Sinarhija (2. dio)

Übermensch 

Kako je izvijestio Charles Novak, Azijska braća preselila su se u Dansku, gdje su im članovi uglavnom bili ljudi baltičke aristokracije, koji su usvojili svastiku budizma kao simbol međusobnog prepoznavanja. Red je također poprimio narodne i pangermanske tendencije, koje bi inspirirale mesijanska očekivanja oko uspona Adolfa Hitlera. Evolucija povijesti, slijedeći kabalu Isaaca Lurije, kulminirala bi pojavom prvog čovjeka koji se usudi prepoznati da je Bog. Drugim riječima: Nietzscheov Übermensch ("Nadčovjek"), ili ono što bi neki protumačili kao antikrist, uloga je za koju su nacisti vjerovali da ju je ispunio Hitler. Nacisti su izjavili da su posvećeni nastavku procesa stvaranja ujedinjene njemačke nacionalne države, koji je započeo Otto von Bismarck, član super-obreda slobodnog zidarstva koji su osnovali Albert Pike i Giuseppe Mazzini, poznatog kao Palladijanski obred. Treći Reich, što znači Treće Carstvo, aludirao je na nacističku percepciju da je nacistička Njemačka nasljednica ranijeg Svetog Rimskog Carstva, počevši od krunidbe Karla Velikog 800. godine i koje je raspušteno tijekom Napoleonskih ratova (1806.), te Njemačkog Carstva, koje je trajalo od ujedinjenja Njemačke (1871.) od strane Otta von Bismarcka, pod vodstvom Kaisera Wilhelma I. sve do abdikacije njegova unuka Kaisera Wilhelma II., 1918. godine. Iako je Bismarck isključio Austriju i njemačke Austrijance iz svog stvaranja države Male Njemačke, 1871. godine, integracija njemačkih Austrijanaca ipak je ostala snažna želja mnogih ljudi i Austrije i Njemačke, koji su stajali iza pangermanskog pokreta i koji jest utjecao na rasistički fašizam nacista.

Nietzsche, koji je bio temeljem zabluda nacista, često je objavljivan u pangermanskim novinama. U "Antikristu" (1888.), Nietzsche je izjavio: "Pogledajmo se u lice. Mi smo Hiperborejci - dovoljno dobro znamo koliko je naše mjesto udaljeno"; nakon što je citirao iz "Pindara", komentirao je: "S onu stranu Sjevera, s onu stranu leda, s onu stranu smrti - naš život, naša sreća.“ U "Genealogiji morala", Nietzsche predstavlja jednu od svojih najkontroverznijih slika, "plavu zvijer" - arijevsku rasu - koju uspoređuje sa "grabljivicom" i koja je potaknuta "dobrim", što je neodoljiv instinkt za vlast nad drugima. Upravo je kroz formuliranje ideje povezane sa plavom zvijeri, Übermenschom, Nietzsche inspirirao fašistički ideal Novog Čovjeka, sa pretjeranim naglaskom na muškoj muževnosti. Također, Nietzscheova mentalna bolest biti će percipirana kao model, sentimentalni pojam "božanskog ludila", ideju koju je Platon povezivao sa mističnim proročanstvom i obožavanjem muške ljepote. U konačnici, temeljeno na homoerotskoj fascinaciji muškarcem kao jedinim objektom naklonosti, fašizam je perverzni oblik mačizma, gdje se pojmovi suosjećanja ocrnjuju kao "ženski", a navodne vrline nepristrane discipline i sebičnog nasilja slave se kao "muške". 

Aleister Crowley, predvodnik njemačke grane sotonskog OTO-a, također je bio inspiriran Nietzscheom. Crowley je učinio Nietzschea svecem u Gnostičkoj Katoličkoj Crkvi, te je u djelu "Magija bez suza" napisao: "Nietzsche može smatrati jednim od naših proroka..". Crowley je također napisao vlastito "Opravdanje Nietzschea". Crowleyeva Knjiga Zakona proglasila je da se njeni sljedbenici trebaju pridržavati kodeksa "Čini što ti je volja", te se nastojati uskladiti sa svojom "Istinskom voljom" kroz praksu magije. Magija, u kontekstu Crowleyjeve Teleme, pojam je koji se koristi za razlikovanje okultnog od scenske magije, te je definirana kao "znanost i umijeće izazivanja Promjene u skladu sa Voljom". Objašnjavajući svoje tumačenje magije, Crowley je napisao: "Teoretski je moguće, u bilo kojem objektu izazvati bilo kakvu promjenu, za koju je taj objekt sposoban po prirodi."  Crowley primjenjuje Nietzscheovu interpretaciju na svoju izreku "Čini što hoćeš", jer će se u Eonu Horusa, jaki, oni koji su ostvarili svoju istinsku volju, vladati nad robovima, čija ih je slabost dovela do njihovog samoporobljenja. Ovdje nalazimo sjeme fašističke okultne ideologije:

"Čini što hoćeš, to će biti sav zakon… Izađite, o djeco, pod zvijezdama i napunite se ljubavi… Ovo su mrtvi, ovi momci; oni ne osjećaju… gospodari zemlje su naši rođaci… Nemamo ništa sa odbačenima i nesposobnima: neka umru u svojoj bijedi… Suosjećanje je porok kraljeva: gazite jadne i slabe: ovo je zakon nepravde… požuda, uživajte u svim stvarima osjetila i zanosa… Ne sažaljevajte pale… udarajte snažno i nisko, i dovraga s njima… budite jaki, tada možete podnijeti više radosti. Ja sam bog Rata i Osvete… udarite narode i nitko se neće održati pred vama… Osvojite! To je dovoljno… Obožavajte me vatrom i krvlju; obožavajte me mačevima i kopljima… neka krv teče mom imenu. Zgazite pogane… Dati ću vam njihovo meso za jelo!… prokleti oni koji sažalijevaju. Ubijte i mučite… Ja sam ratnik Gospodin… Dovesti ću vas do pobjede i radosti… uživati ćete u ubijanju." 

"Rat je neophodan", izjavio je Nietzsche. U djelu "Onu stranu dobra i zla", objasnio je: "Ovdje se mora duboko promisliti do same osnove i oduprijeti svakoj sentimentalnoj slabosti: sam život je u biti prisvajanje, ozljeđivanje, osvajanje čudnog i slabog, potiskivanje, strogost, nametanje osebujnih oblika, uključivanje i, u najmanju ruku, najblaže rečeno, iskorištavanje - ali zašto bi se zauvijek koristile upravo te riječi, na kojima je stoljećima utisnuta pogrdna svrha?" Nietzsche se pozivao na "rasu osvajača i gospodara koja, organizirana za rat i sa silom da se organizira, bez oklijevanja polaže svoje strašne kandže na stanovništvo, možda znatno nadmoćnije po broju, ali još uvijek bezoblično i lutajuće." Kako bi se riješio svog resentimenta, mora se postati poput pljačkaškog Vikinga ili homerskog junaka, umjetnika ekspresivnog nasilja. Takav je nadčovjek:

"Nekada, u jačem dobu od ove pljesnive, samosumnjičave sadašnjosti, doći će nam on, iskupitelj velike ljubavi i prezira… Ovaj čovjek budućnosti iskupiti će nas, ne samo od ideala koji se do sada održavao, već i od stvari koje iz njega moraju proizaći, od velike mučnine, volje za ništavilom, od nihilizma, tog udara podneva i velike odluke koja ponovno oslobađa volju, koja zemlji daje njezinu svrhu, a čovjeku nadu, ovaj antikrist i antinihilist, ovaj osvajač Boga i ništavila - on mora doći jednog dana…" 

Zeev Sternhell navodi muževnost, kao jednu od mnogih kvaliteta i kultova, koji karakteriziraju "novu civilizaciju" koju želi ostvariti fašizam. No, ti kultovi, objašnjava Barbara Spackman, u knjizi "Fascist Virilities: Rhetoric, Ideology, and Social Fantasy in Italy" ("Fašistička muževnost: Retorika, ideologija i društvena fantazija u Italiji"), odgovaraju jednom glavnom pojmu, muževnosti, koji podrazumijeva mladost, dužnost, žrtvu, snagu, poslušnost, seksualnost i rat. Tijekom istog razdoblja, uvjerenje utemeljeno na znanosti bilo je da su žene biološki inferiorne muškarcima. Zbog toga se aktivno bavljenje vježbanjem i modernim sportovima snažno preporučivalo kao mjera za povećanje muževnosti i borbu protiv bilo kakvih znakova ženstvenosti. Prema Nietzscheu:

"Druga stvar je rat. Prirodno sam ratoboran. Napadanje je jedan od mojih instinkta. Biti u stanju biti neprijatelj - to možda zahtijeva snažnu prirodu; u svakom slučaju, svaka snažna priroda to pretpostavlja. Treba otpore, pa traži otpor: agresivni patos jednako je integralno nužan za snagu kao što je osjećaj osvete i reakcije na slabost. Žena je, na primjer, osvetoljubiva: to je stanje njene slabosti, kao i njena osjetljivost na tuđe nevolje." ("Ecce Homo")

Nietzscheov revolucionarni Novi čovjek budućnosti, Übermensch ili "Superman", mora ukloniti sve vrijednosti konvencionalnog slabog morala, uključujući jednakost, pravdu i poniznost. Moramo imati Umwertung aller Werte, "ponovnu procjenu svih vrijednosti". Čovjek budućnosti mora biti grabljivica, "umjetnik nasilja", onaj koji stvara nove mitove, nova stanja temeljena na biti ljudske prirode, koju Nietzsche identificira kao Wille zur Macht, pri čemu je "volja za moći", "volja za ratom i dominacijom".  Ono što Nietzsche propisuje jest povratak u predkršćansku prošlost, prije židovskog monoteizma, čak i prije Sokrata i Platona,  koji su pokazali da mora postojati samoodrživo Dobro koje je povezano sa evolucijom svemira. Moderni čovjek mora se "vječno vraćati" najranijim slojevima ljudskog intelektualnog života, kada je čovjek tek počeo konstruirati vlastite mitove o bogovima.

Dok su njegovi kritičari tvrdili kako su Nietzscheove ideje odraz njegove mentalne bolesti, kako objašnjava Steven E. Aschheim, u knjizi "Nietzscheovo nasljeđe u Njemačkoj, 1890.-1990.", pronietzscheovci su "umjesto toga, nastojali Nietzscheovom ludilu dati pozitivnu duhovnu kvalitetu". "Proroka je izludila jasnoća njegove vizije i nerazumijevanje društva koje je još nije moglo razumjeti..". "Kako znamo", napisala je Isadora Duncan (1917.), "da ono što nam se čini ludilom nije bila vizija transcendentalne istine?" Nietzsche je doživio potpuni mentalni slom 1889. godine. Kako priča kaže: odvela su ga dva policajca nakon svađe, nakon što je svjedočio bičevanju konja na drugom kraju Piazza Carlo Alberto u Torinu. U posljednjem, ali očajničkom i pogrešnom izrazu suosjećanja, proturječeći svom njegovom prijašnjem pesimizmu, Nietzsche je potrčao do konja, obgrlio ga rukama oko vrata kako bi ga zaštitio, a zatim se srušio na tlo. U roku od tjedan dana, Nietzscheova obitelj vratila ga je u Basel, gdje je hospitaliziran i dijagnosticiran mu je sifilis. Nietzscheov stručnjak, Joachim Köhler, pokušao je objasniti Nietzscheovu životnu povijest i filozofiju, tvrdeći da je Nietzsche bio homoseksualac, i tvrdi da se njegova bolest, sifilis, "obično smatra posljedicom njegovog susreta sa prostitutkom u bordelu u Kölnu ili Leipzigu, ali jednako je vjerojatno, sada se smatra, da je zaražen u muškom bordelu u Genovi." 

Nietzscheova sestra, Elisabeth Alexandra Förster-Nietzsche (1846.–1935.)

Kao njegova skrbnica, Nietzscheova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche, preuzela je na sebe ulogu kustosice i urednice djela svog brata. Bila je udana za Bernharda Förstera, koji je postao vodeća figura u antisemitskoj frakciji, na krajnjoj desnici njemačke politike, i pisao je o židovskom pitanju, karakterizirajući Židove kao "parazite na njemačkom tijelu". Kako bi potkrijepio svoja uvjerenja, Bernhard je, 1881. godine, osnovao Deutscher Volksverein (Njemački narodni savez), sa Maxom Liebermannom von Sonnenbergom (njemački časnik, poznat kao antisemitski političar i izdavač). Von Sonnenberg je bio dio šire kampanje protiv njemačkih Židova, koja je postala središnja značajka nacionalističke politike u carskoj Njemačkoj krajem 19. stoljeća. Nakon konferencije antisemita u Bochumu, 1889. godine, von Sonnenberg je osnovao vlastitu političku stranku, Deutsch-Soziale Partei, koja je postala Deutschsoziale Reformpartei, kada se spojila sa Otto Böckelovom Deutsche Reformpartei 1894. godine. Stranka, čija je glavna osnova bio antisemitizam, bila je aktivna tijekom 1898. godine, u podršci kampanjama za ograničavanje imigracije ruskih Židova u Njemačku, i tvrdila da bi takvi zakoni mogli biti osnova njihovog krajnjeg cilja ukidanja prava svim Židovima u Njemačkoj. Wilhelm Giese pojavio se kao istaknuti član skupine, posebno je poznat po svojoj kritici cionizma, ideje koja je imala određenu podršku među suvremenim antisemitima kao moguće rješenje za "židovski problem". Godine 1899., Giese je osigurao da stranka usvoji Hamburške rezolucije kojima se izričito odbacuje preseljenje Židova u novu domovinu, te je umjesto toga pozvala na međunarodnu inicijativu za rješavanje problema Židova putem potpunog odvajanja i konačnog uništenja židovske nacije. Program je pomogao u postavljanju temelja za buduće Konačno rješenje, termin koji je stranka koristila.

Bernhard Förster planirao je stvoriti "čisto arijsko naselje" u Novom svijetu. Pronašao je lokaciju u Paragvaju, za koju je smatrao da bi bila prikladna. Par je nagovorio 14 njemačkih obitelji neka im se pridruže u osnivanju kolonije, koja će se zvati Nueva Germania. Grupa je napustila Njemačku i otišla u Južnu Ameriku 1887. godine. Kolonija je bijedno propala. Suočen sa rastućim dugovima, Förster je, 1889. godine, počinio samoubojstvo otrovanjem. Četiri godine kasnije, Elisabeth je napustila koloniju i vratila se u Njemačku. Tada se dogodio mentalni slom Friedricha Nietzschea. Kada se vratila (1893.), Elisabeth ga je pronašla kao invalida, čiji su se objavljeni spisi počeli čitati i raspravljati diljem Europe. Preuzela je vodeću ulogu u promociji svog brata, posebno kroz objavljivanje zbirke njegovih fragmenata, naziva "Volja za moći". Preradila je njegove neobjavljene spise kako bi ih uklopila u vlastitu ideologiju, često na načine koji su navodno bili suprotni iznesenim mišljenjima njezina brata. Kroz Elisabethina izdanja, Nietzscheovo ime postalo je jače povezano sa njemačkim militarizmom i nacionalsocijalizmom, dok su kasniji znanstvenici 20. stoljeća snažno osporili ovu koncepciju njegovih ideja.

Cafe Central, Beč

Nordijska mitologija, koju je proslavio Nietzscheov prijatelj, skladatelj Richard Wagner, duboko je inspirirala pangermanistički pokret, koji je na kraju inspirirao naciste. Iako je Otto von Bismarck isključio Austriju i njemačke Austrijance iz svog stvaranja države Kleindeutschland, 1871. godine, integracija njemačkih Austrijanaca ipak je ostala snažna želja mnogih ljudi i Austrije i Njemačke, koji su stajali iza pangermanskog pokreta. Potaknut narodnim pokretom, bio je pod utjecajem ideje njemačkog "volka" izražajem romantičnih nacionalista, poput braće Grimm, Herdera i Fichtea. Pangermanisti su izvorno nastojali ujediniti Nijemce Drugog Reicha sa ostalim germanskim narodima u jednu nacionalnu državu, poznatu kao Großdeutschland. Novi element je uključen 1879. godine, uvođenjem neologizma "antisemitizam", označavajući prekid sa "antijudaizmom", favorizirajući rasnu i znanstvenu ideju Židova kao nacionalnosti umjesto religije. Völkisch pangermanizam započeo je kao ideologija male manjine Nijemaca u Austriji, koji su odbili prihvatiti svoju trajnu odvojenost od ostatka Njemačke nakon 1866. godine, i odlučili su to popraviti Anschlussom onog dijela kojega su nazivali Njemačkom Austrijom. Beč, glavni grad multinacionalnog Habsburškog Carstva, konkurirao je Parizu kao europsko kulturno središte, tijeko vladavine Franza Josipa (1848.–1916.), velikog majstora Reda zlatnog runa. Manje od polovice od dva milijuna stanovnika Beča bili su Austrijanci, dok je otprilike četvrtina došla iz Bohemije i Moravske (iz uporišta sekte Sabatejaca), tako da se češki često govorio uz njemački. Tijekom 1840-ih je objavljeno da su Židovi, koji ispovijedaju kršćanstvo, pronađeni u ministarskim uredima, kao i da su frankovci otkriveni i vjerojatno postojali među katoličkim i protestantskim crkvenim dostojanstvenicima Rusije, Austrije i Poljske. Obitelj Sigmunda Freuda došla je iz Moravske tijekom 1860-ih. 

Međutim, iako je opsežna religijska literatura još uvijek bila u posjedu frankovaca u Moravskoj i Češkoj početkom 19. stoljeća, njihovi potomci pokušali su izbrisati svaki dokaz o vjerovanjima i praksama svojih predaka. Ipak, većina obitelji koje su nekoć bile povezane sa sabatizmom, u zapadnoj i srednjoj Europi, nastavila je i nakon toga ostati u okrilju judaizma, a mnogi njihovi potomci, posebno u Austriji, uzdigli su se na važne položaje tijekom 19. stoljeća, kao istaknuti intelektualci, veliki financijeri, općenito, ljudi sa visokim političkim vezama.

Prepreke židovskoj emancipaciji postupno su uklanjale habsburške vlasti kao dio sveukupne politike modernizacije. Godine 1852., kraljevski zakon dao je Židovima pravo osnivanja vjerske zajednice u gradu, te ovlasti oporezivanja i samoreguliranja. 1862. godine je Židovima odobren pristup, kao stanovnicima svih općina. Godine 1864. ukinuta su sva ograničenja židovskog vlasništva nad zemljom. 1867. godine je zakon Parlamentu dao ovlasti neka uspostavi jednaka prava, bez obzira na vjersku pripadnost, dopuštajući Židovima da postanu punopravni građani. Te su slobode omogućile uspon nove židovske srednje klase, koju više nije predstavljala samo mala elita privatnih bankara. Ipak, unatoč čestom otpadništvu od same prakse judaizma, asimilirani Židovi su se obično okupljali u određenim četvrtima Beča, i oko specifičnih zanimanja. Stope preobraćenja i miješanih brakova ostale su i dalje niske. Martin Freud, sin Sigmunda Freuda, opisao je svoje vrijeme u Beču, sa svojom obitelji, kao napuštanje judaizma, dok je po identitetu ostao Židov i kretao se isključivo u židovskim društvenim krugovima.

Freud je često posjećivao Cafe Landtmann, dok su Trocki i Hitler često posjećivali Cafe Central. Kulturni eklekticizam grada stvorio je jedinstveni kulturni fenomen, bečku kavanu, što je zapravo bilo nasljeđem od osmanske vojske, nakon neuspjele opsade 1683. godine. Kavane su pružale važan izvor aktivnosti za gradsku židovsku inteligenciju i novu industrijsku klasu. To je omogućeno nakon što im je Franjo Josip (1867.) dodijelio puna građanska prava, ali i puni pristup školama i sveučilištima. Kavu su prvi koristili jemenski sufiji zato da im pomogne da ostanu budni tijekom noćnih rituala, a piće se odmah proširilo, objašnjava Gil Marks, u svojoj "Enciklopediji židovske hrane". Kava, često sa dodatkom šećera kako bi se suzbio gorak okus, brzo se proširila Osmanskim Carstvom. Religiozni Židovi, baš poput muslimana, također su je pili da ostanu budni za noćne pobožnosti, kaže izraelski profesor povijesti, Elliott Horowitz, u svom članku "Kava, kavane i noćni rituali ranog modernog židovstva". Horowitz datira upotrebu kave u iste svrhe još od sljedbenika Isaaca Lurije, slijedeći praksu koju su popularizirali on i njegovi učenici, kao recitiranje ponoćnog obreda poznatog kao Tikkun Hazot, žalovanje zbog uništenja Jeruzalemskog hrama.

Cafe Griensteidl, Beč (1897.)

Prve kavane otvorene su u Carigradu, oko 1550. godine, a zatim u Damasku, Meki i Kairu. Židov je izvezao ovu ustanovu u Europu, otvorivši prvu kavanu u Livornu u Italiji, 1632. godine. Godine 1650., Libanonac poznat kao "Jakov Židov", osnovao je prvu englesku kavanu u Oxfordu. Sefardski Židovi, od kojih su mnogi postali i trgovci kavom, ubrzo su se pridružili armenskim i grčkim trgovcima zato da bi kavanu donijeli u Nizozemsku i Francusku. Do 19. stoljeća, kavane u Berlinu, Beču, Budimpešti i Pragu, bile su na čelu društvenih promjena. Među onima koji su se družili u kavanama u Beču bili su književnik Stefan Zweig, psiholog Alfred Adler, kao i mladi novinar i dramatičar Theodor Herzl. Zweig je jednom to opisao kao "neku vrstu demokratskog kluba, otvorenog svima po cijeni jeftine šalice kave, gdje svaki gost može satima sjediti sa ovom malom ponudom, razgovarati, pisati, igrati karte, primati poštu, i prije svega konzumirati neograničen broj novina i časopisa." 

Julius Meinl, tvrtka sa sjedištem u Beču, bila je proizvođač i trgovac kavom, gurmanskom hranom, i drugim prehrambenim proizvodima. Ime Julius Meinl sinonim je za obiteljski posao, a brend je jedan od najpoznatijih i najprestižnijih u Austriji. Julius Meinl I. bio je značajan trgovac kavom iz Bohemije, koji je otvorio pržionicu kave u Beču. Julius Mienl III. pobjegao je iz Austrije tijekom Drugog svjetskog rata, jer mu je supruga bila Židovka. Julius Meinl V. radio je za Swiss Bank Corporation i Brown Brothers Harriman. 

Scenske sheme za kontroverznu produkciju u Metropolitanskoj operi iz 1903. godine: Gurnemanz uvodi Parsifala u Monsalvatu (Munsalvasche).

Wagner 

Pangermanizam je bio raširen među revolucionarima iz 1848. godine, posebno kod Richarda Wagnera (Nietzscheov prijatelj i idol) i braćom Grimm. Ideja je bila vrlo utjecajna u njemačkoj politici 19. stoljeća, tijekom ujedinjenja Njemačke, odnosno kada je Njemačko Carstvo proglašeno nacionalnom državom 1871. godine, ali bez Austrije. Iako navodno nije bio mason, Wagner je izrazio interes za pridruživanje bratstvu, te je imao podosta masonskih utjecaja u svom životu, uključujući obitelj i prijatelje. Njegov šogor, prof. Oswald Marbach, bio je jedna od najvažnijih osobnosti u slobodnom zidarstvu, u Wagnerovo vrijeme. Obzirom na masonske aspekte Wagnerove opere "Parzival", nagađa se kako je mogao dosta naučiti o masonskim ritualima i idejama od Marbacha. Još jedan veliki prijatelj bio je bankar, Friedrich Feustel, koji je bio veliki majstor lože 'Zur Sonne', u Bayreuthu. Godine 1847. je Feustel predložio da loža ukine ograničenja za nekršćane, koji postaju članovi. Wagner je obavijestio Feustela o svojoj želji da se pridruži loži 'Eleusis zur Verschuregenheit' u Bayreuthu, ali mu je savjetovano da to ne učini, jer su postojali članovi koji su kritizirali Wagnerov osobni život. Feustel je Wagneru objasnio kako bi njegov prijem u ložu ojačao protivljenje bavarskih klerikalaca, ukoliko bi se saznalo da je on član Obrta.

Kao mladić, Wagner je bio je pod utjecajem okultnih romana Sir Edwarda Bulwer-Lyttona. Njegova prva uspješna opera "Rienzi", dovršena 1840. godine, bila je utemeljena na jednom od Bulwer-Lyttonovih romana. Ova se Wagnerova priča temeljila na stvarnim podvizima Cole di Rienza, čiju su retoriku, anti-establišment i populističku privlačnost, neki smatrali ranim oblikom protofašizma. Rezultirajuća aristokratska anarhija u Rimu, koja je proizašla iz borbe između Orsinija i Colonne, pružila je okruženje Coli di Rienzu, koji je preuzeo vlast u Rimu 1347. godine, proglasivši se tribunom, sa ciljem ponovnog stvaranja moći i slave Starog Rima, prvo osvajanjem Italije, i na kraju cijelog svijeta. Međutim, Rienzo je doživio nasilnu smrt 1354. godine, jer su ga ubili pristaše obitelji Colonna. Za mnoge je bio samo megaloman, koji je koristio retoriku rimske obnove i ponovnog rođenja Rima, kako bi prikrio svoju težnju za moći. Petrarka, koji ga je prvo ohrabrio i zatim napustio, napisao jednu od svojih najboljih oda, "Spirito gentil", gdje je Rienzo prikazan kao junak. 

Primjerak francuske biografije Rienza, koju je napisao De Cerceau (1733.), pronađen je među Napoleonovom imovinom, nakon Waterlooa. Zalažući se i za ukidanje papine svjetovne vlasti i za ujedinjenje Italije, Rienzo se ponovno pojavio kao romantična figura u 19. stoljeću, kao preteča pokreta Risorgimenta, koji je predvodio Giuseppe Mazzini. Život i sudbina Cole di Rienza bili su tema romana Edwarda Bulwer-Lyttona (1835.), tragičnih drama Gustavea Drouineaua (1826.), Mary Russell Mitford (1828.), Juliusa Mosena (1837.) i Friedricha Engelsa (1841.), a također i nekih stihova iz "Hodočašća Childa Harolda" (1818.), Lorda Byrona. Godine 1873., samo tri godine nakon osnivanja novog Kraljevstva Italije, izgrađena je četvrt Prati, sa glavnom ulicom Via Cola di Rienzo i uočljivim trgom, Piazza Cola di Rienzo.

Richard Wagner (1813.–1883.) i njegova supruga Cosima, nezakonita kći skladatelja Franza Liszta i grofice Marie d'Agoult

Sa svojom drugom suprugom, Cosimom, Wagner je osnovao Bayreuthski festival, kao izložbu svojih scenskih djela. Cosima je bila 24 godine mlađa od njega, te je bila nezakonita kćer grofice Marie d'Agoult, koja je ostavila muža zbog Franza Liszta. Marie je bila kći Alexandrea Victora Françoisa de Flavignyja, francuskog plemića, i Marije Elisabeth Bethmann, iz stare obitelji njemačkih židovskih bankara, koji su prešli na protestantsko kršćanstvo. Marie se u svojim memoarima, pišući pod pseudonimom Daniel Stern, prisjetila susreta sa njemačkim pjesnikom Goetheom, članom Iluminata, i da se, kada ju je milovao po kosi, osjećala blagoslovljeno njegovom "magnetskom rukom". Od 1835. do 1839. godine je živjela sa Franz Lisztom i zbližila se sa njegovim krugom prijatelja, uključujući i Frédérica Chopina, koji joj je posvetio svojih 12 Étida, Op. 25. Također, Lisztova "Die Lorelei", jedno od njegovih prvih djela, utemeljeno na tekstu Heinricha Heinea, također je njoj bilo posvećeno.

Marie je bila posjetiteljica pariškog salona Juliette Adam (opisana detaljnije u prošlom tekstu, ukratko: bila je članica Papusove Grupe neovisnih Études Ésoteriques, bliska prijateljica Blavatskyne suradnice, Juliane Glinke, koja je bila odgovorna za curenje Sionskih protokola prema Sergeju Nilusu). Marie je osnovala vlastiti salon, ​​gdje su o idejama (koje su kulminirale Revolucijom 1848. godine) raspravljali istaknuti pisci, mislioci i glazbenici toga vremena. Dopisivala se sa Mazzinijem, i njegova su se pisma ponekad naglas čitala u njenom salonu. Tijekom Drugog carstva, Marie je održavala salon gdje su se sastajali republikanci, poput Émilea Olliviera, Julesa Grévyja, Carnota, Émilea Littréa i ekonomista Dupont-Whitea. Karl Marx posjetio je njen salon 1844. godine. Wagner je bio aktivan među socijalističkim njemačkim nacionalistima u Dresdenu, redovito primajući goste, poput ruskog anarhista Mihaila Bakunjina. Bakunin je odigrao vodeću ulogu u Svibanjskom ustanku u Dresdenu (1849.), pomažući u organiziranju obrane barikada protiv pruskih trupa, zajedno sa Wagnerom. Na Wagnera su utjecale i ideje Pierrea-Josepha Proudhona.

Komentatori su prepoznali Cosimu kao glavnu inspiraciju za njegova kasnija djela, posebno "Parsifala". Wagnerov Lohengrin temeljio se na priči Wolframa von Eschenbacha o vitezu labudu u Parzivalu. Priča je nastala u dvorcu Wartburg, mjestu 'Čuda ruža' Elizabete Ugarske, i mjestu gdje je Martin Luther preveo Novi zavjet na njemački. Zanimanje za minstrele dobivalo je na  popularnosti, o čemu svjedoči i objavljivanje djela "Heinrich von Ofterdingen", autora Novalisa, 1802. godine. Izvještaj o Wartburgkriegu pronađen je i u djelu "Deutsche Sagen", braće Grimm. Početkom 20. stoljeća, nacionalistički njemački pisci prikazivali su Heinricha kao branitelja istinske njemačke poezije, pa čak i kao autora "Pjesme o Nibelunzima".

Wagnerov "Der Ring des Nibelungen" labavo je zasnovan na likovima iz nordijskih saga. "Nibelungenlied", prevedeno kao "Pjesma Nibelunga", epska je pjesma napisana oko 1200. godine, na srednjovisokonjemačkom jeziku. Pjesmu citira Wolfram von Eschenbach u svom "Parzivalu" i "Willehalmu", te je vjerojatno inspirirala njegov nedovršeni "Titurel". Wagnerov Parsifal labavo je zasnovan na Wolframovom Parzivalu, tj. arturijanskom vitezu Parzivalu (Percivalu) i njegovoj potrazi za Svetim gralom. Međutim, u Wagnerovoj verziji, gral je čaša, a ne kamen. Wagner je napisao: "Gral je, prema mom vlastitom tumačenju, čaša korištena na Posljednjoj večeri, u koju je Josip iz Arimateje uhvatio Spasiteljevu krv na križu." 

Wagner je usvojio ideju "arijskog kršćanstva" od Arthura Schopenhauera, te je opisao potragu za gralom kao simboličku temu. On je u svom eseju "Wibelungen" aludirao na ideju kršćanskog grala, kao alegoriju rasnog arijskog karaktera kršćanstva. Implicirao je kako rodno mjesto nije u židovskom Jeruzalemu, već da je njegovo pravo arijsko podrijetlo u Indiji. Sugerira se da je Parsifal napisan u znak podrške rasističkim idejama Arthura de Gobineaua, zagovornika arijanizma, budući je Wagner pročitao Gobineauov "Esej o nejednakosti ljudskih rasa". Parsifal se predlaže kao "čistokrvni" (tj. arijevski) junak, koji pobjeđuje Klingsora, koji se doživljava kao židovski stereotip, posebno zato što se protivi navodnim kršćanskim vitezovima Grala.

Nietzsche je bio član Wagnerovog užeg kruga, početkom 1870-ih. Njegovo prvo objavljeno djelo, "Rođenje tragedije", predlaže  Wagnerovu glazbu kao dionizijsko "ponovno rođenje" europske kulture, što je u suprotnosti sa apolonskom i racionalističkom "dekadencijom". Međutim, Nietzsche je prekinuo vezu sa Wagnerom nakon prvog Bayreuthskog festivala, izražavajući svoje nezadovoljstvo u djelima "Slučaj Wagner" i "Nietzsche contra Wagner". Smatrao je kako se Wagner previše uključio u Völkisch pokret i antisemitizam. Iako je Wagner izrazio antisemitske stavove u djelu "Židovstvo u glazbi", imao je židovske prijatelje, kolege i pristaše tijekom cijelog života. Sam Wagner se bojao toga da bi i sam mogao biti Židov, preko svog vjerojatnog pravog oca, glumca i slobodnog zidara, Ludwiga Geyera. Ovo je činjenica koju je Nietzsche nagovijestio, 1888. godine, u pogovoru svog djela "Slučaj Wagner". 

Dvorac Neuschwanstein, Bavarska, Njemačka

Osnivač OTO (Ordo Templi Orientis) je bio Theodor Reuss, profesionalni pjevač u mladosti, te je sudjelovao u prvoj izvedbi Wagnerovog Parsifala u Bayreuthu, 1882. godine. Godine 1873. je Reuss prvi put upoznao Wagnera, zajedno sa Wagnerovim mecenom, kraljem Ludovikom II. od Bavarske (1845.–1886.). Baš poput svog oca, Maksimilijana II., i djeda Ludovika I. - Ludovik II. također je bio vitez Reda zlatnog runa. Ludovik I. imao je aferu sa Lady Jane Digby, prijateljicom i suputnicom H. P. Blavatsky.  Digby je bila bliska prijateljica Britanca Wilfred Scawena Blunta, koji je bio nadređeni Jamalu ud Din al Afghaniju, zajedno sa  Edwardom G. Browneom. Blunt, oženjen Lady Anne, bio je prijatelj Jane Digby i Sir Richarda Burtona, člana tzv. 'Orfičkog bratstva', koje je predvodio Edward Bulwer-Lytton. Lady Jane umrla je u Damasku, kao supruga arapskog šeika Medjuela al Mezraba.

Ludovik II. vjerojatno je bio spasitelj Wagnerove karijere. Wagner je imao ozloglašenu reputaciju ženskara i stalno je bježao od vjerovnika. Bez Ludwiga, Wagnerove kasnije opere vjerojatno ne bi bile niti skladane, kamoli premijerno izvedene u prestižnom minhenskom Kraljevskom dvorskom kazalištu. Godinu dana nakon susreta sa Ludwigom, Wagner je u Münchenu predstavio svoje najnovije djelo, "Tristan i Izolda", uz veliko priznanje. Također, Ludwig je Wagneru osigurao rezidenciju Tribschen u Švicarskoj, gdje je Wagner dovršio "Majstore pjevače". Obnova dvorca Wartburg, dovršeno 1860. godine, inspirirao je Ludwiga II. za izgradnju poznatog dvorca Neuschwanstein u južnoj Bavarskoj, počast legendi o vitezu labudu; zidovi su ukrašeni scenama korištenim u Wagnerovim operama, uključujući Majstore pjevače, kao i Tannhäusera, Tristana i Izoldu, Lohengrina i Parsifala.

Theodor Herzl (1860.–1904.), osnivač modernog cionizma, sa članovima njemačkog nacionalističkog studentskog bratstva Albia, kojemu je pripadao od 1880. do 1883. godine

Burschenschaft Albia

Unatoč otvorenom antisemitizmu, pangermanistički pokret, koji je cvjetao uglavnom u Beču, bio je blisko povezan sa Židovima koji su tražili rješenje "vjekovnog židovskog pitanja", i to potpunom asimilacijom u njemačku nacionalnost, tendencija koja je u početku inspirirala cionizam Theodora Herzla. Cionizam je također rođen u Beču, istovremeno cvjetao sa pangermanizmom.  Theodor Herzl, austrougarski Židov, smatra se osnivačem cionističkog pokreta. Herzl je rođen u Pešti, danas istočnom dijelu Budimpešte, u Kraljevini Mađarskoj, u sekularnoj židovskoj obitelji. Godine 1878. se obitelj preselila u Beč, a Herzl je studirao pravo na Sveučilištu u Beču. U djelu "Theodor Herzl: Od asimilacije do cionizma", Jacques Kornberg tvrdi kako je Herzl bio njemački nacionalist tijekom studentskih godina. Kao mladi student prava, Herzl je postao članom njemačkog nacionalističkog Burschenschafta (bratstva) Albia, potpuno svjestan njihovog protivljenja njegovom "židovskom duhu", prema Kornbergu. Nakon što je pročitao Hessov "Rim i Jeruzalem", Herzl je proglasio latinski Fiducit, izraz koji je naučio iz Albije, gdje je to bio odgovor na zdravicu, tijekom sjednica u njemačkim Studentenkneipenima (ili studentskim pubovima).

Prema Kellneru: "U to vrijeme, valovi njemačkog nacionalističkog pokreta visoko su se dizali u ovoj studentskoj udruzi; Herzl je bio jedan od njegovih najvatrenijih zagovornika." Vodeći zagovornik njemačkog nacionalizma u to vrijeme bio je Georg von Schönerer, koji se zalagao za aneksiju Austrije od strane Njemačke. Schönerererov otac, Mathias, željeznički izvođač radova u službi Rothschilda, ostavio mu je veliko bogatstvo. Njegova supruga je bila praunuka rabina Samuela Löba Kohena, koji je umro u Pohrlitzu, Južna Moravska, 1832. godine. Poput mnogih drugih austrijskih pangermanista, Schönerer se nadao raspadu Austro-Ugarskog Carstva i Anschlussu sa Njemačkom. Schönerererov pokret dopuštao je članstvo isključiov Nijemcima, te nijedan član nije mogao imati rođake ili prijatelje koji su bili Židovi ili Slaveni, i prije nego što bi se član pokreta ženio trebao je dokazati svoje "arijsko" podrijetlo i provjeriti svoje zdravlje, zbog bilo kakvih potencijalnih nedostataka.

Schönerer je bio glavni zagovornik pangermanizma i njemačkog nacionalizma u Austriji, žestoki antisemit. Njegova je agitacija imala veliki utjecaj na mladog Adolfa Hitlera. Prema Nicholas Goodrick-Clarkeu: "Ideje [narodnog pangermanista Georga von Schönerera], njegov temperament i talent agitatora, oblikovali su karakter i sudbinu austrijskog pangermanizma, stvarajući time revolucionarni pokret koji je prihvatio populistički antikapitalizam, antiliberalizam, antisemitizam, i prusofilni njemački nacionalizam." Schönererovi stavovi i filozofija imali su veliki utjecaj na Hitlera i Nacističku stranku u cjelini. Hannah Arendt nazivala je von Schönerera Hitlerovim "duhovnim ocem". Schönerera, koji je usvojio svastiku kao narodni simbol, pristaše su oslovljavali sa Führer. On i njegovi sljedbenici također su koristili pozdrav "Heil", što su dvije stvari koje su Hitler i nacisti kasnije usvojili.

William McGrath identificirao je dugi popis židovskih studenata, u 1870-ima i početkom 1880-ih, koji su bili povezani sa radikalnim nacionalističkim studentskim društvima. Kao članovi kruga Engelberta Pernerstorfera, bili su i među osnivačima 'Leserverein der deutschen Studenten Wiens', koji se gotovo isključivo usredotočio na ekstremni njemački nacionalizam i bio pod utjecajem ideja Shopenhauera, Wagnera i Nietzschea. Među njima su bili: Viktor Adler (budući vođa austrijskih socijaldemokrata); Heinrich Friedjung (postao vodeći austrijski njemački nacionalistički povjesničar); Gustav Mahler (skladatelj);  Sigmund Freud; Arthur Schnitzler; Heinrich Braun (bliski Freudov prijatelj i kasnije istaknuti socijaldemokrat u Njemačkoj). O Theodoru Meynertu, jednom od profesora u 'Lesevereinu', često je držao predavanja o psihijatriji, Freud je rekao: "Veliki Meynert, čijim sam stopama išao sa takvim štovanjem." Nakon što je diplomirao, 1881. godine, Adler je radio kao Meynertov asistent na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice. Adler se oženio Braunovom suprugom Emmom. Njihov sin, Friedrich, bio je bliski prijatelj Alberta Einsteina. Jedan austrijski povjesničar se prisjetio studentskog sastanka, kada su se Adler i Friedjung pridružili drugima pjevajući „Deutschland über alles“, dok ih je Mahler pratio na klaviru sa "O du Deutschland, ich muss marchieren" ("O ti Njemačko, moram marširati").

U svojim memoarima, Arthur Schnitzler prisjetio se popularne izreke iz tog vremena: "Antisemitizam nije uspio sve dok ga Židovi nisu počeli sponzorirati". Članovi Pernerstorferovog kruga, posebno Adler, Pernerstorfer i Friedjung, bili su pokretači i osnivači, zajedno sa von Schönererom, 'Deutsche Klub', te su glavni doprinositelji povelje deutschnational pokreta. "Povelja, koja je utjecala na sve masovne političke pokrete moderne Austrije, usredotočila se na zahtjeve za radikalnim društvenim i političkim reformama, kao i na zadovoljavanje ekstremnih njemačkih nacionalističkih ambicija." 1878. godine, Leseverein je raspušten kao opasan za državu, ali do 1881. godine, njegovo je vodstvo uspjelo potpuno preuzeti Akademische Lesehalle.

Unatoč bliskom prijateljstvu sa Židovima, Pernersdorfer je, 1882. godine, napisao: "Židovi sa svojim drevnim, dominantnim rasnim karakteristikama još uvijek suočavaju s indogermanskim narodima... kao strani i nepromjenjivi." Uz Schönerera, Adler, Friedjung i Pernerstorfer bili su pristaše Programa iz Linza, iz 1882. godine, političke platforme koja je pozivala na potpunu germanizaciju austrijske države. U konačnici, Adler i ostali su željeli da se Austrija odvoji od Habsburške Monarhije (u to vrijeme kontrolirala veći dio srednje Europe), te su je željeli što više vezati za Njemačku. Međutim, Schönererova sve više antisemitska politika kulminirala je izmjenom arijskog paragrafa, klauzule kojom se članstvo rezerviralo isključivo za pripadnike "arijske rase", te je isključila sve nearijevce, posebno one židovskog i slavenskog podrijetla. Kao jedan od prvih dokumentiranih primjera takvog paragrafa, bezbrojni njemački nacionalni sportski klubovi, pjevačka društva, školski klubovi, žetveni krugovi i bratstva, slijedili su taj primjer, te su u svoje statute uključili i arijske paragrafe. Porast antisemitizma otjerao je Adlera i Pernerstorfera, koji su postali vođe Socijalističke stranke, dok se Friedjung vratio liberalima. Ipak, njihova iskustva u 'deutschnationalu' nastavila su utjecati na njihove stavove.

U to se vrijeme Herzl pridružio 'Lesevereinu'. MacGrath je također utvrdio da je Herzlov bliski prijatelj, Oswald Boxer, bio članom  Deutscher Kluba (1880.-1881.). U jesen 1880. godine, Albia se pridružila 'Akademische Lesehalle'. Tijekom semestra, kada se Herzl pridružio, von Schönerer je održao govor koji je oduševljeno primljen. Leon Kellner, bečki suvremenik i autor njegove rane biografije, izvijestio je kako je, u prosincu 1880. godine, Herzl bio predsjednik društvenog kluba Lesehalle, koji je organizirao večeri ispijanja piva, uz pjevanje njemačkih nacionalističkih pjesama. Schnitzler, kolega student, Herzlov prijatelj tijekom sveučilišnih godina, opisao ga je kao "njemačko-nacionalnog studenta i glasnogovornika u Akademische Lesehalle". 

Mnogi članovi Albije radovali su se potpunoj asimilaciji Židova u njemačku naciju. Karl Becke i Dietrick Herzog pozitivno su govorili o židovskoj braći koja su se "osjećala Nijemcima", i bila istinski odana Albiji. Herzl je svjesno ušao u Albiju, sa namjerom da se odrekne svog židovstva i prihvati njemačku nacionalnost. Herzl je vjerovao da Židove muče poroci i korupcija, da je judaizam nazadan, i rezultat stoljeća progona i prisilne izolacije u kršćanskim zemljama. Rješenje je bila potpuna asimilacija Židova u europska društva. Mnogo toga, što je napisao u svojim recenzijama antisemitskih autora, poput djela Eugena Dühringa, "Židovski problem kao problem rasnog karaktera i njegova opasnost za postojanje naroda, morala i kulture", kao i djela Wilhelma Jensena, "Židovi iz Kölna" - odražavalo je ideje koje su prevladavale u Albiji: židovski moral je iskvaren pohlepom, Židovi su orijentalni narod i strani su Europi, judaizam je uskogrudan i praznovjeran, židovske fizičke crte lica su deformirane. Prema Kornbergu: "Jednako tako, njegovo rješenje bilo je nestanak židovstva ili, prema njegovoj formuli, križanje na temelju zajedničke državne religije." 

Unatoč Wagnerovim poznatim spisima protiv Židova, Herzl je bio strastveni štovatelj Wagnerove glazbe. Hermann Bahr, Herzlov brat iz studentskog bratstva Albije, tvrdio je: "Svaka mlada osoba tada je bila wagnerijanac. Bio je to i prije nego što je ikada čuo ijedan takt njegove glazbe". Mahler, koji je rođen u Bohemiji, od židovskih roditelja skromnog podrijetla, bio je odan Wagneru i njegovoj glazbi; sa 15 godina ga je potražio, prilikom svog posjeta Beču, 1875. godine. Kako je Herzl primijetio: "Radio sam na tome [Židovskoj državi] svaki dan, do krajnje iscrpljenosti. Moja jedina razonoda bila je slušanje Wagnerove glazbe navečer, posebno 'Tannhäusera', opere kojoj sam prisustvovao jednako često kao što je i bila izvedena. Samo u večerima kada nije bilo opere posumnjao bi u istinitost svojih ideja."

Međutim, kada je Albia, u ožujku 1883. godine, održala komemorativnu ceremoniju za Wagnera, gdje su održani žestoki antisemitski govori, Herzl je zatražio neka ga se časno isključi iz udruženja. Na početku ceremonije, orkestar je svirao Wagnerovu glazbu, a publika je pjevala "Deutscland über alles". Jedan govornik je veličao njemački nacionalizam i Reich, a drugi je izjavio kako "može postojati samo jedan Njemački Reich". Kada je policija istupila zato da bi spriječila daljnje izdajničke izjave, Shönerer je pojurio na platformu i proglasio "Živio naš Bismarck!" Prema Kornbergu: "Herzl nije prosvjedovao protiv antižidovstva, koje je bilo kompatibilno sa potpunom asimilacijom, već protiv rasnog antisemitizma, koji je nastojao vratiti Židove u geto". 

Pružajući trag svoje povezanosti sa njemačkim nacionalizmom, Herzl je napisao: "Znate li kako je stvoreno Njemačko carstvo? Od snova, pjesama, fantazija, i crno-crveno-zlatnih vrpci, i to u kratkom vremenu. Bismarck je samo otresao plod stabla koje su posadili majstori fantazije." Slično tome, Friedjung je savjetovao: "Ako je sada najveća dužnost političkog pisca raditi na tom nejasnom prvom načelu cijele nacionalne povijesti, na nacionalnom karakteru... onda moramo u javni život uvesti snažnu novu silu: nacionalni osjećaj." Moć umjetnosti trebala je to omogućiti. Inspiriran Wagnerom, Friedjung je primijetio: "Orfej se usudio hodati sa svojom lirom među silama podzemlja, samo zato što je znao da u opskurnim masama živi osjećaj, mračna slutnja, koja će se punim tonom probuditi u gromoglasne emocije." 

Kao pariški dopisnik za 'Neue Freie Presse', Herzl je pratio aferu Dreyfus, politički skandal koji je podijelio Treću francusku Republiku, od 1894. do njegovog razrješenja, 1906. godine. Bio je to zloglasni antisemitski incident u Francuskoj, gdje je Alfred Dreyfus, židovski kapetan francuske vojske, lažno osuđen (1894.) kako špijunira za Njemačku. Poznato kao Afera Dreyfus, postalo je jedna od najkontroverznijih i najpolarizirajućih političkih drama u modernoj francuskoj povijesti, ali i diljem Europe. Na kraju je završila Dreyfusovim potpunim oslobađanjem od odgovornosti. Herzl je tvrdio da ga je slučaj Dreyfus pretvorio u cionista, te su ga posebno pogodili povici gomile: "Smrt Židovima!". Međutim, neki moderni povjesničari sada smatraju da je, zbog malog broja spominjanja Dreyfusove afere u Herzlovim ranijim izvještajima i očito suprotnog spominjanja povika "Smrt izdajniku!" -  možda preuveličao utjecaj Afere na njega zato da bi stvorio daljnju podršku za svoju stvar. Kornberg tvrdi da je Dreyfusov utjecaj bio mit koji Herzl nije smatrao potrebnim opovrgnuti, te je i sam Herzl vjerovao da je Dreyfus kriv.

Godine 1897., uz znatne osobne troškove, Herzl je osnovao cionističke novine 'Die Welt' u Beču, te je isplanirao Prvi cionistički kongres u Baselu. Izabran je za predsjednika Kongresa, dužnost koju je obnašao do svoje smrti, 1904. godine. 1898. godine započinje niz diplomatskih inicijativa za izgradnju podrške židovskoj zemlji. U nekoliko navrata ga je primio Wilhelm II., jednom i u Jeruzalemu, te je prisustvovao Haaškoj mirovnoj konferenciji, uživajući u toplom prijemu od strane mnogih državnika. Herzl se obratio židovskom engleskom plemstvu: Rothschildima i Sir Samuelu Montaguu (kasnijem ministru kabineta), kao i glavnim rabinima Francuske i Beča, te željezničkom magnatu, barunu Mauriceu de Hirschu. U pripremnim bilješkama, za svoj apel prema židovskom filantropu, barunu Hirschu, kako bi osigurao stvaranje židovske države, Herzl je svoj zahtjev zaključio riječima "Čast, sloboda, domovina", staro geslo Albija. Krajem 1895. godine, Herzl je napisao "Der Judenstaat" ("Država Židova"), objavljen slijedeće godine, uz neposredno odobravanje i kontroverze, gdje je tvrdio kako židovski narod treba napustiti Europu i otići u Palestinu, kao jedinu priliku da izbjegnu antisemitizam, slobodno izraze svoju kulturu i nesmetano prakticiraju svoju religiju.

Antropozofija

Ariozofi su u početku bili aktivni u Beču, prije Prvog svjetskog rata, kombinirali su njemački völkisch nacionalizam i rasizam, sa  okultnim pojmovima, posuđenima iz teozofije Helene P. Blavatsky, i u iščekivanju nadolazeće ere njemačke svjetske vladavine. Kako je opisao Nicholas Goodrick-Clark: "Ideje i simboli drevnih teokracija, tajnih društava i mistične gnoze rozenkrojcerstva, kabalizma i slobodnog zidarstva, utkani su u völkisch ideologiju kako bi se dokazalo da je moderni svijet utemeljen na lažnim i zlim načelima, te kako bi se opisale vrijednosti i institucije idealnog svijeta." 

Kako je primijetio Goodrick-Clarke: teozofija je "uživala znatnu popularnost u Njemačkoj i Austriji." Ulazak teozofije je bio povezan sa širim neoromantičnim prosvjednim pokretom u Njemačkoj, poznatim kao Lebensreform ("Reforma života"), vrstom proto-hipijevskog pokreta koji je istraživao alternativne načine života, uključujući biljnu i prirodnu medicinu, vegetarijanstvo, nudizam, uz zajednički život u komunama. U srpnju 1884. godine je osnovano prvo Njemačko teozofsko društvo (GTS), pod vodstvom Wilhelma Hübbe-Schleidena, čiji je časopis 'Sfinga' imao snažan utjecaj na njemački okultni preporod. Godine 1883., Hübbe-Schleiden se upoznao sa njihovim učenjima u Elberfeldu, gdje su Blavatsky i njen glavni suradnik, Henry Steel Olcott, boravili kod svoje teozofske prijateljice, Mary Gebhard, učenice Éliphasa Lévija. Nekoliko tjedana nakon osnutka, pridružila im se i sama Blavatska. Krajem 1894. godine, Hübbe-Schleiden otputovao je u Indiju kako bi kroz vlastito iskustvo saznao o duhovnoj moći joge i objavio svoje dojmove u časopisu. Na zahtjev Annie Besant, Hübbe-Schleiden je u Njemačkoj uveo 'Red Zvijezde Istoka', te je hinduističkog dječaka, Jiddua Krishnamurtija, proglasio svjetskim učiteljem.

U njegovom krugu su, u to vrijeme, bili: Franz Hartmann (jedan od osnivača OTO-a), i mladi Rudolf Steiner (osnivač Waldorfskih škola), i obojica su bili članovi GTS-a. Hartmann je, krajem 1883. godine, posjetio Blavatsky u Adyaru u Indiji, putujući preko Kalifornije, Japana i jugoistočne Azije. Po povratku u Europu (1885.), etablirao kao ravnatelj sanatorija Lebensreform u Halleinu,  blizu Salzburga. Njemačko Teozofsko društvo, kao ogranak Međunarodnog teozofskog bratstva, osnovano je 1896. godine, a Hartmann je bio njegov predsjednik. Bio je član Teozofskog društva, koje je osnovano u Beču 1887. godine, sa predsjednikom Friedrich Ecksteinom, prijateljem i privremenim suradnikom Sigmunda Freuda. Eckstein je bio član skupine Lebensreform, zanimao se za španjolski misticizam, legende o templarima, slobodnim zidarima, wagnerovsku mitologiju i orijentalne religije.

Nakon rastanka od Teozofskog društva, Steiner je osnovao duhovni pokret nazvan antropozofija, sa korijenima u njemačkoj idealističkoj filozofiji i teozofiji. Drugi utjecaji uključuju Goetheovu znanost i rozenkrojcerstvo. Steiner je, 1895. godine, napisao jednu od prvih knjiga u kojima je hvalio Nietzschea, također ga je posjetio kada je ovaj bio na skrbi svoje sestre Elisabeth. Elisabeth je čak zaposlila Steinera kao tutora zato da joj pomogne razumjeti filozofiju njenog brata. Govoreći o Nietzscheovoj mentalnoj bolesti, Steiner je rekao: "U unutarnjoj percepciji vidio sam Nietzscheovu dušu, kao da lebdi nad njegovom glavom, beskrajno lijepa u svom duhovnom svjetlu, predana duhovnim svjetovima za kojima je toliko čeznula". Steiner je bio član völkisch Wagner kluba, i antropozofski autori podržavali su Wagnerove stavove o rasi. Godine 1906., Theodor Reuss izdao je Steineru nalog, postavljajući ga za zamjenika Velikog majstora podređenog O.T.O./Memphis/Mizraim poglavlja i Velikog vijeća, pod nazivom "Mystica Aeterna" u Berlinu.

Steiner je objavljivao periodični časopis 'Luzifer u Berlinu' od 1903. do 1908. godine. Od 1906. do 1914. godine je Steiner bio Suvereni Veliki majstor Obreda Memphis-Misraim u Njemačkoj, i tamo je dodao niz referenci na Rozenkrejcere. Steiner je, 1902. godine, imenovan generalnim tajnikom Njemačkog teozofskog društva. 1904. godine ga je Annie Besant imenovala voditeljem  Teozofskog ezoterijskog društva za Njemačku i Austriju. Steiner se konačno odvojio, kako bi osnovao vlastito Antropozofsko društvo, 1912. godine. Steinerovo glasno odbacivanje Leadbeaterove i Besantove tvrdnje da je Jiddu Krishnamurti bio sredstvo novog Maitreye, ili svjetskog učitelja, dovelo je i do njihovog formalnog raskola. 1912. godine su se Steiner i većina članova njemačke sekcije Teozofskog društva odvojili kako bi formirali novu grupu, Antropozofsko društvo.

Dok je Blavatska pisala o zoroastrijskoj borbi između Ahura Mazde i Ahrimana, kao sila svjetla i tame, Steiner je iznio dualizam kojim je suprotstavio Lucifera Ahrimanu. U djelu "Okultna znanost, nacrt", Steiner je Lucifera okarakterizirao kao biće svjetla, posrednika između čovjeka i Boga, koji čovjeka približava Kristu. "Djeca Lucifera" su, stoga, oni koji teže mudrosti, dok Ahriman vodi čovječanstvo prema dolje, u njegovu nižu, materijalnu, tjelesnu, animalističku prirodu. Budući su ljudi izopačili Kristova stvarna učenja, Maitreja, kao Antikrist, doći će iz Šambale i očistiti svijet, te propovijedati istinsku Kristovu poruku.

Guido von List (1848.–1919.)

List Society 

Godine 1918., Völkisch Društvo List je počelo privlačiti istaknutije članove, uključujući i sve članove Bečkog teozofskog društva, i njegovog predsjednika, Franza Hartmanna. Društvo List osnovao je austrijski okultist Guido von List, prvi popularni pisac koji je kombinirao ideologiju Völkisch sa okultizmom i teozofijom. Društvo List usvojilo je sustav 'Zlatne zore', što se hijerarhijskih i inicijacijskih stupnjeva tiče. Na Lista je snažno utjecala teozofska misao Madame Blavatsky. Sam Hartmann objasnio je kako Listova učenja, posebno o rasnoj doktrini, imaju izvanrednu sličnost sa učenjima Blavatsky.

Uspjeh Listovog romana, "Carnuntum" (1888.), privukao je pozornost pannjemačkih izdavača, Georga von Schönerera i Karla Wolfa, koji su potom naručili slična djela. Lista je podržavao i Karl Lueger, gradonačelnik Beča, pristaša von Schönerera i Njemačke nacionalne stranke. Lueger je bio poznat po svojoj antisemitskoj retorici i nazivao se štovateljem Edouarda Drumonta, koji je 1889. godine osnovao Antisemitsku ligu Francuske. Na pitanje neka objasni činjenicu zašto su mnogi njegovi prijatelji bili Židovi, Lueger je slavno odgovorio: "Ja odlučujem tko je Židov". Desetljećima kasnije, Adolf Hitler, stanovnik Beča od 1907. do 1913. godine, gledao je na Luegera kao inspiraciju za vlastite stavove o Židovima.

List, koji je rođen u bogatoj obitelji srednje klase u Beču, tvrdio je kako je u djetinjstvu napustio katoličku vjeru svoje obitelji, te se, umjesto toga, posvetio predkršćanskom bogu Wotanu (Odinu). List je iznjedrio novi moderni poganski religijski pokret,  poznato kao Wotanizam, gdje je tvrdio da se radi o oživljavanju religije drevne germanske rase. Također je uključio i unutarnji skup ariozofskih učenja, koja je nazvao Armanizam. Stavio je naglasak na narodnu kulturu i običaje seoskog stanovništva, vjerujući kako su oni preostali ljudi ove predkršćanske, poganske religije. Promicao je milenaristički stav kako je moderno društvo degenerirano, ali će se transformirati kroz apokaliptični događaj i rezultirati uspostavom novog pangermanskog Carstva, koje će prihvatiti Wotanizam.

Listov Wotanizam uglavnom je izgrađen na Proznoj Eddi i Poetskoj Eddi, dva staronordijska tekstualna izvora, koji su nastali na Islandu u 13. stoljeću. Međutim, veliki dio Listovog razumijevanja drevne prošlosti nije se temeljio na empirijskim istraživanjima povijesnih, arheoloških i folklornih izvora, već na idejama za koje je tvrdio da ih je primio kao rezultat vidovitog prosvjetljenja u  stanju transa. U 1890-ima, List je, u početku, osmislio ideju kako je drevno njemačko društvo bilo vođeno hijerarhijskim sustavom inicijacija, Armanenschaftom, ideja koja se razvila u ključni dio njegova razmišljanja do 1908. godine. Listova slika strukture Armanenschafta uglavnom se temeljila na njegovom poznavanju hijerarhije slobodnog zidarstva. Tvrdio je kako se drevno bratstvo sastojalo od tri stupnja, svaki sa svojim tajnim znakovima, hvatištima i lozinkama.

Prema Listu: kada su se njemačka plemena bila prisiljena preobratiti na kršćanstvo, svećenici-kraljevi krenuli su u stvaranje tajnih društava, koja bi bila odgovorna za očuvanje armanističke gnoze. Zamišljao je tajne Kalandre, koje bi bile društvene preteče srednjovjekovnih korporacija i cehova, slično masonskim ložama. Tri ceha, koje je List naveo kao pružatelje ove svete baštine, bili su: skaldi i minstreli; heraldi i masoni; te tajni sudovi Vehmgerichta ili Svetog Vehma, okultni preostanak ario-germanskog prava. Nejasna slova na Vehmovom bodežu smatrao je transliteracijom dvostruke SS rune, nakon koje slijede dvije svastike. List je vjerovao da su sva crvena raspela i križevi u katoličkim regijama srednje Europe - označavali lokacije njihovih tajnih dvorova.

'Odin Lutalica', Georga von Rosena (1896.)

Prema Eliphasu Léviju, bodež Vehma bio je u obliku križa, a njihov je zakonik objavljen u "Reichstheateru", Maxa Müllera, pod naslovom "Zakonik i statuti Svetog tajnog suda slobodnih grofova i slobodnih sudaca Vestfalije", koji je 772. godine osnovao car Karlo Veliki, a 1404. godine revidirao kralj Robert, koji je napravio te izmjene i dopune potrebne za provođenje pravde u sudovima Iluminata, nakon što ih je zaštitio svojim autoritetom. Upozorenje na prvoj stranici je zabranjivalo profanima daljnje čitanje, pod kaznom smrti. Kako je Levi objasnio:

"…riječ „iluminirani“ ovdje, dana suradnicima Tajnog suda, otkriva cijelu njihovu misiju: ​​morali su u sjeni pronaći one koji su obožavali tamu; misteriozno su suprotstavljali onima koji su kovali zavjeru protiv društva u korist misterija; ali, sami su bili tajni vojnici svjetla, koji su bacali svjetlo dana na kaznene postupke." 

List je tvrdio kako su se, nakon pokrštavanja sjeverne Europe, armanistička učenja prenosila u tajnosti, što je rezultiralo njihovim prenošenjem kroz tradicije rozenkrojcerstva i slobodnog zidarstva. Prema Listu: brojni istaknuti renesansni humanisti, uključujući Giovannija Pica della Mirandolu, Giordana Bruna, Johannesa Trithemiusa, Heinricha Corneliusa Agrippu i Johanna Reuchlina - bili su nasljednici ovog drevnog armanističkog učenja. List je za sebe tvrdio kako je zapravo reinkarnacija Reuchlina. Osim toga, List je tvrdio da su armanisti u 08. stoljeću prenijeli svoja tajna učenja židovskim rabinima iz Kölna, u nadi da će ih sačuvati od kršćanskog progona. List je vjerovao da su ta učenja postala Kabala, čime je legitimizirao njenu upotrebu u vlastitim učenjima, tvrdeći kako se tu radio o drevnom njemačkom, a ne židovskom, učenju. 

List je također propovijedao dolazak pangermanskog tisućljeća, nove ario-germanske svjetske države. List je općenito svijet u kojem je živio doživljavao kao svijet degeneracije, uspoređivao ga je sa društvima kasnog Rimskog i Bizantskog Carstva. Kao čvrsti monarhist, protivio se svim oblicima demokracije, feminizma i modernim trendovima u umjetnosti. Protivio se laissez-faire kapitalizmu i velikim poduzećima. Osuđivao je sve vrste financija kao lihvarstvo i prepuštao se antisemitskim osjećajima iz tog razdoblja, prikupljeno iz novina Georga von Schönerera i Aureliusa Polzera. Protivio se modernom bankarskom sektoru i financijskim institucijama, smatrao je kako njima dominiraju Židovi. List je vjerovao da je degradacija modernog zapadnog društva rezultat zavjere, koju je orkestrirala tajna organizacija poznata kao Velika internacionalna stranka. Usvajanjem  milenarističke perspektive, vjerovao je u skori poraz ovog neprijatelja, kao i uspostavljanje bolje budućnosti za arijsku rasu.

U travnju 1915. godine, List je pozdravio početak Prvog svjetskog rata, jer je na to gledao kao na sukob koji će donijeti poraz njemačkim neprijateljima, te je vjerovao da će se njemački ljudi, koji su poginuli u ratu, reinkarnirati kao generacija. Oni će  provesti nacionalnu revoluciju i uspostaviti novo ario-njemačko Carstvo. Za Lista: ova idealna budućnost bila je usko povezana sa drevnom prošlošću, odražavala je njegovo vjerovanje u cikličku prirodu vremena, ideju koju je usvojio čitajući nordijsku mitologiju, ali i iz teozofije. Već 1891. godine, List je otkrio stih iz "Starke von Oben" ("Snažni odgore") proročanstvo o "Voluspi", što je prva i najpoznatija pjesma Poetske Edde, gdje se najavljuje dolazak mesijanske figure:

Bogati čovjek pridružuje se krugu savjetnika,
Snažni odgore okončava frakciju,
On rješava sve pravednim odlukama,
Što god odredi, trajati će zauvijek.

Ovaj dio "Starke von Oben" postao je ponavljajući motiv u svim Listovim kasnijim referencama na ovo tisućljeće. Navodna  nadljudska osoba okončala bi sve ljudske sukobe, uspostavom vječnog poretka. Odražavajući svoja monarhistička uvjerenja, zamišljao je ovu buduću državu kao onu kojom bi upravljala kuća Habsburg. Prema Listovom mišljenju: ovo novo carstvo bilo bi vrlo hijerarhijsko, sa nearijevcima koji bi bili podređeni arijevskom stanovništvu, a mogućnosti obrazovanja i poslova u javnoj službi bile bi ograničene samo na one smatrane rasno čistima. Zamišljao je ovo Carstvo koje slijedi Wotanovu religiju. 

Lanz von Liebenfels (1874.–1954.)

Teozoologija

Postojale su brojne veze između Teozofskog društva i ariozofa. Npr. Max Seiling, koji je bio uključen u antropozofski pokret i  član Društva Guido von List. Kada se Listov "Die Bilderschrift der Ario-Germanen" pojavio, 1910. godine, Hartmann ga je pohvalio u svom teozofskom časopisu 'Neue Lotusblüthen'. Godine 1901. je teozof Paul Zillmann počeo objavljivati ​​eseje Lanza von Liebenfelsa, u svom časopisu 'Neue Metaphysische Rundschau'. Zillmann se pridružio Društvu Guido von List godinu dana kasnije. 'Prana', okultni njemački mjesečnik, koji je objavljivala Teozofska izdavačka kuća u Leipzigu, objavljivao je priloge Lista, Hartmanna i C.W. Leadbeatera.

Tijekom 1890-ih, List je bio uključen u bečko književno društvo, gdje su bili i Rudolf Steiner i Lanz von Liebenfels. On je, poput Lista, također bio iz Beča. Lanz je bio redovnik u Cistercitskom redu (kojemu je pripadao i sveti Bernard iz Clairvauxa, zaštitnik Templara), ali je izbačen 1899. godine zbog djela "tjelesne ljubavi". Lanz je također bio osnivač Reda novih templara (Ordo Novi Templi ili ONT), ogranka OTO, koji je prakticirao tantričke seksualne rituale. Za von Liebenfelsa, templari su bili arijevsko bratstvo posvećeno uspostavljanju velike Njemačke i pročišćenju rase. Vjerovao je da je Gral simbol čiste njemačke krvi. Godine 1905. je  osnovao časopis 'Ostara', u kojem je objavljivao antisemitske i narodne teorije. Među čitateljima su bili: Adolf Hitler, Dietrich Eckart, i britanski feldmaršal. Herbert Kitchener, među svima ostalima. Lanz je tvrdio da ga je mladi Hitler posjetio, 1909. godine, i tada ga je opskrbio sa dva broja časopisa koja su mu nedostajala. Von Liebenfels je skovao termin "Ariozofija"; poigrao se sa  terminom "teozofija", pritom praveći razliku između teozofskog cilja postizanja "Božje mudrosti" i "mudrosti Arijevaca". Godine 1905., von Liebenfels je objavio knjigu "Theozoölologie oder die Kunde von den Sodoms-Äfflingen und dem Götter-Elektron"  ("Teozoologija ili znanost sodomskih Apela i Božanskog elektrona"), gdje je zagovarao eugeniku i veličao arijevsku rasu kao Gottmenschen ("Bogoljude"). Lanz je svoje teorije opravdao tumačenjem Biblije, te je prema njegovom tumačenju Eva u početku bila božansko biće, ali se parila sa demonom i izrodila "niže rase". To je dovelo do toga da plavokose žene prvenstveno privlače "tamniji muškarci", što bi se moglo spriječiti "rasnim demiksom", i tako bi "arijsko-kršćanski gospodari ljudi" mogli "ponovno vladati tamnoputim zvijeroljudima", i na kraju ponovno postati božanstva. 

Von Liebenfels je podijelio svoju koncepciju Atlantide sa Karlom Georgom Zschaetzschom, čija su glavna djela bila: "Herkunft und Geschichte des arischen Stammes" ("Podrijetlo i povijest arijskog plemena", 1920.) i "Atlantida, die Urheimat der Arier" ("Atlantida, izvorni dom Arijaca", 1922.), koja su postala bestseleri u Njemačkoj između dva rata. Prema Zschaetzschu: jedina tri velika Arijca, koji su bili preživjeli iz Atlantide bili su Odin, njegov sin Thor i njegova sestra (zatim i supruga) Freya, od kojih su potekli svi kasniji Arijevci. U biblijskoj tradiciji, ovo troje su postali Bog Otac, Adam i Eva. Arijevci. koji su prvotno potekli od njih,  pokorili su svijet iz Atlantide i osnovali kolonije diljem svijeta, miješajući se sa nearijskim domorocima i stvarajući napredne civilizacije, poput Egipta, Mezopotamije, drevne Atene i Perua. Međutim, te su kulture također uništene zbog kontinuiranog miješanja rasa. Posljednji "čisti" Arijevci proširili su se iz sjeverne Europe u Germaniju, kao i iz istočnoeuropskih baltičkih država u južnu Europu, Afriku i Aziju, gdje su se zatim nastavili miješati. U svoju povijest, Zschaetzsch nije uključio samo bogove grčke mitologije, već i cijelu židovsko-biblijsku tradiciju, drevne američke tradicije, kao i većinu predkršćanskih poganskih kultova i festivala, a sve je to protumačio kao pogrešno shvaćene ili iskrivljene verzije navodne atlantske prapovijesti.

U djelu "Die Geschichte der Ariosophie" ("Povijest ariozofije"), napisano između siječnja 1929. i lipnja 1930. godine, von Liebenfels je tvrdio da prati povijest ariozofske rasne religije i njenih borbi, od najranijih vremena do danas. Tvrdio je kako su bogovi bili Teozoji, raniji i superiorniji oblici života, sa elektromagnetskim osjetilnim organima i nadljudskim moćima. Bili su različiti od Adamovog potomstva, Antropozoja. Prema von Liebenfelsu: najraniji zabilježeni preci sadašnje "arioherojske" rase bili su Atlantiđani, za koje se pretpostavlja da potječu od izvornih božanskih Teozoja i živjeli su na kontinentu smještenom u sjevernom dijelu Atlantskog oceana. Katastrofalne poplave su, na kraju, potopile njihov kontinent oko 8000. godine prije Krista. Atlantiđani su migrirali prema istoku u dvije skupine: sjeverni Atlantiđani su se kretali prema Britanskim otocima, Skandinaviji i sjevernoj Europi; dok su južni Atlantiđani migrirali preko zapadne Afrike u Egipat i Babilon i tamo su osnovali antičke civilizacije Bliskog istoka. Tako je ariozofski kult uveden u Aziju, gdje su dotada cvjetali idolopoklonički kultovi zvijeri miješanih rasa.

Von Liebenfels je tvrdio da su ariozofsku religiju u antičkom svijetu zagovarali Mojsije, Orfej, Pitagora, Platon i Aleksandar Veliki. Mojsijevi Zakoni i Platonova kasta filozofskih kraljeva u Republici dokazali su kako su oni bili ariozofi. Von Liebenfels je također  identificirao oživljavanje ariozofije u benediktinskoj monaškoj tradiciji srednjovjekovne Europe. Slavio je cistercitski red i njihovog poznatog vođu, sv. Bernarda iz Clairvauxa, kao glavnu snagu ariozofije u srednjem vijeku. Zbog njihove bliske povezanosti sa  cistercitskim redom, von Liebenfels je templare smatrao naoružanom stražarom ariozofije, koji su pokušavali zaustaviti plimu inferiornih rasa na Bliskom istoku i tako pružiti bedem za rasnu čistoću arijskog kršćanstva. Njihovi napori bili su paralelni na zapadu sa vojnim redovima Calatrave, Alcantare i Aviza, koji su formirani sredinom 12. stoljeća za borbu protiv Maura u Španjolskoj. Potiskivanje templara, 1308. godine, označilo je kraj ovog doba i uspon rasno inferiornih. Tvrdio je da je ariozofija preživjela zahvaljujući podzemnoj tradiciji "nekoliko duhovnih redova i genijalnih mistika". Njihova prva veza bio je Kristov red, ali i dvije habsburške kuće Španjolske i Austrije, koje su bile agenti novog ariozofskog carstva.

U srednjem vijeku je ova "ariokršćanska" tradicija mistika uključivala: Meistera Eckharta, Jakoba Boehmea, grofa Nikolausa von Zinzendorfa i Emanuela Swedenborga. Nakon prosvjetiteljstva, na popisu su se našli i romantični mislioci i okultisti 19. stoljeća, uključujući posebno Johanna Baptista Krebsa, mističnog slobodnog zidara, koji je objavljivao pod pseudonimom Johann Baptist Kerning. Krebs je razvio oblik jogijske prakse, utemeljeno na suglasnicima i samoglasnicima, što je objavio njegov učenik i nasljednik, Karl Kolb, u djelu "Preporod, unutarnji istinski život". Godine 1896., osnivač OTO, Carl Kellner, komentirao je: "Krebs,  koji je objavio o ovoj temi 1850-ih pod pseudonimom Kerning, predstavlja najbolje što je ikada napisano na njemačkom o joga praksama, iako u obliku koji možda neće biti po svačijem ukusu". Krebs je također utjecao na Carla Grofa zu Leiningen-Billigheima i Friedricha Ecksteina, koji su vodili bečku ložu Teozofskog društva, ali su također prakticirali masonska djela u "Umjetničkom Kerningu".

Na Liebenfelsovom popisu nalazio se i Carl von Reichenbach, bečki istraživač životinjskog magnetizma koji je izvirao iz svih živih bića, a koji je ovaj nazvao odičkom silom. Tu su se našli i francuski okultisti: Eliphas Lévi, Josephin Péladan, Papus, H.P. Blavatsky, Franz Hartmann, Annie Besant, Charles Leadbeater i Eduard Schuré (francuski publicist ezoterične literature, član Kozmičkog pokreta). Schuré je svoja tri najznačajnija prijateljstva naglašavao kao ona sa Richardom Wagnerom, Margueritom Albana Mignaty i Rudolfom Steinerom. Impresioniran Wagnerovim "Tristanom i Izoldom", zatražio je osobni sastanak sa skladateljem. Godine 1873. je upoznao i Friedricha Nietzschea, koji je dijelio njegov entuzijazam za Wagnera. Upoznao je H.P. Blavatsky i pridružio se Teozofskom društvu. Godine 1889., Schuré je objavio svoje glavno djelo, "Les Grands Initiés" ("Veliki inicijati"). Tradicija ga je konačno dovela do Guida von Lista, Rudolfa Johna Gorslebena, kao i mitologa arijske Atlantide, Zschaetzscha i Hermanna Wielanda. Gorsleben je bio njemački ariozof i armanist, osnovao je Edda društvo i napisao knjigu "Hoch-Zeit der Menschheit" ("Zenit čovječanstva", 1930.), poznata kao "Biblija armanizma".

Njemačka bolest

Kao što je Peter Levenda dodatno istaknuo u knjizi "Nesveti savez": najvjerojatnije je homoseksualnost kod nacističke hijerarhije naslijeđena od seksualnih praksi koje je promovirao Aleister Crowley. Liebenfels i List, koji su utjecali na ideje nacista, također su bili homoseksualci. Prije rata, homoseksualnost je bila na umjerenoj razini u Njemačkoj. Međutim, nakon rata postala je toliko raširena, te su je ljudi u Engleskoj i Francuskoj počeli nazivati ​​"njemačkom bolešću". Na kraju, kako to primjećuju autori knjige "Skriveni holokaust": "Homoseksualnost je toliko porasla u Njemačkoj, i odmah nakon marksističke revolucije su homoseksualci koristili neobuzdanu slobodu tog vremena kako bi osnivali klubove i udruge, koje bi zastupale njihove interese." 

Dobro je poznato da su nacisti progonili homoseksualce, kao što su proganjali i Židove, Rome i druge "inferiorne". Međutim, kako se, otvoreno homoseksualni kolumnist londonskog Independenta, Johann Hari, u članku pod naslovom, "Čudna, čudna priča o homoseksualnim fašistima", usudio priznati: "Uvijek je postojalo čudno, nesrazmjerno preklapanje, između homoseksualnosti i fašizma". Kao što pokazuju autori "Ružičaste svastike", nacistički progon homoseksualaca odražavao je sukob koji obično dijeli gej zajednicu, između "femki" i "buča". Kako Hari dalje objašnjava: nacisti su "promicali agresivan, hipermuški oblik homoseksualnosti, osuđujući 'histerične žene oba spola', u odnosu na ženstvene gej muškarce." 

U biti, nacisti su vrhunac štovanja navodnih muških vrlina doživljavali kroz homoseksualne odnose, praksu uobičajenu u ratničkim društvima, poput drevne Sparte. Eva Cantarella, klasičarka sa Sveučilišta u Milanu, izjavila je: "Najratobornije nacije su  bile one koje su bile najviše ovisne o ljubavi prema mladićima". Takva društva opisana su u djelu "The Sambia", antropologa Gilberta Herdta, koji je proučavao homoseksualnost u raznim društvima. On je napisao: "Antropolozi su izvijestili o ritualnoj homoseksualnosti u raštrkanim područjima diljem svijeta [otkrivajući] sveprisutnu vezu između ritualne homoseksualnosti i ratničkog etosa. Ove i slične oblike ratničke homoseksualnosti nalazimo na tako različitim mjestima kao što su Nova Gvineja, Amazonija, Stara Grčka i povijesni Japan." 

Prema autorima "Ružičaste svastike": nacistički homoseksualci su "bili militaristi i šovinisti u helenskom kalupu. Njihov je cilj bio oživjeti pederastične vojne kultove predkršćanskih poganskih kultura, posebno kult grčkog ratnika". Plutarh, grčki povjesničar iz 01. stoljeća, piše: "Uglavnom su ratoborni narodi, poput Beoćana, Lakedemonjana i Krećana, bili ovisni o homoseksualnosti." Cantarella nadalje primjećuje kako je Plutarh pisao o "svetom bataljunu" Tebanaca, sastavljen od 150 muških homoseksualnih parova, kao i o legendarnoj spartanskoj vojsci, koja je sve 12-godišnje dječake uvela u vojnu službu, gdje bi bili "povjereni ljubavnicima, odabranima među najboljim muškarcima odrasle dobi". Sparta je bila inspiracija za fašističku državu, pronađeno u Platonovoj "Državi", te je Platon u uvodnom govoru Simpozija dao Fedru pohvaliti homoseksualnost, na sljedeći način:

"Jer ne znam veći blagoslov za mladića koji počinje život nego kreposni ljubavnik, ili za ljubavnika voljeni mladić. Jer načelo koje bi trebalo biti vodič ljudima koji žele živjeti plemenito - to načelo, kažem, ni rodbina, ni čast, ni bogatstvo, ni bilo koji drugi motiv ne može usaditi tako dobro kao ljubav... I kada bi samo postojao neki način da se država ili vojska sastoje od ljubavnika i njihovih ljubavi, oni bi bili najbolji upravitelji vlastitog grada, i kada bi se borili jedni sa drugima, iako ih je tek šačica, pobijedili bi svijet."

Budući je otvorena homoseksualnost Grka bila ideal, njemački psihoanalitičar, Wilhelm Reich, u svom klasiku iz 1933. godine, "Masovna psihologija fašizma", objašnjava: 

"Za fašiste se, dakle, povratak prirodne seksualnosti smatra znakom dekadencije, pohote, razvrata i seksualne prljavštine... fašisti... potvrđuju najteži oblik patrijarhata, i zapravo reaktiviraju seksualni život platonskog doba u svom obiteljskom životu... Rosenberg i Bluher [vodeći nacistički ideolozi] priznaju državu isključivo kao mušku državu organiziranu na homoseksualnoj osnovi."