Sinarhija (11. dio)

Published on 2 April 2026 at 16:14

Operacija Trust

 

 

Ruski rulet

Aktivnosti tvrtke "Kuhn, Loeb & Company", Crowleyjeve mreže okultističkih špijuna i Okruglog stola bile su usmjerene na promicanje cionizma, dok su istovremeno su težile poticanju boljševičke revolucije u Rusiji i promicanju globalnog kapitalizma. Daljnja svrha Prvog svjetskog rata bila je stvaranje preduvjeta za rusku revoluciju 1918. godine. Ovo je (prema decimalnoj datoteci State Departmenta - 861.00/5339) u dokumentu "Boljševizam i judaizam", od 13. studenog 1918. godine, financirao i orkestrirao Jacob Schiff putem tvrtke Kuhn, Loeb & Co. Stvaranjem Sovjetskog Saveza, namjeravali su provesti oblik komunizma onako kako ga je opisao Karl Marx, i koji bi na kraju bio uzdignut kao prijetnja zapadnim silama.

U članku "Cionizam protiv boljševizma: Borba za dušu židovskog naroda", Winston Churchill je pripisao sve ove prevrate onima koje je nazivao "međunarodnim Židovima". Prvo Churchill primjećuje: "Ne može biti veće pogreške nego pripisati svakom pojedincu prepoznatljiv udio u osobinama koje čine nacionalni karakter." Zatim nastavlja opisivati ​​karakter onoga što kategorizira kao Židove koji vjeruju u Bibliju, nacionalne Židove, te na kraju kaže: 

"U žestokoj suprotnosti sa svim ovim područjem židovskih napora uzdižu se planovi Međunarodnih Židova. Pripadnici ove zlokobne konfederacije uglavnom su ljudi odrasli među nesretnim stanovništvom zemalja u kojima su Židovi progonjeni zbog svoje rase. Većina, ako ne i svi, napustili su vjeru svojih predaka i odvojili od svojih umova sve duhovne nade zagrobnog svijeta. Ovaj pokret među Židovima nije nov. Od dana Spartaka Weishaupta [osnivača Iluminata], Karla Marxa, Trockog, Bele Kuna, Rose Luxemburg i Eme Goldman, ova svjetska zavjera neprestano raste. Ova je zavjera odigrala definitivno prepoznatljivu ulogu u tragediji Francuske revolucije. Kao što je moderna spisateljica, gospođa Webster, tako vješto pokazala, odigrala je definitivno prepoznatljivu ulogu u tragediji Francuske revolucije. Bila je pokretačka snaga svakog subverzivnog pokreta tijekom 19. stoljeća; i sada je konačno ova skupina izvanrednih ličnosti iz podzemlja velikih gradova Europe i Amerike zgrabila ruski narod za kosu i postala praktički neospornim gospodarima tog ogromnog carstva." 

Churchillovu poantu ilustrira opažanje koje je dijelio Crowleyjev prijatelj, bankar Otto Kahn, koji je (prema riječima desne ruke Sir Williama Wisemana, Normana Thwaitesa) bio "svim srcem pro-saveznički i posebno pro-britanski". U svojoj knjizi "Ženeva protiv mira" (1937.), grof od St. Aulaire, francuski veleposlanik u Londonu od 1920. do 1924. godine, prisjetio se razgovora za večerom sa Ottom Kahnom (prijatelj Aleistera Crowleyja, partner Jacoba Schiffa, Paula i Felixa Warburga u Kuhn, Loeb & Co.), koji je detaljno opisao prirodu dijalektičkog procesa suprotstavljanja dviju prividnih suprotnosti - koja podržava Rusku revoluciju, a istovremeno promovira cilj globalnog kapitalizma:

"Kažete da je marksizam sama antiteza kapitalizma, koji je nama jednako svet. Upravo zbog toga su oni u izravnoj suprotnosti jedan drugome, da nam u ruke stavljaju dva pola ovog planeta i dopuštaju nam da budemo njegova os. Ove dvije suprotnosti, poput boljševizma i nas samih, pronalaze svoj identitet u Internacionali. Ove suprotnosti, koje su jedna drugoj na antipodima, u društvu i svojim doktrinama, ponovno se susreću u identitetu svoje svrhe i kraja, preoblikovanju svijeta odozgo kontrolom bogatstva, a odozdo revolucijom… Naša misija sastoji se u proglašavanju novog zakona i stvaranju Boga, to jest u pročišćavanju ideje Boga i njenom ostvarenju kada dođe vrijeme. Pročistiti ćemo ideju, identificirajući je sa nacijom Izraela, koja je postala svoj vlastiti Mesija. Njen dolazak biti će olakšan konačnim trijumfom Izraela, koji je postao svoj vlastiti Mesija." 

 

Otto Kahn

 

Kako je objasnio Carrol Quigley: "Okrugli stol" ("Round Table") je nastojao oslabiti Ligu naroda i uništiti svaku mogućnost postizanja kolektivne sigurnosti zato da bi se Njemačka obnovila kao tampon zona protiv Sovjetskog Saveza i protuteža Francuskoj, te izgradio "atlantski blok" Velike Britanije, britanskih dominiona i Sjedinjenih Država. Dok su središnje bitke Velike igre bjesnile u Srednjoj Aziji, ključna komponenta u kontroli Europe bila je Njemačka, čiji se savez tražio u suprotstavljenim interesima između Rusije i Britanije. Prema Halfordu Mackinderu:

"Preokret ravnoteže snaga u korist središnje države, što bi rezultiralo njenim širenjem na rubna područja Euroazije, omogućio bi korištenje ogromnih kontinentalnih resursa za izgradnju flote, a svjetsko carstvo tada bi bilo na vidiku. To bi se moglo dogoditi ako bi se Njemačka udružila sa Rusijom. Prijetnja takvog događaja trebala bi stoga gurnuti Francusku u savez sa prekomorskim silama, te bi Francuska, Italija, Egipat, Indija i Koreja postale mostobrani sa kojih bi vanjske mornarice podržavale vojske, prisilile središnje saveznike da rasporede kopnene snage i spriječile ih da koncentriraju svu svoju snagu na flote." 

Kako je opisao Giles Milton, u knjizi "Russian Roulette. A Deadly Game: How British Spies Thwarted Lenin Global Plot", uspješnom provedbom boljševičke revolucije 1917. godine, Britanija je nastojala potkopati Ruse kroz unutarnju subverziju, pritom nastojala  stvoriti savez između Njemačke i antikomunističkih snaga unutar Sovjetskog carstva. Ključ je bio spriječiti, pod svaku cijenu,  potencijalni savez između komunista i Nijemaca, time i moguću euroazijsku uniju, koja bi jamčila rusku kontrolu nad kontinentom. Ovu politiku provodio je Lord Curzon. On je imenovao Mackindera visokim povjerenikom u "Južnoj Rusiji", gdje je vojna misija pomagala bijelim ruskim kontrarevolucionarima, i od njih dobila de facto priznanje nove Republike Ukrajine.

Kako je izvijestio Richard Spence, u knjizi "Tajni agent 666: Aleister Crowley, Britanska obavještajna služba i okultno", ubrzo nakon Ruske revolucije, suradnik Otta Kahna, Sir William Wiseman (šef britanske obavještajne službe i budući zaposlenik tvrtke Kuhn, Loeb & Co.) je "odlučio 'voditi oluju' u Rusiji, koristeći novac, tajnu propagandu i pažljivo odabrane agente." Kako je pronađeno u dokumentima Sir Williama Wisemana, Wiseman je jedan dio svog plana opisao kao "nastojanje da se u Rusiji učini ono što smo uspješno učinili drugdje; naime, postaviti Nijemce koji rade za nas među prave njemačke agente...", te koristiti agente koji "imaju posebne mogućnosti za ulazak, kod stjecanja povjerenja njemačkih agenata". Među Wisemanovim brigama bilo je to što su "Nijemci uspjeli osigurati kontrolu nad najvažnijim tajnim društvima u Rusiji". Stoga je primjetio: "Nužno je razotkriti ovaj njemački utjecaj i organizirati protudruštva, ako je potrebno." 

 

Sir William Wiseman, Sidney Reilly i W. Somerset Maugham

 

Za Wisemana su radili "As špijuna" Sidney Reilly, Somerset Maugham i, prema Spenceu, vjerojatno i Aleister Crowley. Maugham je također bio blisko povezan sa Crowleyjem. Došavši u Pariz, u studenom 1902. godine, Crowley se sprijateljio sa slikarom Geraldom Festusom Kellyjem, te preko njega postao član pariške umjetničke scene. Napisao je niz pjesama, objavljenih kao "Rodin in Rime", o djelima svog poznanika, kipara Augustea Rodina. Jedan od onih koji su često posjećivali ovu umjetničku sredinu bio je i Maugham, koji je, nakon kratkog susreta sa Crowleyjem, ovoga kasnije koristio kao model za lik Olivera Hadda u svom romanu "Mađioničar". 

Reillyjev prijatelj, bivši diplomat i novinar, Sir Robert Bruce Lockhart, bio je bliski poznanik Iana Fleminga, autora romana o Jamesu Bondu. Dugi niz godina je prepričavao Flemingu mnoge Reillyjeve špijunske pothvate. Reilly je postao tajni agent Britanskog ureda tajne službe, preteče moderne Britanske tajne obavještajne službe (MI6/SIS). Iako je Reillyja izvorno zaposlio Wiseman, SIS ga je formalno otpustio, jer ga je navodno smatrao nepouzdanim i opasnim. Slične sumnje odnosile su se i na Wisemana. Otprilike u to vrijeme, "reformski element" u britanskoj obavještajnoj službi je postao sumnjičav prema Wisemanovim ratnim aktivnostima i tajno ga istraživao. Wisemana je u "Kuhn, Loeb and Co." doveo Crowleyjev prijatelj, Otto Khan. Istodobno, SIS je počeo istraživati ​​Reillyjeve ratne aktivnosti, posebno njegove odnose sa njemačkim tvrtkama i agentima. Sumnjalo se da su Reilly i Wiseman, kao agenti njujorških bankara, radili protiv britanskih interesa, moguće i usmjeravali novac Sovjetima.

 

Potemkinove stepenice u Odesi, Ukrajina, koja je neko vrijeme bila treći najveći židovski grad na svijetu

 

Stara Odessa 

Reilly je započeo svoju špijunsku karijeru u ime Prijatelja prosvjetiteljstva, pokreta Haskale, koji je tražio pravo židovske zajednice da se u potpunosti integrira u društvo. Židovska ljevičarska shema ima svoje filozofske korijene u židovskom prosvjetiteljstvu ili Haskali, koju su predvodili mislioci poput Mosesa Mendelssohna, navodnog nasljednika Sabbataija Zevija. Poput Trockog, Sidney Reilly, rođen kao Georgy Rosenblum, 1873. godine, došao je iz Odese (današnja Ukrajina), na sjeverozapadnoj obali Crnog mora, koja je neko vrijeme bila treći najveći židovski grad na svijetu. Grad, koji je osnovala ruska carica Katarina Velika, smješten je na mjestu osmanske tvrđave Hadžibej, koju je ruska vojska okupirala 1789. godine. Njegov rani rast se uvelike može zahvaliti radu vojvode de Richelieua, koji je služio kao gradski guverner između 1803. i 1814. godine. Njegov doprinos spominje Mark Twain u svom putopisu "Nevini u inozemstvu": "Spominjem ovaj kip i ovo stubište, jer imaju svoju priču. Richelieu je osnovao Odessu – bdio je nad njom sa očinskom brigom – radio je plodnim umom i mudrim razumijevanjem za njene najbolje interese – slobodno je trošio svoje bogatstvo u istu svrhu – obdario ju je zdravim prosperitetom, onim koji će je tek učiniti jednim od velikih gradova Starog svijeta." 

Odesa je postala dom izuzetno raznolikoj populaciji Albanaca, Armenaca, Azerbajdžanaca, Bugara, krimskih Tatara, Francuza, Nijemaca (uključujući menonite), Grka, Talijana, Židova, Poljaka, Rumunja, Rusa, Turaka i Ukrajinaca. Njenu kozmopolitsku prirodu dokumentirao je veliki ruski pjesnik Aleksandar Puškin, koji je živio u unutarnjem egzilu u Odesi, između 1823. i 1824. godine. Helena Petrovna Blavatsky je provela mnoge godine svog djetinjstva u Odesi, gdje je bio postavljen njen djed sa majčine strane,  Andrej Fadejev, kao civilni upravitelj carskih vlasti. Godine 1905. je Odesa bila mjesto radničkog ustanka, koji je podržala posada ruskog bojnog broda Potemkin i menjševička Iskra, što je prikazano u poznatom filmu Sergeja Ejzenštejna, "Bojni brod Potemkin".

Židovima je bilo zabranjeno boraviti u Sankt Peterburgu, Moskvi ili Kijevu, pa su se slijevali u južne ruske gradove, tj. Odesu, i na kraju su činili trećinu njihovog stanovništva, prije Drugog svjetskog rata. Odesa je tradicionalno njegovala drevnu kulturu razbojništva, koja datira iz vremena velike i siromašne židovske populacije. "Stara Odesa", objašnjava Jarrod Tanny, u knjizi "Grad lupeža i švercera: Ruski Židovi i mit o staroj Odesi", "također je bila "židovsko-kleptokracija", grad kojim su dominirali i kojim su upravljali židovski gangsteri, krijumčari, lopovi, svodnici i prevaranti". Nadalje, prema Tannyju: "Stara Odesa je ruski Veliki Južni Babilon, a uzastopne generacije stvaratelja mitova obilježile su je u književnosti, filmu, humoru i pjesmama." Isaac Babel je napisao "Priče iz Odese" (1931.), o židovskim gangsterima Odese, zbog čega je proglašen najvećim ruskim židovskim piscem koji je ikada živio. Njihovi legendarni podvizi stvorili su mit o židovskom gangsteru Odese, što je bilo u oštroj suprotnosti sa stereotipom krotkog učenog Židova koji je dominirao drugdje.

Kako je jedan povjesničar rekao: "Židovska zajednica Odese nastavila je stajati u avangardi gotovo svakog modernističkog židovskog pokreta, koji se poslije razvio u Ruskom carstvu." Židovsku zajednicu Odese činili su Židovi iz cijele Rusije, ali i iz drugih zemalja. Utjecaj Maskilima, predstavnika židovskog prosvjetiteljskog pokreta poznatog i kao Haskala, u Odesi je bio znatan, te je odatle dosezao i druge dijelove Rusije. Dok je Haskala postigla uspjehe u Njemačkoj i Austriji, pokret je uglavnom odbačen unutar Rusije, gdje su članovi često bili izopćeni i progonjeni. Ipak, njihov se broj povećavao i ubrzo su pokušali osnovati škole koje bi židovskoj djeci ponudile sekularno obrazovanje. Hirsch (Hyman) Baer Hurwitz otvorio je takvu školu u Umanu u Ukrajini, 1822. godine, "prema Mendelssohnovom sustavu". Slične škole osnovane su u Odesi i Kišinjevu, kasnije u Rigi i Wilni. Haskala u Odesi započinje sa  grupom doseljenika koji su migrirali iz Brodyja, grada u Galiciji pod austrijskom kontrolom, i počeli su pristizati u Odesu tijekom 1820-ih. Godine 1840. su otvorili Brodsku sinagogu, prvu "modernu" sinagogu u Rusiji, gdje je služba oblikovana prema uzoru na reforme, koje su se tada odvijale u Njemačkoj. Prijatelje prosvjetiteljstva osnovao je, 1879. godine, rabin Abraham Danon iz Edirnea. On je kasnije postao ravnatelj sjemeništa, koje je osnovao Alliance Israélite Universelle u Carigradu.

 

Prva glavna skupština Odeskog odbora, 1890. godine

 

Pogromi su se događali 1821., 1859., 1871., 1881. i 1905. godine. Mnogi Židovi iz Odese pobjegli su u inozemstvo nakon 1882. godine, posebno u osmansko područje, poznato kao Palestina, a grad je postao važna baza podrške cionizmu. Od početka pokreta Hibbat Zion, Odesa je služila kao njegovo glavno središte. "Hovevei Zion" ("Ljubitelji Siona"), također poznato kao "Hibbat Zion", odnosi se na niz organizacija koje su osnovane 1881. godine, kao odgovor na antižidovske pogrome u Ruskom Carstvu. Službeno su osnovani kao skupina na konferenciji koju je, 1884. godine, vodio Leon Pinsker i koji je dobio podršku baruna Edmonda de Rothschilda. Pinsker, koji je bio pod utjecajem Haskale, više nije vjerovao kako će puki humanizam i prosvjetiteljstvo pobijediti antisemitizam. Mnoge od prvih ovih skupina su osnovane u istočnoeuropskim zemljama početkom 1880-ih godina, sa ciljem promicanja židovske imigracije u Palestinu, kao i unapređenja židovskog naseljavanja ondje. Društvo Benei Moshe, koje je 1889. godine, osnovao Achad Ha-Am i koje je pokušalo organizirati intelektualce i aktiviste pokreta, osnovano je upravo u Odesi. Godine 1897., kada je Prvi cionistički kongres osnovao Svjetsku cionističku organizaciju, većina društava iz Hovevei Zion se pridružila.

 

 

"Ace of Spies" (špijunski As)

Prema izvješćima carske političke policije Okhrane, Reilly je uhićen 1892. godine, zbog političkih aktivnosti i zato što je bio kurir Prijatelja prosvjetiteljstva. Nakon puštanja na slobodu, otac mu je otkrio da mu je majka mrtva, ali i da je njegov biološki otac zapravo majčin židovski liječnik, Mihail A. Rosenblum. Uznemiren ovom viješću, lažirao je vlastitu smrt u luci Odesa, i skrivao se na britanskom brodu koji je plovio za Brazil. Godine 1895. je zabilježena Reillyjeva seksualna veza u Italiji, sa autoricom Ethel Lilian Voynich, koja je 1897. godine objavila roman "Obad", što je bio jedan od najpopularnijih romana na engleskom jeziku 20. stoljeća. Reilly, koji joj je navodno "otkrio dušu", poslužio je kao model za središnji lik romana, kopile koje odglumi samoubojstvo da bi  pobjegao od nezakonite prošlosti, i zatim putuje u Južnu Ameriku; kasnije se vraća u Europu i upušta u vezu sa talijanskim anarhistima i drugim revolucionarima. Reilly se očito ugledao i na junaka ovog romana, koji je labavo zasnovan na Giuseppeu Mazziniju i pokretu Risorgimenta u Italiji.

Godine 1896. postaje plaćeni doušnik za emigrantsku obavještajnu mrežu Williama Melvillea, nadzornika Posebnog odjela Scotland Yarda, prijatelja umjetnika Harryja Houdinija. 1897. godine Reilly je započeo aferu sa Margaret Thomas, mladom suprugom velečasnog Hugha Thomasa, neposredno prije smrti njena supruga. Godine 1898., tjedan dana nakon što je imenovao Margaret izvršiteljicom imovine, Hugh Thomas pronađen je mrtav. Naslijedila je otprilike 800.000 funti. Reilly se njome oženio četiri mjeseca kasnije. U lipnju 1899. godine, Reilly i Margaret otputovali su u Rusko Carstvo cara Nikole II., koristeći pritom Reillyjevu krivotvorenu britansku putovnicu, koju je navodno izradio Melville.

Godine 1905. se Reilly pojavio u Parizu, nakon što se vratio u Europu sa Dalekog istoka. Postao je poznat kao "samouvjereni međunarodni avanturist", koji je "tečno govorio nekoliko jezika" i čije su obavještajne usluge bile vrlo tražene, od strane raznih velikih sila. Tijekom kratkog vremena koje je Reilly proveo u Parizu, obnovio je blisko poznanstvo sa Melvilleom, koji je postao šef novog obavještajnog odjela u Ministarstvu rata. Melville je iskoristio Reillyjevu stručnost u onome što će kasnije postati poznato kao afera D'Arcy.

1904. godine, Upravni odbor Admiraliteta predviđa kako će nafta zamijeniti ugljen kao primarni izvor goriva za Kraljevsku mornaricu, stoga smatraju potrebnim osigurati dovoljne zalihe u inozemstvu. Britanski Admiralitet saznaje kako je australski rudarski inženjer, William Knox D'Arcy (osnivač Anglo-perzijske naftne kompanije, APOC), dobio vrijednu koncesiju u južnoj Perziji, te da pregovara o sličnoj koncesiji sa Osmanskim Carstvom. Admiralitet pokušava prisiliti D'Arcyja neka proda svoja novostečena prava na naftu britanskoj vladi, a ne francuskim de Rothschildima. Odjeven kao katolički svećenik, Reilly ulazi u privatni razgovor na jahti Rothschilda, gdje je potajno obavijestio D'Arcyja da će mu Britanci ponuditi bolji financijski dogovor. D'Arcy je odmah prekinuo pregovore sa Rothschildima i vratio se u London da bi se sastao sa britanskim admiralitetom.

 

 

Crna stotina 

Reilly je nagovijestio svoje veze sa međunarodnim poslovanjem i financijama, poznatima kao "Okultna hobotnica". Navodno je  špijunirao za najmanje četiri različite velike sile. Blisko je surađivao sa ruskim dvostrukim agentom, Borisom Brasolom, članom Crne stotine, kao i osnivačem Unije časnika carske vojske i mornarice. Brasol je bio glavni i odgovoran za širenje zloglasnih Protokola učenih sionskih mudraca. Brasol i Reilly bili su članovi Suverenog reda sv. Ivana Jeruzalemskog (SOSJ), dijela ruske tradicije vitezova hospitalaca, koji se razvio iz Malteškog reda i koji će kasnije imati važnu ulogu u stvaranju Vijeća za vanjske odnose. Premda je istovremeno surađivao sa sovjetskim agentima, Brasol je također radio kao operativac za američke ratne trgovinske obavještajne službe, a zatim i Vojno-obavještajne divizije vojske (MID). Prema Richardu Spenceu: "Tijekom razdoblja od najmanje četiri desetljeća, Boris Brasol je radio poput marljivog pauka, koji je pleo razgranatu mrežu širenja mržnje, trgovanja obavještajnim podacima i otvorene špijunaže; svojevrsnu zrcalnu sliku ili, možda, nesvjesnu parodiju svjetske zavjere protiv koje je tvrdio da se bori." 

Prema studiji Rite T. Kronenbitter, jedan od Brasolovih suradnika, Casimir Pilenas, bio je promatrač za Scotland Yard, a Pjotr ​​Račkovski ga je regrutirao kao doušnika za rusku Okhranu. Račkovski je bio podupiratelj aktivnosti Unije ruskog naroda, nove desničarske organizacije, koju su 1905. godine, usred socijalističkih revolucionarnih previranja, osnovali članovi Ruske skupštine u Sankt Peterburgu. Unija je bila najvažnija među monarhističkim političkim organizacijama Crnih stotina u Ruskom Carstvu, između 1905. i 1917. godine. Crna stotina su bili odani pristaše dinastije Romanov. Također, bili su poznati po ekstremnim rusocentričnim doktrinama, ksenofobiji, antisemitizmu, kao i poticanju na pogrome protiv Židova.

Općenito se sumnja kako su pod nadzorom Račkovskog i nastali Sionski protokoli, koji su prikazali nadolazeću Rusku revoluciju iz  1905. godine, kao dio moćne globalne židovske zavjere. Prema Victoru Marsdenu: Julijana Glinka, agentica Račkovskog i suradnica Blavatske, unajmila je Josepha Schorst-Shapira, člana iz lože Misraim (Mauricea Jolyja), da dobije osjetljive informacije. Od njega je navodno kupila kopiju Protokola, koju je zatim podijelila sa Sergejem Nilusom i ovaj je napravio prvi ruski prijevod. Navodni krivotvoritelji, iz kruga Račkovskog, navodno su se koristili i ranijom verzijom Protokola, koju je otkrio Papus.

Iako je Brasol bio jedan od ključnih agenata uključenih u širenje Sionskih protokola, koji su ocrtavali "židovsko-masonsku" zavjeru, stalno su kružile glasine kako on ima židovsko podrijetlo. Pilenas je rekao kako je "otkriveno da je Brasol mađarsko-židovskog podrijetla, što će, očekujem, biti detaljno opisano u tisku." Unatoč svom antisemitizmu, čini se kao da Brasolu nije smetalo živjeti u blizini Židova. Popis stanovništva SAD-a, iz 1920. godine, otkriva da su on i njegova supruga Eleanor živjeli u pansionu na West 84 Streetu, u New Yorku, gdje su među ostalim stanovnicima i susjedima bili Walter Herzberg, Solomon Berkowitz, Moses i Joseph Bachrach, te Maurice i Marion Kaufman.

 

Menahem Mendel Beilis i njegova obitelj

 

Brasol je bio službenik u Carskom ruskom Ministarstvu pravosuđa i tamo je sudjelovao u procesuiranju slučaja krvne klevete protiv obitelji Beilis, najpoznatije istrage Ruskog Carstva. Tijelo 13-godišnjeg ukrajinskog dječaka, Andreja Juščinskog, pronađeno je 12. ožujka 1911. godine u špilji. Izboden je 47 puta i iscijeđena mu je krv. Dokazi su pokazivali kako je dječaka ubila jedna od mnogih bandi koje su cvjetale u Kijevu. Ali, Crna stotina je proslijedila vijest Ivanu Schleglovitovu, ministru pravosuđa, pod kojim je Brasol radio kao pomoćnik, kako je Andreja ubio Židov u ritualne svrhe. Ubojstvo je oživjelo stoljetnu optužbu za "krvnu klevetu" kod Židova, jer se tvrdilo kako su Židovi činili ritualna ubojstva kršćanske djece da bi dobili njihovu krv. Vera Cheberyak, majka Andrejevog prijatelja, prva je svjedočila i okrivila Židove za smrt djeteta. Istražitelji su okrivili Mendela Beylisa, nepraktičnog hasidskog Židova, koji je radio u obližnjoj tvornici. Beylis je proveo dvije i pol godine u zatvoru čekajući presudu, kojom je zaključeno da je Andrej ubijen u ritualnom ubojstvu, ali da je Beylis nevin.

Tijekom suđenja, istragu je vodio Nikolaj Krasovski, vodeći istražitelj kijevske policijske uprave i koji se pretvarao da podržava optužbu za krvnu klevetu, na inzistiranje svojih nadređenih. Nakon presude, Krasovski je nastavio istragu privatno, uz pomoć bivših kolega. Oni su, na kraju, uspjeli utvrditi da je stvarna ubojica Vera Čeberjak, vođa kriminalne bande u Kijevu, za koju je policija vjerovala da je odgovorna za brojne pljačke. Pričalo se kako je Čeberjak iskoristila pogrom iz 1905. godine da bi opljačkala nevjerojatne količine imovine tijekom kaosa. Općenito se vjerovalo da je ubila vlastitog sina kako ne bi svjedočio o njenoj ulozi u dječakovom ubojstvu. Jevgenij Mišček, "šef kijevske istražne policije ili glavni detektiv" je stvorio hipotezu da je Andrejevo ubojstvo počinjeno "sa ciljem simuliranja ritualnog ubojstva i poticanja pogroma".

 

 

Boljševička revolucija 

1917. godine Somerset Maugham poduzima misiju u Rusiji za Sir Williama Wisemana. Izvještaji iz Rusije, uključujući i one poslane od Maughama, opisivali su "židovske socijaliste" kao glavni alat njemačkih intriga u Rusiji, i da su ih financirali židovski financijeri,  poput Maxa Warburga. 1913. godine, manje od godinu dana prije službenog početka Prvog svjetskog rata, britanski obavještajni agent, Casimir Pilenas, bliski Brasolov suradnik, poslan je u New York raditi za Wisemana. Casimir, i njegov brat Peter, emigrirali su iz Rusije u London; oko 1898. godine ih je Scotland Yard regrutirao kao "doušnike-posmatrače" za špijuniranje revolucionarnih ruskih iseljenika. Nekoliko godina kasnije su počeli špijunirati i za Okhranu, te su ostali na njenom platnom spisku do 1913. godine. Pritom nikada nisu napustili Scotland Yard. Kada je izbio Prvi svjetski rat, Pilenas je angažiran kao prevoditelj i doušnik, i pomagao je britanskoj obavještajnoj službi sa informacijama o njemačkim intrigama, među Rusima u Americi. U kolovozu 1916. godine, nakon kratkog boravka u Londonu, Brasol je stigao u New York, gdje se povezao sa Ruskim odborom za opskrbu. Krajem 1917. godine je zaposlen u Vojno-obavještajnoj službi američke vojske, zbog pozitivne preporuke Sir Williama Wisemana. 25. ožujka 1917. godine, tri dana nakon što je Pilenas obavijestio Wisemana o planovima Trockog, ovaj se pojavio u britanskom konzulatu (tada bio pod Wisemanovim izravnim nadzorom) i dobio odobrenje da otplovi kući u Rusiju, gdje bi se pridružio Revoluciji. Trocki je kasnije priznao susretljivost britanskih dužnosnika, koji nisu predstavljali prepreku u njegovim putovanjima. Istog je mjeseca Wiseman brzojavio u London kako će Trocki otploviti za Rusiju uz podršku "židovskih sredstava, iza kojih moguće stoje i njemački". 

Prema Yohananu Petrovsky-Shternu, u "Lenjinovom židovskom pitanju", Lenjinov pradjed također je bio Židov, iako su Sovjeti istinu o njegovom podrijetlu potiskivali do 1980-ih. Lav Trocki je rođen kao Lev Davidovič Bronstein, u ukrajinsko-židovskoj obitelji. Trocki, koji nije imao nikakvo vjersko obrazovanje i vjerojatno nikada nije otišao u sinagogu, djelomično se obrazovao u rusko-njemačkoj gimnaziji u Odesi, inspiriran Haskalom.

Francuski slobodni zidar Rozie, iz lože Jean Georges u Parizu, javno je slavio svoju masonsku braću Lenjina i Trockog. Lenjin je bio slobodni zidar 31. stupnja i član francuske lože Art et Travail. Također je, prema zapisima, Lenjin bio član najozloglašenije lože Velikog Orijenta, Neuf Sœurs, 1914. godine. Osim toga, Lenjin, Grigorij Zinovjev kao cjeloživotni suradnik Trockog (Veliki Orient), Karl Radek (Veliki Orient) i Jakov Sverdlov su bili članovi B'nai B'rith. Objašnjavajući razlog svog interesa za slobodno zidarstvo, Trocki je napisao: "U 18. stoljeću je slobodno zidarstvo postalo izraz militantne politike prosvjetiteljstva, kao u slučaju Iluminata, koji su bili preteče revolucije; na ljevici je kulminiralo u karbonarima. Prekinuo sam svoj rad na slobodnom zidarstvu kako bih se posvetio proučavanju marksističke ekonomije. Rad na slobodnom zidarstvu djelovao je kao svojevrsni test za ove hipoteze... Mislim da je to utjecalo na cijeli tijek mog intelektualnog razvoja." 

Ludendorff je silno želio da Rusija izađe iz rata, najviše zato što bi onda mogao premjestiti svoje vojske na Zapadni front kako bi se borile protiv Britanaca, Francuza i Amerikanaca, od kojih su potonji, nekoliko dana ranije i službeno ušli u sukob. Tako je Ludendorff, uz Kaiserovo financiranje i blagoslov, organizirao Lenjinov poznati povratak u zapečaćenom vlaku u Sankt Peterburg. Kaiser je ovo čak i financirao. Među ljudima koji su putovali sa Lenjinom su bili: Grigorij Zinovjev, Karl Radek, Inessa Armand, Nadežda Krupskaja, Georgi Safarov, Zinaida Lilina i Mojsej Haritonov. Ludendorff je kasnije priznao svoju umiješanost, u svojoj  autobiografiji, "Moja ratna sjećanja, 1914.-1918." (1920.). Navodi kako je osobno visokim dužnosnicima rekao:

"Naša vlada, slanjem Lenjina u Rusiju, preuzela je na sebe ogromnu odgovornost. Sa vojnog gledišta, njegovo je putovanje opravdano, jer je bio imperativ da Rusija padne." 

 

Dvostruki agenti

Prema FBI dosjeu, Sidney Reilly, kao i Brasol, bio je osumnjičen da je dvostruki agent. Kako je izvijestio Richard Spence: povezanost između Brasola i Reillyja gotovo sigurno datira iz razdoblja 1916. i 1917. godine, kada je Reilly bio ratni izvođač radova i poslovao sa  Ruskim odborom za opskrbu u New Yorku, dok je Brasol bio zadužen za provjeru izvođača radova. Reilly je nakratko uspio uvjeriti Britance neka angažiraju jednog od Brasolovih saveznika, osumnjičenog sovjetskog špijuna Vladimira Orlova - kao pomoćnika. Orlov je isprva služio boljševicima, prije nego što je navodno prešao Bijelima, iako je bilo mnogo onih koji su uvijek sumnjali da je sovjetski agent, ili barem dvostruki agent. Partner Orlova, Mihail Pavlunovski (alias Sumarokov), i sam je bio dugogodišnji časnik OGPU-a (sovjetske tajne policije), te je "prebjegao" u Berlin. Kasnije se otkrilo kako je i drugi najbliži suradnik Orlova, Nikolaj Kroško, također tajni sovjetski agent. Istraživačica Natalie Grant je sastavila pregled karijere Orlova, koji uvjerljivo (iako uglavnom posredno) pokazuje kako je Orlov bio sovjetski agent od 1918. godine. 

Reillyjeva slava se širila tijekom 1920-ih, kada je Sir Robert Bruce Lockhart objavio njihov neuspjeli pokušaj svrgavanja boljševičkog režima, 1918. godine. U siječnju te godine je Lockharta osobno odabrao britanski premijer, David Lloyd George, neka preuzme osjetljivu diplomatsku misiju u Sovjetskoj Rusiji. Kao što je prikazano u knjizi Gilesa Miltona, "Ruski rulet: Kako su britanski špijuni osujetili Lenjinovu zavjeru za globalnu revoluciju", Reilly je bio dijelom britanske obavještajne zavjere, koja je podržavala bjeloruske snage u borbi protiv boljševika, kao dio šireg napora da se porazi Crvena armija i podrže regionalni vođe otpora, u državama koje su se pokušavale etablirati nakon rata.

Lockhart i Reilly su navodno planirali atentat na Lenjina. Lockhart je naredio Reillyju da uspostavi kontakte unutar antiboljševičkih krugova da bi posijao sjeme za oružani ustanak u Moskvi. U svibnju 1918. godine su se Lockhart, Reilly i razni drugi agenti savezničkih sila, više puta sastajali sa Borisom Savinkovim, vođom kontrarevolucionarne Unije za obranu domovine i slobode (UDMF). Savinkov je bio ključni protivnik boljševika, te je bio otvoren za savezničke ponude da pomogne u svrgavanju sovjetske vlade. Lockhart, Reilly i drugi su kontaktirali antiboljševičke skupine povezane sa Savinkovim i ćelije Socijalističke revolucionarne partije, koje su bile povezane sa Savinkovljevim prijateljem, Maksimilijanom Filonenkom. Lockhart i Reilly podržavali su te frakcije sredstvima SIS-a. Dana 30. kolovoza, Fanya Kaplan, članica Socijalističke revolucionarne partije, upucala je i ranila Lenjina, dok je napuštao tvornicu oružja Michelson u Moskvi. Napad je bio opširno popraćen po ruskom tisku, i pritom izazvao velike simpatije za Lenjina, time i povećavajući njegovu popularnost. Novine su pripisale zasluge za puč Reillyju; i kada je identificiran kao ključni osumnjičenik, uslijedila je hvatanje. Reillyja je boljševički sud osudio u odsutnosti na smrt, u studenom 1918. godine. 

Reillyja je na kraju uhvatila Operacija Trust, kontraobavještajna operacija sovjetskog GPU, koja se provodila od 1921. do 1926. godine. Stvorili su lažnu antiboljševičku podzemnu organizaciju, Monarhistički savez središnje Rusije (MUCR), kako bi pomogli Sovjetima u identifikaciji pravih monarhista i antiboljševika. Svrha MUCR-a nije bila srušiti komunizam, nego manipulirati pravim antikomunističkim organizacijama kako bi zavarale Zapad. Obmana je uspjela neutralizirati većinu antikomunističkih skupina u egzilu, kao i namamiti natrag u Sovjetski Savez vodeće antikomuniste, poput Reillyja i Savinkova, koji su uhićeni i pogubljeni.

Prema Spenceu: "Je li na kraju poginuo, ili se radilo o prikrivenom prebjegu, ostaje neizvjesno."

 

 

Suđenja i čistke u Moskvi

Grigorij Zinovjev, Lev Kamenjev i Josif Staljin formirali su vladajući trijumvirat početkom 1923. godine, nakon što je Lenjin onesposobljen zbog moždanog udara. Trijumvirat je uspio marginalizirati Trockog, vezano uz pitanje Staljinove teorije socijalizma u jednoj zemlji. Trocki, glavna snaga iza Lijeve opozicije, najjasnije je predstavljao krilo vodstva Komunističke partije, koje je tvrdilo da opstanak revolucije ovisi o permanentnoj revoluciji, širenjem komunizma na napredna europska gospodarstva, posebno Njemačku. Nekoliko godina kasnije, Zinovjev i Kamenjev su se pridružili Ujedinjenom frontu i savezu sa Trockim: Favorizirali su trockizam, a protivili se Staljinu. Posljedično, Staljin se udružio sa Nikolajem Buharinom i porazio je Trockog u borbi za vlast. Trocki je izbačen iz Sovjetskog Saveza 1929. godine. Kamenjev i Zinovjev privremeno su izgubili članstvo u Komunističkoj partiji.

Buharin je vremenom postao kritičan prema Staljinovoj Novoj ekonomskoj politici (NEP), te je izgubio položaj u Kominterni i uredništvu 'Pravde', a 1929. godine je izbačen iz Politbiroa. Međunarodni Buharinovi pristaše, među kojima je bio i Jay Lovestone iz Komunističke partije SAD-a, također su izbačeni iz Kominterne. Formirali su međunarodni savez da bi promovirali svoje stavove, nazvavši ga Međunarodna komunistička opozicija, iako je postao poznatiji kao Desna opozicija, prema izrazu koji je trockistička lijeva opozicija u Sovjetskom Savezu koristila za Buharina i njegove pristaše. 

Moskovski procesi su bili nizovi insceniranih suđenja, koja su održana u Sovjetskom Savezu i na poticaj Josifa Staljina, između 1936. i 1938. godine, najviše protiv trockista i članova Desne opozicije Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Optuženici su bili staroboljševički partijski čelnici i visoki dužnosnici iz sovjetske tajne policije. Većina optuženika optužena je prema članku 58. Kaznenog zakona RSFSR-a za urotu sa zapadnim silama radi atentata na Staljina i druge sovjetske vođe, mogućeg raspada Sovjetskog Saveza i obnove kapitalizma. Moskovski procesi doveli su do pogubljenja mnogih optuženika. Općenito se smatraju dijelom Staljinove Velike čistke ili Velikog terora. Uključivali su također i velike represije nad bogatim seljacima (zvani "kulaci"), genocid nad etničkim manjinama, čistku Komunističke partije i vladinih dužnosnika, ali i vodstva Crvene armije, uz široko rasprostranjeni policijski nadzor, sumnje na sabotere, kontrarevolucionare, zatvaranja i proizvoljna pogubljenja. Povjesničari procjenjuju da je ukupan broj smrtnih slučajeva zbog staljinističke represije (1937.-1938.) iznosio između 680000 i 1200000. 

U Moskvi su održana tri suđenja: Slučaj trockističko-zinovjevskog terorističkog centra, poznato i kao "Suđenje šesnaestorici", 1936. godine; Slučaj antisovjetskog trockističkog centra, ili suđenje Pjatakov-Radek, iz 1937. godine; i Slučaj antisovjetskog "Bloka prava i trockista", poznato kao "Suđenje dvadeset i jednom", iz 1938. godine.

U prosincu 1935. godine, izvorni slučaj oko Zinovjeva počeo se širiti u ono što se nazivalo Trocki-Zinovjev centar. Glavna optužba na  suđenju, poznato i kao Suđenje šesnaestorici (1936.), bila je formiranje terorističke organizacije, sa ciljem ubojstva Josifa Staljina i drugih članova sovjetske vlade. Kamenjev, Zinovjev i drugi ljevičarski stari boljševici su osuđeni na smrt. Strijeljao ih je u podrumima zatvora Lubjanka glavni krvnik NKVD-a, Vasilij Blohin.

Drugo suđenje (1937.) je uključivalo manje poznate osobe, uključujući Karla Radeka, Jurija Pjatakova i Grigorija Sokolnikova. Trinaest optuženika je, na kraju, pogubljeno strijeljanjem. Ostali su dobili kazne u radnim logorima. Radek je pošteđen, jer je optužio i druge, uključujući Nikolaja Buharina, Alekseja Rikova i maršala Mihaila Tuhačevskog, postavljajući time temelje za slijedeće poznato suđenje, tj. Suđenje vojnicima i Suđenje dvadeset i jednom, 1938. godine. 

Kao vodeći sovjetski vojskovođa i teoretičar od 1918. do 1937. godine, Tuhačevski je bio pokretačka snaga sovjetskog razvoja teorije dubokih operacija. Kada je, 1936. godine, započela Velika čistka, dok je Staljin nastojao likvidirati svoje bivše saveznike i suparnike u borbi za vlast, istovremeno je naredio načelniku NKVD-a, Nikolaju Ježovu, neka muči i ispituje Tuhačevskog. Tuhačevski je priznao da ga je Avel Jenukidze, istaknuti "stari boljševik" i član Sovjetskog centralnog komiteta u Moskvi, regrutirao 1928. godine, kao i da je bio njemački agent u dosluhu sa Nikolajem Buharinom, kako bi preuzeli vlast. Tuhačevski je uhićen 22. svibnja 1937. godine. Optužen je, zajedno sa sedam drugih zapovjednika Crvene armije, za stvaranje "desničarsko-trockističke" vojne i špijunske zavjere za nacističku Njemačku. Najmanje četvorica suučesnika Tuhačevskog su bili Židovi, uključujući Ionu Jakira, Roberta Eidemana, Vitovta Putnu, Borisa Feldmana i Jana Gamarnika. Vitalij Primakov, legendarni vođa Crvenih Kozaka, bio je oženjen Židovkom. Svi su rehabilitirani za vrijeme Nikite Hruščova, 1957. godine.

U knjizi "Veliki teror" iz 1968. godine, britanski povjesničar Robert Conquest optužuje vođe nacističke stranke, Heinricha Himmlera i Reinharda Heydricha, za krivotvorenje dokumenata, kojima su Tuhačevskog implicirali kao antistaljinističkog zavjerenika, u suradnji sa Glavnim stožerom Wehrmachta, da bi oslabili obrambene sposobnosti Sovjetskog Saveza. Heydrich je bio predsjednik Međunarodne komisije za kriminalističku policiju (ICPC, kasnije poznato kao Interpol) i predsjedavao je Konferencijom u Wannseeu, u siječnju 1942. godine, koja je formalizirala planove za konačno rješenje. Heydrich je bio izravno odgovoran za Einsatzgruppen, specijalne snage koje išle tragom njemačkih vojski i ubile preko 2 milijuna ljudi, masovnim strijeljanjem i trovanjem plinom.

Buharin je također bio suđen na Procesu dvadeset i jednog, zajedno sa bivšim premijerom Aleksejem Rykovim, Christianom Rakovskim, Nikolajem Krestinskim, Genrikhom Jagodom, uz 16 drugih optuženika za koje se tvrdilo da pripadaju takozvanom "Bloku desničara i trockista". U suđenju, koje je trebalo biti kulminacija prethodnih montiranih suđenja, tvrdilo se da su Buharin i drugi pokušavali ubiti Lenjina i Staljina od 1918. godine, kao i ubiti Maksima Gorkog otrovom, te podijeliti Sovjetski Savez i predati njegove teritorije Njemačkoj, Japanu i Velikoj Britaniji. Do kraja posljednjeg suđenja je Staljin uhitio i pogubio gotovo sve važne preživjele boljševike iz Revolucije. Od 1966 delegata, koji su bili prisutni na stranačkom kongresu 1934. godine, uhićeno je njih 1108. Od 139 članova Centralnog komiteta je uhićeno 98. Trojica od petorice sovjetskih maršala, uključujući Aleksandra Iljiča Jegorova, Vasilija Bljuhera i Tuhačevskog, kao i nekoliko tisuća časnika Crvene armije su - uhićeni ili strijeljani. Iako je Lav Trocki kao glavni optuženik živio u egzilu u inozemstvu, ipak nije izbjegao Staljinovu smrtnu kaznu. 1940. godine ga je u Meksiku ubio sovjetski agent.

 

Nastavlja se....

Add comment

Comments

There are no comments yet.