Sinarhija (13. dio)

Nož u leđa

Aleister Crowley i njegov kolega, britanski agent, George Sylverster Viereck, poznavali su člana Društva Thule, generala Ericha  Ludendorffa. Oko 1925. godine, Crowley i Ludendorff sastali su se i raspravljali o "nordijskoj teologiji", uključujući okultno značenje svastike. Prema Crowleyjevim bilješkama: Ludendorff je "gotovo sigurno dobio [svastiku] od nas. Osobno sam to predložio Ludendorffu '25. ili '26.". Crowley je također, u članku za Sunday Dispatch (1933.), napisao: "Prije nego što je Hitler bio, ja jesam". Crowley je također vjerovao da je Hitlerov "Mein Kampf" bio inspiriran njegovom vlastitom "Knjigom zakona". Crowley je označio stranice svog primjerka knjige Hermanna Rauschninga, "Hitler Speaks" (dostupno u Institutu Warburg), što pokazuje da je vjerovao kako je Hitlerov "razgovor za stolom" bio telemički inspiriran. Jedan član Hitlerovog užeg kruga tvrdio je da se između Crowleyja i Hitlera održalo nekoliko sastanaka, tvrdnju koju je ponovio Réne Guénon u pismu Juliusu Evoli, 1949. godine.

Crowley se smatrao "pravim čovjekom", kakvog je Hitler zamišljao, i kako je napisao Vierecku, 1936. godine:

"Sam Hitler u 'Mein Kampfu' naglašava da svijetu treba nova religija, da on sam nije vjerski učitelj, ali da će, kada se pojavi pravi čovjek, biti dobrodošao." 

Tijekom Prvog svjetskog rata, Viereck je bio u kontaktu sa vođama obje strane sukoba, uključujući Ludendorffa (tadašnji visoki vojni dužnosnik njemačkog cara Wilhelma II.), dok je istovremeno ostajao u kontaktu sa svojim kolegama među saveznicima, poput Sir Williama Wisemana (šef britanske obavještajne službe u SAD-u), predsjednika Woodrowa Wilsona i njegovog savjetnika, "pukovnika" Edwarda Mandella Housea, kao i ostatak "Velike četvorke", među kojima su bili: francuski premijer Georges Clemenceau, britanski premijer David Lloyd George i talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando (napisao uvjete novog mira, koji je proizašao iz njemačkog poraza na kraju Prvog svjetskog rata, 1918. godine).

29. rujna 1918. godine, njemačko Vrhovno zapovjedništvo u Carskom zapovjedništvu u Spa u okupiranoj Belgiji je obavijestilo  cara Wilhelma II. i carskog kancelara, grofa Georga von Hertlinga, da je vojna situacija sa kojom se Njemačka suočila beznadna. Ludendorff je tvrdio da ne može jamčiti kako će fronta izdržati još dva sata, te je zahtijevao da se Antanti uputi zahtjev za trenutni prekid vatre. Osim toga, preporučio je prihvaćanje glavnih zahtjeva "14 točaka" Woodrowa Wilsona, uključujući stavljanje carske vlade na demokratske temelje, nadajući se povoljnijim mirovnim uvjetima. 14 točaka je bilo dobro prihvaćeno u Sjedinjenim Državama i savezničkim zemljama, čak i od strane boljševičkog vođe Vladimira Lenjina, kao prekretnica prosvjetiteljstva u međunarodnim odnosima. Wilson je potom iskoristio svojih 14 točaka kao osnovu za oštre uvjete Versajskog ugovora, koji je dogovoren na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919. godine. Versajski ugovor je uništio njemačko gospodarstvo, doveo do depresije, i na kraju pružio Okruglom stolu izgovor za jačanje uspona svog agenta Hitlera i nacista.

Kako je objasnio Ian Kellogg, u knjizi "Ruski korijeni nacizma": u razdoblju koje je prethodilo Boljševičkoj revoluciji 1917. godine, krajnja desnica u Njemačkom i Ruskom Carstvu je politički propala. Mnogi pristaše monarhije Romanovih, poznati kao Bijeli Rusi, od kojih su mnogi bili članovi Suverenog reda Svetog Ivana Jeruzalemskog (SOSJ), pobjegli su i pronašli put do Njemačke. Konsolidirali su se unutar zavjereničke organizacije, poznate kao "Aufbau: Wirtschafts-politische Vereinigung für den Osten" ("Rekonstrukcija: Ekonomsko-politička organizacija za Istok"), te u suradnji sa sovjetskim i britanskim dvostrukim agentima (povezani sa članom Okruglog stola, Sir Williamom Wisemanom), udružili su se sa nacistima kako bi svrgnuli vlade Rusije i Njemačke, koje prijete usponom komunizma i za koje su vjerovali da je dio židovske zavjere opisane u Sionskim protokolima, a koja je upravo bila odgovorna za rušenje ruske aristokracije i uspon boljševika.

Nakon što je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat, 1918. godine - Njemačka revolucija (1918.-1919.) je okončala monarhiju i Njemačko je Carstvo ukinuto. Demokratski sustav, Weimarska Republika, uspostavljena je 1919. godine, od strane Weimarske nacionalne skupštine. Iako je bio odgovoran za oslobađanje Lenjina - koji je predvodio boljševike do pobjede u Rusiji 1917. godine, te podržao Wilsonovih 14 točaka - nakon rata, član Aufbaua i Thule društva, general Erich Ludendorff (najviši vojni dužnosnik cara Wilhelma II., prijatelj Georgea Sylvestera Vierecka, a kasnije i Aleistera Crowleyja) je postao istaknuti nacionalistički vođa i promicatelj mita o Nožu u leđa. Tu se tvrdilo kako njemačka vojska nije izgubila Prvi svjetski rat na bojnom polju, već su je izdali civili na domaćem frontu, posebno marksisti, boljševici, masoni i Židovi, koji su također bili odgovorni za nepovoljan dogovor za Njemačku u obliku Versajskog ugovora. 

Postoji pretpostavka da je podrijetlo izraza "uboden u leđa" Ludendforffu predložio Sir Neill Malcolm, šef Britanske vojne misije, kojega je upoznao u Berlinu 1919. godine, nakon što mu je Ludendorff opisao brojne izgovore za njemački poraz. Za njemačku desnicu, izraz "ubod sleđa" je podsjećao na Wagnerovu operu 'Götterdämmerung' iz 1876. godine, gdje Hagen ubija svog neprijatelja Siegfrieda (junaka opere) kopljem u leđa. Kada je Nacistička stranka došla na vlast, 1933. godine, učinili su legendu sastavnim dijelom svoje službene povijesti - prikazujući Weimarsku Republiku kao djelo kriminalaca, koji su uboli naciju u leđa kako bi preuzeli vlast, pritom je izdajući.

Völkisch njemačka desnica nije mogla okupiti masovnu sljedbu, niti je mogla smijeniti Kaisera vojnom diktaturom pod Ludendorffom. U carskoj Rusiji, krajnje desni pokret, "Crna stotina", postigao je neke početne uspjehe nakon Revolucije 1905. godine. Pokret "Crne stotine" ubrzo se podijelio na frakcije, koje nisu mogle spriječiti abdikaciju cara i boljševičko preuzimanje vlasti 1917. godine. Tek nakon što su boljševici došli na vlast i nakon što je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat, ujedinjena njemačka i bijeloruska emigrantska krajnja desnica je počela napredovati, prvenstveno zato što su okrivili Židove za sve ove  "katastrofe", usto promovirajući Sionske protokole, koji su išli u prilog njihovim optužbama.

Pristaše "Crne stotine" marširaju u Odesi, ubrzo nakon Oktobarskog manifesta 1905. godine

Bijeli Rusi 

Aufbau je osnovan 1918. godine, od strane bivših članova "Crne stotine", te su okupljali bijele ruske emigrante i rane njemačke nacionalsocijaliste, koji su imali za cilj svrgnuti vlade Njemačke i Sovjetskog Saveza, zamijenivši ih autoritarnim krajnje desničarskim režimima. Zajednica bijelih emigranta sastojala se od antikomunista, koji su napustili Rusiju nakon Ruske revolucije i Ruskog građanskog rata. Među važnim članovima Aufbaua, među bijelim ruskim emigrantima, bili su: prvi tajnik Erwin von Scheubner-Richter, Boris Brasol, Pavlov Bermondt-Avalov, Fjodor Vinberg, Pjotr ​​Shabelsky-Bork, general Vladimir Biskupsky i članovi Društva Thule, general Erich von Ludendorff i Alfred Rosenberg, koji su i upoznali naciste sa Sionskim protokolima, što je postavilo temelj njihovog antisemitizma. Aufbau se oslanjao na apokaliptične ideje ruskih slavenofilskih autora, Fjodora Dostojevskog i Vladimira Solovjova. Dostojevski je, objašnjava Michael Kellogg, "kristalizirao konzervativnu revolucionarnu ideologiju u carskoj Rusiji, slično kao što je Wagner oblikovao narodne stavove u Njemačkoj". Nadovezujući se na antisemitske ideje Dostojevskog, temeljni stavovi Aufbau, kako su ih izrazili Scheubner-Richter, Vinberg i Rosenberg, tvrdili su da se podmukla židovska svjetska zavjera slobodnih zidara i Židova manifestirala kao boljševička revolucija i Sovjetski Savez. 

Glavni promicatelj ove ideje je bio Boris Brasol. Brasol i Reilly bili su članovi Suverenog reda sv. Ivana Jeruzalemskog (SOSJ). Povijesni Suvereni red sv. Ivana Jeruzalemskog je legitimno nastavio, izvan Rusije, veliki knez Kiril Vladimirovič. Ruski emigranti,  koji su otišli u egzil nakon Revolucije 1917. godine, pokušali su održati Red na životu. Kao dio Proturevolucije, koju su planirali časnici Ruske garde, general grof Keller (utjecajni član SOSJ), samostalno je započeo otpor ovih Malteških vitezova, čiji je povijesni zadatak bila obrana Carske Rusije i obitelji Romanov.

Veliki vojvoda Kiril bio je oženjen svojom rođakinjom po ocu, unukom kraljice Viktorije, princezom Viktorijom Melitom od Saxe-Coburga i Gothe. Ona je bila vatrena pristaša Aufbau, ali je imala aferu sa njegovim potpredsjednikom Vladimirom Biskupskim. Kiril i bivši član "Crne stotine", Pavlov Bermondt-Avalov, koji je služio pod Kellerom, planirali su se pridružiti njemačkim snagama da bi protjerali boljševike sa Baltika. Veliki vojvoda Kiril nastavio je financirati pothvat SOSJ, uz pomoć američkog Velikog priorata reda, među čijim su bliskim suradnicima bila braća, John Foster i Allen Welsh Dulles. Obojica su radili izravno za člana SOSJ, William Nelsona Cromwella, jednog od osnivača tvrtke "Sullivan & Cromwell". 1919. godine, Bermondt - uz podršku njemačkog Reda sv. Ivana, Johanniter Ordena, te velikog vojvode Kirila i američkog financijera J.P. Morgana mlađeg (pripadao američkoj grani Reda sv. Ivana) - postao je vrhovni zapovjednik Ruske carske vojske. Među ostalim istaknutim osobama u OSJ, u to vrijeme, bili su J.P. Morgan stariji, John Jacob (do smrti na Titanicu), te proširene obitelji Corneliusa Vanderbilta i Chicago Cranea.

Godine 1919. se Bermondt pridružio njemačkom general-bojniku, Rüdigeru von der Goltzu, kako bi formirali ono što će se nazvati Zapadna dobrovoljačka armija. Cilj ove kombinirane njemačke i bjeloruske snage bio je napredovati u srce boljševičke Rusije, prkoseći i Antanti i njemačkoj vladi. Goltz je želio da Bermondtove snage surađuju sa bijelim armijama generala Antona Denikina u Ukrajini, kojeg su podržavali Britanci, i admirala Aleksandra Kolčaka u Sibiru. Brojala je oko 200000 ljudi, od kojih je gotovo četvrtina bila državljani savezničkih sila, uključujući 7500 Amerikanaca i 1600 Britanaca. Zajedno, ove su snage trebale svrgnuti boljševički režim i stvoriti pronjemačku rusku državu, sa kojom bi se Nijemci mogli udružiti protiv Antante.

Kasnije se pridruživši Aufbau, Bermondt je postao vođa Ruske fašističke stranke u Njemačkoj, nazvane Ruski nacionalno-oslobodilački pokret (ROND). Mihail Kommisarov, koji je u konačnici pomogao u osnivanju Aufbau, bio je istaknuti član Sanktpeterburške Okhrane, te je pružao podršku desničarskoj Crnostotinskoj uniji ruskog naroda. Nakon izbijanja socijalističke revolucije u Ruskom Carstvu, 1905. godine, Kommisarov je osnovao tajnu tiskaru u podrumu sjedišta Okhrane, koju je koristio za tiskanje antisemitskih letaka, koji su pozivali na pogrome protiv Židova.

Masonsko-židovska zavjera 

Boris Brasol je uglavnom bio odgovoran za širenje Protokola u svijetu engleskog govornog područja. Brasol, Arthur Cherep-Spiridovich i Reilly bili su povezani putem tzv. Antiboljševičke lige, sa drugim desničarskim Bijelim Rusima i njihovim fašističkim pristašama u globalnoj mreži koja se protezala diljem Europe i Amerike, sa podružnicama čak do Japana. Iako su mnogi Reillyjevi poslovni i špijunski suradnici također bili Židovi, on je otvoreno osuđivao židovsku dominaciju u američkom bankarstvu i trgovini, proboljševičke simpatije mnogih židovskih imigranata i američke imigracijske zakone koji su dopuštali ulazak takvim ljudima. Kako je sažeo Richard Spence: "Židov ili ne, povijest SOSJ-a tvrdi da je Reilly još jedan član reda i čini Antiboljševičku ligu još jednim gambitom tajnih obavještajno-propagandnih aktivnosti reda, aktivnosti koje su također uključivale širenje Protokola." 

U vrijeme smrti, veliki knez Vladimir Aleksandrovič bio je vojni generalni guverner Moskve i radio je na otkrivanju ćelija anarhista koji su ubijali vladine dužnosnike (i njegovog oca, cara Aleksandra II.). Njegova supruga, velika vojvotkinja Elizabeta, sestra carice Aleksandre, bila je uključena u istraživanje za razotkrivanje anarhista: ovaj zajednički interes ih je oboje doveo u kontakt sa Sergejem Nilusom, jednim od prvih ljudi koji je izradio kopiju 'Protokola sionskih mudraca'. Čerep-Spiridovič je tako bio jedan od prvih članova, bilo koje obavještajne službe, koji je vidio Protokole. Ruska carska obitelj mu je dala mandat neka u potpunosti istraži slučaj, neka proširi uzbunu o "skrivenoj ruci" međunarodnog cionizma i njegovu planu za stjecanje globalne kontrole eliminacijom kršćanske crkve.

Naslovnica prvog knjižnog izdanja Protokola, "Veliki u Malom i Antikristu"

U ožujku 1918. godine, Brasol se zaposlio u njujorškom uredu Obavještajnog ureda Odbora za ratnu trgovinu, kao "posebni istražitelj" zadužen za "istrage od važnosti i najpovjerljivije prirode", čemu je koristilo njegovo "poznavanje europskih političkih i teritorijalnih problema" i "kaotičnih uvjeta u Sibiru i Rusiji". Brasol je dao ostavku na mjesto u uredu u travnju 1919. godine, i odmah preuzeo novu dužnost u Vojnoobavještajnoj diviziji (MID) vojske kao posebni pomoćnik šefa, generala Marlborougha Churchilla, dalekog rođaka Winstona Churchilla. Churchill je bio vrlo zabrinut zbog "boljševičke prijetnje", time i vrlo otvoren za Brasolovu sugestiju da iza nje stoji židovska zavjera. U prosincu 1919. godine, Brasol je podnio izvješće u kojem je opisao "međunarodnu njemačku židovsku bandu", koja navodno djeluje iz Stockholma, koja je željela provesti "svjetsku socijalističku revoluciju". Sastojala se od 12 vođa, "židovske dvanaestorice", među kojima su bili Trocki, Jacob Schiff i Max Warburg.

Nekoliko autora povezuje Brasola sa prvim američkim izdanjem Protokola sionskih mudraca. Brasol je pad ruske monarhije pripisao židovskoj zavjeri, kako je to opisano u Protokolima. Također je tvrdio da su židovski bankari, poput Warburga, stajali iza boljševičke revolucije. Istražitelji su otkrili da je Carica posjedovala primjerak 'Protokola sionskih mudraca' Sergeja Nilusa, člana Crne stotine. Također su primijetili da je nacrtala svastiku u svojoj sobi. Sastavljeno je izvješće koje se na kraju pojavilo u 'Völkischer Beobachteru', Društva Thule. Članak, u izdanju novina iz rujna 1920. godine, neposredno prije nego što će postati službena publikacija nacističke stranke, tvrdio je da su Židovi ubili cara i njegovu obitelj.

Casimir Pilenas, koji je istovremeno radio sa Sir Williamom Wisemanom i Pjotrom Račkovskim (šefom ruske Okhrane u Parizu i još jednim zavjerenikom u krivotvorenju Protokola), bio je jedna od tri osobe koje su odigrale važnu ulogu u Brasolovom širenju američkog izdanja Protokola. Druga važna Brasolova suradnica bila je Natalie De Bogory, kći Vladimira Karpoviča Debogorija-Mokrijeviča, koji je bio zatvoren pod carskom vladom zbog revolucionarnih aktivnosti. Natalie se udala za Alberta Sonnichsena, židovskog pisca, i preselila u Sjedinjene Države. Sonnichsen je bio član Židovske zadružne lige, preteče Američke zadružne lige, koja je stvorena kako bi ujedinila sve zadruge u koordinirani pokret. Do početka Prvog svjetskog rata, Natalie je bila osobna asistentica dr. Sergeja Siromiatnikova, glavnog čovjeka za odnose sa javnošću ruske carske vlade u SAD-u, i suradnica Okhrane. Syromiatnikov je također služio kao strani dopisnik i bio je dijelom misije Gurdjieffovog prijatelja, Espera Uhtomskog, na Dalekom istoku. De Bogory se poslije preselila u Pariz. 

Prema Robertu Singermanu: krajem 1917. godine, njujorški liječnik i član američke obavještajne zajednice, dr. Harris Ayres Houghton, došao je u kontakt sa "Crnostotinskim Rusima" i pod njihovim utjecajem je zaposlio De Bogory u svom uredu. Ubrzo nakon toga, bilo od Brasola ili nekog drugog časnika, De Bogory je dobila ruski primjerak Protokola, koji joj je Houghton rekao neka prevede na engleski. U nekim verzijama priče, Brasol je pomagao ili vodio De Bogory u tom nastojanju. U svakom slučaju, rezultat su bile dvije engleske verzije Protokola. Prva, Brasola, "Protokoli i svjetska revolucija", koja se pojavila u Bostonu, 1920. godine. Druga je bila Houghtonovo vlastito izdanje, "Praemunitus: Protokoli sionskih mudraca", koje je izašlo u New Yorku kasnije, ali iste godine. Brasol je ubrzo distribuirao Protokole američkim vladinim krugovima, posebno diplomatskim i vojnim, u obliku otkucanog teksta (kopija se nalazi u arhivi Hooverovog instituta).

Još jedna važna Brasolova suradnica bila je Leslie Fry, prvenstveno poznata po svom djelu "Vode koje teku prema istoku", gdje pokušava dokazati da su Protokoli dio zavjere za uništenje kršćanske civilizacije. Fry, alias Paquita Louise De Shishmareff, rođena je izvan braka kao Louise Chandor. Njen otac, John Arthur Chandor, bio je sin Lazsa Chandora, mađarskog imigranta u Sjedinjenim Državama, koji je imao reputaciju "pustolova najopasnijeg karaktera", a tvrdilo se da je bio Židov. Udala se za kapetana ruske carske vojske; navodno su velika vojvotkinja Ksenija Aleksandrovna (sestra cara Nikole II.) i njen suprug, veliki vojvoda Aleksandar Mihajlovič, bili svjedoci. Ksenija je bila svekrva Felixa Jusupova i rođakinja velikog vojvode Dmitrija Pavloviča od Rusije, koji su zajedno ubili Rasputina. Par je živio u Carskom Selu i bio u bliskom odnosu sa carskom obitelji.

Fry je imala dva sina, Kirila i Mišu. Kirilova kuma bila je velika vojvotkinja Elizabeta Fjodorovna od Rusije, rođakinja supruge velikog vojvode Kirila, a time i unuka kraljice Viktorije, kao i starija sestra Aleksandre, posljednje ruske carice. Elizabetin suprug bio je veliki vojvoda Sergej Aleksandrovič od Rusije, peti sin Aleksandra II. od Rusije, i ujak cara Nikole II. Elizabeta je također bila praujna (sa majčine strane) princa Filipa, vojvode od Edinburgha, supruga kraljice Elizabete II. U 1960-ima i 1970-ima, Kiril se predstavljao kao princ Kiril de Vasilčikov-Šišmareff, grof de Rohan-Chandor, bio je zamjenik velikog meštra SOSJ, te je nastojao  pronaći nasljednike obitelji Romanov. Kiril je također tvrdio da je bio u kontaktu sa Aleksejem Nikolajevičem, carevičem Rusije, svojim bivšim prijateljem u Carskom Selu, koji je preživio masakr carske obitelji u Jekaterinburgu.

Godine 1921. Fry je objavila članak u 'La Vielle France', gdje je tvrdila da je autor Protokola Ahad Haam, koji ih je napisao na hebrejskom i proširio među Židovima Odesse već tijekom 1890-ih. Haam je bio pseudonim Ashera Zvija Hirscha Ginsberga, jednog od najistaknutijih cionističkih mislilaca, za kojeg se govorilo da je bio član 'Alliance Israëlite Universelle'. Ginsbergova izvorna hebrejska verzija prevedena je na ruski, a konačno i na francuski za članove "Alliance", te je usvojena na tajnom sastanku B'nai B'ritha, koji se navodno održao 1897. godine, tijekom prvog cionističkog kongresa.

U Engleskoj se Fry povezala sa Nestom Webster i Edith Starr Miller (Lady Queenborough), autoricom knjige "Okultna teokracija", koja je iznijela stav da su Židovi i masoni krivi za Prvi svjetski rat, kao i za uspon boljševizma. U Parizu je održavala kontakte sa  Urbanom Gohierom, urednikom antisemitskog časopisa 'La Vielle France', najpoznatijim po objavljivanju Protokola, također i sa  Ernestom Jouinom, glavnim zagovornikom katoličkog antisemitizma u međuratnom razdoblju, koji je objavio djela Jacoba Brafmana. Lady Queenborough i Jouin bili su među brojnim zagovornicima židovske zavjere, koji su bili povezani sa SOSJ, skupa sa Paquitom de Shishmareff, o. Denisom Faheyjem, Johnom B. Trevorom mlađim, i princezom Julijom Grant Cantacuzene. Jouin je također preveo i "Knjigu o Kahalu", Jacoba Brafmana, gdje se tvrdilo da je Kahalom upravljao Alliance Israélite Universelle, sa  sjedištem u Parizu i tada pod vodstvom Adolphea Crémieuxa, velikog majstora Memphisa-Mizraima. Craig Heimbichner, pišući u 'Catholic Family News', iz kolovoza 2003. godine, navodi da se govori kako je monsignor Ernest Jouin osobno intervenirao kod cara Franje Josipa da bi zatražio pozivanje na Jus exclusivae, nakon što je prikupio dokaze da je kardinal Rampolla imao neke bliske veze sa slobodnim zidarima.

Čini se da je Jouin također bio povezan i sa Čerepom Spiridovičem. Čerep-Spiridovič bio je autor traktata iz 1926. godine, "Tajna svjetska vlada Skrivene ruke", gdje je iznio sažetu teoriju zavjere o 300 židovskih obitelji, te je bio blisko uključen u promicanje Protokola sionskih mudraca u Sjedinjenim Državama. Prema lordu Alfredu Douglasu: poznati ljudi, poput Henryja Forda, i novine, poput Financial Timesa u Londonu, ozbiljno su shvaćali Čerepa-Spiridoviča i pomogli mu doprijeti do prilično široke javnosti. Kako je zabilježeno u 'New York Worldu', 17. veljače 1921. godine, Ford je slavno rekao: "Jedina izjava koju želim dati o PROTOKOLIMA jest da se oni uklapaju u ono što se događa. Stari su 16 godina i do sada su se uklapali u svjetsku situaciju. ONI SE I SADA UKLAPAJU". Ford je također bio slobodni zidar.

Norman Hapgood je identificirao Čerepa-Spiridoviča i Brasola kao dvije najutjecajnije osobe iza Forda. Po Hapgoodu:  Cherep-Spiridovich je u jednom trenutku živio u Detroitu i radio je za Forda. Također je otkrio da je Brasolov i Fordov antisemitski križarski rat podržavao i istaknuti židovski odvjetnik, Maurice Leon. Rođen u Bejrutu, a obrazovan u Parizu, Leon je bio posinak profesora Columbije, Richarda Gottheila, "neradog oca američkog cionizma". On je 1897. godine osnovao Federaciju američkih cionističkih društava New Yorka (FAZ), a u kojoj su bili i poznati sabatejci, poput Louisa Brandeisa i rabina Stephena Wisea.

Godine 1920. je Fry bila zaposlena u Fordovoj izdavačkoj kući 'Dearborn'. Ponudila je "originale" Protokola na prodaju Fordovom osobnom tajniku, Ernestu G. Dieboldu, koji su navodno bili pohranjene u sigurnosnom sefu u šangajskoj banci. Cijena je bila  25.000 dolara. U to vrijeme, Ford ju je navodno isto angažirao neka provede istragu o podrijetlu Protokola. Židovski povjesničar, Elias Tcherikower, tvrdi kako je otputovala u Rusiju da bi se sastala sa Sergejem Nilusom. Rezultati njena istraživanja sabrani su u knjizi "Vode koje teku prema istoku". Knjiga sadržava priču o Juliani Glinki koja je kupila primjerak od Josepha Schorsta (Shapira), člana Jolyjeve lože Misraim, koja je navodno uglavnom privlačila Židove.

Ford je kasnije i sam objavio knjigu "Međunarodni Židov", te je bio umiješan u financiranje Hitlera. U knjizi "Tko je financirao Hitlera", James Pool sugerira da je Brasol bio posrednik između Forda i Hitlera. Posrednik je bio prijatelj Dietricha Eckarta i kolega iz Aufbaua, Kurt Ludecke. Kao vatreni njemački nacionalist, Ludecke je bio poznati playboy, međunarodni putnik i prikupljač sredstava za nacističku stranku. Ponudio je svoje usluge Hitleru kao izaslanik Benitu Mussoliniju, ubrzo nakon što je talijanski diktator krenuo na Rim i došao na vlast u Italiji. Ludecke se također sastao sa Henryjem Fordom u Detroitu sredinom 1920-ih, također sa namjerom prikupljanja sredstava za Hitlera. Ludeckea su upoznali i Siegfried i Winifred Wagner, sin i snaha velikog skladatelja Richarda Wagnera u New Yorku, koji su bili Hitlerovi pristaše.

Norman Hapgood, urednik 'Collier's Weekly' i 'Harper's Weekly', bio je oženjen Isabel Reynolds. Ona se redovito dopisivala sa dr. Sergejem Syromiatnikovom, čija je osobna asistentica bila Brasolova partnerica u zavjeri, Natalie De Bogory. Počevši od lipnja 1922. godine, Hapgood je u 'Hearst's International', objavio niz članaka pod naslovom "Priča iznutra o židovskoj maniji Henry Forda". Tamo je napisano da je Ludecke, "jedan od Hitlerovih poručnika", 1921. godine, došao u Sjedinjene Države, gdje je upoznao Brasola, "tada predstavnika velikog vojvode [Kirila] u Sjedinjenim Državama i koji mu je dao pismo preporuke za [Kirila] i druge Ruse". Ludecke se zatim vratio u Europu da bi od Kirila zatražio sredstva za pomoć nacistima u nastajanju. Očekivalo se da će Hitler, kada dođe na vlast, otplatiti dug porazom boljševika i vraćanjem Romanovih na prijestolje. Tijekom 1922. i 1923. godine, Kiril je preko generala Ericha Ludendorffa osigurao pola milijuna zlatnih maraka za "podršku nacionalističkim njemačko-ruskim pothvatima". Pool je pretpostavio da je novac zapravo Fordov, da ga je Brasol prenio u Europu i "oprao" preko Kirila. Ključ ovog dogovora, objašnjava Pool, bila su Brasolova brojna putovanja u Europu, koja su mu pružila "mnogo prilika da Hitleru prenese znatne svote Fordovog novca".

Ludendorff (u sredini) sa Hitlerom i drugim ranim nacističkim vođama i istaknutim njemačkim nacionalistima (München, 1924.)

Puč u pivnici  

U Njemačkoj je Fry bila u kontaktu sa članom Aufbau, Fjodorom Viktorovičem Vinbergom, koji je očito bio odgovoran za Hitlerovo preobraćenje na ideju svjetske židovsko-boljševističke zavjere. Protokoli su tako postali dijelom nacističke propagande za opravdavanje progona Židova. U knjizi "Holokaust: Uništenje europskog židovstva 1933. – 1945.", Nora Levin navodi da je "Hitler koristio Protokole kao priručnik u svom ratu za istrijebljenje Židova":

"Unatoč uvjerljivim dokazima da su Protokoli bili gruba krivotvorina, imali su senzacionalnu popularnost i veliku prodaju 1920-ih i 1930-ih. Prevedeni su na sve europske jezike i široko se prodavali u arapskim zemljama, SAD-u i Engleskoj. Ali, upravo su u Njemačkoj, nakon Prvog svjetskog rata, postigli najveći uspjeh. Tamo su iskorišteni za objašnjenje svih katastrofa koje su zadesile zemlju: poraz u ratu, glad, razorna inflacija." 

Kako je objasnio Michael Kellogg: "Upozorenja iz Protokola o podmukloj židovskoj zavjeri za postizanje svjetske dominacije uvelike su utjecala na narodne Nijemce i bijele emigrante, uključujući Hitlerove mentore, Eckarta i člana Aufbaua, Alfreda Rosenberga." Rosenberg, koji je također bio baltički Nijemac, vodio je nacističku stranku tijekom Hitlerovog zatočeništva, nakon Pivskog puča koji je podržavao Aufbau. U konačnici, upravljao je njemačkom vlašću nad bivšim sovjetskim područjima tijekom Drugog svjetskog rata, te je sudjelovao u konačnom rješenju, kroz svoju dužnost kao Reichsminister für die besetzten Ostgebiete (državni ministar za okupirane istočne teritorije). Prema Kelloggu je Rosenberg "kasnije pomogao oblikovati nacionalsocijalističku ideologiju, sintetizirajući njemačke narodne ideje sa gledištima bijelih emigranata."

Za mnoge Rosenbergove ideje se kaže da su preuzete iz spisa njegovog prijatelja Vinberga. Kellogg opisuje Eckarta i tri člana Aufbaua, Scheubner-Richtera, Vinberga i Rosenberga, kao "četiri pisca apokalipse", koji su "utjecali na nacionalsocijalističku ideologiju dodavanjem bijelog emigrantskog zavjereničko-apokaliptičnog antisemitizma postojećim njemačkim iskupiteljskim idejama o germanskoj duhovnoj i rasnoj superiornosti." Vinberg je pozvao "arijske narode" neka se ujedine protiv "židovskog plana za svjetsku dominaciju", također se zalagao za povratak Rusije pod snažnu carsku vlast, a koju se nadao vratiti uz njemačku pomoć. Vinberg je vodio duge i detaljne rasprave sa Hitlerom o ideološkim pitanjima. Poput mnogih na ruskoj desnici, Vinberg je bio pod velikim utjecajem antisemitskih ideja Fjodora Dostojevskog. Tijekom Prvog svjetskog rata, Vinberg je zapovijedao Drugim baltičkim konjičkim pukom. Osobno se upoznao sa suprugom Nikole II., caricom Aleksandrom Romanov, i navodno je sa njom imao aferu.

Nakon boljševičke revolucije, Vinberg je zatvoren zbog svoje uloge u navodnoj zavjeri za rušenje Privremene vlade. U zatvoru je Vinberg upoznao kolegu člana Aufbaua, poručnika Pjotra Šabeljskog-Borka, bivšeg člana Crne stotine, i koji je sudjelovao u službenoj istrazi boljševičkog ubojstva carske obitelji. 01. svibnja 1918. godine su Vinberg i Šabeljski-Bork amnestirani, povodom "međunarodne proletarijatne solidarnosti". Shabelsky-Bork je stigao u Berlin početkom 1919. godine, sa primjerkom Protokola, koje je dao na prijevod i objavljivanje na njemačkom jeziku, u ruke narodnom publicistu, Ludwigu Mülleru von Hausenu, članu Fritschovog Germanenordena. Hausen je poslao Protokole 'Völkisch Observeru', gdje je u travnju 1920. godine, objavljen veliki članak na naslovnici, "Tajne sionskih mudraca". "Borbene novine nacionalsocijalističkog pokreta Velike Njemačke", tako su sebe opisivale novine 'Völkisch Observer', u vlasništvu von Sebottendorfa; i nastale kao 'Münchenski observer' Društva Thule.

Do prosinca 1920. godine je 'Völkisch Observer' bio u velikim dugovima. Društvo Thule bilo je otvoreno za ponudu prodati  novine nacistima. Major Ernst Röhm i Dietrich Eckart nagovorili su Röhmovog zapovjednika, general-bojnika Franza Rittera von Eppa, neka kupi novine za Nacističku stranku. Godine 1921. je Adolf Hitler, koji je ranije iste godine preuzeo potpunu kontrolu nad NSDAP-om, stekao sve dionice tvrtke i time postao jedini vlasnik publikacije. Alfred Rosenberg postaje urednikom novina  1923. godine. 

U knjizi Alfreda Rosenberga, "Mit dvadesetog stoljeća", što je vjerojatno najvažnija nacistička knjiga iza "Mein Kampf", Rosenberg Atlantidu naziva izgubljenom zemljom, ili barem arijevskim kulturnim središtem. Rosenberg, kojeg su inspirirale teorije Arthura de Gobineaua preko Houstona Stewarta Chamberlaina, vjerovao je da je Bog stvorio čovječanstvo kao odvojene i diferencirane rase, u kaskadnoj hijerarhiji plemstva vrline. Rosenbergova rasna interpretacija povijesti koncentrira se na negativni utjecaj židovske rase u odnosu na arijska rasu. Uz Eckharta, drugi utjecaji na Rosenberga su bili: Nietzscheove antimodernističke "revolucionarne" ideje, Wagnerov romantizam Svetog grala koji je inspiriran neobudističkom tezom Arthura Schopenhauera, Ernsta Haeckela, kao i nordijski arijanizam. Rosenberg posvećuje mnogo vremena raspravi o katarima. "Mit" iz naslova je "mit o krvi, koja pod znakom svastike oslobađa rasnu svjetsku revoluciju. To je buđenje rasne duše, koja nakon dugog sna pobjedonosno okončava rasni kaos." 

Eckart i Rosenberg prisustvovali su sastancima Društva Thule u Münchenu. Krajem 1919. godine postaju svjesni Hausenovog prijevoda Protokola, čak i prije nego što su dijelovi objavljeni u Völkisch Observeru, koji je Rosenberg efektivno preuzeo. Prema Kelloggu: "Protokoli su značajno oblikovali Eckartov pogled na svijet, a Eckartova uloga u utjecaju na Hitlerove antiboljševičke i antisemitske ideje, u savezu sa Rosenbergom, zaslužuje veću pozornost."

U izdanju svojih novina "Auf gut deutsch: Wochenschrift für Ordnung und Recht ("Na jednostavnom njemačkom: Tjednik za zakon i red"), iz ožujka 1920. godine, Eckart poziva nacionalističke Nijemce neka obrate veću pozornost na "Prizyv" ("Poziv"), monarhističke novine u egzilu, koje je Vinberg osnovao 1919. godine, i koje su nastojale njegovati "bliske prijateljske odnose između Njemačke i Rusije". Izdanje "Poziva" iz studenog 1919. godine je sadržavalo esej "Sotonisti dvadesetog stoljeća“, gdje se tvrdilo kako su "Židov Trocki", sovjetski komesar za rat, kao i drugi visokorangirani sovjetski vođe održali crnu misu unutar zidina Kremlja, na kojoj su se molili vragu za pomoć u porazu svojih neprijatelja, Bijelih Rusa.

Münchenski Marienplatz tijekom neuspjelog Pivarskog puča

Dugoročni utjecaj antisemitizma i antiboljševizma Aufbaua pripisuje se bitnim u provedbi Konačnog rješenja, kao i Hitlerovoj katastrofalnoj odluci da preusmjeri trupe iz Moskve prema Ukrajini, 1941. godine. Vođa Aufbaua, Erwin von Scheubner-Richter, baltički Nijemac iz Ruskog Carstva, bio je rani član Nacističke stranke, služio je kao Hitlerov glavni savjetnik za pitanja vanjske politike i bio je jedan od njegovih najbližih savjetnika. Scheubner-Richter upoznao je Hitlera sa generalom von Ludendorffom. Prema Michaelu Kelloggu: nakon poraza snaga Bermondt-Avalovljev, Wolfgang Kapp i Ludendorff su iskoristili demobilizirane Nijemce i bijele emigrante da bi potkopali Weimarsku Republiku. U ožujku 1920. godine, na zahtjev Karla Mayra (časnik Glavnog stožera Reichswehra, koji je prvi infiltrirao Hitlera u DAP), Hitler i Eckart odletjeli su u Berlin i sastali se sa Kappom. Tamo su sudjelovali u Kappovom puču, u ožujku 1920. godine, zajedno sa Ludendorffom, Scheubner-Richterom, Biskupskym, Vinbergom i Shabelsky-Borkom. Dok je Kappov puč propao u Berlinu, uspio je u Münchenu, te je postavio temelje za povećanu suradnju između narodnih Nijemaca, uključujući nacionalsocijaliste, i bijelih emigranta. 

Krajem rujna 1923. godine je Scheubner-Richter dostavio Hitleru opsežan plan za revoluciju. Napisao je: "Nacionalna revolucija ne smije prethoditi preuzimanju političke vlasti; preuzimanje državne policijske vlasti predstavlja obećanje za nacionalnu revoluciju", i "preuzimanje državne policijske vlasti na način koji je barem izvana legalan". Zajedno sa Rosenbergom je osmislio plan, kako bi potaknuo njemačku vladu na revoluciju putem Pivskog puča, neuspjelog pokušaja puča Hitlera (zajedno sa Ludendorffom i drugim vođama Kampfbunda) za preuzimanje vlasti, u Münchenu, 08. i 09. studenog 1923. godine. Oko 2000 nacista je marširalo do središta grada, gdje su se suočili sa policijom. To je rezultiralo smrću 16 nacista i 4 policajca. Scheubner-Richter je upucan u pluća i umro je na licu mjesta, istovremeno je Hitleru iščašio desno rame. Hitler je izbjegao trenutno uhićenje i odveden je na sigurno u ruralna područja. Nakon dva dana je uhićen i optužen za izdaju.

Članovi Društva Thule, Karl Haushofer i Rudulf Hess (kasnije Hitlerov zamjenik) 

Mein Kampf

Nakon Hitlerovog uhićenja uslijedilo je 24-dnevno suđenje, koje je dobilo široku medijsku pozornost i dalo mu platformu za promicanje svojih nacionalističkih osjećaja u Njemačkoj i svijetu. Hitler je proglašen krivim za izdaju i osuđen na pet godina u zatvoru Landsberg. Tamo ga je posjetio Eckartov prijatelj i kolega iz Aufbaua, Karl Haushofer, kolega iz Društva Thule i još jedan koji je imao veliki utjecaj na Hitlerovo razmišljanje. Nakon što je služio kao zapovjednik u Prvom svjetskom ratu, Haushofer je otišao u mirovinu (1919.) sa činom general-bojnika. Međutim, razočarao se nakon poraza Njemačke i strogih sankcija.

Otprilike u isto vrijeme, Haushofer je sklopio prijateljstvo sa mladim Rudolfom Hessom, članom Društva Thule, koji će postati njegov znanstveni asistent, a kasnije i zamjenik vođe Nacističke stranke. Felix Kersten tvrdi da je Hess "...bio vegetarijanac, okružen vidovnjacima i astrolozima, te je prezirao službene medicinske stavove." Hess je također proučavao Nostradamusova proročanstva i vodio dnevnik svojih snova. Fasciniran meditacijom i životinjskim magnetizmom, Hess je izvodio vježbe slično jogi zato da bi ponovno energizirao svoju auru i prakticirao je samohipnozu da bi ojačao snagu volje. Njegova supruga, Ilse Prohl, žalila se da se osjeća zanemareno, jer se obično suzdržavao od seksa u nastojanju da sačuva "pranu". Kurt Ludecke je bio šokiran kada je čuo da Ernst Röhm, Otto Strasser i drugi, Hessa nazivaju "Fraulein Anna", jer su vjerovali da je imao homoseksualnu aferu sa Hitlerom. Ernst Hanfstaengl je izjavio da je "bez sumnje (Hitler) imao vezu sa Hessom". Supruga se žalila kako se zbog njega osjeća kao "samostanska učenica". Ilse je kasnije rekla Hansu-Adolfu Jacobsenu da su je Haushofer i Hitler učinili "malo ljubomornom". 

Minhenski liječnik, dr. Ludwig Schmitt, služio je i kao terapeut disanja i kao astrolog. Među ostalim astrolozima, sa kojima se Hess konzultirao, bili su Edouard Hofweber, Ernst Issbener-Haldane, F.G. Goerner i Karl Ernst Krafft. Hess i dr. Schulte Strathaus željeli su osnovati veliki Centralni institut za okultizam, sa fakultetima (poput modernih sveučilišta), ali Hitler je odbio tu ideju. Strathaus je bio oduševljeni pristaša minhenskog liječnika i parapsihologa, Alberta von Schrenck-Notzinga. Ovaj je bio Freudov suradnik i imao je važan utjecaj na njega. Zapravo je bio pionir psihoterapije i parapsihologije. Schrenck-Notzing je također bio osnivač "Gesellschaft für psychologische Forschung" ("Društvo za psihološka istraživanja"), zajedno sa Maxom Dossierom i Wilhelmom Hübbe-Schleidenom. Potonji je bio suradnik Henryja Steela Olcotta i Annie Besant, te su osnovali Njemačko teozofsko društvo, kojem su pripadali Franz Hartmann i Rudolf Steiner. Schulte Strathaus je bio prebačen u koncentracijski logor Sachsenhausen.

U zatvoru Landsberg, Hitler je napisao "Mein Kampf", diktirano njegovom kolegi zatvoreniku, Rudolfu Hessu, gdje je kombinirao teorije Haushofera i Alfreda Rosenberga, a posvetio ga je Eckartu. Poput 'Völkisch Observer', i "Mein Kampf" je objavio Franz Eher Nachfolger, središnja izdavačka kuća nacističke stranke. Izdavačku kuću registrirao je Franz Xaver Josef Eher, 1901. godine. Međutim, tvrtka je zapravo osnovana pod nazivom 'Münchener Beobachter' 1887. godine. Nakon Eherove smrti, 1918. godine, tvrtku je preuzeo Rudolf von Sebottendorf. 

Mein Kampf opisuje proces kojim je Hitler postao antisemit, te ocrtava njegovu političku ideologiju i buduće planove za Njemačku. Pomoć u uređivanju djela pružio je i Hanfstaengl. O Protokolima, Hitler je u Mein Kampfu napisao:

"Protokoli se temelje na krivotvorini, Frankfurter Zeitung jauče [ ] svaki tjedan… [što je] najbolji dokaz da su autentični… važno je da sa pozitivno zastrašujućom sigurnošću otkrivaju prirodu i aktivnost židovskog naroda, i razotkrivaju njihov unutarnji kontekst, kao i njihove krajnje ciljeve." 

Upravo je u Mein Kampfu Hitler opisao "Veliku laž", propagandnu tehniku ​​koja koristi laž toliko "kolosalnu" da nitko ne vjeruje kako bi netko "mogao imati drskosti toliko sramotno iskriviti istinu". Hitler je vjerovao da Židovi koriste ovu tehniku ​​kako bi Ludendorffa okrivili za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu:

"Ali, Židovima je, sa svojom bezuvjetnom sposobnošću za laži, i njihovim borbenim drugovima, marksistima, preostalo da odgovornost za pad pripišu upravo čovjeku koji je jedini pokazao nadljudsku volju i energiju u svom nastojanju da spriječi katastrofu koju je predvidio, i spasi naciju od tog časa potpunog sloma i sramote. Stavljajući odgovornost za gubitak svjetskog rata na Ludendorffova ramena, oduzeli su oružje moralnog prava jedinom protivniku, dovoljno opasnom i koji bi vjerojatno uspio privesti izdajnike Domovine pred lice pravde."

Henry Ford je jedini Amerikanac koji je spomenut "Mein Kampfu". Hitler je objesio Fordov portret iza stola i rekao industrijalcu, tijekom Fordovog posjeta nacističkoj Njemačkoj, da su nacistički uspjesi jednostavno provedba Fordove vizije. Neko vrijeme je  Ludendorff izražavao veliko divljenje prema Fordu zbog njegove antisemitske propagande, ali kada se Ford javno ispričao Židovima, 1927. godine, osudio ga je, i tvrdio da se pridružio Palestinskoj loži slobodnih zidara.

Ludendorff je bio prijatelj i sa Haushoferom. Iako je sudjelovao sa Hitlerom u njihovom zajedničkom puču u Münchenu, 1923. godine, Ludendorff je osudio svog bivšeg kolegu kao opasnog izdajnika njemačkog naroda i agenta slobodnih zidara. Kada su Ludendorff, Hitler i njihovi suradnici u Pivskom puču bili suđeni, u veljači 1924. godine, Ludendorff je održao dugi govor sudu, gdje je izjavio da je židovsko pitanje prvenstveno pitanje rase. Ludendorff je svoj poraz u Prvom svjetskom ratu pripisao intervenciji Židova, potkrepljujući svoje tvrdnje citiranjem Protokola. "Katolici su štitili Židove", rekao je, "a katolička hijerarhija je u savezu sa Židovima i slobodnim zidarima". Godine 1924. je izabran u Reichstag kao predstavnik NSFB: koalicija njemačke Volkiške stranke slobode (DVFP) i članova Nacističke stranke. Tamo je služio do 1928. godine. Otprilike u isto vrijeme je osnovao  Tannenberšku ligu, njemačku nacionalističku organizaciju, i antisemitsku i antikatoličku, koja je objavljivala literaturu "teorija zavjere", koje uključuju Židove, katolike (posebno isusovce) i slobodne zidare.