Sinarhija (7.dio)

Salon de la Rose + Croix

Kako je naznačio Roger Griffin (poznati stručnjak za fašizam): iako se fašizam često pogrešno shvaća kao suprotnost modernizmu, postoji značajna interakcija između ovo dvoje. "Mnogi intelektualni izvori modernizma", ističe Griffin, "obično se ne povezuju sa fašističkim pokretom. Futuristi, ekspresionisti, dadaisti, sorelovci i radikalni esteti, od Van Gogha, Rilkea, Stravinskog, D'Annunzia do Virginije Woolf, Georgea Bernarda Shawa, Wyndhama Lewisa i Ernsta Jüngera, svi su oni dijelili fašistički pesimizam o stanju modernog svijeta." Griffin sugerira da se modernizam mora proširiti zato da bi obuhvatio, ne samo eksperimentalizam u književnosti, umjetnosti i arhitekturi, već i radikalnu, čak revolucionarnu politiku. Griffin objašnjava:

"Zajednički nazivnik jest da su na različite načine, projekti i pokreti o kojima je riječ, imali za cilj okončati ono što je Spengler prikazao kao "propast Zapada", preokrenuti ono što je Max Weber nazvao "razočarenjem" modernog društva, riješiti ono što je Sigmund Freud opisivao kao "nezadovoljstvo" civilizacije, zadovoljiti potragu modernog muškarca (i žene) za "dušom" koju je istraživao Carl Jung i ispraviti ono što je Heidegger protumačio kao gubitak 'kuće u svijetu'." 

Kao što je Larry Shiner pokazao u knjizi "Izum umjetnosti: Kulturna povijest", pojam "umjetnosti" sa pripadajućim konotacijama jest specifično zapadnjački izum. Zapadna kultura je jedina civilizacija koja koristi riječ "umjetnost" (sa svim njenim konotacijama), dok je u drugim društvima to samo zanat. "Moderni sustav umjetnosti", objašnjava Shiner, "nije suština ili sudbina, već nešto što smo stvorili. Umjetnost, kako smo je općenito shvaćali, europski je izum star jedva dvjesto godina." Koncept riječi "Umjetnost" (sa velikim početnim slovom) ili likovna umjetnost, vuče podrijetlo iz prosvjetiteljstva, koje je pokušalo redefinirati aristokratske pretenzije za nove građanske klase. Pojam likovne umjetnosti razvijen je kako bi se razlikovale "tzv. pristojne i vulgarne umjetnosti".  Shiner navodi primjer glazbe koja se svirala kod kuće, ili za "vjerske i građanske prigode", sve dok se nije počela svirati na koncertima, i to bez ikakvog drugog cilja osim umjetničkog uživanja samog po sebi: "Na ovom visokom kulturnom tlu, plemstvo i buržoazija mogli su se susresti kao publika likovne umjetnosti, odbacujući frivolne zabave bogatih i visokorođenih, kao i vulgarne zabave pučanstva." 

U biti, moderna umjetnost postala je nova sekularna religija, ili "vrsta metafizičke esencije" (kako je Larry Shiner naziva), kako bi  ispunila duhovnu prazninu, koja je ostala nakon napuštanja kršćanstva. Umjetnici su postali novi redovnici i mistici, koji istražuju granice ljudske svijesti i smisao postojanja, te mu daju opipljiv oblik. Tako se umjetnost apstrahirala od svoje izvorne svrhe. U biti, avangardna i modernistička umjetnost bila je propaganda za nihilizam, koordinirali su je vodeći predstavnici undergrounda. Modernizam predstavlja osjećaj disocijacije (ili shizofrenije), koji proizlazi iz nihilističke tvrdnje o odsutnosti smisla. Zato jer poriče čovjekovu inherentnu sposobnost da Prepoznajući - ne samo moral, već i samu ljepotu - se namjerno usprotivi tradicionalnoj estetici. Proizvodeći ružno i uznemirujuće, stječe prestiž kroz pretenzije i elitizam, čime sugerira da ih mogu razumjeti samo obrazovani. Legitimnost stječe tvrdnjom da istražuje i oplemenjuje ljudsko stanje - nazivajući se pritom "umjetnost".

Mark Antliff je u djelu "Avangardni fašizam: Mobilizacija mita, umjetnosti i kulture u Francuskoj, 1909. – 1939.", istražio središnju ulogu koju su teorije vizualnih umjetnosti i kreativnosti imale u razvoju fašizma u Francuskoj, kao i njegov formativni utjecaj na povijest avangardne umjetnosti. Između 1909. i 1939. godine, iznenađujući broj modernista se upleo u taj razvoj, uključujući poznate ličnosti, poput: simbolističkog slikara Mauricea Denisa; arhitekata Le Corbusiera i Augustea Perreta; kipara Charlesa Despiaua i Aristidea Maillola; fotografkinje "Nove vizije" Germaine Krull; 'fauve' Mauricea Vlamincka. Rad Dantea Gabriela Rossettija također je utjecao na europske simboliste, što je zapravo umjetnički pokret francuskog, ruskog i belgijskog podrijetla, u poeziji i drugim umjetnostima, sa kraja 19. stoljeća. U književnosti, stil je započeo objavom djela "Les Fleurs du mal" ("Cvijeće zla", 1857.) Charlesa Baudelairea, i time je označio rođenje modernizma u književnosti. Jean Moréas objavio je "Simbolistički manifest" ("Le Symbolisme") u Le Figaru, 18. rujna 1886. godine, gdje se Charles Baudelaire, Stéphane Mallarmé i Paul Verlaine, navode kao tri vodeća pjesnika ovog pokreta.

Jedan od najživopisnijih promicatelja simbolizma u Parizu bio je likovni i književni kritičar, Joséphin Péladan, koji je sa Papusom, Saint-Yvesom d’Alveydreom i Stanislasom de Guaitom osnovao Kabalistički red Ruže i Križa (OKR+C). "Regentstvo" Reda Hrama,  koji se temeljio na lažnoj Larmeniusovoj povelji, neki preživjeli članovi dodijelili su Péladanu. Međutim, rezultiralo je kroz raskol OKR+C i to zbog Péladanovog ekscentričnog ponašanja, nakon što je ovaj izdao javnu osudu protiv članice bankarske dinastije Rothschild. Péladan je napustio OKR+C i osnovao vlastiti "Ordre de la Rose-Croix catholique du Temple et du Graal" ("Kabalistički katolički Red Ruže i Križa Hrama i Grala"), u koji je uključio mnoge istaknute umjetnike simbolizma tog razdoblja. Razlog raskola je bio zbog toga što se Péladan "odbio povezati sa spiritizmom, slobodnim zidarstvom ili budizmom". Stanislas de Guaita, sa druge strane, rekao je da nije želio pretvoriti red u salon za umjetnike.

Péladan je svrhu svog Rozenkrojcerstva vidio u ispunjenju vjerske svrhe i poticanja ponovnog oživljavanja umjetnosti, koje su bile u propadanju:

"Umjetniče, ti si svećenik: Umjetnost je velika misterija i, ako tvoj trud rezultira remek-djelom, zraka božanstva sići će kao na oltar. Umjetniče, ti si kralj: Umjetnost je pravo carstvo, ako tvoja ruka povuče savršenu liniju, sami kerubini će se spustiti uživati u svom odrazu... Možda će jednog dana zatvoriti Crkvu, ali [što je sa] Muzejima? Ako se Notre-Dame oskrnavi, Louvre će i dalje služiti... Čovječanstvo, o građani, uvijek će ići na misu, gdje će svećenik biti Bach, Beethoven, Palestrina: ne može se od uzvišenih orgulja napraviti ateist! Braćo u svim umjetnostima, oglašavam bojni poklič: formirajmo svetu miliciju za spas idealizma... izgraditi ćemo Hram ljepote, jer umjetnik je svećenik, kralj, mag, jer umjetnost je misterij, jedino pravo carstvo, veliko čudo." 

Promotivni plakat za Salon de la Rose + Croix

Péladanov Salon de la Rose + Croix, koji je izrastao iz OKR+C, bio je niz od šest avangardnih umjetničkih i književnih salona, koje je vodio u Parizu tijekom 1890-ih. Péladan je želio da Salon stvori forum za umjetnike koji su odbacivali službenu akademsku umjetnost, a koju su tada izlagali Académie des Beaux-Arts, uz utjecajne impresioniste. Péladan je od Wagnera prihvatio ideju prema kojoj umjetnost može preuzeti funkcije religije. Plakat za peti salon, 1896. godine, prikazivao je Perzeja kako drži odrubljenu glavu Émilea Zole, aludirajući na mitološku priču gdje je Perzej odrubio glavu Gorgoni Meduzi. "Umjetnik je svećenik, kralj, mag", proglasio je. Središnji dio Péladanove doktrine bilo je promicanje umjetnosti "posebno ezoteričnog okusa", u nadi da će "prevladati europski materijalizam". Među avangardnim umjetnicima Salona bili su mnogi istaknuti simbolistički slikari, pisci i glazbeni skladatelji tog razdoblja. Različiti pisci, poput Paula Valéryja, Andréa Gidea, Andréa Bretona i Louis-Ferdinand Célinea, pratili su Péladana sa zanimanjem, kao i arhitekt Corbusier.

Ideja nadracionalnog znanja, sveprisutna u djelu Papusovog vodećeg učenika, Rénea Guénona (1886.–1951.), inspirirala je avangardne umjetničke krugove, koji su nastojali otići dalje od racionalne misli, posebno nadrealistički pokret. Guénon je zauzeo "antimasonski" stav, jer se protivio racionalističkoj orijentaciji bratstva. Ovo je postala stalna značajka njegove karijere i strategije, koju je Marie-France James, jedna od najboljih katoličkih kritičarki Guénona, opisala kao "jasno gnostičko-masonski cilj, sa svim obilježjima rehabilitacijske i propagandne operacije". Guénon je upoznao Papusa, te je iniciran u Martinistički red 1907. godine, postavši pritom "Vrhunski nepoznati". Surađivao je sa okultnim časopisom 'Le Voile d’Isis', koji je Papus osnovao 1890. godine. Također je iniciran u Obred Memphis-Mizraima )1907.), i uzdignut na treći stupanj majstora masona slobodnog zidarstva. 

Godine 1908. je Guénon bio tajnik na Međunarodnom masonskom kongresu, održanom u Parizu, a koji je organizirao Papus. Tamo je upoznao Léoncea Fabrea des Essartsa, koji je, pod pseudonimom Synésius, naslijedio Julesa Doinela kao vođa Gnostičke crkve; inspirirana je drevnim gnosticima i katarima, te je postala službena crkva Martinističkog reda, kao "l'Église Gnostique Universelle" ("Univerzalna gnostička crkva"). Guénon se pridružio crkvi, postao gnostički biskup i napisao mnoge članke pod pseudonimom Palingenius, između 1909. i 1912. godine, za časopis 'La Gnose'. Sa Victorom Blanchardom, članom Papusovog Vrhovnog vijeća, osnovao je i kratkotrajni Red Hrama, koji će kasnije zakucati klin između njega i Papusa.

1912. godine je Guénon primljen u ložu "Thébah" ("luk" na hebrejskom), koju su 1901. godine osnovali simbolisti, u svrhu duhovnog istraživanja ezoterizma ili Kabale. Thébah je pripadala Velikoj loži Francuske; ova je 1894. godine postala neovisna o Vrhovnom vijeću Francuske, kojim je nekoć upravljao Adolphe Crémieux, poglavar 'Saveza Izraelita Universelle' u Crémieuxu, a ujedno i Veliki majstor Obreda Mizraima. Njegov prvi časni majstor bio je Pierre Deulin, Papusov šogor. Deulin je također bio tajnik 'Revue cosmique', glasila Kozmičkog pokreta kojega je osnovao Max Théon. Tajnik OKR+C, Oswald Wirth, doprinio je prepisivanju nekoliko visokih stupnjeva Drevnog i Prihvaćenog Škotskog obreda, zajedno sa Albertom Lantoineom, i na zahtjev Velikog Zapovjednika Vrhovnog Vijeća, Renéa Raymonda, koji je i sam bio osnivačem Thébaha i član Kozmičkog pokreta.

Guénonov tradicionalizam razvio se iz ideje koju je dijelio sa fašistima, tj. vjerovali su u dekadenciju modernog svijeta. Pod utjecajem Papusa, Guénon je inzistirao na ideji, ali koju su prije njega već formulirali Joseph de Maistre i Fabre d'Olivet, o iskonskoj Tradiciji. Pod tradicijom je Guénon mislio na Vječnu Filozofiju. Ova ideja bila je ista kao i "Prisca Theologia" ili "Drevna Mudrost", renesansnog filozofa Marisilia Ficina. U stvarnosti je to bila židovska Kabala, koju je Ficino smatrao čistom tradicijom, koja je prenesena mudracima antike i koja je bila ključ za uspostavljanje univerzalne religije, koja bi pomirila kršćansko vjerovanje sa antičkom filozofijom. Blavatsky je također bila poznata kao 'Drevna mudrost', ili 'Mudrost-religija'. 

Odražavajući sinarhističke ideje Saint-Yvesa, Guénon je smatrao da je problem modernog društva u tome što nije uređeno prema prirodnoj hijerarhiji, tako da su kaste dodijeljene svojim neprimjerenim funkcijama. Za Guénona: demokracija je "inverzija", jer time najniža klasa, Sudre, dominira nad svećeničkom klasom, Brahmanima. Guénon je vjerovao da se Zapad može spasiti samo oživljavanjem duhovne elite, svojevrsnog modernog Rozenkrejcerskog bratstva, koje bi razumjelo potrebu za povratkom iskonskoj tradiciji i djelovalo više kao vladajuće tajno društvo. "Prava elita", kaže Guénon u djelu "Kriza u modernom svijetu", "ne bi morala izravno intervenirati u tim sferama [društvenim i političkim], niti sudjelovati u vanjskom djelovanju; ona bi sve usmjeravala utjecajem kojeg ljudi ne bi bili svjesni, i koji bi, što je manje vidljiv, bio time moćniji." 

Charles Maurras (1868.–1952.), vođa protofašističke Action Française

Action Française (Francuska akcija)

Guénon, koji će postati važna intelektualna inspiracija za veći dio političke desnice, bio je uključen u Francusku akciju, osnivača Charlesa Maurrasa. U knjigama, "Ni desno ni lijevo" i "Rođenje fašističke ideologije", Zeev Sternhell je tvrdio da je Francuska akcija utjecala na nacionalni sindikalizam i, posljedično, na fašizam. Prema Sternhellu: nacionalni sindikalizam nastao je kombinacijom integralnog nacionalizma Francuske akcije i revolucionarnog sindikalizma Georgesa Sorela. Pokret Francuska akcija i istoimeni časopis osnovali su Maurice Pujo i Henri Vaugeois, 1899. godine, kao nacionalističku reakciju na intervenciju ljevičarskih intelektualaca u Dreyfusovoj aferi. Alfred Dreyfus je bio židovski topnički časnik, čije je suđenje i osuda, 1894. godine, prema optužbi za izdaju, postalo poznato kao Dreyfusova afera. To je bila jedna od najkontroverznijih i najviše polariziranih političkih drama u modernoj Francuskoj, ali i diljem Europe. Na kraju je Dreyfus potpuno oslobađen svake odgovornosti.

Pod Maurrasom, Action française je postala monarhistički, antiparlamentaristički, kontrarevolucionaran, antisemitski politički pokret. Za Action française, zavjerenički izvor svih zala koje je mučilo Francusku bili su Židovi, hugenoti (francuski protestanti) i  slobodni zidari. Maurras se također protivio socijalizmu, a nakon Boljševičke revolucije (1917.) i komunizmu. Kao agnostik, i pod utjecajem Josepha de Maistrea, Maurrasovo zagovaranje katoličanstva bilo je posljedicom njegovog uvjerenja da je ono faktor društvene kohezije i stabilnosti, te je važno u francuskoj povijesti. Unatoč svojoj vjerskoj neortodoksnosti, Maurras je stekao veliku podršku među francuskim monarhistima i katolicima, uključujući orleaniste, koji su podržavali pretendenta na francusko prijestolje, grofa od Pariza, Philippea, praunuka Louisa Philippea I. Maurrasov agnosticizam je, na kraju, poremetio katoličku hijerarhiju. 1926. godine je papa Pio XI. stavio je neke od njegovih djela na Indeks zabranjenih knjiga, te je osudio filozofiju Akcije Française u cjelini.

Maurrasom i njegovom Akcijom Française bio je povezan i francuski revolucionarni sindikalist, Georges Sorel, jedan od ključnih aktivista, koji je uvelike utjecao na fašizam. Pod snažnim utjecajem anarhizma, Sorel je doprinio spajanju anarhizma i sindikalizma u anarho-sindikalizam. Sorel je promovirao legitimnost političkog nasilja u djelu "Razmišljanja o nasilju" (1908.), ali i drugim svojim djelima, gdje je zagovarao radikalnu sindikalističku akciju za postizanje revolucionarnog svrgavanja kapitalizma i buržoazije, putem općeg štrajka. Osim Sorela, William James i Henri Bergson također su snažno utjecali na misao Mussolinija i talijanskih fašista. Talijanski fašisti su u praksu proveli Sorelovo uvjerenje o potrebi za namjerno osmišljenim "mitom" zato da bi se potaknula masa na usklađenu akciju. Mussolini je više puta priznavao Sorela kao svog gospodara: "Ono što jesam, dugujem Sorelu". A Sorel je, pak, Mussolinija nazvao "čovjekom ništa manje izvanrednim od Lenjina…". Prema Mussoliniju:

"Stvorili smo svoj mit. Mit je vjera, to je strast. Nije nužno da to bude stvarnost. To je stvarnost po tome što je dobro, nada, vjera, što je hrabrost. Naš mit je Nacija, naš mit je veličina Nacije! I tom mitu, toj veličini, koju želimo prevesti u potpunu stvarnost, podređujemo sve ostalo." 

Sorel, Mussolini, Barres

Action Française također je privukla osobe poput Mauricea Barrèsa, koji je bio jedan od osnivača obnovljenog Martinističkog reda,  zajedno sa Papusom. Barrès je bio prijatelj Stanislasa de Guaite još od mladosti, i zanimala ga je Azija, sufizam i šiizam. Poznat kao "Nietzsche Francuske", Barrès je zagovarao kvazi-duhovni "kult sebe", koji je veličao humanističku ljubav prema smome sebi. U mladosti se bavio i okultnim misticizmom. Barrès je širio svoje ideje putem političkih kampanja, francuskih i američkih časopisa, poput Scribnersa i Atlantica Odbacio je liberalnu demokraciju kao prevaru, tvrdeći kako je prava demokracija samo autoritarna demokracija. Tvrdio je da autoritarna demokracija uključuje duhovnu vezu između vođe nacije i naroda, te da istinska sloboda ne proizlazi iz individualnih prava, niti iz parlamentarnih ograničenja, već kroz "herojsko vodstvo" i "nacionalnu moć". 

Barrès je prvi skovao termin "nacionalni socijalizam" (1898.), ideju koja se brzo proširila Europom. Zajedno, Barrèsom i Maurrasom, objašnjava Sternhell, uočen je prvi slučaj jedne od bitnih komponenti fašizma, 'plemenski nacionalizam', utemeljeno na socijalnom darvinizmu. Barrès je pružio francuski pandan njemačkom "Blut und Boden" ("Krv i tlo"), napuštajući staru teoriju (oblikovanu tijekom Francuske revolucije) da je društvo skup pojedinaca - u korist teorije organskog jedinstva nacije. Prema Sternhellu: Barrès je "shvatio da 'nacionalni' pokret ne može biti marksistički, liberalni, proleterski, ili buržoaski. Marksizam i liberalizam, tvrdio je, nikada ne mogu biti ništa drugo nego pokreti građanskog rata; klasni rat i rat svih protiv svih, u individualističkom društvu, samo su dva aspekta istog zla. Kao rezultat ovog načina razmišljanja, krajem 19. stoljeća, u Francuskoj se pojavila nova sinteza, prvi oblik fašizma." 

Gabriele d’Annunzio (1863.–1938.)

Futurizam

Barrès je bio bliski suradnik Gabrielea d’Annunzia, koji je zauzimao istaknuto mjesto u talijanskoj književnosti i kasnijem političkom životu, često nazivan "Il Vate" ("Pjesnik") ili "Il Profeta" ("Prorok"). Jedan od D’Annunzijevih najvažnijih romana, skandalozan u svoje vrijeme, jest "Il fuoco" ("Plamen života") iz 1900. godine, gdje sebe prikazuje kao Nietzscheovog Natčovjeka imena Stelia Effrenu, u fikcionaliziranoj verziji svoje ljubavne veze sa Eleonorom Duse. Surađivao je sa skladateljem Claudeom Debussyjem na glazbenoj predstavi "Le martyre de Saint Sébastien" ("Mučeništvo svetog Sebastijana") iz 1911. godine, napisano za Idu Rubinstein. Vatikan je reagirao tako što je stavio sva njegova djela u Indeks zabranjenih knjiga.

D'Annunzio je bio veliki majstor Velike lože Škotskog obreda Italije. Ona se 1908. godine odvojila od Velikog Orijenta Italije. Nakon toga je iniciran i u "Ordine Martinista" ("Martinistički red") sa inicijatorskim imenom "Ariel". Surađivao je u Fiumeu (danas Rijeka u Hrvatskoj) sa drugim slobodnim zidarima i okultistima Škotskog obreda 33. stupnja, poput Alceste De Ambrisa, Sante Ceccherinija i Marca Egidija Allegrija. Allegri, poznata figura u slobodnom zidarstvu 20. stoljeća, pridružio se slobodnom zidarstvu i martinizmu u vrlo mladoj dobi. U dobi od 26 godina dodijeljen mu je 33. stupanj Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda Velikog Orijenta Italije. Ubrzo nakon toga postao je Veliki majstor Reda Hrama i imenovan je Patrijarhom Velikim Konzervatorom ad vitam Memfiskog obreda Palerma, već je imao i slične kvalifikacije za Misraïmski obred Venecije - obrede koje je ujedinio u Drevni i Primitivni Orijentalni obred Mitzraïma i Memfisa.

Razljućen predloženom predajom grada Fiumea, čije je stanovništvo bilo uglavnom talijansko, na Pariškoj mirovnoj konferenciji -  1919. godine je d'Annunzio predvodio osvajanje grada, a zatim je proglasio Fiume neovisnom državom, talijanskim regentstvom Carnaro. Kao de facto diktator Fiumea, d'Annunzio je održavao kontrolu nad onim što je opisano kao "nova i opasno moćna politika spektakla", koju je oponašao Mussolini. D'Annunzio je opisan kao Ivan Krstitelj talijanskog fašizma, budući je gotovo cijeli ritual fašizma izmislio on, tijekom okupacije Fiumea. To je uključivalo govor na balkonu, rimski pozdrav, povike "Eia, eia, eia! Alala!" (uzeto iz Ahilovog pokliča u Ilijadi), kao i sljedbenike u crnim košuljama (Arditi). Zastava Regence Carnaro je sadržavala Ouroboros, gnostički simbol zmije koja grize vlastiti rep, i sedam zvijezda Velikog medvjeda.

Endeavor of Fiume (Nastojanje Rijeke)

Mussolinijev koncept Novog čovjeka je bio inspiriran futurizmom, koji je osnovao Filippo Marinetti. On se, 1916. godine, povezao sa bivšim književnim rivalom, D'Annunziom, i zajedno su pomogli ugurati Italiju u rat. Marinetti je bio jedna od najvažnijih veza između Sorela i rastućeg pokreta talijanskih nacionalista. Osim Sorela, sa kojim će Marinetti ostati u bliskom kontaktu, na futurizam su utjecali Charles Maurras i Maurice Barrès. Kako je naznačio Griffin, avangardni modernizam nije bio isključivo ljevičarski. "Futuristi su", objasnio je, "fašizam vidjeli kao utjelovljenje svoje vizije nove dinamične faze civilizacije, temeljene na naprednoj tehnologiji." 

Futurizam je zagovarao vrijednosti poput instinkta, snage, hrabrosti, sporta, rata, mladosti, dinamizma i brzine, što su primjeri modernih strojeva. Jedna od središnjih značajki futurističkog pokreta je bila u veličanju modernosti, "modernolatrije", utemeljeno na uvjerenju da je tehnologija temeljno poboljšala sposobnosti ljudskih bića. Futurizam je imao za cilj postići sveobuhvatnu "revoluciju", i to ne samo u različitim oblicima umjetnosti, poput književnosti, kazališta i glazbe, već i u politici, modi, kuhinji, matematici, i u svakom mogućem aspektu života.

20. veljače 1909. godine je Marinetti proširio svoju viziju nove umjetnosti, politike i života na naslovnicu francuskog desničarskog časopisa Le Figaro, publikacije koju je subvencionirao Pjotr ​​Račkovski, šef Okhrane u Parizu, koji je također zapošljavao i H.P. Blavatsku, i za kojeg se sumnjalo da je sudjelovao u stvaranju Sionskih protokola. "Predajmo se Nepoznatom, ne u očaju, već da bi napunili duboke bunare Apsurda!", proglasio je Marinetti, lansirajući svoj "Futuristički manifest". "Umjetnost, zapravo, ne može biti ništa drugo nego nasilje, okrutnost i nepravda". Za Marinettija je rat "najljepša futuristička pjesma koja je ugledala svjetlo dana." 

Kasnije je postao aktivni pristaša Benita Mussolinija, te je početkom 1918. godine osnovao "Partito Politico Futurista" ("Futurističku političku stranku"), koja je, 1919. godine, apsorbirana u Mussolinijev "Fasci Italiani di Combattimento", čineći Marinettija jednim od prvih članova Nacionalne fašističke stranke. Prilagođavajući Nietzscheov koncept Übermenscha, Mussolini je naložio da Novi čovjek bude brutalan, barbarski, i napusti svoj romantizam. Njegov koncept Novog futurističkog čovjeka, nadograđujući se na prethodne futurističke koncepte, podrazumijevala je: prezir prema smrti i knjigama, ljubav prema muževnosti, nasilju i ratu.

Član Fabijanskog društva, George Bernard Shaw (1856.–1950.)

New Age

Uz niz istaknutih Fabijanaca, Marinetti je bio suradnik časopisa 'The New Age', jedno od prvih mjesta u Engleskoj gdje se raspravljalo o Freudovim idejama, prije Prvog svjetskog rata. Urednik časopisa, Alfred Richard Orage, bio je prijatelj Aleistera Crowleyja, a osobno je poznavao: George Bernard Shawa, Bertrand Russella i Alfred North Whiteheada. Godine 1896., Orage se oženio sa Jean Walker, koja je bila strastvena članica Teozofskog društva. Zajedno su posjećivali sjedište Sjeverne federacije u Harrogateu, i ondje je Orage prvi put upoznao Annie Besant i druge vodeće teozofe, te je počeo održavati pisana predavanja o misticizmu i okultizmu u 'Theosophical Review'. Godine 1900. je upoznao Holbrook Jacksona u knjižari u Leedsu i posudio mu svoj primjerak Bhagavad-Gite. Zauzvrat, Jackson mu je posudio Nietzscheovu knjigu "Tako je govorio Zaratustra". Orage je proveo dubinsku studiju Nietzscheovog djela, spajajući ideju nadčovjeka sa misticizmom i napisao u knjizi "Consciousness" da je "glavni problem mistika svih doba bio problem kako razviti nadsvijest, kako postati nadčovjek". Također, radio je i sa Gurdjieffom, nakon što mu ga je preporučio Gurdjieffov vodeći učenik, P.D. Ouspensky.

Orage je kupio The New Age 1907. godine, u partnerstvu sa Jacksonom, i uz podršku Georgea Bernarda Shawa. Pod uredništvom Alfreda Richarda Oragea, 'The New Age', prema priopćenju za javnost Sveučilišta Brown, "pomogao je oblikovati modernizam u književnosti i umjetnosti od 1907. do 1922. godine." Između 1908. i 1914. godine, 'The New Age' je bio vodeći mali časopis u Britaniji, te je odigrao ključnu ulogu pionira britanske avangarde. Krug suradnika časopisa je bio blizak i utjecajan, a uključivao je:  Aleistera Crowleyja, Anandu Coomaraswamyja, Havelocka Ellisa, H.G. Wellsa, Florence Farr, Georgea Bernarda Shawa, Marmadukea Pikthalla, C.H. Douglasa, Hilairea Belloca i Ezru Pounda. Iako su mnogi suradnici bili članovi Fabijanskog društva,  Orage se distancirao od njihove politike i nastojao predstavljati široki raspon političkih stavova. Proglasio je sebe socijalistom i slijedio misao Georgesa Sorela kako bi sindikati trebali težiti poboljšanju uvjeta rada.

Marinettijev utjecaj rezultirao je i kratkotrajnim književnim časopisom 'Blast'; osnovao ga suradnik 'The New Agea', Wyndham Lewis. On se smatra simbolom modernog umjetničkog pokreta u Engleskoj, također je časopis prepoznat kao temeljni tekst modernizma prije Prvog svjetskog rata. Lewis je bio engleski slikar i autor, prijatelj američkog pjesnika Ezre Pounda, važne figure ranog modernističkog pokreta, čija je poezija objavljena u 'Blastu'. Pound, bliski Yeatsov prijatelj, pomogao je razotkriti i oblikovati djela suvremenika, poput T.S. Eliota, Jamesa Joycea, Roberta Frosta i Ernesta Hemingwaya. Sprijateljio se sa Marcelom Duchampom, Tristanom Tzarom, Fernandom Légerom, kao i drugima iz dadaističkog i nadrealističkog pokreta; sa Basilom Buntingom, Hemingwayem i njegovom suprugom Hadley. Ogorčen brutalnošću Prvog svjetskog rata, Pound je izgubio vjeru u Englesku i preselio se u Italiju (1924.). Tamo je tijekom 1930-ih i 1940-ih prihvatio Mussolinijev fašizam i izrazio podršku Hitleru.

Ezra Pound, Dimitrije Mitrinovic, Alfred Adler

Jedan od najvažnijih doprinosa Orageovom 'The New Ageu' bio je bosansko-srpski mistik, Dimitrije Mitrinović (1887.–1953.), koji je, tijekom studija na Sveučilištu u Münchenu, bio povezan sa Vasilijem Kandinskim. Kao mladić, Mitrinović je bio aktivan u pokretu 'Mlada Bosna', inspiriran raznim 'mladim' pokretima koje je osnovao Mazzini. Grupa, koja se protivila Austro-Ugarskom Carstvu, tražila je pomoć srbijanske vlade i dobila pomoć 'Crne ruke', tajne organizacije koju je osnovala srpska vojska, a koja je imala veze sa masonstvom. Navodno kao odmazda za aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austrije, 1908. godine, koju su Srbi prisvojili, Crna ruka bila je odgovorna za atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda od Austrije, u Sarajevu, 28. lipnja 1914. godine; i to je izazvalo Prvi svjetski rat.

Mitrinović je vjerovao da samo Europa i arijska rasa mogu "uspostaviti funkcionalan svjetski sustav u kojem je svaka rasa i nacija pozvana da odigra svoju prirodnu i organsku ulogu". Unatoč antisemitskim prizvucima svojih teorija, Mitrinović je posebnu pozornost posvetio ulozi koju je imala nacija Židova, koja je "bila 'odabrana' za 'misiju' da postane bijela... u pripremi za svoju ulogu nasljednika, ili vladajuće rase kraljevstva svijeta". U skladu sa svojim ciljevima, Mitrinović je održavao dopisivanje sa Henrijem Bergsonom, H.G. Wellsom, Maksimom Gorkim, Mauriceom Maeterlinckom, Pablom Picassom, Filippom Marinettijem, Anatoleom Franceom, Georgeom Bernardom Shawom i Knutom Hamsunom.

Također je kontaktirao niz potencijalnih židovskih suradnika, uključujući skladatelja Arnolda Schoenberga; kabalističkog znanstvenika Geršoma Scholema; cionista i egzistencijalista Martina Bubera, rođaka Karla Marxa. Buber je bio izravni potomak rabina iz 16. stoljeća, Meira Katzenellenbogena, poznatog i kao Padovanski Maharam. Karl Marx je bio još jedan značajni rođak. Međutim, Buber je prekinuo sa judaizmom. Održavao je bliska prijateljstva sa cionistima i filozofima, poput Chaima Weizmanna, Maxa Broda, Huga Bergmana i Felixa Weltscha. Godine 1898. se pridružio cionističkom pokretu; 1902. godine je postao urednik njegovog središnjeg organa, tjednika 'Die Welt'. Iste godine je objavio tezu, "Beiträge zur Geschichte des Individuationsproblems", o Jakobu Boehmeu i Nikoli Kuzanskom. Buber je napisao "Priče o hasidima", temeljen na pisanim i usmenim predajama osnivača hasidizma, Baal Šem Tova; kao i "Podrijetlo i značenje hasidizma", gdje je usporedio hasidizam sa biblijskim proročanstvima, Spinozom, Freudom, Sankarom, Meisterom Eckhartom, gnosticizmom, kršćanstvom, cionizmom i zen budizmom.

Kako su tvrdili George Mosse i Paul Mendes-Flohr, narodne (volk) teme se lako mogu prepoznati u Buberovoj ideologiji. Prema Avrahamu Shapiri: "U vrijeme kada je Buberova misao poprimala svoj prepoznatljiv oblik, duhovni problemi i intelektualne struje na koje se oslanjao, bili su neraskidivo vezani sa europskim romantizmom, a posebno sa njegovom njemačkom verzijom". Za Bubera: rasa, a ne religija, bila je pravo ujedinjenje Židova. Buber je shvatio "iskonsku osobitost" (Uralte Eigenart) Židova kao utjelovljenu u "izrazitoj i jedinstvenoj moći njihove krvi". Prema Buberu, cionistički osjećaj se probudi kada pojedinac postane svjestan "kakvo ga je spajanje krvi stvorilo, kakvi su ga krugovi začeća i rođenja pozvali". Pojedinac tada može doći do zaključka da je "krv duboko ukorijenjena hranjiva sila,... da su najdublji slojevi našeg bića određeni krvlju", što mu zauzvrat omogućuje napustiti neautentično društvo i potražiti "dublju zajednicu onih čiju supstancu dijeli". 

Mitrinović je osnovao "Adlerovo društvo" (engleski ogranak "Međunarodnog društva za individualnu psihologiju"), sa mađarskim Židovom, Alfredom Adlerom, osnivačem škole individualne psihologije. Adleru je u radu sa pacijentima pomagao i Aleister Crowley. Surađujući sa Freudom i malom skupinom Freudovih kolega, Adler je bio jedan od osnivača psihoanalitičkog pokreta, ali i ključni član Bečkog psihoanalitičkog društva. Za Freuda, Adler je bio "jedina osoba tamo".

Adler se, uz Freuda i Junga, smatra jednim od tri osnivača tzv. dubinske psihologije, koja naglašava nesvjesno i psihodinamiku. Stoga je on jedan od tri velika psihologa/filozofa 20. stoljeća.

Gertrude Stein i Alice B. Toklas, u Ateljeu na adresi 27 Rue de Fleurus. Fotografija Mana Raya iz 1923. godine

Modernizam 

Povezivanjem Marinettija sa simbolistima, futurizam je pripremio teren za modernističku revoluciju ranog 20. stoljeća. Kubizam Picassa i Braquea, zajedno sa apstraktnom umjetnošću Vasilija Kandinskog, njemačkim ekspresionizmom, i futurizmom (već spomenutog) Marinettija - smatraju se obilježjima modernizma. Više od bilo koje druge osobe, Gertrude Stein je koordinirala ovaj avangardni umjetnički pokret. Bliska prijateljica Bertranda Russella, Stein je započela karijeru pod mentorstvom Williama Jamesa,  na Sveučilištu Harvard. Pod Jamesovim nadzorom, Stein, i još jedan student, Leon Mendez Solomons, izvodili su eksperimente o normalnom motoričkom automatizmu, fenomenu za koji se pretpostavlja kako se javlja kod ispitanika onda kada im je pažnja podijeljena između dvije istovremene aktivnosti, npr. pisanja i govora. Ovi eksperimenti su proizveli neke primjere pisanja, koji su navodno predstavljali "tok svijesti", psihološku teoriju koja se često pripisuje Jamesu i modernističkim autorima poput Virginije Woolf i Jamesa Joycea. Slučaj je sličan onome što je poznato kao automatsko pisanje ili psihografija, navodna psihička sposobnost stvaranja pisanih riječi bez svjesnog pisanja, kao da stiže iz podsvjesnog, duhovnog ili nadnaravnog izvora.

U svom pariškom salonu, Stein je svake večeri ugostila određeni krug, te su je posjećivali: slikari Picasso, Matisse, Georges Braque, Diego Rivera; američki pisci Ernest Hemingway i F. Scott Fitzgerald; skladatelji Maurice Ravel, Stravinski, Erik Satie i mnogi, mnogi drugi. U toj pariškoj rezidenciji, Gertrude Stein i njen brat Leo su, u biti, otvorili prvi muzej moderne umjetnosti. Njihova privatna kolekcija, sastavljena od 1904. do 1913. godine, ubrzo je stekla svjetski ugled. Njihove akvizicije započele su kupnjom Gauguinovih "Suncokreta" i "Tri Tahićanke"; Cézanneovih "Kupačica" i dva platna Renoira. U prvoj polovici 1905. godine, Steinovi su nabavili Cézanneov "Portret gđe Cézanne", uz Delacroixov "Perzej i Andromeda". Ubrzo nakon otvorenja Jesenjeg salona, 1905. godine, Steinovi su nabavili Matisseovu "Ženu sa šeširom" i Picassovu "Djevojku sa košarom cvijeća". Početkom 1906. godine, atelje Lea i Gertrude Stein posjedovao je mnoge slike: Henrija Manguina, Pierrea Bonnarda, Pabla Picassa, Paula Cézannea, Pierrea-Augustea Renoira, Honoréa Daumiera, Henrija Matissea i Henrija de Toulouse-Lautreca.

Vasilij Kandinski: "Žuto, Crveno, Plavo" (1925.)

Upravo iz tih krugova rođen je i "primitivistički" pokret, te je postao obilježje novog avangardnog pokreta u slikarstvu, glazbi i književnosti tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća. Predstavnici ovog pokreta bili su kubistički portreti Picassa, balet poganske tematike "Posvećenje proljeća", kao i automatsko pisanje Steinove novele Melanctha. Balet poganske tematike, "Posvećenje proljeća", Igora Stravinskog, bliskog prijatelja Aldousa Huxleyja i W.H. Audena, proglašen je kao djelo kada je rođen modernizam.  Kao što sugerira njegov podnaslov: "Slike poganske Rusije", tako je tema opere Stravinskog pogansko štovanje umirućeg boga, čije se uskrsnuće tradicionalno slavilo na Uskrs. U operi se Stravinski usudio povezati obred sa ljudskim žrtvovanjem. Kada je balet prvi put izveden, u kazalištu Theatre des Champs-Élysées, 1913. godine, kontroverzna priroda glazbe i koreografije izazvala je nerede u publici. Koncept kontroverznog baleta, "Posvećenje proljeća", razvio je njegov prijatelj Nicholas Roerich, još jedan važan član Teozofskog društva, ujedno i prijatelj H. G. Wellsa.

Mnogi u tim krugovima bili su povezani sa "Teozofskim društvom", također su se članski presijecali sa "Zlatnom zorom", koja je uključivala (između ostalih): Yeatsa, Maude Gonne, Constance Lloyd (suprugu Oscara Wildea), Arthura Edwarda Waitea i Brama Stokera (autora "Drakule"). Shawova ljubavnica, Florence Farr, bila je članica Zlatne zore, kao i prijateljica masonskog učenjaka Arthura Edwarda Waitea. Te su osobe često bile i članovi Teozofskog društva, ili su se sa njima dalje presijecale. Tu su bili: D.H. Lawrence, William Butler Yeats, Lewis Carroll, Sir Arthur Conan Doyle, Jack London, E.M. Forster, James Joyce, T.S. Eliot, Henry Miller, Kurt Vonnegut, Dame Jane Goodall, Thomas Edison, Piet Mondrian, Paul Gauguin, Wassily Kandinsky, Paul Klee i Gustav Mahler. "Sve sam dobio iz 'Tajne doktrine' (Blavatsky)", napisao je Mondrian 1918. godine. 

Monte Verità (doslovno: Brdo istine) u Asconi, Švicarska

Martin Buber, zajedno sa Friedom i D.H. Lawrenceom, Franzom Kafkom i Almom Mahler (supruga skladatelja i člana Teozofskog društva, Gustava Mahlera), bili su članovi seksualnog kulta dr. Otta Grossa. Gross je imao dominantan utjecaj u boemskoj enklavi Monte Verità u Asconi, Švicarska - što je bilo izvorno odmaralište za članove teozofskog kulta Helene Blavatsky - koje je privlačilo Hermanna Hessea, Carla Junga, Isadoru Duncan, Paula Kleea, Rudolfa Steinera, Maxa Webera. Ascona je postala svojevrsno utočište boemizma i okultizma u ranom New Ageu, uz eksperimentiranje u nadrealizmu, modernom plesu, dadaizmu, poganstvu, feminizmu, pacifizmu, nudizmu, psihoanalizi i prirodnom liječenju. Između 1900. i 1920. godine, zajednica i naselje oko nje su bili dom, kraće ili dulje vrijeme, velikom broju poznatih ljudi, od umjetnika i pisaca (poput Paula Kleea i Hermana Hessea) do poznatih anarhista (poput Bakunjina i Petra Kropotkina). Bilo je tu dadaista i plesača, poput Isadore Duncan; psihologa i teozofa, uključujući Rudolfa Steinera. Čak su i Lenjin i Trocki jedno vrijeme bili posjetitelji.

OTO (Ordo Templi Orientis) je imao jedinu žensku ložu u Asconi. Godine 1916. se Reuss preselio u Basel i tamo je osnovao "Anacionalnu veliku ložu i mistični hram" OTO-a i "Hermetičko bratstvo svjetlosti" u Monte Verità. Slijedeće je godine Reuss  organizirao "Festival Sunca" ("Sonnenfest"), konferenciju koja je pokrivala mnoge teme, uključujući: društvo bez nacionalizma, ženska prava, mistično slobodno zidarstvo, ples kao umjetnost, ali i rituale i religiju. Na festivalu je nastupila Mary Wigman,  njemačka plesačica i koreografkinja, koja se smatra jednom od najvažnijih figura u povijesti modernog plesa. Wigman je bila učenica Carla Junga i člana OTO-a, Rudolfa von Labana, poznatog i kao "Otac osnivač ekspresionističkog plesa" u Njemačkoj. 1934. godine je Laban promaknut u ravnatelja "Deutsche Tanzbühne", u nacističkoj Njemačkoj. Režiirao je velike festivale plesa, što je bilo financirano od strane propagandnog ministarstva Josepha Goebbelsa, od 1934. do 1936. godine. Laban je tada napisao: "Želim posvetiti svoja sredstva izražavanja i artikulaciju moći službi velikih zadaća našeg naroda. Sa nepokolebljivom jasnoćom naš Führer pokazuje put."

Cabaret Voltaire na Spiegelgasse 1 u Zürichu (oko 1930.)

Dadaizam

Monte Verità je bio osobito značajan za razvoj Cabaret Voltairea i europske avangarde, poznate kao Dada. Paradoksalno je, ali  moderna umjetnost vuče svoje podrijetlo iz anti-umjetničke agende Dade, pokreta koji je utjecao na kasnije stilove i skupine, uključujući: nadrealizam, situacionizam, pop art i Fluxus. Dada je odbacivao razum i logiku, slaveći besmislicu, iracionalnost i intuiciju. Dada - koja je i sama bila pod utjecajem futurizma i uz političke afinitete prema radikalnoj ljevici - bila je prosvjed protiv buržoaskih nacionalističkih i kolonijalističkih interesa, kao i protiv kulturnog i intelektualnog konformizma u umjetnosti i društvu, za koji su dadaisti vjerovali da je uzrokom ratova. Dada je svoju antiratnu politiku koncentrirala kroz odbacivanje prevladavajućih standarda u umjetnosti kroz anti-umjetnička kulturna djela.

Vjerojatno najpoznatije djelo, iz tog razdoblja, bila je "Fontana", Marcela Duchampa: porculanski pisoar, potpisano sa "R. Mutt", što je izazvalo skandal kada je bio prijavljen za izložbu Društva neovisnih umjetnika u New Yorku, 1917. godine. Odbor ga je odbio, ali  nakon duge rasprave o tome da li je to djelo umjetnost ili nije. Duchampovu Fontanu, neki povjesničari umjetnosti i teoretičari avangarde, danas smatraju važnom prekretnicom u umjetnosti 20. stoljeća. Duchamp se kasnije žalio:

"Činjenica da se na ovo gleda sa istim poštovanjem kao na umjetničke predmete vjerojatno znači da nisam uspio riješiti problem pokušaja potpunog uklanjanja umjetnosti."

Dadaizam je započela skupina umjetnika i pjesnika, povezanih sa Cabaret Voltaire, u Zürichu. Preko puta kabarea su živjeli Lenjin, Karl Radek i Gregory Zinovjev, koji su bili zauzeti planiranjem boljševičke revolucije. Iako je kabaret trebao biti rodno mjesto dadaističkog pokreta, u njemu su nastupali umjetnici iz svih sektora avangarde, uključujući futurističkog Marinettija; radikalno eksperimentalni umjetnici, od kojih su mnogi imali dubok utjecaj, uključujući: Kandinskog, Paula Kleea, Giorgia de Chirica, Sophie Taeuber-Arp i Maxa Ernsta. 28. srpnja 1916. godine, Hugo Ball je pročitao "Dadaistički manifest". Također, objavio je i časopis istog imena, gdje su se nalazili radovi Guillaumea Apollinairea, dok je naslovnicu dizajnirao Taeuber-Arp.

Hugo Ball nastupa u Cabaret Voltaire (1916.)

Tristan Tzara (1896.–1963.), rođen kao Samuel ili Samy Rosenstock, bio je najpoznatiji kao jedan od osnivača i središnjih figura ovog pokreta. Dadaizam je izrastao iz već žive umjetničke tradicije u istočnoj Europi, posebno Rumunjskoj, koja je prenesena u Švicarsku, kada se skupina židovskih modernističkih umjetnika: Tristan Tzara, Marcel i Iuliu Janco, Arthur Segal, i drugi, nastanila u Zürichu. Prema Menachemu Weckeru: djela židovskih dadaista predstavljala su, "ne samo estetske odgovore pojedinaca koji su se protivili apsurdnosti rata i fašizma", već, pozivajući se na dobro poznatu temu svjetla nacijama, inzistiraju kako su unijeli "posebnu židovsku perspektivu u inzistiranju na pravdi, i onome što se sada naziva tikkun olam". 

Posljednjih godina, istraživači poput Toma Sandqvista, Milly Heyd, Haima Finkelsteina i Mariusa Hentee, stavili su novi naglasak na židovstvo rumunjskih doprinosnika dadaizmu. U svojoj knjizi, "Dada Istok: Rumunji iz Cabaret Voltairea", Tom Sandqvist ističe kako su Tzarini hasidski i kabalistički utjecaji iz mladosti bili vidljivi u njegovoj umjetnosti. Tzarin rodni grad Moinesti je, prema mišljenju Andreia Codrescua, bio "središte modernog svijeta, ne samo zbog Tzarinog izuma dadaizma, već i zato što su njegovi Židovi bili među prvim cionistima, a sam Moinesti bio je početna točka poznatog egzodusa njegovih ljudi pješice u zemlju snova, E’retz-Israel."

Dadaistički umjetnici, Pariz (1920). Slijeva na desno, zadnji red: Louis Aragon, Theodore Fraenkel, Paul Eluard, Clément Pansaers, Emmanuel Fay (odsječeno). Drugi red: Paul Dermée, Philippe Soupault, Georges Ribemont-Dessaignes. Prvi red: Tristan Tzara (sa monoklom), Celine Arnauld, Francis Picabia, André Breton.

Norman Finkelstein povezuje Tzarinu dadaističku filozofiju sa utjecajem ideje sabatista i frankista o "otkupljenju kroz grijeh". Prema židovsko-američkom pjesniku, Jeromeu Rothenbergu, postoje "definitivne povijesne veze između prijestupa mesijanizma i prijestupa avangarde". Rothenberg ove hereze naziva "libertarijanskim pokretima", i povezuje ih sa židovskom prijemčivošću za snage sekularizacije i modernosti, što pak dovodi do "kritične uloge Židova i bivših Židova u revolucionarnoj politici (Marx, Trocki, itd.) i avangardnoj poetici (Tzara, Kafka, Stein, itd.)". Milly Heyd podržava Rothenbergovu tezu, primjećujući: "Tzara koristi terminologiju koja je sastavni dio židovskog mišljenja, a ipak te koncepte podvrgava svom nihilističkom napadu". Tzara je izjavio: "Dada koristi svu svoju snagu da uspostavi idiotsko posvuda. Čini to namjerno. I stalno teži samoidiotizmu. Novi umjetnik protestira; on više ne slika (ovo je samo simbolična i iluzorna reprodukcija)."

Dalijeva "Postojanost sjećanja" (1931.)

Nadrealizam 

Članak Jean-Pierrea Lassallea, "André Breton i francuska masonerija", otkrio je javnosti postojanje jezgre aktivnih slobodnih zidara iz lože 'Thébah', koji su bili povezani sa pariškim nadrealistima. Rad Renéa Guénona je utjecao na mnoge umjetnike, posebno u nadrealističkom pokretu, koji se razvio iz dadaističkih aktivnosti tijekom Prvog svjetskog rata. Jedan primjer bio je André Breton,  koji se zanimao za djela Josepha Péladana. Kao rezultat svoje kampanje, Tzara je stvorio popis tzv. "dadaističkih predsjednika", koji su predstavljali različite regije Europe. Prema Hansu Richteru, na tom su popisu bili, uz samog Tzaru, od Max Ernst, André Breton,  Julius Evola i Igor Stravinski. Breton je bio vođa nadrealističkog pokreta; također je bio eksplicitan u svojoj tvrdnji da je nadrealizam, prije svega, revolucionarni pokret. Nadrealisti su se također oslanjali na marksističku dijalektiku, i rad eksponenata Frankfurtske škole poput Waltera Benjamina i Herberta Marcusea. Prema Walteru Benjaminu: "Od Bakunjina, Europi nedostaje radikalni koncept slobode. Nadrealisti ga imaju." Od 1920-ih nadalje, nadrealistički pokret se proširio svijetom, i na kraju utjecao na vizualne umjetnosti, književnost, film i glazbu mnogih zemalja i jezika, ali i na političku misao i praksu, filozofiju i društvenu teoriju.

Svi francuski pjesnici, kojima su se nadrealisti divili, poput Huga, Nervala, Baudelairea, Rimbauda, ​​Lautramonta, Mallarmea, Jarryja i Apollinairea, kao i utopijski socijalisti, mogu se povezati sa okultizmom Swedenborga i Eliphasa Lévija. Breton je bio duboko pod utjecajem Levija, koji je napisao kako "mašta primijenjena na razum jest genij". Za Bretona sva umjetnost, čak i najrealističnija, ima svoje podrijetlo u magiji. Ali, umjetnost koja je specifično magična jest ona koja predstavlja trijumf uma nad vanjskom stvarnošću. Kao način da se dotaknu "iracionalnog", nadrealisti su počeli eksperimentirati sa automatskim pisanjem ili automatizmom, vrstom napora toka svijesti, te su objavljivali spise i izvještaje o snovima. Kao što je Nadia Choucha navela, u knjizi "Nadrealizam i okultno: šamanizam, magija, alkemija i rođenje umjetničkog pokreta": "Tehnika automatizma, posuđena i iz psihološke tehnike slobodne asocijacije i iz spiritualističkog medija, smatrala se najboljim načinom oslobađanja kreativnosti i inspiracije." Grupa, koju je predvodio André Breton, tvrdila je da je automatizam bolja taktika za društvene promjene od dadaističkih, koje je predvodio Tzara, i koji se sada nalazio među njihovim suparnicima. Bretonova grupa proširila se na pisce i umjetnike iz različitih medija, poput Maxa Ernsta, Salvadora Dalíja, Joana Miróa, Marcela Duchampa i dadaističkog umjetnika Mana Raya (rođen kao Emmanuel Radnitzky u Philadelphiji, od ruskih židovskih imigranata).