Michael Aquino

Michael Aquin, Sammy Davis Jr. i Anton LaVey, snimljeno negdje 1973. godine.

"U gotovo svemu što sam napisao postoji ista nit: čovjekova naizgled opipljiva potreba da ne voli nikoga osim sebe."

(Rod Serling, Los Angeles Times, 25. lipnja 1967. godine) 

Potraga, ako je stvarna, nije grupno odobrena rutina. Tragači rijetko kada hodaju poznatim stazama.

Godine 1969., jedan od autentičnih tragača i časnik američke vojske, ali i stručnjak za psihološke operacije (ili PSYOP) ušao je u orbitu drugog tragača - osnivača Crkve Sotone (CoS), Antona LaVeya. Časnik je bio Michael Aquino, čiji su napori otvorili novo poglavlje u sotonističkoj i ljevičarskoj duhovnosti.

https://mitch-horowitz-nyc.medium.com/never-underestimate-anton-lavey-626e488ed1d0

Aquino je prvi put nakratko susreo LaVeya 1968. godine, na premijeri filma 'Rosemaryna beba' u San Franciscu. Film je bio društvena poveznica mnogo čega u modernom sotonizmu, što je LaVey definirao. Nedavno završeni diplomant UC Santa Barbare i časnik američke vojske, Aquino je period od 1968. do 1969. godine, proveo u Fort Braggu, uz 82. zračnodesantnu  diviziju. Kasnije je služio kao časnik PSYOP/specijalnih snaga u Centru za specijalno ratovanje u bazi JFK. Početkom 1969. godine, ovaj se potporučnik počeo pitati o svrsi svog života. Proučavanje egzistencijalne filozofije je samo produbilo njegov očaj i razmišljao je o samoubojstvu. 

(Lords of the Left-Hand Path by Stephen E. Flowers, 1997., 2012.; Children of Lucifer: The Origins of Modern Religious Satanism by Ruben van Luijk, 2016.)

Tijekom dopusta, u ožujku u San Franciscu (gdje se uskoro trebao oženiti), Aquino je uočio oglas za sotonistički krug, koji se okupljao u Antonovoj crnoj kući. Iako je večer bila obilježena blještavim teatralnim predstavama, uključujući i odjevenog poslušnika na vratima (zapravo predavača povijesti na Sveučilištu u San Franciscu), uz dramatični izlazak Antona iz egipatskog sarkofaga, samo okupljanje je obilježilo buduće ideje ovog tragača i vojnika. No, tu je bio i sami Anton LaVey: smouvjeren, opušten, dobro raspoložen, moćan, ali ne i arogantan, koji se smiješio na nekakav okrutni način, već "prepun najčišćeg metafizičkog dobrog humora", kako je napisao Aquino. Odnos je zapečaćen: "Pružio sam ruku i uzeo jabuku."

(The Church of Satan by Michael A. Aquino, 6. izdanje, 2009.; uz ove i buduće citate) 

"U tom trenutku", kasnije je Aquino napisao prijatelju, vrataru u Crnoj kući, "Anton LaVey je rekao: 'Gdje nema smisla, mi ga sami možemo stvoriti. Stoga nismo stvorenja, već stvaratelji: mi smo bogovi.' Trebalo mi je dugo vremena shvatiti sve implikacije takve hipoteze, ali čak i u najneposrednijem smislu, to je bio filozofski spas." Po povratku u Fort Bragg, Aquino i njegova nova supruga (pripadnica mormonske zajednice), poslali su svoje službene prijave za članstvo.

Erudirani i poduzetni Aquino bio je upravo onaj kojega je Anton želio kraj sebe. Osnivač je mrzio činjenicu što je Crkva Sotone postala rezervat nudista i neradnika. Inzistirao je kako oznaka "sotonist", a nasuprot nesretnom "okultistu", podrazumijeva uspjeh u vanjskom životu. "Upiti za članstvo i dalje rastu", napisao je Anton Aquinu, 1972. godine, "ali neurokirurga i kongresmena i dalje nedostaje. Jasno je da nas povećano članstvo samo po sebi neće uzdići iznad naše sadašnje razine, već će nas samo sputavati." 

Aquino, 1968. godine

Aquino je dokazao svoju hrabrost i odanost ne samo organizacijski, nego i književno. Kada se vratio na aktivnu dužnost u Vijetnamu, u lipnju 1969. godine, Aquino je sa sobom ponio primjerak Miltonovog "Izgubljenog raja".

U neposrednoj borbi, Aquinovo PSYOP zaduženje je uključivalo "eksperimente za postizanje dezorijentacije Vijetkongovskih i sjevernovijetnamskih vojnika, korištenjem pojačanih zvukova (ponekad uz 'demonske krike'), većinom dopirali iz helikoptera, koji su letjeli iznad njihovih glava", piše Stephen E. Flowers. Kada bi završio sa takvim zadacima, časnik se posvetio Miltonu, što ga je inspiriralo na kratki i izvanredan književni napor, "The Diabolicon".

Aquinova neobično precizna i jedinstvena proza ​​pruža uznemirujući zapis o tome zašto je napisao svoj sotonistički manifest u borbi. Aquino navodi u svom privatno objavljenom dvotomnom omnibusu "Crkva Sotone":

"Ponio sam sa sobom primjerak Miltonovog epa 'Izgubljeni raj', koji sam tada, kao i sada, smatrao jednom od najuzvišenijih izjava sotonizma, ikada napisanih. Sotona je njegov pravi junak; njegovi kršćanski moralizmi su toliko blijedi i vodenasti, u usporedbi sa svim ovim me iznenađuje što ep i njegov autor nisu odmah spaljeni, odmah po njegovom pojavljivanju u Cromwellovoj Engleskoj. To što je ne samo preživio puritansku cenzuru, već je zapravo hvaljen kao kompliment kršćanstvu, još je jedna od onih titanskih ironija koje su pratile Princa tame na njegovom mukotrpnom putovanju kroz ere ljudske civilizacije.

Koliko god sam se divio Izgubljenom raju, ljutila me njegova sveprisutna, iako pro formalna, pristranost. Kocka je bila napunjena protiv Sotone; možda se dobro borio, ali na kraju je bio osuđen na poraz.

Nisam toliko želio vidjeti njegov trijumf. Radije sam osjećao da su njegova moć i položaj jednaki Božjim, ako ne i moćniji, i želio sam vidjeti natjecanje koje bi točnije predstavljalo borbu između Sila tame i Svjetla.

Početkom 1970. godine, uzeo sam olovku u ruku i, u trenucima kada nisam bio zauzet vojnim obvezama [u to vrijeme bio sam stacioniran u selu Lai Khe, vodeći PSYOP timove za 1. pješačku diviziju], počeo sam pisati preformulaciju određenih tema iz Izgubljenog raja. To teško da je bila meditacija "kule od bjelokosti". Pisao sam unutar starih, bombardiranih zgrada, koje datiraju iz francuske okupacije, u helikopterima, u šatorima, usred grmlja... Dio teksta, "Izjave Belzebuba", morao se rekonstruirati iz bilješki, je je u jednom trenutku nadolazeća raketa raznijela paket papira [i skladište u kojem su se nalazili] u atome. Često bi me, u mojim razmišljanjima, prekidala iznenadna potreba da zaronim u sklonište od bombi prekriveno vrećama pijeska.

Polako, ali neizbježno, međutim, rukopis se približavao završetku. Kažem "neizbježno", jer sam počeo razvijati vrlo neobičan osjećaj prema njemu. Dok sam pisao uzastopne odlomke, činilo se kao da osjećam, a ne da određujem što bi trebali reći. Ako bih napisao riječi ili fraze koje "nisu odgovarale", osjećao bih stalnu iritaciju i nestrpljenje dok ih ne bih zamijenio "ispravnom" kombinacijom. Kao da je tekst imao vlastiti život..."

Ovu bi Aquinovu izjavu trebao imati pri ruci svatko tko se žali kako nema vremena pisati. Časnik je završio svoj rukopis u ožujku 1970. godine i poslao ga Antonu, koji je sa oduševljenjem odgovorio.

"Diabolicon" reinterpretira rat na nebu iz Otkrivenja 12:7–10, gdje se govori o protjerivanju Velikog Pobunjenika i njegovih legija. Sažete revizije Diabolicona, prema Aquinovim uvidima, prikazuju trenje između njegovog gnostičkog pogleda na pasivnu i  licemjernu silu konformizma (Boga i njegovih legija) nasuprot radikalnom i nepopustljivom individualizmu, želji za rastom i razvojem (Sotone i njegovih snaga), koje su žestoko predani ljudskom napretku.

Uz LaVeya i njegovim umjećem (kao i vizijom) u showmen prikazima, ali i uz Aquinove književne napore i organizacijske vještine, usput nacionalnim medijima na dohvat ruke, kao i susretima sa slavnim osobama, poput Sammyja Davisa Jr. i Jayne Mansfield, činilo se kao da ide jako dobro u Paklenom Carstvu. Ali, kao i kod gotovo svake slične zajednice, pojavile su se pukotine.

U svibnju 1975. godine, pri uređivanju biltena CoS-a, "The Cloven Hoof", Aquino se začudio kada je pročitao Antonov članak.  Vođa je ponudio na prodaju inicijacijske činove unutar crkve. Aquino je znao da su ograničeni novcem i predložio je alternative; ali je samu prodaju činova smatrao nečasnom i korumpiranom. Anton je imao svoje osobne razloge, komercijalne, ali moguće i povezane sa privlačenjem bogatih protiv siromašnih (članova).

Kako god bilo, muškarci su se sukobili, te je u lipnju je Aquino dao ostavku, pritom rekavši Antonu kako je "pakleni mandat" crkve povučen. Aquino ne samo da je odlazio, već je objasnio da crkva, iako služi kao preliminarno sredstvo, više ne može funkcionirati pod "Sotoninom voljom".

Je li postojala takva volja? I je li Aquino imao pravo pozivati ​​se na nju?

Prvo pitanje upućuje na temeljnu raspravu: je li sotonizam strogo ateistička filozofija, koja koristi ikonografiju i metaforu kao simbole za samorazvoj? Ili postoje, doista, izvanfizičke inteligencije i dimenzije povezane sa sotonističkom potragom? Sadašnji vođe Crkve Sotone naglašavaju prvo; dok je Aquino naglašavao ovo drugo. Gdje je Anton stajao? Aquino je tvrdio, isključivo na temelju sjećanja, kako mu je Anton, 1974. godine, razotkrio njegov pisani pakt sa Sotonom, koji sugerira doslovno vjerovanje u Princa tame. No, nitko drugi nije vidio taj potpisani pakt. Najbolje što možemo pretpostaviti jest da je crkveni vođa otvorio vrata bilo kojem tumačenju, jer teizam naspram ateizma vjerojatno za njega nije bilo odvojeno bodljikavom žicom. Danas postoje dugogodišnji članovi ove crkve, koji (u razgovoru) priznaju postojanje ili mogućnost postojanja metafizičkog.

Aquino se držao svog tumačenja izvanfizičke strane sotonizma, koju je smatrao zajedničkim iskustvom u ranim krugovima:

"Sotonisti koji sudjeluju u ritualima crne magije brzo su postali svjesni "interesa" ili "utjecaja" u atmosferi komore, koji se činio nekako stranim njihovim vlastitim osobnostima. Pompeznost i oratorij bi nestali u pozadini, a sudionici bi se našli obuzeti senzornom empatijom toliko prodornom, toliko snažnom da bi ih na kraju obreda ostavila iscrpljenima i potresenima. To nije bila slučajna pojava, već neizbježna, ponavljajuća. Nakon takvih iskustava sudionici su bili pokoreni, introspektivni i neskloni razmjeni komentara o svojim osjećajima. Možda je čak postojao i blagi osjećaj neugode, kao da je netko nekako "iskliznuo" iz toga da bude pravi psihodramski ateist.

A Anton LaVey je sam bio najupoznatiji sa ovim osjećajem. Njegovo ponašanje tijekom rituala nije bilo ponašanje glumca, niti megalomana, već prije Visokog svećenika, u iskrenom smislu."

Zato jer se osjećao kao proročki autoritet, Aquino je sastavio novi manifest, The Book of Coming Forth By Night ("Knjiga dolaska noću"), i sa tim i novi pokret - Setov hram (The Temple of Set). Aquino je govorio kako mu je Veliki buntovnik poručio da više ne želi biti prepoznat kao izopačena hebrejska Sotona, nego pod svojim pravim imenom - Set - egipatski bog oluja i pustinje, ubojica brata Ozirisa, a ponekad i Horusov suparnik (naizmjenično opisivan kao Setov nećak, osvetnički sin Ozirisa i Izide; ili čak i brat).

Reljef Seta i Horusa (Egipatski muzej)

Na barem jednom bareljefu u Egipatskom muzeju u Kairu, Horus i Set prikazani su kako isprepliću biljke Gornjeg i Donjeg Egipta, ujedinjujući tako dvije zemlje, za vrijeme vladavine Senusreta I. (oko 1971. – 1926. pr. Kr.). U egipatskim hijeroglifima i simbolima, Set se pojavljuje sa oštro izbočenim okomitim ušima, poput dvostrukih šipki, i dugom njuškom nalik mravojedu, kao i glavom smještenom na muškom ljudskom tijelu. Božanstvo se ponekad naziva "Set- životinja" - stvorenje nepoznatog podrijetla.

U "Knjizi Dolaska Noću", Set se prisjeća kako je ovlastio Antona, sada časno svrgnutog, neka izvrši njegovu volju: "Poznat kao hebrejski Sotona, odlučio sam donijeti Magusa, prema uzoru na svoju Riječ. Bio je zadužen da osnuje Crkvu Sotone, kako bi lako mogao dotaknuti umove ljudi u ovoj slici koju su o meni stvorili. U petoj godini Crkve Sotone, dao sam ovom Magusu svoj Diabolicon [predan preko Aquina], kako bi mogao saznati istinu o mom drevnom Daru čovječanstvu, iako bi mogao biti odjeven u mitove Hebreja."

Set zatim opisuje svoje manifestiranje Aleisteru Crowleyju, 1904. godine, kroz "Knjigu Zakona", gdje se objavio mađioničaru kao Horus, božanstvo "Suprotno Ja". Crowleyjevo djelo, moćno, ali nepredvidivo, srušila je njegova "bezumna destruktivnost". Stoga, "Knjiga Dolaska Noću" postavlja modernu lozu koja ide od Crowleyja preko Antona do Aquina, koji je sada zadužen za donošenje poruke Setovog Eona. "Knjiga Dolaska Noću" nastavlja:

"Sotonist je mislio pristupiti Sotoni putem rituala. Neka Setijan sada izbjegava svako recitiranje, jer je tekst drugog uvreda za Sebstvo. Govori mi radije kao prijatelju, nježno i bez straha. Ne savijaj koljena niti spuštaj pogled, jer se takve stvari nisu radile u mojoj kući u PaMat-etu [izvornom svećeničkom središtu Seta u Gornjem Egiptu]. Ali govori mi noću, jer nebo tada postaje ulaz, a ne prepreka. I oni koji me nazivaju Princom tame ne čine mi nečast."

Na pitanje o tome je li Aquino imao ikakvo pravo prizivati ​​Sotonsku volju, mogući bi odgovor mogao biti: gotovo svaki religijski pokret u povijesti počinje svjedočanstvom pojedinca o navodno većoj viziji. Procjena takve vizije počiva uglavnom na njenoj evokativnoj uvjerljivosti, kao i na osobnoj ozbiljnosti glasnika. U tom smislu, Aquina možemo svrstati među glavne teoretičare bilo kojeg modernog religijskog pokreta.

Kruže glasine da je Aquino pokušao prizvati "Vraga" u nekadašnjem Himmlerovom utvrđenju, dvorcu Wewelsburg, u Sjevernoj Rajni. Ne baš, ali sama stvar nije izmišljotina.

Dvorac Wewelsburg (Wikimedia Commons)

U listopadu 1982. godine je Aquino sudjelovao u nizu obilazaka europskih NATO instalacija. Kasnije tog mjeseca, uz znatan osobni trud, locirao je i ušao u dvorac iz renesansnog doba, otkrivši pritom Himmlerove izvorne ceremonijalne sobe. Povjesničar Nevill Drury, u svojoj knjizi "Krađa vatre sa neba" (2011.), piše:

"Specifične veze između Setijeve filozofije i magičnih praksi ezoterične nacističke skupine, koju je predvodio Heinrich Himmler,  teško je identificirati, ali su ipak prisutne. Iako Aquino vrlo jasno navodi da postoje mnogi aspekti nacističke ere koji su mu odvratni, također je uvjeren da su nacisti mogli prizvati izvanrednu psihičku silu koja je bila pogrešno usmjerena, ali nije to trebala biti."

U još jednom od svojih dvotomnih omnibus izdanja, "Hram Seta" iz 2016. godine, Aquino je ispisao svoju korespondenciju sa  članovima Hrama, objašnjavajući im svoju namjeru "prizvati Sile Tame na njihovom najmoćnijem mjestu". Rezultati njegovog "Wewelsburg Working" su nejasni, ali ukratko citiram jedan uvid:

"Jačaj, uzvisuj i potiči svojevoljno Ja, i ne možeš izbjeći jačanje prirodnih instinkta. Nijedno ljudsko biće nije oslobođeno od njih; mogu se držati pod kontrolom godinama, ali u eventualnim trenucima stresa, slabosti ili podražaja će se osloboditi. Mogu biti kreativni ili destruktivni; ovo nije obični scenarij 'Jekyll / Hyde'." 

Ovaj odlomak naglašava intrinzični problem stvarnog održavanja bilo kakve vrste sotonskog poretka. Aquino je primijetio da kada je tragatelj posvećen (nesentimentalno i realistično) samorazvoju, onda se svaki napredak (koji se doživi) manje naginje prema organizaciji. Čim članovi razotkriju vlastite stvari, žele otići ili sami postati vođe.

U svojoj knjizi o društvenoj povijesti iz 2016. godine, "Satanizam", talijanski sociolog, Massimo Introvigne, primjećuje:

"Aquino je inzistirao da ti problemi nisu posljedica osobnosti vođa ili članova Crkve Sotone ili Setovog hrama. Nastali su zbog paradoksa da, što je okultni sotonistički red uspješniji u jačanju samosvijesti, to više sije sjeme vlastite propasti, istovremeno jačajući prirodni instinkt." 

Crowley, u "Knjizi Zakona", kaže: "Uspjeh je tvoj dokaz: ne raspravljaj; ne obraćaj se; ne pričaj previše!" Lijevi put može konačno uključivati ​​​​i samostalni rad.

Lilith i Michael Aquino u Los Angelesu, 1999. godine (Wikimedia Commons)

Godine 1987., Aquino i njegova druga supruga, Lilith, suočili su se sa višegodišnjim razdobljem agonije, pravnih prepirki i oslobađanja od odgovornosti, nakon što ih je trogodišnja kći svećenika iz vojne baze u Presidiu lažno optužila za seksualno zlostavljanje tijekom izbijanja histerije "Sotonističke panike".

Istražitelji su otkrili kako, u tjednima navodnog incidenta, Aquinovi nisu bili u San Franciscu, već su živjeli u Washingtonu, D.C. Nije podignuta nikakva optužnica. Aquinovi su bezuspješno pokušali pokrenuti pravni postupak protiv djevojčinog oca kapelana, kao i vojnog psihijatra, koji je potaknuo lažne tvrdnje. No, par se suočio sa barijerom između civilnog i vojnog prava.

"Unatoč tim neuspjesima", piše povjesničar Gareth Medway, "Aquinovi su uspjeli u pravnim postupcima protiv dvije knjige - "Painted Black", Carla A. Raschkea, i "The New Satanists", Linde Blood - koje su sugerirale da su krivi. Oba slučaja su riješena izvansudskom nagodbom, a Aquinovi su izjavili da su 'zadovoljni'." No, kako ove laži opstaju, dokazuje i podcaster (2021.), koji se zaigrao sa 'uhvatio sam te', pritom koristeći 30 godina staru vijest, apsolutno nesvjestan ili nezainteresiran za to da su optužbe odavno odbačene.