O traumi, žrtvenim jarcima i mašineriji podjele

Moj prijatelj Mark koristi metaforu o kojoj puno razmišljam: "Ako te zatvore u kavez sa ljutim pit bullom, vjerojatno ćeš ga morati ubiti, prije nego što on ubije tebe". To je jednostavno uvjet za preživljavanje. Ali, samo pod pretpostavkom da preživimo obojica, vrijedi se zapitati: Tko je sagradio kavez? Tko nastavlja sa uzgojem još pit bullova? Tko profitira od prodaje ulaznica?

Stalno se vraćam na ovo, jer nekako savršeno prikazuje ono što danas gledam i što se događa ljudima oko mene, uključujući i mnoge koje volim.

Nedavno sam gledao dragog prijatelja - nekoga tko nosi teret generacijske traume, baš kao i ja - kako stavlja svoje pleme na pijedestal, dok druge prikazuje kao egzistencijalne prijetnje. Poput mene, on je potomak preživjelih iz Holokausta, nasljednici smo te posebne vrste predačkog sjećanja koje živi u vašim kostima, htjeli vi to ili ne. Moj drugi djed je dugo bio osobni tjelohranitelj Menachema Begina. Razumijem židovski ponos, židovski strah i židovsku traumu, na vrlo osoban i dubok način. Ne kao autsajder koji promatra, već kao netko tko je riječi "nikad više" slušao neprekinuto, još od malih nogu. Rečeno mi je kako će se ponoviti  vrijeme hapšenja ljudi, gdje ni pod kojim okolnostima ne smijem pokazati svoje dokumente. Godine 2021., kada je obvezno cijepljenje postalo uobičajeno u mnogim gradovima, uključujući i moj, oglasili su mi se alarmi. Pomislio sam: "Baka je bila u pravu, ali ovaj put dolaze po sve." Bio sam oduševljen neskladom svojih prijatelja i susjeda, koji to nisu vidjeli. "Drugost" se vratila - samo su nosili drugačiju odjeću. I tada sam to gledao unutar vlastite zajednice.

A sada, nekoliko godina kasnije, gledam kako se to događa nekome bliskom meni.

Ali, gledati svog prijatelja, nekoga kome se divim zbog njegovog intelekta i razuma, kako pada u zavodljivu udobnost grupnog razmišljanja, bilo je nevjerojatno uznemirujuće. Sličnosti u našoj pozadini su jedna od stvari koje su nas nekada povezivale, ali sada su postajale razdjelnica, jer smo je različito protumačili. Traumu koju smo naslijedili shvatio sam kao alat za učenje suosjećanja, dok se čini da ju je on iskoristio kao sredstvo stvaranja novih žrtvenih jaraca.

Ovaj se članak kuha već neko vrijeme.

Kada je Kanye West, 2022. godine, počeo govoriti o židovskoj moći, javio mi se obiteljski prijatelj i bio je zabrinut zato što njihov tinejdžer sluša njegovu glazbu, te nosi njegovu modnu marku. Bili su uznemireni posljedicama svega toga. Kada sam isto podijelio sa svojim unutarnjim krugom, imali smo drugačiju reakciju - nismo bili ogorčeni, ali smo bili sumnjičavi. Je li ovo možda znak onoga što će se dogoditi? Zapamtite: Kanye je umjetnik, influencer. To je njegova funkcija. Ako ste netko poput mene, i tko vjeruje da je veliki dio onoga što gledamo na javnoj sceni veliki program društvenog inženjeringa - onda se ideja "antisemitizma" ne vraća slučajno u nacionalni razgovor - ponovno se uvodi, kada je potrebna za nešto veće (pisao sam o Kanyeu i ovome u svojoj seriji MKULTRA, što je sasvim drugi intrigantan sloj i ovdje se neću time ponovo baviti).

07. listopada 2023. godine je razbilo međuplemensku koaliciju koja se formirala. Rat u Gazi pretvorio je svakog Amerikanca u regruta u tuđem sukobu. Od ljudi se očekivalo da izaberu svoje boje, baš kao što to čine i u Super Bowlu.

Nedavno, u mom rodnom gradu je izabran Mamdani i testovi lojalnosti su se pojačali. "Zar ga ne mrzite, jer je antisemit?", pitali su me iznova i iznova. Kada sam odgovorio da antisemitizam nije među 100 najvažnijih stvari koje me danas brinu u svijetu, često sam dobivao začuđene poglede. Što se tiče svega toga, zapravo ne mrzim nikoga. Imam ozbiljnih problema sa Mamdanijem, ali uglavnom zato što mislim da je on glumac, koji igra svoju ulogu u većem kontroliranom rušenju. Zatim, Epsteinovi dosjei propadaju, te se odmah obrađuju kroz etničku prizmu. Čini se kao da su se alternativni mediji - koji su se posljednjih nekoliko godina pojavili kao tzv. dobri momci - podijelili oko teologije Starog zavjeta naspram Novog zavjeta. Nedavno je bombardiran Iran. Ista stara dijalektika je opet u punom jeku.

Evo gdje smo sada. Židovsko pitanje - i koristim tu frazu znajući dobro što evocira - postalo je središnje mjesto, na način na koji to nikada nije bilo u mom životu. Svaki događaj hrani sljedeći. Temperatura se podiže samo u jednom smjeru.

Prvu verziju ovog eseja napisao sam kao pismo svom poznaniku, prije otprilike osam mjeseci. Nikad ga nisam poslao, uglavnom zato što sam se pomirio sa činjenicom da je ispiranje mozga toliko duboko i bilo bi to glupo učiniti. Razmišljao sam o objavljivanju nekoliko puta, ali između stvarnog života i teme koja je toliko napeta, nikad ga nisam stigao završiti. Već ima dovoljno ljudi koji ne razgovaraju sa mnom, jer sam sklon preći na treću tračnicu, pa zašto dodati još goriva? Ali, sada je toliko očito da nas se psihički potiskuje u zaborav i osjećam da je vrijeme podijeliti neku perspektivu, koja se ne uklapa uredno niti u jedan tabor raskola.

Prije nego nastavim, trebam reći da me puno manje zanima tko su dobri, a tko loši momci. Zanima me razumijevanje same igre. Ideje su mi važne, bez obzira tko ih zastupa, i uz potpuno razumijevanje možda budem manje izmanipuliran. Sigurnost je jedna od najvećih slabosti čovjeka u ratovima percepcije. Moj se okvir nekoliko puta promijenio u posljednjih nekoliko godina. Kao i svatko drugi tko djeluje u dobroj vjeri, očekujem da će se ponovno promijeniti, kako se pojavljuju nove informacije. Ovdje dijelim ove ideje, stvarno prorađujući neke od njih naglas. Bilo bi korisno pronaći druge koji prolaze kroz slično putovanje - usporediti bilješke, osporiti pretpostavke i pokušati zajedno jasnije vidjeti.

Trauma otima našu sposobnost za nijanse, a naša vrsta je često koristi kako bi nadjačala vlastiti intelekt. To je jedna od karakteristika koja nas čini ljudima.

Kada naša bol postane egzistencijalna (i kada nosi odjek predaka koji nisu preživjeli da ispričaju svoje priče), onda si dajemo  dopuštenje da prestanemo kritički razmišljati. Naša patnja, kao i onih koji su došli prije nas, postaje opravdanje za napuštanje svega što znamo o manipulaciji i dinamici moći.

Razumijem. Holokaust nije bio samo povijest za obitelji poput naše. Bio je to sjena koja je oblikovala razgovore za večerom, razlog zašto su se određeni razgovori odvijali šapatom, strah koji je živio iza očiju naših baka i djedova.

Kako sam odrastao, shvatio sam da gotovo svaka skupina na ovom planetu nosi vlastitu traumu. Progon, raseljavanje, nasilje, gubitak priča jest povijest na svim kontinentima, rasama i drugim vjerovanjima. A oni na vlasti - bez obzira na vlastitu pozadinu - postali su majstori u pretvaranju te boli u oružje. Shvatili su formulu: uzeti legitimne pritužbe, pojačati ih putem medija i institucionalnih poruka, a zatim usmjeriti tu energiju jedni prema drugima, umjesto prema sustavima koji zapravo imaju koristi od naše podjele. To je zaista elegantno. Đavolski i prokleto zlo, ali elegantno.

Najpametniji ljudi nisu imuni. Rekao bih da su zapravo ranjiviji, ali opet inteligencija može pružiti bolje alate za racionalizaciju. Gledao sam briljantne ljude, ljude koji mogu demontirati propagandu u bilo kojem drugom kontekstu, kako odjednom dopuštaju da njihova trauma vodi njihove misli. Njihov intelekt konstruira složena opravdanja za naslijeđenu odanost, samo kako bi objasnio zašto je ova situacija drugačija i zašto se samo "ovaj put" pravila ne primjenjuju. Zamka nije u gluposti reakcije; zamka je u njenoj sofisticiranosti. Graditeljima kaveza nije potrebno da mi budemo glupi. Samo im treba da budemo dovoljno uplašeni, pa da naši mozgovi posluže našem strahu, a ne našoj slobodi.

Jedna stvar, koja se čini vrlo prisutnom u ovoj shismogenezi, u komentarima i samim lomovima unutar različitih zajednica - jest pitanje nesrazmjerne zastupljenosti.

Pogledajte oko sebe: čelnici Federalnih rezervi, čelnici velikih univerziteta, najveće investicijske tvrtke - ljudi o tome pričaju već neko vrijeme. Ali, sada je to jasno gotovo u svakoj izbornoj politici, i na više kontinenata. Zelenski, koji predvodi jedan od najznačajnijih sukoba naše generacije. A onda - predsjednik Meksika. Da, Meksika. Kolike su šanse? Tu je i Javier Milei u Argentini, koji nije Židov, ali njegovo prvo putovanje nakon izbora je bilo izmoliti se na grobu Lubavitcher Rebbea u New Yorku. To je samo po sebi zanimljiv podatak.

Nije antisemitizam ovo promatrati. Nemoguće je da itko tko je intelektualno iskren to ne učini. Pitanje jest: Je li ono što vidite ono što zapravo jest, ili kako netko želi da sve to vidite? 

Ali, evo što trgovci bijesom žele da propustite. Nesrazmjerna zastupljenost jest stvarna. Upravo tako i funkcionira mehanizam žrtvenog jarca. Vidljiva manjina, u gotovo svim financijskim i medijskim institucijama, postaje ono istaknuto lice koje svi ljudi vide, jer im redom sve te institucije nanose štetu. Većina ljudi koji ne poznaju Židove se osobno susreću samo sa imenima poput Epsteina, Weinsteina, Rothschilda, itditd. Ovi likovi postaju njihov cjelokupni referentni okvir za cijeli narod.

Da budem potpuno jasan: Soros, Fink i drugi na vrhu trebaju odgovarati za svoje postupke. Osobno vjerujem kako ti ljudi imaju čizmu na vratu čovječanstva. Nisam ovdje da ih branim.

Ali, ako niste odrasli okruženi Židovima i ova vidljiva imena su sve što znate, u kombinaciji sa konstantnim diskursom, koji povezuje "Izrael" i "cioniste" sa svakom pritužbom... Mogu lako vidjeti koliko je lako stvoriti karikaturu, ali koja nema nikakve veze sa svakodnevnim židovskim životom. Ta karikatura jest korisna graditeljima kaveza. Ona drži bijes usmjeren na vidljivu manjinu,  umjesto da većina pokušava razumjeti širu sliku. Dublje strukture moći djeluju u različitim vrstama tame. Za neke većina ljudi nikada nije čula. Druge djeluju naočigled, ali pod pravilima koji osiguraju da se ništa što se kaže u sobi nikada ne može pripisati njima, npr. Vijeće za vanjske odnose, Trilateralna komisija, Bilderberg grupa. Možda znate imena. Nikada nitko od nas neće znati što je tamo izrečeno. Pravilo Chatham Housea nije fusnota, to je arhitektura. A tu su i mnoge lože, što je duži razgovor.

Ovaj obrazac me duboko uznemiruje. Židovima se daju vidljive pozicije u financijskim i medijskim institucijama, a zatim se njih okrivi kada te institucije nanesu štetu ljudima. To je dinamika "dvorskog Židova", koja je povijesno dokumentirana, Hofjude, na srednjovjekovnim europskim dvorovima. Dopušten im je dolazak na pozicije financijske moći da kada se sustav uruši ili iskorištava stanovništvo, bijes bude usmjeren na Židove, a ne na samu strukturu moći. Židovski financijeri su se zalagali za kršćansko plemstvo u srednjovjekovnoj Europi i, a zatim bivali masakrirani kada bi dospjeli dugovi. Židovski medijski rukovoditelji danas se zalažu za korporativnu konsolidaciju, a zatim bivaju krive za propagandu koja služi vojno-industrijskim interesima. To je namještaljka i funkcionira već jako dugo.

Hannah Arendt je pisala o tome i to je opisala kao privid moći bez njene supstance. Dovoljno vidljiva da bi se okrivila, nikada dovoljno zaštićena da bi preživjela negativne posljedice. Pisala je o vlastitom narodu.

Korijeni sežu duboko. Godine 1891., prije nego što je politički cionizam uopće osnovan, američke kršćanske elite (uključujući J.D. Rockefellera, J.P. Morgana i urednike New York Timesa, Washington Posta i Chicago Tribunea) potpisale su peticiju kojom pozivaju američku vladu neka podrži židovsku imigraciju u Palestinu. Većina američkih židovskih zajednica se tome protivila. Mehanizam žrtvenog jarca su izgradile kršćanske financijske elite, a ne Židovi. Infrastruktura žrtvenog jarca izgradila se prije nego što je većina židovskih zajednica to uopće i znala.  To vam govori kome je bilo namijenjeno, i koga je trebalo iskoristiti.

U mom nedavnom članku o Epsteinovim dosjeima, pisao sam kako se čak i razotkrivanje zločina na najvišim razinama odmah obrađuje kroz mehanizam podjele. Jedan komentator je ondje zahtijevao da u vlastitom članku potražim riječ "Židov", jer navodno i sama njena odsutnost dokazuje da nešto skrivam. Ta reakcija nije bila neobična. To je posvuda na društvenim mrežama. Ljudi cijelu mrežu svode na etnički identitet, kao da je to okvir koji objašnjava sve ovo.

Epsteinova mreža zasigurno prolazi kroz Rothschildovo bankarstvo. Ali, uključuje i Palantir, Petera Thiela. I DARPA-u, isti vojno-korporativni aparat, koji je vodio Operaciju Warp Speed. Postoje istraživači koji mapiraju švicarske bankarske dinastije i templarske financijske mreže, a koje su stoljećima starije od svega ovoga. Etnička leća nije jednostavno objašnjenje koje sve objašnjava, to je samo zavođenje.

Kabala ne mari za židovsku sigurnost ništa više nego što im je stalo do palestinskog dostojanstva ili američkog prosperiteta. Mare za održavanje klase žrtvenih jaraca, koja može apsorbirati javni bijes. Henry Kissinger i Dick Cheney nisu se probudili raspravljajući o talmudskom tumačenju nasuprot kršćanskoj teologiji. Probudili su se izračunavajući koje se populacije mogu suprotstaviti jedne drugima - radi maksimalnog profita uz minimalni rizik za njihove položaje.

Odbijam smatrati svoje židovske susjede odgovornima za postupke bogatih elita koje dijele (ili tvrde da dijele) neki aspekt njihove pozadine. To bi bilo jednako apsurdno kao i smatrati sve katolike odgovornima za gnusne zločine Vatikana. Ili sve masone, od kojih većina vjerojatno samo traži bratstvo i zajedništvo, za sve što se događa na vrhu te piramide. Većina ljudi, u bilo kojoj od ovih skupina, samo pokušava živjeti dobrim životima, odgajati svoje obitelji i snalaziti se pod istim pritiscima, kao i svi ostali.

Ono što ujedinjuje graditelje kaveza nije naslijeđe. To je njihov zajednički interes da nas ostale drže jedni drugima za grlo dok konsolidiraju moć preko granica, iznad nacija, izvan svake plemenske odanosti. I otkrili su nešto duboko: ako nas mogu natjerati da se svađamo oko toga koja je etnička ili vjerska skupina prekomjerno zastupljena na vlasti, onda nikada nećemo postaviti jedino pitanje koje im prijeti: Zašto toliko malo ljudi uopće pita gdje se nalazi prava moć, bez obzira na to tko se čini da je drži? Moje istraživanje sugerira da kavez nije židovski. Nije kršćanski. Nije muslimanski. Nadnacionalni je. Regrutira preko krvnih loza i oduvijek je razumjelo nešto što većina sekularnih analitičara propušta - najmoćniji kontrolni sustavi su duhovni.

Tko god kontrolira priču o Bogu, kontrolira i priču o svemu ostalom. Imenovanje toga je odbijanje pogrešnog usmjeravanja.

Kada izbije nasilje između skupina, obučeni smo postavljati pitanja iz kaveza. Tko ga je započeo? Tko je u pravu? Na čijoj ste strani?

Ali prava pitanja, ona koja bi ugrozila stvarnu moć, su drugačija. Tko ima koristi od nastavka ovog sukoba? Tko profitira kada ove skupine ostanu neprijatelji? Koji sustavi ovise o ovoj mržnji za svoj opstanak?

Genijalnost stroja za podjelu čini tako da ova pitanja izgledaju naivno i zavjernički, dok "sofisticirani" stav beskrajno raspravlja o tome koja skupina unutar kaveza zaslužuje našu podršku. 

Stvarnost je da su svi ratovi bankarski ratovi - i to mislim doslovno. Ako niste vidjeli dokumentarac tog naslova, onda pogledajte, jer vrijedi vašeg vremena. Pokojni Antony Sutton to je pomno dokumentirao. Obrambeni izvođači radova, investicijske tvrtke, obavještajne agencije ne žive u Gazi, Tel Avivu, ili Teheranu. Oni broje svoje prihode, bez obzira na to tko pobjeđuje. Prepoznavanje toga ne zahtijeva odabir strane. Jednostavno treba identificirati tko ima koristi od nastavka sukoba.

Ovo nije apstraktno. Infrastruktura ima fizičku adresu, zapravo ima ih nekoliko. Londonski City, Vatikan, Washington DC, Bruxelles, Ženeva - pet čvorova i svaki je optimiziran za određenu funkciju: financije, ideologiju, vojnu silu, regulaciju, diplomaciju. Ima ih još. Već sam pisao o nekim od ovih jurisdikcijskih anomalija. Teško da sam bio prvi, niti sam išao najdublje. Derrickova serija, "Piramida moći", mapira isprepletene strukture sa izvanrednim detaljima. Nijedna od njih nije odgovorna uobičajenoj demokratskoj odgovornosti. Vlade se mijenjaju, vođe dolaze i odlaze. Arhitektura opstaje. To nije greška, to je dizajn. Svjestan sam da to zvuči kao velika tvrdnja - i možda jest. Ali, svatko tko je dovoljno dugo pratio ove niti zna kako one uvijek odvedu na ista mjesta.

Pogledajte kako se priče razvijaju, jezivom sinkronizacijom: 

Kako to da gledamo isječke vijesti iz navodno "konkurentskih" medija i čujemo voditelje da koriste identične fraze? I ne samo da  izvještavaju o istoj priči, već koriste potpuno iste riječi, potpuno istim redoslijedom, ali mi se ne zapitamo kako je to moguće? To je stroj straha koji se širi i traži od strana neka svaka zauzme svoj kut.

Inkvizicija je krivila heretike. Pogromi su krivili Židove. Histerija nakon 11. rujna krivila je muslimane. Odgovor na pandemiju stvorio je nove kategorije "opasnih" ljudi, temeljem medicinskih izbora. Svatko tko pogleda malo dalje, može vidjeti da su to možda bili drugačiji pit bullovi, ali je isti mehanizam na djelu. I, zapravo, uvijek isti graditelji kaveza.

Prije 07. listopada 2023. godine, bio sam dio mnogih razgovora koji su se odvijali u aktivističkim zajednicama: zagovornici medicinske slobode, branitelji prvog amandmana, ljudi koji su propitivali prekoračenje vladinih ovlasti. Većina njih bili su obični ljudi, koji su se iznenada našli izopćenima u vlastitim obiteljima i zajednicama, jer su išli protiv javnog konsenzusa. Ljudi su dijelili priče o tome kako su isključeni sa posla (ili neke ceremonije) zbog svog statusa cijepljenja ili stava o karantenama. Pronašli su novu zajednicu, za koju se činilo da obuhvaća sve: klasu, rasu, religiju, politiku. Koalicija je bila toliko raznolika i ništa takvo dotad nisam nigdje vidio. Nešto fascinantno, i usuđujem se reći, prekrasno, što se pojavljivalo iznad tipičnih stranačkih linija.

Što je bilo 08. listopada? Gotovo je sve nestalo.

Ljudi koji su godinama bili skeptični prema mainstream narativima odjednom su prihvatili naslove iz starih medija, koje su samo nekoliko dana prije ismijavali kao "lažne vijesti". Jedinstvo su zamijenili stari poznati tabori. Većina se vratila svojim prijašnjim stavovima: Tim Izrael protiv Tima Palestine. Svatko tko je govorio da je situacija složenija, bio je napadnut sa obje strane.

Bilo organski ili orkestrirani (možete pretpostaviti gdje stojim), najperspektivniji međuplemenski savez kojemu sam ikada svjedočio, manje-više je uništen u 24 sata.

Pokušavao sam razumijeti okvir koji objašnjava zašto sve ovo i dalje funkcionira. Nakon što sam promatrao posljednjih nekoliko godina, mislim da sam ga pronašao. Nazivam ga efektom utega. Zamislite uteg, dva teška ekstrema povezana krhkom sredinom,  koja se drobi između njih. Gledajući unatrag, čini se očitim. Kada to jednom vidite, možda ćete to čak prepoznati svugdje.

Uzmite trenutnu dinamiku oko židovskog identiteta i Izraela. Sa jedne strane, cionistički ekstremisti inzistiraju na tome kako su svi Židovi Izrael, Izrael su svi Židovi, i svaka kritika izraelske politike je antisemitizam. Sa druge strane, antiizraelski ekstremisti prihvaćaju upravo takvo izjednačavanje i koriste ga kako bi opravdali napade na Židove, općenito. Obje strane trebaju ovo izjednačavanje da bi opravdale svoj svjetonazor. Ne samo da ga provode, već napadaju svakoga tko pokušava objasniti razliku.

Obični Židovi, i to velika većina koja ima složene osjećaje prema Izraelu i koja može kritizirati politiku dok se brine za svoju sigurnost - pritisnuta je sa obje ove strane. Kada vaši ekstremisti tvrde da govore u vaše ime, a vaši protivnici prihvate tu tvrdnju i napadaju vas zbog nje, onda se održavanje vaše principijelne razlike počinje činiti kao samoubojstvo.

Tako stroj za podjele eliminira srednji put. I to nije samo političko, to je epistemološko. Ne samo da čini određene stavove neugodnima za zauzimanje. Čini određene istine neizrecivima.

Traženje žrtvenog jarca ne zaustavlja se na uništavanju sredine, još se i hrani samim sobom. Okrivite židovski narod za sve, i što se događa? Antisemitizam raste. I što onda? Taj antisemitizam postaje opravdanje za ograničavanje govora, proširenje nadzora, obuku provođenja zakona, zaključavanje i zaštita. Sve u ime sigurnosti. Isti sustav koji upire prstom također koristi reakciju da bi pojačao svoj stisak. To je savršena petlja: proizvedite mržnju, a zatim upotrijebite mržnju da opravdate veću kontrolu.

Ovaj obrazac nije jedinstven za ovaj sukob, to je mehanizam na djelu. Muslimani se nađu ugurani između islamskih ekstremista koji tvrde da ih predstavljaju, i antimuslimanskih ekstremista koji prihvaćaju tu tvrdnju. Bijeli Amerikanci su zgnječeni između bijelih supremacista i antirasista koji se slažu da je bjelina monolit. Transrodna debata prolazi kroz isti stroj sa različitim ulazima. Bilo koja skupina može biti nahranjena kroz ovu cijev. Mehanika polarizacije je više-manje ista svaki put.

Razumijevanje utega otkriva nešto temeljno za igru. Ekstremi na suprotstavljenim stranama zapravo nisu suprotstavljeni u svom temeljnom interesu. Surađuju, možda nesvjesno, ali ipak surađuju - kako bi eliminirali srednji put, kako bi sve prisilili u kavez.

Naravno, i ja sam ljudsko biće i imam reakcije na ono što gledam. Ono što se događa u Gazi sigurno mi izgleda kao etničko čišćenje - i osjećam težinu ove tvrdnje u kostima. Ali, također znam da vidim kustosku verziju događaja, usto sam naučio kako je moja emocionalna sigurnost upravo ono što treba stroj za podjele. Mogu zadržati poziciju, bez dopuštanja da me regrutiraju u pleme. To je cijela poanta.

Ono što primjećujem jest obrazac: stanovništvo pati, vođe iskorištavaju, sustavi profitiraju.

Izraelski civili nisu osmislili okupacijsku politiku. Većina Palestinaca koji danas žive nikada nije imala pravo glasa niti u čemu. Obje populacije je sažvakalo vodstvo koje im je odavno prestalo služiti. Hamas je bio užasan prema vlastitom narodu: preusmjeravao je humanitarnu pomoć u tunele, koristio civile kao polugu i odbijao svaki izlaz koji bi mogao okončati njihovu patnju.

Ali, izdaja Izraela pogodila je najbliže srcu.

Čavao u lijes, za mene, dogodio se dvije godine prije 07. listopada, kada je Izrael postao prva zemlja koja je prekršila Nürnberški kodeks. Razmislite o tome na trenutak. Država koja postoji zahvaljujući Nürnbergu je pretvorila vlastite građane u farmaceutske pokusne subjekte, trgovala njihovim medicinskim podacima, i uvjetovala tjelesnu autonomiju. Principi koji su proizašli izravno iz židovske patnje su napušteni od strane države, koja je izgrađena na toj patnji. To je trebalo biti zvono za uzbunu za sve, ali nekako se to nije dogodilo. Isto vodstvo ne žrtvuje samo drugu stranu, nego izdaje svoju. 

Netanyahu i Hamas možda jesu neprijatelji na globalnoj sceni, međutim, partneri su u sustavu koji zahtijeva postojanje oboje.  Zapravo, Izrael je aktivno podržavao uspon Hamasa - kao protutežu sekularnom palestinskom nacionalizmu pod Arafatom. Bivši izraelski dužnosnik za vjerska pitanja, Avner Cohen, to je bez ustručavanja rekao: "Hamas je, na moju veliku žalost, izraelska kreacija". Stvorite neprijatelja i zatim iskoristite tog neprijatelja da bi opravdali beskrajni sukob. SAD su učinile isto sa Bin Ladenom i Saddamom. Isti, stari priručnik.

U videu koji je procurio na izraelsku televiziju: Netanyahu je američku podršku opisao kao "apsurdnu", pritom napominjući da je "Amerika nešto što se lako može pomaknuti". Nije to priznao, on se pohvalio. Zna da je podrška proizvedena. Koristi podršku, jer graditeljima kaveza nije potrebno da jasno razmišljamo. Trebaju da razvijemo snažni osjećaj i da se svrstavamo u tabore. Tako inteligentni ljudi na kraju racionaliziraju stavove, koje bi u bilo kojem drugom kontekstu prepoznali kao proizvedene.

Usput, nisam iznad ničega od ovoga. Nosio sam isti program toliko vremena svog života. Trauma koja je oblikovala moju obitelj, strah koji se osjećao kao zaštita, plemensko razmišljanje koje se osjećalo kao preživljavanje - živio sam unutar svega toga. Iskreno, još uvijek se izvlačim. Ali, u nekom trenutku sam počeo shvaćati kako se ta trauma koristi - ne da nas zaštiti, već da nas zadrži u kavezu, u kojem nismo niti znali da se nalazimo. U osam mjeseci, otkako je ovaj tekst započeo kao pismo prijatelju, samo sam promatrao kako se sve izgrađuje do točke u kojoj je dio zeitgeista. Opet, ne tvrdim da sam stručnjak za geopolitiku, ali proučavam obrasce. Kao što sam tada pitao za Epsteina, pitam ponovo: Zašto sada?

Ono što bi osramotilo opstanak moje obitelji jest šutnja, dok se trauma koju su preživjeli koristi za opravdanje stvaranja novih žrtava. I ako nešto vrijedi i što sam dublje ulazio u povijest samog Holokausta posljednjih nekoliko godina, to sam više naučio, i to  dovodi u pitanje sve što sam mislio da znam. Ne o užasu, jer se to nikada ne dovodi u pitanje. Ali, o obrazloženju, strukturi, tko i zašto. To je duži razgovor za neki drugi dan.

Moje istraživanje društvene kontrole naučilo me sljedeće: imamo puno više zajedničkog jedni sa drugima, nego sa sustavima koji iskorištavaju naše podjele.

Tip koji se bori sa plaćanjem stanarine ima više zajedničkog sa drugim tipom koji se isto bori sa plaćanjem stanarine, nego bilo sa kojim od milijardera, koji posjeduju obje njihove stambene zgrade. Nije važno kako bilo koji od njih izgleda, ili kome se moli. Isto vrijedi i za roditelje, jer majka koja je zabrinuta za budućnost svog djeteta ima puno više zajedničkog sa drugim zabrinutim roditeljima, nego sa političarima koji iskorištavaju njihove strahove kod glasovanja. 

To ne znači pretvarati se kako se sve perspektive jednako valjane, niti ignorirati stvarne nepravde. To znači odbiti dopustiti da se  nepravde iskoriste kao oružje u našoj međusobnoj mržnji. To znači razviti duhovnu zrelost da istovremeno prihvatimo više istina.

Da. Mržnja prema židovskom narodu (ili ono što oni nazivaju "antisemitizmom", riječ za koju mislim da je jednako apsurdna kao i nazvati nekoga tko se protivi eksperimentalnoj genskoj terapiji "antivakserom") je stvarna i opasna. Da. Palestinska patnja je stvarna i nepravedna. Da. Većina ljudi iz bilo koje skupine samo želi sigurnost i dostojanstvo za svoju obitelj. I da. Sustavi koji profitiraju od naše podjele žele da povjerujemo kako moramo odabrati stranu.

Toliko ljudi (previše po mom mišljenju) bira vatru, jer se pritom osjeća moćno. Kada ste uplašeni, kada gledate kako se nepravda odvija u stvarnom vremenu, spaljivanje nečega osjećate kao da nešto radite. Ali, vatra je njihov proizvod. Cijela infrastruktura izgrađena je oko toga da vas naljuti na susjeda, jer su ljuti ljudi predvidljivi. Kupuju oružje, podržavaju ratove, prihvaćaju nadzor, napuštaju svaki princip kojega su se pridržavali dan prije.

Možda je najteže ne odabrati veću vatru, ili "pravu" vatru, ili čak "pravednu" vatru. Ja biram vodu umjesto vatre. Ne kažem to zato što mislim da me to čini dobrom osobom, već zato što znam da prodaju vatru. Moja je odluka odbiti gorjeti. 

Ovo nije pacifizam. Ovo nije naivnost. Znači prepoznati da svaki trenutak koji provedete mrzeći svog bližnjega jeste isti onaj trenutak u kojem ne prijetite ljudima, koji su vas oboje doveli u ovu poziciju. Voda pronalazi put zaobilazeći prepreke, jer je voda strateška. Vatra sagorijeva gorivo kojim nas pune. 

Razmišljam o svima nama, koji nosimo rane svojih predaka i pokušavamo shvatiti svijet koji je (kako se čini) osmišljen da nas drži u strahu, ljutnji i odvojenosti. Ali, također razmišljam o tome što bi postalo moguće kada bi odbili igrati njihovu igru. Kada inzistiramo na tome da vidimo međusobnu ljudskost, čak i kada se ne slažemo oko rješenja. Kada usmjeravamo svoj bijes prema sustavima, a ne prema žrtvenim jarcima.

Ljut sam. Želim biti jasan oko toga. Ali, želim istaknuti ono na što sam ljut.

Možemo li biti postojano bijesni na graditelje kaveza, a da se ne okrenemo protiv onoga tko je sa nama u kavezu? Možemo li se držati ideje da su prijetnje i stvarne i proizvedene u isto vrijeme? Da su strahovi naših susjeda valjani, čak i kada ih netko iskorištava? Da nasilje stvara žrtve i korisnike, ali da to gotovo uvijek iskoriste isti ljudi?

Stroj podjele ima jednu slabost: trebamo se složiti. Svaki put kada odbijemo njihovu dijalektiku i svaki put kada pogledamo prema gore, umjesto u stranu - cijela stvar postaje krhka. Toliko nas se trude natjerati da gledamo jedan u drugoga, jer znaju da u trenutku kada pogledamo prema gore (prema njima) - cijela igra se raspada.

Ne znam kakva će biti reakcija na ovaj tekst. Zamišljam da bi se obje strane utega mogle uzrujati. Ako se uzrujaju, onda vjerojatno radim nešto ispravno.

BY: Joshua Stylman; 22.03.2026.