Liga naroda
Istraga
Paul Warburg je rekao:
"Imati ćemo Svjetsku vladu, sviđalo nam se to ili ne. Jedino je pitanje hoće li se Svjetska vlada postići osvajanjem ili pristankom."
Nakon što je uspio uvjeriti Amerikance da žrtvuju svoje živote kako bi "oslobodili" Europu, rat je konačno završen 1918. godine. Predsjednik Woodrow Wilson je dao svom glavnom savjetniku, članu Okruglog stola, "pukovniku" Edwardu Houseu, zadatak neka okupi "Istragu", što bi bio tim akademskih stručnjaka (uključujući Waltera Lippmana) koji bi osmislili učinkovita poslijeratna rješenja za sve svjetske probleme. "Istraga" je održana još dok je Pratt House izrađivao planove za mirovni sporazum. što se na kraju razvilo u Wilsonovih poznatih "14 točaka" i koje je prvi put predstavio Kongresu 1918. godine. Bile su globalističke prirode, pozivalo je na uklanjanje "svih ekonomskih barijera" između nacija, "jednakost uvjeta trgovine" i formiranje "općeg udruženja nacija". Na naknadnom pariškom sastanku, u siječnju 1919. godine i koji je kulminirao Versajskim ugovorom, Houseova vizija provedena je kao Liga naroda, preteča Ujedinjenih naroda, i prvi važan korak prema svjetskoj vladi.
Predsjednik Woodrow Wilson (1856.–1924.)
Wilson je nastavio politiku intervencionizma u Americi, pokušao je redefinirati i Manifest Destiny i američku "misiju" na široj, svjetskoj razini. Dok je rozenkrojcer, John Winthrop, osnivač kolonije Massachusetts Bay, uspostavio puritansku viziju Amerike kao "Grada na brdu", njegov potomak, Robert C. Winthrop, prvi je formalno izrekao doktrinu "Manifest Destiny", široko rasprostranjeno uvjerenje u Sjedinjenim Državama 19. stoljeća o tome da su njihovi doseljenici predodređeni za širenje po Sjevernoj Americi. Doktrina vuče podrijetlo iz učenja slobodnog zidarstva o "božanskoj" ulozi koju Amerika igra u svijetu. Temelji se na američkom uvjerenju iz 19. stoljeća da su Sjedinjene Države, posebno "anglosaksonska rasa", predodređene za širenje po cijelom američkom kontinentu. John L. O’Sullivan, vodeća figura u pokretu 'Mlada Amerika' (orkestrirao je Guiseppe Mazzini), skovao je izraz "Manifest Destiny", u članku za 'Democrat Review', iz 1845. godine, napisavši kako je "božanska sudbina Amerike uspostaviti na zemlji moralno dostojanstvo i spasenje čovjeka".
Poput pokreta 'Young America' prije njega, Wilson je dragovoljno priznao svoj dug Mazziniju. Prema Stefanu Recchii i Nadiji Urbinati, u djelu "Kozmopolitizam nacija: Spisi Giuseppea Mazzinija o demokraciji, izgradnji nacije i međunarodnim odnosima": "Mazzini zaslužuje da ga se smatra vodećim pionirom aktivističkije i progresivnije 'wilsonovske' grane liberalnog internacionalizma." Mazzini je vjerovao da bi ujedinjena Italija imala potencijal predvoditi poticaj za stvaranje Europske unije, ali je u nekoliko navrata nagađao da bi možda i Velika Britanija, ili čak Sjedinjene Države (izraženo u djelu "Amerika kao vodeća nacija u borbi za slobodu"), mogle biti čak i prikladnije za ispunjavanje uloge demokratskog vodstva. Wilson je izričito tvrdio da je pomno proučio Mazzinijeve spise i priznao da se "vodio smjernicama iz načela koja je Mazzini tako elokventno izrazio". Dodao je da se završetkom Prvog svjetskog rata nadao doprinijeti "ostvarenju ideala kojima su bili posvećeni njegov [Mazzinijev] život i misao", uz obećanje da "svijet mora biti siguran za demokraciju". U svojoj poruci Kongresu, 1920. godine, Wilson je izjavio:
"Mislim da svi shvaćamo da je došao dan kada se demokracija stavlja na svoj posljednji test. Stari svijet upravo sada pati od bezobzirnog odbacivanja načela demokracije i zamjene načela autokracije kako je nametnuto u ime, ali bez autoriteta i odobrenja mnoštva. Ovo je vrijeme, od svih drugih, kada demokracija treba dokazati svoju čistoću i svoju duhovnu moć da prevlada. Svakako je očita sudbina Sjedinjenih Država da predvode u pokušaju da taj duh prevlada."
U svojoj knjizi "Ženeva protiv mira" (1937.), grof od St. Aulaire, francuski veleposlanik u Londonu od 1920. do 1924. godine, prisjetio se razgovora za večerom sa Ottom Kahnom (prijatelj Aleistera Crowleyja, partner Jacoba Schiffa, te Paula i Felixa Warburga u 'Kuhn, Loeb & Co.'), a koji je detaljno opisao prirodu dijalektičke strategije za stvaranje Lige naroda:
"…naš bitni dinamizam koristi sile uništenja i sile stvaranja, ali koristi prve da hrani druge… Našu organizaciju za revoluciju dokazuje destruktivni boljševizam - za izgradnju Liga naroda, koja je također naše djelo. Boljševizam je akcelerator, a Liga je kočnica mehanizma, kojemu mi osiguravamo i pokretačku snagu i vodeću moć. Što je cilj? Već je određen našom misijom. Sastoji se od elemenata razasutih po cijelom svijetu, ali bačenih u plamen naše vjere u sebe. Mi smo Liga naroda koja sadrži elemente svih ostalih... Izrael je mikrokozmos i klica Grada budućnosti."
Rabin Stephen Wise je bio važan posrednik Wilsonu i Houseu, kada je (zajedno sa Louisom Brandeisom i Felixom Frankfurterom) pomogao u formuliranju teksta Balfourove deklaracije. House se savjetovao sa Paulom Warburgom iz 'Kuhn, Loeb & Co.', kao i sa članom Zlatne zore i sotonistom, Samuelom Untermyerom, prijateljem Georgea Sylvestera Vierecka. Wilson i House blisko su surađivali sa Sir Williamom Wisemanom, šefom britanske obavještajne službe u Washingtonu. Rabin Wise u svojoj autobiografiji, "Izazovne godine", Housea naziva "neslužbenim državnim tajnikom". House je bio Wilsonov glavni savjetnik za europsku politiku i diplomaciju tijekom Prvog svjetskog rata, kao i na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919. godine. House je smatrao kako bi svjetski rat bio epska bitka između demokracije i autokracije. Također je tvrdio da Sjedinjene Države trebaju pomoći Britaniji i Francuskoj neka izvojuju ograničenu savezničku pobjedu. Potapanje Lusitanije konačno je pružilo povod.
Harold Pratt House je vila koja se nalazi na uglu ulice East 68th Street i Park Avenue 58
Suvereni red svetog Ivana Jeruzalemskog
Prema knjizi "The Anglo-American Establishment", Carrolla Quigleyja: pukovnik House, zajedno sa Walterom Lippmannom, J.P. Morganom, Johnom D. Rockefellerom i Andrewom Carnegiejem - bili su članovi Okruglog stola. Poput svog sina, J.P. Morgana Jr., J.P. Morgan Sr. je pripadao američkoj grani Suverenog reda Svetog Ivana Jeruzalemskog (SOSJ), dijelu ruske tradicije Vitezova Hospitalera, koja se razvila iz reda Malteških vitezova. Godine 1893., ruski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, princ Kantakuzen; ruski admiral, veliki vojvoda Aleksandar Mihajlovič; i ruski povjerenik za promet, pukovnik A. Čerep Spiridovič, predstavili su američkim građanskim vođama - ruski Bijeli križ SOSJ - na Svjetskoj izložbi u Chicagu. Čerep Spiridovič je bio bivši šef Okhrane i napisao je biografiju Rasputina. Veliki vojvoda je bio šogor cara Nikole II. i njegov savjetnik; sin velikog vojvode Mihaila Nikolajeviča od Rusije, najmlađeg sina Nikole I. od Rusije i velike vojvotkinje Olge Fjodorovne. Veliki vojvoda Aleksandar je predvodio atentat na spiritualističkog redovnika Grigorija Rasputina, krajem 1916. godine. Muškarci koji su izravno bili uključeni u ubojstvo Rasputina su bili upravo sinovi velikog vojvode, zet, rođak, ali i jedan član britanskog MI6-a.
SOSJ je legitimno nastavio rasti izvan Rusije preko velikog kneza Kirila Vladimiroviča od Rusije, sina ruskog velikog priora SOSJ, velikog kneza Vladimira Aleksandroviča od Rusije, isto i viteza Reda zlatnog runa. Kiril je bio zakoniti nasljednik ruskog prijestolja, jer je bio treći u redu iza nasljednika posljednjeg ruskog cara, Nikole II. Veliki knez Vladimir Aleksandrovič od Rusije je bio unuk cara Aleksandra II. i prvi rođak cara Nikole II. Kiril se oženio svojom rođakinjom po ocu, unukom kraljice Viktorije, princezom Viktorijom Melitom od Saxe-Coburga i Gothe. Njihova unuka, velika vojvotkinja Marija Vladimirovna, i dalje je kandidatkinja za čelništvo Kuće Romanov. Veliki vojvoda Kiril pomagao je Richardu Telleru Craneu iz Chicaga kod planiranja organiziranja Američkog bijelog križa u New Yorku. Richard Teller Crane I., osnivač tvrtke 'R.T. Crane & Bro.' u Chicagu, također je bio član poznatog kluba Jekyll Island (poznatog i kao Klub milijunaša) na otoku Jekyll u Georgiji. Članovi su dolazili iz mnogih najbogatijih obitelji na svijetu, a najpoznatiji su Morganovi, Rockefelleri i Vanderbiltovi.
Epidemija političkih atentata, kao i neuspješna Ruska revolucija iz 1905. godine, potaknuli su širenje ovog Reda u Sjedinjene Države. Ti su događaji ubrzali razvoj stalne prisutnosti Vitezova sv. Ivana u Americi. Predsjednik Reda, Čerep Spiridovič, bio je među glavnim koordinatorima ovog širenja. Kao obavještajnim agentom, Čerepom Spiridovičem upravljao je barun Rosen. Rosen je izabran za novog ruskog veleposlanika u Sjedinjenim Državama u svibnju 1905. godine, ali je i zamjenio Sergeja Wittea, rođaka H. P. Blavatske i bliskog saveznika teozofskih zavjerenika oko cara Nikole II. Američki Veliki priorat je usko surađivao sa ruskom pomorskom obavještajnom službom, kao i ruskom tajnom službom (kojom je upravljao Rosen). Američki Veliki priorat također je imao povijest suradnje sa članovima monarhističkog i antisemitskog ruskog pokreta, Crne stotine, i to zbog njihove povezanosti sa Čerepom Spiridovičem. Admiral, veliki vojvoda Mihajlovič, koji je bio na čelu ruske mornaričke obavještajne službe, proveo je neko vrijeme u Sjedinjenim Državama, pritom razvijajući odnose sa najbogatijim i najutjecajnijim ljudima u zemlji, poput bojnika Barclaya Hardinga Warburtona iz američke vojne obavještajne zajednice. Veliki vojvoda je izabran za 73. velikog majstora SOSJ, 1913. godine, tijekom sastanaka u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku.
Najuglednije obitelji u Sjedinjenim Državama pridružile su se Američkom velikom prioratu SOSJ, koji je time transformiran u prvu američku civilnu mrežu za vanjsku obavještajnu službu. Rani i istaknuti član Američkog bijelog križa bio je odvjetnik sa Wall Streeta, William Nelson Cromwell. Odvjetnički ured 'Sullivan & Cromwell', osnovan je 1879. godine od strane Cromwella i Algernona Sydneyja (zastupao tvrtku 'Kuhn Loeb') i stekao je slavu po svojim poslovnim i trgovačkim pravnim praksama, ali i utjecaju na međunarodne odnose. Tvrtka je savjetovala Johna Pierponta Morgana tijekom osnivanja Edison General Electric (1882.); kasnije je vodila ključne igrače u formiranju U.S. Steela (1901.). Vođe Američkog velikog priorata, Nicholas Murray Butler (predsjednik Sveučilišta Columbia), Archer Huntington (osnivač Hispanijskog društva Amerike) i Francis C. Nicholas (osnivač Američke međunarodne akademije) su među onima koji su od Američkog velikog priorata napravili obavještajnu organizaciju. Neki od rezultata njihovih karijera uključuju osnivanje Republike Paname, kao i uspješnu kupnju i izgradnju Panamskog kanala. Također su bili odgovorni za osnivanje Panameričke "Organizacije američkih država", također su izravno utjecali na osnivače Centralne obavještajne agencije. Cromwell je bio zaslužan za uspješni razvoj (između mnogih drugih projekata): McCormick Harvestera, Carnegiejeve U.S. Steel korporacije i Panamskog kanala. Bio je veliki prior američkog SOSJ-a 1912. godine.
1909. godine je veliki knez Vladimir ubijen u Rusiji. Tako je njegov sin, veliki knez Kiril, postao veliki prior Ruskog velikog priorata SOSJ. William Nelson Cromwell je postao američki veliki prior 1912. godine, a sastanci su se nakon toga obično održavali u njegovim uredima u hotelu Waldorf-Astoria. Ime hotela, u konačnici, potječe od grada Walldorfa u Njemačkoj, doma predaka istaknute njemačko-američke obitelji Astor, koja je odatle potjecala. Među ostalim istaknutim osobama u OSJ, iz tog vremena, bili su: John Jacob Astor (do njegove smrti na Titanicu); J.P. Morgan i njegov sin, J.P. Morgan Jr; uz proširene obitelji Cornelius Vanderbilt i Chicago Crane. Povezanost obitelji Chicago Crane sa Bijelim križem je, 1941. godine, dovela do braka njihove kćeri Frances sa nasljednim zapovjednikom vitezova OSJ, Belosselsky-Belozerskyjem, u New Yorku. Charles R. Crane, sin R.T. Cranea, postao je filantrop, diplomat i, nažalost, financijski podupiratelj prve ruske revolucije, 1917. godine.
Vođe Američkog velikog priorata bili su uglavnom društveno istaknuti protestantski episkopalci iz New Yorka i Chicaga. Postojala je i mala skupina američkih potomaka katoličkih jakobita, koji su i dalje bili sljedbenici starog Stuarta, pretendenta na prijestolje Engleske i Škotske. Pretendent je, u to vrijeme, bila kraljica Marija IV. od Bavarske. Vojni liječnik i član OSJ, Edgar Erskine Hume, bio je među onima koji su kasnije smatrali Marijinog nasljednika, bavarskog prijestolonasljednika Rupprechta - svojim "zakonitim suverenom". Američki veliki prior, William Nelson Cromwell, kao i poslije dr. Francis C. Nicholas, imali su kontakt sa Španjolskim vitezovima sv. Ivana, tijekom godina pripremnih radova za američki projekt Panamskog kanala. Interakcija sa španjolskim vitezovima također je rezultat susreta Amerikanaca sa španjolskim vitezovima tijekom Španjolsko-američkog rata, od 1898. do 1900. godine; kasnije i tijekom meksičkih građanskih ratova. Ostatak Castellanyja iz Guadalajare u Meksiku, iz Španjolskog reda sv. Ivana Krstitelja se pridružio Američkom velikom prioratu, zajedno sa svojim monarhističkim pretendentom, Don Agustinom Yturbideom. Španjolski kralj Alfonso XIII. je bio zaštitnikom ostataka Španjolskog reda, koji je dobio papin blagoslov tek 1879. godine. Proširio je svoju povezanost sa SOSJ u Americi.
Prema vlastitoj povijesti, SOSJ: "Američki Veliki Priorat bio je naseljen potomcima Wall Streeta i 'istočnog establišmenta'. Ti muškarci i žene, mnogi od njih aktivni ili pričuvni časnici u vojsci, radili su sa mladim zapadnim vojno-obavještajnim zajednicama i učinili Veliki Priorat prvom civilnom organizacijom za inozemnu obavještajnu službu u Sjedinjenim Državama." Kao rezultat "uspjeha" kod međunarodnih pothvata SOSJ-a, predsjednik Wilson i pukovnik House osnovali su "Istragu", u sjedištu Američkog Velikog Priorata na gornjem Broadwayu, New York, 1917. godine. Ovo je postalo 1921. godine - Vijeće za vanjske odnose (CFR).
Klub Jekyll Island
Godine 1911., prije Wilsonovog stupanja na predsjedničku dužnost, House je završio knjigu "Philip Dru, Administrator". Iako napisana kao roman, zapravo je bila detaljan plan za buduću vladu Sjedinjenih Država, "koja bi uspostavila socijalizam kakav je sanjao Karl Marx". Djelo je bilo objavljeno anonimno i široko je kružilo među vladinim dužnosnicima, koji nisu imali nikakve sumnje u njegovo autorstvo. Roman je predvidio donošenje postupnog poreza na dohodak, poreza na višak dobiti, osiguranja za nezaposlenost, socijalnog osiguranja i fleksibilnog valutnog sustava. Ukratko: to je bio nacrt koji su kasnije slijedile administracije Woodrowa Wilsona, kao i 'New Deal', Franklina D. Roosevelta.
Jedna od institucija, koje su opisane u "Philipu Druu" je bio Sustav federalnih rezervi. Federalne rezerve stvorene su 1913. godine, utemeljene navodno na želji za centralnom kontrolom monetarnog sustava zato da bi se ublažile financijske krize. Početkom 1907. godine, New York Times Annual Financial Review je objavio prvi službeni plan reformi Paula Warburga, pod nazivom "Plan za modificiranu središnju banku", gdje je iznio rješenja za koja je smatrao da bi mogla spriječiti paniku. Početkom 1907. godine, Jacob Schiff je, u govoru pred Trgovinskom komorom New Yorka, upozorio da "ukoliko nemamo središnju banku, sa odgovarajućom kontrolom kreditnih resursa, ova će zemlja proći kroz najtežu i najdalekosežniju novčanu paniku u svojoj povijesti."
"Panika iz 1907. godine" je uslijedila u listopadu.
Odbor Federalnih rezervi, 1917. godine
George Sylvester Viereck, koji je godinama poznavao pukovnika Housea, kasnije je napisao izvještaj o Wilsonovom odnosu sa Houseom, pod nazivom "Najčudnije prijateljstvo u povijesti". Prema Vierecku: "Schiffovi, Warburgovi, Kahnovi, Rockefelleri i Morganovi su polagali svoje povjerenje u Housea. Kada je zakonodavstvo Federalnih rezervi poprimilo konačan oblik, House je bio posrednik između Bijele kuće i financijera." Ono što je kasnije postalo osnova Zakona o Federalnim rezervama je izrađeno tijekom tajnog sastanka na otoku Jekyll, 1910. godine. Sudionici konferencije dobili su dopuštenje od J.P. Morgana za korištenje objekata Kluba otoka Jekyll, privatnog kluba, čiji su članovi dolazili iz mnogih najbogatijih obitelji na svijetu, a najznačajniji su bili Rockefelleri, Morgani, Vanderbilti, uz druge koji su bili povezani sa SOSJ.
U "lovu na patke" su sudjelovali: senator Nelson Aldrich; njegov osobni tajnik, Arthur Shelton; bivši profesor ekonomije na Sveučilištu Harvard, dr. A. Piatt Andrew,; partner J.P. Morgan & Co., Henry P. Davison; predsjednik National City Bank, Frank A. Vanderlip, te Paul Warburg. Nakon rata, Federalne rezerve, predvođene Paulom Warburgom i predsjednikom New York Governor Bank, Benjaminom Strongom, uvjerile su Kongres da izmijeni svoje ovlasti, dajući im mogućnost stvaranja novca (kako je predviđeno Zakonom iz 1913. godine), ali i uništavanja novca, što je inače činila središnja banka.
Osoblje Istražnog odbora na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Sjede (slijeva nadesno): Charles H. Haskins, Zapadna Europa; Isaiah Bowman, šef Teritorijalne obavještajne službe; S. E. Mezes, direktor; James Brown Scott, Međunarodno pravo; David Hunter Miller, Međunarodno pravo; Stoje: Charles Seymour, Austro-Ugarska; R. H. Lord, Poljska; W.L. Westermann, Zapadna Azija; Mark Jefferson, Kartografija; Pukovnik House; George Louis Beer, Kolonije; D.W. Johnson, geografija; Clive Day, Balkan; W. E. Lunt, Italija; James T. Shotwell, Povijest; A. A. Young, Ekonomija.
Pariška mirovna konferencija
Puk. House nije obnašao dužnost, nego je bio "izvršni agent" i glavni savjetnik predsjednika Woodrowa Wilsona za europsku politiku i diplomaciju, na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Nakon što su uspjeli nagovoriti Amerikance da žrtvuju svoje živote kako bi "oslobodili" Europu, rat agenata Okruglog stola je konačno okončan 1918. godine. Dodatni planovi su uključivali: stvaranje Lige naroda (prvi korak prema Svjetskoj vladi) i destabilizaciju Njemačke, razvijajući nezadovoljstvo koje bi postavilo temelje za uspon Adolfa Hitlera. 1917. i 1918. godine, "Istraga" je izrađivala planove za mirovno rješenje.
Na naknadnoj Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919. godine, kojoj su prisustvovali Wilson, pukovnik House, bankari Paul Warburg i Bernard Baruch, te mnogi drugi - Houseova vizija je provedena kao Liga naroda, 1920. godine, preteča Ujedinjenih naroda. Paul Warburg predvodio je američku delegaciju, u kojoj su bili Walter Lippmann, te braća Allen i John Foster Dulles. Allen Dulles, budući šef CIA, i njegov brat, John Foster, bili su zaposlenici Sullivana i Cromwella. Upravo je Walter Lippmann preporučio Allena Dullesa kao glavnog regruta za plan pukovnika Housea, kojim bi iskoristili američki program pomoći u Europi nakon rata kao pokriće za obavještajne aktivnosti. Max, Paulov brat, iz Warburg bankarskog konzorcija u Njemačkoj i Nizozemskoj, predvodio je njemačku delegaciju. Sudac Louis Brandeis također je iskoristio svoj utjecaj na Wilsonovu administraciju u pregovorima, koji su doveli do Balfourove deklaracije i Pariške mirovne konferencije.
Paul Warburg je tada rekao: "Imati ćemo svjetsku vladu, sviđalo nam se to ili ne. Jedino je pitanje hoće li se svjetska vlada postići osvajanjem ili pristankom." Međutim, američki Senat je, na kraju, odbacio Ligu naroda. Odlučivši da se Amerika neće pridružiti nijednom planu za svjetsku vladu bez promjene javnog mnijenja, pukovnik House, članovi "Istrage" i Okrugli stol, osnovali su 1920. godine - Kraljevski institut za međunarodne poslove (RIIA) - sa ciljem koordinacije britanskih i američkih napora. Također su osnovali američku podružnicu, poznatu kao Vijeće za vanjske odnose (CFR), sljedeće godine su je osnovali pukovnik House i Walter Lippmann, uz financijsku pomoć Johna D. Rockefellera Jr. Rani CFR uključivao je članove poput J.P. Morgana, Paula Warburga i Jacoba Schiffa. Član Okruglog stola, Lionel Curtis, postao je snažan pristaša međunarodne vlade u obliku Lige naroda i prisustvovao je Pariškoj mirovnoj konferenciji. Godine 1919. bio je glavna figura iza osnivanja RIIA u Londonu, a također je pomogao u osnivanju CFR-a.
John D. Rockefeller (lijevo u prvom planu), na Sveučilištu u Chicagu, koje je osnovao
Zaklada Rockfeller
Prema Georgeu Orwellu, i u njegovom distopijskom romanu "1984.", piše: "Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost." Većina ljudi shvaća propagandu kao nešto što je osmišljeno da prikrije trenutne politike neke nacije. Ono što je Orwell pokušavao istaknuti jest da se, kako bi se ispravno protumačili, trenutni postupci moraju smjestiti u širi povijesni kontekst. Većinom se taj kontekst uzima zdravo za gotovo, te ga malo tko prepoznaje kao propagandu. U slučaju zapadnih društava, to je nasljeđe prosvjetiteljstva, koje europsku intelektualnu kulturu predstavlja kao vrhunac ljudske civilizacije, što je rezultiralo sekularnom demokracijom. Drugim riječima, to je arijski mit. Ta je mitologija uvelike mobilizirana tijekom Prvog svjetskog rata kako bi se opravdao ulazak Amerike u rat i kao moralna obveza da se stane u obranu tih svetih načela.
Kao jedan od najuglednijih američkih novinara, Lippmannovi stavovi o ulozi novinarstva u demokraciji su bili suprotstavljeni suvremenim spisima Johna Deweyja, u onome što je retrospektivno nazvano Rasprava Lippmann Dewey. Upravo od Lippmanna je Noam Chomsky izveo naslov svoje poznate knjige, gdje je Lippmann opisivao "stvaranje pristanka kao revoluciju u praksi demokracije", koja je postala "samosvijestna umjetnost i redoviti organ narodne vlasti". Tvrdio je kako je to bio prirodan razvoj događaja, kada "zajednički interesi uvelike izmiču javnom mnijenju, i njima može upravljati samo specijalizirana klasa čiji osobni interesi dosežu izvan lokalne zajednice".
Tu je frazu iskoristio i Edward Bernays, koji se smatra osnivačem odnosa sa javnošću. Bernays je bio dvostruki nećak Sigmunda Freuda; sa majkom koja je bila Freudova sestra, te sa očevom sestrom, Marthom Bernays Freud, koja se udala za Freuda. Tijekom Prvog svjetskog rata, Bernays je radio za Wilsonovu administraciju, u Odboru za javno informiranje. Poznato i kao CPI ili Creelov odbor, bio je utjecajan u promicanju ideje da su američki ratni napori prvenstveno usmjereni na "donošenje demokracije cijeloj Europi". Zapanjen stupnjem u kojem je slogan "demokracije" bio uspješan pri utjecaju na javno mnijenje, Bernays se pitao može li se ovaj propagandni model primijeniti i u vrijeme mira. Zbog negativnih konotacija, povezanih sa njemačkom upotrebom riječi "propaganda", Bernays se odlučio za izraz "odnosi s javnošću".
Na Bernaysovo razmišljanje je uvelike utjecao Lippmann, koji je sjedio u CPI-ju zajedno sa Bernaysom, citirajući ga opširno u svom ključnom djelu "Propaganda". Citirajući djela Freuda i Lippmanna, Bernays je bio pionir u području odnosa s javnošću, uz upotrebe psihologije i drugih društvenih znanosti za oblikovanje javnog mnijenja. Bernays je opisao mase kao iracionalne i podložne instinktu krda, te je istaknuo da vješti praktičari mogu koristiti psihologiju gomile i psihoanalizu zato da bi kontrolirali mase na poželjne načine. Stoga, prema Bernaysu: "Ako razumijemo mehanizam i motive grupnog uma, nije li moguće kontrolirati i upravljati masama prema našoj volji, a da one to ne znaju? Nedavna praksa propagande dokazala je kako je to moguće, barem do određene točke i unutar određenih granica." Bernays je kasnije ovu znanstvenu tehniku modifikacije mišljenja nazvao "inženjeringom pristanka", kao varijaciju Lippmanove "proizvodnje pristanka". U "Javnom mnijenju" (1922.), Lippmann je napisao:
"Mislim da nitko ne poriče da je proizvodnja pristanka sposobna za velika poboljšanja. Proces kojim nastaju javna mnijenja zasigurno nije manje složen nego što se činilo na ovim stranicama, a mogućnosti manipulacije otvorene su svakome tko razumije proces i dovoljno su jasne. Kao rezultat psiholoških istraživanja, u kombinaciji sa modernim sredstvima komunikacije, praksa demokracije je preokrenula stvari. Događa se revolucija, beskrajno značajnija od bilo kakvog pomicanja ekonomske moći. Pod utjecajem propagande, ne nužno u samom zlokobnom smislu te riječi, stare konstante našeg razmišljanja postale su varijable. Više nije moguće vjerovati u izvornu dogmu demokracije; kako znanje potrebno za upravljanje ljudskim poslovima spontano dolazi iz ljudskog srca. Tamo gdje djelujemo, prema toj teoriji, izlažemo se samoobmani i oblicima uvjeravanja koje ne možemo provjeriti. Dokazano je da se ne možemo osloniti na intuiciju, savjest ili slučajno mišljenje, ako se želimo nositi sa svijetom izvan našeg dosega."
Najmoćnije propagandno sredstvo za okupljanje zapadnog svijeta, iza imperijalističke politike Okruglog stola, bio je mit o "zapadnoj civilizaciji". To je postignuto prikladnim izostavljanjem doprinosa drugih civilizacija, kao i usvajanjem arijskog mita, pod utjecajem okultizma i Hegelove filozofije povijesti, u konačnici, sve utemeljeno na kabali Isaaca Lurije. Priča ide otprilike ovako: "zapadna civilizacija" započinje u Grčkoj, uz evoluciju do sekularne demokracije, koja je krajnji rezultat stoljeća ljudskog intelektualnog razvoja. Ovakvo se tumačenje danas koristi za prikrivanje američkog imperijalizma, tvrdeći da je navodno sveta obveza Amerike nametnuti ovaj sustav ostatku svijeta.
Ovaj mit o "povijesti zapadne civilizacije" je integriran u američku kulturu uglavnom putem napora Johna D. Rockefellera starijeg (1839.–1937.). John D. Rockefeller, zajedno sa svojim sinom Johnom D. Rockefellerom mlađim, osnovao je Rockefellerovu zakladu, 1913. godine. Prema Madame Drinette Verdier: Rockefellera je inspirirala dobrotvorna organizacija Swami Vivekanande, što je izvijestila jedna od njegovih učenica, Madame Emma Calve. Calve je ispričala kako se Rockefeller isprva odbijao sastati sa njima, sve dok konačno nije nenajavljeno upao kod swamija. Rockefellera je naljutilo to što mu Vivekananda nije ukazao čast na koju je navikao. No, nakon nekog vremena, Vivekananda je Rockefelleru ispričao o događajima iz svog života koje nitko nije trebao znati osim njega samog, te ga je uspio uvjeriti da mu je Bog dao sve bogatstvo da čini dobro u svijetu.
Navodna misija Rockefellerove zaklade bila je "promicati dobrobit čovječanstva diljem svijeta". U biti, podnošenjem zahtjeva za status oslobođenja od poreza - njihovi su donatori izbjegavaju porezni trošak i pritom su mogli iskoristiti ta ista sredstva za postizanje raznih političkih ciljeva. Odbor za istraživanje porezno oslobođenih zaklada i usporedivih organizacija, poznato i kao Reeceov odbor (istražni odbor Zastupničkog doma Sjedinjenih Država između 1952. i 1954. godine), utvrdio je kako su glavne zaklade bile uključene u subverzivne aktivnosti. Norman Dodds, koji je bio glavni istražitelj, započeo je definicijom "subverzivnog", rekavši kako se pojam odnosi na "bilo koju radnju, koja ima za cilj promjenu načela ili oblika vlade Sjedinjenih Država, na način koji nije ustavni". Zatim je nastavio dokazivati kako su Zaklade Ford i Rockefeller prekomjerno koristile sredstva za projekte na Columbiji, Harvardu, Sveučilištu Chicago i Sveučilištu Kalifornija - zato da bi omogućile "oligarhijski kolektivizam". Također, razotkrio je kako su, ove i druge zaklade, bile uključene u namjerno poticanje Sjedinjenih Država na Prvi svjetski rat i pokušaj oblikovanja svjetske povijesti kroz eksplicitnu kontrolu obrazovanja u Sjedinjenim Državama.
Kako je otkrio William H. McIlhany, u knjizi "The Tax-Exempt Foundations", iz zapisnika sa sastanaka tih zaklada, postavile su sebi slijedeće pitanje: "Postoji li čovjeku poznato sredstvo učinkovitije od rata, pod pretpostavkom da želite promijeniti život cijelog naroda?“ Nisu ga mogli pronaći, pa su onda pomogli u izazivanju Prvog svjetskog rata. Međutim, nakon "Velikog rata", prepoznajući potrebu za održavanjem kontrole nad "diplomatskim aparatom" Sjedinjenih Država (koju su stekle) - zaklade su prepoznale da "moraju kontrolirati obrazovanje". Zajedno, kako je to opisao William McIlhany, fondacije Rockefeller i Carnegie su "odlučile da je ključ toga podučavanje američke povijesti i da to moraju promijeniti. Stoga su se obratile najistaknutijim američkim povjesničarima tog vremena, sa idejom ih natjerati neka promijene način na koji su predstavljali temu."
Mit o američkoj ulozi u obrani demokracije postao je dijelom sveučilišnog kurikuluma, putem napora Općeg odbora za obrazovanje (GEB), kojega je osnovao John D. Rockefeller, i Zaklade Carnegie za unapređenje nastave (CFAT). Poznato i kao Opće obrazovanje ili Tečaj zapadne civilizacije, sa sjedištem na Sveučilištu u Chicagu (koje je financirao Rockefeller) - stvorili su hegelijansku interpretaciju povijesti. Predstavljalo je povijest kao razvoj sekularne demokracije koji je započeo u staroj Grčkoj i dosegao svoje konačno ispunjenje u Sjedinjenim Državama. Kako bi opravdali svoj ulazak u rat, SAD su predstavljene kao dio "zapadne civilizacije", čijim su, naravno, dijelom bile i glavne savezničke sile, Francuska i Engleska, i čijoj obrani se sada treba posvetiti.
Kao što je Clyde Barrow pokazao, u knjizi "Sveučilišta i kapitalistička država", kroz njihov utjecaj, cijeli američki obrazovni sustav je bio koordiniran tako da služi centraliziranoj kontroli. Prema njihovim smjernicama: "Povijest, pravilno proučavana ili poučavana, neprestano podsjeća pojedinca na širi život zajednice. Ovaj zajednički život i ideali koji ga vode izgrađeni su žrtvom pojedinaca u prošlosti i samo takvim žrtvama u sadašnjosti, ova generacija može dati svoj doprinos u nastavku života lokalne zajednice, države i nacije."
Clyde Barrow je komentirao:
"Potpuno prepisivanje povijesti, pod nadzorom države, ne samo da je olakšalo kratkoročno opravdanje američkog sudjelovanja u ratu, nego je pomoglo institucionalizirati mnogo širu i trajniju ideološku koncepciju Sjedinjenih Država, u društvenim i humanističkim znanostima."
Prve preporuke prosvjetnim djelatnicima, tijekom Prvog svjetskog rata, pažljivo su upozoravale da je korištenje otvorenih laži ili lažnih informacija "pogrešan pogled na patriotsku dužnost" i vjerojatno će biti kontraproduktivan na duge staze. Preporuke su nadalje pružale detaljne prijedloge o tome kako "pravilno" poučavati povijest. Poticali su učitelje neka naglase razliku između Njemačke (sa jedne strane) i Francuske, Britanije i SAD-a (sa druge strane) - kao sukob koji proizlazi iz borbe između despotizma i demokracije. Bio bi to nastavak iste borbe za slobodu koju je Amerika započela u Američkoj revoluciji. Ako je američka sudbina usavršiti demokraciju, onda je sadašnja američka odgovornost braniti demokraciju gdje god je ugrožena i donijeti je ostatku svijeta.
Nastavlja se.... (za nekoliko dana, slijedeća tri nastavka)
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments