Od psihološke operacije do Setha

Misao Michaela Aquina bavi se suverenitetom svijesti, psiho-političkom arhitekturom civilizacije i vremenskim horizontom ljudske sudbine. Ono što je dr. Aquino vidio, a što gotovo nitko u američkom strateškom establišmentu nije razumio, jest da su krize našeg doba (geopolitičke, psihološke, civilizacijske) simptomi dubljeg metafizičkog neuspjeha. Civilizacija koja ne razumije što je svijest ne može shvatiti što je rat; civilizacija koja više ne zna što je 'Ja' ne može planirati budućnost; a civilizacija koja je zaboravila vlastitu predabrahamovsku mitsku maštu ne može upravljati silama koje oblikuju povijest. Aquinovi spisi nisu kuriozitet vojne ezoterije. Oni pokušavaju vratiti metafizičku dubinu civilizaciji koja je zaboravila vlastitu dušu.

U djelu "MindWar", potpukovnik Aquino prepoznao je da sukob u modernom svijetu više nije prvenstveno kinetički, nego je  psiho-informacijski. Bojno polje je kolektivna mašta. Odlučujuće oružje je istina, ali ne istina u naivnom smislu empirijske činjenice, već istina kao koherentnost slike svijeta koja je sposobna zapovijedati vjerovanjem, odanošću i egzistencijalnom predanošću. Nesvjesno se dotaknuo istog problema koji proganja filozofiju tehnologije i geopolitiku - kolaps zajedničkog značenja na Zapadu, kao i očajnička potreba za novim civilizacijskim narativom koji može usidriti ovu eru hipersloženosti.

U djelu "MindStar" je otišao dublje, pitajući: što je to 'Ja' čija svijest predstavlja bojno polje u ratu za um? Odbacujući monoteizam i materijalizam, Aquino vraća i razvija drevnu intuiciju, prema kojoj svijest nije emergentni epifenomen ili božansko vlasništvo, već samopostojeći princip. On identificira ono što sam drugdje opisao kao prometejsku svijest, vatru koja stoji odvojeno od prirode i odbija sudbinu koju bi nametnula biologija, običaj ili kozmički poredak. Metafizička osnova suvereniteta nije samo izbor poslušnosti ili neposlušnosti, već sloboda postajanja.

U djelu "FindFar", Aquino okreće metafiziku prema budućnosti, tvrdeći da civilizacija ne može opstati ukoliko slijepo korača od krize do krize. Vrijeme nije kao traka za trčanje događaja za događajem, već plovno polje mogućnosti. Budućnost ne pripada onima koji je predviđaju, već onima koji je dizajniraju. To je bit kronopolitike – kao spektralna dimenzija geopolitike, gdje se budućnost i prošlost isprepliću kroz svjesnu namjeru. Aquino je shvatio da svaka kultura, koja je sposobna oblikovati povijest,  prvo mora naučiti razmišljati kroz vremenske dimenzije: strateški, simbolički, civilizacijski.

Ispod svega toga, pruža se podzemna koherentnost, koja povezuje spomenutu trilogiju u jedinstveni sustav, i tu se nalazi "Crna magija". Ovdje Aquino otkriva da pravo bojno polje uopće nije vanjsko, nego je unutarnje. Svaka transformacija – politička, metafizička ili vremenska – počinje rekonfiguracijom Subjektivnog svemira. Razlika između OU i SU koju artikulira nije ništa manje od fenomenološkog ključa povijesti. Magija, za Aquina, nije praznovjerje, već primijenjena ontologija. Disciplinirana transformacija unutarnjeg svijeta omogućuje ovladavanje vanjskim. To je ono što Setijanskog posvećenika čini opasnim: on postaje suveren ne zato što zapovijeda drugima, već zato što zapovijeda sam sebi.

Zajedno, ova četiri djela čine jedinstveni prometejski program: vratiti ljudskom biću metafizički suverenitet koji mu je oduzela opresivna religija i redukcionistička znanost; ponovno naoružati civilizaciju simboličkom i strateškom inteligencijom potrebnom za preživljavanje doba informacijskog ratovanja; i povratiti budućnost kao domenu namjernog, svjesnog dizajna.

Ono što Aquino nudi, unatoč svojoj kontroverznoj biografiji i iskrivljenjima projiciranima na njega tijekom Sotonističke panike 1980-ih, jest skica ili temeljni plan za civilizaciju utemeljenu na ontološkoj hrabrosti. Civilizaciju koja priznaje svijest kao arhitekta stvarnosti, istinu kao oružje stvaranja svijeta, magiju kao fenomenološki inženjering, te budućnost kao platno za stvaranje.

Zadatak pred nama nije ponavljati Aquinovo djelo, niti ga nekritički usvojiti, već razviti implikacije koje je on samo nagovijestio. Njegova trilogija nije krajnja točka već prag – poziv na preispitivanje metafizike, politike i povijesti od temelja. Stojimo na rubu civilizacijske transformacije nakon koje čovječanstvo mora odabrati hoće li ostati stvorenje kozmosa ili postati njegov suautor. Prometej nije samo mit. On je latentna sudbina ljudske vrste. Aquino je, na svoj način, to shvatio, čak i ako je njegov preferirani predkršćanski i neabrahamski "Sotona" bio Seth, a ne Prometej.

MindWar (Rat za um) 

Ako postoji jedno mjesto za početak trilogije o tri najpovezanije knjige Michaela Aquina, to je MIndWar (Rat za um), jer upravo ovdje – na pragu između vidljivih mehanizama modernog vojno-industrijskog kompleksa i nevidljive arhitekture svijesti – Aquino prvi put kida veo. Možda nenamjerno, dotiče se srži problema koji proganja kasnu modernost od vijetnamskog doba: spoznaje da rat, u bilo kojem smislu, više nije natjecanje materijala, već borba za sliku svijeta unutar koje narod razumije sebe.

Aquino je intuitivno naslutio, puno većom jasnoćom od Pentagona koji ga je pokušao obuzdati, kako bitke budućnosti neće odlučivati ​​tenkovi ili nosači zrakoplova, već psihički ekosustavi u kojima cijele populacije metaboliziraju informacije, emocije i mit. Nije se teren pomaknuo sa kopna na um; teren je oduvijek bio um. Tek slomom velikih ideoloških narativa 20. stoljeća to više nije moguće poreći.

U knjizi MindWar, Aquino ispravno tvrdi da je Amerika 20. stoljeća gubila ratove koje je navodno "dobila", jer nije uspjela osvojiti ovaj dublji bojni prostor: "Izgubili smo rat - ne zato što smo bili nadmašeni u borbi, već zato što smo bili nadmašeni u psihologiji." Vijetnam, Irak i Afganistan nisu bili neuspjesi logistike ili taktike. Bili su to neuspjesi narativa, neuspjesi značenja. Sjedinjene Države mogle su uništiti neprijateljski puk, ali ne i priču koja je animirala spremnost neprijatelja podnijeti to uništenje.

Aquinov uvid jest da rat više nije stvar fizičkog iscrpljivanja, već je stvar psiho-informacijske dominacije. To znači oblikovanje polja stvarnosti toliko totalno - da se volja protivnika uruši prije nego što se ispali metak. Pa ipak, ono što razlikuje Aquina od tehnokrata iz "psiholoških operacija" jest njegovo inzistiranje da MindWar mora biti otvoren i utemeljen na istini, ako želi biti učinkovito. Rat za um zamjenjuje psihološke operacije tako što: "...preplavljujete svog neprijatelja argumentima. Preuzimate kontrolu nad svim sredstvima kojima njegova vlada i stanovništvo obrađuju informacije da bi donijeli odluku, i prilagođavate je tako da se ta odluka donese onako kako vi želite." 

Propaganda propada zbog laži, a ne zato što je nemoralna. Laži propadaju; moraju se kontinuirano krpati, braniti i prepravljati. One nagrizaju kredibilitet u samom korijenu. Ono što Aquino umjesto toga predlaže – radikalno, čak i naivno, prema nekima – jest ratovanje utemeljeno na svjetlećoj sili istine, strategija koja koristi koherentnost Realnog kao svoje primarno oružje: "Rat za um mora uvijek govoriti istinu. Njegova moć leži u sposobnosti usmjeriti pažnju primatelja na istinu budućnosti, kao i na istinu sadašnjosti." Ali, istina, u ovom kontekstu, ne znači "činjenice", koje se uvijek mogu preurediti da bi poslužile konkurentskim agendama; to znači otkrivanje ontološke strukture u kojoj narod postoji. To znači sukob sa Bićem.

U tom smislu, Rat za um nije militarizacija psihologije. To je priznanje da se geopolitika oduvijek vodila unutar metafizičkog horizonta. Aquinova "Tri zakona Rata za um" bi se mogla jednako lako čitati kao aksiomi Heideggerove makinacije ili Spenglerove civilizacijske morfogeneze: koherentnost, kontinuitet i totalitet. Koherentnost jest usklađivanje narativa i činjenica tako da protivnik ne može iskoristiti disonancu. Kontinuitet jest održavanje psiho-informacijskog polja, koje ne fluktuira sa izbornim ciklusima ili medijskom histerijom. Totalitet jest prepoznati kako utjecaj mora djelovati na svim razinama ljudskog iskustva, tj. emocionalnoj, racionalnoj, simboličkoj i arhetipskoj.

Ako je 20. stoljeće bilo doba "totalnog rata", Aquino se usuđuje izjaviti kako će 21. stoljeće biti doba "totalnog značenja". Nacija koja to razumije će pobijediti bez nasilja. Nacija koja to ne razumije će biti poražena, a da ne shvati da je poražena. Briljantnost Rata za um jest u tome što on ukida razliku između civila i boraca - uzdizanjem stanovništva na sukreatore nacionalne volje, a ne samo svođenjem stanovništva na obične mete. Bojno polje postaje kolektivna mašta. Oružje je ono što su drevni Perzijanci shvaćali – istina kao sila koja uređuje svijet.

Aquinova je pretpostavka da Sjedinjene Države mogu iskoristiti prometejski instrument, bez da ih on iznutra transformira. Svaka nacija koja koristi istinu kao oružje prvo mora izdržati utjecaj istine; mora podnijeti samootkrivanje koje istina nameće. Amerika, sa svojim dubokim ideološkim proturječjima, mogla bi otkriti kako MindWar ne učvršćuje njenu moć, nego je prisiljava da ponovno pronađe samu sebe.

U tom smislu, Aquinov prijedlog je revolucionarniji nego što je on to tada možda namjeravao. Prihvatiti Rat za um znači podvrgnuti vlastite mitove, institucije i povijesno samorazumijevanje - koherentnosti. Znači suočiti se sa mogućnošću da je najveća prepreka američkoj pobjedi - sama Amerika - jer su u pitanju iluzije, unutarnje proturječnosti i odbijanje prepoznati  vlastitu prometejsku sudbinu. Paradoks, koji leži u srži Rata za um, jest u tome što nacija ne može dobiti rat za stvarnost, ako je u ratu sa stvarnošću iznutra. Otkrivajući ovaj paradoks, Aquino ne stoji kao vojni teoretičar, već kao duboki mislilac onoga što ja nazivam nadolazećom Spektralnom revolucijom i Svjetskim izvanrednim stanjem. To je doba kada se rat, politika i metafizika stapaju u jednu domenu i bitku za oblikovanje slike budućeg svijeta.

MindStar (Zvijezda uma)

Ako se djelo MindWar bavilo vanjskim horizontom sukoba – psiho-političkim poljem, gdje civilizacije nastaju i padaju simboličkim atmosferama koje stvaraju – onda je djelo MindStar njegov nužni dodatak. Odnosi se na unutarnji horizont, metafizičku jezgru bez koje svaki projekt civilizacijske transformacije na kraju propada. Ovdje Aquino eksplicitno iznosi ono što je ostalo implicitno u MindWaru: nikakva strateška dominacija nad psiho-informacijskim okruženjem nije moguća bez ispravnog razumijevanja same svijesti.

Zapanjujuće je koliko se malo vojnih teoretičara, geopolitičkih analitičara, čak i političkih filozofa, usudilo artikulirati koherentnu metafiziku jastva. Moderni Zapad naslijedio je od Descartesa karikaturu svijesti kao izoliranog duha, a od Darwina karikaturu čovječanstva kao slučajnog primata. Iz ovog nekoherentnog hibrida je pokušano izgraditi pravne, etičke i političke sustave koji pretpostavljaju autonomnog agenta, kojemu je istovremeno uskraćena svaka nematerijalna osnova za njegovu autonomiju. Rezultat jest civilizacija strukturno nesposobna odgovoriti na najstarije ljudsko pitanje: Što je jastvo koje djeluje?

Aquinov odgovor – MindStar – pokušaj je vraćanja metafizičke jasnoće civilizaciji koja se nalazi u metafizičkom slobodnom padu. Tamo gdje materijalizam svodi um na biokemijski epifenomen i abrahamska religija svodi um na kreaciju u vlasništvu ljubomornog božanstva - Aquino postavlja svijest kao nesvodljiv, transfizički, samonastali princip. MindStar nije nešto što osoba "ima", kao npr. duše u kršćanskom smislu. To je ono što osoba jest, u svom najdubljem i najtrajnijem identitetu. U tome se Aquinova metafizika slaže sa onim što sam uokvirio kao prometejski princip, prema kojemu ljudska svijest proizlazi iz prirode,  na način koji nije obuhvaćen determinističkim kauzalnim lancem. Prometej, uostalom, nije bio buntovnik protiv "Boga", u pojednostavljenom manihejskom smislu. On je buditelj ontološkog potencijala latentnog u samom kozmosu, odnosno sposobnosti svemira da postane svjestan vlastitog postajanja.

Za Aquina: svijest nije evolucijska naknadna misao ili nadnaravni implantat. To je svemir koji se savija u sebe, u činu samoprepoznavanja. MindStar je taj nabor, i za razliku od teološke duše, MindStar nije osuđivan, nagrađivan ili uništavan od strane vanjskog autoriteta. Njegovo cijelo etičko značenje proizlazi iz njegove sposobnosti samooblikovanja. Njegova sudbina je samokultivacija, ili u Aquinovom egipatskom revivalizmu: Xeperov proces "nastanka". Prema Aquinu je Xeper "stalno šireće, samogenerirano ispunjenje bića, objekta ili procesa".

Ovo je točka u kojoj Aquinova metafizika postaje istinski radikalna. On inzistira na tome da besmrtnost nije moralni dar, već je  tehničko postignuće: postojanost koherentnog, samosvjesnog Subjektivnog Svemira, koje je izvan tjelesnog raspadanja. Aquino smatra da za većinu ljudi, čiji su unutarnji životi fragmentarni, reaktivni, izvana uvjetovani - svijest ne može preživjeti smrt, bilo kakvim smislenim kontinuitetom. Samo onaj tko je stvorio integrirani i samoodređeni identitet – MindStar – može opstati izvan tijela kao koherentno polje svijesti: "Besmrtnost je urođena svima, ali se mora aktualizirati. Površna i životinjska iluzija 'sebe' nije MindStar." 

Implikacije su ogromne i daleko subverzivnije nego što Aquinovi kritičari shvaćaju. To nije nihilistički sotonizam LaVeya, niti melodramatski okultizam, a koji popularna kultura projicira na bilo što povezano sa "Lijevim putem". To je metafizička tvrdnja da samo samostvorena osoba opstaje. Samo autonomna volja - ne poslušni vjernik, ne materijalistička redukcija, ne politički subjekt - ima nekakvo pravo na egzistencijalni kontinuitet.

U "Prometeizmu" tvrdim da ljudsko biće mora postati autorom vlastite evolucije, pamćenja, svijesti i, u konačnici, vlastite metafizičke sudbine. Aquino to izražava mito-simboličkim idioma; ja to izražavam tehnoznanstvenim i filozofskim. No, moje je  usvajanje Prometeja kao simbola paralelno sa njegovim vlastitim prisvajanjem Setha kao predabrahamskog "Sotone", koji ne ovisi o judeokršćanstvu. Temeljni uvid u metafizički suverenitet je isti.

Za Aquina, MindStar je protuotrov svakom obliku tiranije – religijske, političke, psihološke ili tehnološke – jer tirani vladaju samo kolonizacijom Subjektivnog svemira svojih podanika. Osobom čija se MindStar probudila ne može se vladati zato što stoji izvan same arhitekture podređenosti, a ne zato što se buni. Takva osoba percipira ideologiju kao kostim, autoritet kao kazalište, i smrt kao prijelaz, a ne kraj.

Gdje Aquino ide dalje – i gdje se njegova misao siječe sa spektralnim i eshatološkim dimenzijama koje sam artikulirao drugdje – jest njegova tvrdnja da MindStar postoji u drugačijem dimenzionalnom odnosu prema vremenu. Obična osoba je zarobljena u linearnom toku događaja, i tumači promjenu kao jednosmjernu rijeku. Ali, MindStar je sposoban iskusiti svoje postojanje u višedimenzionalnom mnogostrukom, gdje se vremenske crte, potencijali i identiteti međusobno povezuju na načine koji su  nedostupni neurobiološkom 'Ja'.

Drugim riječima: MindStar je besmrtan i hiper-povijesni. Stoji u odnosu prema osobnosti na način na koji višedimenzionalni entitet stoji u odnosu na svoje trodimenzionalne presjeke. To je izrazito blizu modelu reinkarnacije, spektralnog identiteta i višedimenzionalne temporalnosti. To što Aquino dolazi do takve strukture kroz mješavinu egipatske metafizike, inicijacijske prakse i filozofske refleksije - samo potvrđuje međukulturalnu univerzalnost njegovih uvida.

Ovdje postaje očit kontinuitet između MindStara i MindWara. Civilizacija koja ne prepozna MindStar kao pravo središte autonomije će neizbježno tretirati svoje građane kao objekte manipulacije u materijalnom polju. Njena politika će biti tehnokratska, ratovanje nihilističko, a kultura duhovna praznina. Samo civilizacija koja priznaje transfizički suverenitet svjesnog 'Ja' može odgovorno iskoristiti alate MindWara, tj. bez urušavanja u totalitarnu kontrolu ili demoralizirajući relativizam.

MindStar nije religijska doktrina. To je ono što Aquino smatra filozofskim preduvjetom za bilo koji projekt civilizacijske obnove. To je, prema njegovom mišljenju, metafizički uvjet ljudske slobode. Bez njega, ljudsko biće postaje, ili životinja koju treba uvjetovati, ili duša koju treba pastirski očuvati. Uz MindStar ljudsko biće postaje ono što su antički ljudi naslućivali u svojim najvišim mitovima, ali i ono što budućnost zahtijeva u tehnološkom usponu: kozmos postaje samosvjestan, biće koje djeluje u svijetu, ali i stvara nove svjetove.

FindFar (Pronađi daleko)

Ako se MindWar bavi vanjskim bojnim poljem utjecaja, a MindStar unutarnjom citadelom individualnosti - tada je FindFar mjesto gdje se Michael Aquino konačno okreće dimenziji vremena; kronopolitici, arhitekturi budućnosti, samoj liniji horizonta na kojoj civilizacije upisuju svoje sudbine. Uz FindFar, Aquino upotpunjuje trijadu koja ne predstavlja ništa manje od teorije vremenskog suvereniteta.

Ono što prepoznaje i sa čime se premalo političkih mislilaca usudilo suočiti, jest da najveća kriza modernosti nije moralna, ekonomska ili tehnološka - ona je vremenska. Naše je doba koje može manipulirati genomima i gravitacijskim valovima, ali ne može zamisliti budućnost izvan nekoliko kvartala, izbornih ciklusa ili projekcija trendova. Civilizacija bez vremenske dubine postaje civilizacija koja je nesposobna za strategiju - i stoga nesposobna za preživljavanje.

Aquino to vidi neobičnom lucidnošću. Dijagnosticira suvremeno društvo kao vremenski paralizirano, zarobljeno u plitkom vremenu medijske frenezije, tržišne volatilnosti i političke kratkovidnosti. Vlade ne upravljaju budućnosti, samo reagiraju na sadašnjost. Oni su svećenici neposrednosti i nesposobni su oblikovati bilo što trajno. Zato se krize ponavljaju, ratovi postaju nepregledne močvare i svaki pokušaj geopolitičke transformacije završava u kaosu. To je zato što nitko ne razmišlja u više od jedne vremenske dimenzije.

FindFar je Aquinov pokušaj obnavljanja te dimenzije, želi naučiti civilizaciju neka na vrijeme gleda kao na polje mogućnosti, a ne kao pokretnu traku neizbježnosti. Kao što Aquino piše: "Pasivno predviđanje ili procjenjivanje budućeg tijeka događaja je besmisleno. Aktivno osmišljavanje i kontrola budućnosti može biti ključna za preživljavanje." 

Aquino odbija tretirati budućnost kao nešto što se može predvidjeti, ili nešto što pretpostavlja da budućnost već postoji kao kauzalno proširenje sadašnjosti. To je vremenski fatalizam materijalističkog svjetonazora, to uvjerenje da je vrijeme samo četvrta koordinata u determinističkom mnogostruku. Ali, ako svijest istinski nadilazi mehanički tok događaja - kako Aquino tvrdi sa  MindStarom - onda budućnost nije unaprijed određeni krajolik koji treba otkriti, već plovni ocean koji treba oblikovati. Kao što znamo, čak je i prekognitivno daljinsko gledanje isključivo pristup projekciji moguće ili vjerojatne budućnosti. Čitava poanta gledanja je pokušati promijeniti budućnost. To je revolucionarni uvid FindFara. Budućnost se ne predviđa. Ona se konstruira.

Aquino predlaže metodu, gotovo izračun, kojom politička zajednica može osmisliti svoju dugoročnu putanju. Umjesto ekstrapolacije iz sadašnjosti, strateg počinje zamišljanjem specifičnog i koherentnog budućeg stanja. To nije neka utopijska apstrakcija, nego je konkretna konfiguracija institucija, tehnologija, psiho-informacijskih okruženja i civilizacijskih vrijednosti. Ovako zamišljena budućnost postaje temelj oko kojega se dalje izgrađuje strategija, baš kao što veliko gravitacijsko tijelo oblikuje orbite manjih masa.

Iz ovog budućeg horizonta, zatim se kreće unatrag, fazu po fazu, identificira se ono što mora biti istinito kako bi ishod postao vjerojatan. U tom procesu, budućnost djeluje na sadašnjost, baš koliko i sadašnjost gradi projiciranu budućnost: "To je 'dvostruka dinamika' u procesu, budući ciljana budućnost djeluje na sadašnjost, baš kao što sadašnjost djeluje na budućnost." To možemo zvati i retrokauzalni dizajn, u parapsihološkom, filozofskom i političkom smislu. Budućnost vrši silaznu kauzalnost na sadašnjost kada postane osnova koherentne namjere. Izabrana budućnost postaje stvarnija od budućnosti koja se predviđa.

Aquinov okvir inzistira na tome da strateg mora prepoznati tri strukturalne sile: Fortunu, Virtù i Necessità (karta koju nasljeđuje od Machiavellija, ali radikalizira u višedimenzionalni model vremenske moći). Fortuna je kaotični tok okolnosti; Virtù je sposobnost volje da intervenira i oblikuje taj tok; Necessità je granica, strukturno ograničenje, preko kojeg nijedna strategija ne može prijeći. Kao što Aquino objašnjava: "Fortuna je četverodimenzionalna stvarnost; Virtù je sposobnost kontrole tih dimenzija; Necessità je moderiranje promjena."

U spektralnoj geopolitici 21. stoljeća: Fortuna poprima oblik događaja crnog labuda, mrežnih efekata, memetičkih kaskada, tehnoloških šokova i civilizacijskih preusmjeravanja. Virtù je MindStar primijenjen na povijest: svjesna, suverena volja, koje je  sposobna djelovati kroz potencijalne vremenske linije. Nužnost je granični uvjet zadane tehnološke visoravni, demografske strukture ili metafizičke orijentacije. Strateg koji ne vidi sve tri će biti progutan od budućnosti koju se pretvara da oblikuje.

Gdje FindFar postaje posebno rezonantan sa mojim vlastitim radom jest njegovo odbacivanje ideje da se vremenska inteligencija može centralizirati samo u institucijama. Aquino shvaća da su birokracije (vojne, vladine, akademske) inherentno kratkoročni organizmi. One postoje da bi se održale, a ne da bi se snalazile u dubokom vremenu. Iz tog razloga, FindFar ne mogu izvršavati samo sustavi. Neophodno su potrebni pojedinci (sa MindStar suverenitetom) koji djeluju unutar, uz ili iznad tih sustava.

Aquino nesvjesno artikulira ezoteričnu dimenziju geopolitike: ideju gdje budućnost oblikuje nekolicina, koji mogu imati koherentnu viziju, ali su suočeni sa institucionalnom entropijom. Takvi pojedinci su inicijati temporalnosti. Njihov autoritet nije tehnički, već egzistencijalni. Njihov strateški uvid ne proizlazi iz prediktivne analitike, već iz susreta sa dubljom strukturom samog vremena (spektralna ili meta-povijesna dimenzija). Aquino ne naziva ove pojedince filozofima, prorocima ili mudracima, ali implikacija je jasna: Eon Setha nije samo religijska metafora; više je to povijesni prijelaz iz svijeta kojim vladaju naslijeđeni mitovi u svijet kojim vladaju samosvjesni i samostvoreni vremenski agenti.

Ipak, u Aquinovoj aplikaciji postoji paradoks koji odražava paradoks MindWara - kako bi se dizajnirala budućnost, prvo se moraju raspustiti lažne premise sadašnjosti. Da bi FindFar funkcionirao, civilizacija se mora suočiti sa iluzijama koje je vežu za njezinu trenutnu putanju: svojim ekonomskim mitovima, ideološkim refleksima, institucionalnom inercijom, metafizičkim izbjegavanjima. Takvi sukobi su traumatični. To su civilizacijske inicijacije. Postoji stvarna opasnost da društvo koje nije spremno za takvu inicijaciju može upasti u nihilizam ili kaos. 

Zato je potrbna integracija sve troje: FindFar mora biti integriran i sa MindWarom i sa MindStarom. Bez MindStara, pojedinačni strateg propada pod teretom vremenskog suvereniteta. Bez MindWara, kolektiv ne može održati psihoinformacijsko okruženje potrebno za koherentno kretanje prema odabranoj budućnosti. Bez FindFara, civilizacija tone u dekadenciju, zbunjenost i konačno raspad. U Aquinovoj trilogiji, njih troje tvore jedinstveni sustav. Ali, posebno u FindFaru, Aquino se suprotstavlja istini koju ne artikulira u potpunosti. Civilizacija sposobna konstruirati vlastitu budućnost prvo mora postati civilizacija sposobna suočiti se sa vlastitom dušom. To je ezoterična bit kronopolitike. To je točka gdje njegovo djelo prelazi prag iz vojne teorije u domenu metafizičke sudbine; upravo onu domenu gdje će se prometejska budućnost čovječanstva oblikovati ili izgubiti.

Black Magic (Crna magija)

Ako Aquinovi MindWar, MindStar i FindFar tvore triptih koji artikulira strateški, metafizički i vremenski suverenitet ljudskog bića, onda je Crna magija podzemni korijen iz kojeg se sve tri grane hrane. Upravo ovdje, u svom najotvorenije ezoteričnom djelu, Aquino otkriva ontološki temelj na kojem počiva cijela njegova građevina. Ovdje se moramo suočiti sa dubinom njegove ambicije, ništa manje nego katalizirati metafizičku pobunu protiv prirodnog svijeta i teoloških struktura koje tisućljećima upravljaju ljudskom sviješću.

Dok je MindWar tražio dominaciju nad psihoinformacijskim poljem - Crna magija traži dominaciju nad samom arhitekturom stvarnosti. Dok je MindStar definirao transfizičko 'Ja' - Crna magija objašnjava načine kojima to 'Ja' može transformirati svoj subjektivni svemir, a neizravno i objektivni svemir. Dok je FindFar povratio budućnost kao domenu dizajna - Crna magija pokazuje da temporalni inženjering započinje rekonstitucijom iniciranog uma.

Aquino započinje razvijanjem pojma "izolirane inteligencije" kao metafizičkog ključa svog setijanizma. Za razliku od abrahamskog boga koji zahtijeva podložnost, ili budističke praznine koja rastvara individualnost, Set nudi zastrašujući dar egzistencijalne neovisnosti. On gleda na druge egipatske bogove (ili netere) kao na sile prirode, dok je Seth - neprijatelj Ozirisa i kaotični bog oluje pustinje - disonantni protuprincip individuacije i neovisnosti od prirode (riječ "priroda" ili "natura" možda čak ima etimološke korijene koji je povezuju sa egipatskim neterom). Setijan nije emanacija kozmičke harmonije, već disonantna svjesna iznimka od nje. Aquino to ovako objašnjava:

"Seth je bio neter koji je bio 'različit' od svih ostalih. Prečesto se to pojednostavljuje na to da je on 'zli' ubojica Ozirisa, stoga je on  personifikacija 'zla'. Ipak, bilo koje osim najpovršnijeg proučavanja egipatske religijske simbolike dovoljno je da se otkloni ova karikatura. On je radije bio neter 'suprotan neteruu': entitet koji je simbolizirao ono što nije prirodno.

Ovo je vrlo neobična uloga netera u egipatskoj kozmologiji: biti prisutnost i sila, koja se sama po sebi ne može shvatiti percepcijama prirodnih osjetila. Seth tako predstavlja bezimenu 'stvar', čije postojanje prepoznamo po sjeni koju baca na stvari koje shvaća i stvari koje percipira: neprirodna 'prisutnost sebe' u individualnom inteligentnom životu.

Generalizirali smo sredstvo kojim se ta prisutnost manifestira kao ba, duh, psiha ili duša, ali moguća je veća preciznost. Moramo od psihe oduzeti ono što je 'životna sila' i usmjeriti svoju pažnju na ono što ostaje: čista svijest o sebi.

Seth je stvoritelj i aktivator ovog principa." 

Aquino svoj sustav naziva "metafizički ispravnim" zato što priznaje anomalni status svijesti, a ne zato što to smatra dogmatski prihvatljivim. Kao biće koje stoji odvojeno od svih danih naredbi i sudi nad njima. Aquino identificira prometejevsku iskru kao pobunjeničku silu u ljudskom biću koja se ne može svesti samo na biologiju ili teologiju. 'Ja' koje se budi postaje nešto što svemir nije planirao, ili, možda, upravo ono što svemir potajno želi iznijeti.

Sethova inicijacija je definirana Principom Xepera – "Došao sam u postojanje". To nije vjerovanje, nije spasenje, nije mistično rastvaranje, već kontinuirano širenje koherentnosti i moći 'Ja'. Bog se ne postaje štovanjem. To stavlja Aquinovu metafiziku u izravnu suprotnost dominantnim soteriologijama Istoka i Zapada. Umjesto da nastoji rastopiti ego u Jednog, Setijan nastoji učvrstiti 'Ja' u besmrtno središte volje. Ovo je Put Lijeve Ruke u svom čistom obliku: ne prepuštanje užitku, ne prijestup radi samog sebe, već posvećenje individualnosti kao najvišeg dobra.

U tom smislu, "Crna Magija" nudi metafizičku infrastrukturu, koja dosad nedostaje, za MindStar. Dok potonji apstraktno opisuje besmrtno 'Ja', Crna Magija opisuje sredstva kojima se ta besmrtnost njeguje: kroz discipliniranu rekonfiguraciju vlastitog Subjektivnog Svemira. Setijanski adept ne bježi od stvarnosti. On stvarnost prepisuje.

Aquinova egiptologija nije antikvarizam; to je polemika protiv postneolitskog pripitomljavanja svijesti. U liku Setha (izvorno dobrotvornog boga kraljevstva i kozmičke nepromjenjivosti) on vidi simbol iskonskog suvereniteta, kojega je kasnije demonizirao ozirijanski moral. Ozirijanska religija, sa naglaskom na kozmičkoj harmoniji i nagradi nakon smrti, utječe na kasniji trijumf kršćanstva - pomak od svjetovnog djelovanja prema onostranoj utjehi.

Stoga je Aquinova restauracija Seth filozofski čin: odbacivanje moralne metafizike koja ocrnjuje razliku, autonomiju i stvaralačku moć. Gledajući na Setha, ne kao na vraga, već kao arhetip egzistencijalne neovisnosti - Aquino se svrstava u lozu mislilaca (od Heraklita do Nietzschea), koji potvrđuju dostojanstvo sukoba, individualizacije i samopostajanja. I opet, to se poklapa sa mojim prometejizmom. Za obojicu nas, antika sadrži pred-teološki uvid u ljudski suverenitet, koji su kasnije religije potisnule. Zadatak nije oživjeti pogansko praznovjerje. Potrebno je vratiti metafizičku orijentaciju koja je poganski svijet učinila sposobnim za izgradnju racionalne civilizacije, kakvu je npr. utjelovila helenistička Aleksandrija u Egiptu.

Razlika i odnos između Objektivnog svemira (OU) i Subjektivnog svemira (SU) još je jedan od Aquinovih važnih teorijskih doprinosa. OU je zajednički svijet empirijskih činjenica. SU je privatni svijet značenja. Magija je, prema njegovom sustavu, disciplinirana  interakcija između ove dvije domene. Manja crna magija profinjava nečiji utjecaj na OU; Velika crna magija restrukturira SU. To nije praznovjerje; to je fenomenološki inženjering. Aquino shvaća kako ljudsko biće ne nastanjuje Objektivni svemir izravno, već ga percipira kroz posredničku leću Subjektivnog svemira. Transformirajte SU – njegove simbole, asocijacije, vrijednosti i narative – i transformirati ćete agenta koji komunicira sa OU.

Ovo jest metafizički temelj Rata za um, koji djeluje na kolektivnoj subjektivnoj neovisnosti populacija; i FindFar, koji tretira povijesno vrijeme kao platno na koje kolektivna subjektivna neovisnost može utisnuti svoje dizajne. U stvari, Aquino predlaže fenomenološku geopolitiku punog spektra: prepoznati da civilizacije nastaju ili padaju prema strukturi subjektivnih svemira.

Aquino pažljivo upozorava da je magija opasna i to ne zato što demoni vrebaju ritualne odaje, već zato što je psiha nestabilan instrument. Velika crna magija prijeti fragmentacijom, zabludom i megalomanijom za one koji pokušavaju rekonfigurirati svoj SU bez odgovarajuće filozofske podloge. Manja crna magija prijeti etičkom korupcijom za one koji manipulativno koriste psihološke tehnike bez unutarnje integracije. Ovdje se Aquinova i moja etika opet susreću: moć bez samotransformacije degenerira u patologiju. Svemir se ne preoblikuje olako. Setijanska etika se ne temelji na poslušnosti, nego na izvrsnosti karaktera. Aquino inzistira da je "povratni udarac" neizbježan za neetične mađioničare. što nije naivno moralno uokviravanje "karme"; temelji se na psihološkom uvidu da SU postaje otrovan zbog manipulacija koje pokušava nametnuti drugima.

Egipatski model višedijelne duše omogućuje Aquinu artikulirati mogućnost postmortalnog preživljavanja, ali na način koji zaobilazi i religijsku dogmu i moderni materijalizam. Duša preživljava ne zato što joj vanjsko božanstvo daje nastavak, već zato što je postala integrirano i samodostatno polje značenja – "akh". To se izravno preslikava na MindStar, jer besmrtnost nije pravo, nego je postignuće. Većina ljudi nestaje smrću, ali Sebstvo koje je postiglo koherentnost opstaje. Zato je Seth neter svijesti: on ne spašava duše; on odabire one koji su sposobni spasiti same sebe.

"Crna magija", čitana kroz prizmu trilogije, otkriva ono što je Aquino cijelo vrijeme znao. "MindWar" je egzoterična primjena Manje Crne Magije na razini nacija. "MindStar" je filozofska artikulacija 'akh', usavršenog Subjektivnog Svemira. "FindFar" je proširenje magične volje preko vremenskih horizonta. Dakle, trilogija je politički, metafizički i vremenski "vanjski rad", dok je Crna Magija inicijacijski "unutarnji rad". Zajedno sačinjavaju jedinstveni tehno-magijski sustav, utemeljen na prometejskom suverenitetu svijesti. Ovo je točka u kojoj se Aquinovo djelo spaja sa mojom vlastitom vizijom ljudske budućnosti, odnosno vizijom naše vrste koja postaje arhitekt vlastitog značenja i evolucijske putanje.

(Jason Jordani)