Sinarhija (1. dio)

Nakon prethodna dva serijala "Umirući bog" i "Velika loža" stiže treći, "Sinarhija". Možda i najvažniji od svih, jer opisuje nedavne događaje i kako su se povezale ideologije i "praksa okultnog". Imala sam namjeru pričekati sa ovim serijalom, ali nedavno ubojstvo, ili bolje rečeno egzekucija, još jednog bijelog državljanina Sjedinjenih država me natjerala na ovo. Dakle, navodno je politička administracija United States of Israel ovlastila nekakve likove koji se nazivaju ICE-agentima napraviti reda i potjerati ilegalne kriminalce iz zemlje. Hvale vrijedan potez, ali problem nastaje što ti nekakvi agenti nemaju iskaznice, odjeveni su u civilnu odjeću, i ubijaju nenaoružene ljude po ulicama. Ono što je u samoj Minessoti najveći problem - postojanje velike kriminalne somalijske bande. No, agenti ICE nisu uhapsili Somalijce, niti su njih upucali. Ono što je najčudnije: svi su ih zaboravili pitati ovo jako bitno pitanje. Gdje su uhapšeni i deportirani Somalijci? Koliko ima ranjenih Somalijaca? Ili, nije to bitno ovdje... Odgovor leži, dijelom, u ovom serijalu.   

Velika igra

Utjecajna ruska mističarka, H. P. Blavatska, koja će inspirirati arijske fantazije nacista, bila je prva rođakinja grofa Sergeja Wittea,  ruskog državnika koji je služio kao prvi premijer Ruskog Carstva, zamijenivši cara na čelu vlade. Witte se u svojim memoarima prisjetio razgovora koje je vodio u Parizu, 1903. godine, sa barunom Alphonseom de Rothschildom, koji je primijetio: "Velikim događajima, posebno unutarnje prirode, svugdje je prethodila prevladanost bizarnog misticizma na dvoru vladara". Ono na što je barun Rothschild mislio bilo je središtem aktivnosti u Sankt Peterburgu, koje se sastojalo od teozofa i sinarhista, na čelu sa  Papusom, koji je Nikolu II. gledao kao "bijelog cara Šambale". Nikola II. je bio posljednji od romanovskih careva. Svrgnut je u Ruskoj revoluciji 1917. godine. On i cijela kraljevska obitelj, uključujući njegovu suprugu Aleksandru Fjodorovnu i njihovo petero djece, pogubljeni su sljedeće godine.

Za Alexandrea Saint-Yvesa d’Alveydrea je približavanje Rusije i Engleske bio preduvjet za sinarhijsko ujedinjenje europskih vladara,  sa "sveučilišnim hramom Agarte". Saint-Yves je uspio promovirati ideju sinarhizma zahvaljujući svojim izvrsnim društvenim vezama među vladajućim dinastijama zapadne Europe, Skandinavije i Rusije, a preko cara Aleksandra III. Romanova (1845.–1894.). Kroz svoju povezanost sa ruskom vladajućom kućom Romanov - sinarhizam je postao važna ideologija u trajnoj Velikoj igri između Istoka i Zapada. Zajedno su uvelike odgovorni za nastanak Suverenog reda Svetog Ivana Jeruzalemskog (SOSJ) i izradu Protokola sionskih mudraca, kao i nacističkog "naloga za genocid", koji su iskoristili za poticanje straha od svjetske judeo-masonske i "komunističke" zavjere, sve zato da bi unaprijedili svoju političku agendu.

Velika igra temelji se na Hegelianskoj dijalektici, trostrukom procesu, gdje teza dovodi do svoje reakcije - antiteze, koja proturječi ili negira tezu - a napetost između njih dvoje konačno se rješava sintezom. U konačnici: dijalektika je vjerovanje utemeljeno na lurijanskoj kabali, gdje se dobro i zlo smatraju lažnom dualnošću, razriješenom u tikkun-olamu, tj. kozmičkoj obnovi na kraju vremena, kada čovjek postaje Bog i definira vlastitu istinu. Iako ga sam Hegel nikada nije artikulirao, razvio ga je Heinrich Moritz Chalybäus, njemački filozof, najpoznatiji po svojoj karakterizaciji Hegelove filozofije, kao postuliranja dijalektike trijade teze-antiteze-sinteze. Hegel je terminologiju dijalektike pripisao Kantu, koji je bio pod utjecajem Swedenborga. Nastavljajući Kantov rad, Fichte je uvelike razradio sintetički model, koji je potom preuzeo Schelling.

Hegelova dijalektika je lažna dilema, logička pogreška koja predstavlja dva suprotstavljena izbora, na takav način da se čine kao jedine dostupne mogućnosti; tako da, ako je jedna istinita, druga mora biti lažna. U zapadnim društvima djeluje nekoliko važnih dijalekata, prvenstveno dihotomija između znanosti i religije, te ideološka podjela između konzervativaca i liberala. Međutim, najvažnija politička dijalektika jest trajno natjecanje između "Istoka" i "Zapada", koje se od kraja 18. stoljeća odvija kao Velika igra između Britanije i Rusije. To se potom razvilo u Hladni rat i moderni Sukob civilizacija, koji je uključivao kontinuiranu konfrontaciju između SAD-a i NATO-a protiv Rusije i njenih težnji za Euroazijskim Carstvom.

Predviđajući polaritet koji će trajati tijekom Hladnog rata i Sukoba civilizacija, u pjesmi, koja je prvi put objavljena 1889. godine, Rudyard Kipling (slobodni zidar, koji je koristio svastiku kao svoj osobni amblem), izjavio je: "Oh, Istok je Istok, a Zapad je Zapad, i nikada se to dvoje neće sresti." Kontekst Kiplingovog izražavanja je Velika igra. Poznato i kao Turnir sjena u Rusiji, Velika igra odnosi se na strateško rivalstvo i sukob za prevlast u Srednjoj Aziji - onog dijela svijeta koji je Halford Mackinder nazvao "Srcem" - između Britanskog Carstva i Ruskog Carstva u 18. stoljeću. Klasično razdoblje Velike igre općenito se smatra razdobljem od Rusko-perzijskog ugovora iz 1813. godine, do Anglo-ruske konvencije iz 1907. godine. Pojam je u širu svijest uveo Kipling u svom romanu "Kim" (1901.), o dječaku koji je ostao siroče od svog masonskog oca, koji na kraju radi za tajnu službu u Indiji.

Otprilike na prijelazu 20. stoljeća, uz rad Britanca, Halforda Mackindera, u djelu "Britanija i britanska mora"; Amerikanca, Alfreda T. Mahana, u djelu "Utjecaj morske sile na povijest" (1890.); Nijemca, Friedricha Ratzela, u djelu "Das Meer als quelle der Volkergrösse" ("More kao izvor nacionalne veličine") - bitka između sila sve se više počela doživljavati kao sukob između Britanije (kao pomorske sile) i Rusije (kao kopnene sile). John Keegan nazvao je Mahana, admirala, povjesničara i profesora na Američkoj pomorskoj akademiji, "najvažnijim američkim strategom 19. stoljeća". Mahan je nastojao pokazati kako pomorska sila određuje rast i prosperitet nacija. Stoga je, u djelu "Problem Azije" (1900.), Mahan inzistirao na potrebi za koalicijom pomorskih sila, kako bi se obuzdali svi pokušaji Rusije u izlasku prema otvorenom moru. U tu svrhu, Mahan je predložio stvaranje širokog saveza pomorskih sila, koji bi uključivao Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Njemačku i Japan, i sa Amerikancima kao vođama, ovog novog "Svetog saveza". 

"Tko drži kontinentalnu Europu, kontrolira Heartland. Tko drži Heartland, kontrolira Svjetski otok."

(Halford Mackinder)

Halford Mackinder održao je predavanje na temu "Geografska središnjica povijesti", na Kraljevskom geografskom društvu, 1904. godine, gdje je formulirao Teoriju Heartlanda, izjavivši: "Danas postoje dvije vrste osvajača: kopneni vukovi i morski vukovi." Za Mackindera, ova dihotomija pronašla je svoj izraz u suprotnosti između Rima i Grčke, gdje su Nijemci bili civilizirani i pokršteni od strane Rimljana, a Slaveni od strane Grka. Dok su Romano-Nijemci osvojili oceane, Slaveni su na konjima osvojili stepe. Navodeći primjer Transsibirske željeznice, Mackinder je tvrdio kako je putem željeznice kopnena sila od sada mogla rasporediti svoje snage,  jednako brzo kao i oceanska sila.

Mackinderova geopolitička teorija može se sažeti u dvije glavne točke. 1. Rusija zauzima središnju zonu, nedostupnu pomorskoj sili, iz koje može poduzeti osvajanje i kontrolu euroazijske kontinentalne mase. Stoga Mackinder zaključuje: "Tko god drži kontinentalnu Europu, kontrolira Srce zemlje. Tko god drži Srce zemlje, kontrolira Svjetski otok." 2. Razvijajući teze na politici Velike igre, za Mackindera je dominacija svijetom ovisila o kontroli Euroazije, koja je pak ovisila o kontroli Srednje Azije. Upravo je taj dio svijeta - koji se, slučajno ili ne, nalazio blizu navodne Šambale ili Agarte, domovine tzv. "arijske" rase - Mackinder nazivao "Svjetskom osi".

Nikola II. od Rusije s obitelji (slijeva nadesno): Olga, Marija, Nikola II., Aleksandra Fjodorovna (omiljena unuka kraljice Viktorije), Anastazija, Aleksej i Tatjana (slika iz 1913. godine)

Kuća Romanov

Godine 1877. u Engleskoj, Saint-Yves se oženio Marie de Riznitch, groficom de Keller, poljskom plemkinjom, koja je navodno imala sposobnosti medija, i koja je prijeklom bila iz Odese. Marie je bila rođakinja Eweline Hańske, poznate mecene i supruge Honoréa de Balzaca, također i jedna od sljedbenica Éliphasa Lévija. Poput Marxovog prijatelja, njemačko-židovskog pjesnika, Heinricha Heinea, Balzacov mecena bio je James Mayer de Rothschild. Određeni likovi u Balzacovim romanima bili su inspirirani Jozefom Mariom Hoene-Wronskim, koji je Lévija uveo u okultizam. Prema Adamu Mickiewiczu, koji se smatra najvećim pjesnikom u cijeloj poljskoj književnosti, a koji je bio i tajni frankist, kao i martinist, Hoene-Wronski je u Francuskoj početkom 19. stoljeća inspirirao "brojnu izraelsku sektu, napola kršćansku, napola židovsku, koja se također radovala mesijanizmu, i koja je u Napoleonu vidjela Mesiju, barem njegovog prethodnika." Ewelina je bila sestra pisca Henryka Rzewuskog i ruske špijunke Karoline Rzewuske, prijateljice Aleksandra Puškina i Adama Mickiewicza (neki tvrde da mu je bila ljubavnica). 

Marie je također bila dobra prijateljica supruge Kristijana IX., kralja Danske, i danske kraljice, Lujze od Hesse-Kassela od grofova Hesse-Kassela, koji su bili blisko povezani i sa Rothschildima i sa Rozenkrojcerima. Lujzin djed bio je princ Frederik od Hesse-Kassela. Njegov brat, princ Karlo od Hesse-Kassela, bio je prijatelj grofa St. Germaina, također i član Iluminata i veliki majstor Azijske braće, prvi koji je koristio svastiku kao svoj simbol. Princ Karlo od Hesse-Kassela potjecao je iz 'Alkemijskog vjenčanja'  Frederika V. od Falačke i Elizabete Stuart. Otac princa Charlesa, Frederik II. od Hesse-Kassela, oženio se princezom Marijom od Velike Britanije, kćeri engleskog kralja Georgea II., prapradjeda kraljice Viktorije.

Šestero djece Kristijana IX. i Lujze se poženilo u druge kraljevske obitelji diljem Europe, uključujući ovdje djecu kraljice Viktorije i Romanovih iz Rusije - što mu je priskrbilo nadimak "tast Europe". Romanovi su bili vladajuća kraljevska kuća Rusije od 1613. do 1917. godine. Prije dolaska na vlast, Romanove su njihovi neprijatelji optuživali za prakticiranje magije i posjedovanje okultnih moći. Obitelj Romanov došla je na vlast u 17. stoljeću i vladala je zemljom tijekom 300 godina, sve dok nisu svrgnuti u Boljševičkoj revoluciji 1917. godine. Mihail Romanov (1596.–1645.), prvi car iz dinastije Romanov, navodno je stupio na prijestolje uz pomoć britanske tajne službe i sina Johna Deeja, Arthura, koji je pratio oca na putovanjima kroz Njemačku, Poljsku i Bohemiju. Godine 1586., car Boris Godunov, čija je karijera započela na dvoru Ivana Groznog, ponudio je Arthurovom ocu, Johnu Deeju (matematički savjetnik Moskovske tvrđave) neka uđe u njegovu službu. Ovu ponudu je Dee odbio.

Arthur je imenovan jednim od Mihailovih liječnika, prema preporuci Jamesa I. Živio je 14 godina u Moskvi, gdje je napisao svoj "Fasciculus Chemicus", zbirku spisa o alkemiji. Vrativši se u Englesku nakon smrti supruge, 1637. godine, Arthur je postao liječnik kralja Charlesa I. Nakon umirovljenja, Arthur je živio u Norwichu, gdje se sprijateljio sa Sir Thomasom Browneom. Katalog prodajnih aukcija iz knjižnice Sir Thomasa Brownea (1711.) bilježi kako je ovaj posjedovao izdanje "De Harmonia Mundi" (1525.), Giorgijevu sintezu kršćanstva, kabale i anđeoskih hijerarhija, djelo koje se nekoć nalazilo i u knjižnici Johna Deeja. Deejev primjerak  "Fasciculus Chemicus" kasnije je preveo Elias Ashmole. Mihailov sin, Aleksej Ruski, bio je povjeren brizi učitelja Borisa Morozova, korumpiranog i sebičnog boljara, te je optužen za čarobnjaštvo i vještičarenje. U Rusiji postoji predaja kako je Aleksejev sin, Petar Veliki, bio iniciran od strane Sir Christophera Wrena i uveo je slobodno zidarstvo po svojim posjedima. Petar je predvodio kulturnu revoluciju, koja je neke od tradicionalističkih i srednjovjekovnih društvenih i političkih sustava zamijenila modernim, znanstvenim, zapadnjačkim sustavom, koji je bio utemeljen na prosvjetiteljstvu. Također je poznat po osnivanju i razvoju grada Sankt Peterburga, koji je ostao glavnim gradom Rusije do 1917. godine.

Sin Petra Velikog, Aleksej Petrovič, ruski carević, oženio se Charlotte Christine od Brunswicka-Wolfenbüttela, praunukom Augusta Mlađeg, vojvode od Brunswicka-Lüneburga (član Društva za donošenje plodova i prijatelj Johanna Valentina Andreaea, navodnog autora 'Rozenkrojcerskih manifesta'), i rabina Templa (stvorio poznati model Jeruzalemskog hrama, a čiji je dizajn kerubina postao osnova za grb Velike lože Antika). Augustova supruga bila je Doroteja od Anhalt-Zerbsta. Njen otac, Rudolf, princ od Anhalt-Zerbsta, bio je brat Kristijana od Anhalta, glavnog savjetnika Fridrika V. od Falačke i arhitekta političke agende iza Rozenkrojcerskog pokreta. Drugi brat je bio August, princ od Anhalt-Plötzkaua, koji je vodio rozenkrojcerski dvor, gdje je boravi i milenarist Paul Nagel, suradnik Baltazara Walthera, čija su putovanja na Bliski istok inspirirala legendu o Kristijanu Rosenkreutzu i bila izvorom lurijanske kabale Jacoba Boehmea. Sestra Charlotte Christine, Elisabeth Christine od Brunswicka-Wolfenbüttela, bila je majka carice Marije Terezije. Marija Terezija je podržavala karijeru Jacoba Franka, i bila je majka Josipa II., cara Svetog Rimskog Carstva i velikog majstora Reda zlatnog runa, za kojega se navodi da je imao aferu sa kćeri Jacoba Francka, Evom. Sin Charlotte Christine i Alekseja Petroviča bio je Petar II. od Rusije, posljednji agnatski član dinastije Romanov.

Izravna muška linija Romanovih završila je kada je kći Petra Velikog, carica Elizabeta I. od Rusije, umrla 1762. godine. Tako je dinastija Holstein-Gottorp - kadetska grana njemačke kuće Oldenburg, koja je vladala i u Danskoj - stupila na prijestolje u osobi Petra III., sina Elizabetine sestre Ane Petrovne i Karla Fridrika, vojvode od Holstein-Gottorpa. Preko svoje praprabake, Petar III. također je potjecao od albertinske grane njemačke kuće Wettin (osnovao je Albert III., vojvoda od Saske i vitez Reda zlatnog runa). Petrova druga supruga bila je njegova rođakinja u drugom koljenu, Katarina Velika, koja ga je naslijedila i kao ruska carica od 1762. do 1796. godine. Katarina je bila članica kuće Anhalt i članica Društva plodonoša. Sestra Ivana Luja I., Sophie Auguste od Anhalt-Zerbsta, bila je baka iluminata Karla Augusta, vojvode od Saxe-Weimar-Eisenacha, osnivača weimarskog klasicizma.

Katarina Velika pamti se kao jedna od "Prosvijetljenih monarha", jer je provela nekoliko političkih i kulturnih reformi u ime Iluminata. Voltaire, sa kojim je održavala redovitu dopisivanje, nazivao ju je "Semiramidom Rusije", referirajući se na drevnu babilonsku kraljicu, na kojoj se temeljilo štovanje božice Astarte. U svojim memoarima, Katarina snažno implicira kako pravi otac njena sina i nasljednika, cara Pavla I. - nije bio njen suprug, Petar III. od Rusije, nego Sergej Saltikov - što bi značilo da je dinastija Romanovih završila još 1762. godine. Jedan od mnogih pseudonima, Saltikov je ime koje je grof St. Germain koristio kada je služio kao ruski general, dok su se borili protiv Turaka. St. Germain je bio u Sankt Peterburgu i sudjelovao u zavjeri kada je ruska vojska pomogla Katarini uzurpirati prijestolje od supruga, Petra III. od Rusije. Njihov sin, car Pavao I., posjetio je Jakoba Franka u Beču dok je tamo razvijao snažne veze sa masonskim zajednicama. Frank je namjerno poticao glasine kako je njegova kći Eva - Katarinina nezakonita kći. Katarina je bila autorica satire "Obmanshchik" ("Varalica"), u kojoj je protagonist Kalifalkzherston bio namjerno spajanje Cagliostra i rabina Falka.

Katarina Velika sumnjala je da masoni okreću njezina sina Pavla protiv nje i da su oruđe u rukama njezina neprijatelja, pruskog kralja. Slobodno zidarstvo počelo se širiti u Rusiji od 1740-ih, ali vladini progoni pod Katarinom (početkom 1790-ih) zaustavili su širenje. Katarinin neslužbeni tajnik, Ivan Jelagin, osigurao je englesko odobrenje prve ruske Velike lože, postavši njen pokrajinski Veliki majstor, te je uspio reorganizirati rusko slobodno zidarstvo u nacionalni sustav. Rečeno je: "Sa dr. Elyjem, obraćenim Židovom i masonom, Jelagin je studirao hebrejski i kabalu, teozofiju, fiziku i kemiju, egipatske tradicije". Jelagin je u svojoj kući ugostio grofa Cagliostra, te se otvoreno spominje u Casanovinim memoarima. Jelaginov glavni suparnik, George von Reichel iz Braunschweiga, zagovarao je sustav koji je uveo Johann Wilhelm Kellner von Zinnendorf, veliki majstor Velike lože slobodnih zidara Njemačke. Njihova svađa završila je 1776. godine, ujedinjenjem svih ruskih loža pod pokroviteljstvom lože 'Minerva zu den drei Palmen', u Berlinu. Sljedeće godine, Swedenborgov pokrovitelj, Gustav III. od Švedske, otišao je u Sankt Peterburg kako bi inicirao Pavla u masoneriju.

Do kraja 18. stoljeća, slobodno zidarstvo, rozenkrojcerstvo i martinizam su cvjetali. U 1780-ima, učenja 'Reda zlatnog i ružinog križa'  došla su u Rusiju iz Njemačke, i postala važan pokret ruskog mističnog slobodnog zidarstva. Godine 1781., dva člana reda, Nikolaj Novikov i Ivan Schwarz, obojica profesori Moskovskog sveučilišta, bili su nezadovoljni Jelagenom i Švedskim obredom, koji se prakticirao u Sankt Peterburgu, te su osnovali 'Učeno društvo prijatelja', koje je postalo oslonac slobodnog zidarstva u Rusiji. Uz Schwarza, Novikov, kojem se pripisuje donošenje prosvjetiteljstva u Rusiju, donio je i utjecaje martinizma. Novikov je postao posvećenik 'Chevalier bienfaisant de la Cité sainte' (CBCS), stupnja Ispravljenog škotskog obreda, jednog od obreda koji se prakticira unutar slobodnog zidarstva, a koji je uspostavio Jean-Baptiste Willermoz, učenik Martinèsa de Pasquallyja. Vojvoda Ferdinand od Brunswicka pozvao je Schwarza neka sudjeluje na masonskom kongresu, u Wilhelmsbadu 1782. godine. Ondje je Rusija priznata kao Osma autonomna pokrajina Obreda strogog poštivanja, sa Novikovom kao predsjednikom i Schwarzom kao kancelarom. Schwarz je godinu dana ranije poslan u Njemačku, u misiji neka se pridruži 'Loži Tri globusa' u Berlinu, koja je tijekom tih godina postala središtem 'Zlatnog i Ružinog križa', na čelu sa Johannom Christophom von Wöllnerom (također pripadao Azijskoj braći). Schwarz je tada postao poglavarom 'Zlatnog i Ružinog križa' u Rusiji. Tada se razvio raskol između loža Moskve i Sankt Peterburga, jer je moskovska loža skrenula prema obliku rozenkrojcerizma.

Najjači interes za židovsku kabalu očitovao se među ruskim rozenkrojcerima. "Inspirirani idejama Louis-Claudea de Saint Martina i njemačkih rozenkrojcera", objašnjavaju Konstantin Burmistrov i Maria Endel, "smatrali su religiju i masonski pokret instrumentima za očuvanje političkog sustava i društvene stabilnosti." Sanjali su o idealnoj masonskoj državi kojom vlada mistični Red, pod suverenitetom Pavla kao "Svetog Kralja". Njihov aktivizam rezultirao je progonom ruskih masona krajem 1780-ih i početkom 1790-ih. Godine 1792. je ruska vlada ukinula krug moskovskih rozenkrojcera. Nakon toga, mnoge masonske lože napustile su svoju aktivnost. Lože su ostale tamo i ponovno su otvorene, ali su djelovale u tajnosti, jer su bile ilegalne.

Pavle se protivio majčinom suzbijanju Martinističkog reda. Godine 1792., Novikov je osuđen bez suđenja na 15 godina zatvora, ali je pušten na slobodu (1796.) kada je Katarina umrla, a na prijestolje je stupio njezin sin Pavao I., koji je bio prijateljski nastrojen prema Novikovu. Za razliku od svoje majke, Pavao je bio naklonjen ovim društvima. Iako je 1797. godine zabranio masoneriju, dajući prednost Malteškom redu, Pavao je ipak zadržao interes za teokratske ideale martinista i rozenkrojcera. Slijedeći ideju koju je promovirao Novikov, Pavao je monarha zamišljao kao "svetog cara", koji bi bio posrednik između neba i zemlje.

Od 1810. do 1917. godine, 'Korpus paževa' se nalazio u Vorontsovljevom dvorcu, u Sankt Peterburgu 

Osim što je bio slobodni zidar, Pavao je bio i veliki majstor Suverenog reda sv. Ivana Jeruzalemskog (SOSJ), dijela ruske tradicije Vitezova hospitalaca, koji su se razvili iz Malteških vitezova. Mediteransko uporište reda, Maltu, osvojila je Francuska Prva Republika pod Napoleonom, 1798. godine, tijekom njegove ekspedicije u Egipat, nakon Francuske revolucije i kasnijih Francuskih revolucionarnih ratova. Vitezovi su raspršeni, iako je red nastavio postojati u smanjenom obliku, te je pregovarao sa europskim vladama o povratku na vlast. Pavao I. pružio je najvećem broju vitezova utočište u Sankt Peterburgu, što je dovelo do ruske tradicije Vitezova hospitalaca i priznanja Reda među ruskim carskim redovima. Nakon Pavlove smrti I., Red je vodio Sergej Saltykov.

SOSJ je postao utjecajna institucija u carskoj Rusiji, duboko uključena u očuvanje europskih monarhija, općenito, a posebno u dinastiji Romanov. Početkom 19. stoljeća, talijanski priorati usvojili su naziv Suvereni Malteški vojni red i proglasili se legitimnim nastavkom Reda, te odbili priznati Suvereni red sv. Ivana Jeruzalemskog (SOSJ). Ipak, dva velika priorata u Rusiji, jedan katolički, a drugi uglavnom pravoslavni, obrazovali su svoje mladiće u svojoj školi, Paževskom korpusu, u Sankt Peterburgu. Paževski korpus je bila akademija za stvaranje novih Malteških vitezova. Godine 1810. je škola preseljena u Voroncovu palaču SOSJ-a. Diplomanti ove škole postali bi vođe ekskluzivnih gardinih divizija, time i zaštitnici ruske carske obitelji.

Kada je Pavao I. ubijen, 1801. godine, naslijedio ga je sin Aleksandar I. Za njegove vladavine su tajna društva imala najveći utjecaj na ruskom dvoru. Nakon pobjede nad Napoleonom, koji je napao Rusiju 1812. godine, što je on smatrao božanskom intervencijom, Aleksandar je razvio interes za misticizam, uključujući proučavanje spisa Boehmea, Swedenborga, Saint-Martina, i Illuminata Karla von Eckartshausena. Pretpostavlja se da je Aleksandrova vizija Svetog saveza također bila inspirirana čitanjem Eckartshausena i njegovim kontaktima sa Heinrichom Jung-Stillingom i bavarskim kršćanskim mistikom, Franzom von Baaderom. 

Jelaginova palača na otoku Jelagin u Sankt Peterburgu, koja je služila kao kraljevska ljetna palača za vrijeme vladavine Aleksandra I. Otok duguje ime svom bivšem vlasniku, Ivanu Jelaginu, bliskom savezniku Katarine Velike, osnivačice ruskog slobodnog zidarstva. Grofa Cagliostra Jelagin je pozvao neka mu pomogne u alkemijskim studijama. Nikola II. iznajmljivao ju je svojim premijerima poput Sergeja Wittea, rođaka H. P. Blavatske.

Aleksandar je došao pod utjecaj Madame von Krüdener, poznate vidovnjakinje i učenice švedskog mistika Emmanuela Swedenborga. Imala je utjecaj i na švicarski 'Réveil', pokret preporoda unutar Švicarske reformirane crkve zapadne Švicarske i nekih reformiranih zajednica u jugoistočnoj Francuskoj, što je bilo pokrenuto ranijim naporima moravskih misionara. Kroz kontakt sa Aleksandrom, ona i Henri-Louis Empaytaz (član 'Réveila'), bili su dijelom odgovorni za vjerske aspekte Svete alijanse, koalicije koja je povezivala monarhije Rusije, Austrije i Pruske, stvorene nakon konačnog poraza Napoleona, na zahtjev Aleksandra I., i potpisane u Parizu 1815. godine.

Alexander je smjestio Madame von Krüdener u hotel u blizini Elizejske palače i svakodnevno se sa njom konzultirao. Pristup njenim vjerskim okupljanjima tražile su vodeće književne zvijezde tog vremena, uključujući François-Renéa de Chateaubrianda i Benjamina Constanta, Madame Recamier, vojvotkinju de Bourbon i Madame de Duras. Madame Germaine de Staël, koja će joj postati bliska prijateljica, opisala je Krüdener kao "preteču velike religijske epohe koja sviće za ljudski rod". Kao prijateljica Dorothee Mendelssohn i Benjamina Constanta, njihove su salone posjećivali Thomas Jefferson i markiz de Condorcet. Madame de Staël bila je i prijateljica Williama Wilberforcea (imao sastanak sa carem Aleksandrom kako bi ga pokušao regrutirati za cilj ukidanja ropstva). 

Dorothea je prevela djelo de Staël, "Corinne", na njemački. U uvodu oxfordskom izdanju, John Claiborne Isbell piše da je prilikom sastavljanja priče imala na umu Emmu Hamilton, zloglasnu suprugu Sir Williama Hamiltona. Zajedno sa osnivačem 'Hellfire Cluba',  Sir Francisom Dashwoodom, Hamilton je bio članom 'Društva diletanata', britanskog društva plemića i znanstvenika, koje je sponzoriralo proučavanje starogrčke i rimske umjetnosti i utjecalo na uspon neoklasicizma. Godine 1743. je Horace Walpole osudio grupu i opisao je kao "klub za koji je nominalna kvalifikacija boravak u Italiji, a prava pijanstvo: dva vođe su Lord Middlesex i Sir Francis Dashwood, koji su rijetko bili trijezni cijelo vrijeme dok su bili u Italiji.". Poznata kao Lady Hamilton, Emma je bila engleska manekenka i glumica, koja se pamti kao ljubavnica Lorda Nelsona i kao muza portretista Georgea Romneyja, najmodernijeg umjetnika svog vremena, koji ju je često prikazivao kao bakhanatkinju. Emma je bila i ljubavnica političara Charlesa Grevillea.

Međutim, kada mu je Emma stala na put u potrazi za bogatom suprugom, Greville ju je prodao svom ujaku, Sir Williamu Hamiltonu, od kojeg je i dobila titulu. Lady Hamilton postala je poznata po obliku striptiza koji je razvila, onome što je nazvala svojim "Stavom" ili tableaux vivants, u kojem je prikazivala polugole skulpture i slike pred britanskim posjetiteljima. Emmini nastupi bili su senzacija među posjetiteljima iz cijele Europe, pa čak su privukli i pozornost Goethea. Godine 1800. Emma je postala Dame Emma Hamilton, titulu koju je nosila kao članica Malteškog reda, a koju joj je dodijelio tadašnji Veliki majstor Reda, car Pavao I., u znak priznanja za njezinu ulogu u obrani otoka Malte od Francuza.

Iako je Aleksandar u početku bio naklonjen masonstvu, na kraju se okrenuo protiv političkih ciljeva tajnih društava. Godine 1820.,  Aleksandar i habsburški car angažirali su 'Sveti savez' kako bi spriječili revoluciju u Italiji, za koju su (sa pravom) sumnjali da je potiču Karbonari. Aleksandar je reagirao na događaje izjavom: "Naša je svrha [invazije na Italiju] suprotstaviti se carstvu zla, koje svim okultnim sredstvima širi sotonistički duh koji ga vodi." 1822. godine je Aleksandar izdao carski edikt kojim se zabranjuje slobodno zidarstvo i zatvaraju njegove lože. U političkom kaosu koji je uslijedio nakon Aleksandrove smrti, 1825. godine, politički radikali odlučili su iskoristiti situaciju u svoju korist i oživjeti izvorne prosvjetiteljske ciljeve režima pokojnog cara.

Aleksanderov brat i nasljednik bio je Nikola I. Njegova supruga bila Charlotte Pruska, kćer pruskog kralja Fridrika Vilima III., članica španjolske grane Zlatnog i Ružinog križa i vitez Reda zlatnog runa. Kada je Fridrik Vilim III. iniciran u slobodno zidarstvo, u posebnoj loži u Parizu 1814. godine, neki izvori tvrde da je Aleksandar I. bio na stolici za tu priliku. Charlottin brat bio je pruski car Wilhelm I., vitez Reda zlatnog runa i također slobodni zidar, koji je postigao ujedinjenje Njemačke i uspostavu Njemačkog Carstva preko Otta von Bismarcka, također viteza Reda zlatnog runa. Dekabristi, kako su kasnije nazvani, pokušali su provesti neuspjeli puč protiv Nikole I., skupina intelektualaca, pisaca i vojnih časnika koji su u tajnosti nastavili masonsku tradiciju, nakon što je 1822. godine potisnuta u ilegalu. Pokret je uključivao poznatog pisca, grofa Puškina, povjerenika supruge cara Pavla. Vodstvo dekabrista sastojalo se od vojnih časnika koji su se borili sa Aleksandrom u kampanji protiv Francuza. Ondje su stupili u kontakt sa ostacima iluminata u francuskom slobodnom zidarstvu, te su pokušali oživjeti te tradicije unutar ruske aristokracije.

Nikolin sin i nasljednik, Aleksandar II., vitez Reda zlatnog runa, 1841. godine se oženio Marijom od Hessea, koja je dijelila njegov interes za okultizam. Godine 1861., u Zimskom dvorcu u Sankt Peterburgu, održavale su seanse kojima su prisustvovali car i carica, kao i drugi aristokrati i članovi kraljevskog dvora. Poznati škotski medij, Daniel Dunglas Home, kojega je pratio romanopisac Alexander Dumas, bio je pozivan prizivati duhove. Među Homeovih nekoliko vještina kao medija je bila i njegova sposobnost levitacije, o čemu je izvijestio član Teozofskog društva, Arthur Conan Doyle. Home je kasnije komentirao činjenicu da je car posjedovao privatnu knjižnicu koja je sadržavala tisuće knjiga o okultnim i duhovnim temama.

Kuća Saxe-Coburg i Gotha

Romanovi su postali blisko povezani sa britanskom kraljevskom obitelji, preko djece kraljice Viktorije i princa Alberta od Saxe-Coburga i Gothe, obitelji koja je stekla istaknutost u 19. stoljeću kroz financijske veze sa Rothschildima. Kuća Saxe-Coburg i Gotha, kadetska grana saksonske kuće Wettin, dobila je ime po svojoj najstarijoj domeni, ernestinskom vojvodstvu Saxe-Coburg i Gotha, ali su njeni članovi kasnije sjedili na prijestoljima Ujedinjenog Kraljevstva, Belgije, Portugala, Bugarske i Meksika. Kuća Wettin odigrala je važnu ulogu u počecima protestantske reformacije, počevši od osnivanja Schmalkaldske lige od strane dva ključna pristaše Martina Luthera, Ivana Fridrika I. od Saske i Filipa I., grofa Hessea (izravni potomak Elizabete Ugarske). Ivan Fridrik I. naručio je Lutherov pečat, Lutherovu ružu.

Nakon Schmalkaldskog rata se ernestinska grana kuće Wettin raspala, i podijelila na niz manjih državica, ernestinskih vojvodstava. Ipak, s Ernestom I., vojvodom od Saxe-Gotha, koji se oženio prapraunukom Ivana Fridrika I., Elisabeth Sophie, kuća je iznjedrila važnog ranonovovjekovnog vladara. Ernest I., član Društva plodonoša, bio je sin Ivana II., vojvode od Saxe-Weimara i Doroteje Marije od Anhalta (sestra Kristijana od Anhalta, glavnog savjetnika Fridrika V. od Falačke i arhitekta političke agende rozenkrojcerskog pokreta). Na sprovodu Dorothee Marije, 24. kolovoza 1617. godine, datuma koji obilježava masakr na dan sv. Bartolomeja (1572.), osnovano je 'Društvo za donošenje plodova' (ili Plodonosno društvo) i njen će brat biti izabran za prvog predsjednika. Ernest I. oženio se Elizabetom Sofijom, kćeri Johanna Philippa, vojvode od Saxe-Altenburga. Majka Elizabete Sofije bila je Elizabeta od Brunswicka-Wolfenbüttla, unuka Fridrika II. od Danske, pokrovitelja Tycha Brahea. Fridrik II. bio je i otac Ane Danske, koja se udala za Jakova I. od Engleske, koji je bio otac Elizabete Stuart, koja se poslije udala za Fridrika V. od Falačke. 

Vojvodstva su kasnije spojena u Saxe-Gotha-Altenburg. Kuću Saxe-Coburg i Gotha osnovao je Ernest I., potomak Ernesta I., vojvode od Saxe-Gotha. Baka Ernesta I., princeza Sofija Antoaneta od Brunswicka-Wolfenbüttela, teta je carice Marije Terezije, ali i Petra II. od Rusije. Otac princeze Sofije Antoanete bio je Ferdinand Albert II., vojvoda od Brunswicka-Wolfenbüttela, član Društva plodonoša. Brat joj je bio utjecajni Ferdinand, vojvoda od Brunswicka, član Strogog poštivanja, Iluminata i Azijske braće, koji je odigrao vodeću ulogu na Kongresu u Wilhelmsbadu, 1782. godine. Sestra Sofije Antoanete je bila Julijana Marija od Brunswicka-Wolfenbüttela, udana za Fridrika V. od Danske. Otac Fridrika V., Kristijan VI. od Danske, bio je član Zinzendorfovog Reda zrna gorušice. Fridrik VI. se oženio princezom Louise od Velike Britanije, kćeri engleskog kralja Georgea II.; njena je sestra bila majka princa Charlesa od Hesse-Kassela, koji se oženio kćeri Fridrika V. i rođakinjom iz prvog koljena, princezom Louise od Danske. Sestra princeze Louise, Sofija Magdalena od Danske, udala se za Gustava III. od Švedske.

Ernest I. oženio se Louise, vojvotkinjom od Saxe-Coburg-Gotha, unukom člana Iluminata, Ernesta II., vojvode od Saxe-Gotha-Alternberga, koji je pružio utočište Adamu Weishauptu. Poput svojih dalekih rođaka, vojvode od Saxe-Weimar-Eisenacha i Katarine Velike, Ernest II. bio je prapraunuk Ivana VI., princa od Anhalt-Zerbsta, preko njegovog sina Karla Vilima, princa od Anhalt-Zerbsta. Mlađi brat Ernesta I., Leopold I. je postao kralj Belgijanaca 1831. godine, a njegovi potomci i dalje služe kao belgijski monarsi. Leopold I. bio je navodni veliki majstor Reda Fleur de Lys i vitez Reda zlatnog runa, baš kao i njegov sin i nasljednik, Leopold II., koji je bio poznat po svojim opsežnim zločinima kao vlasnik Slobodne Države Kongo.

Slobodni zidar Leopold I. bio je taj koji je potaknuo brak svoje nećakinje, kraljice Viktorije od Ujedinjenog Kraljevstva, sa svojim nećakom, princom Albertom, koji je tako postao rodonačelnikom britanske kraljevske obitelji, nazvano Kuća Windsor od 1917. godine. Kako je detaljno opisao George William Speth u djelu "Kraljevski slobodni zidari" (1885.): otac kraljice Viktorije, princ Edward, vojvoda od Kenta i Strathearna (baš kao i mnogi sinovi Georgea III.), bio je slobodni zidar. Brat Georgea III. je bio princ Henry, vojvoda od Cumberlanda i Strathearna, izabran za velikog majstora Engleske, dužnost koju je obavljao do svoje smrti, 1790. godine. Vojvoda od Cumberlanda bio je blizak generalu Charlesu R. Rainsfordu, bliskom prijatelju Samuela Jacoba Falka, Baal Shema iz Londona. Princ Edward iniciran je u slobodno zidarstvo 1790. godine, u Ženevi. Brat princa Edwarda, najstariji sin Georgea III., postao je kralj George IV. Njega je inicirao njegov ujak, vojvoda od Cumberlanda i naslijedio ga je kao Veliki majstor. Godine 1828., drugi brat princa Edwarda, Ernest Augustus, kralj Hanovera, uspostavio je Kraljevinu Hanover kao neovisnu masonsku jurisdikciju i izabran je za prvog Velikog majstora nove Velike lože Hanovera. U siječnju 1813., brat princa Edwarda, princ Augustus Frederick, vojvoda od Sussexa, postao je Veliki majstor Prve velike lože Engleske. U prosincu iste godine, princ Edward postao je Veliki majstor Stare velike lože Engleske. Edward je dao ostavku nakon što je Ujedinjena velika loža Engleske konstituirana 1813. godine, u Slobodnoj masonskoj dvorani u Londonu, i predložio je na mjesto Velikog majstora svog brata, vojvodu od Essexa. Viktorijina i Albertova djeca udala su se i poženila u kraljevske i plemićke obitelji diljem kontinenta, zaradivši time Viktoriji nadimak "baka Europe" i pritom su proširili hemofiliju među europskim kraljevskim obiteljima. Najstariji sin kraljice Viktorije, princ od Walesa, kasnije kralj Edward VII., oženio se princezom Aleksandrom od Danske, kćeri Kristijana IX. i Lujze od Hesse-Kassela. Kristijan IX. bio je unuk princa Charlesa od Hesse-Kassela i princeze Lujze, kćeri Fridrika V. od Danske. Brat princeze Lujze, Kristijan VII. od Danske je bio oženjen Caroline Matildom od Velike Britanije, sestrom Georgea III. od Engleske. Godine 1792., princ Charles dobio je patent od Engleske kao pokrajinski veliki majstor, a iste godine potaknuo je Kristijana VII. neka u Vijeću izda naredbu kojom se priznaju masoneriji njegovi posjedi, pod uvjetom da bude priznat kao veliki majstor. Princeza Louise Augusta od Danske, službeno smatrana kćeri Christiana VII., udala se za Fridrika Christiana II., vojvodu od Schleswig-Holstein-Sonderburg-Augustenburga, člana Iluminata. Princ William od Hesse-Kassela, sin Charlesovog brata, Fridrika od Hesse-Kassela, oženio se unukom Christiana VII., princezom Charlotte od Danske. Njihova kći bila je Louise od Hesse-Kassela.

Kraljica Viktorija i princ Albert od Saxe-Coburga i Gothe. Njegov pradjed, Ernst II. od Saxe-Gotha-Altenburga, pružio utočište Adamu Weishauptu, osnivaču Iluminata

Majka Kristijana IX. je bila princeza Louise Caroline od Hesse-Kassela, kći Karla od Hesse-Kassela i princeze Louise. Kristijan IX., vitez Reda zlatnog runa, imenovan je zaštitnikom slobodnog zidarstva u Danskoj. Šestero djece Kristijana IX. i Louise se poženilo u druge kraljevske obitelji diljem Europe, i on je tako zaradio nadimak "tast Europe". Većina kraljevskih osoba, koje sjede na prijestoljima Europe, njegovi su potomci: Margrethe II. od Danske; Elizabeta II. od Ujedinjenog Kraljevstva; Filip od Belgije; Harald V. od Norveške; Felipe VI. od Španjolske; veliki vojvoda Henri od Luksemburga; Konstantin II. od Grčke; kraljica Ana-Marija od Grčke;  kraljica Sofija od Španjolske; princ Filip, vojvoda od Edinburgha - među njegovim su mnogim potomcima.

Kristijan IX., kralj Danske, poznat kao "tast Europe" i njegova supruga kraljica, Lujza od Hesse-Kassela (unuka princa Fridrika od Hesse-Kassela), prijatelj grofa St. Germaina, član Iluminata i veliki majstor Azijske braće, kao i njihova djeca.

Sin kraljice Viktorije, Alfred, vojvoda od Saxe-Coburga i Gothe, također vitez Reda zlatnog runa, oženio se velikom vojvotkinjom Marijom Aleksandrovnom od Rusije, kćeri Aleksandra II. Druga kći Lujze i Kristijana IX., Marija Fjodorovna (Dagmar od Danske), udala se za brata Marije Aleksandrovne, cara Aleksandra III. (sin Aleksandra II.) Druga Viktorijina kći, princeza Alice, udala se za Ludwiga IV., velikog vojvodu od Hessea i Rajne (praunuk Fridrika Vilima II. od Pruske), koji je pripadao Zlatnom i Ružičastom križu, te bio pod utjecajem dvojice drugih članova, koji su također pripadali Azijskoj braći, Johanna Christopha von Wöllnera i Johanna Rudolfa von Bischoffwerdera. Njihova kći, Aleksandra Fjodorovna (Alix od Hessea), udala se za sina Aleksandra III. i Marije Fjodorovne, posljednjeg ruskog cara, cara Nikolu II. Romanova, viteza Reda zlatnog runa.

Gérard Encausse, poznat i kao Papus (1865.–1916.), osnivač Martinističkog reda

Bijeli car Šambale 

Car Nikola II. također je bio vitez Reda zlatnog runa. Iz tih krugova, grad Sankt Peterburg postao je žarištem zavjera zbunjujućih britanskih i ruskih interesa. Okultist Gary de Lacroze, bivši Papusov kolega iz razreda, primijetio je koliko se brzo martinizam proširio među ruskom aristokracijom i inteligencijom, te kako je pokazao iste učinke koje je martinizam imao uoči Francuske revolucije. Papus je čak regrutirao članove među Romanovima. Kada su ruski car Nikola II. i Carica posjetili Francusku, 1896. godine, Papus im je poslao pozdrav u ime "francuskih duhovnika", nadajući se kako će car "ovjekovječiti svoje Carstvo potpunim sjedinjenjem sa Božanskom Providnošću". Godine 1901. je Papus predstavljen caru, koji je postao predsjednik "Nepoznatih poglavara". Oni su kontrolirali Martinistički red u Sankt Peterburgu.

Uspostavljajući 'Ordre kabbalistique de la Rose+Croix' (OKR+C), Papus, Oswald Wirth i Stanislas De Guaita, sanjali su o ujedinjenju okultista u oživljeno bratstvo Rosenkreuzera, kao međunarodni okultni red, gdje su se nadali kako će Rusko Carstvo igrati vodeću ulogu kao most između Istoka i Zapada. Jedan Papusov suradnik kasnije je tvrdio da je martinizam bio "klica sovjetizma". Sankt Peterburg, 1905. godine, prema Colinu Wilsonu, autoru knjige "Okultizam": "Vjerojatno je bio mistično središte svijeta". Kako je izvijestio Richard B. Spence u knjizi "Tajni agent 666": u ljeto 1897. godine je Aleister Crowley otputovao u Sankt Peterburg, sa ciljem da dobije imenovanje na dvoru cara Nikole II. Spence je sugerirao da je Crowley to učinio kao zaposlenik britanske tajne službe.

Dnevnik carice Aleksandre

Papus je služio caru Nikoli II. i njegovoj supruzi, carici Aleksandri, i kao liječnik i kao okultni savjetnik. Aleksandra, omiljena unuka kraljice Viktorije, rođena je u Novom dvoru u Darmstadtu, u Hesseu i na Rajni, Velikom vojvodstvu, koje je tada bilo dijelom Njemačkog Carstva. Aleksandra je, baš poput svoje bake, bila jedna od najpoznatijih kraljevskih nositeljica hemofilije, genetske bolesti koju su nosile i muškarci i žene, a koja se nalazila među članovima Aleksandrine strane obitelji. Zbog nedostatka uspješnog liječenja, hemofilija je općenito bila smrtonosna početkom 20. stoljeća. Ušla je u kraljevske kuće Europe preko kćeri kraljice Viktorije. Uzrokovala je smrt njena starijeg brata Friedricha, ako i njenog ujaka Leopolda. Na Aleksandrinu i Nikolinu žalost, njihov sin Aleksej rođen je sa ovom bolešću.

Zloglasni ruski mistik, Grigorij Rasputin, imao je ogromni utjecaj na Aleksandru, jer je ova vjerovala da ima lijek za njezina sina. Čak se pričalo da su imali aferu. Povjesničari često tvrde kako je Rasputinova zloglasnost pomogla diskreditirati carski režim i time ubrzati svrgavanje Romanovih, što se dogodilo nekoliko tjedana nakon što je ubijen. Pričalo se da je Rasputin pripadao Hlystima, sekti koja je prakticirala traženje božanske milosti za grijeh u ekstatičnim ritualima, i za koje se pričalo kako se ponekad pretvaraju u seksualne orgije. Rasputin je ukrao nekoliko prijevoda na ruski knjiga Johna Deeja, od Arthura (koji jest preveo očeve spise na ruski). Kasnije ih je obitelj Romanov vratila u Carsku knjižnicu u Moskvi.

Aleksandra je koristila svastiku (za ljevake) kao tajni znak prepoznavanja u svojoj korespondenciji. U svom dnevniku zabilježila bi  godišnjicu nečije smrti tim simbolom. Kada je Tatjana poklonila dnevnik svojoj majci, izvezla joj je svastiku na koricama. Smjestivši se u svoju sobu u kući Ipatijevih, gdje je obitelj na kraju pogubljena, urezala je svastiku na okvir prozora. Također, datum 17. travnja 1918. godine, te još jednu svastiku na zidu iznad kreveta.

Preko Papusa, carska obitelj se upoznala sa njegovim prijateljem i duhovnim mentorom, mistikom Nizierom Anthelmeom Philippeom, poznatim kao Maître Philippe. Dok je Rasputin popularnije poznat kao okultist koji je brinuo o kraljevskom paru, prije njega je Maître Philippe također imao važan utjecaj na njih. Vjerovalo se da posjeduje izvanredne iscjeliteljske moći; sposobnost kontroliranja munja i nevidljivog putovanja. U Sankt Peterburgu se, 1905. godine, govorilo kako je Papus, u prisutnosti cara i njegove supruge, evocirao duh carevog oca, Aleksandra III., koji im je ponudio savjete o tome kako se nositi sa političkom krizom. Prema jednom izvještaju, Papus je obećao carskoj obitelji da će monarhija Romanovih biti zaštićena sve dok je on živ. Kada je vijest o njegovoj smrti stigla do Aleksandre, 1916. godine, ona je poslala poruku svom suprugu, koji je tada zapovijedao ruskim vojskama na frontu u Prvom svjetskom ratu, rekavši: "Papus je mrtav, osuđeni smo na propast!" 

Dr. Piotr Badmaev (oko 1850. – 1920.); Lama Agvan Dorjieff (1854.–1938.); princ Esper Ukhtomskii (1861.– 1921.)

Ključni akter u tim intrigama bio je mongolski doktor, Piotr Badmaev, kojega ruski povjesničari opisuju kao "jednu od najmisterioznijih osoba tog vremena", ali i kao "majstora intriga", koji je uživao u bliskoj povezanosti sa mističnim iscjeliteljem,  Rasputinom. Poznat i kao "Tibetanac", Badmaev je sanjao o ujedinjenju Rusije sa Mongolijom i Tibetom, te se uključio u nekoliko projekata usmjerenih na stvaranje velikog euroazijskog carstva. Vjerovao je da je ruska povijesna misija na Istoku, gdje joj je suđeno ujediniti budističke i muslimanske narode - protuteža zapadnom kolonijalizmu. Badmaev je svoju viziju iznio u izvješću svom kumu, caru Aleksandru III. (1893.), naslovljeno "Zadaci Rusije na azijskom Istoku". Politički utjecaj Bedmajeva je osigurao podršku mongolskih plemena u Rusko-japanskom ratu. Izrazio posebnu zabrinutost zbog britanskog utjecaja u Aziji, navodeći u posebnom memorandumu: "Tibet, koji – kao najviša visoravan Azije – vlada azijskim kontinentom, bez sumnje mora biti u rukama Rusije. Zapovijedanjem ovom točkom, Rusija će sigurno moći učiniti Englesku poslušnijom".

Badmaev je poznavao legendu – popularnu u Mongoliji, Kini i Tibetu – o proročanskom "Bijelom caru", koji će doći sa Sjevera (iz "Sjeverne Šambale"), i koji će obnoviti (sada dekadentne) tradicije pravog budizma. Badmaev je bio blisko povezan sa glavnim učiteljem Dalaj Lame XIII., Lamom Agvanom Dorjieffom, koji je Rusiju izjednačio sa nadolazećim Kraljevstvom Šambale, kako je to  predviđeno 'Kalachakra tekstovima' tibetanskog budizma. Dalaj Lama je odbio imati posla sa britanskom vladom u Indiji, također je poslao Dorjieffa kao svog izaslanika na dvor Nikole II., uz zamolbu za rusku zaštitu, 1900. godine. Dorjieff je zapamćen po izgradnji budističkog hrama u Sankt Peterburgu, gdje je interes za budizam cvjetao, zbog široko rasprostranjenog interesa za teozofiju. Do 1890-ih, Dorjieff je raširio priču da je Rusija mitska zemlja Shambhala na sjeveru, što je potaknulo nade da će car podržati Tibet i njegovu religiju.

Sastanka Dorjieffa sa Nikolom II. je dogovorio carev bliski povjerenik, princ Esper Uhtomski, prijatelj Badmajeva. Najbliži saveznik Uthomskog je bio rođak Blavatske, grof Sergej Witte. Uhtomski je pratio Nikolu II. na njegovom velikom putovanju na Istok; stupio je u kontakt sa Blavatskom u Adyaru, te obećao da će iskoristiti svoj utjecaj kako bi unaprijedio njihove projekte. Blavatska je željela ujediniti Srednju Aziju, Indiju, Mongoliju, Tibet i Kinu, uz sudjelovanje Rusije - kako bi stvorila veliku euroazijsku silu, koja bi bila se  sposobna suprotstaviti Britancima. Aludirajući na prirodu ruskih ambicija (koje je i sam predstavljao), Uhtomski je napisao:

"U našoj organskoj povezanosti sa svim tim zemljama leži zalog naše budućnosti, gdje će azijska Rusija značiti jednostavno cijelu Aziju." Kako je dodatno pojasnio:

"Veze koje ujedinjuju naš dio Europe sa Iranom i Turanom [Srednjom Azijom], a preko njih sa Indijom i Nebeskim Carstvom [Kinom], toliko su drevne i trajne da mi sami, kao nacija i država, još uvijek ne shvaćamo u potpunosti njihovo puno značenje i dužnosti koje nam nameću, kako u našoj domaćoj, tako i u vanjskoj politici."

Tibetanski režim Ganden Phodrang, tada pod administrativnom vlašću kineske dinastije Qing, ostao je jedina himalajska država oslobođena britanskog utjecaja, i pristup Tibetu bi Rusiji dao izravan i otvoreni put do Britanske Indije. 1903. godine, Lord Curzon (šef britansko-indijske vlade) i Francis Younghusband, bili su uvjereni da su Rusija i Tibet potpisali tajne ugovore koji prijete britanskim interesima u Indiji, te su posumnjali da Dorjieff radi za rusku vladu. Strah od uvlačenja Tibeta u Veliku igru, zato da bi  kontrolirali rute preko Azije, stoga je bio razlogom za britansku invaziju Tibeta, 1903. i 1904. godine. Vojni sukob iz 31. ožujka 1904. godine, postao je poznat kao Masakr Čumika Šenka, onda kada su slabo opremljeni Tibetanci "pokošeni u nekoliko minuta strašnim pokoljem". Godine 1904., Britanci su prisilili Tibetance da potpišu Sporazum iz Lhase, uz uvjet da kineska vlada neće dopustiti nijednoj drugoj zemlji da se miješa u upravljanje Tibetom. Navodno je Dorjieff potom pobjegao u Mongoliju, sa Dalaj Lamom.

Prema Romu Landauu, "duhovnom novinaru" iz 1930-ih, Lama Dorjieff nije bio nitko drugi nego George I. Gurdjieff, karizmatični hipnotizer, trgovac tepisima i špijun, koji je radio kao ruski tajni agent u Tibetu početkom 20. stoljeća. Međutim, James Webb, autor knjige "Harmonični krug: Anatomija mita", prve sveobuhvatne knjige o Gurdjieffu i njegovom pokretu, sugerira kako je Gurdjieff bio agent ruske vlade, poznat kao Ushe Narzunoff, Dorjieffov suradnik. Ipak, legenda da su Gurdjieff i Dorjieff ista osoba bila je široko rasprostranjena među Gurdjieffovim učenicima.

George Gurdjieff (1866.–1949.) rođen je od grčkog oca i armenske majke u Aleksandropolju (danas Gyumri, Armenija), koji je tada bio dijelom Ruskog Carstva. Gurdjieffovo učenje tvrdi kako su ljudska bića bespomoćno uhvaćena u "budnom snu" i nesposobna (u potpunosti) percipirati stvarnost, ali je moguća ljudska transcendencija u više stanje svijesti i tamo postignu svoj puni ljudski potencijal. Razvio je metodu kako to postići, nazvano "Rad" ili "Metoda". Budući se njegova metoda buđenja svijesti razlikovala od metode fakira, redovnika ili jogija - njegova se disciplina naziva i "Četvrti put".

Gurdjieffova misao je spoj teozofije, neopitagoreizma, rozenkrojcerizma i alkemije. Prema Jamesu Webbu, Blavatskyna teozofija bila je njegov najvažniji izvor. Gurdjieff je objasnio: "Put razvoja skrivenih mogućnosti jest put protiv prirode i protiv Boga." Njegovi varljivi i tiranski načini doveli su do toga da ga nazivaju "raskal-guru" ("niškoristi-guru"). U ranoj odrasloj dobi, Gurdjieff je tvrdio kako je putovao u mnoge dijelove svijeta, uključujući Srednju Aziju, Egipat i Rim. U izvještaju o tim lutanjima, "Susreti s izvanrednim ljudima", svako poglavlje je nazvano po jednom "izvanrednom čovjeku", od kojih su mnogi bili članovi društva 'Tragača za istinom'.  James Webb je predložio, a K. Paul Johnson se slaže: model za "princa Ljubovedskog", kojega Gurdjieff opisuje kao ključnog člana 'Tragača za istinom', bio Esper Ukhtomskij.

Gurdjieff je također tvrdio kako je uspostavio kontakt sa 'Sarmoung bratstvom', koji bi bili smješteni negdje u srcu Azije, otprilike 12 dana putovanja konjem i magarcem, od Buhare u Uzbekistanu. Od Sarmounga je Gurdjieff naučio njihove svete plesove, slično plesovima Vrtećih derviša. Prema Johnsonu: Gurdjieffovi izvještaji otkrivaju "..mogući kanal ismailskih utjecaja u učenjima 'Četvrtog puta'." Prema Gurdjieffovom vodećem učeniku, Johnu G. Bennettu (bio šef britanske vojne obavještajne službe u Carigradu) i njegovom prijatelju, Idriesu Shahu (popularni autor sufizma), Gurdjieffovo učenje potječe od lanca sufističkih učitelja koji su bili potomci i duhovni nasljednici drevnog šamanizma Altajskih planina; Srednja Azija je njihovo "srce" kroz 40000 godina, ili više.

Varšavski kahal iz 1894. godine

Kahal

Vjeruje se da je osnovu za zloglasne "Protokole Učenih sionskih mudraca" (predstavljaju se kao zapisnici gdje je opisana judeo-masonska zavjera za svjetsku dominaciju) izvorno napisao Papus, kada je izvijestio o zavjeri Maître Philippea i njegovih pristaša protiv ruskog cara Nikole II. Papus je podijelio niz Protokola sa sjednica tajnih masonskih loža, koje su se zaklele uništiti rusku carsku obitelj. On je tada promovirao svoj Martinistički red kao protutežu masonskim ložama, koje su (kako je on vjerovao) bile u službi britanskog imperijalizma i međunarodnih financijskih sindikata. Papus je vjerovao da je golemo Rusko Carstvo jedina sila koja je sposobna osujetiti ogromnu zavjeru "Braće u sjeni" i pripremiti se za nadolazeći rat sa Njemačkom. Stoga je mislio da će se među krugovima ruskih martinista "definirati doktrina i plan Ruske revolucije". 

U kolovozu 1921. godine, 'The London Times' objavio je članak svog carigradskog novinara Philipa Gravesa, koji ondje tvrdi kako je utvrdio da su Protokoli krivotvorina. Sumnjivo je, prema Dullesovu biografu, Peteru Groseu, što je Allen Dulles, kasnije zloglasni šef CIA, razotkrio "izvor", koji je dostavio 'The Timesu'. Rijetka knjiga pokazala se kao djelo iz 1864. godine, "Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua", autora Mauricea Jolyja, štićenika Aldolphea Crémieuxa, čelnika Saveza Izraelskih univerzuma. Crémieux je također bio Veliki majstor Obreda Mizraima i Veliki zapovjednik Vrhovnog vijeća Francuske, odgovoran za upravljanje visokim stupnjevima Drevnog i Prihvaćenog Škotskog obreda, unutar Velikog Orijenta Francuske. Joly, također Židov, bio je cjeloživotni slobodni zidar i član Obreda Misraima. Ovo Jolyjevo djelo bilo je napad na političke ambicije Napoleona III. (kojega je predstavljao Machiavelli), a koji je planirao zavladati svijetom. Joly je bio zatvoren u Francuskoj 15 mjeseci, što je bila izravna posljedica objavljivanja ove knjige.

Graves je tada razotkrio ono što je smatrao brojnim paralelama sa ovom knjigom, što ga je navelo na zaključak da je velik dio Protokola parafraziran upravo iz nje. Prema analizi teksta, koju je Norman Cohn proveo u knjizi "Nalog za genocid":

"Ukupno, preko 160 odlomaka u Protokolima, što ukupno čini dvije petine cijelog teksta, očito se temelji na odlomcima u Jolyju; u devet poglavlja posuđenice čine više od polovice teksta, u nekima čak tri četvrtine, a u jednom (Protokol VII) gotovo cijeli tekst. Štoviše, uz manje od desetak iznimki, redoslijed posuđenih odlomaka ostaje isti kao u Jolyju, kao da je adaptator mehanički prošao kroz Dijalog, stranicu po stranicu, kopirajući ga izravno u svoje 'protokole', usput. Čak je i raspored u poglavljima vrlo sličan - dvadeset četiri poglavlja Protokola otprilike odgovaraju dvadeset pet poglavlja Dijaloga. Tek pred kraj, gdje prevladava proročanstvo Mesijanskog doba, adaptator si dopušta nekakvu stvarnu neovisnost od svog modela. To je zapravo toliko jasan slučaj plagijata - i krivotvorenja - koliko bi se moglo poželjeti." 

Jolyjevo djelo prethodi djelu još jednog Crémieuxovom štićeniku, Jacobu Venedyju, pod naslovom "Machiavelli, Montesquieu, Rousseau". Za Venedyja se također tvrdilo da je bio Židov, mason, komunist i prijatelj Karla Marxa. Druga djela sa sličnim temama, a koja su se pojavljivala u to vrijeme, bila su ona iz Bakunjinovog programa, koji je osnovao svoj Savez socijaldemokrata, temeljeno na Weishauptovim Iluminatima. Bakunjin je, 1869. godine, napisao "Polemiku protiv Židova", gdje Židove naziva "najstrašnijom sektom" u Europi. Njegov kolega, Netchaieff, došao je do zaključka: "Kako bi se osnovalo ozbiljno i neuništivo društvo, mora se uzeti za osnovu Machiavellijeva politika". Drugo djelo Jacquesa-Cretineaua Jolyja, iz 1859. godine, gdje je reproducirao dokumente iz "Alta Vendita", i u kojima je kritizirao židovsko vodstvo "tajnih društava". Rad je bio uglavnom usmjeren protiv Židova Međunarodnog udruženja radnika, koje je Karl Marx osnovao konsolidirajući niz tajnih društava.

Nesta Webster nadalje navodi još jedno djelo koje se pojavilo 1869. godine, pod naslovom "Židovi, judaizam i judaizacija kršćanskog naroda", autora Gougenota Des Mousseauxa, sa posebnim naglaskom na Univerzalni izraelski savez i "univerzalno" slobodno zidarstvo, "koje dijeli jedan život i oživljava ista duša". Prema des Mousseauxu, prvi praktičari Kabale bili su Kainovi sinovi; njih su nakon potopa naslijedili Hamovi sinovi, koji su postali Kaldejci. Oni su svoju tajnu prenijeli Židovima, koji su zauzvrat utjecali na gnostike, manihejce i asasine. Prenijeli su svoj đavolski kult Templarima koji su ga predali masonima i ondje su Židovi u svakom trenutku bili Veliki majstori. Prema des Mousseauxu, glavni simboli ovog kulta Lucifera bili su zmija i falus, sa ritualima koji su uključivali seksualne orgije. Ubijanjem kršćanske djece, Židovi, koji su bili vještice, stekli su demonsku moć. U posljednjem poglavlju knjige piše kako će Antikrist biti židovski kralj, kojega će svi narodi prihvatiti kao spasitelja i vladara jedne svjetske vlade.

"...Židovi će podići čovjeka sa genijem za političku prijevaru, zlokobnog čarobnjaka, oko kojega će se okupiti fanatične gomile. Židovi će ovog čovjeka pozdraviti kao Mesiju, ali on će biti više od toga. Nakon što uništi autoritet kršćanstva, ujediniti će čovječanstvo u jedno veliko univerzalno bratstvo i darovati mu obilje materijalnih dobara. Zbog tih velikih zasluga, nežidovski narodi će ga prihvatiti, uzvisivati ​​i obožavati kao boga - ali u stvarnosti, unatoč svoj njegovoj prividnoj dobrohotnosti, on će biti Sotonin instrument za propast čovječanstva." 

Iste godine, i Des Mousseaux i Bakunjin su opisivali curenje informacija iz tajnih društava. Godine 1870. Bakunjin objašnjava da je njegovo tajno društvo zbog toga moralo biti raspušteno. Des Mousseaux je također izvijestio u knjizi "Židov", kako je u prosincu 1865. godine, primio pismo od njemačkog državnika, u sljedećem smislu:

"Od revolucionarnog povratka, 1848. godine, imao sam odnose sa Židovom koji je iz taštine izdao tajnu sigurnih društava sa kojima je bio povezan, i koji me osam ili deset dana unaprijed upozorio na sve revolucije koje su trebale izbiti u bilo kojoj točki Europe. Njemu dugujem nepokolebljivo uvjerenje da sve te pokrete "potlačenih naroda", itd... osmišljava pola tuceta pojedinaca, koji daju naredbe tajnim društvima cijele Europe. Tlo je apsolutno minirano pod našim nogama, a Židovi čine veliki kontingent tih rudara..." 

Ideja međunarodne židovske zavjere već se razvijala tijekom 1860-ih godina. Jacob Brafman, ruski Židov iz Minska, posvađao se sa  agentima lokalnog Kahala, poluautonomne židovske vlade, te se posljedično okrenuo protiv judaizma. Preobratio se u Rusku pravoslavnu crkvu, te je pisao polemike protiv Talmuda i Kahala. Brafman je, u svojim knjigama "Lokalna i univerzalna židovska bratstva" (1868.) i "Knjiga o Kahalu" (1869.), tvrdio da Kahal i dalje postoji u tajnosti, da je to međunarodna zavjerenička mreža, pod središnjom kontrolom Saveza izraelskog svemira, tada pod vodstvom Adolphea Crémieuxa u Parizu. Brafmanovo djelo prevedeno je na engleski, francuski, njemački i druge jezike. Sliku "kahala" kao središta židovskog djelovanja, poput države unutar države,  preuzele su antižidovske publikacije u Rusiji i ruski dužnosnici, poput P.A. Čerevina i Nikolaja Pavlovič Ignatijeva, koji su 1880-ih pozivali generalne guvernere provincija neka potraže navodne kahale. To se dogodilo otprilike u vrijeme atentata na ruskog cara Aleksandra II., od strane Narodne Volje. Veliki dio filozofije Narodne Volje bio je inspiriran Sergejem Nečajevim i "propagandnim  djelom", koncept koji je promovirao Bakunjin. Bakunjin je u svojim "Pismima Francuzu o sadašnjoj krizi" (1870.) napisao: "Moramo širiti svoje principe, ne riječima, već djelima, jer je to najpopularniji, najmoćniji i najneodoljiviji oblik propagande". Okidač za naknadne pogrome bio je atentat na cara Aleksandra II., za koji su neki okrivili "strane agente utjecaja", implicirajući Židove.

Drugi predloženi izvor Protokola jest poglavlje iz "Biarritza", romana antisemitskog njemačkog romanopisca Hermanna Goedschea, iz 1868. godine. "Biarritz" sadrži poglavlje pod naslovom "Židovsko groblje u Pragu i Vijeće predstavnika dvanaest plemena Izraela", gdje Goedsche prikazuje tajni noćni sastanak članova misteriozne rabinske kabale, koja je planirala đavolsku "židovsku zavjeru".  Poglavlje jako podsjeća na scenu iz djela Alexandrea Dumasa, "Kraljičina ogrlica" (1848.), kada Cagliostro, poglavar "Nepoznatih poglavara", među kojima je i Swedenborg, dogovara Aferu sa dijamantnom ogrlicom.

Ove niti su i tema djela Umberta Eca, "Praško groblje". Simone Simonini je čovjek za kojega je Eco tvrdio da ga je pokušao pretvoriti u najciničniji i najneugodniji lik, u cijeloj povijesti književnosti. Simoninijev otac poginuo je 1848. godine, boreći se za ujedinjenu Italiju. Odgaja ga djed, stari reakcionar, koji smješta isusovačke izbjeglice i tvrdi da su Francusku revoluciju isplanirali templari, bavarski iluminati i jakobinci, ali iza svih njih stajali su Židovi. Simonini je obučen za krivotvorenje, unajmljuje ga tajna služba vlade Pijemonta neka za njih špijunira i izvještava o Garibaldijevim kretanjima, nakon što je preuzeo Siciliju. Kraljevina Pijemont oprezno podržava ujedinjenje Italije, ali je zabrinuta da bi Garibaldijeva slava mogla zasjeniti slavu njihovog kralja, Viktora Emanuela II. Simonini upoznaje francuskog romanopisca Alexandrea Dumasa i talijanske domoljube, Nina Bixia i Ippolita Nieva.

Židovsko groblje u Pragu

Tijekom sljedećih 35 godina Simonini postavlja zamke revolucionarima koji se bore protiv Napoleona III., pruža obavještajne podatke tijekom Pariške komune, te krivotvori bordereau koji će pokrenuti Dreyfusovu aferu. Vođen željom za bogatstvom, Simonini smišlja plan za krivotvorenje i onoga što će jednog dana postati zloglasni "Protokoli sionskih mudraca". Simoninijeva ideja prvi je put inspirirana opisom masonskog okupljanja u romanu Alexandrea Dumasa, "Joseph Balsamo", a on je postupno razrađuje koristeći i druge izvore, svaki inspiriran drugim: Sueovim "Les Mystères du Peuple", Mauriceom Jolyjevim "Dijalogom u paklu između Machiavellija i Montesquieua" i Goedscheovim "Biarritzom".

Kako je Umberto Eco primijetio, otkriveni planovi približno su isti kao oni, opisani 1880. godine, u "Revue des Etudes Juives", koji je objavio dva pisma pripisana Židovima, iz 15. stoljeća. No, kako je Victor Marsden naznačio, to je bio izvještaj koji je zapravo reproducirao Julio-Inigues de Medrano, u svojoj knjizi "La Silva Curiosa" (1608.). Prema Goedscheovoj verziji: u ponoć se pojavljuje sam Vrag, koji doprinosi svojim mišljenjima i uvidima. Okupljene figure predstavljaju 12 izraelskih plemena, koja izvještavaju o svojim aktivnostima tijekom stoljeća. Među njima, Levit najavljuje kako se Izrael ponovno uzdiže, zahvaljujući zlatu koje je palo u njegove ruke, i da se sada može radovati bliskoj budućnosti, kada će cijela zemlja pripadati njima. Predstavnik Rubena izvještava kako su Židovi putem burzi uspjeli zadužiti sve europske vlade i time ih mogu kontrolirati.

Ideje iz Protokola su, također, nagoviještene u djelu poznatog ruskog autora Fjodora Dostojevskog, najpoznatijeg po "Zločinu i kazni", "Idiotu", "Demonima" i "Braći Karamazovima". Dostojevski je najjasnije izrazio antisemitske stavove u odjeljku "Židovsko pitanje", u "Dnevniku jednog pisca", gdje je Židove okrivio za ksenofobiju, stvaranje statusa u statusu (države unutar države), kao i kontrolu svjetskih financija i međunarodne politike. Prema Dovstojevskom: "Židov i njegov Kahal" skovali su "zavjeru protiv Rusa" i "Židovi su propast Rusije".

Dostojevski i Vladimir Solovjov su odigrali značajnu ulogu u razvoju ruske filozofije i poezije; inspirirali su krajnje desničare carske Rusije da prošire ideju o pravoslavnoj kršćanskoj superiornosti, također upozoravaju na nadolazeću apokaliptičnu bitku između Rusije (na čelu svih Slavena) i zavjereničkog međunarodnog židovstva. Ovdje bi Rusi preuzeli ulogu Krista, a Židovi bi preuzeli ulogu Antikrista. Dostojevski je upozorio: "Njihovo kraljevstvo se približava, cijelo njihovo kraljevstvo! Dolazi trijumf ideja pred kojima će osjećaji filantropije, žeđ za istinom, kršćanski osjećaji, nacionalni, pa čak i narodni ponos europskih naroda popustiti pred materijalizmom i slijepom, požudnom žudnjom, za osobnom materijalnom sigurnošću". Dostojevski je tvrdio da je taj slom "blizu, na vratima", referirajući se na Otkrivenje 3:20, koje predviđa uništenje grešnog svijeta u velikom previranju i kaosu, nakon čega će se na zemlji pojaviti Kraljevstvo Božje.

Maurice Joly (1829.–1878.), Vladimir Solovyov (1853.–1900.) i Sergei Nilus (1862.–1929.)

Paradoksalno, općenito se vjeruje da je Solovjov, koji je bio pod utjecajem rozenkrojcerske tradicije Novikova i Schwartza, i bio prvi ruski filozof koji je pokazao ozbiljan interes za židovski misticizam. Solovjovljevi izvori uključivali su djela okultista, poput Eliphasa Levija, H.P. Blavatske i, moguće, nekih ranijih kršćanskih kabalista. Bio je također upoznat sa europskim misticima od 16. do 18. stoljeća, uključujući: Paracelsusa, Boehmea, Swedenborga, i druge. Swedenborga je rangirao kao velikog mistika i vizionara, te je ukazivao na sličnosti nekih njegovih ideja i Kabale. Kada je Solovjov koristio kabalističke koncepte, transformirao ih je na način sličan masonskoj Kabali kraja 18. stoljeća. Poput nekih kršćanskih kabalista prije njega, Kabalu je vidio kao okultnu i tajnu znanost,  koja se prenosi inicijantima od davnina, ali koja nije imala izravnu vezu sa judaizmom.

Solovjovljevi spisi su, na mnogo načina, doprinijeli pri širenju mitologije po Rusiji o Sofiji, ženskoj božici mudrosti, koja je usporediva sa Šekinom Kabale, ili raznim drugim tradicijama o boginjama. Solovjov je imao mistične susrete sa Sofijom i to je opisao u svojim pjesmama, što je potom inspiriralo ruski simbolistički umjetnički pokret njegovog vremena. Ruska pravoslavna crkva, izvan Rusije,  smatrala je njegova učenja heretičnima, a Moskovska patrijaršija neortodoksnima.

Tema spomenuta u Solovjovljevoj "Kratkoj priči o Antikristu" (1900.) bila je dijelom njegovih "Tri razgovora". Solovjov je raspravljao o "čovjeku budućnosti", Antikristu, kako bi "unaprijed razotkrio varljivu masku iza koje se krije ponor zla". Prema Solovjovu:  Antikrist dolazi na vlast uz pomoć slobodnih zidara i 'Comite permanent universel' ('Stalnog univerzalnog odbora'), što se odnosi na Univezalni izraelski savez (Alliance israelite universelle). Solovjovo tumačenje priče o Antikristu duboko je impresioniralo ruskog mistika Sergeja Nilusa, koji je poznat po širenju Protokola. Protokole je navodno prvi otkrio u Rusiji baš Nilus, koji je napravio ruski prijevod i pojavio se kao posljednje poglavlje njegove knjige, "Veliko u malom i Antikrist, neposredna politička mogućnost". Kada je Victor Marsden, ruski dopisnik za 'The London Morning Post', prvi put preveo Protokole na engleski jezik, 1920. godine, veliki dio eminentnih diplomata i državnika ih je široko prihvatio kao autentične.

Sionski protokoli

Općeprihvaćeno je da je pariški šef Okhrane (ruske tajne službe), Piotr Rachkovsky, naručio krivotvorenje Protokola. Umberto Eco je u "Foucaultovom Njihalu" istaknuo kako se čini da je Račkovski bio povezan sa grofom St. Germainom. I kako Eco dalje ističe, princ Charles od Hesse-Kassela (član Iluminata i Azijske braće) rekao je da je St. Germain transilvanskog podrijetla, i da se zvao Rackoczi. George II. Rakoczi i njegova supruga, Sophia Bathory, bili su iz dvije obitelji koje su koristile amblem Reda zmaja. Prema teozofskim povijestima: Francis Bacon je lažirao vlastitu smrt na Uskrs, 09. travnja 1626. godine, a zatim je opsežno putovao izvan Engleske, te je na kraju postigao svoje fizičko Uzašašće na drugu razinu, 01. svibnja 1684. godine, u dvorcu u Transilvaniji, koji je bio  u vlasništvu obitelji Rakoczi.

Sionski protokoli nastali su u vrijeme naleta antimasonskih aktivnosti, što je predstavljeno u djelima: "Là-bas" (1891.), Joris-Karla Huysmanna; i "Lucifer Unmasked" (1895.), zajedničkom djelu zloglasnog Lea Taxila i Julesa Doinela, koji su nakratko prešli na katoličanstvo nakon što su osnovali 'Église Catholique Gnostique', službenu crkvu Martinističkog reda. Taxil je, preko dr. Bataillea,  izvijestio o postojanju tajnih sotonističkih društava diljem svijeta, koja su jednostavno bila "grane visokog masonstva". Na Cejlonu, gdje je prepoznat kao slobodni zidar Memfisa-Misraima, uveden je u "podzemna svetišta luciferskih fakira". Upoznao je brahmane koji su mu otkrili da je "pravi Brahma Lucifer". Bataille je tvrdio da je otkrio "kinesko kabalističko slobodno zidarstvo", te da su  inicijati luciferskog paladizma vodili sva orijentalna tajna društva, uključujući i kriminalne organizacije poput kineskih trijada. Bataille je također saznao kako je trinaesti Dalaj Lama bio sotonist i zahvaljujući Đavlu je sposoban izvoditi nadnaravne podvige.

Upravo iz tih istih krugova, koji su se presjecali sa Teozofskim društvom, nastao je prvi primjer Protokola. Prema Marsdenu: 1884. godine, žena po imenu Yuliana Glinka je unajmila Josepha Schorst-Shapira, člana Jolyjeve lože Misraim, za dobivanje osjetljivih  informacija, pritom je od njega kopiju Protokola i dala prijatelju, koji ih je proslijedio Nilusu. Protokoli su prvi put spomenuti u ruskom tisku, u travnju 1902. godine. Bilo je to u novinama 'Novoje Vremja', iz Sankt Peterburga, koje je izdavao konzervativni publicist Mihail Menšikov. On je izvijestio "kako ga je dama od ugleda [Glinka] pozvala u svoju kuću da vidi dokument od ogromne važnosti. Sjedeći u elegantnom apartmanu i govoreći savršenim francuskim, dama ga je obavijestila da je u izravnom kontaktu sa svijetom iza groba i počela ga je uvoditi u misterije teozofije. Konačno, inicirala ga je u misterije Protokola."

Glinka je također bila agentica Račkovskog. Ona je bila unuka pukovnika kojega su njegove masonske veze odvele do uhićenja, zbog sudjelovanja u zavjeri dekabrista (inspiriranih karbonarima), 1825. godine, protiv cara Nikole I. U Parizu se Glinka uključila u krugove oko Papusa, postala je bliska prijateljica Blavatske i pripadala je pariškoj podružnici njena društva, 'Teozofskom društvu Istoka i Zapada', na čelu sa Lady Caithness. U njenom salonu je Jules Doinel osnovao Église Catholique Gnostique; također su njeni saloni privukli Papusa, Stanislasa de Guaitu i Oswalda Wirtha iz OKR+C. Tajnoj skupini pripadali su i Edouard Schuré (uskoro će postati poznat po svom djelu "Les Grands Inities", 1888.), te kršćanski socijalist Albert Jounet (prijatelj zloglasnog sotonista Julesa Boisa). Bois je bio prijatelj Abbéa Boullana, nasljednika seks-kulta Eugènea Vintrasa (model za lik Huysmana u "Là-bas"). 

Pyotr Rachkovsky (1853.–1910.), šef pariške Okhrane, ruske tajne policije; Vsevolod Solovyov (1849.–1903), brat Vladimira Solovyova i Juliette Adam (1836.– 1936.)

Brat Vladimira Solovjova, Vsevolod Solovjov, također je bio bliski prijatelj Emilie de Morsier, tajnice 'Teozofskog društva Istoka i Zapada', i nazivao je Glinku svojom "velikom prijateljicom". Nazivajući Glinku "gospođicom A", Vsevolod je govorio kako je "neprestano bila okružena fenomenima i čudima svih vrsta [...]. Nije živjela u Rusiji, već je imala smještaj u Parizu; ali je neprestano nestajala, nitko nije znao gdje, i općenito je bila zaokupljena nekim vrlo kompliciranim i zamršenim vlastitim poslovima". Jedno od tih osjetljivih pitanja bio je pokušaj, početkom 1893. godine, gdje bi se putem tajnog izvješća uvjerilo cara Aleksandra III. da Bismarck planira njegovo ubojstvo, baš tako što ga uvjerava da neće biti ubijen: "Vaše Veličanstvo moglo je računati na punu podršku Alliance Israelite Universelle. Ovaj Savez je ogromna sila inteligencije i novca."

Glinka je bila vrlo bliskom prijateljicom sa drugom Blavatskynom suradnicom, novinarkom i spisateljicom, Juliette Adam. Godine 1868. se Adam drugi put udala za odvjetnika i osnivača Crédit foncier, Antoine Edmonda Adama. Otprilike u to vrijeme, Adam se pridružio loži La Clémente Amitié, što je tada bila najvažnija loža Grand Orienta de France. Godine 1877. je loža brojala oko 250 članova, uključujući Gambettu i Mauricea Jolyja. Juliettin salon u Parizu, gdje je Gambetta igrao vodeću ulogu, bio je aktivno središte opozicije Napoleonu III., te je postao jedno od najistaknutijih sastajališta republikanskih krugova. Tamo se upoznalo Marie d'Agoult, Louisa Blanca, Georgesa Clemenceaua, Gustavea Flauberta i Victora Hugoa. Također, Juliette je poticala književne početke sina  Alexandrea Dumasa. Papus spominje Adam (1891./92.) kao članicu svoje 'Groupe Independant d’Études Ésoteriques', koju je osnovao nakon što je napustio Blavatskyno Teozofsko društvo, i uvijek je puno hvalio njen rad.

Adam su antimasoni optužili da je ugostila i Fabrea des Essartsa, naslijedio je Julesa Doinela na čelu 'Église Catholique Gnostique'. U svom odgovoru na Doinelovu knjigu, "Lucifer Unmasked", Papus je jadikovao kako su kritičari okultizma navodno "pomiješali u istu salatu ateističke slobodne zidare Velikog Orijenta, spiritualiste, mistične skupine i martiniste, čiji su preci sami bili giljotinirani zato da bi obranili kršćanstvo od sekularizirajućeg obskurantizma, koji je već započeo". Prema Papusu: Doinelu je "nedostajalo potrebno znanstveno obrazovanje da bez problema objasni čuda koja mu je nevidljivi svijet pokazao". Doinelu su stoga bile otvorene samo dvije mogućnosti - obraćenje ili ludilo: "Budimo zahvalni što je Patrijarh Gnoze odabrao prvi put". 

Doinel je također bio učenik Saint-Yvesa d’Alveydrea, odakle je autor "Tajne Židova" crpio znatnu količinu materijala. Prema Webbu: u "Okultnom establišmentu", Vesevolod Solovjov, koji je također bio dio kruga oko Adam, vjerojatno je osobno upoznao Saint-Yvesa d’Alveydrea, one godine kada je objavio "Misiju Židova" (1884.). Vsevolod je posjetio Pariz 1884. godine. Ondje je upoznao Blavatsku i stupio u kontakt sa Učiteljem Moryom, i surađivao sa Blavatskom sestrom, Verom Jelikovskom, i njezine dvije kćeri. Međutim, 1886. godine se razočarao i napustio svoje planove za promicanje teozofije u Rusiji, te je osudio Blavatsku kao špijunku Okhrane. Od njegovih kasnijih romana najpoznatiji su "Mudraci" (1889.) i "Veliki rozenkrojcer" (1890.), koji se bave okultistima kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Webb je nagađao kako je autor knjige "Tajna Židova" bila Glinka, možda se okrenula protiv Saint-Yvesa i Papusa, ili napustila  Teozofsko društvo, jer je bilo antikršćansko. Premisa knjige slijedi vjerovanja egipatskog obreda slobodnog zidarstva, gdje je Mojsije prilagodio učenja Smaragdnih hermesovih tablica, koja su zatim naslijedili Eseni. Tajna židovska zavjera za potkopavanje kršćanstva započela je tijekom Prvog križarskog rata i osnivanja Templara, zbog mistične misije obnove Salomonova hrama. Od tada, židovska tajna klika djeluje pod raznim imenima, uključujući: gnostike, iluminate, rozenkrojcere, martiniste, itd. Zavjera je nadalje bila odgovorna za: humanizam, Francusku revoluciju, Američku revoluciju, protjerivanje Turaka iz Europe, ujedinjenje Italije i Internacionalu 1848. godine. Prema knjizi: od 1895. godine se zavjera usredotočila na poticanje liberalizma, sekularizma, kapitalizma i uništenje aristokracije, te je pozivala na objavljivanje sažetka da bi se shvatila židovska zavjera protiv cijelog kršćanskog svijeta, a posebno protiv Rusije. Glinka je knjigu predala generalu Oržejevskom, koji ju je trebao proslijediti generalu Čerevinu, zapovjedniku Carske garde i savjetniku cara.

William Thomas Stead (1849.–1912.), osnivač Okruglog stola (Round Table), Cecila Rhodesa

Kako je primijetio James Webb: "Svi stručnjaci za Protokole ujedinili su se u mišljenju kako krivotvorina potječe iz kruga Juliette Adam i La Nouvelle Revue", koji se žestoko protivio grofu Sergeju Witteu i njegovoj politici. Svojim časopisom 'La Nouvelle Revue', osnovanim 1879. godine, Adam je osigurala da se pripremi novinarsko tlo za budući francusko-ruski savez, ambicija koju je dijelila zajedno sa  Papusom. Dvije druge žene pripadale su okultnoj zajednici Juliette Adam i Papusa. Prva je bila ruska novinarka i propagandna agentica Blavatskynog izdavača Mihaila Katkova, Olga Aleksejevna Novikova. Ona je, od kasnih 1870-ih, kao "zastupnica za Rusiju", promovirala anglo-rusko naselje u Londonu, zajedno sa svojim poznatim kolegom novinarom i okultistom,  Williamom Thomasom Steadom, koji se ondje, iz duhovnog i političkog interesa, povezao sa Blavatsky. Stead je bio urednikom  britanskih novina, smatran je pionirom istraživačkog novinarstva. Stead je posvetio opsežan biografski portret Novikovoj, ističući njen doprinos pri ostvarenju britansko-ruskog zbližavanja.

Preko Novikove, Stead je, 1888. godine, također razvio poznanstvo sa Blavatsky i preuzeo odgovornost za njeno upoznavanje sa  Annie Besant, koju je nazivao "jednom od svojih najintimnijih prijateljica". To je dovelo do njezina obraćenja na teozofiju i konačnog vodstva tog pokreta. U 1890-ima, Stead se sve više zanima za spiritualizam. Godine 1893. je Stead objavio tromjesečnik 'Borderland', čiji je fokus bio na spiritualizmu i psihičkim istraživanjima, i koji je bio redovito najavljivan i posebno recenziran u Papusovom 'Le Voile d’Isis'. Sa svoje strane, Papus je sastavio popis adresa krugova koje je osnovao Borderland i njihovih članova, koje je grupirao prema njihovim okultnim sposobnostima, poput "vidovitosti, telepatije, okultizma, automatskog pisanja, itd." 1909. godine je Stead pozvao Papusa neka se konzultira sa duhom u Londonu.

Stead je također imao ambicije za stvaranjem jedne svjetske vlade. Godine 1891. je sudjelovao u ranom osnivanju tajnog društva,  koje je postalo poznato kao "Okrugli stol", zajedno sa Cecilom Rhodesom, Lordom Esherom i Alfredom Milnerom, koje je financirao baron Nathan Rothschild, također poznat i kao "Natty" de Rothschild (postao čelnikom 'NM Rothschild and Sons' 1879. godine). Kao što je Stead objasnio svojoj supruzi (1889.):

"Gospodin Rhodes je moj čovjek! Upravo sam tri sata razgovarao s njim. Pun je daleko ljepše ideje u vezi s novinama nego što sam ja imao. Ne mogu vam reći njegov plan, jer je previše tajan... Njegove ideje su federacija, širenje i konsolidacija Carstva... Svidio mi se. Rekao mi je neke stvari koje nije rekao nikome drugome - osim lordu Bothschildu..." 

Steadov mlađi brat, Herbert, bio je kršćanski mistik, koji je tvrdio da je doživio viziju Krista. Početkom 1894., dok se molio za mir, Herbert je čuo ono za što je vjerovao da je božanski glas, koji mu je govorio neka "Pristupi ruskom caru: Kroz njega će doći izbavljenje." Stead je vjerovao kako je glas koji je Herbert čuo božansko otkrivenje, i zauzeo se za mir, pozivajući u 'The Review of Reviews' na sveopće europsko smanjenje naoružanja i apelirajući na vodstvo Nikoli II., kao "čuvaru mira u Europi". Dana 24. kolovoza 1898. godine, Nikola II. izdao je reskript, pozivajući na međunarodnu konferenciju upravo u tu svrhu. Mjesec dana kasnije, Stead je napustio London da bi krenuo na "Hodočašće mira" diljem Europe, gdje se susreo sa brojnim političkim vođama, među kojima je bio i Nikola II. Steadovo hodočašće uključivalo je posjet Rimu, gdje se nadao uvjeriti papu Lava XIII. da se pridruži ruskom caru u vođenju njegovog križarskog rata za mir, ali mu nije odobren intervju.