Sinarhija (5. dio)

Perfidni Albion

Godine 1902., fabijanski aktivisti Sidney i Beatrice Webb osnovali su klub za objedovanje, "Coefficients", koji je bio forum gdje su se okupljali britanski socijalistički reformatori i imperijalisti, među kojima su bili: Halford Mackinder, Richard Haldane, H.G. Wells, Bertrand Russell, Lord Alfred Milner i Leo Amery. Milner i procionist Amery su bili glavni autori Balfourove deklaracije iz 1917. godine, a koju je Arthur Balfour izdao lordu Rothschildu, dajući cionistima pravo na posjedovanja zemlje Izrael. Milner je također odigrao ključnu ulogu u formuliranju britanske vanjske i unutarnje politike između sredine 1890-ih i početka 1920-ih. Zbog brojnih djela obmane, izdaje i sabotaže - Britanija je dobila nadimak "Perfidni Albion" - od latinske riječi perfidia za onoga tko ne drži svoju vjeru ili riječ, te Albion, drevnog naziva za Veliku Britaniju. Unatoč povezanosti sa sotonistima i okultnim fašistima, poput Aleistera Crowleyja - 'Kuhn, Loeb & Company' je bila jedna od najutjecajnijih investicijskih banaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Također je bila uključena, uglavnom zajedno sa članovima Okruglog stola, Društva lubanje i kostiju i Warburgovima (sabatejskom obitelji) - u izazivanje Prvog svjetskog rata, čije je glavno postignuće bilo oslobođenje Palestine od kontrole Osmanskog Carstva, što je bio i  primarni cilj cionista.

Okrugli stol (Round Table), koji je osnovao Cecil Rhodes, vatreni pobornik britanskog imperijalizma, financirao je baron Nathan Rothschild, također poznat kao “Natty” de Rothschild; čelnik tvrtke 'NM Rothschild and Sons' (1879.), također povezan sa ubojstvima Jacka Trbosjeka, zajedno sa svojim prijateljem i kolegom masonom, Lordom Randolphom Churchillom (otac Sir Winstona Churchilla). Članovi Okruglog stola često su bili i članovi 'Athenaeum Club", London, privatnog kluba samo za članove u Londonu, koji su 1824. godine osnovali članovi Kraljevskog društva. Tijekom njegovog postojanja, večere Thomas Huxleyjevog 'X Cluba' su se  održavale u Athenaeumu. Klub ima dorski trijem, iznad kojeg se nalazi kip klasične božice mudrosti, Atene, po kojoj je Klub i dobio ime. Imao je mnoge poznate članove, uključujući: H. H. Asquitha, Winstona Churchilla, Josepha Conrada, Lorda Curzona, Charlesa Darwina, Charlesa Dickensa, Sir Arthura Conana Doylea, T. S. Eliota, Michaela Faradaya, Aleca Guinnessa, Rudyarda Kiplinga, Kima Philbyja, Lorda Palmerstona, Cecila Rhodesa, Isaaca D'Israelia, Herberta Spencera, Arnolda J. Toynbeeja i W. B. Yeatsa. Nathan Rothschild također je financirao Cecila Rhodesa pri u osnivanju i razvoju Britanske južnoafričke tvrtke i dijamantskog konglomerata De Beers. Rothschild je upravljao Rhodesovom imovinom i nakon njegove smrti, 1902. godine; pritom je pomogao u osnivanju Rhodesove stipendije na Sveučilištu Oxford.

Tijekom studija u Oxfordu, Rhodes je postao član redovne lože Apollo br. 357, Orient of Oxford. Tamo je, 1877. godine, u dobi od 24 godine, uzdignut u majstora masona. Iste godine, Rhodes je u "Ispovijesti vjere" napisao:

"Tvrdim da smo najbolja rasa na svijetu i da što veći dio svijeta naseljavamo, to je bolje za ljudsku rasu. [...] apsorpcija većeg dijela svijeta pod našom vlašću jednostavno znači kraj svih ratova. [...] Proučavam povijest i čitam priču o isusovcima. Vidim što su mogli učiniti u lošoj stvari i mogao bih reći pod lošim vođama. U današnje vrijeme postajem član masonskog reda. Vidim bogatstvo i moć koju posjeduju, utjecaj koji imaju [...]. Zašto ne bismo osnovali tajno društvo sa jednim ciljem - unapređenjem Britanskog Carstva, dovođenjem cijelog neciviliziranog svijeta pod britansku vlast, oporavkom Sjedinjenih Država, stvaranjem anglosaksonske rase samo jednim Carstvom. [...] Za promicanje takvog plana, kakva bi sjajna pomoć bilo tajno društvo, društvo koje nije javno priznato, ali koje bi [sic!] radilo u tajnosti za takav cilj. [...] Osnujmo i mi istu vrstu društva, koje bi trebalo imati svoje članove u svakom dijelu Britanskog Carstva koji rade sa jednim ciljem i jednom idejom, koje bi trebalo imati svoje članove smještene na naša sveučilišta i u naše škole, i koje bi trebalo promatrati englesku mladež kako prolazi kroz njihove ruke. [...] Društvo bi trebalo inspirirati, pa čak i posjedovati dijelove tiska, jer tisak vlada umovima drugih ljudi." 

U tu svrhu, 1891. godine, Rhodes se sastao sa trojicom drugih muškaraca kako bi razgovarali o svojim planovima za stvaranje tajnog društva za unapređenje svojih ciljeva. Jedan je bio Reginald Baliol Brett, kasnije poznat kao Lord Esher, prijatelj i povjerenik kraljice Viktorije i koji će postati najutjecajniji savjetnik kraljeva Edwarda VII. i Georgea V. Drugi je bio najpoznatiji novinar tog vremena, William T. Stead, koji se smatra pionirom istraživačkog novinarstva i osobom koja je utjecala na to kako se tisak može iskoristiti za utjecaj na javno mnijenje i vladinu politiku, te je zagovarao 'Vladanje kroz novinarstvo'. Ubrzo nakon sastanka, Stead je pridružio Alfreda Milnera ovom društvu. Kako je Stead objasnio svojoj supruzi, 1889. godine:

"Gospodin Rhodes je moj čovjek! Upravo sam tri sata razgovarao sa njim. Pun je daleko ljepše ideje u vezi sa novinama, nego što sam čak i ja imao. Ne mogu vam reći njegov plan, jer je previše tajan. Njegove ideje su federacija, širenje i konsolidacija Carstva.  Svidio sam mu se. Rekao mi je neke stvari koje nije rekao nijednom drugom čovjeku - osim lordu Bothschildu…"

Samo desetljeće kasnije, 1899. godine, Stead će postati pokretačka snaga iza sheme svjetske vlade, poznato kao Haaška konvencija, koju je sazvao ruski car Nikola II. Kroz svoj odnos sa Olgom Aleksejevnom Novikovom, Stead je, tijekom 1888. godine, također razvio prijateljski odnosa sa Blavatsky i preuzeo odgovornost za njeno upoznavanje sa Annie Besant. U travnju 1896. godine, u svom spiritualističkom časopisu 'Borderland', Stead je objavio članak nekoga tko se predstavljao kao Tautriadelte, "hermetičkog" imena osumnjičenika za Jacka Trbosjeka, Roberta Donstona Stephensona, opisujući ga u predgovoru kao "jednu od najznačajnijih osoba koje sam ikada upoznao". Stead je pozvan da govori na mirovnom kongresu u Carnegie Hallu, 1912. godine, nakon što je te godine navodno bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir, ali je umro kada je potonuo Titanic. Posljednji put je viđen uz Johna Jacoba Astora IV. kako se drži za splav, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Čak i nakon svoje smrti, preko medija gospođe Foster Turner, Stead je navodno predvidio strahote Prvog svjetskog rata, šest mjeseci prije njegovog izbijanja. Arthur Conan Doyle, autor misterija ubojstava Sherlocka Holmesa, također je čuo od Steada, koji je Doyleu rekao da su on i Cecil Rhodes gledali u Kristove oči i da je Krist rekao Steadu neka kaže Arthuru da je njegovo djelo sveto i da je Doyleova poruka Njegova.

Stead je bio dio okultnih krugova Papusa i Juliette Adam, bliske prijateljice još jedne Blavatskyne suradnice, Julijane Glinke, koja je Sergeju Nilusu odala Protokole sionskih mudraca. Papusovi članci iz 1901. godine, u 'Niet', za koje se smatra da su inspirirali Protokole, insinuirali su kako postoji tajna anglo-njemačka, ali pozivanjem na Kuću Rothschild implicitno i prvenstveno "židovska" zavjera u Rusiji, u obliku svemoćnog financijskog kartela. "Prije nekoliko godina, dakle, u Europi je osnovan financijski sindikat, koji je sada svemoćan, čiji je vrhovni cilj monopolizirati sva tržišta svijeta i koji, kako bi olakšao svoja sredstva djelovanja, mora kobno osvojiti politički utjecaj. [...] središte je u Londonu, a ... najvažnije podružnice su u Beču i Njemačkoj". Najnoviji čin ovog kartela, rekao je, bila je monopolizacija rudnika zlata uz pomoć rata u Transvaalu. Kako je primijetio Markus Osterrieder: samo imenovanje Transvaala, koji je Britansko Carstvo anektiralo na kraju Drugog burskog rata, jasno daje do znanja koga je Papus imao na umu kao organizatore "kartela": Blavatskynog rođaka, Sergeja Wittea; premijera kolonije Cape, Cecila Rhodesa; njegovog prijatelja, guvernera kolonije Cape, Alfreda Milnera; kao i bankarski kompleks židovske obitelji Rothschild koja je povezana sa njima.

Preko Novikove, Stead je upoznao jednu od navodnih osoba odgovornih za krivotvorenje Protokola, Catherine Radziwill, rođakinju supruge Saint-Yvesa d'Alveydrea, Marie Victoire de Keller, koja je bila bliska prijateljica princeze Louise od Hesse-Kassela. Godine 1896. je Stead dogovorio sastanak Catherine sa Cecilom Rhodesom. Radziwill je napustila supruga zbog avanturističkog života, koji ju je redom odveo u Englesku, a zatim u Južnu Afriku, gdje je zaprosila Rhodesa. U početku su postali prijatelji, ali Rhodes, za kojeg neki povjesničari sugeriraju da je homoseksualac, odbio ju je. Ipak, Rhodes joj je platio dugove i poslao je natrag u London. Iskoristila je putovanje kako bi krivotvorila svoj potpis na čekovima 600.000 franaka, koje je uspjela unovčiti. Progonjena zbog krivotvorenja, osuđena je na dvije godine zatvora u Cape Townu. Puštena je nakon 16 mjeseci, prije nego što se vratila u London, u kolovozu 1903. godine. 

No, u Milnerovim očima, Catherine je bila "najodvratnija životinja koju se može zamisliti", te je upozorio velikim slovima: "Ona je opasna!" U drugoj prilici je primijetio: "Čudno je kako seks ulazi u ova velika državna pitanja. Oduvijek je utjecao. Uvijek će. Nikada nije zabilježen, stoga povijest nikada neće biti razumljiva..." Milner je također optužio Radziwill da sije razdor između njega i Rhodesa, "govoreći jednoj strani laži o tome što je druga rekla o njemu". Bila je spletkarka u službi neprijateljskih sila. Kao što je Markus Osterrieder primijetio:

"Je li Catherine Radziwill, koja je na kraju ukrala povjerljive dokumente i krivotvorila Rhodesov potpis na čekovima i mjenicama u Cape Townu, doista proslijedila informacije u Pariz, prije svog zatočenja u studenom, koje su potom uključene u Papusovu brošuru "Niet", ili je Papus saznao detalje Rhodesovih dalekosežnih planova preko Steada, ostaje nejasno." 

"Rhodesov kolos" – karikatura Edwarda Linleyja Sambournea, objavljena u 'Punchu', nakon što je Rhodes najavio planove za telegrafsku liniju od Cape Towna do Kaira, 1892. godine

Rhodes je osnovao Okrugli stol, inspiriran vizijom Britanskog Carstva Johna Ruskina, vodeći engleski likovni kritičar, slobodni zidar, okultist i pedofil. Ruskinova inspiracija i predanost stvaranju elite "rasnih patriota" je proizašla izravno iz Platonove "Republike", koja je pozivala na stvaranje "vladajuće klase, sa moćnom vojskom koja će je održati na vlasti, i društvo potpuno podređeno monolitnom autoritetu vladara". Rhodesa je inspirirao Ruskinov socijalni darvinizam, koji je učio da jaki trebaju vladati slabima. Imperijalisti su smatrali da socijalni darvinizam objašnjava zašto je prirodno da bijele nacije kontroliraju slabije zemlje. Ruskin je također rekao svojim studentima kako je njihova britanska dužnost osvojiti daleke zemlje za Britaniju. Završni dio Ruskinovog inauguracijskog predavanja, kao profesora likovnih umjetnosti u Oxfordu, u veljači 1870. godine:

"Sada nam je moguća sudbina - najviša ikad postavljena pred naciju da bude prihvaćena ili odbijena. Još uvijek nismo degenerirani u rasi; rasa pomiješana sa najboljom sjevernjačkom krvlju. I ovo je ono što mora učiniti ili propasti: mora osnovati kolonije što je brže i najdalje moguće, sastavljene od njezinih najenergičnijih i najvrjednijih ljudi; - zauzeti svaki komad plodne pustoši na koju može kročiti, i tamo podučavati svoje koloniste da je njihova glavna vrlina vjernost svojoj zemlji, a da im je prvi cilj unaprijediti moć Engleske kopnom i morem... sveta Kirka, prava Kći Sunca, mora voditi ljudske umjetnosti i prikupljati božansko znanje dalekih naroda, transformiranih iz divljaštva u muževnost i iskupljenih od očaja u mir." 

Prema masonskoj povijesti: britanski masoni, predvođeni Ruskinom, zabrinuli su se kada je francusko slobodno zidarstvo Velikog Orijenta poslalo Karla Marxa u Englesku neka agitira niže klase protiv britanske aristokracije. Godine 1870. je Ruskin, u Oxfordu,  predstavio plan za zasićenje proletarijata i projiciranje masonske oligarhije, gdje tvrdi kako se "veličanstvena tradicija obrazovanja, ljepote, vladavine prava, slobode, pristojnosti i samodiscipline" mora proširiti na niže klase. Prema masonskoj povijesti: "Ruskinov razlog za proglašavanje takvih ideja bio je usaditi u plodne umove svojih oxfordskih studenata teoriju da ako obrazuju radnog čovjeka i uzdignu ga u srednju klasu, on će raditi u ime aristokracije kako bi ovjekovječio tradiciju više klase Engleza - kojoj je tradicija bila kontrolirati financije nacija putem zemljišne rente, bankarstva i trgovine."

U prvoj od sedam oporuka, Cecil Rhodes je pozvao na osnivanje "tajnog društva", posvećenog "proširenju britanske vladavine diljem svijeta". Točan tekst njegove oporuke glasio je:

"Za osnivanje, promicanje i razvoj Tajnog društva, čiji će pravi cilj i predmet biti proširenje britanske vlasti diljem svijeta, usavršavanje sustava emigracije iz Ujedinjenog Kraljevstva i kolonizacija britanskih podanika svih zemalja, gdje su sredstva za život dostupna energijom, radom i poduzetništvom, a posebno okupacija cijelog afričkog kontinenta, Svete zemlje, doline Eufrata, otoka Cipra i Kandije, cijele Južne Amerike, otoka Pacifika koje Velika Britanija do sada nije posjedovala, cijelog Malajskog arhipelaga, obale Kine i Japana, konačni oporavak Sjedinjenih Američkih Država kao sastavnog dijela Britanskog Carstva, uvođenje sustava kolonijalnog predstavljanja u Carskom parlamentu koji bi mogao ujediniti razjedinjene članove Carstva i, konačno, osnivanje tako velike Sile da učini ratove nemogućima i promiče najbolje interese čovječanstva." 

Feldmaršal Lord Kitchener (1850.–1916.), na mirovnoj konferenciji kojom je 1902. godine završen Drugi burski rat

U svojoj trećoj oporuci, Rhodes je ostavio cijelu svoju imovinu Nathanu Rothschildu kao svom povjereniku. Rothschild je imenovao Alfreda Milnera neka vodi tajno društvo, za koje je Rhodesova prva oporuka predvidjela sredstva. Kao vatreni imperijalist, Milner je,  1897. godine postao visoki povjerenik u Južnoj Africi i guverner kolonije Cape, te je pomogao u izazivanju Južnoafričkog rata. Kada je Britanija, 1901. godine, tijekom rata anektirala Slobodnu državu Orange i Transvaal, Milner je napustio mjesto guvernera Capea i preuzeo dužnost upravitelja tih dvaju burskih teritorija. Zadržavši dužnost visokog povjerenika, on i vojni zapovjednik, lord Kitchener, pregovarali su o miru u Vereenigingu, 1902. godine - čime je okončan rat i neovisnost dviju burskih republika. Kitchener je također bio član Fonda za istraživanje Palestine (PFE) i bliski prijatelj mlađeg brata Nattyja de Rothschilda, Alfreda Charlesa de Rothschilda, čelnika Engleske banke, kojega je podučavao osobni tajnik Karla Marxa, Wilhelm Pieper. Za svoje zasluge u Južnoj Africi, Milner je 1901. godine postao baron, a 1902. godine i vikont. Prema Gerryju Kearnsu, autoru knjige "Geopolitika i carstvo": "Milner je postao politička atrakcija oko koje su se vrtjeli mnogi imperijalisti, uključujući [Halforda] Mackindera". Rhodes i Milner "nastojali su ujediniti svijet, prije svega svijet koji govori engleski, u federalnu strukturu oko Britanije". Sve do kraja života, Milner će sebe nazivati "britanskim rasnim patriotom", sa velikim snovima o globalnom carskom parlamentu sa sjedištem u Londonu, gdje bi sjedili delegati britanskog podrijetla iz Kanade, Australije, Novog Zelanda i Južne Afrike. Milner je u svom "Credu" napisao: "Nije englesko tlo, koliko god mi bilo drago, bitno za nastanak mog patriotizma, već govor, tradicija, načela i težnje britanske rase." Slično tome, Rhodes je rekao o Britancima:

"Tvrdim da smo najbolja rasa na svijetu i da što više svijeta naseljavamo, to je bolje za ljudsku rasu. Zamislite samo one dijelove koje trenutno naseljavaju najprezreniji primjerci ljudskih bića, kakva bi promjena nastala kad bi se doveli pod anglosaksonski utjecaj, pogledajte ponovno na dodatna radna mjesta koja pruža nova zemlja, dodana našim posjedima." 

Nakon što ga je barun Nathan Rothschild imenovao predsjedavajućim Rhodesovog tajnog društva, Milner je regrutirao skupinu mladića iz Oxforda i Toynbee Halla kako bi mu pomogli u organiziranju uprave novog društva. Svi su bili poznati engleski slobodni zidari, među njima su bili: Rudyard Kipling, Lord Balfour, Nathan Rothschild, kao i drugi diplomanti Oxford Collegea poznati kao "Milnerov vrtić". Godine 1909., "Milner's Kindergarten", zajedno sa drugim engleskim masonima, osnovao je "Okrugli stol", kolektivno poznat u raznim vremenima kao "Rhodesova grupa", uz ostala imena: grupa The Timesa, grupa All Souls i Clivedenova grupa. Postojanje tajnog društva razotkrio je Carrol Quigley, profesor na Sveučilištu Georgetown koji se školovao na Harvardu, u knjizi "The Anglo-American Establishment". Quigley, koji nije teoretičar zavjere, izjavio je da su ciljevi grupe, koja je bila povezana sa  Wall Streetom i Londonskim Cityjem, bili "uglavnom pohvalni". Članovi grupe, u izjavama koje je zabilježio 'The New York Times',  1902. godine, proglasili su kako su osnovali svoje društvo sa ciljem "postupne apsorpcije bogatstva svijeta". Quigley pripisuje članovima Okruglog stola zasluge za nekoliko povijesnih događaja: napad na Jamesona, Drugi burski rat, osnivanje Južnoafričke Unije, zamjenu Britanskog Carstva Commonwealthom naroda, te niz drugih odluka britanske vanjske politike u 20. stoljeću.

Jacob Schiff (1847.–1920.) i Paul Warburg (1868.–1932.)

Kuhn, Loeb & Co.

Iako je Aleister Crowley bio povezan sa njemačkim okultnim fašizmom, on i njegovi suradnici ipak su održavali bliske osobne veze i sa aktivnostima vodećih promicatelja cionizma. Među njima je bio bankar sa Wall Streeta i član Lotus kluba, Samuel Untermyer, koji je navodno bio i član Zlatne zore New Yorka; britanske novine su ga nazvale "sotonistom". Crowleyjevi ratni i poslijeratni radovi također nekoliko puta spominju kao prijatelja američkog bankara njemačkog podrijetla, Otta Kahna, koji je postao vođom tvrtke 'Kuhn, Loeb & Co'. Kuhn Loeb je bila američka multinacionalna investicijska banka, koju su, 1867. godine, osnovali Abraham Kuhn i njegov šogor, Solomon Loeb. Godine 1875. se tvrtki pridružio i Loebov zet, Jacob Schiff. Majka rabina Eybeschütza je bila članica obitelji Schiff. Dugi niz godina, rani Schiffovi dijelili su vlasništvo nad dvostambenom kućom sa Rothschildima. Među najpoznatijim precima Jacoba Schiffa bio je dayjan iz 18. stoljeća, David Tevele. Schiff je bio i bliski prijatelj rabina Samuela Falka, jednog od misterioznih "tajnih poglavara" iluminatskog slobodnog zidarstva, i koji je postao rabin Velike sinagoge u Londonu.

Ubrzo nakon što je postao partner, Schiff se oženio Loebovom kćeri, Teresom. Felix Warburg, još jedan poznati partner u Kuhn Loebu, oženio se Friedom, kćeri Jacoba Schiffa. Warburzi su također bili sabatska obitelj. Obitelj je dostigla svoj financijski utjecaj tijekom 19. stoljeća, rastom tvrtke "Kuhn, Loeb & Company", sa kojom su bili u bliskoj osobnoj uniji i obiteljskim odnosima.

Međusobni brakovi među njemačko-židovskom elitom bili su uobičajeni. Posljedično, partneri Kuhna i Loeba bili su blisko povezani krvlju i brakom također i sa partnerima "J&W Seligman", "Speyer & Co.", "Goldman, Sachs & Co.", "Lehman Brothers", kao i mnogih drugih istaknutih njemačko-židovskih tvrtki.

"Tata" Warbucks je izmišljeni lik iz stripa. strip Mala sirotica Annie modeliran prema Paulu Warburgu
"Tata" Warbucks je izmišljeni lik iz stripa Mala sirotica Annie modeliran prema Paulu Warburgu

Schiff je na kraju postao vođa Kuhn Loeba. Razvio je tvrtku u drugu najprestižniju investicijsku banku u Sjedinjenim Državama, odmah iza J.P. Morgan & Co. Nakon Američkog građanskog rata, Schiff je počeo financirati velike operacije Robber Barons: Standard Oil Company za Johna D. Rockefellera; željezničkog carstva za Edwarda E. Harrimana; čeličnog carstva za Andrewa Carnegieja. Pod Schiffovim vodstvom, Kuhn Loeb je izrastao u jednu od najutjecajnijih investicijskih banaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, financirajući američke željeznice koje su bile u ekspanziji i tvrtke u rastu, uključujući Western Union i Westinghouse; time su postali glavni rival "J.P. Morgan & Co". Schiff je bio najistaknutiji židovski vođa, od 1880. do 1920. godine, u onome što je kasnije postalo poznato kao "Schiffova era", transformirajući Sjedinjene Države u najjače industrijsko gospodarstvo svijeta.

Rothschildi su, preko svojih agenata Johna Jacoba Astora i Jacoba Schiffa, dali Johnu D. Rockefelleru zadatak neka preuzme kontrolu nad američkom naftnom industrijom. Koristeći vrlo agresivne taktike, kasnije široko kritizirane, Rockefellerov Standard Oil apsorbirao je ili uništio većinu svoje konkurencije, te je postigao gotovo monopol diljem Sjedinjenih Država. Također, 1890. godine, Kongres je donio Shermanov antimonopolski zakon, kojim je zabranio svaku shemu koja predstavlja "ograničenje trgovine". Schiff je nazvao ovu sudsku presudu "destruktivnom" 

"Tata" Warbucks je izmišljeni lik iz stripa "Mala sirotica Annie", modeliranog prema Paulu Warburgu

Kao član uprave National City Bank, banke povezane sa obitelji Rockefeller, Schiff je upoznao i predsjednika ove banke, Jamesa Stillmana, koji je igrao važnu ulogu u financiranju Union Pacifica i drugih željeznica. Pod Schiffovim vodstvom, tijekom 1890-ih, Kuhn Loeb je plasirao na tržište obveznice svake veće američke željeznice. Rastuća infrastruktura je utjelovila ispunjenje kontinentalne "Manifestne sudbine". Godine 1897. je Schiff imao znatan ugled u bankarskim krugovima, te je osigurao financijsku potporu koja je omogućila Harrimanu otkupiti kontrolu nad bankrotiranom Union Pacific Railroad. Schiffova bankarska tvrtka je dogovorila brojne druge transakcije koje su uključivale velike željeznice diljem zemlje, a najznačajnija je Pennsylvania Railroad.

Kao praktičar reformiranog judaizma, Schiff je podržavao cilj cionizma, unatoč tome što se nije u potpunosti slagao sa idejama Theodorea Herzla. Schiff je izrastao u jednog od vodećih američkih židovskih filantropa i vođa, donirajući gotovo svakom većem židovskom cilju, uključujući Židovsko teološko sjemenište Amerike (JTSA) pod utjecajem sabatizma, na čelu kojeg je bio Solomon Schechter, frankist i osnivač Američkog konzervativnog pokreta. Schiff je također podržavao napore za pomoć žrtvama pogroma u Rusiji, pomogao u osnivanju i razvoju Hebrew Union Collegea, Židovskog odjela u Javnoj knjižnici New Yorka i Američkog židovskog odbora (AJC), koji je osnovan 1906. godine. AJC je jedna od najstarijih židovskih zagovaračkih organizacija i, prema The New York Timesu, "općenito se smatra dekanom američkih židovskih organizacija". Godine 1914., kada je profesor emeritus, Joel Spingarn, sa Sveučilišta Columbia postao predsjednikom Nacionalnog udruženja za napredak obojenih ljudi (NAACP), regrutirao je u njihov odbor sabatske židovske vođe, poput Jacoba Schiffa, Jacoba Billikopfa i rabina Stephena Wisea.

Felixov brat, Paul Warburg, inspiracija za "Daddy Warbucks" u crtićima "Annie", oženio se kćerkom Solomona Loeba, Ninom, i postao partner u Kuhn Loebu, 1902. godine. Kuhn Loeb su vodili Felix Warburg i Otto Kahn. Rođen i odrastao u Mannheimu u Njemačkoj, Kahn se preselio u London, gdje je postao britanski državljanin prije odlaska u Sjedinjene Države. Tamo je ostao za stalno i postao konačno partner u tvrtki Kuhn Loeb, 1896. godine, kada je i njegov tast, Abraham Wolff, bio partner. Kahn je cijeli život putovao preko Atlantika, provodeći otprilike trećinu svake godine u inozemstvu, ne samo zbog poslova tvrtke, nego i na promociji umjetnosti. 1910. godine je već bio slavni milijunaš, široko prepoznat kao "Čovjek od čelika i baršuna". Kako je rekla njegova biografkinja, Theresa M. Collins: do Prvog svjetskog rata njegovi napori "sugeriraju krajnji opseg transatlantske integracije. Kahn je postao jedinstveni izaslanik umjetnosti, kapitala i metropolitizma. Postao je predstavnik tržišta svjetskih gradova - ekspanzivne metropolitanske kulture, koja se širila tračnicama željezničkih sustava, žicama novinskih službi, i brodskim putovima Atlantika." 

RMS Lusitania

Kao što je otkriveno u romanu Colina Simpsona "Lusitania", budući je Wilson obećao da će Ameriku držati podalje od Prvog svjetskog rata, trebalo je osigurati potreban izgovor za opravdanje američkog ulaska u rat. Woodrow Wilson, član Okruglog stola pukovnik Edward Mandel House, J.P. Morgan i Winston Churchill su skovali zavjeru za izvođenje operacije pod lažnom zastavom, gdje je putnički brod Lusitania potopljen od strane njemačke podmornice, ubivši 1198 nevinih ljudi. Nijemci su znali da brod prevozi i streljivo, te su stoga potapanje broda smatrali vojnim činom, ali Britanci su inzistirali da je brod prevozio samo civile i opravdavali su vojnu odmazdu.

Prema Richardu Spenceu, autoru knjige "Tajni agent 666: Aleister Crowley, Britanska obavještajna služba i okultno", potapanje Lusitanije, koje je poslužilo kao povod za ulazak Amerike u Drugi svjetski rat, orkestrirano je uz važnu Crowleyjevu pomoć, i u suradnji sa Sir Williamom Wisemanom, 10. baronetom i šefom britanske Tajne obavještajne službe (SIS/MI6) u Washingtonu.  Tijekom Prvog svjetskog rata, Wiseman je djelovao kao veza između Woodrowa Wilsona i britanske vlade. Wiseman i njegov suradnik i kolega špijun, general Julius Klein, bili su blisko povezani sa pukovnikom Mandelom Houseom. Nakon rata, Wiseman će postati sudionik Pariške mirovne konferencije, 1919. godine. Ostao je u SAD-u kao zaposlenik Kuhn Loeba, nakon što ga je osobno regrutirao Crowleyjev prijatelj Otto Kahn, te je služio kao generalni partner od 1929. do 1960. godine. Iako je Wiseman blisko surađivao sa Sjedinjenim Državama, povjerio se Londonu da Amerikanci nikada nisu znali "detalje i opseg naše organizacije", i da to nikada neće saznati. Prema Spenceu: "To je nesumnjivo bilo povezano sa Wisemanovom najpovjerljivijom misijom, kao agenta utjecaja na Wilsonovu administraciju i sa ciljem uvođenja SAD-a u rat." 

Iako je Wiseman porekao da je Crowley radio za britansku obavještajnu službu, izvješće američke vojne obavještajne službe identificiralo ga je kao "zaposlenika britanske vlade". Pokazalo se kako je Ministarstvo pravosuđa bilo svjesno njegovog statusa do 1918. godine, putem "Britanskog savjeta, New York City", koji je imao "potpuna znanja" o Crowleyjevim aktivnostima, te da je "britanska vlada bila potpuno svjesna činjenice da je Crowley bio povezan sa njemačkom propagandom i da je primao novac za pisanje antibritanskih članaka." 

Pod krinkom njemačkog propagandnog agenta i pristaše irske neovisnosti, Crowleyjeva misija je bila prikupljanje obavještajnih podataka o njemačkoj obavještajnoj mreži i irskim neovisnim aktivistima, također i proizvoditi pretjeranu propagandu sa ciljem kompromitiranja njemačkih i irskih ideala. Kao svoju navodnu masku, Crowley je pisao za njemačke fašističke časopise, 'The Fatherland' i 'The International'. Crowleyjeva crna propaganda, proizvedena pod vodstvom admirala Halla, šefa britanske pomorske obavještajne službe, aktivno je poticala njemačku agresivnost. U pisanoj obrani svojih postupaka, objavljeno 1929. godine, Crowley je inzistirao kako ga je, čim je Amerika ušla u rat 1917. godine, američko Ministarstvo pravosuđa zaposlilo kao agenta u uredništvima Fatherlanda i Internationala. U svojim Ispovijestima, Crowley se hvalio kako je "dokazao da je Lusitania ratni brod", u crnom propagandnom članku za pronjemački 'The Fatherland', tekst objavljen nakon potapanja.

Internacional i Fatherland je osnovao George Sylvester Viereck. Viereck je rođen u Njemačkoj 1884. godine, od njemačkog oca i njemačko-američke majke. Njegov otac, Louis Viereck, pridružio se Socijalističkoj radničkoj stranci. Također, Marx i Engels su tvrdili da je Louis bio nezakonito dijete cara Wilhelma I. i njemačke glumice Edwine Viereck, što bi Georgea činilo rođakom cara Wilhelma II. Drugi rođak obitelji Hohenzollern preuzeo je zakonsko očinstvo mladog Louisa. Godine 1896. je Louis Viereck emigrirao u Sjedinjene Države. Njegova supruga Laura i njihov 12-godišnji sin George slijedili su ga 1897. godine.

Viereck se isto zanimao za okultno, te je objavio roman o vampirima, "Kuća vampira" (1907.); jedna od prvih priča o 'psihičkim vampirima', gdje se vampir ne hrani samo krvlju. Viereck je bio poznat i kao pjesnik. Njegove pjesme "Niniva i druge pjesme"  (1907.) su prikazivale iskustva grijeha i spasenja, u seksualnim terminima. U pjesmi "Svijeća i plamen: Pjesme" (1912.) slavio je tri "dara" života: "trbuh, falus i grob". Svjesno oponašajući romantični i dekadentni stil Edgara Allana Poea i Oscara Wildea, naknadno je primijetio: "Dugo sam, i naporno radio da steknem lošu reputaciju." Iako je Crowley opisivao Vierecka kao nekoga tko je sposobnan "probuditi nametljivu odbojnost kod većine ljudi", Crowley ga je volio; također je bio prilično uvjeren u svoj utjecaj na Vierecka. "Do te mjere sam utjecao na Viereckov um", kasnije se Crowley pohvalio, "da je, od relativno razumnih napada na Englesku prešao na najgluplje ekstravagancije, što je rezultiralo time da je objavio najuzaludnije gluposti iz mog pera." 

Godine 1914. je Viereck zamolio Samuela Untermyera da financira The Fatherland. Untermyer, koji se predstavljao kao Nijemac-Amerikanac, zastupao je niz njemačko-američkih pivarskih tvrtki. Nakon izbijanja rata, Untermyer se pridružio drugim njemačkim Amerikancima, koji su sumnjičavo gledali na britansku i francusku propagandu. Konzultirao se sa njemačkim investitorima u Sjedinjenim Državama, čak i pokušao posredovati u dogovoru o predaji New York Suna njemačkim propagandistima. U tim je nastojanjima Untermyer ostavio zapis o interakcijama sa Viereckom. Iako je dogovor sa Sunom propao, stvorio je sumnje u Untermyerovu odanost, nakon što su Sjedinjene Države ušle u rat. Nedovoljno dokaza mu je, na kraju, omogućilo da izbjegne optužbe. Unatoč tome, nakon travnja 1917. godine, oduševljeno je podržao američku stvar. Nije jasno da li je Untermyer pružio financijsku pomoć The Fatherlandu, ali povremeno je pisao članke gdje je osuđivao antinjemačke stavove, nakon 1919. godine. 

Viereck se također dopisivao i sa Felixom Warburgom. Prije 1917. godine, Felix se etablirao unutar njemačko-američke zajednice. Postao je član Njemačko-američke trgovinske komore, Njemačkog društva New Yorka i Germanističkog društva. Nakon američkog ulaska u rat, u travnju 1917. godine, Felix i Paul Warburg su se pridružili mnogim drugim njemačkim Amerikancima, uz potpunu podršku američkim ratnim naporima. Kao član Upravnog odbora Federalnih rezervi, Paul je aktivno promovirao Liberty Bonds. Međutim, 1918. godine, njegovi protivnici u Kongresu i populističke novine su pokušali blokirati njegovu ponovnu nominaciju, pritom ističući njegovu njemačku etničku pripadnost. Kada je Paul nevoljko dao ostavku u Upravnom odboru Federalnih rezervi, Viereck je slučaj prikazao kao najnoviji primjer antinjemačke histerije.

Njemački glavni stožer: general Paul von Hindenburg, Kaiser Wilhelm II., general Erich Friedrich Wilhelm Ludendorff (kasnije prijatelj Aleistera Crowleyja)

Propagandni kabinet

Viereck je održavao blisko osobno prijateljstvo sa Kaiserom Wilhelmom II. i njegovim glavnim generalom, Erich Friedrich Wilhelm Ludendorffom, koji je prvi put stekao slavu tijekom Prvog svjetskog rata zbog svoje središnje uloge u pobjedama njemačke vojske kod Liègea i Tannenberga, 1914. godine. Već u kasnu jesen 1914. godine, Ludendorff, u svojstvu načelnika stožera Istočnog zapovjedništva Carskih vojski, uputio je apel na jidišu, "mojim dragim Židovima u Poljskoj". Suradnik Theodora Herzla, Max Bodenheimer (osnovao Cionističku federaciju Njemačke, ZVFD, zajedno sa nekoliko drugih cionista), otputovao je na Istočno bojište, gdje ga je primio Ludendorff, a kasnije i feldmaršal von Hindenburg. Bodenheimer je o sastanku napisao: "Ludendorff pokazao živo zanimanje za naše napore. Pozdravio je našu namjeru da židovsko stanovništvo obavijestimo o političkoj situaciji i o izgledima za poboljšanje njihovog položaja, u slučaju pobjede sila osovine. Predložili smo mu slanje naših pouzdanih ljudi na okupirano područje kako bi se olakšalo razumijevanje između vojske i Židova." 

U roku od nekoliko tjedana, od objave rata između Engleske i Njemačke, i uz blagoslov Kaisera Wilhelma II., Max Warburg, čelnik MM Warburg banke u Hamburgu, i Bernhard Dernburg, istaknuti njemački bankar, prenijeli su 175 milijuna dolara, u državnim certifikatima, na američko tržište. Jacob Schiff bio je otvoren za pomoć, ali je shvatio da je za odgovarajuća sredstva potrebna suradnja tvrtke J.P. Morgan & Co. Međutim, pro-saveznički Morgan je to odbio. Razočaran njihovom bankarskom misijom, Max se vratio u Njemačku, ali Dernburg je ostao u New Yorku kako bi nadgledao Njemački informativni biro na Broadwayu. Postao je čelnik tajnog njemačkog "Propaganda Kabinett".

Kako je prepričala biografkinja Jacoba Schiffa, Naomi W. Cohen: Viereck, profesor sa Harvarda, Hugo Muensterburg, te semitski znanstvenik, Morris Jastrow, obratili su se Schiffu sa idejama kako pobuditi američke simpatije. Dernburg je bio u bliskoj suradnji sa berlinskim veleposlanikom, grofom Johannom von Bernstorffom, zajedno sa dr. Isaacom Strausom, bio je u bliskom kontaktu sa Schiffom, čak i dok su se bavili otvorenim propagandnim naporima. Straus je radio na antiruskim židovskim imigrantskim masama putem novog časopisa, 'American Jewish Chronicle'. Schiff je skrivao ove aktivnosti, čak i od svojih prijatelja. Bio je dobro svjestan svrhe njemačke misije u Americi, ali je tvrdio (vezano za Strausa) kako je prekinuo sve veze kada je saznao da je ovaj njemački tajni agent, koji se bavi propagandom među Židovima. Sveukupno, Schiffova korespondencija pokazuje kako je imao  suosjećanja prema njihovim naporima. Godine 1914. je Schiff napisao, prijatelju u München, kako američko javno mnijenje "nije toliko naklonjeno Njemačkoj koliko bi svi mi željeli, ali sa grupom prijatelja dajemo sve od sebe da proširimo istinu."

Dernburg je, u bliskoj suradnji sa von Bernstorffom, preuzeo kontrolu nad Njemačkim informativnim uredom na Broadwayu. Ured je bio paravan za tajni Propaganda Kabinett čiji su članovi i izvori bili: Viereck; visoko cijenjeni njemačko-židovsko-američki akademik i učenik Williama Jamesa, Hugo Münsterberg; pisac horor-proze i predani Nietzscheov učenik, Hanns Heinz Ewers; i svi su oni bili intimno upoznati sa Crowleyjem. Prepiska između Ewersa i Otta Kahna pokazala je da je Kahn bio jedan od Ewersovih dugogodišnjih podupiratelja, i to unatoč činjenici što je Ewers bio suradnik ariozofa, Guida von Lista i Lanza von Liebenfelsa.  Studenti okultizma također su bili privučeni njegovim djelima, najviše zbog dugogodišnjeg prijateljstva i prepiske sa Aleisterom Crowleyjem. Ewers je bio predani Nietzscheov učenik i sljedbenik eugeničkog pokreta. Mnogo je putovao na Istok i razvio fascinaciju indoarijskom ezoterijom. Napisao je brojne kratke priče, uglavnom se baveći "pornografijom, krvavim sportom, mučenjem i pogubljenjima". Godine 1913. je Ewers napisao scenarij za "Praškog studenta", nijemi horor film, koji se smatra prvim njemačkim umjetničkim filmom. Priča je labavo zasnovana na kratkoj priči Edgara Allana Poea i Faustu; isto govori o čovjeku koji prodaje svoju dušu vragu.

Ewers je danas uglavnom poznat po svojim horor djelima, posebno trilogija romana o avanturama Franka Brauna, lika kojega je modelirao po uzoru na njega samog. Ewersova prva knjiga, "Čarobnjakov šegrt", bavi se Braunovim pokušajima manipuliranja malim kultom evanđeoskih kršćana, u malom talijanskom planinskom selu, radi vlastite financijske koristi, kao i strašnim rezultatima koji iz toga proizlaze. Braun se vratio 1911. godine u Alraune, i tamo je surađivao u stvaranju ženskog homunkulusa ili androida, oplodnjom prostitutke u laboratoriju, i to sjemenom pogubljenog ubojice. Priča se temeljila na srednjovjekovnom praznovjerju, prema kojemu je humanoidni korijen mandragore nastao od sjemena obješenih muškaraca, ispod vješala. Alkemičari su tvrdili da su obješeni muškarci ejakulirali nakon što bi im se slomio vrat, pa je zemlja apsorbirala njihove posljednje "snage". Sam korijen se koristio u ljubavnim napitcima, dok je njegov plod trebao olakšati trudnoću. Za vještice, koje su "vodile ljubav" sa  korijenom mandragore, govorilo se da imaju potomstvo koje nije imalo osjećaje prave ljubavi i nije imalo dušu. U romanu "Vampyr", 1921. godine, Braun se transformira u stvorenje koje pije krv.

Od 1910-ih nadalje, Ewers je održavao izuzetno popularna predavanja, pod naslovom "Die Religion des Satan" ("Religija Sotone"). Njihov sadržaj je bio gotovo doslovno utemeljen na njemačkoj knjizi Stanisława Przybyszewskog iz 1897. godine, "Die Synagoge des Satan" ("Sinagoga Sotone"), naslovu preuzetom iz Otkrivenja 2:9 i 3:9, i odnosi se na skupinu koja progoni crkvu, "koji kažu da su Židovi, a nisu". Przybyszewski je bio fasciniran filozofijom Nietzschea; sebe je nazivao ​​sotonistom. "Bog Biblije želi tlačiti ljudska bića i ograničiti njihovu slobodnu volju. Ugovorom, Sotona utjelovljuje bezakonje i stvorio je znanost, filozofiju i umjetnost. Ponosno je griješiti u ime Sotone-instinkta, Sotone-prirode, Sotone-radoznalosti i Sotone-strasti". 

Osnovni cilj Kabineta bio je suprotstaviti se savezničkoj propagandi, te se zalagati za njemačku stvar unutar Sjedinjenih Država, sa  fokusom na održanju SAD-a izvan rata. Münsterberg je bio čovjek kojega je Crowley na kraju identificirao kao "mozak sa kojim je trebao raditi, tajnog direktora njemačke propagande". Ewers, Viereck i Münsterberg bili su članovi Schlaraffije, tajnog društva njemačkog govornog područja i brojnim ložama po SAD-u, a koje su britanska i američka obavještajna služba identificirale kao "Tajno njemačko propagandno društvo". Osnovana u Pragu 1859. godine, Schlaraffia je bila "humoristički" red, čiji se članovi rugaju plemstvu, čak i sami sebe proglašavaju vitezovima. Članovi, ili "vitezovi", odijevaju se u halje i svilene kacige, sastaju u dvoranama koje su ispunjene srednjovjekovnim predmetima. Obraćajući se jedni drugima šaljivim titulama, članovi vode sve razgovore na njemačkom. Gustav Mahler i Franz Lehar bili su članovi ove organizacije. Schlaraffia je dijelila svoje članove sa ezoteričnijim skupinama, poput Sat B'haija, jednog od sastavnih redova OTO, kao i Kraljevskog reda Sikha. Izvješće britanske obavještajne službe kaže da je Ewers bio jedan od ključnih "direktora, i u Njemačkoj i u SAD-u".

Untermyer se također sastajao sa Heinrichom Albertom, tajnim savjetnikom njemačke vlade, koji je služio kao Handelsattaché (trgovački ataše) u njemačkom veleposlanstvu u Washingtonu; kasnije je bio zadužen za upravljanje imovinom neprijateljskih stranaca u Njemačkoj. Albert se etablirao u njujorškim uredima Hamburg America Linea, transatlantskog brodarskog poduzeća sa sjedištem u Hamburgu. Koristio je dva vojna atašea njemačkog veleposlanstva u Washingtonu, Franza von Papena (budućeg kancelara Njemačke pod Hitlerom), i pomorskog atašea, Karla Boy-Eda. Do početka Prvog svjetskog rata, Boy-Ed i von Papen izgradili su mrežu tajne službe za špijunažu i sabotažu, koja je djelovala u SAD-u, Kanadi i Meksiku, pod krinkom diplomatskih položaja. Njihova mreža uključivala je: bivšeg njemačkog diplomata i glavnog predstavnika Hamburg-Američke linije, Carla Gottlieba Bünza; konzula Franza Boppa; zaposlenika njemačkog veleposlanstva, Franza von Rintelena; novinara, Horsta von der Goltza; pomoćnika vojnog atašea, Wolfa Waltera von Igela; predstavnika tvrtke Krupp u SAD-u, Hansa Tauschera. Organizirali su kupnju oružja i materijala putem kamufliranih tvrtki, uz osnivanje regionalnih novinskih ureda, prikupljali informacije važne za rat, izdavali lažne putovnice i vize, kršili američke carinske i devizne zakone sa ciljem nanošenja štete svom britanskom neprijatelju. Godine 1915., dvije godine prije nego što je Amerika ušla u rat, otprilike u vrijeme kada je potaknuo Crowleyja neka preuzme mjesto urednika časopisa The Fatherland, Viereck je bio umiješan u zavjeru, zajedno sa Albertom, vrijednu 40.000.000 dolara za sabotažu američkih tvornica. Viereck je bio sa Albertom neposredno prije nego što je potonjemu agent američke tajne službe ukrao aktovku iz njujorškog dizala. U aktovci se nalazio "gigantski plan za vojnu okupaciju Sjedinjenih Država". Njemački vojnici su se trebali iskrcati u New Jerseyju i Meksiku, pod vodstvom njemačke mornarice. Albertov glavni suučesnik je bio kapetan Franz von Papen, njemački vojni ataše, koji će kasnije postati vicekancelar pod Hitlerom. Javno razotkrivanje ove zavjere, poslije kojega je nekoliko tjedana kasnije uslijedilo potapanje Lusitanije, okončalo je Viereckove aktivnosti. Times je tvrdio da je Viereck znao za njemačke planove za potapanje Lusitanije. Međutim, Viereck nikada nije poslan u zatvor zbog svoje uloge u zavjeri. Nakon što je Amerika ušla u rat, Viereck je promijenio naslov časopisa The Fatherland u 'Viereck’s', a kasnije u 'American Monthly', te dodatno promijenio ton zato da bi pokazao odanost američkoj stvari.

Ewers je imao bliski radni odnos sa von Bernstorffom, ponekad ga je čak smatrao i rođakom. Američke vlasti pratile su Ewersa tijekom 1917. i početkom 1918. godine, ali su se suzdržavale, vjerojatno na prijedlog Britanaca. Amerikanci su se konzultirali sa  Normanom Thwaitesom, Wisemanovom desnom rukom, koji je objasnio da je Ewers već neko vrijeme na "britanskoj crnoj listi", ali nisu inzistirali na njegovom uhićenju. Ewers je konačno uhićen 1918. godine, i njegov stan je pretražen. Naknadno izvješće američkih časnika spominje dva pisma pronađena među njegovim papirima. Jedno, od 16. kolovoza 1917. godine, od Otta Kahna, i koje se odnosi na financiranje Ewersovih drama, otkriva kako Kahn jest bio jedan od njegovih dugogodišnjih podupiratelja. Drugo pismo bilo je od Crowleyja. Crowley se aktivno udvarao Ewersu, tražeći od njega neka prevede njegovu gnostičku misu, "središnji ritual" OTO; posao je na kraju pao na osnivača OTO, Theodora Reussa. Na istoj adresi, gdje je bio Crowleyjev stan, nalazio se i  njujorški ured 'The Continental Times', koji je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova prisvojilo kao propagandno sredstvo 1914. godine. Theodor Reuss je čak naveo ovaj njujorški ured novina kao američku adresu za svoj Oriflamme, "službenu" publikaciju OTO. Reuss je također predao Continental Timesu neka ponovno otisnu neke od Crowleyjevih članaka iz The Fatherlanda i The Internationala. Ewers, predstavljajući se kao novinar, davao je materijal novinama.

Prema Crowleyjevoj "Izjavi", koja je pripremljena posebno da bi objasnila prošle aktivnosti američkom Ministarstvu pravosuđa i neupućenim savezničkim vlastima 1917. godine, Otto Kahn ga je osobno savjetovao kako da pristupi britanskim obavještajnim službama u New Yorku. Crowley i Kahn nastavili su svoju suradnju i nakon rata. Godine 1923., kada su novinar Frank Harris i Crowley pokušali kupiti novine 'Paris Telegram', "moj prijatelj Otto Kahn" je bio spreman unaprijed osigurati sredstva za posao. Kada su Crowleyja napali britanski tabloidi, njegov odani sljedbenik, Norman Mudd, pisao je Kahnu 1924. godine, tražeći pisanu potvrdu Crowleyjeve obrane njegovih aktivnosti za Amerikance. Kahn je udovoljio ovom zahtjevu.

Među njegovim brojnim kontaktima i osobnim poznanstvima, Viereck je bio i bliski prijatelj Sigmunda Freuda, kao i poznatog irskog dramatičara, Georgea Bernarda Shawa (člana Fabijanskog društva). Seksolozi Magnus Hirschfeld, Albert Moll i Benjamin,  također su bili Viereckovi prijatelji. Viereck je bio posebno uspješan u intervjuima, od kojih su neki bili sa njegovim osobnim prijateljima, poput Kaisera Wilhelma II. ili Georgea Bernarda Shawa. Sredinom 1920-ih, Viereck je intervjuirao Oswalda Spenglera, Benita Mussolinija, Henryja Forda i Alberta Einsteina. To je vjerojatno isti Viereck kojega Freud spominje kao "novinara, političara, pisca, prilično zgodnog momka", koji ga je opskrbljivao hranom tijekom nestašice u Beču, krajem 1919. godine. Kada je Viereck intervjuirao Einsteina, ovaj mu se povjerio: "Kada sam te upoznao, znao sam da s tobom mogu slobodno razgovarati, bez inhibicija koje otežavaju moj kontakt sa drugima. Nisam te gledao kao Nijemca, niti kao Amerikanca, već kao Židova". Također, intervjuirao je i svog prijatelja Adolfa Hitlera (1923.) i objavio je intervju u vlastitom časopisu, nakon što ga je nekoliko urednika novina odbilo kao nevrijednog vijesti. U to vrijeme je zaključio: "Ako preživi, ​​Hitler će, u dobru ili zlu, sigurno ući u povijest." 

Tijekom 1920-ih, Viereck je pomogao popularizirati stavove svog bliskog prijatelja Sigmunda Freuda. 1923. godine, Viereck je objavio popularno-znanstvenu knjigu, "Pomlađivanje: Kako Steinach pomlađuje ljude", u kojoj raspravlja o "Steinachovoj operaciji". Ova je knjiga privukla Freudovu pozornost, i pitao ga da li bi napisao sličnu knjigu o psihoanalizi. Iste je godine prvi put intervjuirao "Kolumba nesvjesnog", te je izvijestio kako je to bio prvi intervju koji je Freud dao, sa ciljem objašnjavanja psihoanalize javnosti. Viereck je ponovno intervjuirao Freuda godinama kasnije, 1926. godine, na temu antisemitizma. Uključio je intervju u zbirku pod naslovom "Uvidi velikih", koja je objavljena 1930. godine. 

Viereck, koji je 1920-ih objavio vlastitu popularnu knjigu o frojdovskoj psihoanalizi, postao je i blizak prijatelj sa Nikolom Teslom; s njim je razgovarao o svom psihološkom slomu. Još uvijek fasciniran erotikom, Viereck se pridružio pjesniku Paulu Eldridgeu u trilogiji egzotičnih fantastičnih romana, "Lutajući Židov: Moje prve dvije tisuće godina: Autobiografija lutajućeg Židova" (1929.); "Saloma, Lutajuća Židovka: Moje prve dvije tisuće godina ljubavi"; (1930.) i "Nepobjedivi Adam" (1932.). Lutajućeg Židova pripovijeda mitski lik iz naslova, dok je pod hipnozom pod skrbi psihoanalitičara ponovno proživljava protekle dvije tisuće godina. Knjiga je postala bestseler, doživjela je 12 američkih izdanja i mnogo prijevoda. Thomas Mann smatrao je knjigu "smjelom i veličanstvenom". 'Chicago Tribune' pohvalio ju je, jer se približava "ljepoti Grka". Kada je cenzurirana u Irskoj, pjesnik W.B. Yeats je  stao u Viereckovu obranu. Članak u časopisu 'The World', iz 1930. godine, slavi "Povratak Georgea S. Vierecka", govoreći o tome da "američka poezija svoje oslobađanje u estetskoj slobodi ima zahvaliti Georgeu Sylvesteru Vierecku više nego ikome drugome, sa  mogućom iznimkom Ezre Pounda."