Sinarhija (14. dio)

Bratstvo

Godine 1913., Franz von Papen (postati će vicekancelar pod Hitlerom), ulazi u diplomatsku službu kao vojni ataše za von Bernstorffa, njemačkog veleposlanika u Sjedinjenim Državama, i radio je iz njujorških ureda Hamburško-američke linije. Bernstorff i von Papen postali su dio Propaganda Kabineta, čiji je čaln bio i George Sylvester Viereck. On je, zajedno sa Crowleyjem, vodio 'The Fatherland'. Suradnik im je bio bankar sa Wall Streeta i cionist, Samuel Untermyer, koji je navodno bio član Zlatne zore New Yorka i kojega su britanske novine nazvale "sotonistom". Radeći iz njujorških ureda Hamburško-američke linije, von Papen je bio glavni suučesnik Heinricha Alberta kod sabotažnih operacija unutar SAD-u, sve dok njihove aktivnosti nisu otkrivene, jer je Albertovu aktovku ukrao agent američke tajne službe, 1915. godine. Von Papen je napisao Vierecku (1915.),  kada se spremao vratiti u Njemačku, točnije nakon što mu je naređeno neka napusti SAD zbog špijunaže:

"Puno hvala na ljubaznom pozivu na čaj, kojem ću se sa velikim zadovoljstvom odazvati. Vaš posljednji članak bio je izvrstan i puno vam hvala na pravilnom načinu na koji ste vodili moj slučaj. Očekujem da ću 21. krenuti u rovove, gdje su vojnici potrebniji nego ovdje, i ponijeti ću sa sobom kao sjajnu uspomenu sjećanje na ova vremena, kada smo stajali i borili se zajedno u mnogim dobrim bitkama, za našu nepobjedivu stvar. Obećani članak slijedi. Lijepi pozdrav." 

Franz von Papen je potom prvo služio kao časnik na zapadnom frontu, a zatim, od 1917. godine, kao časnik u glavnom stožeru na Bliskom istoku, te je služio kao bojnik u turskoj vojsci u Palestini. Nakon rata ušao je u politiku; bio je član parlamenta Pruske od 1921. do 1932. godine. Na predsjedničkim izborima, 1925. godine, podržao je Paula von Hindenburga, koji ga je izabrao za kancelara 1932. godine. Hindenburg je bio izravni potomak Martina Luthera i njegove supruge Katharine von Bora, preko kćeri Margarethe Luther. Njegovi baka i djed (sa očeve strane) bili su Otto Ludwig Fady von Beneckendorff und von Hindenburg, preko kojih je bio daljnji potomak izvanbračne kćeri grofa Heinricha VI. od Waldecka (saveznik Henrika II., landgrofa Hessea).  Nakon Drugog svjetskog rata, Hindenburg i njegova supruga su pokopani u crkvi Elizabete u Marburgu u Njemačkoj, koju je izgradio Red Teutonskih vitezova u čast svete Elizabete.

Nakon što su dva izbora za Reichstag povećala moć nacista u Reichstagu, von Papen je bio prisiljen dati ostavku na mjesto kancelara. Nakon što je Hitler izgubio na narodnim izborima od von Hindenburga (1932.) - 39 poslovnih lidera, uključujući Alfreda Kruppa, Siemensa, Fritza Thyssena i Roberta Boscha, poslalo je peticiju von Hindenburgu gdje traže da Hitler bude imenovan kancelarom Njemačke. Tek nakon što se Hitler tajno sastao u Kölnu sa von Papenom, 04. siječnja 1933. godine, u vili baruna Kurta von Schrödera, Hindenburg je popustio i imenovao Hitlera kancelarom, čime je efektivno i rođen Treći Reich. Sastanku su prisustvovali: Heinrich Himmler, Rudolf Hess i Hjalmar Schacht (šef Reichsbanke). Ovom poznatom sastanku su bili nazočni i odvjetnici Sullivana i Cromwella, John Foster i njegov brat Allen Dulles (budući šef CIA). 

Hitler, Paul von Hindenburg i Franz von Papen

Ovi su muškarci bili dijelom onoga što je Charles Higham, u knjizi "Trading With the Enemy: The Nazi American Money Plot 1933-1949", nazvao "Bratstvom". To je bila mreža Warburgovih i Rockefellerom kontroliranih elemenata, kroz Standard Oil i First National City Bank (ili Chase National Bank), a koji su i financirali uspon Trećeg Reicha. Ključni akteri, odgovorni za pomaganje Hitlerovom usponu na vlast, bili su također povezani sa mrežom financijera koji su bili blisko povezani sa zloglasnim društvom "Skull & Bones" na Yaleu. Alexandra Robbins opisuje društvo "Lubanja & kosti" kao "najmoćnije tajno društvo koje su Sjedinjene Države ikada imale", i navodi da je društvom dominiralo oko dva tuceta najutjecajnijih obitelji u zemlji, uključujući obitelji: Bush, Bundy, Harriman, Lord, Phelps, Rockefeller, Taft i Whitney, koje se potiče na međusobne brakove. Članovi društva dominiraju financijskim institucijama, poput J.P. Morgana, Morgan Stanley (Deana Wittera) i Brown Brothers Harriman, gdje su, u jednom trenutku, više od trećine partnera bili članovi Bonesa. Kako Robbins objašnjava: "Putem tih tvrtki, Skull and Bones je pružio financijsku potporu Adolfu Hitleru, jer je društvo tada slijedilo nacističku - a sada slijedi neonacističku - doktrinu."

Godine 1919., Averell Harriman osniva "W.A. Harriman & Co", sa kolegom i članom Bonesa, Georgeom Herbertom Walkerom, djedom Georgea H.W. Busha. Ova je tvrtka predvodila usmjeravanje američkog novca njemačkim tvrtkama. Godine 1926. je  Walker svog zeta, još jednog člana Bonesa, Prescotta Busha, postavio za potpredsjednika 'W.A. Harriman'. 1931. godine se 'W.A. Harriman' spojio sa 'Brown Brothers', stvorivši tako "Brown Brothers, Harriman & Company". Montagu Prescott Bush je bio viši partner ove tvrtke. E.R. Harriman i Prescott Bush bili su članovi društva Skull and Bones Sveučilišta Yale, koje je dominiralo američkim dijelom međunarodnih tajnih društava 'Bratstva smrti', među kojima je bilo i njemačko društvo Thule, kasnije nacisti.

Walker je bio predsjednik Union Banking Corporation (UBC), zapravo paravan za brojne njemačke državljane. Godine 1926. je  UBC dodijeljen za nadziranje Prescottu Bushu, te je ovaj nadgledao njemačke operacije od 1926. do 1942. godine. Bush se brinuo za američke interese Fritza Thyssena, koji je kontrolirao golemi njemački trust proizvodnje čelika. Prema vladinim i obiteljskim zapisima Thyssen, Thyssenovi doprinosi su bili glavni razlog Hitlerovog dolaska na vlast. Na temelju Zakona o trgovanju sa  neprijateljem, predsjednik Roosevelt osobno je odobrio istragu i tamo je zaključeno da je UBC bio najveći pojedinačni paravan za naciste koji su djelovali u Sjedinjenim Državama. Skrbnik imovine stranaca bi izdao Naredbu o stjecanju vlasništva, i tamo je detaljno opisano kako su UBC i drugi subjekti, kojima su upravljale obitelji Bush, Walker i Harriman, pomagali nacističkim ratnim naporima. Skrbnik imovine stranaca je zaključio da su braća Brown iskorištena kao paravan od strane nacista, i da su Nijemci kontrolirali ove strateške interese još od 1920-ih godina. 

Prescotta Busha je Max Warburg odabrao za službenog predstavnika tvrtke "American Ship & Commerce Line", u upravnom odboru tvrtke "Hamburg-America Line", brodarske linije i paravana za nacističku špijunsku jedinicu IG Farbena u Sjedinjenim Državama. IG Farben, koji je bio neophodan za njemačke ratne napore, osnovan je kada se Carl Duisburg, predsjednik Bayera, zalagao za spajanje njemačkih proizvođača sintetičkih boja i drugih kemijskih proizvoda. Duisburg je dobio ovu inspiraciju nakon posjeta Sjedinjenim Državama, u proljeće 1903. godine, kada je posjetio nekoliko velikih američkih trustova, poput Standard Oila, US Steela, International Papera i Alcoe. 1920-tih su se vodeći stručnjaci industrije boja, predvođeni Duisbergom i Carlom Boschom (BASF), uspješno zalagali za spajanje proizvođača boja u jednu tvrtku. Godine 1925. su se tvrtke spojile u "Interessengemeinschaft Farbenindustrie AG" ili "IG Farben". Još tijekom Prvog svjetskog rata je Duisberg osmislio sustav robovskog rada, koji je tvrtka kasnije usavršila. On je, također, bio odgovoran za razvoj i implementaciju "Gruenkreuza" (fosgena) i "senfite", te je agresivno promovirao njihovu upotrebu, namjerno kršeći Haašku konvenciju o kopnenom ratovanju. U Leverkusenu je Duisberg osnovao školu posebno za kemijsko ratovanje. Pružio je i značajnu financijsku potporu nacistima, vezano uz sporazum da će vlada kupovati kemijske proizvode samo od IG Farben. 

Tvrtka je postala donator Nacističkoj stranci 1930-ih, a nakon nacističkog preuzimanja Njemačke bila je veliki vladin izvođač radova i osiguravala značajan materijal za njemačke ratne napore. IG Farben je proizvodio i plin Zyklon B koji se navodno koristio u nacističkim logorima za istrebljenje. Ogromna korporacija, koja je ubrzo uključila srodne industrije, poput onih eksploziva i vlakana, bila je najveće poduzeće u cijeloj Europi i četvrto najveće na svijetu, iza General Motorsa, United States Steela i Standard Oila iz New Jerseyja. IG Farben i Rockefellerov Standard Oil bili su zapravo jedna tvrtka, spojena putem stotina kartelskih aranžmana. Do 1937. godine, vodili su je Rockefellerovi partneri, Warburgovi. Od 1927. godine je Max Warburg član upravnog odbora IG Farbena, dok je njegov brat Paul član upravnog odbora američke podružnice tvrtke (u njenom potpunom vlasništvu) i koja je također bila povezana sa Standard Oilom.

Warburg je bio blizak prijatelj sa Montaguom Normanom, predsjednikom Banke Engleske, koji je također bio partner u Brown Brothers, Harriman, i bliski prijatelj Prescotta Busha. Norman je, opet, bio blizak prijatelj Hjalmara Schachta, koji je imenovan za čelnika Reichsbanke po izravnoj preporuci Adolfa Hitlera, i kum jednom od Schachtovih unučadi. Iako je rođen u Njemačkoj, Schacht je dio svog ranog odrastanja proveo u Brooklynu, gdje je održavao snažne veze na Wall Streetu. Schacht je također bio slobodni zidar, pridruživši se loži 'Urania zur Unsterblichkeit' 1908. godine.

Baselski toranj

Schacht i Norman bili su članovi Banke za međunarodna poravnanja (BIS), koja je osnovana 1930. godine. Prema Highamu: "Kako je osjećao Hitlerovu žudnju za ratom i osvajanjima, Schacht se, čak i prije nego što je Hitler došao na vlast u Reichstagu, zalagao za instituciju koja bi zadržala komunikacijske kanale i dosluh između svjetskih financijskih čelnika, čak i u slučaju međunarodnog sukoba." Iako je BIS bio instrument nacista, njegove operacije odobrila je Velika Britanija, dok su britanski direktor Sir Otto Niemeyer i predsjednik i odani Hitlerov pristaša, Montagu Norman, ostali su na dužnosti tijekom cijelog rata. BIS je bila međuvladina organizacija središnjih banaka iz šest zemalja: Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Japana i Ujedinjenog Kraljevstva. Prema povelji Banke, vlade su se složile da BIS treba biti imun od zapljene, zatvaranja ili cenzure, bez obzira jesu li njeni vlasnici bili u ratu ili ne. Među tim vlasnicima su bili: Bank of England, Reichsbank, Bank of Italy, Bank of France, i tri privatne međunarodne banke iz Sjedinjenih Država: J.P. Morgan & Company, First National Bank of Chicago i First National City Bank of New York (kasnije je postala Chase Manhattan Bank kada se spojila sa Chase City Bank kojom su dominirali Rockefelleri, i na kraju Citibank). Osnovana je prema tzv. Youngovom planu (bankar Morgan Owen D. Young), te je BIS je navodno imao za cilj osigurati saveznicima reparacije, koje je Njemačka trebala isplatiti za Prvi svjetski rat. U isto vrijeme, Young je bio član odbora povjerenika Rockefellerove zaklade, a bio je i jedan od predstavnika uključenih u prethodni aranžman o restrukturiranju ratnih reparacija, Dawesov plan iz 1924. godine. 

Međutim, primijetio je Higham, "Banka se ubrzo pokazala kao instrument suprotne funkcije. Trebala je biti novčani lijevak za američka i britanska sredstva koja su se slijevala u Hitlerovu blagajnu i pomagala Hitleru u izgradnji njegovog ratnog stroja". Do izbijanja Drugog svjetskog rata, izvještava Higham, BIS je bio potpuno pod Hitlerovom kontrolom. Među direktorima, i pod Thomasom H. McKittrickom, bili su: Hermann Schmitz (šef IG Farben), baron Kurt von Schroder (šef J.H. Stein banke u Kölnu, vodeći časnik i financijer Gestapa), dr. Walther Funk iz Reichsbanke i Emil Puhl, koji su redom bili Hitlerovi osobni imenovani članovi odbora.

Dok je u prošlosti Normanova uloga u prijenosu češkog zlata nacističkom režimu iz ožujka 1939. godine bila neizvjesna, trezor u Baselu čuva politički osjetljive dokumente iz Drugog svjetskog rata, za koje povjesničari vjeruju da će pokazati kako se Norman "sagnuo da bi pomogao nacističkom ratnom stroju". 15. ožujka 1939. godine, nakon što je Hitler završio invaziju na Čehoslovačku, otkrio je da su zlatne rezerve zemlje već bile prenesene putem BIS-a u Bank of England. Nijemci su im naredili da ih preuzmu. Pažljiva istraga povjesničara Davida Blaazera o internim memorandumima Bank of England utvrdila je da je Norman svjesno odobrio prijenos češkog zlata sa čehoslovačkog računa kod BIS-a na račun za koji je Norman znao da njime upravlja njemačka Reichsbanka. Normanov aranžman nije bio iznenađenje, kaže Scott Newton, predavač moderne povijesti na Sveučilištu Cardiff. "Monty Norman i vodeće trgovačke banke u Cityju [Londonu] bile su do grla zauzete pomaganjem u podupiranju njemačkog financijskog sustava. Nijemci su dugovali mnogo novca britanskim bankama."

Kabinet Franza von Papena (2. lipnja 1932.)

Freundeskreis

Hjalmar Schacht bio je član Kruga prijatelja gospodarstva (Freundeskreis der Wirtschaft), pro-Hitlerovu lobističku skupinu, koju je osnovao Wilhelm Keppler da bi ojačao veze između istaknutih industrijalaca i članova Hitlerovog užeg kruga. Keppler, koji je bio član Nacističke stranke od 1927. godine i prijatelj Heinricha Himmlera, osnovao je Freundeskreis nakon Hitlerovog zahtjeva iz 1932. godine za formiranje "studijske skupine za ekonomska pitanja". Financijski upravitelj Freundeskreisa bio je baron Kurt Freiherr von Schröder, njemački plemić, financijer i SS-Brigadeführer. Nezadovoljan nestabilnošću Weimarske Republike, Schröder se prvo pridružio desnom centru i pro-monarhističkoj Njemačkoj narodnoj stranci, koju je predvodio Gustav Stresemann. Nakon Stresemannove smrti se Schröder sve više priklanjao novonastalom nacionalsocijalističkom pokretu, prije nego što je postao utjecajni prikupljač sredstava i ekonomski savjetnik nacističke stranke.

Kurt von Schroder bio je na čelu međunarodnog Schroderovog bankarskog carstva i imao je opsežne financijske kontakte u New Yorku i Londonu. Također je bio sudirektor ljevaonice Thyssen, zajedno sa Johannom Groeningerom, njujorškim bankovnim partnerom Prescotta Busha. Schroeder je također bio potpredsjednik i direktor linije Hamburg-Amerika. George Herbert Walker pomogao je u preuzimanju sjevernoameričkih operacija tvrtke. Hamburg-Amerika je krijumčarila njemačke agente i donosila novac za podmićivanje američkih političara da bi podržali Hitlera. Kongresna istraga iz 1934. godine je također pokazala da je Hamburg-Amerika subvencionirala nacističke propagandne napore u Sjedinjenim Državama.

Nakon što je odslužio određeno vrijeme u Carigradu, Allen Dulles postao je prvi novi direktor Vijeća za vanjske odnose 1927. godine, te se pridružio bratu Johnu Fosteru kao odvjetnik u tvrtki Sullivan i Cromwell. Kako Dullesov biograf Peter Grose primjećuje, Sullivan i Cromwell su "predstavljali stratešku vezu međunarodnih financija, operativnu jezgru mreže odnosa koji su predstavljali moć, pažljivo izrađenu da se akumulira i traje preko suverenih granica". Kao partneri u tvrtki Sullivan i Cromwell, Allen i John Foster Dulles također su predstavljali IG Farben.

Sporazum o koordinaciji sve trgovine između Njemačke i Amerike je postignut u Berlinu, nakon pregovora između Hjalmara Schachta i Johna Fostera Dullesa. Kao rezultat toga, Oliver Harriman, Averellov rođak, osnovao je sindikat od 150 tvrtki za obavljanje svih poslova između Njemačke i Sjedinjenih Država. Počevši od 1933. godine, Max Warburg je bio izravno podređen Hjalmaru Schachtu u upravnom odboru Reichsbanke. Dva rukovoditelja njemačke podružnice Standard Oila bili su Karl Lindemann i Emil Helfferich, istaknute osobe iz Freundeskreisa, bliski prijatelji i kolege baruna von Schrodera. Prije rata, Allen Dulles je bio direktor banke J. Henry Schroeder u Londonu, glavnog instrumenta koji je Montagu Norman iskoristio u svojoj podršci nacističkoj Njemačkoj.

Max Warburg je, 1933. godine, bio prisiljen napustiti IG Farben zbog "arizacije". Židovi su potom, 1937. godine, potpuno izbačeni iz upravnog odbora, zajedno sa Ottom von Mendelssohn-Bartholdyjem, najstarijim djetetom Paula Mendelssohna Bartholdyja i njegove prve supruge, Else Mendelssohn Bartholdy (rođene Oppenheim). Roditelji su bili izravni potomci Mosesa Mendelssohna u trećoj ili četvrtoj generaciji, u međusobnom dalekom srodstvu. Kao glavni dioničar Agfe, koju je osnovao njegov otac i spojio sa IG Farbenom, Otto je bio član nadzornog odbora obje tvrtke. Od 24 direktora IG Farbena koji su bili optuženi u tzv. IG Farben  procesu (1947. – 1948.), održano prije Nürnberških procesa, 13 ih je osuđeno na zatvorske kazne od jedne i osam godina, ali ih je  većina brzo puštena. Naravno, nekoliko ih je postalo viši industrijski rukovoditelji u poslijeratnim tvrtkama, koje su se odvojile od IG Farbena i drugih tvrtki.

Hitler i Hermann Göring, jedna od najmoćnijih osoba u Nacističkoj stranci (NSDAP)

Reichsmarschall

09. siječnja 1933. godine, von Papen i Hindenburg dogovorili su se o formiranju nove vlade koja bi dovela Hitlera. Papenov stari prijatelj, Joachim von Ribbentrop, pridružio se Nacističkoj stranci 1932. godine i započeo svoju političku karijeru ponudom da bude tajni izaslanik između njega i Hitlera. Nakon što je general Kurt von Schleicher svrgnuo Papena u prosincu 1932. godine, Papen i razni Hindenburgovi prijatelji pregovarali su sa Hitlerom o svrgavanju generala. U večernjim satima, 22. siječnja, na sastanku u Ribbontropovoj vili u Berlinu, državni tajnik Otto Meissner i Hindenburgov sin, Oskar, sastali su se sa Hitlerom, Hermannom Göringom i Wilhelmom Frickom. Papen je donio sudbonosnu odluku gdje je odustao od svog zahtjeva za kancelarsku poziciju i podržao je Hitlera.

Göringova majka bila je Franziska Tiefenbrunn, njemačko-židovskog prezimena. Hermannov otac, Heinrich Ernst Göring,  oženio se Franziskom u Londonu, kamo ga je Bismarck poslao neka prouči britanske metode kolonijalne uprave, prije nego što je imenovan kolonijalnim guvernerom mladog njemačkog Protektorata Jugozapadne Afrike. Tamo je postao prijatelj sa Cecilom Rhodesom. Heinrich se uključio u genocid Herera i Namaqua. Lubanje Herera je, na kraju, iskoristio Institut Kaiser Wilhelm za antropologiju, ljudsku nasljednost i eugeniku, slijedeći politiku eugenike. U Africi se Heinrich sprijateljio i sa dr. Hermanom Epensteinom, bogatim židovskim liječnikom i poslovnim čovjekom. On je obitelji Göring, koja je preživljavala od Heinrichove mirovine, prvo osigurao obiteljsku kuću u Berlin-Friedenauu, a zatim u malom dvorcu Veldenstein, blizu Nürnberga. Göringova majka postala je Epensteinova ljubavnica otprilike u to vrijeme i ostala s njim 15 godina. Epenstein je bio uz Franzisku kada se rodio njegov imenjak, Hermann. Po rođenju njena najmlađeg djeteta, Alberta Günthera, najavio je da će postati kum Göringove djece. Epenstein je djelovao kao zamjenski otac djeci, jer je Heinrich Göring često bio odsutan iz obiteljskog doma.

Birgitta, Mary, Hermann Göring i Eric von Rosen u Rockelstadu u Švedskoj, gdje je svastika bila ukrasni element u cijeloj kući

Godine 1920., dok je bila otuđena od svog prvog supruga, Göring je upoznao svoju suprugu, Carin von Kantzow, u dvorcu Rockelstad u Švedskoj, dok je posjećivala svoju sestru Mary, koja je bila udana za grofa Erica von Rosena. Otac Erica von Rosena bio je grof Carl Gustaf von Rosen, a majka je Ella Carlton Moore iz Philadelphije u Pennsylvaniji, potomkinja obitelji Winthrop. Eric von Rosen koristio je svastiku kao osobni znak vlasništva i kao ukrasni element u cijeloj kući. Prvi put je pronašao svastike na vikinškom runskom kamenu na Gotlandu, gdje je pohađao srednju školu. Tijekom svojih putovanja, među potomcima Inka u Boliviji, iznenadio se kad je otkrio da je svastika uobičajena među njima, te je pretpostavio da je to univerzalni simbol koji su koristile mnoge kulture diljem svijeta. Budući je bio prijatelj Finske, 1918. godine, kako bi označio početak Finskog ratnog zrakoplovstva, novoj neovisnoj državi poklonio je zrakoplov označen svojim znakom, plavom svastikom na bijeloj pozadini. Finsko ratno zrakoplovstvo usvojilo je ovaj okrugli križ kao svoju nacionalnu oznaku sve do nekog vremena, i tijekom Drugog svjetskog rata.

Göring se pridružio Nacističkoj stranci 1922. godine, nakon što je čuo Hitlerov govor. Godine 1923. je dobio je zapovjedništvo nad SA-om, kao Oberster SA-Führer. U to vrijeme, Carin (koja je voljela Hitlera), često je bila domaćica sastanaka vodećih nacista, uključujući svog supruga, Hitlera, Rudolfa Hessa, Alfreda Rosenberga i Ernsta Röhma. Göring, koji je bio sa Hitlerom na čelu marša do Ministarstva rata, upucan je u prepone. Uz Carininu pomoć, prokrijumčaren je u Innsbruck, gdje je operiran i dobio morfij protiv bolova, ali je razvio ovisnost o morfiju, što je trajalo do zatvaranja u Nürnbergu. Göring je proglašen opasnim ovisnikom o drogama i smješten je u azil Långbro 1925. godine, gdje je morao biti zatvoren u luđačkoj košulji.

Vratio se u Njemačku 1927. godine, kada je proglašena amnestija i nastavio raditi u zrakoplovnoj industriji. Na izborima, u svibnju 1928. godine, Göring je izabran za zastupnika Bavarske. U svibnju 1931. godine je Hitler poslao Göringa na misiju u Vatikan, gdje je upoznao budućeg papu Pija XII. Na izborima, u srpnju 1932. godine, nacisti su osvojili 230 mjesta i postali daleko najveća stranka u Reichstagu. Po dugogodišnjoj tradiciji, nacisti su stoga imali pravo birati predsjednika Reichstaga i izabrali su Göringa na tu dužnost.

Paljevina Reichstaga 

Na istom sastanku, 29. siječnja 1933. godine, Papen je prvi put saznao da Hitler želi raspustiti Reichstag kada postane kancelar i, nakon što nacisti osvoje većinu mjesta na sljedećim izborima, aktivirati Zakon o ovlaštenjima, tj. zakon koji njemačkom kabinetu - zapravo kancelaru - daje ovlasti donošenja zakona bez sudjelovanja Reichstaga, kao i poništavanje temeljnih aspekata Weimarskog ustava. Zakon o ovlaštenjima dao je Hitleru plenarne ovlasti i uslijedio je nakon Dekreta o paljenju Reichstaga, kojim je ukinuta većina građanskih sloboda i prenesena su državna ovlaštenja na vladu Reicha. Paljevina Reichstaga, 27. veljače 1933. godine, koju su nacisti prikazali kao početak komunističke revolucije, rezultirala je Dekretom o paljenju Reichstaga, koji je, između ostalog, suspendirao slobodu tiska i prava habeas corpus, samo pet dana prije izbora. U knjizi "Uspon i pad Trećeg Reicha", William L. Shirer napisao je kako je u Nürnbergu, general Franz Halder, u svojoj izjavi pod prisegom, izjavio da se Göring hvalio podmetanjem požara: "Povodom ručka, na Führerov rođendan, 1943. godine, ljudi oko Führera skrenuli su razgovor na zgradu Reichstaga i njenu umjetničku vrijednost. Svojim sam ušima čuo kako se Göring umiješao u razgovor i viknuo: 'Jedini koji stvarno zna za zgradu Reichstaga sam ja, jer sam je ja zapalio.'" 

Nakon što je, 30. siječnja 1933. godine, imenovan kancelarom Njemačke, Hitler je zatražio od von Hindenburga neka raspusti Reichstag. Opći izbori bili su zakazani za 05. ožujka 1933. godine. U Göringovoj službenoj rezidenciji, u predsjedničkoj palači Reichstag, održan je tajni sastanak između Hitlera i niza industrijalaca, sa ciljem financiranja izborne kampanje nacističke stranke. Nacistička stranka željela je postići dvotrećinsku većinu za donošenje Zakona o ovlaštenjima, kao što je željela prikupiti tri milijuna Reichsmaraka za financiranje kampanje. Na sastanku su, među mnogima drugima, bili prisutni: Hjalmar Schacht, Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, Fritz von Opel (član uprave tvrtke Adam Opel AG), Georg von Schnitzler (član uprave tvrtke IG Farben). Schacht je zatražio tri milijuna Reichsmaraka. Ispisani su na ime Nationale Treuhand, dr. Hjalmar Schacht i položeni u Bank of Delbrück Schickler & Co. Izjava sa suđenja tvrtki IG Farben pokazala je da je isplaćeno ukupno 2.071.000 Reichsmaraka. Novac je otišao u ruke Hessu, koji ga je prebacio na Franz Eher Nachfolger, središnju izdavačku kuću Nacističke stranke (u vlasništvu Rudolfa von Sebottendorfa). 

Hitler je iskoristio Dekret o paljenju Reichstaga i izvršio racije u uredima Komunističke partije i uhitio njene predstavnike. Ovako  efektivno potisnutim komunističkim glasačkim blokom, nacisti su uspjeli povećati svoj udio glasova na izborima 05. ožujka. Iako su nacisti izašli sa većinom, nisu uspjeli ostvariti svoj cilj, a to je bio osvojiti 50-55% glasova, što bi im omogućilo da bez problema donesu Zakon o ovlastima. Nacisti su osmislili Zakon o ovlastima zato da bi preuzeli potpunu političku moć i bez potrebe za podrškom većine u Reichstagu, ili bez potrebe za pregovaranjem sa koalicijskim partnerima. Reichstag, predvođen Göringom, promijenio je svoj poslovnik da bi olakšao donošenje zakona. Zakon je usvojen u Reichstagu i u Reichsratu, 23. ožujka 1933. godine i kasnije tog dana je potpisao Hindenburg. U zakonu je navedeno da će trajati četiri godine, osim ako ga Reichstag ne obnovi, što se dogodilo dva puta. Nacistička Sturmabteilung (SA) bila je zastrašujuće prisutna tijekom cijelog postupka.

Jedan od prvih Göringovih poteza, kao ministra u kabinetu, bilo je nadgledanje stvaranja Gestapa, što je 1934. godine prepustio Himmleru. Göring je postao opunomoćenik Reicha, uz nadležnost koja je obuhvaćala odgovornosti raznih ministarstava u kabinetu, uključujući ministra gospodarstva, ministra obrane i ministra poljoprivrede. Nakon što je, 1936. godine, imenovan opunomoćenikom Četverogodišnjeg plana, Göringu je povjeren zadatak mobilizacije svih sektora gospodarstva za rat, zadatak koji je doveo brojne vladine agencije pod njegovu kontrolu i pomogao mu postati jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Plan je bio dio alternativne vladine strukture, koju su stvorili Hitler i Nacistička stranka, a koja je uključivala subjekte poput Organizacije Todt, te ujedinjenje SS-a i njemačkih policijskih snaga, uključujući Gestapo, pod Himmlerom.

Ford, General Motors i ITT

Nakon izbijanja rata, 1939. godine, General Motors i Ford Motor Company bili su ključni za nacističku vojsku, prema njemačkim dokumentima i poslijeratnim istragama američke vojske. Hitler se divio produktivnosti američkih tehnika proizvodnje na montažnoj traci, i bio je strastveni čitatelj Fordovih antisemitskih spisa. "Smatram Henryja Forda svojom inspiracijom", rekao je Hitler novinaru 'Detroit Newsa', dvije godine prije nego što je postao njemački kancelar 1933. godine, objašnjavajući zašto je pored svog stola držao Fordov portret u prirodnoj veličini. Iako se Ford kasnije odrekao antisemitizma, ostao je štovatelj nacističke Njemačke, i nastojao je Ameriku držati podalje od nadolazećeg rata. U srpnju 1938. godine, četiri mjeseca nakon njemačke aneksije Austrije, Ford je prihvatio najviše odlikovanje koje je nacistička Njemačka mogla dodijeliti strancu, Veliki križ njemačkog orla.

Njemačka podružnica Forda je bila drugi najveći proizvođač kamiona za njemačku vojsku nakon Opela, čija je podružnica bila u 100% vlasništvu General Motorsa, prema izvješćima američke vojske. 02. svibnja 1934. godine, James D. Mooney (američki inženjer i direktor tvrtke General Motors, kojom je upravljala obitelj Du Pont), uz još dva viša rukovoditelja iz General Motorsa i njegove njemačke podružnice, Adam Opel A.G., otišli su na sastanak s Hitlerom i von Ribbentropom, u ured kancelara. Najveći proizvođač automobila i kamiona u Njemačkoj nije bio Daimler, ili bilo koja druga njemačka tvrtka, već General Motors, koji je od 1929. godine, posjedovao i upravljao dugogodišnjom njemačkom tvrtkom Opel, koja je proizvodila otprilike 40% vozila u Njemačkoj, uz oko 65% izvoza. Prema Židovskoj telegrafskoj agenciji, dokazi "otkrivaju da su GM i Opel bili željni, voljni i nezamjenjivi kotačići u gigantu ponovnog naoružavanja Trećeg Reicha, naoružavanju, koje će, baš kako su se mnogi bojali tijekom 1930-ih, omogućiti Hitleru osvojiti Europu i uništiti milijune života." 

22. prosinca 1936. godine, u Beču, Mooney je rekao američkom diplomatu Georgeu Messersmithu, koji je unatoč svom njemačkom obiteljskom podrijetlu, bio protiv Hitlera: "Trebali bi sklopiti neki dogovor sa Njemačkom za budućnost. Nema razloga zašto bi dopustili da nam naše moralno ogorčenje zbog onoga što se događa u toj zemlji stane na put." Tog Božića, Mooney je bio u Berlinu na razgovorima s Hjalmarom Schachtom, gdje su razgovarali o zajedničkoj budućnosti u svijetu trgovine između Njemačke i Amerike. Godine 1938. je Mooney, poput Henryja Forda, primio Orden zlatnog orla od Hitlera.

Tvornica kamiona Opel, Brandenburg, Njemačka (1937.)

Kako se rat približavao, veze između Rockefellera i nacističke vlade postajale su sve čvršće. Godine 1936. je J. Henry Schröder  Bank of New York ušla u partnerstvo sa Rockefellerima. "Schröder, Rockefeller and Company", investicijski bankari, osnovani su kao dio sveobuhvatne kompanije, koju je časopis 'Time' razotkrio kao "gospodarski poticatelj Osovine Rim-Berlin". Partneri u tvrtki su bili: Avery Rockefeller; nećak Johna D., barun Bruno von Schröder u Londonu; Kurt von Schröder iz BIS-a i Gestapa u Kölnu. Njihovi odvjetnici bili su John Foster Dulles i Allen Dulles iz odvjetničke tvrtke "Sullivan and Cromwell". Allen Dulles bio je u upravnom odboru J. Henry Schröder Bank of New York.

Rockefellerova, Chase National Bank (kasnije Chase Manhattan), bila je najbogatija i najmoćnija financijska institucija u Sjedinjenim Državama u vrijeme Pearl Harbora. Rockefelleri su posjedovali Standard Oil iz New Jerseyja, čiji su njemački računi bili preusmjereni preko njihove vlastite banke, Chase; ali i preko neovisne National City Bank of New York, koja je također upravljala Standardom, Sterling Products, General Aniline and Film, SKF-om i International Telephone and Telegraphom (ITT), čiji je šef i osnivač bio Sosthenes Behn. Behn je bio važan pomagač svom prijatelju Hermannu Göringu. On nije samo u potpunosti posjedovao sve njemačke tvrtke ITT-a tijekom rata, već je i vodio tvornice ITT-a u neutralnim zemljama, Španjolskoj, Portugalu, Švicarskoj i Švedskoj, koje su nastavile kupovati, prodavati i proizvoditi za Sile Osovine.

04. kolovoza 1933. godine, Behn i njegov predstavnik u Njemačkoj, Henry Mann iz National City Bank, održali su sastanak sa  Hitlerom, gdje je uspostavljeno političko partnerstvo sa nacističkom Njemačkom, a koje se nastavilo do kraja rata. Preko Manna, Behn je bio blisko povezan sa Himmlerovim prijateljem, Wilhelmom Kepplerom, koji je osnovao Freudeskreis, i upoznao ga sa  njemačkim financijerom, barunom Kurtom von Schröderom, i Gerhardtom Aloisom Westrickom. Keppler, Schröder i Himmler osigurali su da Behnovi njemački fondovi i industrije ostanu netaknuti oduzimanjem ili zapljenom, a Schröder je dogovorio da Emil Puhl u Reichsbanku isplati račune ITT-a. Schröder će organizirati bankarsku tvrtku J. Henry Schröder u Londonu i J. Henry Schröder Banking Corporation u New Yorku zato da bi poslužili kao kanal za novac ITT, koji je 1944. godine usmjeravan Himmlerovom SS-u. Tijekom rata, sva njemačka imovina ITT-a je stavljena pod nacističku kontrolu, kao i sva njemačka ulaganja ITT-a. To je uključivalo i manjinski udio u proizvođaču zrakoplova Focke-Wulf, koji je ITT stekao putem kontakata sa njemačkim financijerom Kurtom Baronom von Schröderom.