Sinarhija (12. dio)

Institut Tavistock

Adolf Hitler je rođen 20. travnja 1889. godine, gotovo točno devet mjeseci nakon stravičnih ubojstava Jacka Trbosjeka i kao da su ubojstva bila dijelom nekog mračnog rituala, koji je izvela Zlatna zora, kako bi dovela do rođenja neke vrste "umom kontroliranog" mesije kaosa. Aleister Crowley mora da je bio njegov nadređeni. Edward Bulwer-Lytton, "Veliki pokrovitelj" Societas Rosicruciana in Anglia (SRIA) i čiji je Vrhovni mag, William Wynn Westcott, bio jedan od trojice osnivača Zlatne zore. Westcott je postao važan član Blavatskynog Teozofskog društva, kasnije i Majstor masonske istraživačke lože 'Quatuor Coronati'. Pod njegovim je autoritetom Theodor Reuss osnovao neredovite masonske i rozenkrojcerske lože po Njemačkoj, tijekom 1902. godine. Crowley se pridružio Reussovom Ordo Templi Orientis (OTO) 1912. godine. Jezivo, ali je u "Tajnoj doktrini", Blavatsky opisala zloslutni znak takozvane Vril sile od strane nadolazeće rase, koju spominje Bulwer-Lytton:

"Upravo je to ta Sotonska Sila, koju su naše generacije smjele dodati svojoj zalihi anarhističkih dječjih igračaka. To je ta destruktivna agencija koja bi, jednom u rukama nekog modernog Atile, krvožednog antikrista, npr. za nekoliko dana svela Europu na njeno primitivno kaotično stanje, bez ijednog živog čovjeka koji bi ispričao priču." 

Doktrine nacista su spojile ideje Bulwer-Lyttonove Nadolazeće rase i teoriju o atlantskom podrijetlu Arijevaca, koju je razvila Blavatsky. Poput Renéa Guénona i Juliusa Evole, Blavatska je vjerovala u polarno podrijetlo čovječanstva u Hiperboreji, legendarnoj zemlji za koju se pretpostavlja da se nalazi u krajnjim sjevernim polarnim regijama. Glavni grad je bio Thule, prema mitologiji Društva Thule, koje je elemente svoje ideologije i članstva crpilo ​​iz ranijih okultnih skupina: Društva Guido von Lista i Lanz von Liebenfelsa, Red Novih templara kao ogranak OTO. Društvo Thule bilo je odgovorno za razvoj Njemačke radničke stranke (Deutsche Arbeiter-Partei ili DAP), osnovane u siječnju 1919. godine, kojoj se pridružio Adolf Hitler. Kasnije je preimenovana u NSDAP (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei), poznato kao Nacistička stranka.

Društvo Thule je osnovao Rudolf von Sebottendorf, inspirirano ariozofijom i sabatejskom kabalom, koju su naučili od bektašijskih sufija iz Turske. U knjizi "Jutro mađioničara", Pauwels i Bergier tvrde kako je unutarnji krug Društva Thule, Vril-Društvo, nazvano prema romanu Edwarda Bulwer-Lyttona, "Vril, Moć Dolazeće Rase". Društvo je bilo u bliskom kontaktu sa engleskom grupom,  poznatom kao Hermetički Red Zlatne Zore. Prema Hitlerovom biografu, Ianu Kershawu:

"Popis članova organizacije izgleda kao popis 'Tko je tko' među ranim nacističkim simpatizerima i vodećim osobama u Münchenu, i uključuje: Rosenberga i Eckarta, Rudolfa Hessa, Hansa Franka, Juliusa Lehmanna, Gottfrieda Federa i Karla Harrera." 

Kada su članovi Društva Thule upoznali Hitlera, mnogi od njih su povjerovali kako je on prorečeni otkupitelj, unatoč činjenici što Hitler nije imao formalno obrazovanje, niti političko iskustvo. Razlog njihovog entuzijazma bile su Hitlerove navodne retoričke sposobnosti, koje su se, prema mnogim izvještajima, dogodile u stanju sličnom hipnotičkom transu, i tijekom kojih je veličao slavu buduće arijske Njemačke, ponavljajući zablude ariozofa Guida von Lista i Lanza von Liebenfelsa. Hitler je tvrdio kako ga je vodio "glas", koji je nazivao "Providnošću". Prema njegovom vlastitom iskazu:

"Ukoliko sam u nepotkupljivom stanju… Ne radim ništa. Čak niti kada me cijela stranka pokuša potaknuti na djelovanje. Neću djelovati; čekati ću, bez obzira na to što se dogodi. Ali, ako glas progovori, onda znam da je došlo vrijeme za djelovanje." 

Prema Gregu Hallettu, autoru knjige "Hitler je bio britanski agent": Hitler je bio u Engleskoj 1912. i 1913. godine, što potvrđuje i knjiga njegove šogorice, "Memoari Bridget Hitler", stoga pretpostavlja kako je Hitler proveo vrijeme od veljače do studenog 1912. godine, na obuci za kontrolu uma u Britanskoj vojnoj školi za psihologiju u Tavistocku u Devonu, kao i u Irskoj. Hitlerova šogorica opisuje ga kao potpuno iscrpljenog po dolasku u njen dom u Liverpoolu, bez prtljage. "Imala sam dojam da je bolestan, boja mu je bila tako loša, a oči su mu izgledale tako čudno", napisala je. "Stalno je čitao, ne knjige, nego male brošure tiskane na njemačkom. Ne znam što je bilo u njima, niti točno odakle su došli." Hallett pretpostavlja kako su to bili priručnici iz Tavistocka.

Ono što je dovelo do stvaranja programa Tavistock jest upotreba propagande od strane Britanskog vojnog ureda za psihološko ratovanje tijekom Prvog svjetskog rata, koja je trebala uvjeriti Britance da je rat nužan i da je Njemačka neprijatelj kojega treba mrziti. Ključni element, u ovom planu, bila je provokacija kod njemačkog potapanja Lusitanije. Iskoristivši ova iskustva, Britanski vojni ured za psihološko ratovanje je osnovao Tavistock institut za ljudske odnose, prema nalogu britanske monarhije i tamo imenovali britanskog novinskog magnata Alfreda Harmswortha, vikonta Northcliffea, vlasnika Daily Maila, Daily Mirrora i The Timesa, te štovatelja Cecile Rhodesa (imenovan je direktorom za propagandu pod Davidom Lloydom Georgeom). 

Tavistock klinika, kasnije preimenovana u Tavistock institut za ljudske odnose, britanska je neprofitna organizacija, koju je na Sveučilištu Oxford (1920.) osnovao dr. Hugh Crichton-Miller, psihijatar koji je razvio psihološke tretmane za vojnike pogođene granatiranjem. Tavistock je navodno osnovan prema nalogu Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (RIIA) Okruglog stola. Oslanja se na potpore Rockefellerove i Carnegiejeve fondacije, britanskog Ministarstva unutarnjih poslova i ostalih drugih anonimnih podupiratelja. Njegovi članovi nazivali su se "Nevidljivim kolegijem", pritom se referirajući na svog prethodnika,  Kraljevsko društvo iz 17. stoljeća. Osnovno osoblje Tavistocka: Arnold Toynbee (budući direktor studija na RIIA-i), te članovi Okruglog stola, Walter Lippmann i Edward Bernays.

Tavistock se bavio istraživanjem psihologije grupnog i organiziranog ponašanja, utemeljeno na psihoanalizi Sigmunda Freuda. Kao što je prikazano u članku "Utjeha teozofije II", Fredericka C. Crewsa ('The New York Review of Books'), nekoliko znanstvenika je utvrdilo kako je Freud bio među ključnim figurama koje su razvile terapiju kroz prizivanje zaboravljene traume, kao svoj dug prema Mesmeru. Ljudi koriste hipnotička stanja tisućama godina, u mnogim kulturama i religijama. Hipnoza je ono što se u prošlosti nazivalo bacanjem čarolije, transom, ili izmijenjenim stanjima svijesti mistika, medija i šamana. Istraživački psihijatar,  Fuller Torrey, u knjizi "Igra uma", povezuje hipnotičke tehnike sa vještičarenjem. 

Prema Williamu Krogeru i Williamu Fezleru u "Hipnoza i modifikacija ponašanja": "Stoljećima su zen, budističke, tibetanske i jogijske metode koristile sustav meditacije i izmijenjeno stanje svijesti slično hipnozi." Kada je Ernest Hilgard, američki psiholog i profesor na Sveučilištu Stanford (postao poznat 1950-ih po svom istraživanju hipnoze), upitan koja je razlika između hipnoze koju koristi obučeni praktičar i one koju koriste šamani ili vračevi, odgovorio je: "Obučeni praktičari mnogo znaju o suvremenoj psihoterapiji, a hipnoza je samo pomoćno sredstvo. U tome se razlikuju od onih čije su prakse, u biti, magične." 

Zapadni znanstvenici su se prvi put uključili u hipnozu oko 1770. godine, pod utjecajem okultista Franza Antona Mesmera. Teorije i prakse mesmerizma uvelike su utjecale na rastuće područje psihijatrije, sa ranim praktičarima, poput Jeana Martina Charcota, Pierrea Janeta i Freuda. Adam Crabtree, u knjizi "Od Mesmera do Freuda: Magnetski san i korijeni psihološkog iscjeljivanja", prati Mesmerovu upotrebu hipnoze da bi otkrio utjecaj nesvjesne mentalne aktivnosti kao izvora potisnutih misli ili impulsa u Freudovim teorijama. Jonathan Miller pratio je korake kojima su psiholozi postupno lišavali mesmerizam njegovih okultnih asocijacija, svodeći ga na puku hipnozu, tako otvarajući put prepoznavanju nesvjesnog mentalnog funkcioniranja. 

Mladi Hitler 

Hitlerov odgoj otkriva okolnosti koje su često povezane sa traumom iz djetinjstva, uobičajeno kod žrtava psihoze. Hitlerov otac,  Alois Hitler, bio je izvanbračno dijete, poznat po svojoj lošoj naravi i po tome što je tukao svoju djecu i supruge. Alois se ženio tri puta, bio je poznat po promiskuitetu. Nedugo nakon što se oženio svojom prvom suprugom, Annom, Alois je započeo aferu sa  Franziskom "Fanni" Matzelsberger. Godine 1880. su se Alois i Anna sporazumno rastali, a 19-godišnja Matzelsberger postala je djevojka 43-godišnjeg Aloisa. Imali su dvoje izvanbračne djece. Ali, tijekom svega ovoga, 1876. godine (3 godine nakon ženidbe Anne i Aloisa), zaposlio je Klaru Pölzl kao kućnu pomoćnicu. Klara je bila 16-godišnja unuka Aloisovog polustrica, Johanna Nepomuka Hiedlera. Ako je Nepomuk bio Aloisov otac, onda bi Klara bila Aloisova polunećakinja. Ako mu je otac bio Johann Georg, onda mu je bila rođakinja u prvom koljenu. Klara se udala za Aloisa 1885. godine, godinu dana nakon što je Fanni umrla.  Aloisova majka, Maria Schicklgruber, navodno je bila Židovka; njegov kum je svakako bio Židov.

Kao što je općepoznato, kružile su glasine da je i sam Hitler Židov. Takvu tvrdnju iznio je istaknuti njujorški odvjetnik Jerrold Morgulas, u knjizi "The Torquemada Principal", dok su neke druge teorije sugerirale da je Hitler bio nezakonito unuče Rothschilda. Ali, prema rabinu Antelmanu, te su teorije netočne. Umjesto toga, tvrdi rabin, oko Hitlera je namjerno stvoren  ritual, u kojem je sudjelovala i njegova majka, Klara Polzl, koja je bila sabatska frankistkinja. Ritual se održavao 09. Ava, poznato kao Tiša B'av, što je kod Židova dan posta u spomen na uništenje Prvog i Drugog hrama, ali ga frankisti obilježavaju kao rođendan Sabataija Zevija, koji onda proslave svojim seksualnim obredima.

Zapravo, Hitlerovo židovsko i afričko podrijetlo je potvrđeno nedavnim genetskim studijama. Poput Napoleona, Hitler je pripadao Y-DNA haplogrupi E1b1b, koja je rijetka u Njemačkoj, čak i u zapadnoj Europi. Prema Ronnyju Decorteu, stručnjaku za genetiku na Katholieke Universiteit Leuven i koji je uzeo uzorke Hitlerovih sadašnjih živih rođaka: "Rezultati ove studije su iznenađujući", te kaže da "Hitler ne bi bio sretan". E1b1b trenutno nalazimo u raznim oblicima na Afričkom rogu, u sjevernoj Africi, dijelovima istočne, zapadne i južne Afrike, zapadnoj Aziji i Europi, posebno mediteranskoj Španjolskoj i na Balkanu. Ova je grupa prilično česta među populacijama afroazijske govorne povijesti, jer tamo značajan udio židovskih muških loza pripada E1b1b1, uključujući i onu Alberta Einsteina. E1b1b1, koji čini otprilike 18% do 20% aškenaskih i do 30% sefardskih Y-kromosoma, čini se jednom od glavnih osnivačkih loza židovske populacije.

Ludgwid Wittegenstein (dolje lijevo) i Hitler (gore desno) u Realschule u Linzu, Austrija.

U djelu "Židov iz Linza", Kimberley Cornish tvrdi da je austrijski filozof Ludwig Wittgenstein imao dubok utjecaj na Hitlera, još od  kada su obojica bili učenici Realschule u Linzu, početkom 1900-ih. Wittgenstein i Hitler pohađali su državnu školu sa oko 300 učenika, i bili su tamo istovremeno samo od 1903. do 1904. godine, prema Wittgensteinovim biografima. Wittgenstein je kasnije pohađao Trinity College, gdje je postao štićenik Bertranda Russella. John Maynard Keynes ga je pozvao neka se pridruži Cambridge Apostles. Iako je Hitler bio samo šest dana stariji od Wittgensteina, u školi su bili dva razreda razlike, jer je Hitler morao ponavljati godinu, dok je Wittgenstein bio napredniji. Cornishova teorija da je Hitler poznavao mladog Wittgensteina i naučio ga mrziti, i da je Wittgenstein bio jedini židovski dječak iz školskih dana u Realschuleu spominje se u "Mein Kampf":

"Slično tome, u školi nisam pronašao nijednu priliku koja bi me mogla navesti da promijenim ovu naslijeđenu sliku. U Realschuleu sam, doduše, upoznao jednog židovskog dječaka prema kojem smo se svi odnosili s oprezom, ali samo zato što su nas razna iskustva navela da posumnjamo u njegovu diskreciju i nismo mu posebno vjerovali; ali, ni ja ni ostali nismo imali nikakvih misli o tome." 

Hitler je rekao "Sve je počelo" kada je vidio Wagnerovu operu 'Rienzi', utemeljenu na istoimenom romanu Edwarda Bulwer-Lyttona.

August Kubizek, prijatelj iz djetinjstva, tvrdio je kako je na Hitlera jako utjecalo gledanje Wagnerovog Rienzija, što je bilo 1906. ili 1907. godine, dok je bio mladić. Tvrdi kako je to pokrenulo njegovu političku karijeru, te da je, kada je Kubizek, 1939. godine, u Bayreuthu podsjetio Hitlera na njegov oduševljeni odgovor na operu, Hitler odgovorio: "U tom je satu sve počelo!" Opera je utemeljena na istoimenom romanu Edwarda Bulwer-Lyttona, o životu talijanskog megalomana i protofašista, Cole di Rienzija,  koji je u 14. stoljeću uspostavio kratkotrajnu Rimsku republiku; također je njegov lik inspirirao Risorgimento, Napoleona, Gabrielea d'Annunzia i Mussolinija. Kubizek opisao incident iz 1905. godine, kada je Hitler imao samo 15 godina:

"Bio je to najimpresivniji sat koji sam ikada proživio sa svojim prijateljem… Nikada prije i nikada više nisam čuo Adolfa Hitlera da govori kao što je govorio u tom satu, a stajali smo tamo sami pod zvijezdama… Pogodilo me nešto čudno, što nikada prije nisam primijetio, čak ni kada mi je razgovarao u trenucima najvećeg uzbuđenja. Bilo je kao da je neko drugo biće govorilo iz njegovog tijela i dirnulo ga koliko i mene. Uopće nije bio slučaj da je govornik ponesen vlastitim riječima. Naprotiv; radije sam osjećao kao da je i sam sa zaprepaštenjem i emocijama slušao ono što je iz njega izbijalo elementarnom snagom. Neću pokušati protumačiti ovaj fenomen, ali to je bilo stanje potpune ekstaze i zanosa, u kojem je on lik Rienzija, vizionarskom snagom, prenio na plan vlastitih ambicija… U grandioznim, inspirativnim slikama dočarao je vlastitu budućnost i budućnost svog naroda."

1907. godine je Hitler napustio rodni grad Linz i otišao živjeti i studirati likovnu umjetnost u Beču, financiran beneficijama i uzdržavanjem od strane majke. Prijavio se za upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, ali je dva puta odbijen. Ravnatelj je predložio Hitleru neka se prijavi na Arhitektonski fakultet, ali nije imao potrebne akademske kvalifikacije, jer nije završio srednju školu. Godine 1909. je Hitleru ponestalo novca, te je bio prisiljen živjeti boemskim načinom života, u skloništima za beskućnike i muškom domu. Prema Samuelu Igraju, autoru "Germanany’s National Vice", izjava pod prisegom, koja je bila u posjedu diplomatskih predstavnika nekoliko vlada u Beču je "izjavila da je Hitler bio muška prostitutka u Beču od 1907. do 1912. godine, i da je isti poziv prakticirao u Münchenu od 1912. do 1914. godine." 

Hitler je boravio u Beču 1913. godine. Tamo su iste godine boravili Lav Trocki, budući jugoslavenski vođa maršal Tito, Sigmund Freud i Josip Staljin, koji je prema Hallettu bio još jedan iluminatski "ratni agent" i koji je 1907. godine pohađao školu za obuku psiholoških operacija Tavistock. U Beču su se Trocki i Staljin prvi put sreli. Često se spominjalo da su se Gurdjieff i Joseph Džugašvili, kasnije poznat kao Staljin, upoznali kao mladi studenti dok su pohađali isto sjemenište u Tiflisu na Kavkazu. Gurdjieffovi obiteljski zapisi sadrže podatke da je Staljin neko vrijeme živio u kući njihove obitelji. Također postoje sugestije da je Staljin pripadao okultnom "istočnom bratstvu", koje se sastojalo od Gurdjieffa i njegovih sljedbenika. Freud je često posjećivao Cafe Landtmann, dok su Trocki i Hitler često posjećivali Cafe Central.

Hitler je u "Mein Kampfu" napisao da je prvi put postao antisemit u Beču. Prema izvještaju Josefa Greinera o Hitlerovoj mladosti u Beču, sastanci i predavanja o astrologiji, hipnozi i drugim oblicima proricanja bili su uobičajeni u glavnom gradu, prije izbijanja rata. Hitler je čitao novine i pamflete, koji su objavljivali razmišljanja filozofa i teoretičara, poput Houstona Stewarta Chamberlaina, Charlesa Darwina, Friedricha Nietzschea, Gustavea Le Bona i Arthura Schopenhauera. Tijekom boravka u Beču, gajio je sve veću strast prema arhitekturi i glazbi, bio je na deset izvedbi 'Lohengrina', njemu omiljene Wagnerove opere. Georg Ritter von Schönerer, zagovornik pangermanizma i njemačkog nacionalizma u Austriji, imao je veliki utjecaj na Hitlera.

Lanz von Liebenfels rekao je psihologu Wilfriedu Daimu da ga je Hitler posjetio u uredu njegova časopisa 'Ostara' u Rodaunu, na periferiji Beča, tijekom 1909. godine. Hitler je rekao von Liebenfelsu da ga zanimaju njegove rasne teorije i da želi kupiti neke starije brojeve Ostare da bi upotpunio svoju kolekciju. Von Liebenfels, primijetivši da Hitler izgleda vrlo siromašno, dao mu je tražene brojeve besplatno, kao i dvije krune za povratnu kartu do centra grada. Daimu je potom prišla izvjesna Elsa Schmidt-Falk, koja je tvrdila da je Hitler redovito posjećivao nju i njezinog pokojnog supruga, vođu SA (jurišnika) u Münchenu, i tada je Hitler često spominjao da čita Guida von Lista.

Adolf Hitler (prvi red lijevo) tijekom boravka u vojnoj bolnici, 1918. godine

U kolovozu 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, Hitler je živio u Münchenu i dobrovoljno se prijavio u bavarsku vojsku, unatoč činjenici da je bio austrijski državljanin i trebao je biti vraćen u Austriju. Služio je kao kurir na Zapadnom frontu, u Francuskoj i Belgiji, provodeći gotovo polovicu vremena u zapovjedništvu pukovnije Fournes-en-Weppes, daleko iza prvih crta bojišnice. Bio je prisutan u Prvoj bitci kod Ypresa, bitci na Sommi, bitci kod Arrasa i bitci kod Passchendaelea; i ranjen je na Sommi. Odlikovan je za hrabrost, primio je Željezni križ druge klase 1914. godine. Na preporuku poručnika Huga Gutmanna, Hitlerovog židovskog nadređenog, primio je i Željezni križ prve klase 04. kolovoza 1918. godine, što je odlikovanje koje se rijetko dodjeljuje nekome sa Hitlerovim činom Gefreitera. Crnu značku za ranjavanje je primio 18. svibnja 1918. godine. 

Hitler je izvijestio o jednom incidentu, kada je čuo "Glas", onda kada je jedva izbjegao smrt od francuske topničke granate, 15. studenog 1914. godine:

"Večerao sam u rovu sa nekoliko suboraca. Odjednom, činilo se kao da mi glas govori: "Ustani i idi tamo". Bilo je toliko jasno i uporno da sam automatski poslušao kao da je to bila vojna naredba. Odmah sam ustao i prošetao dvadeset metara rovom,  noseći sa sobom konzervu večere. Zatim sam sjeo i nastavio jesti, a um mi je ponovno bio miran. Jedva sam to učinio, kada se iz dijela rova ​​koji sam upravo napustio vidio bljesak i odlučujući zvuk. Zalutala granata eksplodirala je iznad grupe u kojoj sam sjedio i svaki član je poginuo." 

15. listopada 1918. godine je privremeno oslijepio u napadu iperitom i hospitaliziran je u Pasewalku, gdje je Hitler ponovno imao važno iskustvo sa "Glasom". Hitler priznaje da je doživio "viziju" i čuo glas iz "drugog svijeta", tijekom kojeg mu je rečeno da će morati vratiti vid zato da bi mogao povesti Njemačku natrag u slavu. "Glas" je inzistirao na tome da je Hitlera odabrala Providnost i da mu je dana Božanska misija. Bilo mu je suđeno uspostaviti novi društveni poredak, novi Reich, koji će biti uspostavljen pod njegovim vodstvom. U fusnoti Hitlerove biografije, John Toland je tvrdio da je Hitler možda bio hipnotiziran.

Prema izvješću američke mornaričke obavještajne službe (deklasificirano 1973. godine), a koje je napisao austrijski specijalist za živce Karl Kroner i koji je radio kada se Hitler liječio u Pasewalku - konzultirajući psihijatar, Edmund Forster, zaključio je da je Hitlerovo stanje histerična sljepoća. Kakav god tretman Hitler primio pod Forsterovom skrbi nikada neće biti poznat, jer je Gestapo (1933.) zaplijenio sve psihijatrijske zapise vezane uz njegovo liječenje i uništio sve. Forster je iste godine počinio samoubojstvo. Prema povjesničaru dr. Thomasu Weberu, sa Sveučilišta u Aberdeenu, koji je istraživao značaj Hitlerovog vremena provedenog u Pasewalku: "Hitler je napustio Prvi svjetski rat kao nezgrapan samotnjak, koji nikada nije zapovijedao nijednim drugim vojnikom, ali je vrlo brzo postao karizmatični vođa koji je preuzeo svoju zemlju." 

Toland se poziva na neobičnu paralelu sa Hitlerovim iskustvom, što je pronađeno u knjizi dovršenoj 1939. godine, pod naslovom "Očevidac", i koju je napisao židovski liječnik Ernst Weiss, koji je poznavao Forstera. Weiss je pobjegao iz Njemačke 1933. godine, ali je počinio samoubojstvo u Parizu kada su stigli nacisti. "Očevidac" govori o njemačkom kaplaru, imena "A.H.", koji je oslijepio tijekom napada iperitom i kojega je liječio psihijatar u Pasewalku. Kaplar je opisan kao pacijent sa austrijskim naglaskom, koji je primio Željezni križ i koji voli Wagnerovu glazbu, ali mrzi Židove. Psihijatar hipnotizira A.H. i predlaže mu da mora povratiti vid zato da bi predvodio njemački narod. "Možda vi sami imate rijetku moć, koja se javlja samo povremeno u tisuću godina, da učinite čudo", govori je liječnik A.H.-u. "Isus je to učinio. Muhamed. Sveci? Mladi ste; bilo bi previše loše za vas da ostanete slijepi. Znate da Njemačkoj trebaju ljudi koji imaju energiju i slijepo samopouzdanje." 

Schützenhaus u Pasewalku gdje je Hitler liječen.

Djelo Bernharda Horstmanna "Hitler u Pasewalku" i djelo Davida Lewisa "Čovjek koji je izmislio Hitlera" objašnjavaju metamorfozu hipnozom. Claus Hant, njemački autor, koji je 15 godina istraživao Hitlerovu mladost, vjeruje da je taj događaj bio  "najznačajniji događaj u Hitlerovom ranom životu i uvelike objašnjava što ga je potaknulo da postane čovjek kakav je bio." Kasnije je Hitler opisivao svoje iskustvo u Pasewalku duhovnim izrazima, često se poistovjećujući sa Isusom Kristom. Na božićnoj proslavi,  1926. godine, je rekao: "Djelo koje je Krist započeo, ali nije mogao dovršiti, [Hitler] će dovršiti." Članak u časopisu Cosmopolitan, iz travnja 1939. godine, citira Hitlera kako kaže: "I dok sam ležao tamo, shvatio sam da ću osloboditi njemački narod i učiniti Njemačku velikom." August Kubizek, jedan od Hitlerovih najbližih prijatelja iz djetinjstva, tvrdi da mu je Hitler u dobi od 17 godina govorio o "povratku Njemačkoj njene prijašnje slave". Kubizek je to opisao:

"Bilo je kao da je neko drugo biće progovorilo iz njegovog tijela i dirnulo ga koliko i mene. Uopće nije bio slučaj da je govornik bio ponesen vlastitim riječima. Naprotiv; osjećao sam se kao da i sam sa zaprepaštenjem i emocijama sluša ono što je iz njega izbijalo elementarnom snagom. Neću pokušavati interpretirati ovaj fenomen, ali to je bilo stanje potpune ekstaze i zanosa." 

Slične opise Hitlerove moguće demonske opsjednutosti je izrazilo i nekoliko drugih autora. Knjiga "Hitler govori", Hermanna Rauschninga (bivšeg nacista koji je prekinuo sa Trećim Reichom prije nego što je objavio nekoliko knjiga gdje osuđuje Hitlera),  sugerira kako je Hitler bio medij, transformiran silama koje su "nešto izvan njihove prave osobnosti - posjetitelji, takoreći, sa  drugog planeta. Medij je opsjednut. Nakon što kriza prođe, oni se ponovno vraćaju u osrednjost. Na taj je način, bez ikakve sumnje, Hitler bio opsjednut silama izvan njega samog - gotovo demonskim silama za koje je pojedinac nazvan Hitler bio samo privremeno vozilo." Prema Gregoru Strasseru, još jednom bivšem članu nacističke stranke: "Slušajući Hitlera, odjednom se dobiva vizija onoga koji će čovječanstvo voditi u slavu... Svjetlo se pojavljuje u tamnom prozoru. Gospodin, sa komičnim malim brkovima, pretvara se u arkanđela... Zatim arkanđeo odleti... i tu je Hitler kako sjedi, okupan znojem sa staklastim očima...". Francuski pisac, Robert Bouchez, primijetio je: "Pogledao sam ga u oči - oči medija u transu... Ponekad se činilo da postoji neka vrsta ektoplazma; tijelo govornika kao da je bilo naseljeno nečim... tekućim. Nakon toga se ponovno smanjio u beznačajnost, izgledajući malen, pa čak i vulgaran. Djelovao je iscrpljeno, baterije su mu bile prazne." Francois-Poncet, veleposlanik Francuske u nacističkoj Njemačkoj, izvijestio je: "Ušao je u neku vrstu medijumskog transa; izraz lica mu je bio ekstatičan."

Adam Alfred Rudolf Glauer, poznat i kao "Rudolf von Sebottendorf" (1875. – 1945.?), koji je učio Kabalu među Dönmeh Sabatejcima iz Bektašijske sufijske sekte u Turskoj

Društvo Thule 

U srpnju 1919. godine, radeći kao obavještajni agent Reichswehra, i manje od godinu dana nakon puštanja iz hospitalizacije zbog "histerične sljepoće", Hitler se infiltrirao u DAP. U djelu "Bevor Hitler kam", izvještaju o Društvu Thule koji je objavio Dietrich Bronder nekoliko mjeseci nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, piše da je Sebottendorf tvrdio da je Društvo Thule primarni izvor nacionalsocijalističkog pokreta: "Ljudi Thule bili su oni kojima je Hitler prvi put došao, a upravo su mu se ljudi Thule pridružili na početku." Društvo Thule osnovao je 1910. godine Felix Niedner, njemački prevoditelj nordijskih Edda. Münchensku podružnicu osnovao je 1918. godine Rudolf von Sebottendorf, pseudo-aristokratski pseudonim za njemačkog okultista Adama Alfreda Rudolfa Glauera, slobodnog zidara, koji je bio zainteresiran za sufizam, kabalu, teozofiju i astrologiju; ujedno i štovatelj Guida von Lista i Lanza von Liebenfelsa. Francuski pisac Jean Robin, poput njegovog kolege, francuskog autora Renea Alleaua, pokazuje da je Sebottendorfova središnja ideja bila formiranje militantne sekte bhakta, koja bi se mogla usporediti sa ismailitskim fedayenima (ubojicama), koje vodi njihov duhovni vođa, Starac sa planine. Sebottendorf je veći dio ostatka života proveo u Turskoj, uzevši osmansko državljanstvo 1911. godine. Piše Nicholas Goodrick-Clarke da je Sebottendorfa inicirala obitelj židovskih slobodnih zidara u Solunu, u srcu sekte Dönmeh, u ložu za koju se vjeruje da je bila povezana sa  francuskim Obredom Memphisa. Na kraju je naslijedio njihovu knjižnicu tekstova o alkemiji, kabali, rozenkrojcerstvu i sufizmu. U početku se zanimao za teozofiju i slobodno zidarstvo, preko kojih se i upoznao sa bektašijskim sufijama. U svojoj knjizi iz 1924. godine, "Praksa drevnog turskog slobodnog zidarstva", Sebottendorf je opisao susrete sa sufizmom, posebno sa bektašijama, koje je nazvao "starim turskim slobodnim zidarstvom". U njihovim praksama, skupu numeroloških meditacijskih vježbi, koje su navodno bile namijenjene suptilnoj transformaciji tijela, vjerovao je da je vidio odraze rozenkrojcerske tradicije, koje su sačuvale ezoterična učenja koja je moderno slobodno zidarstvo zaboravilo. Kroz odnos sa Bektašima, Sebottendorfove teorije bile su povezane i sa panturkizmom, turskom verzijom nacističkih teorija o rasi, koje su usvojili "Mladi Turci".

Panturkizam je štovao drevnu domovinu zvanu Ergenekon, što je odgovaralo legendi o Agarti, koju su također štovali Thule. Društvo Thule identificiralo je germanski narod kao arijevsku rasu, potomke Thule, i nastojalo je ga je pretvoriti u superrasu iskorištavanjem moći Vrila. Inspirirani grčko-rimskim geografima, koji su locirali mitsku zemlju "Ultima Thule" na krajnjem sjeveru, nacistički mistici identificirali su je kao glavni grad drevne Hiperboreje, izgubljene drevne kopnene mase (navodno blizu Grenlanda ili Islanda), kao zemlju superrase koja je naseljavala Šuplju Zemlju. Stari Grci pisali su, ne samo o potopljenom otoku Atlantidi, već i o Hiperboreji, sjevernoj zemlji, čiji su ljudi migrirali na jug prije nego što ju je uništio led. Krajem 17. stoljeća, švedski autor, Olaf Rudbeck, smjestio je Hiperboreju na Sjeverni pol, dok nekoliko drugih izvještaja navodi da se prije uništenja civilizacija probila na otoke Thule i Ultima Thule.

Prema Jean-Claudeu Fréreu, autoru djela "Nacisme et Sociétiés Secretès", Društvo Thule vjerovalo je da su ljudi iz Hiperboreje, nakon što su se prije više od 6000 godina preselili u pustinju Gobi, navodno osnovali novo središte koje su nazvali Agartha, što bi bilo izjednačeno sa srodnim Asgaardom, domom bogova u nordijskoj mitologiji. Ove ideje također proizlaze iz Donnellyjevih ranijih spekulacija o izgubljenoj kopnenoj masi koja je nekoć postojala u Atlantiku, a koja je bila dom arijske rase, predstavljene rasprostranjenošću motiva svastike. Louis Jacolliot je, u djelu "Les Fils de Dieu" ("Sinovi Božji") povezao Vril, Bulwer-Lyttona, sa  podzemnim narodom Thule, za koji je mislio da će iskoristiti moć Vrila, postati nadljudi i zavladati svijetom.

Društvo Thule, izvorno pokriće za Germanenorden (također nazvan Teutonski red), bilo je völkisch tajno društvo, osnovano u Berlinu, 1912. godine, od strane Theodora Fritscha i nekoliko istaknutih njemačkih okultista iz Listovog društva, Ordo Novi Templi (ONT) i Visokog Armanen Reda. Visoki Armanen-Orden tvrdio je da potječe od Templara, želio je ponovno uspostaviti znanost o runama i štovanje Wotana (starovisokonjemački za Odina, pretka Skandinavaca koji su migrirali iz "Asgarda"), kao i carstvo kojim su dominirali Arijevci, labavo utemeljeno na Teutonskim vitezovima. Germanenorden, čiji je simbol bila svastika, imao je hijerarhijsku bratsku strukturu, utemeljenu na slobodnom zidarstvu i slavio je ljetni solsticij, važan blagdan u völkisch krugovima. Članovi su bili poticani na proučavanje Prozne Edde, kao i nekih njemačkih mistika, uključujući Meistera Eckharta, Jacoba Boehmea i Paracelsusa. Uz okultne i magične filozofije, svoje je inicijante podučavala nacionalističkim ideologijama,  nordijske rasne superiornosti i antisemitizma.

Godine 1916. se Germanenorden podijelio na dva dijela. Raskolničkom ogranku: Germanenorden Walvater Svetog Grala, iste se godine pridružio Sebottendorf. Sebottendorf je povećao članstvo Germanenordena, sa oko 100 (1917.) na 1500, do jeseni 1918. godine. Münchenska loža Germanenorden Walvater, formalno posvećena 18. kolovoza 1918. godine, dobila je tajni naziv, Društvo Thule. Sebottendorf je uputio Karla Harrera neka osnuje političku skupinu usmjerenu na obične radnike, koja je postala kratkotrajno DAP, koju su osnovali Anton Drexler, Hermann Esser, Gottfried Feder i Dietrich Eckart, i koja je bila prethodnica Nacističke stranke, službeno poznato kao "Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei" ("Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka"), ili kraće: NSDAP.

NSDAP

Hitlera je u Reichswehr regrutirao kapetan Karl Mayr, časnik njemačkog Glavnog stožera. 30. svibnja 1919. godine, Karl Mayr je  imenovan za voditelja Odjela za obrazovanje i propagandu. Dobio je znatna sredstva za izgradnju tima agenata ili doušnika, kao i za organiziranje niza obrazovnih tečajeva za obuku odabranih časnika i ljudi, prema "ispravnom" političkom i ideološkom razmišljanju. Mayr je također dobio ovlasti za financiranje "domoljubnih" stranaka, publikacija i organizacija. Mayr se kasnije prisjetio da je Hitler bio "poput umornog psa lutalice, koji traži gospodara", također i netko "spreman pridružiti se svakome tko bi mu pokazao ljubaznost". U lipnju 1919. godine, Hitler je započeo tečaj političkog obrazovanja na Sveučilištu u Münchenu. Među govornicima bili su član Thulea Gottfried Feder, te Karl Alexander von Müller. Tijekom jednog od Müllerovih predavanja, Hitler se uključio u strastvenu raspravu sa drugim studentom o Židovima. Müller je bio impresioniran Hitlerovim doprinosom i rekao je Mayru kako ovaj ima retorički talent.

Mayr je kasnije, u svojim memoarima, napisao da mu je član Thulea, general Erich Ludendorff, osobno naredio da Hitler pristupi Njemačkoj radničkoj stranci (DAP) i da je dalje izgradi. Nakon što je, 16. listopada 1920. godine, u Hofbräukelleru održao svoj prvi govor za DAP, Hitler je brzo postao najaktivniji govornik stranke, na kraju privlačeći sve veće mase. Hitler je organizirao dotad najveći skup DAP-a od 2000 ljudi, 24. veljače 1920. godine, u Staatliches Hofbräuhausu u Münchenu. Nadalje, u pokušaju da stranka postane privlačnija većem dijelu stanovništva, DAP je preimenovan u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei. 

U DAP-u, Hitler je upoznao Dietricha Eckarta, koji mu je postao mentor, razmjenjujući ideje s njim i upoznajući ga sa širokim krugom minhenskog društva. Eckart je izrazio svoje iščekivanje Listovog proročanstva o "njemačkom Mesiji", koji će spasiti Njemačku nakon Prvog svjetskog rata, u pjesmi koju je objavio 1919. godine, mjesecima prije nego što je prvi put sreo Hitlera. Kada je Eckart upoznao Hitlera, bio je uvjeren da je susreo prorečenog otkupitelja. Eckart Hitlera naziva "Velikim", "Bezimeni", "Koga svi mogu osjetiti, ali nitko nije vidio". Postao je Hitlerov mentor, razmjenjivao sa njim ideje i pomagao mu uspostaviti teorija i uvjerenja Stranke. Hitler je Eckarta opisao kao "duhovnog osnivača Nacističke stranke" i posvetio mu "Mein Kampf".

Kako ga je opisao Joseph Howard Tyson, "Hitlerov mentor: Dietrich Eckart, njegov život, vremena i okruženje":

"Primjećujući njegove neuredne manire i raščupan izgled, Eckart ga je podučio društvenom ponašanju i kupio mu odijela, šešire i gabardenski kaput. Poput kazališnog redatelja je odjenuo svog mladog prvaka za pozornicu, a zatim ga predstavio bogatim desničarskim simpatizerima riječima: 'Upoznajte čovjeka koji će jednog dana osloboditi Njemačku'." 

Većina autora se slaže sa tvrdnjama prema kojima je Hitler osobno odabrao svastiku kao simbol svog nacističkog pokreta. U djelu "Mein Kampf", Hitler tvrdi da je oblik nacističke svastike bio zasnovan na dizajnu dr. Friedricha Krohna, stomatologa, koji je pripadao nekoliko narodnih skupina, uključujući Njemački red. Svastiku, koja je dugo vremena simbol Teutonskih vitezova, koristili su Lanz von Liebenfels, Društvo Thule i brojne jedinice Freikorpsa. Krohn je znao da budistička svastika u smjeru kazaljke na satu simbolizira sreću i blagostanje, i u skladu s tim je napravio svoj dizajn, sa krakovima svastike usmjerenima udesno. Većina nacističkih vođa prihvatila je Krohnov dizajn, ali Hitler je inzistirao na sinistrousmenu, ili suprotnom smjeru kazaljke na satu, i u skladu s tim je promijenio dizajn. Schmidt-Falk je također rekao Daimu kako Hitler vjeruje da se Listova referenca na dolazak "nepobjedivog", "snažnog čovjeka odozgo", odnosila konkretno na njega samog. Ono na što se List pozivao bilo je njegovo otkriće proročanskog stiha iz Edde, 1891. godine, koji je predvidio da će mesijanska figura, "Starke von Oben" ("Snažni sa neba") doći i uspostaviti vječni poredak. Drugi nacistički vođe, uključujući generala Ludendorffa, Rudolfa Hessa i Detricha Eckarta, navodno su isto čitali Lista. Von Liebenfels je napisao: "Hitler je jedan od naših učenika", dok su Werner von Bulow, koji je vodio Društvo Edda, i Herbert Reichstein, koji je blisko surađivao sa von Liebenfelsom od sredine 1920-ih, slavili dolazak Trećeg Reicha u svojim časopisima. U predgovoru prvog broja treće serije "Ostare" (1927.), Liebenfels je napisao: "Treba imati na umu da su svastika i fašistički pokreti u osnovi potomci Ostare." Rudolf John Gorsleben je bio povezan sa Društvom Thule tijekom Bavarske Sovjetske Republike, 1919. godine. Zajedno sa Dietrichom Eckartom je bio zarobljen od strane komunista, i jedva je izbjegao ​​pogubljenje. Uronio se u bavarsku narodnu politiku, te uspostavio bliski radni odnos sa lokalnim Germanenordenom, prije nego što se posvetio književnim aktivnostima.

Eckart i Alfred Rosenberg vjerovali su da je moguće iskoristiti skrivene sile Thulea uspostavljanjem kontakta sa Velikanima antičkog svijeta, koji bi im stavili na raspolaganje snage koje bi Njemačkoj omogućile postizanje svjetske prevlasti. Eckart je navodno inicirao Hitlera i počeo ga obučavati metodama iskorištavanja Vrila za stvaranje rase arijskih nadljudi. Kada je Eckhart umirao, 1923. godine, hvalio se: "Dali smo mu sredstva za komunikaciju sa Njima. Hitler će plesati, ali ja sam taj koji svira melodiju... Nemojte tugovati za mnom, jer ću utjecati na povijest više od bilo kojeg drugog Nijemca." 

Eckart je Hitlera upoznao sa članovima Društva Thule, uključujući dr. Gottfrieda Grandela, nacionalističkog izdavača Juliusa Lehmanna, generala Ericha Ludendorffa, direktora Edwina Bechsteina i njegovu suprugu Helenu, upraviteljicu društva Elsu Bruckmann, sina Richarda Wagnera Siegfrieda i njegovu suprugu Winifred Wagner, generala Franza Rittera von Eppa (osnovao Freikorps), narodnog povjesničara Adolfa Bartelsa i kemičara dr. Emila Ganssera, koji je postao jedan od najuspješnijih prikupljača sredstava za rani NSDAP u Švicarskoj i inozemstvu. Kada je Nacističkoj stranci postalo nužno kupiti novine da bi objavili svoju političku dogmu, Epp je stavio na raspolaganje oko 60000 Reichsmaraka iz tajnih vojnih fondova i pribavio  Völkischer Beobachter, koji je postao svakodnevno glasilo stranke.

Hitler sa Wagnerovim unukom Wielandom, i njegovom majkom, Winifred Wagner 

Winifred Wagner je bila supruga Siegfrieda Wagnera, sina Richarda Wagnera. Rođena je u Engleskoj. Kao dijete, Winifred je ostala siroče i posvojio ju je Karl Klindworth, glazbenik i prijatelj Richarda Wagnera. Klindworth je također bio jedan od Lisztovih učenika, a kasnije i jedan od njegovih najbližih prijatelja. Dogovoreno je da se Winifred, tada 18-godišnjakinja, uda za Siegfrieda,  Wagnerovog sina, tada 45-godišnjaka, u nadi da će se time okončati Siegfriedovi homoseksualni susreti. Nakon Siegfriedove smrti, 1930. godine, Winifred je preuzela Bayreuthski festival, glazbeni festival koji se održava svake godine u Bayreuthu u Njemačkoj, na kojem se izvode Wagnerove opere.

Godine 1923. je Winifred upoznala Adolfa Hitlera, koji je jako cijenio Wagnerovu glazbu. Poput Hitlera, Winifred je duboko vjerovala u kult njemačkog nacionalizma, nordijsku samorealizaciju i narodne težnje. Kada je Hitler bio zatvoren zbog sudjelovanja u minhenskom pivskom puču, Winifred mu je slala pakete hrane i papira, na kojima je možda bila napisana Hitlerova autobiografija, "Mein Kampf". Krajem 1930-ih, služila je kao Hitlerov osobni prevoditelj tijekom pregovora o sporazumu sa Britanijom. Njen odnos sa Hitlerom je bio toliko blizak da su se 1933. godine pojavile glasine o skorom braku. Haus Wahnfried, Wagnerova vila u Bayreuthu, postala je Hitlerovo omiljeno utočište. Ime Wahnfried njemačka je složenica od Wahn (zabluda, ludilo) i Fried(e) (mir, sloboda). Hitler je Bayreuthskom festivalu odredio državnu pomoć i status oslobođenja od poreza, te se sa ljubavlju odnosio prema Winifredinoj djeci.

Nietzscheova sestra i glavna njegova promotorica, Elisabeth, oduševljeno je Hitlera nazivala "nadčovjekom", kojega je njen brat opisao i predvidio. Tijekom njemačke premijere Mussolinijevog filma "100 dana" je primila buket ruža od Hitlera, dok joj je, 1934. godine, Hitler osobno poklonio vijenac za Nietzscheov grob, sa natpisom "Velikom borcu". Također je, 1934. godine, Elisabeth Hitleru poklonila bratov omiljeni štap za hodanje, a Hitler je fotografiran kako gleda u oči bijele mramorne biste Nietzschea. U popularnoj biografiji Heinricha Hoffmanna, "Hitler kakvog ga nitko ne poznaje", ova fotografija ima opis: "Führer pred poprsjem njemačkog filozofa, čije su ideje oplodile dva velika narodna pokreta: nacionalsocijalistički pokret Njemačke i fašistički pokret Italije." 

SA (Sturmabteilung) jurišnici u Berlinu, 1932. godine 

SA jurišnici

Početkom 1920. godine, prije nego što je Hitler napustio Reichswehr, Mayr ga je vodio na sastanke kluba vojnih časnika Željezna šaka, koji je osnovao kapetan Ernst Röhm. Röhm, koji je pripadao Freikorpsu pod generalom Franzom Ritterom von Eppom, bio je izvorni član DAP i bio je poznati homoseksualac. Postao je bliski Hitlerov suradnik i osnivač Sturmabteilunga (SA), izvornog paravojnog krila Nacističke stranke. Nakon rata, Germanenorden, pod utjecajem Guida von Lista koji je obožavao Vehmgericht (ili Sveti Vehm) se počeo koristiti kao tajna organizacija za regrutiranje političkih ubojica. Prema Nicholas Goodrick-Clarkeu: "Vehmgericht se mogao ponovno uzdići da bi uspostavio red u svijetu, u kojem su se moderne tendencije nekim pojedincima činile kao prijetnja njihovoj kulturi. List i njegovi sljedbenici pronašli su zadovoljstvo u toj fantaziji o militantnoj, sveprisutnoj, ali skrivenoj sili, koja je, kako se činilo, obećavala obnovu novog pan-njemačkog carstva." Najmanje 354 neprijatelja nacista ubijeno je tijekom nekoliko godina u Vehmovoj kampanji, a najistaknutija žrtva je bio Walther Rathenau, ministar vanjskih poslova Njemačke Republike tijekom Prvog svjetskog rata. Ironično, mnoge žrtve ubijene su iz seksualnih, a ne političkih razloga. Waite piše:

"Feme [Vehme] često je bio usmjeren protiv bivših suboraca iz organizacija nakon Slobodnog korpusa. Sama mnoštvenost Bundova i tajnih društava dovela je do konkurencije, svađa i smrti... Konkurencija i sukobi pojačani su činjenicom da su mnogi pripadnici Freebootera bili homoseksualci i stoga skloni ljubomori i 'ljubavnim svađama'." 

Među ubojicama istaknuli su se Gerhard Rossbach, Edmund Heines i drugi "Butch" homoseksualci, koji će kasnije pomoći u oblikovanju Nacističke stranke. Povjesničar, Robert G.L. Waite, opisao je Rossbacha, kojem se općenito pripisuje izum smeđih uniformi Nacističke stranke, kao "sadističkog ubojicu takozvanog Fehmgerichta i zloglasnog homoseksualca, a koji je, prema vlastitom svjedočenju, izopačio Ernsta Röhma". Rossbach je sudjelovao u puču u Pivnici 1923. godine. Hitler ga je regrutirao neka pomogne u organizaciji SA. Heines je bio vođa Nacističke stranke i Röhmov zamjenik u SA.

Hitler je bio svjestan Röhmove homoseksualnosti. Njihovo prijateljstvo pokazuje da je Röhm ostao jedan od rijetkih bliskih ljudi kojima je bilo dopušteno koristiti neformalni njemački "du" ("ti") kada bi razgovarao sa Hitlerom. Zauzvrat, Röhm je bio jedini nacistički vođa koji se usudio osloviti Hitlera imenom "Adolf", ili nadimkom "Adi", umjesto "mein Führer". Za razliku od mnogih u nacističkoj hijerarhiji, Röhm nikada nije postao žrtvom Hitlerove "upečatljive osobnosti", niti je u potpunosti pao pod njegovu čaroliju, što ga je činilo jedinstvenim. Njihova bliska povezanost dovela je do glasina da je i sam Hitler bio homoseksualac.

Hitler sa svojim bliskim prijateljem Ernstom Röhmom, jednim od članova Njemačke radničke partije i suosnivačem Sturmabteilunga (SA, "Jurišni bataljun").

Veliki broj pripadnika SA, poznati i kao Smeđekošuljaši, bili su homoseksualci. "Njihova homoseksualnost je bila vrlo muška",  napisao je povjesničar homoseksualnosti, Alfred Rowse, "živjeli su u muškom svijetu, bez žena, svijetu logora i marševa, skupova i sporta. Imali su vlastite opuštajuće događaje, a minhenski SA je postao ozloglašen zbog njih." Louis Snyder, istaknuti povjesničar nacističke ere, ispričao je: "Ono što je bilo potrebno, vjerovao je Röhm, bila je ponosna i arogantna skupina koja se mogla tući, pijančevati, razbijati prozore, ubijati i klati do mile volje. Heteroseksualci, u njegovim očima, nisu bili toliko vješti u takvom ponašanju kao homoseksualci." Kao što je Röhm priznao u svojoj autobiografiji: "Budući sam nezreo i zao čovjek, rat i nemiri mi se više sviđaju od dobrog buržoaskog poretka." 

Pod Röhmom, zastrašivanje od strane SA je doprinijelo usponu nacista, kao i nasilnom suzbijanju suparničkih stranaka tijekom izbornih kampanja. No, ipak je njihov ugled (Rohma i ostalih SA vođa, kao i zamjenika Edmunda Heinesa) zbog uličnog nasilja, prekomjernog opijanja i otvorene homoseksualnosti bio prepreka. U lipnju 1931. godine, 'Münchener Post', socijaldemokratske novine, počele su napadati Röhma i SA zbog homoseksualnosti u njihovim redovima. U ožujku 1932. godine su ove novine objavile neka od Röhmovih privatnih pisama, a koja je berlinska policija zaplijenila još 1931. godine, gdje se razotkrila njegova homoseksualnost.