Želite li saznati više o Francuskoj revoluciji: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/1926390_dominikanska-veza
Ako danas umjesto mafijaških bratstava u fokus stavimo razno razne NGO firme - vidimo kako je obrazac isti. Kao i okidač. Nema tu nikakvih novina, samo se mijenjaju likovi na pozornici. Zato toliko i ponavljanja nekih tema kroz protok vremena, jer nema tu ničega novoga. Samo ponavljanje povijesnih događaja. Jedino je bitno shvatiti koliko je dugačka ruka današnjeg Terora... Uživajte.
"Joseph Mazzini, koji je prije šezdeset godina bio zatvorenik u Fort Savoni zbog revolucionarnih govora i spisa, može se smatrati glavnim pokretačem modernih tajnih društava u Italiji, sa revolucionarnim tendencijama. Neovisnost i jedinstvo njihove zemlje, sa Rimom kao glavnim gradom, naravno, bili su ciljevi Mlade Italije."
(C.W. Heckethorn: "Tajna društva svih vremena", 1875.)
Dominikanski red je francuski katolički red. Njihova prva baza osnovana je u Parizu 1218. godine, pod vodstvom Pierrea Seilhana (ili Seile) u kapeli Saint-Jacques, na ulici Saint-Jacques. Zato su se dominikanci u Parizu nazivali jakobincima.
Da, upravo su se dominikanci prvi put nazivali jakobincima u Parizu.
Kada su se jakobinci Francuske revolucije razvijali kao novi "klub", i kako bi se prilagodili rastućem broju članova, grupa je za svoje sastanke unajmila refektorij dominikanskog samostana "jakobinaca" u ulici Rue Saint-Honoré, uz sjedište Skupštine. To je vrlo neobično i, blago rečeno, sumnjivo. Odluka da su dominikanci unajmili jedan od svojih samostana, da ne spominjemo kako je sam samostan bio njihovo podrijetlo i baza u Francuskoj, morala je biti donesena na najvišoj razini moćnog i utjecajnog reda. Iznajmiti svoju bazu jakobincima u nastajanju, koji se nisu činili prijateljima Katoličke crkve i njezinih institucija, bila je doista vrlo čudna odluka za Katolički dominikanski red. Čini se da se odnos nije zaustavio na tome da jakobinci Francuske revolucije puko najme zgradu od dominikanaca, budući da su, opet najčudnije, odlučili usvojiti i samo ime koje su dominikanci nosili.
Iako postoje apologeti koji pokušavaju tvrditi da je nadimak "jakobinci" dobili zbog svog protivljenja, budući da je u to vrijeme bilo dobro poznato da se odnosi na francuske dominikance, te stoga nije bio tajna - to se ne čini sasvim čvrstim razlogom, budući su sami jakobinci promovirali svoje ime kao Društvo jakobinaca, prijatelja slobode i jednakosti. Nakon 1792. godine su se obično nazivali jednostavno Jakobinski klub. Dakle, jasno je kako su jakobinci željeli da se na njih referira u odnosu na dominikanski red.
Jakobinci iz Francuske revolucije također su koristili bivše sjedište i tvrđavu Templara kao svoj zatvor tijekom Vladavine terora, gdje su nesumnjivo počinjena mnoga strašna mučenja.
Square du Temple, srednjovjekovna tvrđava u Parizu, koju su izgradili templari. Dijelovi tvrđave kasnije su korišteni kao zatvor tijekom Francuske revolucije, a zatim su srušeni do sredine 19. stoljeća.
Čovjek se ne može ne zapitati koliko je Vladavina terora zapravo bila slična Inkviziciji, tim zanimljivije kada znamo odakle dolazi ime Jakobin, kao i središnju ulogu koju su dominikanci igrali u gore spomenutoj Inkviziciji...
Prisjetimo se citata Pierrea Molliera, koji piše u "Malta, vitezovi i slobodno zidarstvo. Ritual, tajnost i građansko društvo":
"...[jedan] suptilniji i još tajanstveniji motiv dodatno objašnjava prisutnost vitezova [Hospitalera sv. Ivana Jeruzalemskog] u ložama [malteškog slobodnog zidarstva]: neki su pokazali jasan interes za kršćanski ezoterizam. Ovdje nećemo ponovno pratiti odnose između Lorasa i Cagliostra. Međutim, također je neobično primijetiti relativnu prekomjernu zastupljenost Maltežana u ložama koje ispovijedaju Ispravljeni škotski obred: Chefdebien u Narbonneu, Aigrefeuille u Montpellieru zatim u Parizu, du Bourg i Guibertin Toulouse, La Croix de Sayve u Grenobleu, Monspey, Lyon…"
Dakle, "prevelika zastupljenost malteških loža", koje "ispovijedaju ispravljeni škotski obred", imala je snažnu prisutnost u Narbonneu, Montpellieru, Parizu, Toulouseu, Grenobleu i Lyonu - sve francuski gradovi. Podsjetimo se: jedan od Malteških vitezova, Formosa de Fremeaux, malteški plemić i nizozemski konzulat, bio je utjecajan i moćan pristaša jakobinaca, kao i francuske okupacije Malte. Dakle, jakobinci su bili čudno povezani sa Dominikanskim redom, kao i s templarima, vitezovima sv. Ivana Jeruzalemskog (također poznatim kao Malteški vitezovi) i masonskim ložama Malteškog škotskog obreda. time i duhovima prošlosti križarskih ratova i inkvizicije, što je vidljivo u načinu na koji će steći moć i utjecaj tijekom svoje vladavine terora, koja će okončati Francusku revoluciju.
Čudne veze oko jakobinaca Francuske revolucije.
Ali, čudne veze ovdje ne završavaju, jer jakobinci vjerojatno nikada ne bi postojali da nije bilo Britanaca.
Britansko podrijetlo jakobinaca
Micah Alpaugh, u svojoj knjizi "Britansko podrijetlo francuskih jakobinaca: Radikalna društvenost i razvoj mreža političkih klubova 1787.-1793.", piše:
https://www.researchgate.net/publication/284402102_The_British_Origins_of_the_French_Jacobins_Radical_Sociability_and_the_Development_of_Political_Club_Networks_1787-1793
"Najznačajnije je što je, u studenom 1789. godine, korespondencija Londonskog revolucionarnog društva izravno inspirirala osnivanje Pariškog jakobinskog kluba, integrirana nacionalna mreža koju su jakobinci svjesno izgradili iz britanskih nacrta.
Do 1792. godine, aktivno eksperimentiranje proširilo se u obje nacije, dok su se jakobinci radikalizirali, a njihov primjer se vratio kao bumerang kako bi motivirao stvaranje integriranije radikalne političke mreže u Britaniji, Londonskog dopisnog društva.
(...) Dana 25. studenog 1789. godine, francuska Nacionalna skupština saslušala je predsjednika zasjedanja kako čita pismo Britanskog kluba, koje je "unatoč nacionalnim pristranostima" izjavilo svoje odobravanje francuske revolucije i "izglede koje ona daje prvim dvama kraljevstvima na svijetu za zajedničko sudjelovanje u blagoslovima građanske i vjerske slobode". Tvrdnjom "neotuđiva prava čovječanstva", revolucija bi mogla učiniti "svijet slobodnim i sretnim".
Govor je izazvao "veliku senzaciju" i glasan pljesak u Skupštini, koja je odgovorila Londonu izjavljujući kako vidi "auroru prekrasnog dana", kada su dvije nacije mogle ostaviti po strani svoje razlike i "uspostaviti blisku vezu sličnošću svojih mišljenja i zajedničkim entuzijazmom za slobodu".
U roku od tjedan dana, rastuća anglofilija pomogla je potaknuti osnivanje pariškog Societe de la Revolution, koje je, u siječnju 1790. godine, konačno usvojilo poznatiji naziv Societe des amis de la Constitution, zadržavajući nadimak engleskog stila Club des Jacobins."
Dakle, Londonsko revolucionarno društvo nije samo izravno pomoglo u inspiriranju osnivanja Pariškog jakobinskog kluba, već je i sama mreža, koju će izgraditi diljem Francuske, koristila iste britanske nacrte. Jakobinci su ostali u bliskom kontaktu, ne samo sa Londonskim revolucionarnim društvom, nego i sa drugim britanskim institucijama, tijekom cijelog svog postojanja.
Micah Alpaugh nastavlja:
"Rani francuski jakobinci stvorili su svoju mrežu u konzultaciji sa britanskim modelima, čiju će moć 'britanski jakobinci', od 1792. godine nadalje, nastojati ponovno primijeniti kod kuće. Dakle, britanski i francuski radikalni pokreti su se u mnogim aspektima međusobno konstituirali, pružajući inspiraciju i primjere jedni drugima, u ključnim trenucima.
(...) U rijetkom sačuvanom osnivačkom dokumentu, jakobinci iz Strasbourga, u svom Aktu o ujedinjenju, iz siječnja 1790. godine, opisali su svoju organizaciju kao utemeljenu na modelu pariškog Societe de la Revolution, stvorenog pak 'na inspiraciji onog uspostavljenog u Londonu'. Rani jakobinci nisu vidjeli samo zajedničko ime, već izravnu vezu između francuskih i britanskih klubova.
(...) Određeni jakobinski klubovi - poput onih iz Cherbourga i Albija - izrasli su izravno iz književnih skupina. Međutim, čak su i ove vrste organizacija imale englesko podrijetlo: Diderot i d'Alembertova Enciklopedija pratili su postojanje formalnih znanstvenih društava do Kraljevskog društva u Londonu, koje je osnovao Karlo II., kao prvu priliku kada filozofi su se mogli 'okupljati kako bi u miru tražili istine', a taj se dogovor proširio na Francusku, tek nekoliko desetljeća kasnije."
Istraživačica Tracy Twyman pisala je o rozenkrojcerskim korijenima londonskog Kraljevskog društva: "Većina članova Kraljevskog društva bili su slobodni zidari i većina je svoje znanstvene aktivnosti povezivala sa ezoterijom, čineći time Kraljevsko društvo sličnim 'Nevidljivom koledžu', koji je Robert Boyle, jedan od najistaknutijih članova društva, prethodno opisao. Postao je još istaknutiji član društva, nakon 1668. godine.“
Nevidljivi koledž vođen je kao ezoterično društvo rozenkrojcerskih kabalista, koje je preuzelo kontrolu nad engleskom vladom, nakon što je nesretna republikanska vlada pala i monarhija je obnovljena, 1649. godine. Rozenkrojcerstvo je bilo neraskidivo povezano sa ezoteričnim skupinama, koje su nastajale oko benediktinskih i dominikanskih frontova, u ranom renesansnom razdoblju.
Micah Alpaugh nadalje piše:
"Francuski klubovi su se istovremeno dopisivali sa Londonskim revolucionarnim društvom, u sve većem broju. Najranija komunikacija, iz već uspostavljenog dijonskog Club patriotique, stigla je 30. studenog 1789. godine, samo pet dana nakon čitanja obraćanja Revolucionarnog društva u Nacionalnoj skupštini. 'Zašto se brinemo o priznanju', započinjalo je pismo, 'da je Revolucija koja se danas odvija u našoj zemlji prije svega posljedica primjera koji nam je Engleska pružila tijekom posljednjeg stoljeća?' Dijonski klub izjavio je kako je, kroz razvoj ustavne vlasti, 'sreća Engleza pripremila sreću svemira'.
Tijekom sljedeće godine pristiglo je 23 obraćanja Revolucionarnom društvu iz klubova diljem Francuske, mnogi su zahvaljivali Londončanima zato što su ih inspirirali da osnuju svoje klubove. Strasbourški jakobinci izjavili su da je 'primjer vašeg časnog Društva rodio sve Amis de la Constitution'. Amienski klub nazivao je Revolucionarno društvo 'spomenikom engleske slobode', što je navelo: "Našu revoluciju da po vašem modelu stvori tisuću društava animiranih istim žarom i duhom". Jakobinci iz Aix-en-Provencea pripisivali su londonskom društvu zasluge za "vjerovanje u ideju osnivanja ovih društava, koja se danas množe u Francuskoj". Jakobinci iz La Rochellea, grada sa dugom povijesti katoličko-protestantskih unutarnjih sukoba, sada su izjavili da će Englezi i Francuzi "slijediti iste principe, noseći plamen filozofije u regije koje praznovjerje i despotizam još uvijek prekrivaju sjenom". U pokušaju da prekinu sa prošlošću i uspostave široke nove bratske saveze, brojni francuski klubovi činili su se svjesnima britanskog podrijetla svojih udruga i pokušali su dalje razvijati međusobne kontakte.
Ideal integrirane domoljubne nacionalne mreže klubova za bratsku mobilizaciju i širenje informacija bio je prepoznatog britanskog podrijetla. Francuski sustav nastojao se graditi na ovom modelu. Osim jednostavnog prepoznavanja, francuski klubovi tražili su i upute i suradnju od svojih britanskih kolega. Jakobinci iz Montpelliera započeli su aktivnu korespondenciju sa Londonom manje od mjesec dana nakon osnivanja, generirajući uzbuđenu korespondenciju iz cijele svoje regije: "Možemo samo pljeskati na projekt dopisivanja sa prijateljima Revolucije u Engleskoj i sa strancima u Parizu. Svoju zajednicu dugujemo ovoj bliskoj braći koja su prije nas osvojila svoju slobodu. I sami smo zatražili pridruživanje i dopisivanje", napisali su jakobinci iz Marseillea Montpellieru, 01. listopada 1790. godine."
Montpellier je bio jedan od francuskih gradova u kojima su malteške lože, koje su ispovijedale Ispravljeni škotski obred, bile "prezastupljene", i to, najvjerojatnije, nije slučajno. Kako su Britanci postali uzori za stotine francuskih klubova, aktivna razmjena pisama i ideja počela je utjecati i pomagati u formiranju jakobinskih mreža. Stoga bi do sada trebalo biti sasvim jasno kako su se francuski jakobinski klubovi modelirali prema britanskim uzorima, i bili su toga itekako svjesni.
Imamo privilegiju znati kako ova priča završava: jakobinci su bili odgovorni za sabotažu Francuske revolucije, godine krvavog terora i uvođenje Napoleona kao "obnovitelja reda" u Francuskoj, te se ne možemo ne zapitati nije li ovaj ishod bio i prava namjera Britanije, koja je cijelo vrijeme stajala iza nekarakteristične "podrške slobodi"?
Cijela Europa (kao i mnogi drugi dijelovi svijeta) je bila inspirirana primjerom Amerikanaca u njihovoj Revoluciji. U to vrijeme je to bila jedina revolucija koja je uspješno pobijedila, ne samo carstvo, već najmoćnije carstvo na svijetu (moguće i ikada u povijesti).
Iz mnogo razloga, Francuska se smatrala prirodnim sljedbenikom republikanskog primjera. Uostalom, Francuska je poslala svoju vojsku u Sjedinjene Države kako bi pomogla u borbi protiv Britanaca. Marquis Lafayette, ratni junak Američke revolucije, vratio se u Francusku tražeći da se i ona oslobodi imperijalizma.
Podsjetimo se: fraza Francuske revolucije bila je "Sloboda, jednakost i bratstvo". Međutim, jedna od tragedija Francuske revolucije bila je u tome što je, za razliku od Američke revolucije, postala više klasni spor i siromašni su brzo okrivili svakoga iz više klase kao isključive probleme tog društva. Željeli su jednakost silom i imenom, a ne zarađenim zaslugama. Bila je to ideja jednakosti, gdje bi svi bili srušeni, a ne izgrađeni, i nije bila izgrađena na temelju jednakih mogućnosti, kao što je bio ideal u američkom primjeru. Iako bi u odgovornoj republici uvijek trebao postojati respektabilan standard blagostanja, to ne znači da svi trebaju dobiti jednak ekonomski ishod u društvu, bez obzira na svoje postupke.
Francuska revolucija ubrzo se pretvorila u situaciju sa ruljom. Pogubljeno je preko 40000 ljudi, uključujući umjetnike i znanstvenike, vjerojatno ondašnje najbolje . Imalo je smisla zašto su njihovi najbolji umovi bili oni koji su bili najbolje obrazovani; i oni koji su imali pristup tom obrazovanju bili su prvenstveno pripadnici više klase, jer su u ta doba imali više bogatstvo i mogućnosti. Dakle, umjesto da shvate kako je jednaka mogućnost obrazovanja jedno od temelja jednakih mogućnosti kao građana, rulja je napala one koji su bili obrazovani. Jedan od slogana Francuske revolucije je bio: "Revoluciji nisu potrebni znanstvenici".
Bio je ovo izravan napad na francusku ostavštinu nacionalne države. Francuska je bila prva na svijetu koja je stvorila nacionalnu državu pod kraljem Lujem XI., i to je omogućilo Francuskoj da stoljećima bude na čelu znanstvene misli. Francuska je stvorila najbolja sveučilišta i vodili su na čelu svojih znanstvenih područja, revolucionirajući sva područja ljudskog znanja.
Upravo su tu ostavštinu jakobinci odlučili spaliti.
Zvuči li to kao nešto što bi zapravo osnažilo, ili prije razvlastilo, Francusku kao republiku? Sama činjenica što su jakobinci bili pod snažnim utjecajem, ako ne i primali dobar dio svojih instrukcija od Britanaca, trebala bi navesti na pitanje: Je li to i bila namjera cijelo vrijeme?
Jeffrey Steinberg, u djelu "Zvjerska britanska obavještajna služba Shelburnea i Benthama", piše:
"Od samog početka, Jakobinski teror bio je afera koju su orkestrirali Britanska istočnoindijska kompanija i Britansko ministarstvo vanjskih poslova. Krvavi masakr francuske znanstvene elite sustavno su provodili Francuzi, koji su upravljali francuskim giljotinama, ali vođeni britanskim koncem.
Jacques Necker, protestant rođen u Ženevi, robovski probritanski bankar, postavljen je naporima Shelburneovog vodećeg saveznika u Francuskoj, Philippea Dukea Orleansa, za ministra financija.
Iako Necker nije uspio spriječiti Francusku da se udruži s Amerikancima tijekom američke revolucije, uspio je predsjedati iscrpljivanjem francuske riznice i kolapsom njenog kreditnog sustava.
Ekonomska kriza diljem Francuske je bila preduvjet za politički kaos i pobunu, a Shelburne je pripremio projiciranu destabilizaciju stvaranjem "radikalne pisčeve radionice" u Bowoodu, u kojoj su radili Bentham, Ženevac Etienne Dumont i Englez Samuel Romilly. Bentham je pripremao govore, prevodio ih, prenosio diplomatskom poštom i drugim pošiljkama u Pariz, gdje su vođe jakobinskog terora, Jean-Paul Marat, Georges Jacques Danton i Maximilien de Robespierre - održavali vatrene oratorije. Zapisi o isplatama Istočnoindijske kompanije prema ovim vodećim jakobincima još uvijek se čuvaju u Britanskom muzeju."
Dakle, vođama francuskih jakobinaca ne samo da je Jeremy Bentham pisao njihove govore - nego ih je plaćala Britanska Istočnoindijska kompanija!
Steinberg nastavlja:
"Bentham je bio toliko zaokupljen događajima u Francuskoj da je, 25. studenog 1791. godine, napisao zastupniku Nacionalne skupštine J.P. Garranu, nudeći svoje preseljenje u Pariz, kako bi preuzeo odgovornost za kazneni sustav. Priloživši nacrt svog prijedloga Panoptikona, Bentham je napisao: "Dopustite mi da izgradim zatvor po ovom modelu – biti ću tamničar. Vidjeti ćete iz memoara da ovaj tamničar neće imati plaću – neće ništa koštati naciju. Što više razmišljam, to mi se više čini kako bi izvršenje projekta trebalo biti u rukama izumitelja."
Istodobno se Bentham ponudio da preuzme mjesto glavnog tamničara jakobinskog terora, koji je mnoge od najvećih francuskih znanstvenika i proameričkih republikanaca, poslao na giljotinu ili u zatvor. Bentham nije skrivao svoju odanost: Prihvaćajući počasnu titulu građanina Francuske, Bentham je, u listopadu 1792. godine, napisao jakobinskom ministru unutarnjih poslova: "Mislio bih da sam slab razmišljač i loš građanin, zar nisam, iako rojalist u Londonu, republikanac sam u Parizu.”
To je značilo kako je ono što je Bentham radio po Francuskoj, podržavajući jakobinsku Francusku revoluciju, nešto što je rado činio u Francuskoj - ali nikako ne i u Engleskoj, jer će zauvijek biti odan Britanskoj monarhiji i njenom svjetskom carstvu.
Britansko podrijetlo Mazzinija i kultovi Mlade Europe
"Ako vrag ima sina, sigurno je to Lord Palmerston."
Tako bi Britanija uspjela osigurati neuspjeh Francuske revolucije tako što je završilo krunidbom Napoleona za cara, a također bi uspješno sačuvala vlastitu monarhiju i svjetsko carstvo. Međutim, kako je Webster Tarpley istaknuo u svom istraživanju: "Britanija zapravo nije monarhija; to je oligarhija po mletačkom modelu, a najmoćniji vođa britanske oligarhije u tim vremenima, između 1830. godine, i kraja Američkog građanskog rata, jest Lord Palmerston."
Lord Palmerston bio je učenik Jeremyja Benthama. Tijekom 35 godina gotovo da i nema kabineta bez Palmerstona kao ministra vanjskih poslova, ili kao premijera.
Webster Tarpley, u svom "Lord Palmerstonov multikulturalni zoološki vrt", piše:
"Godina je 1850., Lord Palmerston vodi kampanju kako bi London postao neosporno središte novog, svjetskog Rimskog Carstva. Pokušava osvojiti svijet na način na koji su Britanci već osvojili Indiju, svodeći svaku drugu naciju na ulogu marionete, klijenta i žrtve na žrtveniku britanske imperijalne politike.
Kampanja lorda Palmerstona nije tajna. Izjavio ju je u Parlamentu, rekavši da gdje god u svijetu britanski podanik ide, može se razmetati zakonima, osigurati da će ga britanska flota podržati. "Civis Romanus sum, svaki Britanac je građanin ovog novog Rima", grmio je lord Palmerston, i time je proglašeno univerzalno carstvo.
Tijekom Napoleonskih ratova, Britanci su uspjeli osvojiti veći dio svijeta izvan Europe, sa izuzetkom Sjedinjenih Država. Nakon 1815. godine, Francuzi - bili oni restaurirani Burbonci, Orleanisti, ili Bonapartisti – uglavnom su podatni alati Londona.
(…) Imperijalna tema je, 1846. godine, politika slobodne trgovine, britanska izjava o namjeri da opljačka svijet u ime funte. Zatim je, u siječnju 1848. godine, Lord Palmerston organizirao ustanak na Siciliji, koristeći britanske mreže koje su sezale do Lorda Nelsona.
Jedina iznimka od pravila bila je Rusija, a sada se Lord Palmerston priprema za invaziju na Rusiju, uz pomoć svog strateškog napadača, Napoleona III., poznatog i kao Napoleon le Petit. To će započeti za otprilike tri godine i zvati će se Krimski rat."
(Napomena: ovaj članak Webstera Tarpleyja izvorno je bio predavanje, gdje je raspravljao o povijesnim događajima iz ondašnjeg gledišta; njegove sadašnjosti, odnosno, godine 1850. godine. Stoga, onda kada se poziva na nešto što se dogodilo prošle godine ili tri godine u budućnosti, itd. - sve treba gledati u kontekstu godine 1850.)
Krimski rat vodio se od listopada 1853. do veljače 1856. godine, između Ruskog Carstva i konačno pobjedničkog saveza, Osmanskog Carstva, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sardinije-Pijemonta. Krimski rat pokrenut je protiv Rusije, budući je Rusija bila jedina moćna zemlja, koja nije uvelike bila pod vlasšću britanskog carstva. Tu je i Kina, međutim, Palmerston je pokrenuo dva Opijumska rata protiv te zemlje, oslabio je i preuzeo određene ključne kineske luke, tj. stavio ih pod britanski posjed.
Guiseppe Mazzini i Louis Napoleon Bonaparte odigrali su ključne uloge u službi Britanskog carstva.
Tarpley piše:
"Mazzini je stvorio vrlo učinkovitu terorističku strukturu vjerovanja. Mazzini je genoveški štovatelj đavolskog venecijanskog fratra, Paola Sarpija. Mazzinijev otac bio je liječnik oca kraljice Viktorije. Radio je neko vrijeme za karbonare, jedan od Napoleonovih masonskih frontova. Zatim je, 1831. godine, Mazzini osnovao svoje tajno društvo Mlada Italija, gdje uči da je kršćanstvo razvilo ljudskog pojedinca, ali i da je era kršćanstva, slobode, ljudskih prava sada završena.
Od sada nadalje, protagonisti povijesti više nisu pojedinci, nego su to narodi, shvaćeni kao rasne nacionalnosti. Mazzini je nepokolebljiv u tome da ne postoje neotuđiva ljudska prava. Postoji samo Dužnost: dužnost misli i djelovanja da se služi sudbini rasnih kolektiviteta: "Sloboda nije negacija svakog autoriteta; to je negacija svakog autoriteta, koji ne uspijeva predstavljati Kolektivni cilj nacije", kaže Mazzini.
Dakle, nema pojedinačne ljudske duše, samo kolektivna duša. Prema Mazziniju: Katolička crkva, papinstvo i svaka druga institucija, koja pokušava donijeti Boga čovjeku, moraju se ukinuti. Svakoj nacionalnoj skupini, koja se može identificirati, mora se dati neovisnost i samoodređenje u centraliziranoj diktaturi. U nadolazećem stoljeću, Mussolini i talijanski fašisti će doslovno provesti mnoge Mazzinijeve ideje.
Mazzini smatra da svaka moderna nacija ima "misiju". Iz nekog čudnog razloga, ne postoji misija za Irsku, pa Mazzini ne podržava neovisnost Irske. Postoji samo jedna monarhija, koju Mazzini podržava, jer kaže da ima duboko korijenje među ljudima: "Pogodili ste, kraljica Viktorija!"
On propovijeda talijansku revoluciju za Treći Rim. Nakon Rima Cezara i Rima Papa dolazi na red Rim naroda. Za to papa mora biti protjeran. Mazzini je to pokušao provesti u praksi tek prošle godine. U studenom 1848. godine, naoružane bande Mlade Italije prisilile su papu Pija IX. da pobjegne iz Rima u Napulj. Od ožujka do lipnja 1849. godine je Mazzini vladao Papinskom Državom kao jedan od tri diktatora, svi slobodni zidari Velikog Orijenta. Tijekom tog vremena, eskadroni smrti djelovali su u Rimu, Anconi i drugim gradovima. Neke su crkve opljačkane, mnoge su ispovjedaonice spaljene. Za Uskrs 1849. godine je Mazzini u Vatikanu priredio monstruoznu lažnu euharistiju, koju je nazvao "Novum Pascha", a na njoj su bili prisutni on, Bog i narod. Tijekom tog vremena je planirao osnovati vlastitu talijansku nacionalnu crkvu, prema anglikanskom modelu [Crkva Engleske].
Obranu Rima organizirao je Guiseppe Garibaldi, koji se pridružio Mazzinijevoj Mladoj Italiji početkom 1830-ih. Ali, francuska vojska koju je poslao kolega marioneta Louis Napoleon protjerala je Mazzinija, Garibaldija i njihove pristaše. (Napomena autora: Louis Napoleon i Mazzini bili su na platnom spisku Britanaca, iako su se međusobno suprotstavljali). Lord Palmerston je rekao kako je Mazzinijev režim u Rimu bio 'daleko bolji od bilo kojeg rimskog koji imaju već stoljećima'."
Nakon što je propao prvi pokušaj revolucije, 1833. godine, Mazzini je pobjegao u Englesku radi sigurnog utočišta.
Webster Tarpley piše:
"Mazzini je u Londonu, i uživa podršku lorda Ashleyja, grofa od Shaftesburyja, protestantskog fanatika, koji je ujedno i zet lorda Palmerstona. Mazzinijev izravan pristup platnom spisku britanske vlade dolazi preko Jamesa Stansfelda, mlađeg lorda admiraliteta i vrlo visokog dužnosnika britanske obavještajne službe. Prošle godine je Stansfeld osiguravao novac za Mazzinijevu Rimsku Republiku. Stansfeldov tast, William Henry Ashurst, još je jedan od Mazzinijevih pokrovitelja, kao i John Bowring iz Ministarstva vanjskih poslova, čovjek koji će izazvati drugi opijumski rat protiv Kine. Bowring je književni izvršitelj Jeremyja Benthama. John Stuart Mill iz India Housea još je jedan od Mazzinijevih prijatelja. Mazzini je blizak profašističkom piscu, Thomasu Carlyleu [koji je napisao autoritativnu povijest Francuske revolucije], i ima aferu sa Carlyleovom suprugom.
(...) Palmerstonova politika je učiniti Italiju turbulentnom, što je loše za Austriju, bez da je učini moćnom, što bi naštetilo Engleskoj. Mazzinijeva uloga u Italiji bila je uloga zavjerenika, rušitelja, terorista, ubojice. Njegova je specijalnost slanje ispranih mozgova u smrt, u terorističkim napadima. Skriva se i uvijek se uspijeva spasiti. Mazzini lako putuje po kontinentu, koristeći lažne putovnice, predstavljajući se kao Amerikanac, Englez, rabin.
Tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća Mazzini je ciljao na Pijemont na sjeveru, kao i Kraljevinu Dvije Sicilije na jugu. Godine 1848., pojurio je u Milano, čim su Austrijanci protjerani i pokušao izazvati probleme. Jedan od Mazzinijevih agenata, general Ramorino, dopustio je austrijskom zapovjedniku Radetskom neka zaobiđe Pijemontce i pobijedi u bitci kod Novare. Ramorino je pogubljen zbog izdaje, ali Pijemont je izgubio prvi rat za talijansko oslobođenje. Kralj je abdicirao, i Mazzini je pokušao razbiti Pijemont pobunom u Genovi. Za tri godine, Mazzini će izvesti neuspjeli ustanak protiv Austrijanaca u Milanu, uglavnom kako bi spriječio Rusiju da se udruži s Austrijom u Krimskom ratu. Nekoliko godina nakon toga, Mazzini će pokušati još jedan ustanak u Genovi, i dalje pokušavajući razbiti Pijemont. Godine 1860., potaknuti će Garibaldija neka otplovi na Siciliju, a zatim će pokušati izazvati građanski rat između Garibaldijeve diktature na jugu i Cavourove pijemontske vlade na sjeveru. Godine 1860. će biti izbačen iz Napulja kao provokator. Do tada će već Mazzini postati omražena i prezrena figura, ali britanska propaganda i britanska podrška će ga i dalje održavati na životu."
Ovo je karta Italije s regijom Pijemont-Sardinija u jarko zelenoj boji.
Prvi talijanski rat za neovisnost, od 23. ožujka 1848. do 22. kolovoza 1849. godine, vodili su Kraljevina Sardinija (Pijemont) i talijanski dobrovoljci protiv Austrijskog Carstva, uz pomoć Kraljevine Lombardije-Mletačke i Francuske. Rat je započeo Papinskom Državom i Kraljevinom Dvije Sicilije (koje su izjavile svoju podršku talijanskoj neovisnosti), ali su i povukle svoje vojske nakon gotovo ikakvog sudjelovanja u borbama. Kraljevina Sardinija-Pijemont ostala je sama u ratu.
Mazzini je odigrao ključnu ulogu u osiguravanju neuspjeha ovog prvog talijanskog rata za neovisnost, iako će ga (baš ironično) oni koji pišu službenu povijesnu priču pamtiti kao republikanca koji je cijeli svoj život posvetio talijanskom ujedinjenju i neovisnosti. Kao što smo već vidjeli, a vidjeti ćemo i nadalje, kod Mazzinija se nikada o tome nije radilo.
Tarpley nastavlja:
"Mazzini je također bio agencija za atentate. Godine 1848., postojala je šansa da vrlo sposobni reformatorski ministar Pija IX., Pellegrino Rossi, ujedini Italiju i riješi Rimsko pitanje na konstruktivan način, putem talijanske konfederacije, kojom bi predsjedavao papa, i u dogovoru sa Giobertijem, Cavourom i drugim Pijemontcima. Mazzinijevi agenti, članovi Mlade Italije, izboli su Pellegrina Rossija na smrt. Ubojica je bio u kontaktu sa lordom Mintom, Palmerstonovim posebnim izaslanikom za Italiju.
Nasilje između Mazzinija i Napoleona III. je uvijek bilo intenzivno, posebno nakon što je Napoleonova vojska dokrajčila Mazzinijevu Rimsku Republiku. Godine 1855., Mazzinijev agent, Giovanni Pianori, pokušati će ubiti Napoleona III., dok će francuski sud osuditi Mazzinija. Jesu li Napoleonove snage nadmašile nespretne Britance na Krimu? Jesu li Britanci bili nervozni zbog Napoleonovog novog oklopnog bojnog broda? Pokušaje ubojstva Napoleona je financirao Tibaldijev fond, kojim je upravljao Mazzini, a osnovao ga je Sir James Stansfeld iz Admiraliteta. Kasnije, u veljači 1858. godine, doći će do pokušaja dizanja Napoleona u zrak, od strane jednog od Mazzinijevih najbližih i najpoznatijih poručnika iz Rimske Republike, Felicea Orsinija. Napoleon će shvatiti kako je došlo vrijeme da se angažira i započne rat protiv Austrije, 1859. godine.
(...) Mazzini zapravo čini sve što može kako bi spriječio talijansko jedinstvo. Kada jedinstvo dođe za 20 godina, doći će u obliku visoko centralizirane države, i kojom dominiraju slobodni zidari Velikog Orijenta. 30 će godina talijanski premijeri biti Mazzinijevi agenti, poput DePretisa i Crispija. Nakon Mussolinija, Talijanska republikanska stranka identificirati će Mazzinija, a Ugo LaMalfa i njegovi prijatelji nastaviti će Mazzinijeve napore kako bi i dalje osigurali da Italija ostane slaba i podijeljena, rušeći jednu vladu za drugom, pritom uništavajući gospodarstvo."
"Mlada Italija, kao što smo vidjeli, osnovana je 1831. godine, privukla je mladog mornara, Guiseppea Garibaldija, i Louisa Napoleona. Ubrzo nakon toga uslijedila je Mlada Poljska, među čijim su vođama bili revolucionari Lelwel i Worcell. Zatim je došla na red Mlada Njemačka, sa Arnoldom Rugeom, koji je objavio neke materijale nepoznatog njemačkog "crvenog republikanca", po imenu Karl Marx. Ovo je Mlada Njemačka koju je satirizirao Heinrich Heine. Godine 1834. je Mazzini osnovao 'Mladu Europu', sa talijanskim, švicarskim, njemačkim i poljskim komponentama. Mlada Europa je bila predstavljena kao Sveti savez naroda, suprotstavljeno Metternichovom Svetom savezu despota. Do 1835. godine postojala je i Mlada Švicarska. Iste godine Mazzini je pokrenuo i Mladu Francusku. Vodilja ovdje je bio Ledru-Rollin, koji je kasnije postao ministar unutarnjih poslova u Martineovoj kratkotrajnoj Drugoj francuskoj republici, 1848. godine. Postojala je i Mlada Korzika, koja je bila mafija.
Do kraja ovog stoljeća nastati će: Mlada Argentina (osnovao Garibaldi), Mlada Bosna, Mlada Indija, Mlada Rusija, Mlada Armenija, Mladi Egipat, Mladi Česi, plus slične skupine u Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Trenutno se masonska skupina u Sjedinjenim Državama pripremala podržati prorobovskog glupana, Franklina Piercea, za predsjednika 1852. godine. Oni jesu radikalno krilo Demokratske stranke i nazivaju se Mlada Amerika. U budućnosti će postojati Mladi Turci. I da, postoji i Palmerston-Mazzinijeva skupina za Židove, ponekad nazivana B'nai B'rith.
Za Mazzinija nacionalnost znači rasu, fiksni niz ponašanja, poput pasmine psa ili vrste životinje. On ne razmišlja o nacionalnoj zajednici ujedinjenoj pismenim jezikom i klasičnom kulturom, gdje se svaka osoba može asimilirati političkim izborom. Za Mazzinija, rasa je nepromjenjiva, a rasa je sudbina. To je stvar krvi i tla.
(...) Svaka od Mazzinijevih organizacija zahtijeva trenutno nacionalno oslobođenje za svoju etničku skupinu na temeljima agresivnog šovinizma i ekspanzionizma. Mazzinijev ratni konj je Teritorijalni imperativ. Svaki je opsjednut granicama i teritorijem, i svaki pronalazi način da se suprotstavi i sabotira ekonomski razvoj. Svaki je željan potopiti i potisnuti druge nacionalne skupine, u potrazi za vlastitom mističnom sudbinom. Ovo je Mazzinijevo rasističko evanđelje univerzalnog etničkog čišćenja."
Uredi za atentate "kuma" Mazzinija: Mlada Italija i sicilijanska mafija
"Španjolski kraljevi vladali su Napuljem i Sicilijom od 1504. do 1707. i od 1738. do 1860. godine. Za vrijeme prve španjolske vladavine je u Napulju osnovano kriminalno društvo nazvano 'camorra', španjolska riječ koja znači 'borba' ili 'svađa'.
Mlada Camorra bila je izravni izdanak Gardune, i vrlo vjerojatno se sastojala od španjolskih Gardunista i domaćih Napolitanaca. Tijekom druge španjolske vladavine, Camorra je izrodila novo društvo, sicilijansku mafiju. Čini se kao da je poveznica između Camorre i mafije bio talijanski revolucionarni junak, Guiseppe Mazzini.“
(David Leon Chandler: "Braća po krvi: Uspon kriminalnih bratstava", 1975.)
1859., godinu dana prije talijanske revolucije, burbonska policija otkrila je kako je mafijaško bratstvo Camorra provodilo špijunažu za revolucionarni savez, na čelu s kraljem Viktorom Emanuelom II. od Sardinije, te republikancima Garibaldijem i Mazzinijem. Oko tri stotine običnih članova Camorre uhićeno je i zatvoreno. U lipnju 1860. godine, kada je revolucija uspjela, kamoristi su oslobođeni. David Leon Chandler, u svojoj knjizi "Braća po krvi", piše:
"Inicijacijski obredi Camorre i Cosa Nostre [Američke mafije] su identični. Heckethorn je, u knjizi "Tajna društva svih vremena", opisao inicijaciju Camorre u 19. stoljeću: "Prilikom prijema picciotta u stupanj kamorista, sektaši su se okupili oko stola na kojem su bili bodež, napunjeni pištolj, čaša vode ili vina, i lanceta. Picciotta je predstavljao brijač koji bi otvorio jednu od kandidatovih vena. Umočio je ruku u krv i pružajući je prema kamoristima, zakleo se da će zauvijek čuvati tajne društva i vjerno izvršavati njegove naredbe".
Joe Valachi [član Cosa Nostre] je svjedočio 1964. godine: "Sjeo sam za stol. Ima vina. Netko je stavio pištolj i nož ispred mene. Pištolj je bio .38, a nož je bio ono što mi zovemo bodežom. Maranzano [šef] podiže ruku i izgovaramo riječi na talijanskom. Zatim mi Joe Bonanno ubode prst iglom i stišće dok krv ne poteče. Što se onda dogodi, kaže gospodin Maranzano: 'Ova krv znači da smo sada jedna Obitelj. Živite od pištolja i noža i umirete od pištolja i noža'."
Još jedna zajednička značajka Camorre i Cosa Nostre jest Veliko vijeće. Godine 1967., Predsjednička komisija za provođenje zakona izvijestila je: 'Najviše upravljačko tijelo u Cosa Nostri je Komisija, ponekad nazvana Velikim vijećem, i to nije novi izum'."
Postoji bizarna priča o jednom značajnom kamoristi, Tobii Basileu, koji je proveo 30 godina (1860.-1890.), u talijanskim zatvorima. Basile je imao više od 50 godina kada je prvi put ušao u zatvor, 1860. godine. Dok je bio u zatvoru osnovao je školu, u kojoj je podučavao tradicije i prakse Camorre - Časnog društva. Zanimljiva stvar koju se može dopustiti u tzv. zatvoru.
Priča ide dalje. Kada je Basile pušten iz zatvora, ponovno se susreo sa svojom suprugom, koja očito nikada nije prestajala pričati, pa nije od nje imao trenutak mira. 07. svibnja 1900. godine ona nestaje. Basile je novinama rekao kako mu je supruga oteta, te je tražena "otkupnina, koju siromašan čovjek poput mene nema". No, "susjedi su primijetili da je, kako su prolazili mjeseci, a zatim i godine, postajao sve više uznemiren i maničan. Basile je hodao uokolo u bunilu, mrmljajući o duhovima i prikazama. Jednog dana viđen je kako pakira svoje stvari u kolica i nakon toga je nestao."
Godine 1910. je kuću srušio novi vlasnik. "U Basileovoj spavaćoj sobi, radnici su otkrili svetište Gospe od Karmela [koju obično štuju kamoristi], ukrašenu komadićima papira na kojima su bili napisani kabalistički znakovi. Svetište je sa poštovanjem uklonjeno. Iza njega je bio lažni zid. Iza tog zida je bio kostur gospođe Basile. Iz stanja stvari je bilo očito da je bila živa zazidana i da je danima vrištala, te pokušavala noktima probiti put kroz ciglu i žbuku. Uzglavlje Basileovog kreveta bilo je otprilike 60 centimetara od njene grobnice."
David Leon Chandler piše:
"Nasljednica Camorre bila je sicilijanska mafija. I dok su podrijetla Gardune i Camorre relativno maglovita, gotovo se sigurno može reći kako je sicilijansku mafiju stvorio jedan čovjek u Palermu, 1860. godine. Taj čovjek bio je Guiseppe Mazzini…
Mazzini se borio i na strani kraljeva i kraljevskih vojski, isto kao što se borio protiv njih. Osobno je predvodio najmanje tri revolucije koje su katastrofalno propala, kao i dvije revolucije koje su privremeno uspjele.
(…) Mazzini je bio zatvoren od strane Francuza, 1830. godine, zbog svojih karbonarskih aktivnosti. Kada je pušten iz zatvora (1831.), Mazzini je odmah organizirao 'Društvo Mlada Italija'. Razlikovalo se od karbonara po tome što je naglašavalo mladost (nijedna osoba starija od četrdeset nije mogla sudjelovati), bilo je besramno posvećeno terorizmu i atentatima, a njegovi članovi morali su biti odani jednom vođi - Mazziniju.
Ne postoje izravni dokazi, u obliku memoara, izjave, ili pisma koje je potpisao Mazzini, koji bi konačno dokazali kako je on otac mafije. Ali, organizacijski akti koje je Mazzini sastavio za Mladu Italiju pokazuju kako su on i bratstva imali određeni zajednički stav. Npr. članak 30. navodi: 'Oni koji odbiju poslušnost naredbama ovog tajnog društva, ili otkriju njegove misterije, umiru od bodeža i bez milosti.'
Članci 31. i 34. propisuju sudski postupak identičan onome Camorre: 'Tajni sud [Mlade Italije] izriče presudu i imenuje pridružene članove za njegovo izvršenje'. Tajni sud sastojao se od Mazzinija i njegovog glavnog kapetana. U Camorri sud se sastojao od Velikog meštra i obiteljskih poglavara. Postoji još šest članaka Mlade Italije, uključujući zabranu o suprugama članova, koji se odnose na usmeni kodeks Camorre, Mafije i Cosa Nostre.
(...) Prilično je dobro utvrđeno da je Mazzini pokrenuo pokušaj ubojstva kralja Karla Pijemontskog, te je osobno predao putne isprave i bodež potencijalnom atentatoru, Antoniju Gallengi. (Gallenga, Korzikanac, odustao je u posljednji trenutak i kasnije postao dopisnik Lond Timesa.) Uspješniji pokušaj izvršen je protiv policijskog doušnika Emilianija, koji je izboden na smrt u blizini Toulousea. Francuska policija otkrila je nalog za atentat koji je potpisao Mazzini. 1848. godine, vjeruje se kako je Mazzini predsjedavao tajnim sudom, koji je naredio pogubljenje grofa Pellegrina Rossija, šefa ministarstava policije, financija i unutarnjih poslova u Rimu. Nakon Rossijeve smrti, Mazzini ga je zamijenio kao najmoćniji čovjek u Rimu. Tijekom svoje kratke vladavine uživao je u svojoj popularnoj tituli "Diktator Rima".
Tijekom 1840-ih, čini se da je Mazzini imao bliske odnose sa Camorrom. Nekoliko prijateljski nastrojenih biografa izvještava da mu je Camorra pomogla u kratkoj revoluciji u Napulju, 1846. godine. U istoj revoluciji, Mazzini je stvorio elitno društvo za ubojstva, čije ime nije poznato. Dao je pisane naredbe u kojima je navedeno:
"Prilikom prvog ispada bi svaka skupina trebala napasti i ubiti poznate Centurione (pomoćnu papinsku policiju) u tom području, a svi poznati neprijatelji Federacije trebali bi biti ubijeni. Ne bi bio loš plan da svaka kongregacija napravi popis tih neprijatelja. Naši će ljudi poštovati religiju; ali će bez sažaljenja ubijati svećenike koje zateknu na čelu Centuriona. Kuće Centuriona i takvih buntovnih svećenika biti će zapaljene."
Konačno, u nizu pisama i intervjua, objavljenih tijekom 1850-ih, Mazzini je osobno branio opću politiku atentata. Njegov argument nazvan je 'Teorija bodeža'. Teoriju je primijenio u praksi u revoluciji 1860. godine."
"Mazzini je živio u Londonu, i oko godinu dana je komunicirao sa Sicilijom putem agenta. Taj je agent bio Rosalino Pino, mladi sicilijanski plemić, koji je u Mazzinijevo ime bio ovlašten osnivati tajne revolucionarne skupine na području Palerma. Dana 03. travnja 1860. godine, Mazzinijeve skupine u Palermu su se pobunile i svrgnule Burbonce. U roku od nekoliko dana, Mazzini je stigao kako bi preuzeo zapovjedništvo. Mjesec dana kasnije, Garibaldi i njegovi Crvenokošuljaši iskrcali su se na Siciliji i započeo je prodor na sjever u Italiju.
Mazzini je ostao u Palermu, okupljajući nove regrute i šaljući ih na sjever kako bi se pridružili Garibaldiju. Izvještaj 'New York Timesa', od 02. kolovoza 1860. godine, izvještava da 'stotine picciottija dolaze u Palermo da se pridruže Mazziniju.' Pogrom, onakav kakav je Mazzini preporučio u pobuni 1846. godine - započeo je u pokrajini Palermo. Bivši dužnosnici i policajci svakodnevno su linčovani od strane picciottija, a njihove su kuće spaljene. Terorizam Mazzinista stvorio je ogroman skandal u Europi. Garibaldi, na bojnom polju sa vojskom, odredio je smrtnu kaznu "protiv svakoga tko se pobuni protiv bivše policije".
Čini se kako je ovaj Mazzinijev pogrom bilo izvorno djelo Mafije.
Još jedan suvremeni izvor, koji povezuje mafiju sa revolucijom 1860. godine, bio je zloglasni kamorist, Crocco Donatelli. Godine 1872. je Donatelli je suđen za 74 ubojstva. U svoju obranu se opisao kao proizvod nasilnog okruženja i počeo prepričavati povijest svog života. Rekao je kako su se, 1859. godine, on i drugi kamoristi pridružili 'trupama Garibaldija i Mazzinija'. Revolucionarna vojska uključivala je '42 kriminalne bande, a svaku je predvodio vođa razbojnika'. Otprilike trećinu tih kriminalnih družina, rekao je, organizirao je Mazzini na Siciliji.
(...) Suvremeni izvori, dakle, pružaju dva važna dijela slagalice mafije. Prvo, izvorno je bila povezana sa revolucionarnom aktivnošću. Drugo, dolazi do javnosti oko 1860. godine, a nije poznato kako se ime pojavilo u bilo kojem dokumentu prije te godine.
Prvi autoritet koji je izravno povezao Mazzinija sa osnivanjem Mafije je bio Vizzini u svojoj knjizi "La Mafia", objavljenoj u Rimu, 1880. godine. Vizzinijevu teoriju je nekoliko godina kasnije preuzeo i proširio Heckethorn, koji je postavio pitanje: "Što to znači riječ Mafija? I odakle dolazi?“ Izum se pripisuje Mazziniju. Zasigurno je bila nepoznata prije 1859. ili 1860. godine, vremena kada se taj agitator pojavio na Siciliji. Poznato je kako nije imao vjere niti u jednu klasu društva, osim u njegov talog. Činjenica kako je od skitnica i lopova, koji su se potom rojili po cijeloj Siciliji, osnovao vlastito tajno društvo, čini se dobro potkrijepljeno. Tvrdi se da je prvo osnovao tajno društvo pod nazivom Oblonica, riječ koju je Mazzini skovao od dvije latinske riječi obelus (pljuvačka) i nico (mam), koje su se spajanjem pretvorile u oblonica, što znači 'mam pljuvačkom'. Unutar ove sekte je formirao unutarnju, dublje posvećenu skupinu, čiji su se članovi nazivali Mafiusi, od Mafia, sastavljene od inicijala sljedećih pet riječi: Mazzini, Autorizza, Furti, Incendi, Avvelenamenti. "Mazzini odobrava krađe, podmetanja požara, trovanje". Mafiusi su te zločine obično nazivali svojim 'pani', odnosno kruhom, budući da su od njih živjeli.
(...) Mazzini se našao u istoj situaciji kao i čovjek koji je uhvaćen tijekom provale u sef. Ima povijest pljačke sefova. Dragulji su mu u džepovima. I nema drugih osumnjičenika. Mafija doista znači 'Mazzini odobrava krađe, podmetanja požara, trovanja'. Koristeći stare kamoriste kao časnike i narednike, stvorio je gerilsku zapovjedništvo regruta, sa ulica Palerma i sicilijanskog sela, organizaciju koja neće nestati zajedno sa njim, 1871. godine."
Nastavlja se....
Add comment
Comments