoviti Salomonov hram, poznat kao Treći hram, ključni element židovskih očekivanja o kraju vremena.

U Babilonu su ovi heretički Židovi upoznati sa okultnim praksama drevnih Kaldejaca, i to su uključili u ezoterijsko tumačenje Biblije. Ostatku svijeta postali su poznati kao "Magi", "Mudraci", koji su posjetili Isusovo rođenje. Iz njihovog imena potječe riječ "magija". Kao što su Franz Cumont i Joseph Bidez pokazali u djelu "Les Mages Hellénisés" ("Helenizirani mudraci"), za ove mudrace se lažno vjerovalo da su svećenici zoroastrijske vjere. Mitra, bog kojeg su mudraci štovali, bio je vrsta umirućeg boga, kakav se štovao diljem Bliskog istoka, sa ekvivalentima u Baalu, Hermesu, Ozirisu, Dionizu i Apolonu. Kao htonsko božanstvo, povezivao se sa Podzemnim svijetom, time i sa zlom i vjerovalo se da vlada svijetom duhova. Bio je jedan od trojstva, sin boga oca i božice majke. Ženidom za majku i sestru, zajedno postaju jedan androgini bog, koji istovremeno predstavlja Sunce i planet Veneru. Latinsko je ime Lucifer.

Kada su Perzijanci osvojili Babilon, 538. godine prije Krista, oslobodili su Židove iz ropstva i dopustili im neka se vrate u Obećanu zemlju, gdje su obnovili svoj uništeni hram. Mnogi su se vratili, ali su drugi slijedili osvajačke vojske Perzijanaca i otputovali u Grčku gdje su doprinijeli misli Platona i Pitagore. Neki od njih su se, koji su napustili Babilon, naselili u Egiptu, gdje su razvili kult hermetizma, još jednu mističnu doktrinu, pripisanu "Hermesu", kojega su Grci izjednačavali sa egipatskim bogom Thothom, i koja je utjecala na uspon alkemije. Unutar same židovske riječi, ove su se tradicije mogle pronaći među Esenima, koji su poznati kao  autori "Svitaka s Mrtvog mora". Među njima nailazimo i na prvi razvoj Merkabe, usredotočene na vizije na Božjem prijestolju, onako  kako se nalazi u Ezekielu. Tijekom helenističkog doba, i nakon osvajanja Egipta od strane Aleksandra, 332. godine prije Krista, ovi su se utjecaji spojili, te stvorili filozofiju neoplatonizma i gnosticizma među kršćanima.

Grčki interes za orijentalna učenja, tijekom aleksandrijskog razdoblja, rezultirao je stvaranjem neobičnog skupa pseudoepigrafskih djela, napisanih na grčkom, a koja se pripisuju Zoroasteru, njegovom učeniku Ostanu i njegovom zaštitniku Histaspu (zaštitniku i prvom obraćeniku Zoroastera, koji se ponekad identificira kao Darijev otac). Heraklit, grčki filozof iz 06. stoljeća prije Krista, pratio je grčke Dionizove misterije do faličnih i "paklenih" obreda mudraca. Njegovu tvrdnju potvrdio je papirus otkriven u Derveniju, blizu Soluna, iz 04. stoljeća prije Krista. Poznato je da je legendarni osnivač Dionizovih obreda bio sam Orfej, koji je inspirirao orfički pokret, a na koji je također utjecao i zoroastrijski kult zurvanizma. Aristobul, židovski filozof iz 03. stoljeća prije Krista, tvrdio je da je Orfej bio Mojsijev sljedbenik. Artapanus, židovski filozof iz 03. stoljeća prije Krista, izjavio je za Mojsija da su ga "kao odraslog čovjeka Grci zvali Musaeus. Taj Musaeus bio je Orfejev učitelj." 

Prema F.M. Cornford: "Bez obzira prihvaćamo li hipotezu o izravnom utjecaju Perzije na jonske Grke u 06. stoljeću ili ne, svaki proučavatelj orfičke i pitagorejske misli ne može reći da ne vidi kako su sličnosti između nje i perzijske religije toliko bliske da opravdavaju što ih smatramo izrazima istog pogleda na život i koristimo jedan sustav za tumačenje drugog." Kao što je Bertrand Russell istaknuo: "Od Pitagore su orfički elementi ušli u Platonovu filozofiju, a od Platona u većinu kasnijih filozofija, koje su u bilo kojem stupnju bile religiozne." Prema Aristobulu, Platon je također imao pristup prijevodima židovskih tekstova i stoga je "očito kako je Platon oponašao naše zakonodavstvo i temeljito istražio svaki od elemenata u njemu... Jer bio je vrlo učen, kao i Pitagora, koji je prenio mnoge naše doktrine i integrirao ih u svoja vlastita vjerovanja."

Gnosticizam

Kult koji povezuje ove različite trendove bili su Misteriji Mitre, koji su se proširili u rimskoj vojsci i navodno su predstavljali drevna učenja mudraca. Prema teologiji ovih misterija, i to interpretiranoj iz filozofije Platonova "Timeja", smatralo se da duša potječe od  zvijezda, ali je bila podvrgnuta Padu u pokvarenu materiju, tijekom kojega je stekla kvalitete sedam planeta. Kako bi izbjegao ograničenja Sudbine, mistik je bio podvrgnut ritualu ponovnog rođenja, nakon čega je slijedio simboličan uspon kroz sfere ili planetarne bogove da bi se uklonile mrlje planeta. Međutim, planete čuvaju žestoki protivnici, stoga mistik mora zanti odgovarajuća imena tih čuvara, ili Imena Moći, kako bi prešao iz sfere u sferu i ponovno se uzdigao prema konačnom sjedinjenju sa pravim bogom. Posuđujući koncept transmutacije metala iz alkemije, prvi planet u usponu je bio Saturn, koji simbolizira olovo; u procesu koji završava sjedinjenjem sa Suncem, simbolizirano kao zlato, koje je pravi bog.

Uspon kulminira vizijom Boga u njegovom prijestolju ili kolima, kako je opisano u Knjizi proroka Ezekijala. Posljednja tajna u mitraizmu je otkrila boga nazivanog Leontocefalus, koji je odražavao stvorenja u Ezekijalu za koja se kaže da vuku Božja kola, sastavljeno od četiri glave, za svako od godišnjih doba Zodijaka; glavu čovjeka, lava, orla i bika; sa dva para krila; stojećim kotačem unutar kotača, što predstavlja sjecište nebeskog i zemaljskog ekvatora. Tijelo predstavlja nebeski pol ili svjetsku os, a zmija obavijena oko njega simbolizira zviježđe Draco, koje kruži oko Sjevernog pola. U kabalističkoj knjizi "Sepher Yetzirah": Zmija se zove Teli. Zajedno, ova figura predstavlja Saturna, poznatog u heretičkom magijskom kultu Zurvanizma kao Zurvan, bog beskrajnog vremena; Grcima poznat kao Kronos ili Fanes, bog orfizma. Klitarh, Diodor Sicilski i Plutarh spominju spaljivanje djece kao žrtvu Kronu ili Saturnu, odnosno Baal Hammonu, glavnom bogu Kartage.

Sve ove sekte i tradicije prihvatile su zajedničku dualističku filozofiju gnosticizma - gdje Bog, kojeg su mase obično obožavale, nije bio pravi Bog. Prema Židovskoj enciklopediji:

"Židovski gnosticizam nesumnjivo prethodi kršćanstvu, jer je biblijska egzegeza već do prvog stoljeća dosegla starost od petsto godina. Judaizam je bio u bliskom kontaktu sa babilonsko-perzijskim idejama barem toliko dugo, a gotovo jednako toliko dugo sa  helenističkim idejama. Magija također nije bila beznačajan dio doktrina i manifestacija gnosticizma, koji su uglavnom zaokupljali židovske mislioce. Općenito, ne postoji krug ideja gdje se mogu pratiti elementi gnosticizma, a sa kojima Židovi nisu bili upoznati. Značajna je činjenica da crkveni oci - poglavare gnostičkih škola i osnivače gnostičkih sustava - nazivaju Židovima." 

Za Ofite, poznate i kao Setijanci, što je židovska sekta u tradiciji Esena, i koja je cvjetala oko 01. stoljeća prije Krista do 01. stoljeća poslije Krista - Bog iz Biblije je zapravo zli bog. Iako je bilo pokušaja poricanja kako gnostički dualizam vuče podrijetlo iz judaizma, Alan Segal je u svom, sada već klasičnom djelu, pokazao da je među Židovima koji su smatrani hereticima - Henokova apoteoza opravdala tvrdnju kako "na nebu doista postoje dvije sile!".

Scholem je objasnio: "U drugom stoljeću, židovski obraćenici na kršćanstvo očito su prenijeli različite aspekte merkabahskog misticizma, kršćanskim gnosticima. U gnostičkoj literaturi bilo je mnogo iskrivljenja takvih elemenata, no židovski karakter ovog materijala još je uvijek vidljiv, posebno među ofitima, u Valentinovoj školi, te u nekoliko gnostičkih i koptskih tekstova, otkrivenih u posljednjih pedeset godina." Ova mišljenja potvrdilo je nekoliko drevnih izvora. Npr. u fragmentima citiranim od Euzebija, znamo da je Hegesip tvrdio da su gnostici nasljednici raznih židovskih ili baptističkih sekti, poput esena. Filastrije, biskup Brescije iz 04. stoljeća, ubraja gnostičke sekte Ofita među sekte koje su cvjetale u judaizmu prije pojave kršćanstva.

Neoplatonizam

Plutarh iz Heroneje je tvrdio da Židovi štuju Dioniza, te da je dan Sabata Sabazijev festival. Sabat, ili Šabat na hebrejskom, sedmi je dan u tjednu, koji je povezan sa Šabatajem, hebrejskim nazivom za Saturn, sedmi planet. Rimljani su subotu nazvali Saturni dies ("Saturnov dan") najkasnije u 02. stoljeću. Sličnost između židovske Pashe i obreda Dioniza uočili su brojni antički autori. Prema Tacitu: židovski svećenici "izvodili su svoje napjeve uz flautu i bubnjeve, okrunjeni bršljanom, a u Hramu je otkrivena zlatna vinova loza; i to je neke navelo na zamisao da je bog, koji se tako štovao, bio princ Liber (Dioniz)." 

U svom eseju "O istoku u Delfima", Plutarh je objasnio kako je (prema njegovom učitelju, Amoniusu Sakasu, i koji je bio zadužen za Platonovu akademiju u Ateni) -  sublunarnim carstvom vladao "bog, odnosno demon, čija se služba bavi prirodom u raspadanju i stvaranju" i koji je poznat kao Had ili Pluton - za razliku od boga koji vlada nebeskim carstvom i to je Apolon. Prema Plutarhu: vrhovni bog, koji je odgovoran za stvaranje svijeta i kojega obično štuju neupućene mase, zapravo je zli bog; dok je pravi bog onaj koji je pogrešno optužen za zlo. Ovaj bog ili demon, trebao bi se zvati Had ili Pluton, bog Podzemlja ili sublunarnog carstva. Kao posrednik, Logos je glasnik bogova i njega je Plutarh izjednačavao sa Mitrom, "bogom posrednikom". 

Amonije Sakas je bio odgojen kao kršćanin, ali je napustio svoju religiju radi proučavanja Platona i razvio vlastitu verziju platonske filozofije. Rođen u Egiptu, Plotin, baš poput Plutarha, također je bio učenik Amonija Sakasa u Aleksandriji; možda je bio i posrednik za ideje Numenija iz Apameje, iz kraja 02. stoljeća. Prema crkvenom ocu Origenu, Numenije je ponudio alegorijska tumačenja spisa Mojsija i Proroka. Primijetio je: "Što je Platon drugo nego Mojsije koji govori atičkim grčkim." Za istraživanje Božje prirode, inzistirao je Numenius, treba se osvrnuti dalje od Platonove mudrosti, ili čak Pitagore, na "sve što su brahmani, Židovi, mudraci i Egipćani utvrdili". Tijekom Plotinova života je, njegov učenik Porfirije, izvijestio kako je preko Amonija Plotin "bio željan istražiti perzijske metode i sustav usvojen među Indijcima". Moshe Idel, vodeći znanstvenik židovske Kabale, naznačio je kako je potraga za mističnim jedinstvom u Plotinovoj misli možda izvedena iz židovskih izvora, moguće od Filona Aleksandrijskog i rabina Akive ben Josipa, glavnog osnivača rabinskog judaizma, koji je živio od 40. do 135. godine. 

Hermetizam

Prema ranom alkemijskom rukopisu: svećenica, koja sebe naziva Izidom i koja svoje spise upućuje sinu Horusu, izjavljuje da svoje znanje duguje prvom od anđela i proroka, Amnaelu, te objašnjava kako je svoju mudrost stekla kao nagradu za odnos sa njim. Tu je bila i Marija Židovka. Nijedan od njenih spisa nije sačuvan u cijelosti, ali kolege je spominju kao sličnu Mojsijevoj sestri, Miriam. Alkemičar Olimpiodor, iz 04. stoljeća, citira poznati odlomak, temeljem kojeg je oduvijek nazivana Židovkom. Njena učenja bila su rezervirana za Židove, jer je, govoreći o "svetosti" svoje knjige, rekla: "Ne dirajte Kamen mudraca, jer niste od Abrahamovog potomstva." Drugi važni alkemičari bili su Teozebija, kao i žena koja se nazivala Kleopatrom. Najznačajniji fragment, koji je Kleopatra ostavila, jedna je stranica simboličnih dijagrama. Jedna od slika prikazuje poznati simbol Ouroboros, zmiju koja guta vlastiti rep, uz frazu "Jedan je Sve", upisano unutar kruga.

Zosim iz Panopolisa (kraja 03. i početak 04. stoljeća) je vjerojatno bio najvažniji aleksandrijski alkemičar. Zosim je sastavio učenja mnogih ranijih adepta da bi stvorio ono što je nalikovalo enciklopediji alkemije. Detaljnije je objasnio temu i naveo je ime ranog majstora te umjetnosti, tajanstvenog Kemesa. Smatralo se da je Kemes napisao knjigu koju je nazvao Kema, prema kojoj su Sinovi Božji davali lekcije kćerima ljudskim. Od "Kemes" i "Kema" izvedeno je Kemija, ime koje je dano samoj umjetnosti. Grčko djelo "Kemija" bilo je oznaka za alkemiju, sve dok Arapi nisu dodali al-.

Za Zosima, Prvobitni Čovjek je Sin Božji ili Prvi Čovjek, i njegovo ime je Thoth:

"Kaldejci, Parćani, Medijci i Hebreji nazivaju ga Adam, što u tumačenju znači djevičanska Zemlja, krvavocrvena Zemlja, vatrena Zemlja i mesnata Zemlja. I te su naznake pronađene u zbirkama knjiga Ptolemeja, koje su pohranili u svakom hramu, a posebno u Serapeumu, kada su pozvali Asenu, glavnog svećenika Jeruzalema, da pošalje "Hermesa", koji je preveo cijeli hebrejski na grčki i egipatski." 

Alkemijski proces, za Zosima, "Mitraistička je Misterija, neizreciva Misterija." U biti, alkemičari su jezik kemijskih postupaka koristili kao alegoriju. Pretvaranje olova u zlato podrazumijevalo je pročišćenje duše uklanjanjem uzastopnih razina nečistoće, počevši sa  olovom, koje je (prema Mitraičkom sustavu, kako je opisao Celsus), prva vrata, planet Saturn, i zatim se uspinje kroz šest drugih planeta, kulminirajući Suncem, simboliziranim zlatom. Dakle, kako je Lindsay tvrdio, objašnjavajući alkemiju prema sustavu koji je popularizirao Numenius: "Smatralo se da duša, u svom usponu, vraća kvalitete koje je upila u svakoj fazi svog spuštanja. Dakle, svaki zastoj bio je svojevrsna transmutacija, u smislu relevantnog metala; nakon sedme promjene uslijedila je apsorpcija u blistavo blaženstvo osme sfere. Sišavši iz Ahura Mazdine prisutnosti kroz niska vrata Raka, duša se uzdigla kroz uzvišena vrata Jarca." 

Sabijanci

Neki su rekli da su se, nakon što je car Justinijan zatvorio Platonsku akademiju u Ateni (529.), posljednji neoplatonisti preselili na istok i na kraju nastanili u Harranu (danas jugoistočna Turska), gdje su se pridružili kultu Sabijanaca. Religija maniheizma, koju je osnovao perzijski prorok Mani, također je bila izvor utjecaja za sektu Mandejaca, koji su često izjednačeni sa Sabijancima. Prema Kölnskom Mani-kodeksu, Manijevi roditelji bili su članovi židovsko-kršćanske gnostičke sekte, poznate kao Elkesaiti. Njegova su učenja bila fuzija gnostičkog kršćanstva, sa dodirom ranijih zoroastrijskih i mitraističkih tradicija, gdje tvrdi kako je bog stvoritelj zao i nudi se spasenje kroz gnozu. Maniheizam je cvjetao između 03. i 07. stoljeća, i na svom vrhuncu je bilo jedna od najraširenijih religija na svijetu. Manihejske crkve i spisi bili su rašireni sve do Kine na istoku i Rimskog Carstva na zapadu. Nakratko su bili glavni suparnik kršćanstvu, prije širenja islama.

Manadejci se često identificiraju sa Sabejcima iz Harrana u Turskoj, ili im se pripisuju sličnosti. Prema muslimanskom učenjaku al-Biruniju: Sabejci su izvorno bili ostatak Židova prognanih u Babilon, gdje su usvojili učenja mudraca; vjeruje da su to pravi Sabejci. Međutim, on navodi da se isto ime primjenjivalo i na tzv. Sabejce iz Harrana, koji su svoj sustav izveli od Agatodemona, Hermesa, Walisa, Mabe, Sawara. Sabejci su se muslimanskim vlastima prijevarno identificirali kao "Sabejci" iz Kurana da bi dobili zaštitu islamske države - kao "Ljudi Knjige". U stvarnosti, Sabijci su naslijedili tradicije od sličnih židovsko-gnostičkih sekti, kao i prenijeli tradicije neoplatonizma i hermetizma u islamski svijet. Obožavali su planete, navodno bi žrtvovali dijete čije se meso kuhalo i od njega pravili kolače, koje bi pojela određena skupina štovatelja.

Ibn al-Nadim, arapski muslimanski znanstvenik i bibliograf, pod alkemijom je smatrao "znanstvene" tekstove koje su sastavili Sabijci, da bi prenosili otkrivenja svojih proroka, Agatodemona i Hermesa, koje su Sabijci poistovjećivali sa Setom i Henokom. Prema Jeanu Seznecu: "Zahvaljujući križarskim ratovima i prodiranju arapske filozofije i znanosti na Siciliju i u Španjolsku, Europa je upoznala grčke tekstove sa njihovim arapskim komentarima, uglavnom u latinskim prijevodima, koje su napravili Židovi. Rezultat je bio izvanredan porast ugleda astrologije, koja je između 12. i 14. stoljeća uživala veću naklonost nego ikada prije."

Naziv "alkemija" potvrđuje arapsko podrijetlo naziva "kemije", izvedeno iz arapskog izraza "al-kimiya". Arapi su fascinaciju alkemijom temeljili na djelu "Smaragdna ploča", Hermesa Trismegista, koje nije bilo poznato tijekom helenističkog doba. Arapi su Hermesa poistovjetili sa prorokom spomenutim u Kuranu, imena Idris, a koji je izjednačen sa prorokom Henokom iz Biblije. Baš kao što se Hermes poistovjećivao sa Henokom; tako je Seth, sin Adamov, poistovjećen sa Agatodaemonom. On je u kamen urezao imena mjeseci, godina i zviježđa, uz pomoć Božjeg anđela. No, tijekom 09. do 14. stoljeća, alkemijske teorije suočile su se sa  kritikama raznih praktičnih muslimanskih kemičara, uključujući: al-Kindija, al-Birunija, Avicennu i Ibn Halduna. Oni su u svojim djelima opovrgavali ideju transmutacije metala.

Braća iskrenosti

Važna posljedica utjecaja Sabijanaca i sufizma u islamskom svijetu bile su "Poslanice Ikhwan al Saffa wa Khullan al Wafa", ili „Braća iskrenosti i odanih prijatelja“, bratstva koje je cvjetalo u gradu Basri u Iraku u 09. i 10. stoljeću, a koje je bilo važan izvor inspiracije za velik dio sufijske tradicije, poput Ibn Arabija, kao i židovskih učenjaka Kabale. Iako su se Poslanice oslanjale na više tradicija, pripisivali su im zajedničko podrijetlo, drevnog židovskog filozofa Aristobula, u praćenju grčke filozofije do židovskih korijena. Pitagora je, prema Poslanicama, bio "monoteistički mudrac koji je potjecao iz Harrana". Poslanice su bile filozofska i religijska enciklopedija, koju znanstvenici smatraju odrazom elemenata pitagorejskih, neoplatonskih i magijskih tradicija,  sastavljene u 10. stoljeću poslije Krista. Neoplatonska teorija stvaranja emanacijom od jednog stvoritelja, zajedno sa idejom kako je cijelo stvorenje organizirano prema hijerarhijskom obrascu, bila je dominantna tema u Poslanicama. Njihova navedena svrha, slijedeći gnostičku tradiciju, bila je naučiti inicirante kako pročistiti svoje duše od tjelesnih i svjetovnih vezanosti, te se uzdići natrag do božanskog izvora.

Braća Iskrenosti slijedila su Sabijance u štovanju Idrisa, muslimansko ime za proroka Henoka, kojega su izjednačavali sa Hermesom, a u Kabali sa Metatronom. Braća su se redovito sastajala po utvrđenom rasporedu, tri večeri svakog mjeseca, i tamo su se održavali govori, očito o astronomiji i astrologiji, recitiranje himne, "Platonova molitva", "Idrisova molba", ili "tajni Aristotelov psalam". Tijekom svojih sastanaka, a moguće i tijekom triju blagdana koje su održavali, na datume ulaska Sunca u zodijačke znakove Ovna, Raka i Ravnoteže, sudjelovali su u liturgiji koja podsjeća na Sabijance. U Poslanicama se također hvalilo da se, uz predstavnike svih društvenih slojeva, njihov red sastojao od "filozofa, mudraca, geometrija, astronoma, prirodoslovlja, liječnika, proroka, gatara, bacača čarolija i čarolija, tumača snova, alkemičara, astrologa i mnogih drugih vrsta, previše da bi se sve nabrojalo." 

Izgubljena plemena Izraela 

Izakovi sinovi

Židovi koji su bili u ropstvu u Babilonu u 06. stoljeću prije Krista bili su samo ostaci dvaju izraelskih plemena: Jude i Benjamina. Više od stoljeća ranije, 721. godine prije Krista, sjeverno Kraljevstvo Izrael, koje je obuhvaćalo ostalih deset plemena, osvojili su Asirci i raspršili ih po zemlji Medijaca, po Iranu i Armeniji, nakon čega su od tada opisivani kao "izgubljeni". U židovskim i kršćanskim apokaliptičkim spisima i drugim djelima, Gog i Magog također su identificirani sa Deset izgubljenih izraelskih plemena. Ona su opisana kao veliki ratnici koji će pratiti povratak mesije, ili dolazak antikrista. Prema židovskoj eshatologiji: Gog i Magog su neprijatelji koje će Mesija poraziti na početku Posljednjih vremena, što bi tako i uvelo doba Mesije. Iako su biblijske reference na Goga i Magoga relativno rijetke, oni su zauzeli važno mjesto u apokaliptičnoj literaturi i srednjovjekovnoj legendi. Židovska eshatologija smatrala je Goga i Magoga neprijateljima. O njima se raspravlja i u Kuranu. U Knjizi Otkrivenja, Gog i Magog primjenjuju se na zle sile koje će se pridružiti Sotoni u velikoj borbi na kraju vremena. Nakon što Sotona bude vezan i okovan tisuću godina, biti će pušten i posljednji put će se podići protiv Boga. Okupiti će "narode na četiri kraja zemlje, Goga i Magoga" da bi napali svece i Jeruzalem. Bog će poslati vatru sa neba da ih uništi, a zatim će predsjedavati Posljednjim sudom.

Najvažnije je što će takva očekivanja, na kraju, pružiti osnovu za kasnije formulacije arijske rase. Europljani, potomci navodne arijske rase, danas poznatiji kao Indoeuropljani, nazivaju se i "bijelcima", jer su navodno izašli iz područja Kavkaza. Ove teorije formulirali su europski znanstvenici krajem 18. i 19. stoljeća da bi povezali Europljane sa poviješću okultnog znanja, koje je navodno sačuvano kroz povijest, od strane potomstva Sinova Božjih (iz Postanka) ili Palih anđela, a čija je rasa nastavljena u kombinaciji Goga i Magoga, Izgubljenih plemena Izraela, naroda poznatog kao Skiti. Svi oni su se naselili u stepama sjeverno od Kavkaza, od sliva rijeke Don u južnoj Rusiji i Ukrajini, do Altaja, planinskog lanca u srednjoj i istočnoj Aziji, gdje se spajaju Rusija, Mongolija, Kazahstan i regija Xinjiang u Kini. 

Kako je opisao Colin Gow, u knjizi "Crveni Židovi: Antisemitizam u apokaliptičnom dobu: 1200.-1600.", Izgubljena plemena Izraela, koja su u židovskim predajama srednjeg vijeka postala poznata kao "Crveni Židovi", bili su spoj triju odvojenih tradicija: proročkih referenci na Goga i Magoga, Deset izgubljenih plemena Izraela, ali i epizode iz Aleksandrove romanse. Genetska haplogrupa R1a rasprostranjena je u visokim koncentracijama na Balkanu, uključujući područje ondašnje grčke Makedonije, i  posebno Altajskim planinama u sjevernoj Mongoliji, povezujući misteriozno nasljeđe Aleksandra sa navodnim Izgubljenim plemenima Izraela, kao i Gogom i Magogom.

Haplogrupa R1 dalje je podijeljena na podhaplogrupe R1b (najčešća haplogrupa u zapadnoj Europi), i R1a (posebno R1a1), koja je jedinstvena po svojoj raznolikosti i rasprostranjenosti i nalazi se u različitim džepovima koncentracije u Poljskoj, sjevernoj Indiji i Altajskim planinama sjeverozapadne Mongolije. R1a1, koja se nalazi diljem Armenije, Gruzije i istočne Europe općenito, uključujući Sorbe, Poljake i mnoge ljude središnje Europe, nalazi se i u Finskoj. Mnogi R1a1 ljudi otišli su na zapad u Škotsku i Skandinaviju. Također je pronađeno u povišenim razinama među uzorkom izraelskog stanovništva koji su se samoproglasili aškenaskim Židovima, a posjeduje ga i otprilike polovica aškenaskih levita.

Drevne legende turskog naroda prate njihovo podrijetlo sa Altaja. U osmanskoj historiografiji je postojala dobro utemeljena genealoška naracija, koja je povezivala osmansku dinastiju sa Ezavom, sinom Izaka. Prorok Abraham imao je dva sina, Izaka i Izmaela. Izak je pak imao dva sina, Ezava i Jakova. Jakov se urotio sa svojom majkom Rebekom preuzeti (od brata Ezava) upravljanje po njegovom prirodnom pravu rođenja (kao prvorođenog sina). Jakov je kasnije promijenio ime u Izrael i postao predak plemena Izraela. Ezav je postao predak Edomaca. Hebrejska riječ "Edom" znači "crven". Hebrejska Biblija to povezuje sa imenom Ezava, starijeg sina hebrejskog patrijarha Izaka, jer je rođen "crven u cijelosti"; dok su njegovi navodni potomci, Edomci, često  povezivali sa crvenom kosom i zelenim ili plavim očima.

R1a se, također, nalazi u visokim koncentracijama u regiji Altaj. Haplogrupa R1a pronađena je u drevnim fosilima, koji su povezani sa kulturom "žičane keramike" i poznatim mumijama iz Tarima. Niz mumija je otkriveno u Tarimskom bazenu,  današnji Xinjiang. Navodno datiraju iz 1800. do 100. godine prije Krista. Tim H. Maira je zaključio je da su mumije zapadnoeuroazijske, možda su bili govornici indoeuropskog jezika. Nakon pregleda istočnoazijskih mongoloidnih ostataka, Mairov tim je izvijestio:

"Novi nalazi također prisiljavaju na ponovno ispitivanje starih kineskih knjiga, koje opisuju povijesne ili legendarne figure velike visine, sa duboko usađenim plavim ili zelenim očima, dugim nosovima, punim bradama i crvenom ili plavom kosom. Znanstvenici su tradicionalno ismijavali ove izvještaje, ali sada se čini da bi mogli biti točni." 

Neke etimologije sugeriraju da riječ Skiti, od "Sacae", potječe od "Isaac Sons", ili "Sinovi Izaka". Prema drevnom židovskom povjesničaru, Josipu Flaviju: Skiti, koje je on identificirao sa Gog i Magogom, "imaju svi tamnoplave oči i jarko crvenu kosu". Prema drevnim autorima: izraz "Skit" se, na kraju, počeo primjenjivati ​​na širok raspon naroda, "koji nisu imali nikakve veze sa izvornim Skitima" (npr. Huna, Gota, Turaka, Avara, Hazara, i drugih neimenovanih nomada). Skiti - poznati i kao Skiti, Sake, Sai, Iskuzai ili Askuzai - bili su euroazijski nomadi, vjerojatno su uglavnom koristili istočnoiranske jezike. Narodi, koji su živjeli na njihovom jugu,  spominjali su ih kao stanovnike velikih područja zapadne i središnje euroazijske stepe, od otprilike 09. stoljeća prije Krista do 04. stoljeća poslije Krista. Skiti se prvi put pojavljuju u asirskim analima kao Ishkuzai. To jest povezano sa modernim izrazom "Ashkenazi", od Ashkenaza, koji je prema Bibliji bio sin Magogovog brata, Gomera.

Skiti su bili začetnici haplogrupe R-M17, poznate i kao R1a1, koja će igrati istaknutu ulogu u raspravi o podrijetlu Arijevaca. Poput svojih predaka Skita - Hazari, turkijski narod sa područja današnje južne Rusije i Ukrajine, a koji je prešao na judaizam u 08. stoljeću -  također su opisani kao plavooki i crvenokosi. U djelu, "Povijest naroda strijelaca", armenski povjesničar iz 13. stoljeća, Grigor Akner, tvrdio je da Hazari potječu od Edomita. Crvena kosa se obično pronalazi u regijama židovskog ili srednjoazijskog podrijetla. Prilično je česta među aškenaskim židovskim stanovništvom, ali povremeno i među Berberima sjeverne Afrike. U Aziji se crvena kosa sporadično može pronaći u regijama sjeverne Indije i sjevernog Bliskog istoka; npr. područja Irana, Iraka, Sirije, Libanona, Jordana, Izraela i Palestine. Crvena kosa se može pronaći i među onima iranskog podrijetla, npr. Perzijanaca, Lura, Nuristanaca i Paštuna. Crvena kosa se, u najvećim koncentracijama, pronalazi u Škotskoj.

Romansa Aleksandra Makedonskog

Izgubljena plemena Izraela zaokupila su maštu židovskih znanstvenika, uključujući Sadiju Gaon i Mojsija Ibn Ezru, koji su spominjali prisutnost zamišljenih Izgubljenih plemena Izraela na teritorijima Afganistana i Pakistana. Posebno visoke koncentracije R1a1 se pronalaze među Paštunima u Afganistanu, koji sami tvrde da potječu i od Aleksandra Velikog i od Izgubljenih plemena Izraela. Prema Židovskoj enciklopediji: "Uvođenje helenske kulture u Siriju i Egipat, vjerojatno je imao veći utjecaj na razvoj judaizma, nego bilo koja pojedinac koji nije Židov po rasi." Zbog Aristotela, svog učitelja, Aleksandar je bio pozitivno nastrojen prema Židovima. Prema Židovskoj enciklopediji: "Kao Grk koji je najviše utjecao na razvoj židovskog uma, Aristotel je jedan od rijetkih pogana kojima se bavi židovska legenda." Aristobul, židovski filozof iz 03. stoljeća prije Krista, tvrdio je da su židovska objava i Aristotelova filozofija - identične.

Josip Flavije je čak sugerirao da je Aristotel svoju doktrinu izveo izravno iz judaizma: "Neću sada objašnjavati kako su ti pojmovi o Bogu osjećaji najmudrijih među Grcima i kako su odgojeni na načelima koja im je on [Mojsije] pružio." Josip je sačuvao sljedeći odlomak iz "Klearcha":

"U svojoj prvoj knjizi o snu, on pripovijeda o Aristotelu, svom učitelju, da je razgovarao sa Židovom; i njegov vlastiti izvještaj bio je da je ono što je taj Židov rekao zaslužilo divljenje i pokazalo filozofsku erudiciju. Prvo što govorimo o rasi, čovjek je bio Židov po rođenju i došao je iz Celesirije [Palestine]. Ovi Židovi potječu od filozofa iz Indije. U Indiji se filozofi nazivaju Kalani, a u Siriji Židovi, uzimajući ime po zemlji koju nastanjuju, a to je Judeja; ime njihovog glavnog grada prilično je teško izgovoriti: zovu ga Jeruzalem. Sada se ovaj čovjek, koji je bio gost mnogih ljudi, spustio sa visoravni na morsku obalu [Pergam]. Bio je Grk ne samo po jeziku, već i po duši; toliko da je, kada smo se našli u Aziji, na otprilike istim mjestima kamo je i on došao, razgovarao s nama i s drugim učenim ljudima kako bi iskušao našu mudrost. A budući da je imao odnose s velikim brojem mudraca, prenio nam je više vlastitog znanja." 

Aleksandar je bez ikakvog otpora marširao kroz Palestinu - osim u slučaju Gaze, koja je sravnjena sa zemljom. Aleksandar se po imenu spominje samo u apokrifnoj knjizi Makabejaca. Pretpostavlja se da Knjiga proroka Daniela aludira upravo na njega kada govori o moćnom kralju, koji će "ustati, koji će vladati velikom vlašću", čije će kraljevstvo biti uništeno nakon njegove smrti. Josip Flavije također bilježi da je Aleksandar Veliki navodno posjetio Židove u Jeruzalemu, nakon što je zauzeo Gazu. Kada je Aleksandar vidio Jaduu, velikog svećenika židovskog, poštovao je njegovog Boga. Kada je Parmenio, general, izrazio iznenađenje Aleksandrovim činom, Aleksandar je odgovorio: "Nisam se klanjao njemu, nego Bogu koji ga je počastio ovim visokim svećeništvom; jer sam upravo tu osobu vidio u snu, u ovoj istoj odori, kada sam bio kod Diosa u Makedoniji, koja me, dok sam razmišljao kako bih mogao steći vlast nad Azijom, potaknula da ne oklijevam, već da hrabro prijeđem preko mora, obećavajući da će voditi moju vojsku i dati mi vlast nad Perzijancima." Kada mu je pokazana Knjiga proroka Daniela, koja je izjavljivala da će jedan od Grka uništiti carstvo Perzijanaca, pretpostavio je kako je upravo on ta osoba.

Na zahtjev velikog svećenika, Aleksandar je Židovima dao pravo neka žive po zakonima svojih predaka i oslobodio ih plaćanja danka, u sedmoj godini od oslobođenja. Židovima Babilonije i Medije također je dao slične povlastice. Iz zahvalnosti, Židovi su se složili da će svako dijete rođeno sljedeće godine nazvati "Aleksandar". Zato je ime Aleksandar, ili skraćeno Sender, postalo uobičajeno židovsko ime, čak i do danas. U Talmudu i Midrašu postoje brojni legendarni izvještaji o Aleksandru, uključujući posjet područjima Amazonki. Talmud također prepričava: kada su Samarijanci dobili dopuštenje od Aleksandra da unište Hram u Jeruzalemu, veliki svećenik Simon Pravedni izašao mu u susret. Ugledavši Simona, Aleksandar je pao ničice pred njegove noge i objasnio svojim zapanjenim suputnicima da je slika židovskog velikog svećenika uvijek s njim u bitci, boreći se uz njega i vodeći ga do pobjede. Šimun je iskoristio priliku da opravda stav svojih židovskih sunarodnjaka, izjavivši da nisu buntovnici, već da su se molili u Hramu za Aleksandrovu dobrobit i dobrobit njegovih posjeda.

Prema Josipu Flaviju (u "Židovskim starinama"): kada se Aleksandar susreo sa židovskim velikim svećenikom Jaduom u Jeruzalemu i okupljenim Židovima, pokazana mu je knjiga proroka Daniela; tu je povjerovao on sam ispunjenje tog proročanstva i bio je time zadovoljan. Aleksandar se, također, od davnina poistovjećuje sa rogatim likom iz Biblije, koji svrgava kraljeve Medije i Perzije. U proročanstvu Daniela 8, Daniel ima viziju ovna sa dva duga roga. Stih 20 objašnjava: "Ovan, kojeg si vidio s dva roga su kraljevi Medije i Perzije". Ovu identifikaciju nastavili su prihvaćati crkveni oci. Aleksandar je bio poznat kao "dvorogi", u ranim legendama. Opis je, u konačnici, mogao stići iz slike Aleksandra koji nosi rogove boga ovna Zeusa-Amona, kako je popularizirana na kovanicama diljem helenističkog Bliskog istoka.

Izvještaji "Aleksandrove romanse", napisane na grčkom jeziku prije 338. godine, prikazuju enigmatični lik, spomenut i u Kuranu, po imenu Dhul-Qarnayn, doslovno "Onaj sa dva roga". Ovaj lik su neki muslimanski (i drugi) komentatori poistovjetilili sa Aleksandrom Velikim. Mnogi moderni muslimani se ne osjećaju ugodno zbog ove identifikacije, jer je Aleksandar navodno bio poganin. Međutim, njihove priče su identične. Kao što je istaknuo Peter G. Bietenholz, kombinirajući dva odlomka u Josipovim "Židovskim starinama", sa jednim ulomkom iz njegova "Židovskog rata": "Saznajemo da je Magog, sin Jafetov, bio osnivač Magogaja, općepoznatih kao Skiti. Živeći u područjima Tanaisa [rijeka Don] i Maotskih močvara (Azovsko more), Skiti su porazili jednog od generala Aleksandra Velikog. Kako bi spriječio daljnje napredovanje, Aleksandar ih je zaključao na njihovom teritoriju,  blokirajući im prolaz kroz Kavkaz željeznim vratima." 

Osim "Aleksandrove romanse", Pseudo-Kalistena, sirijska verzija također uključuje kratki dodatak, danas poznat kao "Sirijska Aleksandrova legenda". Ovaj izvorni sirijski tekst je napisan u sjevernoj Mezopotamiji (oko 629.-630. godine), što je nešto više od desetljeća nakon otkrića priče o Zul-Karnajnu, ali prije muslimanskog osvajanja Sirije, kao i rezultirajuće predaje Jeruzalema 636. godine. Sadrži dodatne motive, koji se ne nalaze u najranijoj grčkoj verziji Romanse, uključujući epizodu gdje Aleksandar gradi zid protiv Goga i Magoga. U Aziji je na razvoj Romanse duboko utjecala takozvana "Kršćanska legenda o Aleksandru", iako ovo apokaliptično djelo nije bilo poznato na Zapadu, sve dok sirijska verzija nije objavljena. 

U izvještaju koji se nalazi u 18. poglavlju Kur'ana, "Pećina", Zul-Karnajn se ne poistovjećuje sa Aleksandrom, ali priče su gotovo identične. Ovo poglavlje je objavljeno Muhamedu kada je njegovo pleme, Kurejšije, poslalo dvojicu ljudi neka otkriju mogu li im Židovi savjetovati je li Muhammed pravi Božji prorok. Rabini su im rekli da pitaju Muhameda o tri stvari, od kojih je jedna bila o čovjeku koji je putovao i stigao na istok i zapad Zemlje, te kakva je njegova priča. Prema islamskoj tradiciji, ajeti su objavljeni u razdoblju koje je prethodilo sastavljanju sirijske Aleksandrove legende. Ipak, kako je istaknuo Kevin Van Bladel, gotovo svaki element u kur'anskoj verziji priče također je ispričan i u sirijskoj "Aleksandrovoj legendi", ali detaljnije, prilično duže. Svaki od pet dijelova kur'anskog izvještaja ima podudaranje u sirijskom tekstu, te je predstavljen potpuno istim redoslijedom. Zul-Karnajn je opisan kao veliki i pravedni vladar, koji je izgradio zid od željeza i bakra, što sprječava Goga i Magoga da napadnu ljude koje je sreo na svom putovanju na istok, "mjesto izlaska sunca". Tamo susreće narod kojem Bog nije pružio zaštitu od Sunca, što je moguća referenca na rane bijelce bijele puti. Prema islamskim tradicijama, nesposobni proći zid, Gog i Magog od tada kopaju pod zemljom, te će izroniti iz zemlje u vrijeme povratka Mesije Isusa da bi nanijeli štetu zemlji, ali Isus će se moliti Bogu da ih iskorijeni. Zid se često poistovjećuje sa Kaspijskim vratima Derbenta u Rusiji, kao i sa prijevojem Darial, na granici između Rusije i Gruzije. Alternativna teorija ga povezuje sa Velikim zidom Gorgana, poznato i kao "Aleksandrov zid", na jugoistočnoj obali Kaspijskog jezera, od kojih je 180 km još uvijek sačuvano do danas. U muslimanskom svijetu je poduzeto nekoliko ekspedicija, u pokušaju da se pronađe i prouči Aleksandrov zid. Ranu ekspediciju u Derbent je poslao nasljednik proroka Muhameda, kalif Omer, tijekom arapskog osvajanja Armenije, gdje su za zid čuli od pokorenih armenskih kršćana. Ekspediciju su zabilježili Al-Tabarani, Ibn Kathir i muslimanski geograf Yaqut al-Hamawi. Konačno, na drugim mjestima u Kuranu se spominje kako će kraj svijeta biti označen oslobađanjem Goga i Magoga iza zida, dok drugi apokaliptični spisi izvještavaju da će njihovo uništenje, od strane Boga u jednoj noći, uvesti Sudnji dan.

(Ovo je samo slika iz filma)

Brahmani

Između 500. i oko 230. pr. Kr., u razdoblju perzijske okupacije, indijska astronomija je prvi bila upoznata sa babilonskim metodama. Oko 535. pr. Kr., perzijski car Kir Veliki je pokrenuo kampanju za apsorpciju dijelova Indije u svoje Ahemenidsko Carstvo. Uz kratku stanku, i nakon njegove smrti, kampanja se nastavila pod Darijem Velikim, koji je počeo ponovno osvajati bivše provincije i dalje širiti granice Carstva. Oko 518. pr. Kr., perzijska vojska prodrla je dublje u Indiju i započela drugo razdoblje osvajanja, pripojenjem regija do današnjeg Punjaba. Na svom vrhuncu, Perzijsko Carstvo je uspjelo preuzeti kontrolu nad većim dijelom današnjeg Pakistana i uključiti ga u svoj teritorij. Prema grčkom povjesničaru, Amijanu Marcellinusu, Darijev otac Histasp, Kirov rođak, bio je poglavar mudraca i učio je kod brahmana:

"Histasp, vrlo mudar monarh, Darijev otac. Dok je hrabro prodirao u udaljenije krajeve gornje Indije, došao je do određenog šumovitog utočišta, čiji su vlasnici, njegovom mirnom tišinom, bili brahmani, ljudi uzvišenog genija. Iz njihovog učenja naučio je principe kretanja svijeta i zvijezda, te čiste obrede žrtvovanja, koliko je mogao; a od onoga što je naučio, dio je unio u umove mudraca, koje su oni tradicijom prenijeli kasnijim generacijama, svaki podučavajući svoju djecu i dodajući im vlastiti sustav proricanja." 

Grčke astronomske ideje, naslijeđene također od Babilonaca, počele su ulaziti u Indiju u 04. stoljeću prije Krista, nakon osvajanja Aleksandra Velikog. U svom najvećem opsegu, Seleukidsko carstvo, koje je proizašlo iz Aleksandrovih osvajanja, obuhvaćalo je središnju Anatoliju, Perziju, Levant, Mezopotamiju, uz ono što je danas Kuvajt, Afganistan, dijelovi Pakistana i Turkmenistana. Aleksandar je osnovao nekoliko gradova u Baktriji, kao i upravu koja je trajala više od dva stoljeća pod Seleukidskim Carstvom i Grčko-baktrijskim kraljevstvom. Cijelo vrijeme su bili u izravnom kontaktu sa indijskim teritorijem, što se produžilo i tijekom Kušanskog Carstva, inspiriranog Grčkom. Makedonske satrape je potom pokorilo Maurjansko Carstvo, pod vladavinom Čandragupte Maurije. Nakon sloma Maurjanskog Carstva, grčko-budizam je nastavio cvjetati pod Grčko-baktrijskim kraljevstvom, Indo-grčkim kraljevstvima, kao i Kušanskim Carstvom. Grčko-baktrijci su održali snažnu helenističku kulturu na vratima Indije i tijekom vladavine Maurjanskog Carstva u Indiji, što pokazuje arheološko nalazište Ai-Khanoum u sjevernom Afganistanu. Kada je Šunga Carstvo srušilo Maurja Carstvo (oko 180. pr. Kr.), grčko-baktrijci su se proširili u Indiju, gdje su osnovali Indo-grčko kraljevstvo, pod kojim je budizam mogao procvjetati. Menander I. Soter je bio grčko-baktrijski, a kasnije i indo-grčki kralj, koji je upravljao velikim teritorijem SZ regija Indijskog potkontinenta, iz svoje prijestolnice Sagala. Menander je poznat po tome što je postao pokrovitelj i preobraćenik na grčko-budizam, te se smatra najvećim od indo-grčkih kraljeva.

U mnogim od ovih dijelova postoje narodi koji i dalje tvrde da potječu od Aleksandra, a ponekad kažu da potječu od Izgubljenih plemena Izraela. "Bene Izrael" ("Sinovi Izraela") su povijesna zajednica Židova, za koje se smatra da su potomci jednog od Izgubljenih plemena Izraela, koji su se tamo naselili prije stoljeća. Genetska analiza pokazuje da se Bene Izrael iz Indije grupira sa autohtonim stanovništvom zapadne Indije, ali imaju jasnu očevu vezu sa stanovništvom Levanta. Nedavna detaljnija studija o indijskim Židovima je izvijestila kako se očevo podrijetlo indijskih Židova sastoji od haplogrupa specifičnih za Bliski istok, kao i od uobičajenih južnoazijskih haplogrupa, uključujući R1a. Mit o podrijetlu Čitpavanskih brahmana, hinduističke maharaštrijske brahmanske zajednice koja nastanjuje Konkan, obalno područje države Maharashtra u Indiji - kao brodolomnika kojima se brod razbio na tim obalama je sličan mitološkoj priči o Bene Izrael Židovima iz okruga Raigad, koji tvrde da su potomci Izgubljenih plemena Izraela. Bene Izrael tvrdi da su Čitpavani također židovskog podrijetla.

(Ma, i ovo je film, snimljen prema jako dobroj knjizi. Jel' znate kako završava ta priča?)

Južnoazijske populacije imaju najveće koncentracije R1a1a, sa najvećim koncentracijama zastupljenim među brahmanskom kastom iz zapadnog Bengala u Indiji. Brahmani su bili najviši rang, od četiri društvene klase indijskog kastinskog sustava, klasnog sustava koje je utemeljeno na rođenju. Indijske kaste ili "Varne" uključuju: brahmane (svećenike), kšatrije (vladare i vojsku), vaišje (trgovce i poljoprivrednike), šudre (seljake) i dalite (nedodirljive). Indijski klasni sustav je jedinstven, jer nijedna druga velika kultura povijesno nije koristila potpuno nasljedni klasni sustav koji je bio toliko definiran i vezan za njihovu vjeru kao Indijci.  Unatoč pokušajima da se njegov postanak pripiše drevnim "Arijcima", indijski kastinski sustav je kasnijeg razvoja. Umjesto toga, indijski kastinski sustav gotovo točno odgovara klasnom sustavu koje je opisano u Platonovoj "Državi". Platon je svoje pravedno društvo podijelio u tri klase: čuvare, ili "Kraljeve-filozofe", upućene u magijska učenja Kabale kako je opisano u Mitu o Eru, te klase ratnika i proizvođača. 

Gimnosofisti

Budističke misionare je car Ašoka poslao iz Indije u Siriju, Egipat i Grčku. Elmar R. Gruber i Holger Kersten predložili su da su Therapeutae (egipatska sekta o kojoj izvještava Filon Aleksandrijski i koja je bila u srodstvu sa Esenima) možda čak bili potomci Ašokinih izaslanika. Neki moderni povjesničari sugeriraju da je naziv za Therapeutae "moguća deformacija pali riječi, Theravāda, oblika budizma". Budistički nadgrobni spomenici iz ptolomejskog razdoblja su pronađeni u Aleksandriji, ukrašeni su prikazima dharma kotača. Gnostička znanstvenica, Elaine Pagels, spomenula je: "Trgovački putevi između grčko-rimskog svijeta i Dalekog istoka otvarali u vrijeme kada je gnosticizam cvjetao (80.-200. godine); generacijama su budistički misionari prozelitizirali u Aleksandriji." Pagels također izvještava da je Hipolit, kršćanski učenjak u Rimu, pisao o "herezi" indijskih brahmana.

Grci su bili svjesni klase indijskih filozofa, i nazivali su ih Gimnosofima. U djelu "O obrazovanju", grčki filozof Klearchus iz Solija, je tvrdio da su "gimnosofisti potomci mudraca". U tekstu koji citira Josip Flavije, Klearh je izvijestio o dijalogu sa Aristotelom, koji je izjavio da su Hebreji potomci indijskih filozofa:

"Židovi potječu od indijskih filozofa; Indijci ih nazivaju Kalami, a Sirijci Judejci, a ime su dobili po zemlji koju nastanjuju, a koja se zove Judeja; ali ime njihovog grada vrlo je nezgodno, jer ga zovu Jeruzalem." 

Iako nisu imenovani u Novom zavjetu, prema zapadnoj crkvenoj tradiciji, biblijski mudraci, također poznati kao Tri mudraca, za koje se stigli nakon Isusova rođenja, bili su: Melkior (perzijski učenjak), Baltazar (babilonski učenjak) i Kaspar (indijski učenjak).  Ova imena očito potječu iz grčkog rukopisa, koji je vjerojatno sastavljen u Aleksandriji oko 500. godine i preveden na latinski pod naslovom "Excerpta Latina Barbari". Jednog od kandidata za podrijetlo imena Kaspar se pojavljuje u "Tominim evanđeljima" kao Gondofar, tj. Gudafarasa, koji je proglasio neovisnost od Arsakida i postao prvi indopartski kralj, a navodno ga je posjetio apostol Toma. Prema Ernstu Herzfeldu, njegovo ime sačuvano je u afganistanskom gradu Kandaharu, za koji se kaže da ga je osnovao pod imenom Gundofaron. Povjesničar, Ivan iz Hildesheima, prenosi predaju iz drevnog grada Taksile na Putu svile, u današnjem Punjabu u Pakistanu, da je jedan od mudraca prošao kroz taj grad na putu za Betlehem.

Tijekom svojih putovanja, Apolonije iz Tijane se družio sa brahmanima Indije, gimnosofistima Egipta i babilonskim mudracima, koji su ga inicirali u "kaldejske misterije". Prema njegovom biografu, Filostratu, za Apolonija se također kaže da je putovao u Indiju i da su ga tamo dočekali njihovi kraljevi; zajedno sa Damisom, svojim pratiteljem, četiri mjeseca je bio gost brahmana. Apolonije je prije dolaska u Egipat upoznao gimnosofiste iz Indije i više puta je uspoređivao etiopske gimnosofiste sa ovima. Smatrao ih je izvedenim od Indijaca. Živjeli su bez ikakvih koliba ili kuća, ali su imali sklonište za posjetitelje. Nisu nosili nikakvu odjeću, stoga su se uspoređivali sa olimpijskim sportašima. Podijelili bi s njim vegetarijanski obrok. U Rimu je Apolonije uhićen i suđen pred carem Domicijanom zbog čarobnjaštva, zbog predviđanja kuge u Efezu. Apolonije se branio tvrdeći da je samo njegova umjerena prehrana održavala njegova osjetila budnima i omogućila mu da vidi sadašnjost kao i budućnost. Prema njegovom biografu, iako poslije oslobođen, Apolonije je ipak uspio neobjašnjivo nestati iz sudnice.

Postojali su i kontakti između gnostika i Indijaca. Sirijski gnostički teolog, Bar Daisan, opisao je u 03. stoljeću svoje razmjene sa  misijama svetih ljudi iz Indije, koji su prolazili kroz Siriju na putu do Elagabala, za vrijeme drugog rimskog cara iz dinastije Sever. Nekoliko znanstvenika je ukazalo na zapanjujuće sličnosti između gnosticizma i raznih indijskih i budističkih tradicija. Kao što je primijetio Stepen A. Kent: tibetanski budistički znanstvenik Giuseppe Tucci je priznao "iznenađujuću simultanost" između "unutarnje proživljene psihološke drame", Tantre i gnosticizma. Edward Conze, poznati budistički znanstvenik, identificirao je "osam osnovnih sličnosti između gnosticizma i mahajanskog budizma", te nadalje naveo dodatnih 23 moguće sličnosti. Koptski znanstvenik, Jean Doresse, osvrnuo se na moguća "otkrića", koja se mogu pronaći između gnosticizma i "određenih tekstova indijske književnosti istog razdoblja". 

U svojoj "Crkvenoj povijesti", Euzebije, kršćanski biskup Cezareje iz 03. stoljeća, pisao je o židovskim naseljima u Indiji koja su postojala već u 01. stoljeću. Raspravljao je o aleksandrijskom stoičkom filozofu imena Panten, koji je "bio poslan čak u Indiju" da bi evangelizirao "pogane na Istoku". Panten, poznat kao učitelj Klementa Aleksandrijskog i Origena, otputovao je ubrzo nakon vladavine Marka Aurelija, što ga smješta u Indiju oko 181. godine. Sveti Jeronim spominje rođenje Bude, za kojeg kaže da je "rođen iz boka djevice". Rani crkveni otac, Klement Aleksandrijski, također je bio svjestan postojanja Bude, jer piše u svojim "Stromatama": "Indijski gimnosofisti također su među njima, kao i drugi barbarski filozofi. A od njih postoje dvije klase, neke od njih nazivaju se Sarmane, a druge brahmani." 

Lijeva tantra

Najveći muslimanski putnik, al-Biruni, tvrdio je da je perzijski prorok Mani također otišao u Tibet, i da se "većina" zemlje pridržavala njegove religije. Početni kršćanski pisci iz 03. i 04. stoljeća, poput Hipolita Rimskog i Epifanija, pisali su o Skitijanusu, koji je, prema H.G. Rawlinsonu, bio prvi Aleksandrijac koji je posjetio Indiju, oko 50. godine. Skitijan se potom upoznao sa indijskom filozofijom i naučio (prema Epifaniju) kako "sve dolazi iz dva korijena ili dva principa". Skitjanov učenik, Terebinth,  predstavio se kao "Buddha", i prvo otišao u Palestinu i Judeju, gdje je "postao poznat i osuđen". Na kraju se nastanio u Babilonu, gdje je prenio svoja učenja Maniju. Manihejske crkve i spisi bili su rasprostranjeni sve do Kine na istoku, i do Rimskog Carstva na zapadu. Nakratko je manihejstvo bilo glavni rival kršćanstvu prije širenja islama. Maniheizam se proširio na Tibet tijekom Tibetanskog Carstva. Međutim, u "Kriteriji autentičnih Svetih pisama", koje se Trisongu Detsenu, autor napada maniheizam i  optužujući Manija da je heretik, koji je uzimao ideje iz svih vjera i pomiješao ih u izopačen oblik.

Kako je Nathan Katz primijetio: Židovi su živjeli u sjeverozapadnoj regiji današnje Kine barem od 08. stoljeća. Pan Guangdan (poznat i kao Quentin Pan), kineski sociolog, specijaliziran za Židove, tvrdio je da je židovska prisutnost postojala u Guangzhouu (Kantonu), Ganpuu i Hangzhouu tijekom kasne dinastije Tang, tj. tijekom 09. stoljeća; uz srednjovjekovne zajednice u Ningbu, Pekingu, Quanzhouu, Ningxiji, Yangzhouu i Nanjingu, te u poznatoj zajednici u Kaifengu, tijekom srednjeg vijeka. Tibet je, dakle, sugerira Katz, "bio praktički okružen židovskim naseljima, ma koliko mala bila, u Indiji, Kašmiru, Turkestanu i Kini. Čini se kao da je Tibet u jednom trenutku kontrolirao grad, Khotan, židovsku zajednicu, tijekom osmog stoljeća". Kašmirci, poput Pathana, vjeruju da potječu od navodnih Izgubljenih plemena Izraela. Katz nadalje sugerira kako se čini da postoji i daljnja religijska veza između židovskog mesijanizma i tibetanskog sustava Kalachakra.

Tantra se najčešće povezuje sa seksom i često se zamjenjuje za Kama Sutru. Tantra je stil vjerskog rituala i meditacije, nastao u srednjovjekovnoj Indiji i najkasnije do 05. stoljeća. Nakon toga je utjecala na hinduističke tradicije i proširila se, zajedno sa budizmom, u istočnu i jugoistočnu Aziju. Tantrički seks, ili seksualna joga, odnosi se na niz praksi u hinduizmu i budizmu, u ritualiziranom kontekstu, i često povezano sa antinomijskim tendencijama. Dok su elementi kršenja tabua simbolični za Tantru "desnog puta" (Dakshinachara), doslovno se prakticiraju putem Tantre "lijevog puta" (Vamachara). Vamachara je način štovanja ili sadhana (duhovna praksa), koja se smatra heretičkom prema vedskim standardima. Tajni rituali mogu uključivati ​​gozbe (jelo i piće) inače zabranjenih tvari, seks, groblja, uz defekaciju, mokrenje i povraćanje. Najvažnije je ritualno seksualno sjedinjenje,  poznato kao Maithuna i odražava "sveti brak" iz gnosticizma, tijekom kojeg muškarac i žena postaju božanski: ona je božica Shakti, a on je bog Shiva. Posebno su se sjeme i menstrualna krv, proizvedeni ritualnim seksom između gurua i njegove supruge, smatrali "supstancama moći", čak se ritualno unosili. U tibetanskoj budističkoj tradiciji se tvrdi kako je povijesni Buda podučavao Tantru. Ali, budući su to bila "tajna" učenja, i bila prenešena samo sa gurua na učenika, općenito su zapisana nakon njegovih drugih učenja. Međutim, povjesničari tvrde da je pripisivanje ovih učenja Budi "očito apsurdno". 

Iako neke priče prikazuju dolazak budizma u Tibet ranije, religija je formalno uvedena tijekom Tibetanskog Carstva, između 07. i 09. stoljeća. Tradicionalni izvori Vajrayane kažu da su tantre i lozu Vajrayane podučavali Sakyamuni Buda, i druge ličnosti poput bodhisattve Vajrapanija i Padmasambhava, tantričkog budističkog Vajra majstora iz Indije. Vajrayana budizam je u početku uspostavljen u Tibetu u 08. stoljeću, kada su razne ličnosti (npr. Sakyamunija ili Padmasambhāve) bile pozvane od strane kralja Trisonga Detsena. On je uspostavio budizam kao službenu religiju države. Padmasambhavi, kojega Tibetanci smatraju Guru Rinpocheom, pripisuje se izgradnja prve samostanske zgrade, Samye. Ješe Tsogjal, smatra se majkom tibetanskog budizma, bila je članica dvora Trisong Detsena, te postala učenicom Padmasambhave i njegove glavne supruge, Karmamudre.

Postoje dokazi koji pokazuju da je kršćanstvo pronašlo put u zemlje jugoistočne i istočne Azije, čak i prije dolaska zapadnih misionara, naporima trgovaca i misionara nestorijanizma, hereze koja se netočno pripisuje Nestoriju. U 13. stoljeću su putnici, poput Giovannija de Piano Carpinija i Williama od Ruysbroecka, slali su izvješća o budizmu na Zapad i primijetili određene sličnosti sa nestorijanizmom. Sinkretizam između budizma i nestorijanizma bio je raširen duž Puta svile u antici i srednjem vijeku, i posebno vidljiv u srednjovjekovnoj Crkvi Istoka u Kini. To je bilo posebno vidljivo u dokumentima Jingjiao, nestorijanskim dokumentima, poznato i kao "Isusove sutre", zbirci tekstova na kineskom jeziku koje su povezane sa misijom Alopena, biskupa Crkve Istoka iz sasanidske Mezopotamije, iz 07. stoljeća. Rukopisi datiraju iz razdoblja između 635. godine (Alopenov dolazak u Kinu) i oko 1000. godine (špilja, u blizini Dunhuanga, gdje su dokumenti otkriveni - zapečaćena). Među tim dokumentima pronađen je iznenađujući primjer iz "Knjige proricanja", koji je prilagođen budizmu, i koji nagovještava gnostički utjecaj:

"Čovječe, tvoj saveznik je bog zvan "Isus Mesija". On djeluje kao Vajrapani i Sri Sakyamuni. Kada se otvore vrata sedam razina neba, ostvariti ćeš jogu, koju ćeš primiti od suca sa desne strane Boga. Zbog toga čini što god želiš bez srama, straha ili strepnje. Postati ćeš osvajač i neće biti demona, niti duhova koji te sprječavaju. Tko god baci ovu kocku (mo), biti će vrlo dobro." 

Najjači dokaz o sudjelovanju kršćanskih misionara u ranom Tibetu dolazi iz pisama Timoteja I., patrijarha Nestorijanske crkve između 780. i 823. godine, i to se preklapa sa vladavinama trojice velikih tibetskih budističkih careva: Trisonga Detsena, Senalega i Ralpachena. Poznato je da je Timotej I. posvetio metropolite za Damask, Armeniju, Dailam i Gilan u Azerbajdžanu, Rai u Tabaristanu, Sarbaz u Segestanu, za Turke Srednje Azije, za Kinu, a moguće i za Tibet. Prema Azizu S. Atiji, primjer utjecaja nestorijanizma jest opstanak njegovog rituala u modificiranom obliku u lamaizmu Tibeta, uključujući upotrebu svete vode, tamjana i odjeće, što je slično nestorijanskim praksama. Nestorijanski križevi su pronađeni su na nekoliko mjesta, i bili su stilom vrlo slični onima u Perziji, Kini (kod Sian-fu-stele), kao i onima u Tibetu i Armeniji.

Židovi Cochin

Evanđelje po Tomi, gnostičko evanđelje pronađeno u blizini Nag Hammadija u Egiptu, nazvano je po apostolu Tomi, za kojeg kršćani u Kerali, na malabarskoj obali, tradicionalno vjeruju da je proširio kršćanstvo među Židovima ondje. Edward Conze, britanski znanstvenik budizma, istaknuo je da su "budisti bili u kontaktu sa kršćanima Tome [kršćanima koji su poznavali i koristili Evanđelje po Tomi] u južnoj Indiji." U 09. stoljeću, Ibn Wahab je pisao o Židovima Cochin (poznati i kao Malabarski Židovi), židovskoj zajednici Cranganore, blizu Kochija (Cochin), na malabarskoj obali, u jugozapadnoj Indiji. Tvdri se da njihovi korijeni potječu iz vremena kralja Salomona. Čineći jednu od tri glavne zasebne židovske zajednice u Indiji, Židovi Cochin se na hebrejskom nazivaju Cochinim, iako većina njih sada živi u Izraelu. Naselili su se u Kraljevstvu Cochin, koje je sada dio države Kerala. Prema djelu, "Povijest učenjaka" (1699.), objavljeno u Engleskoj: iz Indije je doneseno pismo na hebrejskom jeziku, gdje su Židovi Cochin prepričali priču o dolasku svojih predaka u Malabar, nakon što su Rimljani uništili Drugi hram. Prema Josipu Flaviju: tijekom opsade Masade od strane rimskih trupa na kraju Prvog židovsko-rimskog rata i koja je rezultirala uništenjem Drugog hrama, mučenici Sicarii koji su počinili masovno samoubojstvo su bili inspirirani govorima svog vođe Eleazara neka slijede primjer indijskih filozofa, primjer neustrašivosti, temeljen na čvrstom vjerovanju u vječnost duše. Prema pismu, kralj koji je u to vrijeme vladao Indijom dodijelio im je provinciju zvanu Shingly (Cranganore), u blizini grada Cochina (Kochi).

Do 21. stoljeća je Indija brojala najveći broj Židova, od bilo koje zemlje istočno od Irana. Prema Nathanu Katzu, u djelu "Kontakti između židovskih i indo-tibetanskih civilizacija kroz stoljeća: Neka istraživanja": na Zapadu se naš numerički sustav označavanja netočno naziva "arapskim brojevima", ali su ga, zapravo, Židovi donijeli iz Indije, i preko Bliskog istoka u Europu. Mnogi arapski putnici bilježe židovsku prisutnost u Indiji. Geograf iz 09. stoljeća, Abu Said al-Hassan, spomenuo je židovske zajednice u Indiji i na Cejlonu. Al-Biruni je izvijestio: "Prije su jedan ili dva stranca mogla ući [u Kašmir], posebno Židovi. Sada ne dopuštaju nijednom Indijcu kojega ne poznaju [da uđe], a kamoli drugima." I drugi veliki muslimanski pisci raspravljali su o indo-židovskim vezama, uključujući al-Idrisija iz 12. stoljeća, a posebno ibn Battutu iz 14. stoljeća. Tijekom 12. stoljeća su brojni židovski putnici posjetili Indiju i pisali o ondašnjem židovskom životu. Najutjecajniji je bio Benjamin iz Tudele, koji je ostavio opsežne opise Židova jugozapadne Indije. Govoreći o Kollamu (Quilonu) na malabarskoj obali, u svom je "Itineraru" napisao: "...po cijelom otoku, uključujući sve njegove gradove, živi nekoliko tisuća Izraelaca. Svi stanovnici su crnci, kao i Židovi. Potonji su dobri i dobroćudni. Poznaju Mojsijev zakon i proroke, a u maloj mjeri i Talmud i Halahu." Tijekom istog stoljeća, Maimonides je napisao da se njegova Mišna Tora proučavala u Indiji. U katrenu španjolskog rabina Nissima iz 14. stoljeća izražava se njegovo zadovoljstvo pronalaskom židovskog kralja u Shinglyju, sjeverno od Cochija.

Drevna trgovina začinima pratila je kopnene i morske rute između Bliskog istoka i Južne Indije. Poznati Putevi svile, koji mogu datirati već iz 02. stoljeća, povezivali su Europu sa Kinom. Dnevnici muslimanskih putnika, iz 09. i 10. stoljeća, svjedoče o istaknutoj ulozi Židova u obje trgovinske rute. Ibn Khordadbeh, dužnosnik Bagdadskog kalifata, u svojoj "Knjizi putova i kraljevstava" (oko 870.), opisao je trgovačke aktivnosti Radhanita, židovskih trgovaca, u transeuroazijskoj trgovačkoj mreži. Radhaniti, koji su bili smješteni u sjevernoj Španjolskoj ili južnoj Francuskoj, održavali su niz različitih trgovačkih ruta, uključujući jednu koja je prolazila srednjom Europom, od Španjolske preko Francuske, Njemačke, Istočne Europe, kraljevstava Hazara, Azije i odatle u Kinu. Druga je prolazila duž južne obale Europe, od Španjolske preko Burgundije, Italije, Balkana, Grčke, Turske, Bagdada, Indije, i oko Indonezije do Kine. Druga je prolazila kroz Španjolsku, Sjevernu Afriku, Egipat, Arabiju, Jemen i Indiju, povezujući se s Kinom. Sefardski Židovi, bježeći od inkvizicije u Španjolskoj i Portugalu, naselili su se u jugozapadnoj Indiji, u Goi, Madrasu (danas Chennai) i prvenstveno na malabarskoj obali, gdje su se pridružili kočinskim Židovima, gdje su uveli svoju rasnu svijest kroz Hamovo prokletstvo. Prema "Povijesti djela učenih" (1699.), kočinski Židovi malabarske obale Indije, tvrdili su da su im se pridružili Židovi prognani iz Španjolske, uključujući i poznatog kabalista, rabina Abrahama ibn Ezru. Židovi Malabara također su tvrdili da među njima ima i drugih Židova koji su stigli iz Kastilje, iz Konstantine u Armeniji, kao i iz Egipta i grada Tzove u Izraelu. Kada su Portugalci preuzeli kontrolu nad Goom, Židovi i kripto-Židovi iz Portugala pridružili su se zajednici Bene Israel. Poznati sefardski liječnik, Garcia de Orta, pripadao je ovoj zajednici. Osim toga, neki su se naselili u Madrasu, i danas su  poznati kao Chennai Židovi, a radili su sa engleskom Istočnoindijskom kompanijom. Prema poznatom sefardskom pjesniku,  Danielu Levyju de Barriosu, za njegova života je Madras bio jedno od šest glavnih sefardskih židovskih naselja u engleskom carstvu. Židovska prisutnost u ovoj regiji je bila glavni razlog zašto su Portugalci, 1560. godine, pokrenuli Goa inkviziciju. Više od 16000 ljudi je suđeno između 1560. i 1774. godine. U prvih 30 godina inkvizicije, 321 osoba je suđena pod optužbom za kripto-židovstvo. Mnogi Židovi iz portugalske Goe su pobjegli u Bombaj i kod Kočinskih Židova. Dolazak nizozemske vlasti, 1663. godine, ublažio je pritisak na židovsku zajednicu u Indiji.

Posjet jemenskog pjesnika, Zacharyja ben Sa'adie ben Jacoba al Zahirija, u prvoj polovici 16. stoljeća, iako ih nije nazivao "crnima", razlikovao je Sefarde Malabara od "drugih kongregacija", koje je opisao kao potomke Kušita i kanaanskih robova. Odražavajući hinduistički sustav, Židovi Cochin također su se podijelili u kaste. "Bijeli" sefardski imigranti ili Paradesi ("strani") Židovi, zajedno sa nekoliko Židova iz Iraka, Europe i Jemena, pridružili su se autohtonoj eliti - te su se razlikovali od "crnih" Židova, poznatijih kao Malabarski Židovi. Svaka od ovih skupina bili su robovlasnici, a oslobođeni robovi iz zajednice Paradesi su nazivani "smeđim" Židovima. Poput brahmana, Židovi Paradesi diskriminirali su "crne" Malabarske Židove. Nisu se htjeli vjenčavati sa njima, niti  jesti meso koje su zaklali u njihovim ritualnim klaonicama. 

BY: David Livingstone; prva dva poglavlja knjige "Divide & Conquer: Muslims vs Islam"

(Napomena: video klipovi i slike iz filmova su isključivo moj dodatak, i nemaju veze sa Livingstonom)