Laži su poput vlage u zraku...

Edward Bernays, rođak Sigmunda Freuda, dopustio nam je da prestanemo koristiti tu strašnu riječ, nakon što su je nacisti učinili neukusnom: propaganda. Zamijenio ju je sa "odnosi sa javnošću" i nazvao temeljnu tehniku ​​"inženjeringom pristanka".

U svojoj knjizi iz 1928. godine (uz divljenje vrijednom izravnošću u naslovu), "Propaganda", napisao je: "Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama i mišljenjima masa važan je element demokratskog društva." Neki misle kako nas je upozorio,  ali bijedna je činjenica da je on zapravo samo reklamirao svoje usluge.

Bernays je razlog zašto žene puše u industrijskim razmjerima. Orkestrirao je kampanju "Baklje slobode", 1929. godine, angažirajući debitantice koje bi palile cigarete tijekom uskrsne parade i sve to je pozicionirao kao feminističko oslobođenje. On je, također, razlog zašto Amerikanci i Britanci jedu slaninu za doručak (i ​​brže umiru od srčanog udara) - to je bila samo još jedna kampanja, ovaj put za mesnu industriju. On je i razlogom zašto je gvatemalska demokracija svrgnuta 1954. godine. Vodio je promotivnu kampanju, u kojoj je predsjednika Arbenza proglasio komunističkom prijetnjom, i time otvorio put puču, koji je (naravno) vodila CIA. Zašto? Pa, zbog zaštite plantaža tvrtke United Fruit Company. Izraz "banana republika" potječe iz toga. 

Obavještajni agenti na svojoj obuci obvezno čitaju Bernaysa. Njegov uvid je jednostavan: Ne obraćajte se racionalnom umu, nego onom nesvjesnom. Nemojte prodavati proizvode, morate prodavati emocije. Nemojte se svađati, postanite suradnikom. Ruka posegne za proizvodom na polici, prije nego čovjek razmisli. To se naziva "bihevioralna automatizacija". Akademici to nazivaju pukim "učinkom izloženosti". Bernays sve ovo jednostavno naziva - utorak. 

Do kraja 1970-ih, preko 400 američkih novinara bilo je na platnom spisku CIA kroz Operaciju Mockingbird - redom: voditelji, urednici, kolumnisti, većinom ljudi kojima je zemlja vjerovala. Oni nisu samo šaputali novinarima na uši "istinite" laži. Neki od njih su pisali stvarne priče. Neki su bili voditelji vijesti. Program nije trebao nikoga uvjeravati niti u što. Samo je trebao kontrolirati koja će se pitanja postavljati, a koja ne.

COINTELPRO je istovremeno vodio paralelne operacije u SAD-u (mogu čak slobodno naglasiti i diljem tzv. današnjeg "zapadnog" svijeta). FBI se infiltrirao u legalne organizacije, širio dezinformacije, ucjenjivao mete, provodio nadzore bez naloga. Martin Luther King Jr. je tih dana bio glavna meta. Jel+ vas ovo podsjeća na nekakve današnje prakse?

Do ožujka 1964. godine, Hooverova kampanja protiv Kinga je bila podignuta na razinu "totalnog rata". FBI je koristio ono što su interni dopisi opisivali kao "prikriveno političko ratovanje". Velečasni Jesse Jackson kasnije je opisao učinak: "Kada imate taj osjećaj da vas vlada stvarno promatra... to ima zastrašujući učinak. Oduzima vam slobodu. A često je za vođe, nitko od nas nije savršen, to neutralizira ljude."

Prava riječ: Neutralizacija. To je cilj. Ne preobraćenje. Ne vjerovanje. Samo - Neutralizacija.

Ono što se inače ne spominje vezano uz propagandu, ono što dokumentarci propuštaju napomenuti, ono što akademici koji proučavaju propagandu ne uspijevaju shvatiti - Laži ovdje nisu težak dio.

Laži su očite. Svi znaju da su laži - Laži. Dužnosnici koji ih prenose znaju. Novinari koji ih prepisuju znaju. Građani koji ih primaju znaju. To zajedničko znanje stvara atmosferu trajne izvedbe - neizgovoreni dogovor, gdje ćemo se svi zajedno pretvarati, jer je pretvaranje lakše od alternative.

Ali, kako bi točno izgledala alternativa? Kome je ostalo snage za to? 

Najteži dio jest iscrpljenost.

(Ovo dolje većinom potječe iz razgovora na jednom vrlo ugodnom druženju. Bilo je prisutno dosta ljudi, zapravo je proslavu organizirao jedan lokalni privrednik povodom svog umirovljenja. Dakle, iako puno puta čujem kako su ljudi ovce, i nemaju pojma - ispisujem sjećanja na razgovore sa raznim ljudima, tijekom tog druženja... uz moju dodatnu opasku, ponegdje) 

Sjedimo i razgovaramo o "strategijama zasićenja informacijama". Ovo jest jako elegantno i jednostavno, jer populacija koja je preopterećena se ne može učinkovito oduprijeti. Ne zato što vjeruju (ili ne vjeruju) lažnim informacijama, nego zato što izgube sposobnost razlikovanja jednog od drugog. Kognitivni teret održavanja skepticizma prema svemu, na kraju, postaje neodrživ. Ljudi odustaju. Povlače se u privatni život. Prestaju sudjelovati u javnoj sferi.

I tu je još jedan cilj. Ne vjerovanje, nego šutnja prikrivena kao pristanak.

Institut Tavistock to je odavna shvatio, davnih 1920-ih. Navodno su liječili vojnike koji su pretrpjeli šok od udarca granate. Ono što su zapravo otkrili jest - trauma ne samo da slama ljude, nego ih ona čini podatnima. Tuga, zbunjenost, strah, sve ovo funkcionira kao alat. Nakon što znate koja poluga potjera krdo u stampedo, onda vam više ne trebaju govori ili glasački listići. Samo povučete polugu. Nakon Drugog svjetskog rata, otisci prstiju Tavistocka su vidljivi svugdje: NATO, propagandi "Hladnog rata", rođenju masovnog oglašavanja. Istraživanje se samo nastavljalo. Metode su se usavršavale. "Do trenutka stupanja u državnu službu", govori jedan od mojih sugovornika, "institucionalno znanje bilo je sveobuhvatno. Imali smo priručnike. Imali smo mjerenja. Imali smo studije slučaja, koje su sezale desetljećima unatrag."

Moderne Psihološke operacije su stvar birokracije. Npr. američka vojska, na svojim web-stranicama, na oglasu za zapošljavanje u sektor Operacija vojne informacijske podrške, kažu da dočasnici "nadmašuju svoje vršnjake". Nude ubrzano napredovanje. I  ništa od ovoga nije tajna. Samo je jako dosadno. A dosada je najbolja kamuflaža. Objašnjava operativnu filozofiju, pritom koristi slijedeću analogiju (koju je sugovornik čuo na jednom druženju raznih operativnih struktura iz raznih dijelova svijeta): "Zamislite to kao vlagu. Mi ne primjećujemo vlagu. Ne možemo je vidjeti. Ali, ona utječe na sve: na to kako spavate, kako razmišljate, jesu li vam zglobovi bolni ujutro. Propaganda funkcionira na isti način. Nije to grmljavinska oluja. To je vlaga u zraku koja je uvijek tu, oblikuje ono što se čini kao mogućnost, i mi to gotovo nikada svjesno ne primijećujemo". 

Zato zapadnjaci stalno krivo shvaćaju propagandu. Traže grmljavinu. Žele identificirati specifične laži, opovrgnuti specifične tvrdnje, pratiti specifične dezinformacijske kampanje. Ali, sofisticirani operateri ne rade na taj način. Oni rade na održavanju konstantne vlažnosti. Rade na onome što se čini normalnim. Rade na pozadinskim pretpostavkama, koje ljudi čak niti ne prepoznaju kao pretpostavke.

On dalje govori kako je puno godina proveo na projektima u kojima su analizirali medijska okruženja, vezano uz tzv. "partnere".  Najučinkovitije operacije utjecaja, koje su proučavali, nikada nisu pokušavale nikoga uvjeriti u nešto konkretno. Jednostavno su preplavili informacijski prostor bukom - sve dok izvorni signal više nije bilo moguće otkriti. Pojačali bi podjele ondje gdje god su već postojale. Sigurnost postaje naivnost. Cinizam postaje mudrost. Nije bilo potrebe za nekakvom pobjedom ​​u raspravama. Trebali su samu raspravu učiniti besmislenom. Ali, ono što se desilo u zapadnom svijetu (mislim da se radi o 2012. godine), putem tzv. Zakona o modernizaciji, gdje se propaganda usmjerena na stranu publiku otvorila prema domaćoj distribuciji, odnosno ukinuta je zabrana dijeljenja propagandnog materijala u domaćem okruženju. Kaže kako je značaj ove promjene uglavnom ostao nezapažen. Infrastruktura izgrađena za utjecaj na strano stanovništvo sada je legalno išla na domaće ljude. 

Poznanica predaje povijest u srednjoj školi. Dobra je učiteljica, poznam je odavna, pokušava svim silama istinski uvesti kritičko razmišljanje, ali i ozbiljniju medijsku pismenost. Priča kako je prošle godine svojim učenicima zadala projekt: trebaju identificirati propagandu u suvremenim medijima, objasniti kako funkcionira, te predložiti kako bi joj se građani mogli oduprijeti.

Kaže da je projekt postigao impresivne rezultate. Učenici su pronašli primjere svugdje, od političkog oglašavanja, korporativnih "odnosa sa javnošću", do mnogih "kampanja utjecaja" na društvenim mrežama. Analizirali su tehnike: emocionalnu manipulaciju i lažne dihotomije. Pozivanje na autoritet. Učinke popularizacije. Znali su vokabular. Mogli su uočiti poteze.

Ali, onda ih je pitala o njihovoj vlastitoj konzumaciji medija. Njihovim vlastitim uvjerenjima. Njihovim vlastitim pretpostavkama.

Tišina.

Konačno se javio jedan učenik i rekao: "Pa, ​​to je drugačije. Stvari u koje ja vjerujem zapravo su istinite."

Jedan od mojih dragih poznanika me pogledao i spustio glavu. Zapravo, i ja sam napravila isto. Ali, on je hrabriji od mene, i pred odlazak sa druženja mi je rekao, vidno potresen: "Mogu to vidjeti svugdje osim u sebi. U svakome od njih. A što je najstrašnije? Nisam siguran da sam ja drugačiji." Touche! Pogodak u cilj. I ja se totalno isto stalno pitam. 

Nalazim se na mjestu koje zapravo ne postoji, moje zamišljeno mjesto, gdje ja stojim i mislim kako analiziram propagandu sa sigurne udaljenosti. Gajim uvjerenje kako bi sigurno prepoznala očitu manipulaciju, kada bi bila usmjerena na mene. Nakon svega - ja mislim kako je to moje uvjerenje, samo po sebi, vlaga koju ne primjećujem, a koja neprekidno utječe na moj život. 

Danas, kada im algoritmi služe kao primarni mehanizam distribucije, više im nisu potrebni ljudski operateri. Algoritmi nauče što vam podiže kortizol, što vas tjera da se trznete, što vas naljuti. Hrane vas sve više - dok vam živčani sustav ne pripadne njima. Doza se mjeri u obavijestima, naslovima i videozapisima, i mjere vaše pauze ako su samo sekundu duže od posljednje.

Onaj poznanik insajder je rekao (otprilike): "Sve tvoje neurokemikalije, sve su one naoružne protiv tebe. Grube tehnike, koje smo naučili; ponavljanje poruka, emocionalno poticanje, strateška dvosmislenost; sve su one automatizirane, i optimizirane, u mjeri koju ni sam Bernays nije mogao zamisliti. Stroj ne spava. Stroj se ne umara. Stroj nauči stvari na koje reagiramo i onda nam pruža još i više svega toga - dok naša reakcija ne postane sve što radimo."

Šutnja nije suprotnost propagandi. Šutnja je njen cilj.

Ne mirna tišina, nego tišina od iscrpljenosti. Tišina, zbog obrade toliko mnogo proturječja, te se odgovor čini besmislenim. Tišina privatnog cinizma plus javna popustljivost - izrazito moderni oblik duhovne predaje gdje sve znaš, a ništa ne radiš.

Kažu državne strukture: ovakva je tišina mjerilo uspjeha! Ne entuzijazam. Ne vjera. Nego, stanovništvo koje više ne očekuje  ​​istinu, ne zahtijeva odgovornost, niti sudjelovuje u kolektivnom donošenju odluka. Stanovništvo koje skrola i lajka.

Propaganda nije uvjerila javnost. Propaganda je ispraznila. Ispražnjena javnost jest stabilna javnost.

Postoji ona studija bihevioralnog istraživanja. Istraživači su ispitanicima pokazali očito lažnu tvrdnju. Ispitanici su je ispravno identificirali kao lažnu. Zatim su im istraživači ponovno pokazali tvrdnju. I opet. I opet. Do sedmog izlaganja, mnogi ispitanici su tvrdnju ocijenili kao "vjerojatno istinitu". Ništa se nije promijenilo u vezi sa tvrdnjom. Nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi. Samo ponavljanje stvorilo je osjećaj poznatosti, a poznatost se maskira kao istina. Mozak ide putem najmanjeg otpora. Prepoznavanje nečega osjeća se kao razumijevanje. Lakoća obrade osjeća se kao točnost.

To se naziva "istina ponavljanjem". Tehnika koja je vjerojatnija starija od bilo koga od nas. Ali, današnji mehanizam isporuke: svaki zaslon, svaka obavijest, sve algoritamski optimizirno do savršenstva - učinio je ovu tehniku beskrajno moćnom.

Moja baka je preživjela nacistički režim. I teta. Nakon završetka rata su ih zvali suradnicama nacista. Nikada o tome nisu pričale. Pred kraj, iako sam bila mala, izgovorila je nešto što sam razumijela tek kasnije: "Nešto neka bude istinito. Samo jedna mala istinita stvar. Sjećanje, odnos, praksa, šetnja, bilo što, ali bitno da to ne mogu dotaknuti. Čuvaj to u sebi, u tajnosti. Nikada o tome ne govori javno. Neka uzmu sve ostalo, ako baš moraju. Ali, ova jedna mala stvar, neka bude istinita. Sjećaš li se kako se osjeća istina? Inače većinom zaboravljaš. Misliš da nećeš, ali ipak zaboraviš. I kada jednom zaboraviš, postaješ jedan od njih. Jednostavno zato što više nema ničega što se ne uklapa. Zapamti to sjećanje na istinu." 

Osnovno pitanje nije o tome - funkcionira li propaganda.

Pitanje je: što ona "radi"? Ako je uspjeh u vjerovanju - onda većina propagande ne uspijeva. Nitko ne vjeruje, gotovo nitko više; ne vjeruju političari, ni novinari, ni građani. Ali, ako uspjeh propagande znači poslušnost bez vjerovanja, iscrpljenost, šutnju umjesto slaganja - onda propaganda nikada nije bila uspješnija nego što je sada. 

Ne trebaju nas uvjeriti. Moraju nas iscrpiti. 

Sada mi je to jasnije zbog objašnjenja insajdera (jednog od onih koji je pomogao u dizajniranju sustava): Oni očitavaju mjerenja, oni mjere svoj uspjeh prema onome što su ljudi prestali raditi, a ne prema onome u što su počeli vjerovati.

Ljudski mozak je nevjerojatno primitivan.

Nije evoluirao tisućljećima.

Zato se povijest uvijek ponavlja.

Uvijek.

Opet i opet, ponovo...

Evo jedan dobar video gdje se objašnjava normalizacija propagande, kako ništa nije slučajno. Pozdrav. Zdravi i veseli bili.