Francuska veza: Pokret "Mlada Amerika", Zlatni krug, KKK, Albert Pike....

Lijevo: Vitezovi Svetog groba. Desna slika: Albert Pike, poglavar Škotskog obreda.

"Ljudi su samo automati Providnosti, a [Providenae] koristi demagoga, fanatika i nitkova kao svoje alate i instrumente, kao bi postigli ono o čemu ne sanjaju i što zamišljaju da su zaduženi spriječiti..."

"Plavi [ili niži] Stupnjevi su samo vanjsko dvorište Hrama. Dio simbola je tamo prikazan Posvećeniku, ali on je namjerno zaveden lažnim tumačenjima. Nije namjera da ih razumije, već da zamišlja da ih razumije. Njihovo pravo objašnjenje rezervirano je za Adepte, Prinčeve Masonerije..."

"Magija je znanost drevnih magova. Magija ujedinjuje, u jednoj istoj znanosti, sve što Filozofija može posjedovati, što je najsigurnije, kao i Religiju Nepogrešivog i Vječnog. Ona savršeno pomiruje ova dva pojma - vjeru i razum. Oni koji prihvaćaju [magiju] kao pravilo mogu svojoj volji dati suverenu moć, koja će ih učiniti gospodarima svih inferiornih bića i svih zalutalih duhova; to jest, učiniti će ih  Arbitrima i kraljevima svijeta…"

(Albert Pike: "Morali i dogma drevnog prihvaćenog škotskog obreda slobodnog zidarstva", 1871.)

Novi Rim Lorda Shelburne-a 

Za razumijevanje kako je slobodno zidarstvo djelovalo u Sjedinjenim Državama od 19. stoljeća nadalje, moramo razumjeti Škotski obred, koji je do 1830-ih efektivno preuzeo sve ostale slobodnozidarske organizacije.

Škotski obred je formalno organiziran u SAD-u, 1801. godine, kao skupina torijevskih partizana, koji su se našli na gubitničkoj strani u Američkoj revoluciji. Jedan od glavnih ljudi, uključenih od samog početka, bio je britanski general, Augustine Prevost. Prevost je osvojio Charleston u Južnoj Karolini, te je tamo uspostavio aparat tajne policije koji je, nakon što je britanska vojska otišla, postao sjedištem Škotskog obreda. 

Augustine Prevost (1723.-1786.) napustio je Ženevu u Švicarskoj 1750-ih kako bi stupio u britansku službu, zajedno sa svoja dva brata, Jamesom Marcusom i Jacquesom Prevostom. Bili su časnici u Francusko-indijanskom ratu (1754.-1763.), poprištu Sedmogodišnjeg rata. Obitelj Prevost su, u Ženevi, bili nasljedni članovi vladajućeg Vijeća 200 (talijanska Genova je imala sustav dužda, slično onome u Mletačkoj Republici), "Odbora europskih špijuna", koji su bili zakonodavna tijela u četiri švicarska grada (Zürich, Bern, Fribourg, Basel), kao i u neovisnoj Republici Ženevi, prije Francuske revolucije. U Engleskoj i Švicarskoj, Prevosti su se vjenčali sa Malletsima; i tako su postali Mallets-Prevosti.

Ovdje treba napomenuti kako je Korzika, budući je rodno mjesto korzikanske mafije i koja je bila u središtu međunarodne proizvodnje i trgovine heroinom u 20. stoljeću, pet stoljeća bila pod vlašću Genovskog carstva.

Unatoč preuzimanjima od strane Aragona (1296.-1434.), kao i Francuske (1553.-1559.), Korzika će ostati pod genoveškom kontrolom do osnivanja Korzikanske Republike, 1755. godine. No, i tada ostaje pod djelomičnom kontrolom, sve do kupnje od strane Francuske,  1768. godine. 

Teritoriji Republike Genove, 1400. godine. Baš kao i u slučaju tzv. "Republike" Venecije, Genova nije bila prava republika, već je njome upravljala oligarhija, sa sustavom dužda, koji je radio za carske interese i bio pod njegovom kontrolom. Korzika je otok koji se nalazi točno ispod Genove. Također i Napoleonovo rodno mjesto. "Mlada Korzika" se formirala na otoku pod Mazzinijem, koji je ujedno bio i kum sicilijanske mafije. Čini se da on možda i odigrao ključnu ulogu u oblikovanju korzikanske mafije.

Anton Chaitkin, u knjizi "Izdaja u Americi", piše:

"Britanski general-bojnik, Augustine Prevost, i danas se u Južnoj Karolini pamti kao 'prljavi' neprijateljski zapovjednik tijekom Američke revolucije, čije su uglavnom lojalističke trupe pljačkale i zlonamjerno uništavale domove i farme stanovnika u širokim područjima ove države. Augustine Prevost i njegov brat, pukovnik James Marcus Prevost, bili su odgovorni za regrutiranje najveće sile krunskih lojalista, iskorištenih u britanskim ratnim naporima.

(...) Kao što smo vidjeli u ranijim poglavljima, ovi Prevostovi iz Ženeve predstavljali su najviše razine britansko-švicarskog saveza, koji je formirao Britansku tajnu obavještajnu službu. Kada je pukovnik James Prevost (1736.-1781.) umro, Aaron Burr (1756.-1836.) se oženio njegovom udovicom, posvojio njegovu djecu i zauzeo njegovo mjesto u obitelji, kao i u Britanskoj tajnoj službi. Značajan torijevski element u Južnoj Karolini poslužio je Burru i Prevostovima kao plodno tlo za regrutiranje za političko-zavjereničke aktivnosti nakon Revolucije, pod općom koordinacijom nadzornika lojalističkih poslova, šefa Tajne obavještajne službe, Lorda Shelburnea." 

Podsjetimo se nakratko (iz prijašnjeg teksta), kako je Jeremy Bentham napisao stvarne govore vođa jakobinskog terora, Jean-Paula Marata, Georgesa Jacquesa Dantona i Maximiliena de Robespierrea. Također, kako se ispisi o isplatama Istočnoindijske kompanije tim vodećim jakobincima još uvijek čuvaju u Britanskom muzeju. Dakle, vođe jakobinaca ne samo da su govorili ono što im je napisao Jeremy Bentham, već ih je plaćala Britanska Istočnoindijska kompanija! Nitko drugi nego Lord Shelburne je bio odgovoran za zapošljavanje Benthama u toj ulozi. Lord je bio "čovjek koji je u to vrijeme bio de facto, ako ne i de jure, dužd Britanije." 

Bentham je dobro poznat po svom prijedlogu postupka za procjenu moralnog statusa bilo koje radnje, za što je kreirao hedonistički ili felicifni račun. Ovaj hedonistički račun trebao se koristiti kao princip korisnosti, ili "princip najveće sreće" - tako da se svaka akcija, koju netko poduzme u životu u iz utilitarne ili moralne svrhe, mjeri kroz traženje užitka te osobe.

Benthamov je osobni izbor bio upotreba riječi "hedonistički" kako bi karakterizirao svoj sustav, i stoga ne bi trebalo biti zabune oko toga kakav je svijet Bentham maštao stvoriti: svijet gdje ljudi isključivo nastoje ispuniti svoje želje, bez pogovora, kao da bi to moglo stvoriti nekakvu utopijsku ugodu za čovječanstvo. Umjesto toga, jasno je da je sustav bio namijenjen služiti onima na pozicijama moći, izvršavati njihove "želje" nad onima koji imaju manje ili gotovo nemaju nikakve moći.

Lord Shelburne je stvorio novu Britansku tajnu obavještajnu službu, koja je predstavljala savez "plemićkih" obitelji Švicarske, Škotske i Engleske. Oči i ruke ovog aparata osigurala je Britanska Istočnoindijska kompanija. Obitelj predsjednika kompanije,  Georgea Baringa, zajedno sa Hope-ovima, bili su anglo-nizozemska financijska sila. Shelburne i Baring koristili su Kompaniju za zapošljavanje legije "teoretičara", uključujući: Adama Smitha, Jeremyja Benthama i Thomasa Malthusa.

Nije slučajnost što će Adam Smith, kao i njegovo "Bogatstvo naroda", također biti proizvedeno pod nadzorom Lorda Shelburnea. To je bila samo još jedna verzija Benthamovog "hedonističkog računa", gdje se tvrdilo kako tržište treba biti "slobodno" zato da daje  odgovor na ono što ljudi zatraže u ime svog konzumerizma. Ova je "slobodna" trgovina iskorištena kao opravdanje za trgovinu  opijumom, kao i britanskog rata protiv Kine u dva Opijumska rata, jer prema doktrini "slobodne" trgovine nijednoj zemlji nije  dopušteno intervenirati u tržišne zahtjeve. Naravno, nitko nije primijetio da Britanija nije primijenila ovo pravilo na sebe, te je nastavila koristiti sustav zaštitnih carina: "Za Shelburnea, bojni poklič Nove Venecije/Novog Rima bio je "slobodna trgovina"." 

Promicanje "slobodne trgovine" pod Lordom Shelburneom je iskorišteno kao oružje i u službi interesa Britanskog Carstva. Samo slijepima i neupućenima posljedice ovog sustava do sada nisu jasne, "slobodna tržišta" su oduvijek korištena kao opravdanje onoga što je poznato kao crno tržište. Pod romantizmom slobodnog tržišta, svi poroci su bili opravdani kroz konzumerizam, uz ideju da će kada se zločini legaliziraju - oni će nekako "nestati", ili će se "uravnotežiti". Zloglasno nasljeđe britanske opijumske banke HSBC je samo jedan primjer vizije Britanskog Carstva u promicanju "slobodnih tržišta". Danas je HSBC, ne samo nebrojeno puta proglašen krivim za trgovinu heroinom, nego su umiješani u trgovinu oružjem i financiranje terorizma. Ipak, nevjerojatno je što ta banka i danas igra snažnu ulogu u međunarodnim financijama. Jasno je kako njihov "slobodni" sustav treba zadovoljiti želje onih koji imaju bogatstvo i moć kako bi stvorili bilo koje tržište koje žele, i kako to nije nije utopija, nego pakao na zemlji.

Centri financijske moći se nikada ne podvrgavaju istim pravilima "slobodnog tržišta", koje uspostave za svoja podređena zemljišta, kolonije i robove. Ne zaboravimo Benthamovu fantaziju o tome gdje je on upravitelj zatvora, koji nadgleda sve ljude zatvorene tijekom suludog terorističkog krvoprolića Vladavine terora, koje su potaknuli jakobinci i koji su radili za Benthama i Lorda Shelburnea. Treba se naježiti pri pomisli na čovjeka poput Benthama, koji svoje želje postavlja kao najvišu mjeru morala, i što bi takav čovjek učinio onima koji su podvrgnuti njegovoj "vladavini zakona", u mračnim tamnicama, gdje su muškarci, žene i djeca  nezakonito zatočeni.

Također, argument za "slobodno tržište" je omogućio stvaranje paralelnih država. Ono što je nekada bio "podzemni svijet" kriminala i poroka - sve je više otkrivalo da može opravdati svoje postupke i usred bijela dana.

Jeffrey Steinberg, u "Zvjerska britanska obavještajna agencija Shelburnea i Benthama", piše:

"Lord Shelburne bio je toliko očaran Benthamom [koji je već stekao reputaciju hedonista] da je pisca, koji se naizmjenično predstavljao kao reinkarnacija Sir Francisa Bacona, ili kao 'Sir Isaac Newton moralnih znanosti', smjestio u stan na svom imanju Bowood. Shelburne je Benthamu dodijelio engleskog i švicarskog urednika, kako bi osigurao najširu distribuciju Benthamovih djela i u engleskom i u francuskom govornom području. Kasnije će se Benthamova djela još više proširiti Latinskom Amerikom, tijekom njegovih godina bliske suradnje sa američkim izdajnikom Aaronom Burrom, te sa revolucionarima generalom, Franciscom de Mirandom - Venezuelanom po rođenju, koji je igrao vodeću ulogu kao plaćeni agent Britanske istočnoindijske kompanije u Jakobinskom teroru u Francuskoj - i Simónom Bolívarom. Burr, bježeći iz Sjedinjenih Država [budući je razotkriven u organiziranju secesionističke zavjere], nastanio se u domu Bentham i njih dvojica su se urotili da uspostave carstvo, prvo u Meksiku, a kasnije u Venezueli."

27. siječnja 1783. godine je Shelburne stao pred Dom lordova kako bi se založio za ratifikaciju Pariškog ugovora, čime je formalno okončana Američka revolucija, kao i sukob sa Francuskom i Španjolskom. U svom govoru Shelburne je zaprijetio SAD-u da će biti posljedica ako nastave sa svojim sustavom zaštitnih carina i zahtijevao neka se pridržavaju "slobodne trgovine". Shelburne je izjavio: "Dali ste Americi, sa kojom vas svaki poziv pod nebom potiče da stanete na noge braće, udio u trgovini, čiji ste monopol bijedno sačuvali za sebe [u odnosu na Amerikance]. Monopoli su, na ovaj ili onaj način, vrlo pravedno kažnjeni. Oni zabranjuju rivalstvo, a rivalstvo je sama bit dobrobiti trgovine. Priznajem da je monopol uvijek nerazuman; ali ako postoji ijedna nacija pod nebom koja bi trebala prva odbaciti monopol, to su Englezi [napomena autora: ovo je prilično smiješna izjava!]. Smješteni između starog i novog svijeta, te između južne i sjeverne Europe, sve što bi trebali željeti na Zemlji jest slobodna trgovina; sa više industrije, sa više kapitala, sa više poduzetništva nego bilo koja trgovačka nacija na Zemlji, naš stalni vapaj trebao bi biti: Neka svako tržište bude otvoreno." 

Shelburne je tvrdio kako se zemlja, koja nije punih 10 godina stara, tj. novoosnovane Sjedinjene Američke Države, podvrgavaju potpunom rivalstvu sa Britanskim Carstvom u ekonomskoj trgovini, kao da je to nekako za dobrobit bilo koga osim Britanskog Carstva, koje je i samo koristilo zaštitne tarife, i koristilo sustavnu pljačku po inozemstvu.

Jeffrey Steinberg piše:

"Shelburneova politika neobuzdane slobodne trgovine između Britanije i Sjedinjenih Država gotovo je uništila američku republiku u kolijevci. Neki od američkih očeva osnivača jasno su razumjeli opasnost Shelburneove slobodne trgovine. Pokrenuli su ključnu raspravu o potrebi za jakim federalnim ustavom. Da nije bilo federalističke rasprave i rezultirajućeg Ustava Sjedinjenih Američkih Država iz 1787. godine, Shelburneov plan za brzi bankrot i ponovno pripajanje Sjeverne Amerike u britanski carski domen bi vjerojatno uspio." 

Podrijetlo američkog Škotskog obreda i vitezova Zlatnog kruga

Stoga ne treba biti iznenađenje da je Škotski obred formalno organiziran u SAD-u, 1801. godine (kao što je gore opisano). 

Anton Chaitkin, u svojoj knjizi "Izdaja u Americi", piše:

"'Povijest Vrhovnog vijeća, 33. stupanj, Drevni prihvaćeni škotski obred slobodnog zidarstva, Sjeverna masonska jurisdikcija Sjedinjenih Američkih Država i njeni prethodnici', autora Samuela H. Baynarda Jr., navodi da je Augustine Prevost bio Veliki upravitelj Lože Savršenstva osnovane u Albanyju, država New York, 1768. godine. Navodno je ovu ložu osnovao jedan od putujućih nositelja "patenata", Henry Francken. Loža je "naglo ukinuta" kada su problemi sa Britancima kulminirali 1774. godine, ali ne i prije nego je odgovornost za "Drevni" sustav prenesena na druge:

U veljači 1774. godine je Francken imenovao Augustinea Prevosta zamjenikom glavnog inspektora u Kingstonu na Jamajci, a nakon toga, koliko su zabilježili prethodni pisci, Francken je nestao iz naše slike. Službeni povjesničar Obreda nadalje navodi da je Prevost,  1776. godine, ovlastio kolegu britanskog časnika 'neka uspostavi Obred savršenstva u Škotskoj, [ovaj zadatak] kasnije je trebao činiti osnovu njegovog ustava'." 

Dakle, ovdje je gotovo nacrtano kako podrijetlo Američkog škotskog obreda potječe od švicarskog člana Vijeća 200, koji je izravno radio za Britansku tajnu obavještajnu službu.

Aaron Burr, koji je bio i potpredsjednik (1801.-1805.) pod Jeffersonom, bio je blisko mentoriran od strane obitelji Prevost-Mallet,  također je bio u službi Britanske tajne obavještajne službe. Burr je odigrao središnju ulogu u izdajničkoj frakciji, koja je orkestrirala secesionističku zavjeru 1807. godine.

Augustine Prevost imao je dva sina: Sir George Prevost (postati će generalni guverner Kanade i zapovjednik britanskih snaga u Sjevernoj Americi, koje su napale Sjedinjene Države 1812. godine); i Augustine Prevost Jr. (bojnik britanske vojske, stacioniran u Sjedinjenim Državama, 1824. godine). Upravo je ovaj mlađi Augustine Prevost osnovao mrežu Loža Škotskog obreda u Sjedinjenim Državama. Službeno su osnovane 1801. godine, sa sjedištem u Charlestonu u Južnoj Karolini, gdje je njegov otac već je uspostavio svoju bazu na kraju Američke revolucije.

Chaitkin piše:

"U jednoj korespondenciji, Augustine Prevost [sin Augustina starijeg] raspravlja o svojim planovima za osnivanje švicarskog naselja – nedaleko od mjesta gdje je ženevski imigrant, Albert Gallatin, i koji je pokrenuo 'znanost' antropologije u Sjedinjenim Državama - zaista uspostavio bazu, odakle je pokrenuo Ustanak viskija 1790-ih.

Drugi Prevostov imenovani, Pierre Duplessis, otputovao je u Massachusetts, te je 1790. godine osnovao organizaciju Vitezovi templari, u Newburyportu. Zapovjednik te organizacije, od 1823. do 1866. godine, bio je Richard Spofford, otac privatnog tajnika Caleba Cushinga. 

Treba napomenuti kako je tijekom uspostavljanja ove mreže loža, bojnik Prevost bio u stalnom kontaktu sa svojim odvjetnikom, ujakom i savjetnikom, Aaronom Burrom, koji je 1791. godine došao u Philadelphiju kao američki senator iz New Yorka. Burr je zastupao Prevosta u njegovoj dugoj svađi sa pionirskim ocem romanopisca Jamesa Fenimore Coopera, oko vlasništva nad Cooperovim zemljištem u sjevernom dijelu države New York. Sukob je završio kada je William Cooper ubijen 1809. godine, udarcem u glavu s leđa.

Sa ovim prethodnicima, organizacija Škotskog obreda u Charlestonu, Južna Karolina – kasnije nazvana Matična loža svijeta – službeno je osnovana 1801. godine."

Caleb Cushing (1800.-1879.) je bio jedan od glavnih arhitekata Američkog građanskog rata. Grad Newburyport bio je "utroba ove izdajničke klike", uključujući Cushingove štićenike: Alberta Pikea (osnivača Američkog škotskog obreda); Williama Lloyda Garrisona (slavnog abolicionista); Caleba Husea i Georgea Peabodyja. George Peabody, rođen u Americi, bio je osnivač gigantske bankarske tvrtke u Engleskoj, gdje je zaposlio Juniusa i J.P. Morgana. Kada je Peabody umro, tvrtka je postala House of Morgan, i kasnije se preselila u Sjedinjene Države.

Chaitkin piše: "Povjesničari su pokazali čudan nedostatak znatiželje u vezi odnosa Cushinga i Garrisona. William Lloyd Garrison je  postao vođa najekstremnijih i najprovokativnijih elemenata abolicionizma, dok je Caleb Cushing postao glavni glasnogovornik i strateg zagovornika ropstva na Sjeveru."

To se, u početku, i može činiti paradoksalno suprotnim, ali postaje puno jasnije kada se pogleda što je bio cilj, a to je bio raspad Unije. Drugim riječima: raspirivali su vatru na obje strane.

Albert Gallatin (1761.-1849.), poput Prevosta, također je potjecao iz jedne od vodećih oligarhijskih obitelji Ženeve: "Krvne veze i krvava djela su ujedinjavali Gallatine, Galitzine, Galitisime, Gallitinisime, po Rusiji, južnoj Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Savoji, odakle je obitelj nastala. Stoljećima su služili feudalnom plemstvu Europe, kao financijeri i vojnici "sreće". Gallatini su zadržali svoje mjesto u Ženevskom Vijeću 200."

Prvi veliki pokušaj secesije se dogodio 1807. godine pod Burrom, a Workmanov memorandum poslužio mu je kao osnova.

Anton Chaitkin piše:[22]

"Godine 1800., britanski obavještajni časnik, James Workman, podnio je izvanredan dokument britanskom ministru rata, Henryju Dundasu: britanski plan za osvajanje zapadne hemisfere. U ovom će se spisu naći osnova za britanski apel američkim izdajnicima - superiornost bijele rase i ljubav prema britanskoj 'majčinoj' kulturi. Workmanov memorandum, kao i njegov kasniji dolazak u New Orleans, mogu se smatrati početnim udarcem u Američkom građanskom ratu (1861.-1865.). 

(...) Memorandum navodi da bi 2500 redovnih vojnika, ili 4-5000 kolonijalnih neredovnih vojnika i 1000 dobrovoljaca, bilo dovoljno za osvajanje Floride i Louisiane, a invaziju bi podržao jedan od britanskih pomorskih konvoja na Karibima.

Opsežni detalji odgovarajuće vojne akcije u Americi raspravljaju slijedeće [u Workmanovom memorandumu]:

'Situacija Indijanaca bi pružila prednost koja je previše važna da bi je osvajač previdio ili prezreo. Mogao bi ih "pričvrstiti svojim interesima, ukidanjem dosadnih i ponižavajućih nameta kojima su sada podvrgnuti, tretirajući njihove poglavare sa poštovanjem i dodjeljujući im, u skladu sa njihovim običajima, neke privilegije i odlikovanja."

Zemlje koje se namjeravaju osvojiti, ne bi samo odmah povećale našu pomorsku trgovinu, već bi postale sredstvom opskrbe, održavanja i trajnog očuvanja za Veliku Britaniju, zbog svih kolonija koje su sada u njezinom posjedu.

Može se reći kako bi se te planirane kolonije vremenom mogle pobuniti. U svakom slučaju, što god se dogodilo sa suverenitetom i carskom vlašću, svakom Britancu trebalo bi biti ponosno zadovoljstvo uspostaviti i ovjekovječiti svoje ime, svoj jezik i svoju rasu, u svakom dijelu svijeta.

Isti interesi, jezik, zakoni, običaji i maniri na kraju će ujediniti, protiv stranaca, Veliku Britaniju i sve nacije, i kolonije koje su iz nje nastale ili mogu proizaći.

(...) Ako se zauzmu španjolska naselja, cijeli američki kontinent će, za manje od stoljeća, postati engleski...

Te zemlje, zajedno sa [našim] indijskim carstvom, stavile bi gotovo trećinu nastanjivog teritorija i polovicu trgovačkog bogatstva Zemlje na [naše] raspolaganje'. 

Ranije je američki veleposlanik u Engleskoj, Rufus King, poslao pismo državnom tajniku Johna Adamsa, Timothyju Pickeringu, od 26. veljače 1798. godine, gdje obavještava o preliminarnom britanskom planu. King piše:

'Plan je odavno promišljen i pripremljen, za potpunu neovisnost Južne Amerike. Engleska će predložiti Sjedinjenim Državama suradnju u njegovoj provedbi. Avanturist kojega podržavaju Britanci, Francisco de Miranda, biti će zadržan u Londonu, pod jednim ili drugim izgovorom, dok događaji ne odluče o ponašanju Engleske. Prikupiti ću i poslati vam informacije koje sam uspio prikupiti o ovoj temi, nakon što sam saznao i stekao povjerenje određenih isusovaca, rođenih u Južnoj Americi, koji su, sa ciljem njene neovisnosti, već nekoliko godina, u službi i na plaći Engleske. Često sam razgovarao sa njima i vidio sam izvješća koja su pripremili za svoje poslodavce...’" 

Vrijedi imati na umu da ova secesionistička zavjera iz 1807. godine i prvi put je zacrtao Workman (1800.), a pokušao izvesti Burr sedam godina kasnije, nije bila prvi, već treći takav pokušaj. Prvu je pripremio Burr 1800. godine, ali je zahtijevalo Burrovu pobjedu nad Jeffersonom na predsjedničkim izborima, nakon čega bi "sjeverni secesionisti" (uglavnom okupljeni oko Federalističke stranke)  proglasili ustav ništavnim i istovremeno se odvojili od robovlasničkih južnih država. Burr bi zatim osigurao da se "slobodne" sjeverne države pridruže britanskim teritorijima u Kanadi i stvore novu, probritansku, konfederaciju. Kada je Alexander Hamilton spriječio ovaj pokušaj izborom Jeffersona (1801.), Burr je pokušao ponovno oživjeti zavjeru 1804. godine, kada je tražio guvernersku poziciju New Yorka, koji je bio ekonomski motor mlade nacije. Njegov plan je još jednom poražen od strane neumoljivog Hamiltona koji je osigurao Burrov gubitak i ponovni opstanak republike.

Burr je uspio doslovno ukloniti Hamiltona sa lica zemlje, jer ga je upucao u dvoboju, 1804. godine. Hamiltonov najstariji sin, Philip,  smrtno je stradao tri godine ranije u dvoboju sa Georgeom Eackerom, koji je bio politički povezan sa Burrom i član Tammany Societyja (Burrova politička mašinerija). 

Možda se pitate kakve veze ova secesionistička zavjera iz 1807. godine ima sa Škotskim obredom. Očita je i neraskidiva povezanost sa britanskim imperijalnim interesima, što ima još i više smisla obzirom na to da je samo osnivanje Američkog Škotskog obreda izvršio član Britanske tajne obavještajne službe.

Još jedna obitelj, koja je odigrala istaknutu ulogu u pokušaju raspada Unije Sjedinjenih Država, bili su Livingstonovi sa sjedištem u New Yorku. Politički "prestiž" ove obitelji datira još od Marije Stuart, škotske kraljice, kojoj je peti lord Livingston bio jedan od dva skrbnika, dok je unuk sedmog lorda Livingstona bio jedan od dva Škota koji su pregovarali sa Karlom II. o njegovom stupanju na škotsko prijestolje, kao i sa Englezima. Kasnije su se Livingstoni pobunili kao "jakobiti" protiv vladavine Williama III. i kasnije kuće Hanovera, i u korist nastavka prava dinastije Stuarta.

Marija, škotska kraljica, rođena je u palači Linlithgow u Škotskoj, kćer je kralja Jamesa V. i njegove druge francuske supruge, Marije od Guisea. Kuća Stuart, kralja Jamesa V. osvojila je škotsko prijestolje u 14. stoljeću, brakom Marjorie Bruce (kćer Roberta Brucea) sa Walterom Stewartom, 6. visokim upraviteljem Škotske.

Chaitkin piše:

"Prvi Livingston u Americi je bio Robert Livingston (1746.-1813.). Godine 1783., vođa masonske organizacije britanske vojske u New Yorku je bio veliki majstor William Walter, koji je ubrzo prisilno otišao u torijevsku egzilsku stanicu u Novoj Škotskoj. Walter je dogovorio da vodstvo ove masonske organizacije, a koja više nije bila službeno povezana s britanskom vojskom, ostane u rukama Roberta Livingstona. Potonjeg je William Cock, Walterov privremeni zamjenski predstavnik, postavio za velikog majstora Velike lože New Yorka 04. veljače 1784. godine, neposredno prije nego je i veliki majstor Cock otišao sa britanskim trupama koje su odlazile.

Od 1798. do 1800. godine, Burrov odvjetnički klijent, John Jacob Astor, bio je blagajnik Velike lože New Yorka. Od 1801. do 1803. godine, mlađi brat Roberta Livingstona, Edward, koji je ujedno bio i gradonačelnik New Yorka, te temeljem Burrove oznake je bio i okružni odvjetnik - služio je kao zamjenik Velikog meštra."

Francuski ministar u Washingtonu, Louis Marie Turreau, koji je pisao kući, ministru vanjskih poslova Talleyrandu, dodatno potvrđuje ulogu Burra i Livingstona u pokušaju provedbe Workmanovog Memoranduma:

"Louisiana će stoga biti sjedištem novih spletki gospodina Burra; on ide tamo pod okriljem generala Wilkinsona. Čak se tvrdi kako bi on tamo mogao pronaći sredstva koja je već pripremio izvjesni Livingston iz New Yorka, i koji je blisko povezan sa Burrom."

Burr je također dobio pomoć od katoličkih krugova za svoju secesionističku zavjeru, a najznačajnija je bila ona od isusovaca, riječima Burrovog izvršitelja, Matthewa Davisa:

"Katolički biskup, koji živi u New Orleansu, također je bio konzultiran i pripremljen za promicanje pothvata [od strane Burra]. Odredio je tri svećenika iz reda isusovaca kao prikladne agente, te su ovi bili u skladu s tim angažirani. Madame Xavier Tarjcon, poglavarica samostana uršulinki u New Orleansu, radila je u tajnosti. Neke od sestara bile su angažirane u Meksiku." 

Dakle, imamo Škotski obred, Britansku tajnu obavještajnu službu i isusovce - i svi rade na istom cilju – raspadu Unije. 

Međutim, Burr i njegovi suradnici, kao i secesionistička zavjera, na kraju je propala. Burr je pobjegao u Englesku, jer je bio tražen  zbog izdaje, i time samo dodatno potvrdilo kako je cijelo vrijeme radio za britanske interese. 

Chaitkin piše:[30]

"Čini se kao da je uzrok propasti zavjere bila navika običnih američkih građana da progovore, onda kada posumnjaju da se nešto radi protiv interesa njihove zemlje. Među njima je bio i Joseph Hamilton Daveiss, okružni tužitelj Kentuckyja, koji je 10. siječnja 1806. godine, napisao pismo predsjedniku Jeffersonu, gdje je opisao secesijsku zavjeru i tražio slanje istražitelja.

Na kraju se general Wilkinson odlučio okrenuti protiv Burra, očito kako bi spasio sebe. Proglasio je vojnu upravu u New Orleansu,  uhitio je Burra i nekoliko suučesnika u zavjeri. Sudac James Workman (opisan samo kao 'Englez sa tri godine boravka' u Abernethyjevom izvještaju) je pustio Burra i njegove suradnike, te počeo napadati Wilkinsona kao lažljivca.

Ali, Burr je ponovno uhićen, zajedno sa Workmanom i nekoliko drugih podobnih osoba. Jedan od onih koji su odvedeni i poslani u lancima u Washington bio je Dr. Justus Erich Bollman, Burrov posrednik za europsko oružje i financiranje, kojega je prethodno zaposlila kćer Jacquesa Neckera, Madame de Stael, u krijumčarskim operacijama unutar revolucionarne Francuske.

Edward Livingston, koji je postavljen za velikog majstora masonske lože Louisiane, čim je stigao tamo, bio je dovoljno sposoban i preuzeti sve poslove pravne zajednice i sve su optužbe protiv njega odbačene. Svi glavni zavjerenici također su uspjeli pobjeći."

Suđenje Burru zbog izdaje je održano u Richmondu, Virginija, i predsjedavao je sudac Vrhovnog suda, John Marshall. Burr je oslobođen. Ključni dokazi o Burrovoj krivnji u secesijskoj uroti nisu bili uključeni u suđenje, kao niti pismo britanskog veleposlanika Anthonyja Merryja koje je dokumentiralo planove za secesiju i Burrovu uključenost, između svega ostaloga. 

Veleposlanik Merry je sa veseljem napisao britanskom ministru vanjskih poslova objašnjavajući kako je regrutirao Burra za ostvarenje ciljeva Carstva, tj. stvaranja nove zapadne Konfederacije, koja bi bila uspostavljena zajedničkim američko-britanskim ratom protiv Meksika, i sa Burrom na čelu. Veleposlanik Merry je napisao:

"Upravo sam primio ponudu od g. Burra, aktualnog potpredsjednika Sjedinjenih Država, koji želi pružiti svoju pomoć Vladi Njegova Veličanstva, na bilo koji način ga smatraju prikladnim angažirati, a posebno u nastojanju da se odvoji zapadni dio Sjedinjenih Država od onog koji se nalazi između Atlantika i planina, u cijelosti. – Njegove prijedloge o ovoj i drugim temama detaljno će Vašoj Milosti iznijeti pukovnik Williamson, koji mi ih je prenio i koji će za nekoliko dana krenuti za Englesku. – Stoga je samo potrebno dodati da ako, nakon onoga što je općenito poznato o rasipnosti g. Burra, ministri Njegova Veličanstva smatraju prikladnim poslušati njegovu ponudu, njegova trenutna situacija u ovoj zemlji, gdje ga sada odbacuje jednako Demokratska kao i Savezna stranka, i gdje još uvijek održava veze sa nekim utjecajnim ljudima, uz njegovu veliku ambiciju i duh osvete protiv sadašnje administracije, mogla bi ga potaknuti da iskoristi talente i aktivnost koju posjeduje..." 

Chaitkin nastavlja:

"Svjedok Andrew Jackson, koji sam nije bio optužen, jer je ranije 'upozorio' na Burrove planove – osudio je predsjednika [Jeffersona] zbog 'ugnjetavanja' Burra. Stari prijatelj Alberta Gallatina, Paul Henry Mallet-Prevost, Burrov rođak, zakleo se da nije bio uključen u zavjeru i da je odbio sudjelovati.

Kada je napustio mjesto suđenja, Burr je bio omražen i progonjen čovjek. Tražila ga je rulja zbog linča. Tražilo ga je nekoliko država, pod optužbama, uključujući izdaju.

Burr se prerušen doputovao u New York. Nakon što je primio desetke tisuća dolara gotovine za svoju kuću od Johna Jacoba Astora, pobjegao je iz zemlje 07. lipnja 1808. godine, brodom koji je plovio za Novu Škotsku.

Britanski guverner Nove Škotske bio je Sir George Prevost, Burrov nećak po braku, koji je uskoro trebao postati generalni guverner Kanade. Prevost je dočekao Burra, te ga je oduševljeno i kraljevski ispratio u Englesku, sa preporukom britanskom ministru rata,  lordu Castlereaghu.

Kada je Aaron Burr stigao u Englesku, zakleo se carinicima da je 'rođen u kraljevoj odanosti i da su mu roditelji britanski podanici'. Svrha njegovog dolaska u Englesku? 'Osobno me poznaju lord Mulgrave i [premijer] Canning, kojima su priopćeni motivi mog posjeta. Ti su razlozi odavno poznati lordu Melvilleu' (napisano šefu specijalnih operacija, Henryju Dundasu, izvornom primatelju Workmanovog memoranduma)." 

Stopama Velike simboličke lože Engleske i čišćenja američkog slobodnog zidarstva

"Velike lože u Sjedinjenim Državama, ako su mudre, trebale bi slijediti stope Velike simboličke lože Engleske i paziti da se svim svojim inozemnim kontaktima i dopisivanjem, prije ili kasnije, ne pofrancuiziraju."

 (Citat Johna Jamesa Josepha Gourgasa DuPan Rengersa, iz knjige J. Huga: "Tatscha Gourgas, konzervator slobodnog zidarstva škotskog obreda", 1938.)

Kao što je prethodno spomenuto: jedan od glavnih ljudi uključenih u osnivanje Škotskog obreda bio je britanski general, Augustine Prevost. Prevost je osvojio Charleston u Južnoj Karolini i tamo uspostavio aparat tajne policije, koji je postao sjedištem Škotskog obreda, nakon poraza britanske vojske u Američkoj revoluciji.

Još jedno značajno ime, koje je bilo uključeno u osnivanje Škotskog obreda, bio je John James Joseph Gourgas DuPan de Rengers, poznat kao J.J.J. Gourgas, ili jednostavnije Gourgas, od sada nadalje.

Chaitkin piše:[34]

"John James Joseph Gourgas DuPan de Rengers (1777.-1865.) pojavio se na sceni nakon osnivanja Charlestona. Trebao je učvrstiti organizaciju Škotskog obreda na sjeveru i vodio je većinu poslova Obreda u Sjedinjenim Državama, od 1813. godine do svoje smrti,  na kraju Građanskog rata. Gourgasova majka, Ulbiana Nicasia DuPan, bila je kćer kapetana Ženevskog garnizona, koji je imao nasljedno mjesto u Ženevskom Vijeću 200, zajedno sa rođacima Gallatinima, Malletima, Prevostima i DeSaussuresima.

Obitelj Gourgas su bili francuski protestanti. Došli su u Ženevu krajem 17. stoljeća, ali su emigrirali u Englesku tijekom Francuske revolucije. Otplovili su iz Engleske u Boston 1803. godine, te se konačno nastanili u Westonu, Massachusetts. J.J.J. Gourgas otišao je u New York oko 1806. godine, gdje je brzo preuzeo kontrolu nad Škotskim obredom, ali je sjedište kasnije premješteno u Boston. Godine 1813. je Gourgas razradio nacionalni teritorijalni aranžman sa Vrhovnim vijećem Juga i počeo stavljati svoj švicarski pečat na američko slobodno zidarstvo…"

Čišćenje boljih tradicija američkog slobodnog zidarstva je završeno krajem 1820-ih, kao reakcija na otmicu, teroriziranje i ubojstvo Williama Morgana iz Batavije, New York, u rujnu 1826. godine. Govorilo se da će ovaj objaviti određene tajne slobodnog zidarstva i da su se masoni urotili kako bi ga ušutkali. Narastao je nacionalni bijes i organizirana je kratkotrajna Antimasonska stranka.

Usredotočeni na ovo jedno pitanje, napori Antimasonske stranke doveli su do diskreditacije slobodnog zidarstva općenito. Kao reakcija na nacionalni bijes, Caleb Cushing je u Massachusettsu savjetovao svim masonskim ložama neka se raspuste. Cushingova vlastita loža je raspuštena, kao i više od 3000 drugih loža diljem zemlje. Do vremena kada je slobodno zidarstvo "revitalizirano" u Sjedinjenim Državama, nekoliko godina kasnije, sve masonske lože bile su pod kontrolom Škotskog obreda. 

"Od tada je bilo samo sporadičnih uplitanja masona američke tradicije u hegemoniju Švicaraca nad masonskim pokretom. Amerikanci su, zapravo, bili očišćeni." Citirajući biografiju samog J.J.J. Gourgasa: "Tek nakon revitalizacije slobodnog zidarstva i antimasonskog uzbuđenja (1826.-1840.), uvedene su mnoge metode koje danas prevladavaju. Škotski obred definitivno se odrekao kontrole nad simboličkim stupnjevima, ondje gdje ih kontrolira redovna i legitimna Velika loža [Engleske]." 

Drugim riječima: Škotski obred više se nije pretvarao da je vezan za strukturu američkog masonstva, već je imao pravo veta nad njima; slično utjecaju isusovaca na Katoličku crkvu unutar Amerike. Stoga bi se američki Škotski obred odrekao kontrole gdje god je na vlasti bila redovna i legitimna Velika loža, tj. Velika simbolička loža Engleske. Nije beznačajno što će Gourgas, koji je učvrstio organizaciju Škotskog obreda na sjeveru i vodio većinu poslova obreda u Sjedinjenim Državama (1813.-1865.), na kraju Građanskog rata, napisati: "Velike lože u Sjedinjenim Državama, ako su mudre, trebale bi slijediti stope Velike simboličke lože Engleske…" 

Škotski obred i pokret 'Mlada Amerika' 

Stavovi Škotskog obreda ostali su isti kao i stavovi Velike simboličke lože Engleske, nastavili su rasizam utemeljen na mitovima, što je vidljivo u spisima npr. Edwina DeLeona (oca pokreta Mlade Amerike), ili filozofa Davida Humea (iz škole Johna Lockea).

David Hume je u svojoj "Povijesti Engleske" povoljno opisivao politički sustav normanskih osvajača Engleske 1066. godine, te kako su ovi gusarski poglavari stvorili britansku aristokraciju zato da bi vladali porobljenim Englezima. Dakle, "'sloboda' o kojoj govore DeLeon i Hume, jest sloboda gospodara od bilo kakvih ograničenja morala ili civilizacije. Upravo od tih neukroćenih, poganskih osvajača, 'Cavaliers' američkog Juga i sjeverni 'plavokrvni', poput Lowella, smatrali su se njihovim potomcima i na toj su osnovi poticani da se osjećaju rasno superiornijima američkim i engleskim bijelim ljudima. To su crvljiva zrna unutar rasističkog oraha." 

https://archive.org/details/historyofengland01davirich

Feudalisti u Škotskom obredu slobodnog zidarstva iskoristili su ovaj rasizam, utemeljen na mitovima, u stvaranju pobunjeničkog stroja 1850-ih; i nastavili su se oslanjati na taj mit, prema biografiji J.J.J. Gourgasa (1938.): 

"Osvajanje Engleske od strane Normana, tijekom 11. stoljeća, uvelo je umjetničke, znanstvene i vjerske aktivnosti u regiju, koja je do tada bila jedna od granica Europe. Vojni gospodari, odnosno, feudalni baruni koji su postavili temelje novog oblika vladavine, i koji se konačno razvio u demokraciju, kakvu danas poznajemo…" 

U svojim memoarima, napisanima 1890. godine u Engleskoj, Edwin DeLeon piše: "Odnosi između bijele i crne rase – gospodara i robova – u južnim državama su bili dijelom patrijarhalni, a dijelom feudalni, a crnac na plantažama bio je oživljavanje, u nekim aspektima engleskog kmeta, a kojega je osvojio i porobio pobjednički Norman." 

DeLeon piše da je Engleska, nakon što je bila porobljena pod feudalizmom, postala savršeno demokratsko društvo. Međutim, to nije bilo moguće u slučaju crnog roba, kako piše DeLeon, budući da nije "iste krvi i rase kao njegov gospodar" i stoga nikada ne može stvarno poboljšati svoje stanje unatoč gospodarevoj milosti, i ovaj problem "može rezultirati mirnim ili prisilnim protjerivanjem viška dijela obojene rase" iz Sjedinjenih Država. Edwin DeLeon bio je iz židovske obitelji Južne Karoline, koja je "već bila poznata po svojoj umiješanosti u trgovinu robljem i slobodno zidarstvo škotskog obreda. DeLeon je kasnije bio vođa Tajne službe Konfederacije." 

DeLeon je "hvalio svog učitelja u školi, Thomasa Coopera, kao i engleskog ateista i pustolova, Lorda Shelburnea, koji je prvi predložio da se Jug odvoji od Unije." Za Coopera je pisao da je mekog srca, religiozni heretik, i "ozbiljni učenik škole Benthama i Malthusa". 

Edwin De Leon, otac pokreta 'Mlada Amerika' (profašistički pokret), napisao je: "Postoji 'Mlada Njemačka', 'Mlada Francuska' i 'Mlada Engleska' – a zašto ne bi bila i 'Mlada Amerika'?“

Anton Chaitkin piše u svom eseju "Američki pokret 'Mlada Amerika': robovlasnici i B'nai B'rith": 

"Ideja 'Mlade Amerike' je prvi put urodila gorkim plodovima, kada je američki predsjednik James Polk naredio američkim trupama neka napadnu Meksiko. Mladi kongresmen, Abraham Lincoln, razotkrio je predsjednika kao prevaranta; osudio je meksički rat kao zavjeru robovlasnika koja će uništiti našu zemlju. Lincoln je izbačen iz politike, sve do 12 godina kasnije.

Ovaj britanski projekt sazrio je sredinom 1850-ih, a njegov aktivni fokus premjestio se na Zapad. Postojala su dva važna partnera: Isaac M. Wise, vođa B'nai 'B'ritha za Srednji zapad sa sjedištem u Cincinnatiju; i Killian H. Van Rensselaer, britanski vojni operativac i sjeverni vođa masona Škotskog obreda, također sa sjedištem u Cincinnatiju. Između 1854. i 1860. širili su ideje u ime ropstva,  secesionističko-terorističku skupinu, duž rute koja se proteže dolinom Mississippija do Louisiane i Teksasa: Vitezove Zlatnog kruga. Wiseova organizacija, B'nai B'rith, proširila se prema jugu istom rutom. Njihov plan bio je proširiti ropstvo u Latinsku Ameriku i američki zapad, te razbiti SAD na nekoliko malih zemalja.

U Louisiani su američki senator, Judah Benjamin, i vođa južnih masona Škotskog obreda, Albert Pike, zajedno radili na ovom terorističkom secesionističkom projektu. U New Orleansu postoji bista Alberta Pikea, koja slavi njegov rad u toj predratnoj južnoj bazi za Škotski obred, Vitezove Zlatnog kruga i B'nai B'rith. Rođak Judaha Benjamina je ranije opisao masonski red, kojim se stvara Sjeverna Organizacija Škotskog Obreda, u kojoj su Wise i Van Rensselaer sada bili vođe."

Secesionistička zavjera 2.0 (Američki građanski rat) i Vitezovi Zlatnog kruga

Dana 03. siječnja 1830. godine, dok se kriza secesije rasplamsavala u Južnoj Karolini, Vrhovno vijeće Škotskog obreda u Charlestonu je izdalo nalog "Johnu A. Quitmanu, 1. suverenu i velikom slavnom princu" neka otvori i predsjedava organizacijom Škotskog obreda u državi Mississippi. Prema Rječniku američkih biografija: "Godine 1834., Quitman je postao dijelom političke skupine, poznate kao 'Poništitelji', koja je zastupala stavove vođa poništavanja u Južnoj Karolini [sjedištu Škotskog obreda]. Pripremio je govor u njihovo ime, koji je usvojen 21. svibnja 1834. godine na konvenciji 'Poništitelja' u Jacksonu; izneseni stavovi tada nisu bili popularni u Mississippiju."

Chaitkin piše:

"Vitezovi Zlatnog kruga, organizirani 1853. godine, pod nadzorom Škotskog obreda slobodnih zidara, prodrli su južno od Cincinnatija u države Meksičkog zaljeva, regrutirajući naoružane ljude za osvajanje Latinske Amerike i secesiju američkog Juga - repriza programa Aarona Burra iz 1807. godine. 

Vojni zapovjednik ove 'kubanske hunte' bio je John Anthony Quitman, Njujorčanin koji se preselio u Mississippi i sada je (1853.) bio taktički vođa južnjačkog secesionističkog pokreta. Quitmana je uhitio predsjednik Zachary Taylor, i optužio ga za osmišljavanje identičnog plana protiv Kube 1850. godine. Budući je Taylor odmah i prikladno umro, optužnica je odbačena i Quitmanova operacija ponovno je pokrenuta u New Yorku." 

"(...) Quitman je u Mississippi uveo projekt europskih oligarha za uništenje američke republike, koji je nedavno isproban u Južnoj Karolini. John A. Quitman je bio vatreni sudionik – brigadni general dobrovoljaca – u Meksičkom ratu, postavši bliski prijatelj Caleba Cushinga iz Massachusettsa. Na kraju rata predstavio je predsjedniku Polku plan za trajno podjarmljivanje i aneksiju Meksika.

Mjesečni časopis slobodnih zidara iz Bostona je objavio sljedeću obavijest 01. veljače 1848. godine:

'Na posebnoj sjednici Vrhovnog vijeća za Južnu jurisdikciju, naš slavni brat, John A. Quitman, general-bojnik u vojsci Sjedinjenih Država, izabran je da popuni upražnjeno mjesto u [Južnom] Vrhovnom vijeću, te je propisno i formalno inauguriran za Suverenog Velikog Generalnog Inspektora 33. stupnja. Ovime se naređuje svim Konzistorijima, Vijećima, Kaptolima i Ložama pod [Južnim] jurisdikcijama neka ga slušaju i poštuju u skladu s tim'. Quitman je do tada bio priznati vođa secesionističkog pokreta u Mississippiju, najvažnije takve skupine izvan Južne Karoline.

(…) U listopadu 1849. godine, Quitmanovi secesionisti Mississippija sazvali su stratešku sjednicu u Natchezu, zajedno sa predstavnicima cijelog Juga, a svim južnim državama upućen je poziv neka pošalju delegate na konvenciju, 03. lipnja sljedeće godine. U siječnju 1850. godine je Quitman preuzeo dužnost guvernera Mississippija. Na toj je dužnosti, kao vođa ekstremista na Jugu, Quitman otvoreno predlagao raspad Unije. Novi predsjednik, Zachary Taylor, suočio se sa produbljivanjem nacionalne krize.

Istodobno, Quitman je bio uključen u još jednu avanturu 'Mlade Amerike': organizirao je i financirao invaziju na Kubu, od strane plaćeničkih trupa. Sa navodnom svrhom izvlačenja Kube ispod "ugnjetavačke" španjolske vlasti, te spašavanja Juga od prijetnje prema kojoj je Španjolska mogla ukinuti ropstvo na tom otoku - "kubanska hunta" revolucionara u New Yorku je angažirala španjolskog odmetnika Narcisa Lopeza kao generala za invaziju, a Quitmana kao posrednika i sponzora. Korisno je napomenuti da je Robertu E. Leeju iz Virginije i Jeffersonu Davisu iz Mississippija ponuđeno vodstvo invazije, a obojica su odbili ponudu.

(…) Predsjednik Zachary Taylor (1784.-1850.) je poslao svoje agente u Kaliforniju i Novi Meksiko, te je dogovorio da ti teritoriji zatraže od Kongresa neka ih primi u Uniju kao slobodne države. Dok su teksaški čelnici polagali pravo na dio Novog Meksika, a postojale su prijetnje invazijom preko pustinje iz Teksasa u Novi Meksiko, Taylor se obvezao da će pod svaku cijenu poštivati ​​zakon i Ustav.

Taylor je sada djelovao protiv glavnog zavjerenika protiv Unije. U lipnju 1850. godine, savezna velika porota u New Orleansu je  optužila guvernera Mississippija, Johna A. Quitmana, za financiranje invazije na Kubu, i pritom je prekršio zakone koji štite neutralnost i mir Sjedinjenih Država. 

03. srpnja je John Quitman poslao telegram u Washington, rekavši kako će osobno voditi antifederalnu vojsku od nekoliko tisuća vojnika iz Teksasa u Novi Meksiko. Allan Nevins, u knjizi "Iskušenje Unije", parafrazira predsjednika Taylora, opisujući sastanak koji je imao: "Rekao sam im da ću, ako bude potrebno, sam preuzeti zapovjedništvo nad vojskom, kako bih provodio zakone. I rekao sam da, ako vas ljude uhvatim u pobuni protiv Unije, objesiti ću vas…" 

Sljedećeg dana, 04. srpnja 1850. godine, Taylor je na svom stolu imao napola dovršenu poruku u kojoj je izjavio da nikada neće dopustiti Teksasu da zauzme bilo koji dio područja Novog Meksika. Predsjednik se tog poslijepodneva pojavio na proslavi Dana neovisnosti, gdje je publika pozvana da se okupi oko Unije.

Te večeri predsjednik se "razbolio", povrativši masu crnkaste tvari. Umro je 09. srpnja. Smrt je službeno pripisana konzumiranju prehladnog mlijeka i previše trešanja. To je, prema službenim izvješćima, uzrokovalo "koleru morbus", a zatim i smrtnu groznicu." 

Ovo je bio drugi američki predsjednik koji je umro od "želučanih tegoba". Prvi je bio William Henry Harrison, koji je umro nakon samo mjesec dana svog predsjedničkog mandata. 

Vitezovi Zlatnog kruga su bili tajno društvo, koje je 1854. godine osnovao George W.L. Bickley, sa ciljem stvaranja nove zemlje poznate kao Zlatni krug, gdje bi ropstvo bilo legalno. Kao što je Chaitkin ranije naveo: Vitezovi Zlatnog kruga bili su pod nadzorom Škotskog obreda, a njihov vojni zapovjednik bio je John Anthony Quitman. Zlatni krug trebao je uključivati ​​teritorije južnih Sjedinjenih Država, Meksika, Kube, Haitija, Dominikanske Republike, većine otoka Kariba i Srednje Amerike, uz sjeverne dijelove  Južne Amerike.

Karta predloženog "Zlatnog kruga" u tamnozelenoj boji. Svijetlozelena označava ostatke Sjedinjenih Država.

Karta predloženog "Zlatnog kruga". Kao što je vidljivo na ovoj karti, Havana na Kubi nalazi se u središtu kruga. Ova vizija Vitezova Zlatnog kruga nastavila je igrati istaknutu ulogu sve do dana Kennedyjeve administracije i upletena je u Kennedyjevo ubojstvo 

Vitezovi Zlatnog kruga bili su paravojna organizacija, slična, iako mnogo opsežnija i veća, paravojnim operacijama Josepha Smitha (osnivač mormonizma i mormonskih masonskih loža) iz države Missouri (organizirali Mormonski rat u Missouriju, 1838. godine). 

Ime Vitezovi Zlatnog kruga je izvedeno zbog kruga radijusa od 1200 milja, sa središtem u Kubi, a koji presijeca Sjevernu i Južnu Ameriku. Ova vizija Vitezova Zlatnog kruga nastavila je igrati istaknutu ulogu sve do dana Kennedyjeve administracije i upletena je u Kennedyjevo ubojstvo. Havana na Kubi nalazi se u središtu prijedloga Vitezova Zlatnog kruga za novu državu.

Prije početka građanskog rata, Isaac Wise imao je dva lokalna vođe B'nai B'ritha u Clevelandu: Simona Wolfa i Benjamina F. Peixotta. Wolf i Peixotto također su radili kao politički agenti za šefa Demokratske stranke, Augusta Belmonta, američkog predstavnika Rothschildovih banaka - glavnih bogataša britanske krune i britanske marionete. Bankar Belmont platio je projekte i Vitezova Zlatnog kruga i Mlada Amerika, koje je pomogao isplanirati dok je bio američki veleposlanik u Nizozemskoj.

Chaitkin piše:

"Do početka Građanskog rata, Vitezovi Zlatnog kruga imali su najmanje 65000 naoružanih i uvježbanih regruta na dubokom jugu, i u području glavnog grada nacije, te je zbog toga uspješna inauguracija predsjednika Abrahama Lincolna bila komplicirana. Red je postupno pojačavao oblikovanje južnjačkog 'javnog mnijenja' prema nužnosti odcjepljenja od Unije. U trenutku kada se odlučivalo o odcjepljenju, vođama pobune bilo je od velike vrijednosti imati naoružanu tajnu organizaciju koja je brojala tisuće ljudi, kako bi se osigurala 'jednoglasna' javna podrška njihovim postupcima.

(…) Dok su se Vitezovi Zlatnog kruga, vojna predorganizacija Konfederacije, organizirali pod kontrolom sjevernog poglavara Škotskog obreda, Švicarca J.J.J. Gourgasa i njegovog poručnika, Killana Henryja Van Rensselaera; Južna jurisdikcija Obreda organizirala je političko vodstvo za samu secesiju. Čovjek zadužen za ovaj projekt bio je Albert Pike iz Newburyporta,  Massachusetts.

Pike je bio cjeloživotni prijatelj i desetljećima štićenik svog sugrađana, Caleba Cushinga. Dana 20. ožujka 1853. godine, dva tjedna nakon što je Cushing došao na vlast, kao glavni državni odvjetnik Sjedinjenih Država, glavni tajnik Obreda za Južni dio, Albert Gallatin Mackey, dodijelio je uzvišene stupnjeve Obreda Albertu Pikeu, na svečanosti u Charlestonu, Južna Karolina. 

(...) Godine 1859. je Albert Pike pozvan postati veliki zapovjednik Južnog škotskog obreda. Praznina koju je Pike trebao popuniti je  nastala iznenadnom smrću secesionista Mississippija i vođe škotskog obreda, Johna A. Quitmana, 1858. godine. Tijekom sljedeće dvije godine - sve dok zapisi iznenada nisu prestali tjedan dana prije Fort Sumtera - Pike je osnovao Vrhovno vijeće škotskog obreda, koje se prvi put proširilo na cijeli Jug."

Škotski obred će preuzeti vlast nad američkim slobodnim zidarstvom tijekom 19. stoljeća. Albert Pike je izvor tog uspjeha.

Dakle, Škotski obred nije samo igrao središnju ulogu u pokušaju razbijanja Američke unije i bio u izravnoj službi britanske tajne obavještajne službe, nego je igrao središnju ulogu u žestoko podržanoj rasističkoj politici prema crnim robovima, sustavu koji su željeli učvrstiti na jugu Sjedinjenih Država i sve do sjevernog vrha Južne Amerike.

Ali, ovdje priča ne završava, jer ispada kako je Škotski obred i njegovi pridruženi članovi, također, odigrali središnju ulogu u genocidu nad autohtonim stanovništvom u Sjedinjenim Državama.

Jacksonov trag suza

Trag suza bila je politika etničkog čišćenja i prisilnog raseljavanja otprilike 60000 ljudi iz "Pet civiliziranih plemena", između 1830. i 1850. godine, od strane vlade Sjedinjenih Država. Kao dio preseljenja Indijanaca, pripadnici naroda Cherokee, Muscogee (Creek), Seminole, Chickasaw i Choctaw - prisilno su preseljeni iz svojih predačkih domovina na jugoistoku Sjedinjenih Država - na novoimenovani indijanski teritorij, zapadno od rijeke Mississippi, nakon donošenja Zakona o preseljenju Indijanaca, 1830. godine. Preseljenje Cherokeeja iz 1838. godine, što je posljednje prisilno preseljenje istočno od Mississippija - uzrokovano je otkrićem zlata u blizini mjesta Dahlonege u Georgiji, 1828. godine. To je rezultiralo zlatnom groznicom u Georgiji. Od 60000 ljudi, koji su prisilno raseljeni iz svojih predačkih domovina na jugoistoku Sjedinjenih Država, nekoliko tisuća umrlo je od izloženosti bolesti i gladi, na putu do svojih novoimenovanih indijanskih rezervata, zapadno od rijeke Mississippi. To je zapravo bio genocid.

Put (ili Trag) suza pokrenut je i proveden prvih sedam godina, pod upravom Andrewa Jacksona (1829.-1837.) koji je također bio odgovoran za izglasavanje Zakona o preseljenju Indijanaca. Čitatelj bi trebao biti svjestan da je Andrew Jackson bio bliski prijatelj Aarona Burra, prijateljstvo koje je započelo tijekom njihovih senatskih dana, te je Burru pružio gostoprimstvo, pohvale, regrute (uključujući i njegovog nećaka), kao i brodove za prijevoz plaćeničke vojske, koju je Burr okupljao niz rijeku Ohio. To se odnosilo na secesionističku zavjeru iz 1807. godine, koju je predvodio Burr (o kojoj je ranije bilo riječi). Podsjetimo se: Jackson je otišao toliko daleko da je osudio predsjednika Jeffersona za "ugnjetavanje" Burra na njegovom suđenju za izdaju.

Chaitkin, u djelu "Izdaja u Americi", piše:

"Burr je nakon rata predložio da njegov suzavjerenik Andrew Jackson postane predsjednik, kako bi se okončala dominacija Virginije nad tom funkcijom, ali i dominacija zdravih nacionalista nad Jugom. Jackson je postao Burrov projekt sa jednim čovjekom. Kada se ova ideja ukorijenila, Edward Livingston bio je pri ruci da predvodi Jacksonov put do Bijele kuće.

(…) Godine 1830., neposredno prije nego što ga je predsjednik Jackson imenovao američkim državnim tajnikom, Edward Livingston je postavljen za Velikog svećenika masonstva, u tradiciji koju su u Sjedinjenim Državama ostavile evakuirajuće britanske snage na kraju Revolucije.

(…) Godine 1831. John Jacob Astor je osnovao Nacionalnu banku New Yorka, i postavio Alberta Gallatina za njezina predsjednika. Sa ove je pozicije Gallatin bio vođa pokreta za "slobodnu trgovinu" u ovoj zemlji, dok su, njegovi i rođaci Aarona Burra, Malletovi, vodili taj pokret u Engleskoj. Uz pomoć obnovljenih prijetnji stanovnika Južne Karoline na otcjepljenje od Unije, Gallatinov pokret prisilio je na ukidanje zaštitnog sustava i konačno uništenje Druge, obnovljene Banke Sjedinjenih Država. Tako su uništene sve Colbertističke mjere za industrijski razvoj koje je uspostavio Hamilton, i koje je srušilo Gallatinovo Ministarstvo financija...

Nakon predsjednika Jacksona, još jedan štićenik Aarona Burra, Martin Van Buren - obučen u političkim i zavjereničkim vještinama od strane Burra, tijekom njegovih dana u Tammany Hallu, za kojega se pričalo da je Burrov nezakoniti sin - postao je predsjednik Sjedinjenih Država. Odmah je gurnuo zemlju u najcrnju depresiju u njenoj kratkoj povijesti i bio je prilično nepopularan.

Političke 'teorije' Alberta Gallatina žive i danas u djelima Miltona Friedmana, Paula Volckera i drugih monetarističkih vođa.

Organizacija, koju je Aaron Burr stvorio kako bi kontrolirao Ameriku i sabotirao njenu neovisnost, još uvijek postoji."

Tako će Stazu suza pokrenuti Burrov štićenik, predsjednik Andrew Jackson (1829.-1837.). Zatim će ga slijediti još jedan Burrov štićenik, Martin Van Buren, kao predsjednik od 1837. do 1841. godine. 

Albert Gallatin, rođak i partner Aarona Burra, obnašao je dužnost američkog ministra financija od 1801. do 1814. godine, te je postao prvi predsjednik njujorške podružnice Nacionalne banke (1831.-1839.), koju je osnovao John Jacob Astor, još jedan bliski Burrov suradnik. Ali, Gallatin se nije zaustavio na uništenju američkog bankarskog sustava, nego će u kasnijim godinama pokrenuti i oblikovati "znanost" antropologije u Sjedinjenim Državama.

Chaitkin piše:

"Prvu sustavnu studiju američkih Indijanaca, sa gledišta stare europske oligarhije, proveo je osobno jedan od tih oligarha – Albert Gallatin. On je potaknuo Pobunu viskija protiv nove američke vlade; predvodio kongresnu opoziciju Hamiltonovim planovima gospodarskog razvoja; odabrao je svog rođaka Aarona Burra za potpredsjedničkog kandidata Thomasa Jeffersona; praktički je raspustio američke oružane snage dok je bio ministar financija; vodio je Stranku slobodne trgovine koja je uništila Banku Sjedinjenih Država pod Andrewom Jacksonom; bio je dugogodišnji financijski menadžer gospodara sirotinjskih četvrti Johna Jacoba Astora i njegove obitelji. John Jacob Astor namjerno je stvorio sustav sirotinjskih četvrti u New Yorku." 

Albert Pike i Ku Klux Klan

Nakon građanskog rata - Ku Klux Klan je osnovan u Tennesseeju, kako bi spriječio novooslobođene crnce da glasaju. Također treba napomenuti da kostim članova KKK nevjerojatno podsjeća na kostim Vitezova Svetog groba.

Članovi Reda vitezova Svetog groba na ulazu u crkvu La Merced na početku procesije na Veliki petak, La Paz, Bolivija

Red vitezova Svetog groba osnovan je 1099. godine, sa primarnom misijom "podrške kršćanske prisutnosti u Svetoj zemlji" i djelovao je uz vitezove templare i vitezove hospitalce.

Ceremonija inicijacije Ku Klux Klana. Izvor: Enciklopedija Britannica

Anton Chaitkin, u "Američki pokret 'Mlada Amerika': robovlasnici i B'nai B'rith", piše:

"Sa svojim okultnim-sotonističkim ritualima i kostimima, KKK je spaljivao i mučio crnce, kao i proameričke bijelce. Nacionalno sjedište Klana bilo je u Memphisu, gdje su vođe KKK, Albert Pike i Nathan B. Forrest, živjeli i zajedno posjećivali ložu.

(…) Američka mornarica je pobijedila u bitci na rijeci Mississippi 1862. godine, te je američka vojska zauzela Memphis, Tennessee. Agent Isaaca Wisea u Memphisu, iz B'nai B'ritha, Britanac Abraham E. Frankland, uhićen je i priznao da je konfederacijski špijun. Julius Ochs mu je istog dana poslao zalihe u zatvor. Frankland je pušten uz jamčevinu od 20.000 dolara.

(…) Vođa B'nai B'ritha u Memphisu, Abraham Frankland, bio je blizak prijatelj Alberta Pikea. Frankland je bio u špijunskom aparatu Pike-Benjamin. Također, napisao je žestoki napad na američki pokušaj rekonstrukcije Juga, pod jednakim pravnim uvjetima. Frankland je sada ostao pomagati Pikeu u njegovom poslijeratnom zadatku.

Bilježnica Franklandovih 'Kabalističkih istraživanja' čuva se u Američkom židovskom arhivu u Cincinnatiju. To je zbirka špijunskih šifri, simbola crne magije, masonskih rituala, i poganske religije. U predgovoru, Frankland zahvaljuje Albertu Gallatinu Mackeyju, velikom tajniku Škotskog obreda, na pomoći pri ovom religijskom istraživanju, kao "i Knjizi Lohar o Sefirotima, koju mi ​​je ljubazno posudio general Albert Pike". 

(...) Na stranici 38 'Kabalističkih istraživanja', Frankland navodi razne bogove koji se prenose tradicijom iz davnina, uključujući 'četiri od trinaest velikih bogova Asirije', plus boga 'Bela'. Mackey piše kako je Franklandov bog Bel oblik Baala i da su ga Babilonci štovali kao svoje glavno božanstvo."

Prema Heckethornu, u njegovoj knjizi "Tajna društva svih vremena", optužba templara da štuju idola Bafometa se može objasniti time što Bafomet simbolizira, a ponekad je prikazivan sa dvije glave, tj. dva poglavara protiv kojih su templari usmjerili svoje neprijateljstvo: Papu i Muhameda (osnivača islama). Prema Heckethornu, templarski idol Bafomet sastojao se od isprepletenih imena obaju, izbacivanjem prva dva Muhamedova slova i zamjenom sa Bap ili Pap, prvim slogom Papa.

Heckethorn piše: "Tako su ovim likom templari izrazili svoju neovisnost od Crkve i crkvenog vjerovanja; a inicirani član nazivan je "prijateljem Božjim, koji je mogao razgovarati s Bogom, ako je htio"; tj. bez posredovanja Pape i Crkve. Stoga postaje dovoljno jasno zašto se tajna [među templarima] smatrala nepovredivom i bila je tako dobro čuvana da možemo samo nagađati njezino značenje." 

Bafomet će kasnije postati poznat među Crowleyjevim krugovima i društvom, putem prikaza koji je stvorio Éliphas Lévi, u svom djelu "Dogme et Rituel de la Haute Magie" ("Dogma i ritual visoke magije"): 

Prikaz Sabatejskog jarca iz djela "Dogme et Rituel de la Haute Magie", Éliphasa Lévija, iz 1856. godine. Na grbu su latinske riječi SOLVE (otopiti) i COAGULA (zgrušati).

U 19. stoljeću je Éliphas Lévi predvodio francuski okultni preporod, koji je uključivao ponovno otkrivanje i popularizaciju alkemije, magije i Kabale. Éliphas Lévi (pseudonim Alphonsea Louisa Constanta) bio je raščinjeni svećenik, ali doživotni katolik.

Sigil Bafometa također će postati službeni znak Crkve Sotone: