Sinarhija (3. dio)

Davidova zvijezda

Glavno postignuće Prvog svjetskog rata bilo je oslobađanje zemlje Palestine od osmanske kontrole, što je doprinijelo uspostavljanju Države Izrael, dugogodišnjem cilju cionista. Prvi svjetski rat bio je (između svega ostaloga) neposredno izazvan atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franza Ferdinanda, u Sarajevu, 28. lipnja 1914. godine. Tri glavna atentatora bili su Gavrilo Princip i dvojica njegovih prijatelja, svi članovi nacionalističke skupine zvane Red Crne Ruke, tajnog društva osnovanog 1911. godine, kao Savez smrti za borbu za oslobođenje Srbije. Pečat reda bila je stisnuta šaka koja drži lubanju i prekrižene kosti, pored noža, bombe i boce sa otrovom. Upletenost Rusa je navodno otkrivena kada je ruski vojni ataše u Beogradu dao tajnu uplatu od osam tisuća rubalja vođi Crne Ruke. Nalog je očito bio popraćen obećanjem cara Nikole II., viteza Reda zlatnog runa, kako će podržati Srbiju u slučaju izbijanja rata između Rusije i Austro-Ugarske. Također se pričalo da su se predstavnici Crne ruke sastali sa nekoliko članova francuskog Velikog Orijenta, u hotelu St. Jerome u Toulouseu, u siječnju te godine. Jedna od tema o kojoj se navodno raspravljalo bilo je ubojstvo cara Franje Josipa i nadvojvode Ferdinanda.

Cionistički pokret osnovao je Theodor Herzl, bivši član njemačkog nacionalističkog Burschenschafta (bratstva) Albia. Anticionistički rabini, i drugi židovski protivnici cionizma, često pogrdno uspoređivali Herzla sa Shabbetaijem Zevijem, koji se 1666. godine proglasio Mesijom. Sabatejski utjecaji na cionistički pokret pokazuju se u njegovom odbacivanju židovskog zakona, a istovremeno se pridržavaju očekivanja Mesije, čijim dolaskom će se pokrenuti povratak svih Židova, raspršenih po dijaspori, u Obećanu zemlju. U djelu "Herzlova slika i mesijanska ideja", Arthur Kamczycki je objasnio kako se "cionizam, od samog početka,  protivio konzervativnom rabinstvu i religioznom židovstvu, općenito". Prema ortodoksnom tumačenju: obnova Siona od strane Mesije nije mogla biti ostvarena kroz čovjeka čija bi djela bila podložna Božjoj volji. Osim toga, pokušaji procjene vremena Mesijinog dolaska smatrani su bogohuljenjem. Herzl, koji je bio svjestan svih ovih neskladnosti, izjavio je: "Ortodoksija treba shvatiti da ne postoji proturječje između Božje volje i cionističkog pokušaja da se sudbina uhvati u svoje ruke." 

Nakon Prvog svjetskog rata, britanska vlada je prepustila teritorij Palestine za cionističku kolonizaciju, što je i navedeno u Balfourovoj deklaraciji, koju je napisao Lord Balfour (uz Weizmannovu pomoć) Walteru Rothschildu, 2. barunu Rothschildu, koji je naslijedio titulu baruna od svog oca, Nathana "Nattyja" Rothschilda, glave engleske grane obitelji koju je osnovao njegov otac, Nathan Mayer Rothschild. Prije nego što su položili svoje nade u Britaniju, njemački cionisti prvo su se okrenuli Njemačkoj, nadajući se da će im njemački imperijalizam osigurati protektorat u Palestini za židovsko naseljavanje. Herzl je prvo pokušao regrutirati njemačkog cara Wilhelma II. neka utječe na Abdul Hamida II., svog kolegu viteza iz Reda zlatnog runa, da ozbiljno razmotri prijedloge cionista. U Istanbulu se, 1896. godine, uz pomoć grofa Philipa Michaela von Nevlinskog, poljskog emigranta sa političkim kontaktima na osmanskom dvoru, Herzl pokušao sastati sa osmanskim sultanom Abdul Hamidom II., zato da bi mu izravno predstavio svoj prijedlog o židovskoj državi. Nije uspio dobiti audijenciju, ali je uspio posjetiti niz visokopozicioniranih pojedinaca, uključujući i velikog vezira.

Bankar i političar, Nathan “Natty” Rothschild, 1. baron Rothschild (1840.–1915.) i njegov brat, Leopold de Rothschild (1845.–1917.)

Nakon što nije uspio dobiti podršku Kaisera ili Sultana, Herzl se 1900. godine okrenuo Velikoj Britaniji i pridružio se  probritanskoj cionističkoj frakciji, koju će ubrzo predvoditi Chaim Weizmann (1874.–1952.), predsjednik Svjetske cionističke organizacije (WZO), koji je također pomogao u izradi Balfourove deklaracije, a kasnije je bio i prvi predsjednik Izraela. Weizmann je bio veliki Nietzscheov štovatelj, slao je Nietzscheove knjige svojoj supruzi, dodajući komentar u pismu: "Ovo je najbolja i najfinija stvar koju ti mogu poslati." U to vrijeme je Prvi svjetski rat nazivan "Nietzsche u akciji" ili "Euro-Nietzscheov (ili "Anglo-Nietzscheov) rat". Do Prvog svjetskog rata, Nietzsche je postao inspiracija i za desničarski njemački militarizam i za ljevičarsku politiku. Tijekom Dreyfusove afere, francuska antisemitska desnica također je židovske i ljevičarske intelektualce (koji su branili Dreyfusa) nazivala "Nietzscheovcima". Njegov je rad imao izrazitu privlačnost za mnoge cionističke mislioce početkom 20.  stoljeća, a najznačajniji su bili: Ahad Ha'am, Hillel Zeitlin, Micha Josef Berdyczewski, A.D. Gordon i Martin Buber, koji su toliko  uzdizali Nietzschea da bi ga nazivali "stvarateljem" i "emisarom života".

U svjetlu pogroma u Rusiji i Dreyfusove afere u Francuskoj, Herzl je tvrdio da je najbolji način za izbjegavanje antisemitizma u Europi stvaranje neovisne židovske države. Prvo napisano kao pamflet i objavljeno 1896. godine, Herzlov "Der Judenstaat"  ("Židovska država") smatra se jednim od najvažnijih tekstova ranog cionizma. Herzl je tvrdio da židovski narod treba napustiti Europu i otići u Palestinu, kao jedinu priliku da izbjegne antisemitizam, slobodno izrazi svoju kulturu, i nesmetano prakticira svoju religiju. Herzlove ambicije odražavale su se u sličnom zaključku, koji je u "Rimu i Jeruzalemu" (1862.) izveo Moses Hess (inače je Karla Marxa podučavao komunizmu). Herzla su inspirirali i Spinoza i Moses Hess. Herzlov dnevnički zapis: "Dakle, bio sam očaran i oduševljen njime [Mosesom Hessom]. Kakav uzvišen, plemenit duh. Sve što smo pokušali već je napisao... Judaizam nije stvorio veći um od Spinoze do ovog zaboravljenog, izblijedjelog Mosesa Hessa!" Herzl je završio svoj dnevnički zapis zdravicom B'nai B'ritha: "Fiducit!"

Herzlova knjiga imala je podnaslov "Versuch einer modernen Lösung der Judenfrage" ("Prijedlog modernog rješenja za židovsko pitanje"), izvorno je imala naslov "Obraćanje Rothschildima", jer je ovo Herzl planirao održati kao govor obitelji Rothschild. Herzl se obratio plemstvu židovske Engleske: Rothschildima, Sir Samuelu Montaguu, kasnijem ministru kabineta, glavnim rabinima  Francuske i Beča, kao i željezničkom magnatu, barunu Hirschu. U pripremnim bilješkama za svoj apel židovskom filantropu barunu Hirschu kako bi osigurao židovsku državu, Herzl je svoj zahtjev zaključio riječima "Čast, sloboda, domovina", starim motom Društva Albia. 1896. godine je otputovao u Pariz kako bi se sastao sa barunom Edmondom de Rothschildom, sinom Jamesa Mayera de Rothschilda, osnivača francuske grane dinastije Rothschild. Edmond je bio poznati dobrotvor i pokrovitelj novog naselja u Palestini. Baron je odbio Herzlov zahtjev za prikupljanje novca za ostvarenje plana, smatrajući da to ugrožava Židove u dijaspori. Također je smatrao da bi to ugrozilo i njegova vlastita naselja. Ipak, baron je postao snažan pristaša cionizma i njegove velike donacije pružile su značajnu podršku pokretu, tijekom njegovih ranih godina, što je pomoglo u uspostavljanju Države Izrael.

Međutim, Herzl je odlučio djelovati sam, bez pomoći bogatih Židova. Godine 1897., uz znatne osobne troškove, Herzl je osnovao cionističke novine 'Die Welt' u Beču i isplanirao Prvi cionistički kongres u Baselu. Izabran je za predsjednika Kongresa, dužnost koju je obnašao do svoje smrti, 1904. godine. Nakon kongresa je započeo niz diplomatskih inicijativa za podršku izgradnje židovske države. U nekoliko ga je navrata primio Wilhelm II. 1899. godine je prisustvovao Haaškoj mirovnoj konferenciji, koju je sazvao car Nikola II., i tamo je Herzla intervjuirao glavni organizator, novinar W.T. Stead, prijatelj Blavatsky, Annie Besant i uključen u okultni krug oko Papusa, koji su bili odgovorni za krivotvorinu Sionskih protokola.

Theodor Herzl na bijelom magarcu u Jeruzalemu, evocirajući ikonografsku tradiciju prikaza Mesije kao čovjek na bijelom konju, mazgi ili magarcu, obično pri ulasku u grad.

Tijekom dvotjednog putovanja u Italiju, 1904. godine, Herzl se sastao sa papom Pijem X., kako bi dobio njegovu podršku za ostvarenje cilja cionizma. Sastanak se dogodio dva dana nakon što se Herzl sastao sa Viktorom Emanuelom III. od Italije, unukom Viktora Emanuela II. (koji je postao kralj ujedinjene Italije sudjelovanjem u zavjeri karbonara, na čelu sa Giuseppeom Mazzinijem). Osim što je pokazao interes za cionistički pokret, Viktor Emanuel III. otkrio je da je jedan od njegovih predaka bio suučesnik u zavjeri lažnog Mesije, Šabataja Zevija. Kada je kralj pitao Herzla ima li još Židova koji očekuju Mesiju, Herzl ga je uvjerio: "Naravno, Vaše Veličanstvo, među vjerskim krugovima. U našim vlastitim, sveučilišno obrazovanim i prosvijećenim slojevima, takva misao ne postoji, naš pokret ima čisto nacionalni karakter." Herzl je spomenuo kralju da tijekom posjeta Jeruzalemu nije želio koristiti bijelog konja, mazgu ili magarca, zato da bi izbjegao evociranje ikonografske tradicije Mesije, koji se često prikazuje kao čovjek na bijelom konju, mazgi ili magarcu, i obično ulazi u grad. Ipak, u Središnjem cionističkom arhivu u Jeruzalemu, nalaze se dvije fotografije koje prikazuju Herzla kako jaše na bijelom magarcu, u Jeruzalemu.

Nekoliko mjeseci prije susreta s Viktorom Emanuelom III., Herzla je upozorio dr. Joseph Samuel Bloch, urednik 'Österreichische Wochenschrift', kako će ga svi Židovi odbaciti ako se predstavi kao Mesija. Umjesto toga, rekao je Herzlu: "Mesija mora ostati prikrivena, skrivena figura." Ipak, u djelu "Theodor Herzl: Između mita i mesijanizma", Robert S. Wistrichin je istaknuo: "Ipak, njegovi dnevnici svjedoče da je, od lipnja 1895. godine (kada se obično datira njegovo cionističko preobraćenje), rasla njegova znatiželja, pa čak i osjećaj afiniteta sa Šabatajem Zevijem." Herzl je u dnevničkom zapisu, iz ožujka 1896. godine napisao: "Razlika između mene i Šabataja Zevija, ili načina na koji ga doživljavam... jest u tome što je Zevi postao toliko velik da se izjednačio sa velikanima ovog svijeta, dok ja pripadam malima ovog svijeta." U Herzlovom utopijskom romanu, "Stara-nova zemlja" (1902.), protagonistima se daje izbor dok provode večer na kazališnoj predstavi, žele li dramu o Mojsiju ili operu o Zeviju, te oni biraju operu. Protagonist romana,  David Littwak, dok gleda operu, objašnjava uspjeh lažnih vođa:

"Nije bilo da su ljudi vjerovali onome što su im ti šarlatani govorili, već obrnuto - govorili su im ono u što su htjeli vjerovati. Zadovoljili su duboku čežnju. To je to. Čežnja rađa Mesiju. Morate se sjetiti kakva su to bijedna mračna doba bila, vremena Sabataja i njemu sličnih. Naši ljudi još nisu bili u stanju procijeniti vlastitu snagu, pa su bili fascinirani čarolijom koju su ti ljudi bacili na njih. Tek kasnije, krajem 19. stoljeća, kada su svi ostali civilizirani narodi već stekli svoj nacionalni ponos i djelovali u skladu s tim - tek tada je naš narod, izopćenik među narodima, shvatio da ne može očekivati ​​ništa od fantastičnih čudotvoraca, već sve od vlastite snage."

Stranica segulota u srednjovjekovnom kabalističkom grimoriju (Sefer Raziel HaMalakh, 13. stoljeće)

Prema Geršomu Scholemu, a kasnije i Jacqueline Rose, kako je navedeno u djelu "Pitanje Siona", cionizam jest proizašao iz šabateizma. Herzlovi apeli najbolje su prošli kod Israela Zangwilla i Maxa Nordaua, suosnivača Svjetske cionističke organizacije (WZO), na Prvom cionističkom kongresu u Baselu. Zangwill, koji je zaradio nadimak "Dickens geta", napisao je međunarodno uspješan roman "Djeca geta: Studija neobičnog naroda" (1892.). Također, Zangwillov "Sanjari geta" (1898.) sastoji se od niza skica, koje su utemeljene na životima povijesnih osoba, uključujući: Benjamina Disraelija, Heinricha Heinea, Ferdinanda Lassallea, Spinozu, te sjajan prikaz misije Šabetaija Zevija.

Šesterokraka Davidova zvijezda postala je simbolom za svjetsku cionističku zajednicu, nakon što je odabrana kao središnji simbol na zastavi, na Prvom cionističkom kongresu, 1897. godine. Moderna tumačenja pripisuju upotrebu simbola utjecaju Zohara, i to preko Isaaca Lurije, koji ga je poistovjetio sa "Prvobitnim čovjekom i svijetom emanacija". Međutim, kako je Scholem istaknuo, šesterokraka zvijezda nije pravi židovski simbol, već magični talisman, povezan je sa magijom praktične Kabale, poznato i kao Salomonov pečat. Najranija identifikacija ovog simbola sa Davidom nalazi se u 'Knjizi želja', koja je tumačenje 70  magičnih imena Metatrona, Princa Božanske Prisutnosti, od strane Eleazara iz Wormsa, ili jednog od njegovih učenika. Do 17.  stoljeća, petokraki pentagram i šesterokrake zvijezde, nazivane su jednim imenom - "Solomonov pečat". Ali, postupno, vremenom, Davidova zvijezda postaje isključivo šesterokraka zvijezda. Službena upotreba Davidove zvijezde počinje u Pragu, odatle se proširila na Moravsku i Austriju. Upravo je pod utjecajem kripto-sabatskog rabina, Jonathana Eybeschütza, Davidova zvijezda konačno postala mesijanski simbol. U 19. stoljeću, novo emancipirani Židovi tražili su jedinstveni simbol za svoju identifikaciju, te su odabrali Davidovu zvijezdu zbog nedostatka specifično religijskih konotacija, i simbol je široko prihvaćen.

"Nevoljni otac američkog cionizma" je bio profesor sa Columbije, Richard Gottheil. Otac, Gustav Gottheil, postao je glavni rabin i jedan od najutjecajnijih, najpoznatijih i kontroverznih vođa reformnog judaizma u Americi (sabatejskog pokreta). 1897. godine je bio najistaknutiji Amerikanac koji je prisustvovao prvom cionističkom kongresu u Baselu. Iste godine, Richard Gottheil osnovao je Federaciju američkih cionističkih društava New Yorka (FAZ), spoj židovskih društava koja su sva podržavala baselski program Prvog cionističkog kongresa. FAZ je osnovao 'The Maccabean', prvi cionistički časopis na engleskom jeziku, koji je uređivao Louis Lipsky (kasnije će postati glas Cionističke organizacije Amerike). Od 1898. do 1904. godine je Gottheil bio predsjednik Američke federacije cionista i surađivao je sa Stephenom S. Wiseom, tajnikom FAZ-a. Helen Rawlinson, u svojoj knjizi "Stranac na zabavi",  prepričava seksualni susret, i opisuje kako je Wise imao spolne odnose s njom u svom uredu za konferencijskim stolom, gdje je ona citirala stih iz Psalama, koji su sabatci činili kada su imali spolni odnos. Gottheil je na cionističkom kongresu uspostavio bliske odnose sa Theodorom Herzlom i Maxom Nordauom. Rabin Wise prisustvovao je kongresu kao američki dopisnik za 'New York Journal', Williama Randolpha Hearsta. 

Herzl je preporučio Gottheilu neka zaposli Jacoba de De Haasa, tajnika Prvog cionističkog kongresa, koji je i postao novi tajnik FAZ-a. De Haas se sprijateljio sa kasnijim sucem Vrhovnog suda SAD-a, Louisom Dembitzom Brandeisom, kojega upoznaje sa  Herzlovim idejama i idealima cionizma; on će kasnije pomoći Chaimu Weizmannu u formuliranju Balfourove deklaracije. Brandeis je pripadao frankističkoj obitelji, potomak je Esther Frankel, tete rabina Zechariasa Frankela, sabatista i intelektualnog začetnika konzervativnog judaizma. Brandeis će, sve do 1912. godine, voditi FAZ i Američki cionistički pokret. Bio je na čelu svjetskog cionizma u momentu kada je rat prisilio pokret preseliti svoje sjedište iz Berlina u New York. Pod Brandeisovim vodstvom, američki cionistički pokret narastao je sa 10.000 članova na preko 200.000 članova, do 1920. godine.

Također, Brandeis je poticao Felixa Frankfurtera neka se više uključi u cionistički pokret. Frankfurter je od svoje majke naslijedio portret kćeri Jacoba Franka, Eve, što je tradicija među sabatejcima. Tijekom Prvog svjetskog rata, Frankfurter je bio glavni sudac. Nakon rata pomogao je u osnivanju Američke unije za građanske slobode, i vratio se na svoje mjesto profesora na Pravnom fakultetu Harvard. Bio je prijatelj i savjetnik predsjednika Franklina D. Roosevelta, koji ga je imenovao u Vrhovni sud, gdje je služio od 1939. do 1962. godine. Prema Frankfurteru: "Pravi vladari u Washingtonu su nevidljivi i svoju moć vrše iza kulisa". 

Brandeis, Frankfurter, Wise i drugi, postavili su temelje za demokratski izabranu nacionalnu organizaciju "vatrenih cionističkih" Židova, "kako bi predstavljali Židove kao skupinu, a ne kao pojedince". 1918. godine, nakon nacionalnih izbora, ova židovska zajednica sazvala je prvi Američki židovski kongres (AJC). Rabin Stephen S. Wise, Felix Frankfurter, Louis Brandeis i drugi pridružili su se kako bi postavili temelje za nacionalnu demokratsku organizaciju židovskih vođa iz cijele zemlje, za jednaka prava za sve Amerikance bez obzira na rasu, vjeru ili nacionalno podrijetlo. Rabin Wise ostao je predsjednik i glavni glasnogovornik AJC-a, sve  do svoje smrti 1949. godine. 

Dispenzacionalizam

Važno u iskorištavanju Britanije za ostvarenje svoje ambicije, cionizam je iskoristio sabatejski milenarizam, izraženo kroz  tumačenja Posljednjih vremena, poznato kao dispenzacionalizam. Razvio se iz evanđeoskog kršćanstva i pridonio nastanku kršćanskog cionizma. Podrijetlo evanđelista možemo pratiti do 1738. godine, a razni teološki pravci doprinijeli su njegovom osnivanju, uključujući: engleski metodizam, Moravsku crkvu grofa Zinzendorfa i njemački luteranski pijetizam. Osim što je utjecala na vođe i glavne figure evanđeličkog protestantskog pokreta, poput engleskih puritanaca Johna Wesleyja, Georgea Whitefielda i Jonathana Edwardsa - Moravska crkva bila je odgovorna i za drugu evanđeličku sektu, Plymouth Brethren, istu sektu u kojoj je odrastao Aleister Crowley.

John Nelson Darby, jedna od utjecajnih osoba Plymouth Brethrena, osmislio je sustav dispenzacionalizma, koji je uključen u razvoj modernog evangelizma i koji je odražavao milenarističke težnje sabateizma. Kao nagovještaj svog kripto-judaizma, kršćanski dispenzacionalisti ponekad prihvaćaju ono što neki kritičari pogrdno nazivaju "judeofilijom", tj. podršku državi Izrael, obilježavanje tradicionalnih židovskih blagdana i prakticiranje tradicionalnih židovskih vjerskih rituala. Dispenzacionalistička uvjerenja su, u prvom planu, kršćanskog cionizma i dijeli potpuno iste ambicije sa cionistima, ali, prema njima: kada Bog ispuni svoja obećanja izraelskom narodu, budući svijet će rezultirati tisućljetnim kraljevstvom i Trećim hramom gdje će Krist, po svom povratku, vladati svijetom iz Jeruzalema tisuću godina.

Većina britanskih restauratorista, sa početka 19. stoljeća, poput Charlesa Simeona, bili su postmilenijalci u eshatologiji, točnije  tumačenju 20. poglavlja Knjige Otkrivenja, koje Kristov drugi dolazak vidi nakon Milenija. Godine 1809., vodeći evangelički anglikanci, poput Simeona i Williama Wilberforcea, koji su željeli promicati kršćanstvo među Židovima, osnovali su Londonsko društvo za promicanje kršćanstva među Židovima. Rad društva započeo je među siromašnim židovskim imigrantima u East Endu u Londonu, ubrzo se proširio na Europu, Južnu Ameriku, Afriku i Palestinu. Podržalo je stvaranje mjesta anglikanskog biskupa u Jeruzalemu (1841.), a prvi nositelj te dužnosti bio je Michael Solomon Alexander, bivši rabin, koji se preobratio na kršćanstvo. Protestantska biskupija u Jeruzalemu osnovana je iste godine. Tada su britanska i pruska vlada, kao i Crkva Engleske i Evanđeoska crkva u Pruskoj, sklopile jedinstveni sporazum. Pruska unija crkava bila je glavno protestantsko crkveno tijelo, nastalo 1817. godine, nizom dekreta Frederika Vilima III. od Pruske koji su ujedinili luteranske i reformirane denominacije u Pruskoj. Upravo su s Ediktom o emancipaciji, iz 1812. godine, Židovi na pruskom teritoriju uspjeli dobiti jednaka prava od Fridrika Vilima III.

Pruska unija crkava postala je najveća neovisna vjerska organizacija u Njemačkom Carstvu, a kasnije i u Weimarskoj Njemačkoj. Otac Karla Marxa, Heinrich Marx, preobratio se iz judaizma kako bi se pridružio državnoj Evanđeoskoj crkvi Pruske, uzevši njemačko ime Heinrich umjesto jidiš imena, Herschel. Godine 1816., u dobi od sedam godina, unuk člana Iluminata Mosesa Mendelssohna, skladatelj Felix Mendelssohn, kršten je sa svojim bratom i sestrama na kućnoj ceremoniji, od strane Johanna Jakoba Stegemanna, svećenika Evanđeoske kongregacije berlinske Jeruzalemske crkve i Nove crkve. Iako je Mendelssohn bio konformistički kršćanin, kao član Reformirane crkve, bio je svjestan i ponosan na svoje židovsko podrijetlo, a posebno na svoju vezu sa svojim djedom Mosesom. Mendelssohn je prihvatio vodeću poziciju glavnog glazbenog direktora u katedrali u Belinu, središnjoj instituciji Pruske unionističke crkve, te je skladao brojne glazbene komade za korištenje u bogoslužju.

Godine 1844., George Bush, profesor hebrejskog na Sveučilištu u New Yorku, kao i predak budućih predsjednika Bush, objavio je knjigu "Dolina vizije ili oživljene suhe kosti Izraela", gdje je pozvao na "uzdizanje" Židova "na rang časnog ugleda među narodima zemlje", dopuštanjem njihovog povratka u zemlju Izrael, gdje bi se većina preobratila na kršćanstvo. To bi, prema Bushu, koristilo ne samo Židovima, već cijelom čovječanstvu, stvarajući "komunikaciju" između čovječanstva i Boga. "Bljesnuti će u ozloglašenosti...Bljesnuti će sjajnom demonstracijom istine svim plemenima i jezicima."

1898. godine dodijeljen mu je masonski stupanj u 'Solomonovoj pećini' (Sedekijina špilja), ispod Brda hrama u Jeruzalemu

Quatuor Coronati

Kada je Wilberforce umro, 1833. godine, jedan od onih koji su prisustvovali njegovom sprovodu bio je i Lord Shaftesbury, jedan od prvih vodećih kršćanskih cionista. Shaftesbury je bio član Canterburyjske udruge, kao i dvojica Wilberforceovih sinova, Samuel i Robert. Lewisa Carrola, autora "Alise u zemlji čudesa", zaredio je Samuel Wilberforce, tadašnji biskup Oxforda. Shaftesbury se, 1830. godine, oženio Lady Emily Caroline Catherine Frances Cowper, koja je vjerojatno bila biološka kći Lorda Palmerstona (kasnije je on bio njen službeni očuh). Shaftesbury je bio rani zagovornik vraćanja Židova u Svetu zemlju, dajući prvi prijedlog kao važnog i cijenjenog političara za preseljenje Židova u Palestinu.

Godine 1875., Shaftesbury je, na godišnjoj skupštini Fonda za istraživanje Palestine (PEF), koji su sponzorirali prvu masonsku ložu u Palestini, rekao: "Tamo imamo zemlju koja vrvi plodnošću i bogata je poviješću, ali gotovo bez stanovnika - zemlju bez naroda, i pogledajte! razasuto po svijetu, imamo narod bez zemlje“. To je bila jedna od najranijih upotreba fraze: "Zemlja bez naroda za narod bez zemlje", izrečeno od strane istaknutog političara, koju su kasnije naširoko iskoristili cionisti.

PEF je bio povezan sa Ložom Quatuor Coronati (QC), masonskom ložom u Londonu, povezanom sa masonskim istraživanjima, 'Zlatnom zorom', ali i ubojstvima Jacka Trbosjeka. PEF je osnovan 1865. godine, ubrzo nakon završetka Ordnance Survey of Jerusalem, i najstarija je poznata organizacija na svijetu stvorena posebno za proučavanje regije Palestine. Ordnance Survey, prvo znanstveno mapiranje Jeruzalema, proveo je Charles William Wilson, časnik Kraljevskog inženjerijskog korpusa britanske vojske, uz odobrenje državnog tajnika za rat, Georgea Robinsona, 1. markiza od Ripona. Lord Ripon bio je slobodni zidar, služio je kao pokrajinski veliki majstor Zapadnog jahanja i zamjenik velikog majstora Ujedinjene velike lože Engleske (1861.-1869.), a na kraju kao veliki majstor (1870.-1874.). Godine 1874., Wilson je postao članom Kraljevskog društva.

Godine 1867. je najveću ekspediciju PEF-a predvodio general, Sir Charles Warren, zajedno sa kapetanom Wilsonom i timom kraljevskih inženjera. Oni su 1867. godine otkrili navodne templarske tunele ispod drevnog Jeruzalemskog hrama. Warren je svoje otkriće nazvao "Masonska dvorana". Warren je također podržavao donošenje slobodnog zidarstva u Svetu zemlju. Članovi PEF-a bili su uključeni u prvi masonski sastanak u Palestini, održan 07. svibnja 1873. godine, u špilji poznatoj kao Solomonovi kamenolomi.

Warren jest bio osnivač i majstor lože Quatuor Coronati (QC), osnovane 1886. godine, koja se sastaje u Freemasons Hallu u Londonu. Vlč. A.F.A. Woodford, suosnivač lože QC, bio je veliki kapelan Ujedinjene velike lože. Legendarni 'šifrirani rukopis' Zlatne zore bio je u Woodfordovom posjedu. 1887. godine ga predaje svom prijatelju, Wynnu Westcottu, što je rezultiralo osnivanjem Zlatne zore. Još jedan osnivač QC-a, Robert Freke Gould, iniciran je u loži Gibraltar 1857. godine. Na mjestu časnog majstora naslijedio ga je George Francis Irwin. Upravo je na Gibraltaru Irwin prvi put upoznao Warrena, koji je tamo iniciran 1859. godine. Gould se također prisjetio da je Warren imao veliko poštovanje prema Irwinu, i kao slobodnom zidaru, i kao vojniku. Šogor Annie Besant, Sir Walter Besant, bio je entuzijastični slobodni zidar, postavši treći okružni veliki majstor Istočnog arhipelaga u Singapuru, jedan od osnivača lože QC i vršitelj dužnosti tajnika PEF-a, između 1868. i 1887. godine. Među glavnim romanima Waltera Besanta bilo je "Sve na vrtnom sajmu". Pritom mu je Rudyard Kipling, u romanu "Nešto od sebe", pripisao zasluge za inspiraciju, te savjetovao neka napusti Indiju i napravi karijeru pisca. Walter Besant je također suautor romana "Redovnici iz Theleme", zajedno sa Jamesom Riceom. Godine 1883. je proglašen vitezom pravde Reda sv. Ivana Jeruzalemskog; 1884. godine je izabran za člana Kraljevskog društva.

Važan član PEF-a bio je feldmaršal Lord Kitchener. Za njega je Lanz von Liebenfels tvrdio da je član njegovog Reda Novih templara (ONT), kao i redovni čitatelj njegovog antisemitskog časopisa 'Ostara'. Unatoč tome, Kitchener je bio i bliski prijatelj Alfreda de Rothschilda, kojeg je kao dijete podučavao osobni tajnik Karla Marxa, Wilhelm Pieper. Kitchener je, 1871. godine,  imenovan u Kraljevske inženjere. 1874. godine ga je PEF rasporedio na kartografsko snimanje Svete zemlje. Kitcheneru se pripisuju zasluge za pobjedu u bitci kod Omdurmana, protiv Abdullaha al-Taashija (1898.), nasljednika samoproglašenog "Mahdija", Muhammada Ahmada, i osiguranje britanske kontrole nad Sudanom. Kao načelnik glavnog stožera u Drugom burskom ratu, Kitchener je stekao slavu, posebno zbog politike spaljene zemlje protiv Bura i širenja logora za interniranje lorda Robertsa. Nakon mandata vrhovnog zapovjednika u Indiji, Kitchener se vratio u Egipat kao britanski agent i generalni konzul (de facto administrator). Dok je bio u Egiptu, Kitchener je iniciran u slobodno zidarstvo (1883.) u talijanskoj loži La Concordia br. 1226. Godine 1899. je imenovan prvim okružnim velikim majstorom Okružne velike lože Egipta i Sudana, koja je bila pod Ujedinjenom velikom ložom Engleske. Kitchener je kasnije odigrao središnju ulogu u ranom dijelu Prvog svjetskog rata.

Ubojstva Jacka Trbosjeka dogodila su se u pretežno židovskoj četvrti Whitechapel, blizu zgrada Rothschild, a zataškao ih je kapetan Warren iz Fonda za istraživanje Palestine.

Jack Trbosjek

Od 1886. do 1888. Warren je bio šef londonske metropolitanske policije, tijekom ubojstava Jacka Trbosjeka. Jack Trbosjek je neidentificirani serijski ubojica, aktivan u uglavnom siromašnim područjima u/oko londonske četvrti Whitechapel, 1888. godine. Sva ubojstva dogodila su se unutar nekoliko ulica, kasno noću ili rano ujutro. Žrtve su bile žene kojima su prerezani grkljani. U četiri slučaja, njihova tijela su bila osakaćena, ili čak izvađeni dijelovi tijela. Vađenje unutarnjih organa kod tri žrtve je dovelo do suvremenih pretpostavki kako je "ubojica pokazao znatno anatomsko znanje, što bi, čini se, ukazivalo na to da je bio mesar ili kirurg". Pet žrtava - Mary Ann Nichols, Annie Chapman, Elizabeth Stride, Catherine Eddowes i Mary Jane Kelly - čija su se ubojstva dogodila između 31. kolovoza i 9. studenog 1888. godine, poznate su kao "kanonska petorka". 

Prema autoru Stephenu Seniseu, u knjizi "Jewbaiter Jack The Ripper: New Evidence & Theory", nije slučajno što se za zloglasni i neriješeni britanski zločin tvrdi da ga je počinio Židov, već i da su bili osmišljeni kako bi se iskoristila najstarija antisemitska kleveta, "krvna kleveta". Ubojstva su se dogodila u Whitechapelu, sirotinjskoj četvrti u londonskom East Endu, te bliskim okolnim četvrtima, gotovo isključivo židovskim četvrtima, što je poznato, te je i prikazano u Zangwillovom djelu, "Children of the Ghetto". U Dickensovom "Oliveru Twistu", također se spominje da se jazbina, kojom je upravljao Fagin, "Židov" i vođa dječaka lopova, nalazila u Whitechapelu. Whitechapel je bio središtem ogromnog priljeva židovske imigracije u Britaniju, krajem 19. stoljeća. U mnogim dijelovima East Enda su Židovi činili većinu lokalnog stanovništva. Časopis 'Sunday Magazine' nazivao je to područje "židovskom kolonijom u Londonu". 

Baron Nathan Rothschild je primijetio: "Sada imamo novu Poljsku u našim rukama u istočnom Londonu. Naš je prvi zadatak humanizirati naše židovske imigrante, a zatim ih anglicizirati". Godine 1885. je Nathan Rothschild osnovao tvrtku 'Four Percent Industrial Dwellings Company', zajedno sa drugim istaknutim židovskim filantropima, uključujući Fredericka Mocattu i Samuela Montagua, zastupnika u Whitechapelu, zato da bi "industrijskoj radničkoj klasi osigurali udobne i zdrave stanove, uz minimalnu najamninu". Tvrtka je krenula sa zamijenom pansiona u Whitechapelu stambenim zgradama, tzv. "Rothschildove zgrade",  dizajnirane za smještaj uglavnom židovskih stanara po ulicama: Thrawl, Flower i Dean, George Street u Spitalfieldsu, što je bilo  neposredno izvan Londonskog Cityja. Ulica Flower i Dean bila je jedna od najozloglašenijih sirotinjskih četvrti iz viktorijanskog doba. 1883. godine je opisana kao "možda najprljavija i najopasnija ulica u cijeloj metropoli". 

Ubijena "kanonska petorka" je bila povezana sa četvrti Flower i Dean. Mary Jane Kelly i Patty Nichols živjele su u ulici Thrawl, dok je Annie Chapman bila dobro poznata u cijelom Spitalfieldsu. Elizabeth Strive boravila je u ulici Flower i Dean broj 32, nasuprot zgrada Rothschild. Eddowes je živjela sa svojim suprugom, Johnom Kellyjem, u izvanbračnoj vezi, u Cooneyjevom pansionu, na adresi Flower i Dean ulica broj 55. Opis Jacka Trbosjeka dao je George Hutchinson, nezaposleni radnik koji je poznavao Kelly, te ju je navodno sreo u ranim jutarnjim satima 09. studenog, na ulici Flower i Dean, i ona ga je tražila novac. Hutchinson je izjavio da joj je, dok je Kelly hodala u smjeru Thrawl Streeta, prišao muškarac "židovskog izgleda", dobi od oko 34 ili 35 godina. Također, tvrdio je kako je bio sumnjičav prema tom muškarcu jer, iako se činilo da ga Kelly poznaje. Raskošni izgled te osobe činio ga je sumnjivom osobom u tom susjedstvu.

Od ubojstva Mary Ann Nichols kružile su glasine kako je ubojstva počinio Židov, nadimka "Kožna pregača", što je rezultiralo antisemitskim demonstracijama. U kaznenim spisima, kao i u ondašnjim novinarskim izvještajima, ubojica je nazivan i Ubojica iz Whitechapela i Kožna pregača. Ime bi moglo biti aluzija na ceremonijalne pregače masona, koje su izvorno bile izrađene od kože. Jedan Židov, John Pizer, koji je bio poznat po nasilju nad prostitutkama. Imao je nadimak "Kožna pregača", zbog toga što je bio  postolar; uhićen je, ali i pušten, nakon što su potvrđeni njegovi alibi za vrijeme ubojstva. Pizer je već bio osuđen za ubod nožem, a policijski narednik William Thicke očito je vjerovao i da je počinio niz manjih napada na prostitutke.

Russell Edwards, u knjizi "Naming Jack the Ripper", tvrdi da je ubojica bio Aaron Kosminski, židovski imigrant iz istočne Europe. Kosminski je bio jedan od glavnih osumnjičenika za ubojstva, ali policija nije imala dovoljno dokaza kako bi ga osudili. Od 1891. godine je Kosminski bio institucionaliziran, nakon što je nožem prijetio ženi. Prvo je bio zatočen u ludnici Colney Hatch, a zatim prebačen u azil Leavesden. Dr. Jari Louhelainen, vodeći stručnjak za genetske dokaze sa povijesnih mjesta zločina i viši predavač molekularne biologije na Sveučilištu Liverpool John Moores, pomogao je Edwardsu u pronalaženju DNK dokaza, a koji povezuju Kosminskog sa ubojstvom Eddowes. U ožujku 2019. godine, 'Journal of Forensic Sciences' objavio je studiju koju su proveli znanstvenici sa Sveučilišta Liverpool i Sveučilišta u Leedsu. John Moores je, u svom zaključku, naveo da DNK dokazi na šalu odgovaraju ženskoj žrtvi, te da potječu od mrlja krvi i sperme, i pripadaju Kosminskom.

Masonski ritual koji odražava "The three rufians", poznato i kao "Juwes" 

Mjesta ubojstva su bila u neposrednoj blizini židovskih objekata. Buck's Row bio je nasuprot aškenaskog groblja u ulici Brady; u ulici Hanbury bila je sinagoga Glory of Israel i Sons of Klatsk; u ulici Berner bila je sinagoga St. George’s Settlement; Mitre Square, gdje je Catherine Eddowes ubijena, bilo je pored Velike sinagoge; a Miller's Court bio je pored Velike sinagoge u Spitalfieldsu. Nakon ubojstava Stride i Eddowes, u ranim jutarnjim satima 30. rujna, policajac Alfred Long iz Metropolitanske policije otkrio je prljavi, krvavi komad pregače, u stubištu stambene zgrade u ulici Goulston u Whitechapelu, čiji su većina stanovnika bili Židovi. Goulston Street bila je udaljena četvrt sata hoda od Mitre Squarea, na izravnoj ruti do ulice Flower i Dean, tamo gdje je Eddowes živjela. Kasnije je potvrđeno da je tkanina bila dio pregače koju je nosila Eddowes. Iznad nje, na zidu ili crnom ciglenom dovratniku ulaza, bijelom kredom je ispisano: "Židovi su ljudi koji neće biti okrivljeni za ništa." Ovaj grafit postao je poznat kao grafit iz ulice Goulston.

U knjizi "The Ripper File", Elyn Jones i John Lloyd, primijetili su da je riječ "Juwes" zapravo referenca na masone. U ritualu Majstora Masona, Hirama Abifa ubila su tri nasilnika, zajednički nazvana "Juwes". Tri "Juwes": Jubela, Jubelo i Jubelum, očito imaju zajednički korijen u Jubel. Muke pripisane trojici nasilnika odražavaju sakaćenja žrtava. Svim žrtvama Trbosjeka prerezana su grla. Chapman i Eddowes su crijeva prebačena preko ramena. U svjedočenju, kada je dr. Brown, kirurg gradske policije, zamoljen je komentirati izjavu da su crijeva "stavljena", kada je mrtvozornik pitao: "Mislite li namjerno stavljena?" Brown je odgovorio potvrdno. Slično tome, kako su pokazali Jones i Lloyd, zločini su slični opisu trojice "Juwesa", koji su jadikovali nad svojom sudbinom:

"Jubela: da mi je grlo bilo prerezano, jezik iščupan…

Jubelo: da mi je lijeva dojka bila rastrgana, a srce i vitalni organi izvađeni odande i bačeni preko lijevog ramena…

Jubelum: da mi je tijelo bilo prepolovljeno po sredini i podijeljeno na sjever i jug…"

Edward, princ od Walesa (tj. budući Edward VII.) i njegova supruga Alexandra, princeza od Walesa (treća slijeva) i njihovo petero djece. Slijeva: princ Albert Victor, poznatiji kao Jack Trbosjek; Maud, kraljica Norveške; Louise, kraljevska princeza, vojvotkinja od Fifea; princ George (budući George V.) i princeza Victoria.

Roman "Drakula", člana Zlatne zore, Brama Stokera, inspiriran je serijskim ubojstvima Jacka Trbosjeka. Jezivo, ali u predgovoru romana, Stoker je priznaje kako je "čudna i jeziva tragedija, koja je ovdje prikazana potpuno istinita, što se tiče svih vanjskih okolnosti…" Ubojstva Jacka Trbosjeka uključivala su i poznatog glumca Henryja Irvinga, koji je poslužio Stokeru kao inspiracija za lik grofa Drakule. Irving, prvi glumac koji je proglašen vitezom, vodio je kazalište Lyceum, gdje je Stoker bio njegov poslovni menadžer od 1878. do 1898. godine. Irving je bio iniciran u Jeruzalemsku ložu slobodnog zidarstva, u kojoj je bio i princ od Walesa, sin kraljice Viktorije, kasnije kralj Engleske, Edward VII. (1875. godine imenovan najpoštovanijim velikim majstorom masonskog reda u Engleskoj). 

Princ od Walesa bio je bliski prijatelj baruna Nathana Rothschilda. Oženio se Aleksandrom Danskom, kćeri Kristijana IX. Danskog i njegove prve rođakinje, princeze Louise od Hesse-Kassela, iz kuće Hesse-Kassel, koja je bila blisko povezana sa Rothschildima i Rozenkrojcerima. Djed Kristijana IX. bio je princ Frederick od Hesse-Kassela; i njegov brat, princ Charles od Hesse-Kassela, bio je  prijatelj grofa St. Germaina i član Iluminata, kao i veliki majstor Azijske braće. Njegova supruga Louise bila je bliska prijateljica poljskog medija Marie de Riznitch, grofice de Keller, koja je bila supruga Alexandrea Saint-Yvesa d'Alveydrea, koji je za sinarhizam saznao od Jamal ud Din al Afghanija, osnivača salafizma, koji se predstavljao kao Hajji Sharif.

U knjizi "Jack Trbosjek: Konačno rješenje", Stephen Knight je predložio da su ubojstva bila dio masonskog zataškavanja. Kada je otkriveno da sin princa od Walesa, princ Albert Victor, ima izvanbračno dijete sa Mary Jean Kelly (njene poznanice bile žrtve  Trbosjeka), pokušali su ucijeniti vladu. Sir William Gull, redovni liječnik kraljice Viktorije i slobodni zidar, pozvan je ispraviti  potencijalni skandal. Tako su pogubljenja izvršena su na način koji bi se učinio ritualnim masonskim, izvršila ih je skupina iz Irvingove masonske mreže, lorda Salisburyja, koji je bio premijer u vrijeme ubojstava. Među njima su bili i Sir William Gull i lord Randolph Churchill, otac budućeg premijera Velike Britanije, Winstona Churchilla.

Randolph Churchill bio je bliski prijatelj svog kolege masona, baruna Nathana Rothschilda. Churchill je bio potomak prvog poznatog člana obitelji Churchill, Johna Churchilla, 1. vojvode od Marlborougha. Zakonito mu je prezime bilo Spencer-Churchill, budući je bio u rodu sa obitelji Spencer, iako je, počevši Lorda Randolpha Churchilla, ova grana obitelji koristila prezime Churchill u javnom životu. Majka Winstona Churchilla je bila Jennie Jerome, kći američkog židovskog milijunaša, Leonarda Jeromea. On je bio poznat i kao "Kralj Wall Streeta"; također je kontrolirao 'New York Times' i imao udjele u brojnim željezničkim tvrtkama, te je bio bliski prijatelj Williama K. Vanderbilta. Preko majčine obitelji, nekoliko Churchillovih predaka borilo se u Američkoj revoluciji, u ime američke stvari. Kao rezultat toga, 1947. godine je Churchill primljen u 'Društvo Cincinnati', države Connecticut. Churchill, mason škotskog obreda, na kraju je proglašen vitezom Reda podvezice. Također je bio članom 'Drevnog reda druida', koji je osnovao Wentworth Little, osnivač SRIA. 

Međutim, Warren, djelujući kao policijski povjerenik, bojao se da bi grafit na ulici Goulston mogao izazvati antisemitske nerede,  te je naredio neka se natpis ispere prije zore. Dok većina povjesničara neuspjeh policije u hvatanju Trbosjeka pripisuje nesposobnosti, tek je, 2015. godine, knjiga Brucea Robinsona, "Svi vole Jacka: Uhićenje Trbosjeka", kritizirala Warrena kao "lošeg policajca", te sugerirala kako je bilo u pitanju "veliko zataškavanje od strane establišmenta" i masonska zavjera.

Dana 17. listopada, nakon što je primijetio da Warren tvrdi kako "nije poznat nijedan jezik ili dijalog, u kojem se riječ Židovi piše JUWES", Robert Donston Stephenson, novinar i vojni kirurg opsjednut okultizmom, napisao je pismo gradskoj policiji, tvrdeći da slična riječ doista postoji. Stephenson se, međutim, činilo da se igrao sa policijom, jer je sugerirao da je riječ pogrešno napisana francuska riječ "Juives", za "Židovi". Stephenson, koji je živio u blizini mjesta ubojstava, i u vrijeme kada su počinjena, pisao je članke u kojima je tvrdio kako zna pravi identitet Jacka Trbosjeka, te da je ubojica morao biti praktičar "crne magije", izvedene iz djela Éliphasa Lévija, "Le Dogme et Rituel de la Haute Magie". Sam Stephenson došao je pod sumnju policije i dva puta je uhićen zbog zločina, ali je svaki put pušten.

Stephenson je kasnije bio sumnjiv uredniku novina, W.T. Steadu, prijatelju Blavatsky i Annie Besant. Prema predgovoru članka koji je napisao Stephenson, u Steadovom spiritualističkom časopisu, 'Borderland', iz travnja 1896. godine, Stead piše da autor "preferira biti poznat pod svojim hermetičkim imenom Tautriadelta", i da je vjerovao kako je on Jack Trbosjek. U samom članku, Tautriadelta tvrdi da je bio student okultizma kod Edwarda Bulwer-Lyttona. Stephenson je živio u Whitechapelu, u istom pansionu u kojem su živjele teozofkinja Mabel Collins i njena prijateljica okultistica, Vittoria Cremers. Nakon što je pročitala knjigu "Svjetlo na putu" od Collins, Cremers se osjetila inspiriranom odmah pridružiti Teozofskom društvu. Godine 1888. je  otputovala je u Britaniju kako bi upoznala Blavatsky, koja ju je zamolila da preuzme upravljanje teozofskim časopisom 'Lucifer'. Cremers je ubrzo upoznala biseksualku Mabel Collins, sa kojom se natjecala za Stephensonovu pažnju. Cremers je također bila učenica Aleistera Crowleyja, počela je vjerovati da je Stephenson Jack Trbosjek, te da je u kovčegu ispod njegovog kreveta pronašla pet krvlju natopljenih kravata, koje su navodno bile takve zbog njegovog kanibalizma. Prihvativši priču kao istinitu, Crowley je Stephensona počeo smatrati talentiranim crnim mađioničarem, a kasnije je jednom novinaru tvrdio da je upoznao Stephensona koji mu je dao pet kravata.

Crowley izvještava da je tijekom svog putovanja u Ameriku upoznao čovjeka po imenu Henry Hall koji je intervjuirao Steada, i koji je potvrdio Crowleyevu dijagnozu: "Šetajući ulicom, Stead se zaustavljao svaku minutu ili dvije da bi se prepustio pohotnom opisu neke prolaznice, i slinio o tome kako bi je najradije bičevao". Stead se spominje u neobjavljenom članku Crowleyja, "Jack Trbosjek",  gdje prepričava priču između Collins, Cremers i Stephensona. Međutim, u svom karakteristično enigmatičnom stilu, Crowley je započeo članak izjavom: "Teško da je to prva, ili čak stota pretpostavka, da je viktorijanski lik u slučaju Jacka Trbosjeka bio nitko drugi nego Helena Petrovna Blavatsky". Zatim primjećuje da "osobe dovoljno istaknute" u pitanjima okultnog znanja posjeduju "ogroman smisao za ironiju i gorak humor" i "to posebno vježbaju, pišući sa puno uzdaha ili ismijavaju svoje sljedbenike".  Crowley dalje objašnjava da su izvješća o prijevari vezana uz Blavatsky samo poslužila tome da se riješi sumnjičavaca među svojim sljedbenicima, koji joj više nisu bili potrebni. Crowley zatim prepričava priču prema kojoj se Cremers okrenula Collins protiv Stephensona, zbog čega su pretraživale njegove stvari.

Crowley također spominje članak koji se pojavio u Steadovom 'Pall Mall Gazette', od strane Tau Tria Delte, u kojem se tvrdi kako su ubojstva slijedila upute, koji su pronađeni u grimoarima srednjeg vijeka, i prema kojima je čarobnjak mogao postići "vrhovnu crnu magijsku moć", uključujući i moć nevidljivosti. Osim toga, mjesto svakog ubojstva formiralo je oblik obrnutog pentagrama, usmjerenog prema jugu. Konačno, nakon razgovora sa stručnjakom za kriminal iz Empire Newsa, Crowley je odlučio istražiti moguće astrološko značenje ubojstava. Otkrio je kako su se, u svakom slučaju, ili Saturn ili Merkur nalazili točno na istočnom horizontu. Kako je Crowley objasnio: "Merkur je, naravno, Bog magije, a njegova odvratna iskrivljena slika Majmuna Thotha, odgovorno je za takve zle trikove, kao što je srce crne magije, dok Saturn nije samo hladna bezosjećajnost starosti, već i magični ekvivalent Saturna. On je stari bog koji se štovao u Vještičjem sabatu."

Cionistička delegacija u posjeti njemačkom caru Wilhelmu II., Smirna (1898.)

Mikveh Israel

Konzultant Brama Stokera za transilvanijsku kulturu bio je bliski prijatelj Theodora Herzla, mađarski cionist, Arminius Vambery. Vambery je bio profesor orijentalnih jezika na Sveučilištu u Budimpešti, i postao je savjetnik osmanskog sultana Abdula Hamida II., ali je također obavljao i obavještajni rad za Lorda Palmerstona, velikog patrijarha slobodnog zidarstva. Vambery je bio kroničar neobičnih vampira, kao i drugih legendi Balkana. Upravo je preko Vamberyja, Stoker odabrao ime "Drakula", iz poznate narodne legende o Vladu III. Nabijaču, patronimu potomaka Vlada II. Drakule, iz Reda Zmaja. Ponekad se kaže da je lik profesora Van Helsinga, u Stokerovom romanu "Drakula", zasnovan na samom Vamberyju. U 23. poglavlju romana, profesor spominje svog "prijatelja Arminija, sa Sveučilišta u Budim-Pešti".

Vambery je bio snažan pristaša britanskog ekspanzionizma. Služio je i kao strani savjetnik Abdulu Hamidu II., te je sa te pozicije,  1901. godine, upoznao Herzla sa sultanom. U svojim dnevnicima Herzl posvećuje mnogo stranica opisu susreta sa Vamberyjem, te mu više puta priznaje doprinos cionističkoj stvari. Dok Max Nordau tvrdi da je on prvi upoznao Herzla s Vamberyjem, 1898. godine, Herzl je identificirao Williama Hechlera, engleskog svećenika njemačkog podrijetla i bliskog Herzlovog prijatelja, kao onog koji ga je upoznao s Vamberyjem. Također, Hechler je pomogao Herzlu u pokušajima regrutiranja Kaisera Wilhelma II. za cionističku stvar. Hechlerov interes za židovske studije i Palestinu razvio se pod utjecajem restauracionizma, termin koji je zamijenjen kršćanskim cionizmom. Razvijao je vlastite eshatološke teorije i vremenske okvire za Drugi dolazak Isusa Krista. Godine 1854. se Hechler vratio u London i preuzeo poziciju u Londonskom društvu za promicanje kršćanstva među Židovima.

1873. godine je Hechler postao kućni učitelj djeci Fridrika I., velikog vojvode od Badena, viteza Reda zlatnog runa. Godine 1856. Fridrik se oženio unukom Fridrika Vilima III., princezom Louise (mlađa sestra Fridrika III. i teta mladog princa Hohenzollerna, kasnije i cara Wilhelma II., viteza Zlatnog runa). Fridrikova supruga bila je Victoria, kraljevska princeza, najstarije dijete kraljice Viktorije i princa Alberta, također viteza Reda zlatnog runa. Kao najstariji unuk kraljice Viktorije, Wilhelm je bio nećak Edwarda VII., princa od Walesa, tako i rođak princa Alberta Viktora, ili Jacka Trbosjeka. Među njegovim prvim rođacima bili su George V. od Ujedinjenog Kraljevstva i mnoge princeze koje su, zajedno sa Wilhelmovom sestrom Sofijom, postale europske kraljice. 

Preko Ludwiga, Friedrichovog sina, Hechler je razvio odnos sa mladim Wilhelmom II. Hechlerova supruga bila je učenica jednog od Kaiserovih najbližih prijatelja, osumnjičenog homoseksualnog ljubavnika, Philippa Friedricha Alexandera, princa od Eulenburga i Hertefelda, grofa od Sandelsa, diplomata i skladatelja carske Njemačke, koji je postigao znatan utjecaj kroz prijateljstvo sa Kaiserom i dijelio njegov interes za okultno. Eulenburg se vrlo zbližio s francuskim diplomatom, piscem i rasistom, grofom Arthurom de Gobineauom, kojega će Eulenburg kasnije nazivati svojim "nezaboravnim prijateljem".  Eulenburga je duboko impresionirao "Esej o nejednakosti ljudskih rasa", gdje je Gobineau izložio teoriju arijevske nadređene rase, te da su Nijemci oni koji su najbolje sačuvali arijevsku krv. Eulenburg se kasnije prisjetio kako su on i Gobineau provodili sate tijekom svog boravka u Švedskoj, pod "nordijskim nebom, gdje je stari svijet bogova živio u običajima i navikama ljudi, kao i u njihovim srcima". Gobineau će kasnije napisati da su postojale samo dvije osobe na svijetu koje su pravilno razumjele njegovu rasističku filozofiju, Richard Wagner i Eulenburg. Eulenburg je ostatak života proveo promovirajući rasističke i antisemitske stavove, napisao je u svojoj knjizi iz 1906. godine, "Eine Erinneruung an Graf Arthur de Gobineau" ("Memoari grofa Arthura de Gobineaua") kako je Gobineau bio prorok koji je Njemačkoj pokazao put prema nacionalnoj veličini u 20. stoljeću.

Godine 1885., kada je urednik 'Bayreuther Blätter' (službene novine Wagnerovog kulta) zamolio Eulenburga neka dopusti objavljivu njegove prepiske sa Gobineauom u novinama, Eulenburg je odgovorio da ne može objaviti korespondenciju, jer se  njihova pisma "...dotiču toliko intimnih stvari da iz njih ne mogu izvući mnogo toga što je od općeg interesa". Unatoč svom antisemitizmu, tijekom mandata kao veleposlanik u Austriji, Eulenburg se upustio u homoseksualnu vezu sa austrijskim židovskim bankarom, Nathanielom Meyerom von Rothschildom, unukom Salomona Mayera von Rothschilda, osnivača austrijske grane obitelji. Eulenburg je odigrao važnu ulogu u usponu Bernharda von Bülowa, njemačkog državnika i viteza Reda zlatnog runa, koji je tri godine služio kao ministar vanjskih poslova, a zatim kao kancelar Njemačkog Carstva od 1900. do 1909. godine. Pao je sa vlasti 1907. godine, zbog afere Harden-Eulenburg, kada je optužen za homoseksualnost. Afera Harden-Eulenburg bila je kontroverza u Njemačkoj, radilo se o nizu vojnih sudova i pet građanskih suđenja u vezi sa optužbama za homoseksualno ponašanje, kao i popratnih suđenja za klevetu, među istaknutim članovima kabineta i pratnje Kaisera Wilhelma II. Afera se usredotočila na optužbe novinara Maximiliana Hardena o homoseksualnom ponašanju između Eulenburga i generala Kuna, grofa von Moltkea. Skandal je zaprijetio Eulenburgu kada je supruga Kuna von Moltkea, u zapečaćenoj izjavi, podnijela zahtjev za razvod braka, uz obrazloženje da je njezin suprug bio više zainteresiran za seks sa Eulenburgom nego za nju. Moltke je bio prisiljen napustiti vojnu službu.

I Kaiser Wilhelm II. bio je poznati antisemit. Lamar Cecil, Wilhelmov biograf, primijećuje kako je, 1888. godine, Wilhelmov prijatelj "izjavio da je kod mladog Kaisera odbojnost prema njegovim hebrejskim podanicima, utemeljena na percepciji da imaju ohol utjecaj u Njemačkoj, toliko jaka da se ne može prevladati." Cecil zaključuje:

"Wilhelm se nikada nije promijenio i tijekom cijelog života vjerovao je da su Židovi perverzno neodgovorni, uglavnom zbog svoje istaknutosti u berlinskom tisku i ljevičarskim političkim pokretima, za poticanje protivljenja njegovoj vladavini. Za pojedinačne Židove, od bogatih poslovnih ljudi i velikih kolekcionara umjetnina do dobavljača elegantne robe u berlinskim trgovinama, imao je znatno poštovanje, ali je sprječavao židovske građane da imaju karijere u vojsci i diplomatskom zboru i često koristio uvredljiv jezik protiv njih." 

Hechlerova restauratorska teologija odjeknula je kod Velikog vojvode, koji će imati ključnu ulogu u povijesti cionističkog pokreta. Dok je služio kao kapelan britanskog veleposlanstva u Beču, Hechler, koji je pročitao Herzlov "Der Judenstaat", posjetio je Herzla 1896. godine. Herzl je kasnije u svoj dnevnik napisao: "Zatim smo došli do srži posla. Rekao sam mu: Moram se staviti u izravne i javno poznate odnose sa odgovornim ili neodgovornim vladarom - to jest, sa državnim ministrom ili princem. Tada će Židovi vjerovati u mene i slijediti me. Najprikladnija osoba bio bi njemački Kaiser." Hechler je, 1896. godine, dogovorio proširenu audijenciju sa velikim vojvodom. Veliki vojvoda razgovarao je sa Kaiserom, u listopadu 1898. godine, o idejama cionista. David Wolffsohn, kölnski bankar, kasnije izabran za Herzlovog nasljednika, izvijestio je o razgovoru između velikog vojvode i Kaisera: "Čak se govorilo kako je Kaiser bio spreman preuzeti protektorat nad novom državom. Navodno je izrazio želju primiti cionističku delegaciju u Jeruzalemu, kako bi joj to mogao otkriti." 

Hechler je dogovorio i upoznavanje Herzla sa Eulenburgom. 07. listopada 1898. godine je Eulenburg pozvao Herzla u Liebenberg kako bi objavio da Wilhelm II. želi vidjeti židovsku državu uspostavljenu u Palestini (koja bi bila njemački protektorat), te kako bi "iscijedio" Židove iz Europe, i tako "pročistio njemačku rasu". U Berlinu je Herzl već pregovarao sa njemačkim kancelarom,  princom Hohenloheom, kao i sa Eulenburgovim prijateljem, Bernardom von Billowom, podtajnikom u Ministarstvu vanjskih poslova, te je vjerovao kako mu je židovska država u Palestini nadohvat ruke. Zahvaljujući naporima Hechlera i velikog vojvode, Herzl se javno sastao s Wilhelmom II., 1898. godine. Kaiser je uvjerio Herzla u svoju podršku židovskom protektoratu pod Njemačkom. Odlučili su da Herzl i njegov suradnik, Max Bodenheimer (prvi predsjednik Cionističke federacije Njemačke i jedan od osnivača Židovskog nacionalnog fonda), te Wolffsohn krenu na Bliski istok. Bodenheimer je napisao:

"Njemački veleposlanik u Turskoj, Marshall von Bieberstein, uživa veliku naklonost sultana. Navodno je poteškoća bila u pronalaženju oblika države koji bi jamčio vrhovnu vlast sultana. U komunikaciji, upućenoj grofu Eulenburgu, njemačkom veleposlaniku u Beču, Herzl je sakupio sva stajališta kako bi potaknuo Kaisera da preuzme stvar u svoje ruke. Povratak Židova u Palestinu donio bi kulturu i red u taj zanemareni kutak Orijenta. Pomoću njemačkog protektorata došli bismo do uređenog stanja. U ovom pismu, veliki vojvoda navodno je obavijestio Herzla da je Kaiser pun entuzijazma za tu stvar." 

Tjedan dana kasnije, ponovno su se susreli u Jeruzalemu. Tijekom putovanja, Herzl je naručio Bodenheimeru da radi na deklaraciji koja bi bila predstavljena Kaiseru. Bodenheimer je kasnije komentirao:

"Naša je mašta bila nekontrolirano potaknuta zbog izvanrednog događaja. Stoga sam, slijedeći Božju riječ u Bibliji, zahtijevao zemlju koja se proteže između potoka Egipat i Eufrata, kao područje za židovsku kolonizaciju. U prijelaznom razdoblju, zemlja bi bila podijeljena na okruge koji bi došli pod židovsku upravu, čim se postigne židovska većina." 

U Jeruzalemu su se Herzl i Kaiser sastali u Mikveh Israel, selu i internatu, nazvanom po hebrejskom imenu Menasseha ben Israela, "Nada Izraela", koje je objavljeno 1650. godine. Mikveh Israel osnovao je 1870. godine, Charles Netter, izaslanik Saveza Izraela Universelle. "Mikveh Israel" bio je Netter, koji je postao prvi ravnatelj, dok je baron Edmond James de Rothschild doprinio održavanju škole. Sastanak je značajno unaprijedio Herzlovu i cionističku legitimnost u židovskom i svjetskom javnom mnijenju. Prema londonskom Daily Mailu: "Iznenađenje na istoku: Važan rezultat Kaiserove turneje: Sultan i car dogovorili su se u Palestini. Cionističkom pokretu dana blagonaklona sankcija. Jedan od najvažnijih rezultata, ako ne i najvažniji, Kaiserove posjete Palestini jest ogroman poticaj koji je dao cionizmu, pokretu za povratak Židova u Palestinu. Dobitak za ovaj cilj je veći jer je neposredan, ali možda je još važniji široki politički utjecaj koji će ova carska akcija imati. Općenito se ne izvještava da je, kada je Kaiserov posjet Carigradu bio tamo dr. Herzl, vođa cionističkog pokreta; opet, kada je Kaiser ušao u Jeruzalem, tamo je zatekao dr. Herzla. To nisu bile puke slučajnosti, već vidljivi znakovi ostvarenih činjenica." 

Godine 1902. i 1903. godine, zajedno sa kolonijalnim tajnikom Josephom Chamberlainom, Herzl je pregovarao sa egipatskom vladom o povelji za naseljavanje Židova na Sinajskom poluotoku. Projekt je blokirao Lord Cromer, generalni konzul u Egiptu. Godine 1903. je Herzl pokušao dobiti podršku za židovsku domovinu od pape Pija X. No, kardinal Rafael Merry del Val odredio je da politika Crkve nalaže: sve dok Židovi poriču božanstvo Krista, crkva ne može podržavati njihovu stvar.

U kolovozu 1903. godine je Herzl posjetio Sankt Peterburg. Tamo ga je primio rođak Helene Blavatsky, Sergej Witte, tadašnji ministar financija, i Vjačeslav Plehve, ministar unutarnjih poslova, kako bi razgovarali o prijedlogu da ruska vlada od Turaka zatraži povelju o židovskoj kolonizaciji Palestine. Witte je bio pokrovitelj teozofa Espera Uhtomskog, člana mreže okultista u Sankt Peterburgu koji je Nikolu II. zamišljao kao "bijelog cara Šambale". Witte je uvjeravao Herzla da je "prijatelj Židova". Međutim, istog mjeseca je Plehve caru Nikoli II. proslijedio dokumente koji su sugerirali da je Witte dio židovske zavjere. Kao rezultat toga, Witte je smijenjen sa mjesta ministra financija.

Plehve je organizirao kišinjevske pogrome u travnju iste godine, što je dovelo do svjetske osude progona Židova iz Rusije.  Kišinjevski pogrom naveo je Herzla promovirati plan koji je predložio britanski kolonijalni ministar, Joseph Chamberlain, za uspostavu židovske kolonije na području današnje Kenije, poznato kao "Projekt Uganda". Plan je podržala većina, na Šestom cionističkom kongresu u Baselu, u kolovozu 1903. godine. No, suočilo se i sa snažnim protivljenjem, posebno ruske delegacije, koja je bijesno napustila sastanak. Sedmi cionistički kongres (1905.) odbio je ponudu i zatražio židovsku domovinu u Palestini.

Cyrus Scofield (u sredini), sa đakonima Prve kongregacijske crkve u Dallasu (oko 1880)

Scofieldova Biblija

Kako se činilo da je pad Osmanskog Carstva na vidiku, zagovaranje restauracionizma se pojačalo. Do kraja 19. stoljeća, stari evangelički konsenzus se fragmentirao, a protestantske crkve su se podijelile oko novih intelektualnih i teoloških ideja, poput darvinističke evolucije i povijesne kritike Biblije. Oni koji su prihvatili ove liberalne ideje postali su poznati kao modernisti, dok su oni koji su ih odbacili postali poznati kao fundamentalisti. Fundamentalisti su branili doktrinu biblijske nepogrešivosti i usvojili dispenzacionalistički sustav tumačenja Biblije.

Temelji kršćanskog cionizma postavljeni su kada je Darby posjetio Sjedinjene Države i katalizirao novi pokret. To je izraženo na Niagarinoj biblijskoj konferenciji, 1878. godine, koja je izdala proglas od 14 točaka, uključujući sljedeći tekst:

"...da će Gospodin Isus doći osobno kako bi uveo tisućljetno doba, kada će Izrael biti vraćen u svoju zemlju, a zemlja će biti puna spoznaje Gospodina; i da je ovaj osobni i premilenijski dolazak blagoslovljena nada koja nam je dana u Evanđelju, a koju bismo trebali neprestano tražiti. (Luka 12:35–40; 17:26–30; 18:8 Djela 15:14–17; 2 Sol 2:3–8; 2 Tim 3:1–5; Tit 1:11–15)"

Dispenzacionalistička vjerovanja popularizirao je u Sjedinjenim Državama evangelik Cyrus Scofield (1843.–1921.). Međutim, Scofielda je pratila povijest prijevara i napustio je svoju ženu i dvije kćeri, možda dijelom zbog svog samopriznatog teškog alkoholizma. Dvije godine nakon Scofieldovog navodnog obraćenja na kršćanstvo (1879.), Atchison Patriot opisuje Scofielda kao "pokojnog odvjetnika, političara, i općenito prevaranta", te je nastavio prepričavati neka od Scofieldovih "mnogih zlonamjernih djela". To je uključivalo niz krivotvorina u St. Louisu, zbog kojih je osuđen na šest mjeseci zatvora. Kako je napisao biograf:  Scofield je "bio tajnovit o svojoj prošlosti i nije prezao od iskrivljavanja činjenica iz svojih mračnih godina." Početkom 1890-ih, Scofield se počeo nazivati ​​​​vlč. C.I. Scofield, D.D. No, ne postoje sačuvani zapisi o tome da mu je ijedna akademska institucija dodijelila počasni doktorat teologije. Ipak, kada je Oxford University Press, 1909. godine, objavio Scofieldovu referentnu Bibliju, brzo je postala najutjecajnija izjava dispenzacionalizma. Scofieldova Biblija također je podržavala teoriju o prokletstvu Hama.

Scofield je bio pod snažnim utjecajem Darbyja, što je vidljivo u objašnjenjima njegove Biblije. Temeljna doktrina jest očekivanje Drugog dolaska i uspostavljanja Božjeg kraljevstva na Zemlji. Scofield je nadalje predvidio kako će islamska sveta mjesta biti uništena i Hram u Jeruzalemu obnovljen, što će označiti kraj Crkvenog doba, onda kada će svi koji žele održati savez sa Bogom priznati Isusa kao svog Mesiju, prkoseći Antikristu.

Godine 1891., tajkun William Eugene Blackstone, kojega je Niagara Biblijska konferencija inspirirala na objavu knjige "Isus dolazi", lobirao je kod predsjednika Benjamina Harrisona za obnovu Židova, u peticiji koju je potpisalo 413 istaknutih Amerikanaca i koja je postala poznata kao Blackstoneov memorijal. Među imenima bili su predsjednik Vrhovnog suda SAD-a, predsjednik Zastupničkog doma, predsjednik Odbora za vanjske odnose Zastupničkog doma i nekoliko drugih kongresmena, budući predsjednik William McKinley, predsjednik Vrhovnog suda Melville Fuller, John D. Rockefeller, J.P. Morgan stariji, i drugi poznati industrijalci. U knjizi je, između ostalog, napisao: "Zašto ovlasti, koje su prema Berlinskom ugovoru iz 1878. godine, dale Bugarsku Bugarima i Srbiju Srbima, sada ne vrate Palestinu Židovima?... Ove pokrajine, kao i Rumunjska, Crna Gora i Grčka, otete su Turcima, i dane njihovim prirodnim vlasnicima. Ne pripada li Palestina jednako, i sa pravom Židovima?"