Sinarhija (9. dio)

Kardinal Rampolla

Prema masonskim zapisima, Pio IX. (1792.–1878.) je iniciran u slobodno zidarstvo u loži Eterna Catena u Palermu, 15. kolovoza 1839. godine. Pio IX. je bio najdugovječniji izabrani papa u povijesti Katoličke crkve; služio je više od 31 godine. Tijekom svog pontifikata je sazvao Prvi vatikanski koncil (1869. – 1870.), koji je proglasio papinu nepogrešivost. Koncil je prekinut zbog gubitka Papinske države. Poput pape Pija IX. prije njega, Lav XIII. (1810.–1903.) je zatražio objavljivanje Alta Vendite, teksta za koji se tvrdi da ga je izradila najviša loža talijanskih karbonara, a napisao Mazzini. Prvi put ga je objavio Jacques Crétineau-Joly, u djelu "Crkva i revolucija". Pamflet je popularizirao (u svijetu engleskog govornog područja) monsignor George F. Dillon, 1885. godine, svojom knjigom "Rat Antikrista sa Crkvom i kršćanskom civilizacijom".

Zapanjujuće je što dokument otkriva detalje masonske zavjere za infiltraciju u Katoličku crkvu i konačno postavljanje masonskog pape. Prema dokumentu:

"Naš konačni cilj je cilj Voltairea i Francuske revolucije - konačno uništenje katoličanstva, pa čak i kršćanske ideje…

Papa, tko god on bio, nikada neće doći tajnim društvima; na tajnim društvima je da naprave prvi korak prema Crkvi, sa ciljem osvajanja oboje.

Zadatak koji ćemo poduzeti nije posao od jednog dana, mjeseca ili godine; može trajati nekoliko godina, možda i stoljeća; ali u našim redovima vojnik umire, a borba se nastavlja." 

Pape Pio IX. i Leo XIII. 

Karbonari su bili vođe Risorgimenta, koji je doveo do ujedinjenja Italije i kraja više od tisuću godina duge vladavine Papinske Države,  od strane papinstva. Kao odgovor je papa Lav XIII. objavio, 1884. godine, svoju osudu masonstva, encikliku Humanum genus. Lav Taxil, koji se pretvarao kao da je prešao na kršćanstvo i objavio svoju zloglasnu prijevaru, "Le Diable au XIXe siècle" ("Vrag u 19. stoljeću", 1892.), uspio je dobiti podršku Lava XIII. za svoje antimasonske spise. Taxil je, međutim, bio prijatelj Mazzinijevog suradnika, Guiseppea Garibaldija (člana Karbonara i vođe Risorgimenta), kao i Velikog Hijerofanta iz Obreda Memphis-Misraim. Bio je i član L’Institut d’études Cabalistiques (Instituta za kabalističke studije), zajedno sa Julesom Doinelom, osnivačem l'Église Catholique Gnostique, koja je postala službena crkva Papusovog Martinističkog reda. Nakon što se privremeno preobratio na katoličanstvo, Doinel je surađivao sa Taxilom na knjizi "Lucifer Unmasked", osuđujući organizacije kojima je prije pripadao.

Nakon preobraćenja, Taxil je otišao u Rim gdje ga je primio državni tajnik Lava XIII., kardinal Mariano Rampolla del Tindaro (1843.– 1913.). Sumnjivo je što je Crowleyjev OTO tvrdio da je kardinal Rampolla jedan od njegovih vodećih članova. Kada je Lav XIII. umro,  1903. godine, očekivalo se da će Rampolla biti izabran za papu. Njegova kandidatura dobivala je na zamahu sve do posljednjeg trenutka kada je austrijski car Franjo Josip I., veliki majstor Reda zlatnog runa, nametnuo veto Jus exclusivae, tijekom konklave. Craig Heimbichner, napisao je u 'Catholic Family News', u kolovozu 2003. godine, kako je monsignor Ernest Jouin osobno intervenirao kod cara Franje Josipa i zatražio pozivanje na Jus exclusivae, nakon što je prikupio neke dokaze gdje je bilo vidljivo da je kardinal Rampolla imao nekakvu blisku povezanost sa masonima.

Mariano Rampolla del Tindaro

Trag za njihove moguće okultne veze sugerira odanost štovanju Djevice Marije. Pio IX. je bio marijanski papa i iskoristio doktrinu papinske nepogrešivosti definirajući kao dogmu Bezgrešno začeće Marijino, 1854. godine. U svojoj enciklici, Ubi primum, Pio IX. opisao je Mariju kao Posrednicu spasenja, koncept koji je prvi u potpunosti prihvatio nasljednik Pija IX., Lav XIII. Godine 1864. je papa Pio IX. proglasio je Margaretu Mariju od Alacoquea "blaženom". U svojoj enciklici Miserentissimus Redemptor, Pio XI. je izjavio da se Isus Krist "očitovao" svetoj Margareti Mariji od Alacoquea u 17. stoljeću i nekoliko puta se osvrnuo na razgovor između Isusa i svete Margarete. Svetu Margaretu je u početku odbila njena majka poglavarica, te nije uspjela uvjeriti teologe u valjanost svojih vizija. Značajna iznimka bio je isusovac sveti Claude de la Colombière, koji ju je podržavao. Odanost Presvetom Srcu službeno je priznata 75 godina nakon njezine smrti.

U 19. stoljeću, još jedna rimokatolička redovnica u Portugalu, Blažena Marija od Božanskog Srca, iz kongregacije Dobrog Pastira, izvijestila je o nekoliko poruka od Isusa Krista, prema kojima je zamoljena neka kontaktira Lava XIII. Sveta Marija rođena je kao Maria Droste zu Vischering, kćer jedne od najbogatijih i najplemenitijih njemačkih obitelji, koje su se istaknule svojom vjernošću Katoličkoj crkvi. Konačno je utjecala na Lava XIII. neka slijedi zapovijed iz njene vizije i posveti cijeli svijet Presvetom Srcu Isusovu. Sam Lav XIII. je nazvao ovu svečanu posvetu "najvećim činom svog pontifikata". Godine 1856. je Pio IX. proglasio blagdan Presvetog Srca za cijelu Crkvu i potaknuo vjernike neka se posvete Presvetom Srcu.

Frankistički papa Pio X. 

Povijest marijanske pobožnosti čini se da proizlazi iz frankističkog štovanja Crne Madone iz Čenstohove, za koju se vjerovalo da predstavlja Lilith i Šekinu Kabale. Neke od svjetski poznatih marijanskih slika dobile su kanonsku krunidbu tijekom papinstva nasljednika Lava XIII., pape Pija X. (1835. – 1914.), koji je (prema jednom istraživaču) bio frankovskog podrijetla. Pradjed Pija X. bio je Giovanni Sarto, poljski frankist, čije je pravo ime bilo Jan Krawiec (Yehuda Kravitz), rođen u Velikopoljskoj (Poljskoj), 1687. godine. Krawiec se pridružio frankovskom pokretu 1750-ih sa svojom obitelji. Obitelj je otišla u Godero blizu Trevisa, 1760. godine, nakon uhićenja Jacoba Franka i tamo su uzeli talijanska imena. Odabrali su Sarto, što znači "krojač", kao i Krawiec (poljski) i Kravitz (jidiš), ime koje je bilo uobičajeno u tom području. Djed pape Pija X., sa majčine strane, također je izvorno bio iz frankovske obitelji i zvao se Mordechai Samson (Melchior Szalwinski ili Schwienke), ali je u Italiji promijenio prezime u Melchiorre Sanson. Prezime njegove bake sa majčine strane bilo je Antonini (izvorno poljski Antonik).

Baron de Sarachaga

Hiéron du Val d'Or

Pape Pio IX. i Lav XIII. bili su bliski prijatelji baruna de Sarachage (1840.–1918.), koji je sa isusovcem Victorom Drevonom osnovao Hiéron du Val d'Or, 1873. godine, u Paray-le-Monialu, malom gradu u regiji Burgundija u istočnoj Francuskoj, istom mjestu gdje se "Presveto Srce Isusovo" ukazalo sv. Margareti Mariji od Alacoquea u 17. stoljeću. De Sarachagin otac, don Jorge de Sarachaga, bio je u rodu s maranskom mistikinjom, svetom Terezom Avilskom. Preko svoje majke, Katarine Lobanov-Rostovske, bio je u rodu sa  carskim dvorom u Rusiji. Djela Alexisa de Sarachage bila su slična mislima isusovačkog učenjaka i kršćanskog kabalista Atanazija Kirchera, koje je ukorijenjeno u uvjerenju da je Egipat najstarija poznata civilizacija i najbliža iskonskoj tradiciji, tumačeći hijeroglife i piramide kao skrivanje učenja Hermesa Trismegista.

Hiéronov cilj bio je stvoriti sintezu kršćanstva, istočnjačke filozofije i zapadnjačkog okultizma. Hiéronovi ciljevi i filozofija mogu se razaznati iz spisa dvojice suradnika, u internim publikacijama, "Regnabit i Rayonnement Intellectuel", Louisa Charbonneau-Lassayja i Renéa Guénona. Prvo izdanje, "Regnabit, revue universelle du Sacre-Coeur" ("Međunarodni časopis Svetog Srca") se pojavilo 1921. godine. Podržao ga je odbor čiji je predsjednik bio kardinal Louis-Ernest Dubois, nadbiskup Pariza, i 15 drugih prelata, sa cijelog kontinenta. 10. ožujka 1924. godine je dobio poseban apostolski blagoslov, koji je od Pape poslao državni kardinal Pietro Gasparri. Na Charbonneau-Lassayjev prijedlog, Guénon je, 1925. godine, počeo doprinositi svojim člancima za Regnabit, te je pisao legende o Svetom gralu i pokušavao pokazati bitno jedinstvo različitih tradicionalnih oblika, uspoređujući Sveto Srce sa trećim okom Šive.
U svojoj knjizi "Le Tresor du Triangle d’Or" ("Blago Zlatnog trokuta") iz 1979. godine, Jean-Luc Chaumeil navodi kako su Hijeroni prakticirali verziju škotskog obreda slobodnog zidarstva, dok su viši stupnjevi reda bili niži stupnjevi samog Sionskog priorata. Vjerovali su da je kršćanstvo procvat Primordijalne tradicije koju su prenijeli Atlantiđani. Naglasak su stavljali na svetu geometriju i gnostičku istinu, koja je bila temelj mitoloških motiva. Postojala je preokupacija podrijetlom ljudi, rasa, jezika i simbola, kao što se događa u teozofiji. Kao i legendarni Ormus, iz rozenkrojcerske mitologije, nastojalo je pomiriti kršćanske i poganske misterije. Pripisivali su poseban značaj druidizmu, koji su ispravno smatrali djelomično pitagorejskim.

Hijeronci su se smatrali templarima i vitezovima Grala, te su se proglasili "Apostolima posljednjih vremena", onima koje je pozvala Djevica od La Salette. Ovo je bilo Marijino ukazanje o kojem su izvijestila dvoje francuske djece, Maximin Giraud i Mélanie Calvat, a koje se dogodilo u La Salette-Fallavauxu u Francuskoj, 1846. godine. 1851. godine je lokalni biskup formalno odobrio javnu pobožnost i molitve Gospi od La Salette. Godine 1879. je papa Lav XIII. dodijelio kanonsku krunidbu slici, koja se sada nalazi u bazilici Gospe od La Salette. Slici je dodijeljena tijara ruskog stila, umjesto tijare solarnog tipa, koja se inače koristi u tradicionalnim prikazima Gospe tijekom njezinih ukazanja.

Hiéronac je očekivao povratak Krista Kralja u buduće doba Vodenjaka, što bi bilo ispunjenje Nostrodamovih proročanstava.  Chaumeil opisuje ciljeve Hiéronaca kao stvaranje "…teokracije u čijim će očima nacije biti samo provincije, a njihovi vođe samo prokonzuli, u službi okultne svjetske vlade sastavljene od "elite". Za Europu, ova vladavina "Velikog Kralja" podrazumijeva dvostruku hegemoniju Papinstva i Carstva, Vatikana i Habsburgovaca, koji su njegova desna ruka." 

Hiéronov plan je bilo stvaranje novog habsburškog i katoličkog Svetog Rimskog Carstva, sa francuskim vremenskim i duhovnim poglavarom u obliku Velikog Monarha, kao udruženja Europljana vezanih običajnim pravom i posvećenih unapređenju misije Krista Kralja. Ciljevi se odražavaju u navodima, pronađeno u istraživanju Jeana Robina, autora djela "Rennes-le-chateau: La Colline Envoutee" i "Operation Orth", ali i drugih pisaca, uključujući Charbonneau-Lassayja, koji se dopisivao sa Guénonom. Oni tvrde da postoji tajna paralelna katolička tradicija imena "l'Eglise d'Avignon" ("Crkva u Avignonu"), koju mogu pratiti do srednjovjekovnog papinstva, koje je bilo uspostavljeno u Avignonu, od 1309. do 1378. godine. Tvrde kako se ova praksa nastavila u tajnosti, sa papom koji predstavlja ezoterične aspekte Katoličke crkve. Kaže se kako "L'Eglise d'Avignon" služi kao posrednik između Rimske crkve i istočne pravoslavne tradicije. Potpuni izvještaj je dostupan u Montmartreu, od strane Phillipea Juliena. Među pristašama avignonske tradicije su Péladanova društva, te mnogi drugi pojedinci i skupine uključeni u ezoterični svijet Presvetog Srca.

Godine 1917., tijekom Prvog svjetskog rata, Djevica Marija ukazala se troje djece u Fatimi u Portugalu, svakog 13. u mjesecu, od svibnja do listopada. Tijekom ukazanja 13. srpnja 1917. godine je pokazala troje male djece, u dobi od 7 do 10 godina, viziju pakla.

Naša Gospa od Fatime

Daljnji cilj reda Hiérona du Val d'Or je uključivao rad na pomirenju Rimokatoličke i Pravoslavne crkve Rusije i Istočne Europe, što je kasnije potvrđeno Marijinim ukazanjem u Fatimi. Troje pastirske djece su tvrdili da su svjedočili viziji Djevice Marije, 1917. godine, tijekom pontifikata nasljednika Pija X., najbližeg prijatelja i suradnika kardinala Rampolle, pape Benedikta XV. (1854.–1922.). Fatima je portugalsko selo nazvano po maurskoj princezi iz 12. stoljeća, koja se preobratila na kršćanstvo. Ime je dobila po kćeri proroka Muhameda, koja uživa posebno štovanje među šijitskim muslimanima. Prema J. B. Trendu, u knjizi "Naslijeđe islama", štovanje božice sufija je reinterpretirano unutar kršćanstva kao štovanje Djevice Marije. Ezoterički: Šekina Kabale, poput Djevice Marije i Fatime, kćeri islamskog proroka Muhameda, zamjena je za drevnu pogansku božicu, obično zvana Sofija (grčka riječ za mudrost). Fatimi je dan naziv al-Zahra, "sjajna". Muhamed je jednom o njoj rekao: "Biti ćeš najblagoslovljenija od svih žena u Raju, nakon Marije." Iznenađujuće, osim što privlači kršćanske hodočasnike, svetište u Fatimi u Portugalu privuklo je i veliki broj muslimana.

Dio od gotovo 100.000 ljudi koji su svjedočili događaju poznatom kao "Čudo Sunca", 13. listopada 1917. godine 

Tri fatimske tajne sastoje se od niza apokaliptičnih vizija i proročanstava, koja su navodno predana troje mladih portugalskih pastira, Luciji Santos i njenim rođacima, Jacinti i Franciscu Martu, ukazanjem koje se predstavljalo kao Djevica Marija i koje je počelo 1917. godine. Lucia je bila najmlađe dijete Antonija dos Santosa i Marije Rose Ferreire; "Ferreira" je ime uobičajeno među konvertitima i kripto-Židovima. Kako bi naglasila važnost i hitnost poruke, kao i autentičnost ukazanja, Sveta Djevica je izvršila 'Čudo Sunca', u prisutnosti 70.000 svjedoka koji su se okupili u Fátimi, 13. listopada te godine, kao odgovor na proročanstvo troje pastirske djece. Novine su objavile svjedočanstva novinara i drugih ljudi koji su potvrdili da su svjedočili izvanrednoj solarnoj aktivnosti, koje je izgledalo kao da sunce "pleše" ili cik-cak kreće na nebu, naginje prema zemlji, te emitira raznobojnu svjetlost i blistave boje. Prema tim izvješćima, događaj je trajao otprilike deset minuta. Biskup José da Silva proglasio je čudo "vrijednim vjerovanja", 13. listopada 1930. godine i time je dopustio "službeno kult Gospe Fatimske" unutar Katoličke crkve.

Prema Luciji (sada sestri Maríji Lúciji das Dores), 13. srpnja 1917. godine, oko podneva, Djevica Marija je povjerila djeci tri tajne. Dvije tajne su otkrivene 1941. godine, u dokumentu koji je napisala Lúcija, a na zahtjev biskupa da Silve. Lúcia je rekla da je prva tajna, vizija pakla, otkrivena djeci 13. srpnja 1917. godine. Druga tajna bila je izjava da će Prvi svjetski rat završiti, uz predviđanje o još jednom ratu, tijekom vladavine nasljednika Benedikta XV., pape Pija XI., ako ljudi nastave vrijeđati Boga i ako se Rusija ne obrati. Prema Luciji, proročanstvo je upozoravalo: "Kada vidite noć obasjanu nepoznatim svjetlom, znajte da je to veliki znak koji vam je Bog dao da će kazniti svijet za njegove zločine, putem rata, gladi i progona Crkve i Svetog Oca." 25. siječnja 1938. godine, 'The New York Times' je izvijestio kako "Aurora Borealis plaši Europu; ljudi bježe u strahu, zovu vatrogasce". Nebeski fenomen viđen je od Kanade do Bermuda, Austrije i Škotske. Hitler je sljedeće godine napao Poljsku, što je bio početak Drugog svjetskog rata. 

Druga polovica proročanstva traži da se Rusija posveti Bezgrešnom Srcu Marijinu. Rusiju, koja se smatrala Trećim Rimom, treba poticati neka se vrati Crkvi. Značaj objava izazvao je kontroverze, dijelom i zbog elemenata navodno povezanih sa Drugim svjetskim ratom, i mogućim globalnim ratovima u budućnosti, posebno zbog navodnog Djevinog zahtjeva za posvetu Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ukazanje djeci govori da će rat završiti, ali ako svijet ne prestane vrijeđati Boga, on će kazniti svijet ratom, glađu i progonom Crkve i Svetog Oca. Dodala je:

"Kako bih to spriječila, dolazim tražiti posvetu Rusije mom Bezgrešnom Srcu i pričest zadovoljštine prvih subota u mjesecu. Ako poslušaju moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i biti će mir. Ako ne, raspršiti će svoje pogreške po cijelom svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo patiti, razni narodi će biti uništeni."

Sveti Maksimilijan Marija Kolbe (1894.–1941.)

Povezano proročanstvo je podijelio i Sveti Maksimilijan Marija Kolbe, poljski franjevački fratar koji je bio aktivan u promicanju štovanja Bezgrešne Djevice Marije. Dok je Kolbe bio u Rimu, 1917. godine, početka Ruske komunističke revolucije, masoni su navodno slavili svoju drugu stotu obljetnicu. Rim su učinili središtem svojih svetogrđa. Marširali su do Svetog Petra, gdje su izložili svoje bogohulne zastave. Jedna je govorila: "Sotona mora vladati u Vatikanu. Papa će biti njegov rob." To je nadahnulo Kolbea da osnuje Vitezove Bezgrešne, kako bi se suprotstavio masoneriji i drugim robovima Lucifera. Kolbe je prorokovao: "Jednog dana vidjeti ćete kip Bezgrešne u središtu Moskve, na vrhu Kremlja!" Kolbe je umro 1941. godine, kada se dobrovoljno prijavio i otišao u Aushwitz umjesto stranca. 10. listopada 1982. godine, papa Ivan Pavao II. kanonizirao je oca Kolbea i proglasio ga mučenikom ljubavi. Slično tome, Crna Madona iz Čenstohove otkrila je Jacobu Franku: kada je židovski narod kolektivno počne slaviti, tada će je i ruski narod častiti, ulaskom u obnovljenu Marijansku katoličku crkvu. Frank je rekao o Čenstohovu: "Trčimo za ikonom... Čenstohovu su od davnina zvali Matronita (Djevica). Kada mi (Židovski narod) dođemo ovamo, tada će i Moskovi (Rusi) ući u nju." 

Od stotina navodnih ukazanja koje je Katolička crkva istražila, samo 12 je dobilo crkveno odobrenje, a 9 ih se dogodilo između 1830. i 1933. godine. Godine 1930., za vrijeme Pija XI., ukazanja Gospe Fatimske proglašena su "vrijednima vjerovanja". Nasljednik Pija XI., papa Pio XII., ukazao je na veliko poštovanje prema Benediktu XV., koji ga je posvetio za biskupa 1917. godine, na sam dan prvih prijavljenih ukazanja u Fatimi. Godine 1946., Pio XII., "najmarijanskiji papa u povijesti Crkve", kanonski je okrunio sliku koja se nalazi u Kapeli ukazanja u Fatimi. Formalni studij mariologije, unutar krugova Svete Stolice, napravio je veliki korak unaprijed, između Svete godine 1950. i 1958. godine i na temelju postupaka Pija XII., koji je ovlastio institucije za povećana akademska istraživanja štovanja Blažene Djevice Marije. Godine 1950., Pio XII. se pozvao na autoritet "papinske nepogrešivosti", što se naziva govorom ex cathedra, kada je definirao Uznesenje Marijino kao čin vjere. Bila je to prva ex cathedra, nepogrešiva ​​izjava o tome da je na Prvom vatikanskom koncilu donesena službena odluka o papinskoj nepogrešivosti. Kasnije je, 11. studenog 1954. godine, papinskim dokumentom, Lucer Superna, uzdigao Fatimsko svetište na status Male bazilike.