Velika loža (20. dio)

Okultni preporod

Preko frankfurtske židovske lože su 'Azijska braća' postala inspiracija za brojne redove, koji su predstavljali jezgru zapadnog okultizma: od 'Hermetičkog bratstva' iz Luksora, koje je pridonijelo nastanku 'Zlatne zore', ali i 'Ordo Templi Orientis' (OTO), Aleistera Crowleyja. Ove organizacije bile su proizvod okultnog preporoda 19. stoljeća, i njihova je ideja o "orijentalnoj kabali" na kraju dovela do New Agea, te na kraju i do uspona teorija nacizma. Prema G. van Rijnberku (temeljem njegovih obiteljskih arhiva):  iluminatski princ Charles od Hesse-Kassela je prvi u red 'Azijske braće' unio budistički simbol svastike (predstavlja doktrinu reinkarnacije, budući je vrlo slična vjerovanju zvanom "Gilgul" u kabali), uz Davidovu zvijezdu, sabatejski simbol, koji je uveo Moses Dobruschka, rođak Jacoba Franka, i jedan od osnivača ovog Reda. Svastika nije bila nova u judaizmu, budući je pronađena uz Davidovu zvijezdu - u drevnoj sinagogi u Kafarnaumu (Izrael), jednoj od najstarijih sinagoga na svijetu, kao i na raznim drugim židovskim grobnicama iz 03. stoljeća na jugu Italije. Tiskana je i u "Sepher Rezielu", knjizi praktične kabale iz 13. stoljeća.

Podni mozaik u Kući Dioniza u Pafosu, jugozapadni Cipar, izgrađeno krajem 2. stoljeća 

Kako je opisao Nevill Drury u knjizi "The New Age: Searching for the Spiritual Self" ("Novo doba: Potraga za duhovnim ja"), postoje četiri ključna preteče New agea (Novog doba), koji su utrli put mnogim njegovim široko prihvaćenim načelima. Bili su to: Emanuel Swedenborg, Franz Mesmer, Helena P. Blavatsky (jedna od osnivačica Teozofskog društva, koje je samo po sebi kombiniralo niz elemenata iz istočnih religija, poput hinduizma i budizma sa zapadnim elementima), i George I. Gurdjieff. 

Okultni preporod je nastao zbog porasta interesa za komunikaciju sa "duhovnim" svijetom. Temelje spiritualističkih praksi okultnog preporoda je postavio Swedenborg, kao i njegova komunikacija sa "anđelima" i "duhovima". Još jedan ključni utjecaj bio je onaj Franz Antona Mesmera, njemačkog slobodnog zidara i liječnika, koji je postao vrlo popularan zbog umjetnog izazivanja stanja sličnih transu, gdje su ispitanici obično prijavljivali putovanja kroz vrijeme i kontakte sa duhovima. Zanimajući se za astronomiju, Mesmer je teoretizirao kako postoji prirodni energetski prijenos, koji se događa između svih stvari. To je nazvao "životinjski magnetizam", magnetska tekućina u tijelu, koja bi trebala povezivati ​​sve čovječanstvo, zemlju i zvijezde. Mesmerovo ime je korijen engleskog glagola "mesmerize" (hipnotizirati).

Također je okultni preporod predstavljao reakciju na sekularizacijske trendove koji su mu prethodili, te je bio pokušaj ponovnog potvrđivanja "duhovnih" aspekata svemira. Međutim, interesi okultnog preporoda miješali su spiritualizam sa spiritizmom. Zapravo, okultni preporod uveo je modernu zabludu o razlikovanju duha i materije. Budući je Bog svjesno nefizičko biće, stoga su se bestjelesna bića također smatrala "duhovnim". Budući je definirajuća osobina Boga sposobnost izvođenja čuda, onda se sve pojave, koje se ne mogu objasniti poznatim zakonima fizike, također pogrešno tumače kao "natprirodne". Stoga su se pristalice okultnog preporoda mogli predstaviti kao prosvijetljeni odgovor na strogi sekularizam akademske zajednice, ali i kao hrabro ispitivanje granica poznate stvarnosti. Uobičajeni način komunikacije sa duhovima je ono što se naziva kanaliziranje. Obično se postiže stanjem transa, tijekom kojega entiteti "opsjedaju" mistika i komuniciraju kroz njega (govorom ili automatskim pisanjem). Seanse su postale modne u Europi, te su mediji bili traženi za zabavu gostiju, izazivanjem raznih "pojava" na privatnim zabavama.

Taj je hir u Englesku donijela gospođa Hayden, čijim je seansama prisustvovao Edward Bulwer-Lytton, najistaknutija osoba okultnog preporoda (bio povezan sa Judenlodge). Bulwer-Lytton je služio kao zastupnik vigovaca (1831.-1841.), i kao zastupnik konzervativaca (1851.-1866.). Bio je državni tajnik za kolonije. Izabrao je Richarda Clementa Moodyja za osnivača Britanske Kolumbije u Kanadi. Odbio je grčku krunu 1862. godine, nakon što je kralj Otto abdicirao. Godine 1866. imenovan je barunom Lyttonom od Knebwortha. Bulwer-Lyttonova djela bila su popularna i dobro su mu plaćali. Skovao je izraze: "veliki neoprani", "potraga za svemogućim dolarom", "pero je moćnije od mača" i "stanovnik na pragu". Također je poznat po djelu "Bila je mračna i olujna noć", koje se smatra jednim od najgorih uvodnih redaka u fikciji. Bulwer-Lytton bio je bliski prijatelj Benjamina Disraelija i Charlesa Dickensa, bio je kum jednom od njegovih sinova. Uvjerio je Dickensa da revidira završetak "Velikih očekivanja", kako bi bio prihvatljiviji čitateljskoj publici, jer se u izvornoj verziji romana Pip i Estella ne sastaju.

Bulwer-Lytton bio je u bliskim i prijateljskim odnosima sa slavnim okultistom Eliphasom Lévijem, čije je pravo ime bilo Alphonse Louis Constant. Fabre d'Olivet imao je dubok utjecaj na Lévija, bivšeg đakona, koji je morao napustiti svoju svećeničku karijeru neposredno prije posvećenja i koji je bio jedan od najradikalnijih francuskih socijalista 1840-ih. Godine 1832., Constant je upisao sjemenište Saint Sulpice kako bi studirao za rimokatoličko svećeništvo, ali se zaljubio i otišao otamo 1836. godine, bez da je zaređen. Sljedeće godine proveo je među svojim socijalističkim i romantičnim prijateljima, uključujući Henrija-François-Alphonsea Esquirosa, uz tzv. "male romantičare", poput Gérarda de Nervala i Théophilea Gautiera. Nerval je također bio bliski prijatelj Heinricha Heinea. Tijekom tog vremena okrenuo se radikalnom socijalizmu inspiriranom de Lamennaisom. Tijekom 1840-ih, Constant je razvio bliske veze s fourierističkim pokretom, objavljujući u fourierističkim publikacijama i hvaleći fourierizam kao "pravo kršćanstvo". Također se okrenuo spisima Josepha de Maistrea. Levi je također objavljivao u jednom od najutjecajnijih socijalističkih projekata tog vremena, "Revue philosophique et religieuse", koju su vodili bivši istaknuti saint-simonovci. Časopis je funkcionirao kao platforma za francusko-njemačku razmjenu, i glavne osobe su bili Moses Hess i Karl Ludwig Michelet.

Godine 1855., pod svojim građanskim imenom Constant, Eliphas Lévi objavio je niz članaka u Revueu pod naslovom "Kabalističko podrijetlo kršćanstva" i "Kabala kao Izvor svih dogmi", što je bilo prvi put da je izložio svoje "kabalističke" teorije široj socijalističkoj čitateljskoj publici. Zapravo, Levijeve "kabalističke" teorije su raspravljali fourrieristi, François Cantagrel i Louis de Tourreil, dok us mu kritičku pozornost posvetili Moses Hess, kao i saint-simonovski sljedbenik, Léon Brothier, koji su primijetili kako je "kabala gospodina Constanta" reprezentativna za sustave koji su sve htjeli izvesti iz jednog principa. Slično mnogim drugim socijalistima, u to vrijeme, Levi je cara doživljavao kao branitelja naroda i obnovitelja javnog reda. U djelu "Moniteur parisien" (1852.), Louis je Napoleona pohvalio za postupke nove vlade kao "istinski socijalističke". No, ubrzo se razočarao u diktaturu i na kraju je, 1855. godine, zatvoren zbog objavljivanja polemičke šansone protiv cara.

Nakon što je Constant usvojio svoje okultno ime Eliphas Lévi, postao je jedan od najvažnijih ezoterijskih pisaca svih vremena. Lévija je u okultno inicirao Jozef Maria Hoene-Wronski, koji je nadahnuo frankiste da Napoleona smatraju mesijom. U osmrtnici za njega, Lévi je napisao da je Wronski "u ovom stoljeću univerzalne i apsolutne sumnje postavio dotad nepokolebljivu osnovu znanosti koja je istovremeno ljudska i božanska. Prije svega, usudio se definirati bit Boga i pronaći u samoj toj definiciji zakon apsolutnog kretanja i univerzalnog stvaranja." 

Lévi je blisko surađivao sa Charlesom Nodierom, utjecajnim francuskim autorom i knjižničarom, koji je upoznao mlađu generaciju romantičara sa conte fantastique, gotičkom književnošću i pričama o vampirima. Već 1790. godine, u dobi od 10 godina, Nodier je bio uključen u tajno društvo Filadelfija. Godine 1815. je anonimno objavio jedno od svojih najutjecajnijih djela, "Povijest tajnih društava u vojsci". Nodier je uspješno adaptirao Polidorijevo djelo "Vampir" za kazalište. "Vampir" je preuzet iz priče koju je Lord Byron ispričao kao dio natjecanja među Polidorijem, Mary Shelley, Lordom Byronom i Percyjem Shelleyjem, iz kojeg je također nastao roman "Frankenstein". Godine 1824. je Nodier imenovan za knjižničara 'Bibliothèque de l'Arsenal' u Parizu, poziciju koju je zadržao do kraja života. Bibliothèque je izvorno osnovao Franjo I. od Francuske, pokrovitelj alkemičara Guillaumea Postela. Nodier i njegovi suradnici metodično su istraživali knjižnicu, koja je uključivala iscrpnu zbirku djela o magiji, kabali i hermetičkoj misli, uključujući originalne rukopise Knjige Abramelina, Knjige Adamovog pokoravanja i Armadelovog Grimoira. Nodier je postao izvor utjecaja za umjetnike i intelektualce, poput: Victora Hugoa, Honoréa de Balzaca, Dumasa, Delacroixa i Gérarda de Nervala. Poput Heinea, Balzacov i Delacroixov mecena bio je James Mayer de Rothschild. Dumas je svoja sjećanja na Nodiera ugradio u svoju novelu "La Dame au Collier de Velours". Wronskijev šogor, markiz Alexandre Sarrazin de Montferrier, posljednji veliki majstor Reda hrama, ugostio je Victora Hugoa tijekom državnog udara, 02. prosinca 1851. godine. 

Bulwer-Lytton je upoznao Levija tijekom putovanja u London, 1853. godine. Preko Bulwer-Lyttona, Levi je upoznao "izvjesnu damu", inicijanticu "vrlo uzvišenog ranga", koja mu je dogovorila da prizove duh Apolonija iz Tijane. Lévi je došao na ideju da napiše traktat o magiji, zajedno sa Bulwer-Lyttonom, koji se i pojavio 1855. godine, pod naslovom "Dogme et Rituel de la Haute Magie". To je njegov vlastiti sustav magije, dijelom zasnovan na grimoaru, poznatom kao "Veliki ključ Salomona". Levi je Lyttona podučio raznim magičnim ritualima i postupcima, koje je onda Lytton uključio u svoja fiktivna djela, "Čudna priča" (1862.) i "Ukleti i prokleti" (1857.), gdje je Levi poslužio kao model za maga.

Dvorana slobodnih zidara, London, oko 1809. godine

Red svastike

Bulwer-Lytton bio je "Veliki pokrovitelj" masonske istraživačke skupine, poznate kao Societas Rosicruciana in Anglia (SRIA), koja je bila ograničena na visokorangirane slobodne zidare. Međutim, Bulwer-Lytton se javno odrekao bilo kakve povezanosti sa SRIA. Umjesto toga, tvrdio je kako, za razliku od raznih pretvarača iz svog vremena, on posjeduje "šifrirani znak 'Inicijanta". Također je govorio da  "Rozenkrojcersko bratstvo“ još uvijek postoji, samo ne pod imenom koje bi prepoznali neupućeni. Ono na što je mislio bio je opstanak "Azijske braće", od kojih su mnogi postali inicijati židovske masonske lože u Njemačkoj, naziva "L’Aurore Naissante"  ("Loge zur aufgehenden Morgenrothe" ili "Nastajuća zora"), poznate i kao "Judenlodge", osnovane u Frankfurtu na Majni, 1807. godine. Ložu je osnovao član Iluminata i agent Rothschilda, Siegmund Geisenheimer, uz pomoć "Azijske braće" Daniela Itziga i na čelu sa članom "Azijske braće", Franz Joseph Molitorom. Jacob Katz i Paul Arnsberg pokazali su kako su među njihovim članovima bile sve velike obitelji frankfurtske židovske zajednice, uključujući Goldschmidte i Rothschilde. Godine 1817., "Judenlodge" je dobila novu povelju od iluminatskog princa, Charlesa od Hesse-Kassela, velikog majstora "Azijske braće". "Azijska braća" ili "Fratres Lucis", izvedena su iz njemačkog "Reda zlatnog i ružičastog križa" ("Gold und Rosenkreuz"), iz kojega je nadalje velik dio hijerarhijske strukture iskorišten u radu SRIA. 

Bulwer-Lytton i engleski astrolog, Richard James Morrison (općenito poznat pod pseudonimom 'Zadkiel') bili su članovi skupine poznate kao "Orfički krug". Od 1830-ih, skupina je provodila seanse koristeći mlade adolescente kao medije, kao i prizivanje duhova iz ogledala i kristala. Jedna od članova je bila Emma Hardinge Britten, koja će kasnije postati osnivačicom "Teozofskog društva". Prema njoj: "Orfički krug" se sastojao od predstavnika mnogih različitih zemalja, koji su tvrdili da su povezani sa društvima koja su izvedena iz drevnih misterija Egipta, Grčke i Judeje; i čija su vjerovanja i prakse bili skriveni od neiniciranih putem  kabalističkih metoda. Tvrdili su da su alkemija, rozenkrojcerstvo i slobodno zidarstvo izdanci izvorne Kabale, te kako su oni u kontaktu sa mnogim drugim sličnom organizacijama u drugim zemljama.

Prema Godwinu: okultni preporod započinje formiranjem vrlo male skupine unutar SRIA, a koja je bila prepoznatljiva po korištenju svastike, koju su poistovjećivali sa crvenim križem rozenkrojcera. Ova skupina britanskih masona sa svastikom i njihove ideje potaknule su niz događaja koji su na kraju rezultirali stvaranjem širokog raspona okultnih organizacija u Engleskoj, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zapadnim zemljama, tijekom sljedećih 30 godina. Neke od njih su, poput "Teozofskog društva" i "Hermetičkog reda Zlatne zore", postale nevjerojatno utjecajne u zapadnoj religijskoj kulturi. Grupu je vjerojatno 1844. godine osnovao Morrison, zajedno sa mističnim slobodnim zidarima: majorom Francisom Georgeom Irwinom (veteranom "Velike igre" na indijskoj sjeverozapadnoj granici) i Kennethom R.H. Mackenziejem (također osnivač SRIA, ali najpoznatiji po svojoj "Kraljevskoj masonskoj enciklopediji"). Mackenzie je bio rođak Alexandera Mackenzieja, drugog premijera Kanade (1873.-1878.), i radio je u izdavačkom uredu Benjamina Disraelija. Godine 1861., Mackenzie putuje u Pariz kako bi se sastao sa Eliphasom Lévijem.

Godine 1854. Mackenzie upoznaje američkog rozenkrojcera, Paschala Beverlyja Randolpha, koji je u Parizu (1861.) imenovan kao  vrhovni veliki majstor "Fraternitas Rosae Crucis" za zapadni svijet. Randolph je bio američki mulat, rozenkrojcerski seksualni magičar, koji je krajem 1840-ih putovao Europom i došao u kontakt sa Kennethom Mackenziejem, Edwardom Bulwer-Lyttonom, Eliphasom Lévijem, Hargraveom Jenningsom i Francoisom Dumasom (sin Alexandra Dumasa). Njemački povjesničar, Karl R.H. Frick, sugerira kako su predsjednik Lincoln, general A. H. Hitchcock, kao i drugi značajni Amerikanci, bili članovi "Bratstva Eulisa" ili "Hermetičkog bratstva Luksora", tijekom razdoblja koje je obuhvaćalo Građanski rat.

Godine 1864., kada je Robert Wentworth Little, službenik i blagajnik tajničkog ureda Ujedinjene velike lože Engleske, pronašao neke stare rozenkrojcerske rituale napisane na njemačkom jeziku (u skladištima londonske masonske dvorane), odmah se obratio Mackenzieju neka mu pomogne oblikovati ih u ezoterični red. Pod pretpostavkom da je Mackenzie, kako je sam tvrdio, bio iniciran u njemačko rozenkrojcersko bratstvo dok je živio u Beču, Little je vjerovao kako Mackenzie ima "autoritet" za osnivanje novog, "autentičnog" ezoterijskog društva. Tako je, 1866. godine, uz Mackenziejevu pomoć, Little osnovao SRIA. Glavni vođe nove organizacije bili su: Little i tri kolege slobodni zidari Ujedinjene velike lože Engleske: William Wynn Westcott, William Robert Woodman i Samuel Liddell MacGregor Mathers (kasnije će osnovati Hermetički red Zlatne zore). Woodman je bio Veliki mačonoša Ujedinjene velike lože Engleske i pripisuje mu se uvođenje kabalističkog naglaska u proučavanje SRIA. Pod Woodmanovim vodstvom, SRIA se proširila iz Londona na ostatak Engleske, ali i u inozemstvo, na Australiju i Ameriku, gdje je prihvaćena kao vodeće rozenkrojcersko društvo.

Mnogo godina kasnije, u svom "Zadkielovom almanahu", Morrison je objavio svoju namjeru da "oživi u Engleskoj, i proširi po Europi, Indiji i Americi - Najstariji red Suastica; ili Bratstvo mističnog križa". Red je, prema njegovim tvrdnjama, prvi put osnovan u Tibetu, 1027. godine prije Krista, i potom se proširio po Kini i Južnoj Aziji. Ovaj red bio je povezan sa "Fratres Lucis", red koji je tako nazvao  Francis George Irwin, kada ga je kontaktirao entitet koji se nazivao "grof Cagliostro". Druga imena reda bila su "Bratstvo Križa svjetlosti" i "Red svastike". "Cagliostro" mu je rekao kako je "Fratres Lucis" izvorno osnovan u Firenci, 1498. godine, te da je uključivao Ficina, Fludda, St. Germaina, Pasqualesa, Swedenborga i samog Cagliostra, koji je iz njega izvukao znanje koje je bilo potrebno za osnivanje njegovog Egipatskog obreda slobodnog zidarstva. 

Čini se da je Zadkielova upotreba svastike značajno utjecala na Irwina i Mackenzieja, te su obojica staviljali ovaj simbol u razne knjige i rukopise početkom 1870-ih. Mackenzie je uključio svastiku kada je pripremao rituale za svoju vlastitu okultnu, sa Istokom povezanu skupinu, "Red Izmaela". U članku iz 1872. godine, u "Slobodnim zidarima", Mackenzie govori o tome da postoji skupina pod nazivom "Red pomirenja", i to samo u Rusiji, a koju je izvorno vodio Petar Veliki, nemason, koji je osiguravao političku jednakost muslimana koji žive u njegovoj zemlji, jer ga je inspirirao mir, jedinstvo i pravda. U svojoj "Ciklopediji", Mackenzie tvrdi da je ovaj osnivač "Reda Izmaela", za koji tvrdi da je postojao "u Rusiji, Turskoj, Grčkoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Africi i Ujedinjenom Kraljevstvu". 

Knjižnica Ujedinjene velike lože Engleske posjeduje rukopis iz 1907. godine, za koji se tvrdi da je temeljen na informacijama koje je Mackenzie primio 1872. godine, te sadrži skraćenu verziju obreda "Reda Izmael". Rukopis navodi da će jedan od dragulja reda biti u obliku svastike koja se okreće ulijevo, a koja je u rukopisu označena kao "Križ hvale". Svastika bi stoga bila simbol na koji se Mackenzie osvrnuo, kada je 1873. godine održao govor za SRIA, "Hermetički križ hvale". Govor, koji je ponovno tiskan u časopisu 'Rosicrucian', a zatim ponovno i u drugom ezoteričnom časopisu (1875.), ukazuje na to da je Mackenzie svastiku vidio kao simbol "beskonačne mudrosti i ljubavi vjere, nade i milosrđa, istinskog Univerzalnog i Kozmičkog Bratstva". 

Godine 1873., neposredno prije nego što je primio informacije o "Fratres Lucis", Irwin je navodno prevodio ritual za skupinu, koja se navodno nazivala "Vitez Hermetičkog križa". Čini se kao da je Mackenzie izmislio i drugu skupinu, možda nakon što njegov "Red pomirenja/Išmael" nije uspio zaživjeti. Prvi put opisana u časopisu 'Rosicrucian', u travnju 1874. godine, kao "Hermetički red Egipta", skupina se zatim pojavila u "Cyclopaedii" pod imenom "Hermetička braća Egipta". Mackenzie je prvo govorio da je upoznao šest članova, dok u "Cyclopaedii" kaže da je upoznao samo troje. Kasnije je, grupa koja sebe nazivala "Hermetičko bratstvo svjetlosti",  gotovo sigurno, djelomično zasnovala svoje ime na Mackenziejevom unosu za "Braću svjetlosti"; jedan od alternativnih naziva za Irwinov "Fratres Lucis", čiji je Mackenzie bio član.

(Napomena: čisto da ne mislite da je bilo onda ali nema sada - ovako manifestiraju svoje ideje u današnje vrijeme, kroz druge "medije")

Godine 1887., Woodman, Mathers i Westcott (Vrhovni Mag SRIA), osnovali su "Hermetički red Zlatne zore", kojim su upravljali "Tajni Vođe", u srodstvu sa onima iz "Strogog Observancea" i "Uzašlih Majstora" Blavatsky. Godinu dana ranije, Westcott se pridružio Loži "Quatuor Coronati", vodećoj loži masonskih istraživanja, i na kraju će postati njen Časni Majstor. Devet masona, uključujući Charlesa Warrena, Williama Harryja Rylandsa, Roberta Frekea Goulda, velečasnog Adolphusa Fredericka Alexandera Woodforda, Waltera Besanta, Johna Paula Rylandsa, majora Sissona Coopera Pratta, Williama Jamesa Hughana i Georgea Williama Spetha, svi su bili nezadovoljni načinom na koji je povijest slobodnog zidarstva bila objašnjena u prošlosti i osnovali su "Quatuor Coronati". Dobili su odobrenje 1884. godine, ali je formalno otvoreno tek dvije godine kasnije. Loža se sastaje u Dvorani slobodnih zidara u Londonu.

Godine 1863. Woodroof postaje Veliki kapelan Ujedinjene velike lože. Dok je još bio rektor Swillingtona, njegove nove masonske dužnosti odvele su ga na posvećenje mnogih novih loža. Održao je i govor na polaganju kamena temeljca za novo proširenje Slobodne zidarske dvorane, u ulici Great Queen, u Londonu. Nakon preseljenja u London, uredništvo časopisa 'The Freemason' je  potaknulo njegov interes za proučavanje masonske povijesti, kao i do osnivanja lože "Quatuor Coronati". U istom razdoblju je  Woodford počeo doprinositi člancima o masonskoj povijesti, tako što je započeo svojim istraživanjima starih loža u Yorku. Postao je poznat lokalnim knjižarima dok je sakupljao stare rukopise.

Helena Petrovna Blavatsky (1831.–1891.) i pukovnik H. S. Olcott

Teozofsko društvo

William Wynn Westcott postao je utjecajni član Teozofskog društva, koje je osnovala ruski medij i špijunka, H.P. Blavatsky. Ona je  rođena u Ukrajini, od strane ruskog plemstva. Najmanje dva puta u svojoj karijeri je Blavatsky ponudila svoje usluge kao špijunka, i to ruskoj i britanskoj obavještajnoj službi. Bila je obdarena ekstrasenzornim sposobnostima, putovala svijetom u potrazi za okultnim učenjima, te je provela mnogo godina na Indijskom potkontinentu. Blavatsky je osnovala Teozofsko društvo, 1875. godine. Napisala je monumentalna djela: "Razotkrivena Izida" i "Tajna doktrina", i smatraju se "biblijama" slobodnog zidarstva.  Teozofsko društvo je ubrzo steklo široku popularnost. General iz Građanskog rata i veliki majstor škotskog obreda slobodnog zidarstva, Albert Pike, isto je bio član ovog društva kratko vrijeme. Članovi su bili: W.B. Yeats, Vasilij Kandinski, Piet Mondrian, Sir Arthur Conan Doyle i Thomas Edison.

Blavatska je također bila članica Karbonara, udružila se sa Mazzinijem oko 1856. godine. Nakon što je objavila djelo "Razotkrivena Izida", 1878. godine, primila je masonsku inicijaciju od Johna Yarkera (jedan od osnivača SRIA, bio poznanik sa Blavatskom i  Garibaldijem). Čini se da je Yarker sudjelovao u osnivanju Teozofskog društva, čiji su vodeći članovi bili članovi "Memphis-Misraïm", kojemu je predsjednik bio Garibaldi. Godine 1881. se general Giuseppe Garibaldi pripremio za spajanje Obreda Misraima i Memphisa, koji su naslijedili iluminatski front Philadelphije, a koji su postali poznati kao Drevni i Primitivni Obred Memphisa-Misraïma. Yarker je postao zamjenik Velikog majstora Obreda Memphis-Misraima (1900.), a Veliki majstor 1902. godine. Yarker je stvorio Drevni i Primitivni Obred sa 33 stupnja, uklanjanjem dupliciranih stupnjeva iz Obreda Memphis-Misraima.

Blavatsky je tvrdila da je u kontaktu sa bestjelesnim entitetima koje je nazivala Uznesenim Majstorima, a koji pripadaju Velikom Bijelom Bratstvu. Oni su navodno bili izvorni stanovnici Atlantide, i sada žive u tajanstvenom carstvu Shambhale. Odatle pomažu čovječanstvu da se razvije u rasu nadljudi. Ideju je krajem 18. stoljeća prvi put predstavio Karl von Eckartshausen, bavarski filozof i član Weishauptovih Iluminata, u svojoj knjizi "Oblak nad Svetištem". Eckartshausen se također opširno dopisivao sa Louisom Claudeom de Saint-Martinom, koji ga je jako cijenio. Eckartshausen je također bio jedan od preporučenih autora za inicirante Iluminata. Skupinu mistika, koji su ostali aktivni nakon svoje fizičke smrti na zemlji, nazivao je "Vijećem svjetlosti". Prema Godwinu:  Eckartshausen se djelomično oslanjao na kršćanske ideje, poput "Pričesti svetaca", a djelomično na ideje o tajnim društvima prosvijetljenih, mističnih adepta, koje su oličili Rozenkrejceri i Iluminati.

Blavatskyna početna fascinacija Egiptom, kao izvorom drevne mudrosti, proizašla je iz čitanja Edwarda Bulwer-Lyttona, čiji su "Posljednji dani Pompeja" pripovijest o utjecaju kulta Izide u Rimu, tijekom 01. stoljeća. Blavatskyno odavanje počasti Bulwer-Lyttonu i sili Vrila imala je trajan utjecaj na druge ezoterične autore. Blavatsky je podržala stav o Vrilu kao pravoj magičnoj sili u svojoj knjizi "Razotkrivena Izida" (1877.), pa onda ponovno i u "Tajnoj doktrini" (1888.). Kod Blavatsky se Bulwer-Lyttonova podzemna rasa transformira u dobrohotne duhovne vodiče.

Louis-Maximilian Bimstein (1848.–1927.) poznatiji kao Max Théon

Bratstvo iz Luksora 

Početkom 1870-ih, Blavatsky je otišla u Kairo, gdje se pridružila grupi koju će kasnije nazvati "Bratstvo iz Luksora". Teozofski povjesničar, David Board, na temelju raznih aluzija na djela Blavatsky i Mackenzie, tvrdi da je ovo Bratstvo bilo inspirirano društvom "Fratres Lucis". Odnos "Bratstva iz Luksora", ako ga uopće ima, sa "Hermetičkim bratstvom iz Luksora" (HBofL), nije jasan. Kada je HBofL postao javan, mnogi njegovi članovi istovremeno su pripadali Teozofskom društvu. Osnivači su tvrdili kako je to nastavak rada započetog u Egiptu, 1870. godine. HBofL, koji je kasnije ponovno rođen kao "Hermitsko bratstvo svjetlosti", crpio je svoja učenja iz Randolphovog "Bratstva Eulida". 

HBofL, kojoj je pripadala i Emma Hardinge Britten, postala je ključna organizacija iza uspona Okultnog preporoda. Kako je okultni povjesničar, Allen Greenfield, pokazao u djelu "Korijeni moderne magije", bili su uglavnom odgovorni za prijenos frankističke seksualne magije prema njihovim vodećim organizacijama i predstavnicima. Blavatsky je također bila upućena u okultizam, od strane navodnog vođe HBofL-a, koji se zvao Aia Aziz, poznat i kao Max Theon. Theon je rođen kao Louis-Maximilian Bimstein, sin rabina Judesa Liona Bimsteina iz Varšave. Smješten u sjevernoj Africi i Francuskoj, Theon je podučavao frankističku doktrinu seksualne magije, interpretirane kroz hinduističku i budističku tradiciju Tantre. Louis je bio prijatelj Mattea Alfasse, brata Mirre Alfasse, koja će se kasnije povezati sa indijskim jogijem Sri Aurobindom, i postati poznata kao Majka.

Theon je okupio nekoliko učenika, Charlesa Barleta, uz cionista i kabalista, Louisa Themanlysa, te su zajedno osnovali "Kozmički pokret", utemeljen na materijalu koji je 'kanalizirala' Theonova supruga i uključuje prikaz stvaranja uz elemente lurijanske kabale. Godine 1934. je Themanlys objavio "Les merveilles du Becht" ("Čuda Bechta"), prvu knjigu na francuskom jeziku o Baal Shem Tovu. Za kozmički rad bili su također zainteresirani: Tomáš Masaryk (prvi predsjednik Čehoslovačke); pjesnikinje Helene Vacaresco i Anna de Noailles; dr. Serge Voronoff; okultist i prijatelj Richarda Wagera, Edouard Schuré; psiholog Albert von Schrenck-Notzing; princeza od Rohana u Beču; helenist Mario Meunier; general Zinovyj Peškov; markiza Ali Maccarani od Firence, kao i mnogi drugi. Prema dokumentu koji je napisao Peter Davidson (škotski slobodni zidar koji je bio u kontaktu sa Irwinom): red je osnovao Theon; on je u Engleskoj bio iniciran kao 'Neofit', od strane "adepta spokojnog, vječnog i drevnog Reda izvornog HB of L.". Theon je regrutirao Davidsona neka mu se pridruži u upravljanju HBofL. Zajedno sa Thomasom H. Burgoyneom, Theon i Davidson su prilagodili Randolphove "Misterije Erosa i Eulide!", stavljajući veći naglasak na praktičnu seksualnu magiju, u nastavnom planu i programu bratstva.

Uzašli majstori

Prema povjesničaru K. Paulu Johnsonu: jedan od "uznesenih majstora" H.P. Blavatsky, i navodni vođa reda zvanog "Bratstvo iz Luksora", bio bi Jamal ud Din al Afghani, britanski špijun, sufijski mistik i islamski reformator. Dok je djelovao i kao Veliki majstor slobodnih zidara Egipta, Afghani je istovremeno bio osnivač fanatične "salafijske" fundamentalističke tradicije islama, čiji su izdanak Muslimansko bratstvo i ISIS - koji trenutno pustoše dijelove Sirije i Iraka. Unatoč nazivu "Afganac" (afganistanskog podrijetla), znanstvenici općenito vjeruju da je on bio iranski šijit. Postoje neka izvješća da je Židov. Točnije, Afghani je najvjerojatnije bio Ismailit. Na svojim mnogim putovanjima u Indiju, Afghani je, pod lažnim imenom Jamal Effendi, posjećivao Agha Khana, nasljednog vođu Ismailita, koji je u to vrijeme tamo živio. Unatoč tome što se predstavljao kao sufijski šeik reda Mawlavi ili Mevlevi, koji slijede vrlo utjecajnog iranskog mistika i pjesnika iz 13. stoljeća, Jalal ud Din ar Rumija, on je također prozelitizirao bahai vjeru, navodno poslan na takvu misiju od samog Baha Ullaha.

Affhani je bio Veliki majstor egipatske "Zvijezde Istočne masonske lože", kao i vođa egipatskih masona, koja je uključivala oko 300 članova, od kojih su većina bili učenjaci i državni dužnosnici. Nekoliko onih koji su svjedočili Afghanijevim učenjima potvrđuju njegovo odstupanje od ortodoksije. Među njima je bio Lutfi Juma, koji je ispričao: "Njegova uvjerenja nisu bila pravi islam, iako je on to predstavljao kao takvo". Osim toga, Afghani je imao poprilična znanja o islamskoj filozofiji, posebno o Perzijancima, uključujući Avicennu, ismailitskog učenjaka Nasira ud Din Tusija i druge, te o sufizmu. Dokazi također pokazuju da je posjedovao takva djela, ali i da je pokazivao interes za okultne teme, poput mističnih alfabeta, numeričkih kombinacija, alkemije i drugih kabalističkih tema. Afghanijevim vlastitim riječima (citirano u djelu Elie Kedourie, "Afghani i Abduh: Esej o religijskom nevjerovanju i političkom aktivizmu u modernom islamu"):

"Ne odsijecamo glavu religiji, osim mačem religije. Stoga, da nas sada vidite, vidjeli biste askete i štovatelje kako kleče i klanjaju se, nikada ne kršeći Božje zapovijedi i čineći sve što im je naređeno." 

Kao što je pokazao K. Paul Johnson, u knjizi "Otkriveni majstori", Afghanijeva putovanja često su se vremenski i lokalno podudarala sa putovanjima Blavatske. Bio je u Indiji, kada je i ona bila tamo. Bio je u Srednjoj Aziji i na Kavkazu, kada je Blavatska bila u Tbilisiju. Krajem 1860-ih je boravio u Afganistanu, sve dok nije protjeran i vratio se u Indiju. Otišao je u Istanbul i ponovno je protjeran 1871. godine. Tada je otišao u Kairo, gdje je njegov krug učenika bio sličan Blavatskyinom "Bratstvu iz Luksora". Afghani je bio prisiljen napustiti Egipat i nastaniti se u Hyderabadu u Indiji, 1879. godine, kada su osnivači Teozofskog društva stigli u Bombaj. Zatim je napustio Indiju i proveo kratko vrijeme u Egiptu, prije nego što je stigao u Pariz 1884. godine. Sljedeće godine otišao je u London, a zatim u Rusiju, gdje je surađivao sa Blavatskyinim izdavačem, Mihailom Katkovim.

Jedan od Afghanijevih najbližih suradnika bio je James Sanua, glumac rođen u Kairu, iz dobro povezane talijansko-židovske obitelji,  sefardskog podrijetla. Sanuina djevojka, Lydia Pashkov, bila je ruskog podrijetla i dopisnica "Le Figara" (iz Pariza), časopisa koji je financirala Okhrana, ruska tajna služba. Sanua i Pashkov, zajedno sa Lady Jane Digby, također su bili prijatelji i suputnici Blavatsky. Jane Digby, ili Lady Ellenborough, bila je engleska aristokratkinja koja je živjela skandaloznim životom prepunim romantičnih avantura. Imala je četiri muža i mnogo ljubavnika, uključujući: kralja Ludovika I. Bavarskog (vitez Reda zlatnog runa); njegovog sina, kralja Otona od Grčke; državnika Felixa Schwarzenberga i albanskog razbojničkog generala. Umrla je u Damasku, kao supruga arapskog šeika Medjuela al Mezraba, koji je bio dvadeset godina mlađi od nje.

Digby je bila bliska prijateljica sa Wilfredom Scawenom Bluntom, Afghanijevim britanskim nadređenim, zajedno sa Edwardom G. Browneom (jedan od vodećih britanskih orijentalista). Bluntova supruga bila je Lady Anne, unuka pjesnika Lorda Byrona. Kći Blunta i Lady Anne, Judith Blunt-Lytton, udala se za Nevillea Bulwer-Lyttona, unuka Edwarda Bulwer-Lyttona i sina grofa od Lyttona. Blunt je imao brojne ljubavnice, uključujući Jane Morris, muzu prerafaelita Dantea Gabriela Rossettija. Blunt i Lady Jane bili su bliski prijatelji sa Jane Digby i Sir Richardom Burtonom, poznatim britanskim istraživačem i špijunom, koji je najpoznatiji po putovanju u Meku i prerušavanju, kao i po prijevodu "Tisuću i jedne noći" i objavljivanju "Kama Sutre" na engleskom jeziku. Burton je također bio prijatelj Blavatsky i član Britanskog teozofskog društva.

Parada zastrtog proroka (1878.)

Plemići mističnog svetišta

"Drevni arapski red plemića mističnog svetišta" (A.A.O.N.M.S.), poznat jednostavnije kao "Shrineri Sjeverne Amerike", također je nastao iz utjecaja Afghanijevog "Bratstva iz Luksora". To je pridruženo tijelo slobodnog zidarstva osnovano 1870. godine, koje svoje podrijetlo prati do bektašijskih sufija. Shrineri sebe opisuju kao bratstvo utemeljeno na zabavi, druženju i masonskim načelima bratske ljubavi, olakšanja i istine. Prvo se mora biti Majstor mason da bi se zatim moglo pridružiti grupama poput Škotskog obreda, Vitezova templara i Shrinera. Prema Susan Nance: "Mnogi od ranih članova Mističnog svetišta već su bili inicirani u zloglasne Sinove Malte [matične organizacije KKK-a], jedno od mnogih bratstava tipa 'Opatije bijeda' u naciji, ukorijenjenih u istim tradicijama kao i klub Mardi Gras u New Orleansu, Mistick Krewe iz Comusa ili Organizacija Veiled Prophet iz St. Louisa." 

Walter M. Fleming, dr. med., i William J. Florence, svjetski poznati glumac, nadogradili su ove izvedbene tradicije - osnivanjem Shrinera. Tijekom turneje u Marseilleu, Florence je pozvan na zabavu koju je priredio arapski diplomat, gdje je prikazana raskošno postavljena glazbena komedija. Nakon što je završila, gosti su postali članovi tajnog društva. Kada se vratio u New York (1870.), te nakon što je otputovao za Alžir, i u Kairo, pokazao je svoje materijal Flemingu, koji je kreirao ritual, amblem i kostime. Florence i Fleming su, 1871. godine, inicirali još 11 muškaraca.

Albert Leighton Rawson, suradnik H.P. Blavatsky, pristao je pomoći Florence i Flemingu u redizajniranju njihovog bratskog reda. Blavatsky je tvrdila da je Rawson, zajedno sa Maxom Theonom i Jamal ud Din al Afghanijem, bio član "Bratstva iz Luksora". U knjizi "Izida otkrivena" je napisala:

"Ono što će, možda, još više zadiviti američke čitatelje jest činjenica da u Sjedinjenim Državama sada postoji mistično bratstvo koje tvrdi da ima bliski odnos sa jednim od najstarijih i najmoćnijih istočnih bratstava. Poznato je kao Bratstvo iz Luksora, a njegovi vjerni članovi čuvaju vrlo važne tajne [duhovne] znanosti." 

Blavatsky je hvalila Rawsona kao jedinog Zapadnjaka kojega su inicirali Druzi iz Sirije, dok je razvijao vrhunsko znanje o tajnim bliskoistočnim izvorima informacija, "zatvoreno od običnog putnika". Blavatsky i Rawson zajedno su otputovali u Egipat, gdje su potražili Paulosa Metamona, učitelja Maxa Theona. Kako je Rawson ispričao, on je nakon toga dugo putovao po Bliskom istoku, Europi i Americi, u okultne svrhe. Rawson je također tvrdio da se potajno infiltrirao u Meku, prerušen u muslimana, godinu dana prije nego što je Richard Burton učinio isto.

Prvih 13 Shrinera

Rawson je u Engleskoj osmislio mistični red, "prema uputama koje je dobio od Arapina u Parizu, koji je bio član 'Okultnog koledža Samarcanda'." Vjerovao je kako je taj Arapin bio ismailitski musliman, i pripadao elitnoj skupini zvanoj "Čuvari Kabe". U New Yorku je Rawson stvorio još jednu tajnu školu misterija, "Šeikovi pustinje, Čuvari Kabe, Čuvari mističnog svetišta". Poznati engleski mason, John Yarker, kasnije je napisao kako ga je Rawson učinio članom ovog bratstva.

Kraljevski red šaljivdžija je muška bratska organizacija, osnovana 1911. godine, koja dopušta pridruživanje samo dobrostojećim Shrinerima. Šaljivdžije, čiji su članovi filmske zvijezde, suci, istaknuti poslovni ljudi i dva predsjednika, organizacija je oslobođena poreza i koja priznaje da je otvoreno posvećena potrazi za veseljem. Prema službenoj web stranici Šaljivdžija: "Dok je većina masonskih tijela posvećena dobrotvornim aktivnostima, Kraljevski red Šaljivdžija je zabavni 'stupanj', bez ikakve ozbiljne namjere. Šaljivdžija se fokusira na humor, smijeh i veselje, sa posebnim naglaskom na djela Williama Shakespearea". Osnivači su poznati kao "originalna postava". Poput predstava, koje su se nekoć izvodile u Gray's Innu, inicijacijski ritual je predstava lažnog suđenja, u ovom slučaju za ubojstvo Shakespearea. Moto Šaljivdžija jest: "Veselje je kralj, jer je cijeli svijet pozornica". Kralj je Momus. Neki tvrde kako Šaljivdžije imaju preveliki utjecaj na Shrinere. Također, napredovali su u redovima u svakom masonskom tijelu, uključujući Škotski obred, York obred, Rozenkrojcere, Crveni križ Konstantina, Istočnu zvijezdu i DeMolay organizacije.

Višestruki lik Jamal ud Din al Afghanija, osnivača salafizma, kao Haji Sharifa, koji je inspirirao Saint-Yvesa d’Alveydrea u djelu "Sinarhija"

Agartha 

Osim teozofije i salafizma, Jamal ud Din al Afghani je bio izvor okultne politike sinarhizma, utemeljene na mitu o Agarti, legendarnom gradu za koji se kaže da se nalazi u Zemljinoj jezgri, povezano sa legendom o Šambali, koju je razvio istaknuti okultist, Alexandre Saint-Yves d’Alveydre. Saint-Yves bio je veliki majstor Martinističkog reda, blizak Victoru Hugou, kao i sinu Edwarda Bulwer-Lyttona, grofu od Lyttona, bivšem veleposlaniku u Francuskoj i potkralju Indije. Grof od Lyttona bio je prvenstveno zabrinut za odnose Indije sa Afganistanom, čak je i potaknuo Drugi afganistanski rat protiv Rusije (1878.-1880.) zbog svoje zabrinutosti od neposredne ruske invazije na Indiju.

Edward Bulwer-Lytton je napisao romane rozenkrojcerske i martinističke tematike, "Zanoni i Dolazeća rasa" (ili "Vril: Moć dolazeće rase", 1871.), gdje je prikazao nadljudsku civilizaciju koja živi u šupljoj Zemlji, što je utjecalo na legendu o Agarthi. Njihov egalitarni poredak je bio utemeljen na principima eugenike, te je kontroliran uz pomoć neiskorištene sile zvane Vril. Kako je Bulwer-Lytton objasnio: "Nisam mislio na Vril kao hipnozu, već na elektricitet, razvijen u upotrebe koje se još samo nejasno nagađaju, a uključuju sve što bi moglo biti istinsko u hipnozi, koju smatram tek ogrankom struje jednog velikog fluida, koji prožima svu prirodu." Prema povjesničaru Joscelynu Godwinu: "...što se tiče ezoterizma u viktorijanskoj Britaniji, nema važnijeg književnog djela od Zanonija, i nema važnije figure od Bulwer-Lyttona." 

Dvije originalne ilustracije Edouarda Rioua, u "Putovanju u središte Zemlje", Julesa Vernea.

Krajem 17. stoljeća, britanski astronom, Sir Edmund Halley, predložio je teoriju da je Zemlja šuplja. Francuski romanopisac, Jules Verne, popularizirao je tu ideju "Putovanjem u središte Zemlje" (1864.). Bulwer-Lytton napisao je roman "Vril: Moć dolazeće rase" (1871.). Dolazeća rasa usredotočuje se na mladića koji slučajno pronalazi put u podzemni svijet, koji naseljavaju bića koja izgledaju kao anđeli, i nazivaju se Vril-ya. Vril-ya su potomci pretpotopne civilizacije i žive u mrežama podzemnih špilja, povezanih tunelima. To je tehnološki podržana utopija. Glavni među njihovim alatima jest "sveprožimajuća tekućina" koja se naziva "Vril". To je latentni izvor energije, kojim njegovi duhovno napredni domaćini mogu ovladati treningom volje, do stupnja koji ovisi o njihovoj nasljednoj konstituciji, što im daje pristup izvanrednoj sili kojom se može upravljati po volji. Pričajući ovu priču paralelno sa pričama o Gogu i Magogu, pripovjedač navodi kako će vremenom Vril-ya ostati bez nastanjivih prostora pod zemljom, te početi zauzimati površinu Zemlje, uništavajući pritom čovječanstvo ako to bude potrebno.

Otkrivajući svoju povezanost sa stoljetnim štovanjem seksa i misterijama umirućih bogova, putem seksualnih obreda sabatizma i hinduističke tantre, za Vril se obično govorilo kao da potječe od "muževnosti". "Naziv Vril može biti fikcija", napisala je Blavatsky, "ali u samu silu se u Indiji sumnja jednako malo kao i na samo postojanje njihovih Rišija, budući da se spominje u svim tajnim djelima". Moći Vrila tipične su za magiju i uključuju telepatiju, sposobnost liječenja, mijenjanja, uništavanja bića i stvari. Njegove destruktivne moći su strašno moćne, omogućujući Vril-yi da po potrebi zbrišu cijele gradove. U sličnom duhu, prema Albertu Pikeu: "U prirodi postoji jedna najmoćnija sila, pomoću koje bi jedan čovjek, koji bi je mogao posjedovati i trebao bi znati kako je usmjeravati, mogao revolucionirati i promijeniti lice svijeta". 

Agarthu je prvi put spomenuo Ernest Renan, 1870-ih godina. Inspiriran nordijskom mitologijom, Renan je smjestio Asgard iz vikinških saga u Srednju Aziju. Predviđajući eugeničke politike nacista, Renan je predložio program selektivnog uzgoja, te napisao: "Tvornica Asa [predaka Skandinavaca], Asgard, mogla bi se rekonstruirati u središtu Azije. Čini se da bi moglo, ako bi takvo rješenje uopće bilo ostvarivo na planetu Zemlji, doći preko Njemačke". 

Mit o Agarti dalje je razvio drugi francuski pisac, Louis Jacolliot, kojega je citirala Blavatsky. U djelu "Les Fils de Dieu" ("Sinovi Božji") pisao je o gradu "Asgarti". Jacolliot objašnjava da su mu ovu legendu otkrili brahmani u Indiji, koji su mu dopustili čitati  "Knjigu povijesnih zodijaka" i odveli svjedočiti šivaitskoj orgiji u podzemnom hramu. Jacolliot je saznao da je Asgartha, "Grad Sunca, sjedište Brahmatme", glavnog svećenika brahmana i Božje manifestacije na zemlji. Oko 10000 godina prije Krista, Arijevci, koji su izvorno bili zasebna kasta brahmana, zauzeli su Asgarthu. Tek kasnije, oko 5000 godina prije Krista, kada su Arijevci konačno pobijeđeni, vratili su se odakle su došli, te su nastavili na sjever gdje su ostali zapamćeni kao "Odin" i "Skandinavija".

Važan doprinos mitu o arktičkom domu Arijanaca su bile knjige Bala Gangadhara Tilaka, prvog popularnog vođe Indijskog pokreta za neovisnost. Tilak je rođen u obitelji maratskih Čitpavan brahmana, hinduističke maharaštrijske brahmanske zajednice koja je nastanjivala Konkan, obalno područje države Maharashtra u Indiji. Mit o podrijetlu Čitpavana, kao brodolomnog naroda, sličan je mitološkoj priči o Židovima Bene Izraela iz okruga Raigad, koji tvrde da su potomci Izgubljenih plemena Izraela. Bene Izrael tvrdi da su i Čitpavani židovskog podrijetla. Britanske kolonijalne vlasti podrugljivo su nazivale Tilaka "Ocem indijskih nemira". Također je pomogao u osnivanju Sveindijske lige za samoupravu (ALL INDIA HOMERULE League), od 1916. do 1918. godine, zajedno sa Muhammadom Alijem Jinnahom i Annie Besant. Tilak je bio cijenjeni stručnjak za drevnu hinduističku sakralnu literaturu. Godine 1903. je napisao "Arktički dom u Vedama", u kojoj je tvrdio da su Vede mogle biti sastavljene samo na Arktiku, te da su ih arijski bardi donijeli na jug nakon početka posljednjeg ledenog doba.

Međutim, kako je Joscelyn Godwin opisao u knjizi, "Arktos: Polarni mit u znanosti, simbolizmu i preživljavanju nacista", Saint-Yves d’Alveydre je "skinuo poklopac s Agarthe". Nakon 1885. godine je Saint-Yves počeo spominjati azijsko podrijetlo sinarhije, nakon što je upoznao misterioznog Haji Sharifa. Sharif je tvrdio da je on "Guru Pandit Velike Agarthske škole", rezidencije "Gospodara Svemira", daleko naprednog društva u kojem je sinarhija ostvarena još davno. Haji je obavijestio Saint-Yvesa da njegova škola uči iskonski jezik Atlantiđana, zvan Vattan ili Vattanian, temeljen na abecedi od 22 slova. Iako se Haji Sharif predstavljao kao "visoki dužnosnik u hinduističkoj crkvi", imao je muslimansko ime i poznavao je hebrejski i arapski. U stvarnosti: Sharif, za kojega se vjerovalo da je "afganistanski princ", bio je nitko drugi nego Jamal ud Din al Afghani, koji je bio u Francuskoj od 1884. godine. Afghani i Sharif također su dijelili istu godinu rođenja (1838.). Fotografija Shariffa jasno prikazuje Afganistanca, prerušenog u indijsku nošnju.

Temeljem zajedničkih studija sa Haji Sharifom, Saint-Yves je navodno savladao umjetnost astralnog putovanja, kojim je, kako tvrdi, putovao do same Agarthe u stanju "budnog sna", o čemu je detaljnije izvijestio u "Mission de l'Inde".

"Sinarhija" je počela označavati "vladavinu tajnih društava", služeći kao svećenička klasa u izravnoj komunikaciji sa "bogovima", odnosno "Uzašlim Majstorima Agarthe". Sinarhizam je bio navodni odgovor na zla koja je proizveo anarhizam i pružanje alternative kroz kombinaciju fašizma i okultizma. Godine 1877., Saint Yves je prvi put otkrio sinarhistički sustav u svojoj knjizi.  "Clefs de l’Orient", te ga razvio tijekom sljedećih godina u nizu brošura nazvanih "Misija" (Mission actuelle des souverains, Mission actuelle des ouvriers i Mission des juifs). 

Gérard Encausse, poznat kao Papus, osnivač Martinističkog reda

Martinistički red 

Saint-Yvesove ideje prilagodio je Gérard Encausse, poznatiji pod svojim pseudonimom Papus, koji je osnovao Martinistički red na temelju sinarhističkih ideja. Bliski prijatelj i kolega učenika Maxa Theona, Petera Davidsona, Papus se pridružio Hermetičkom bratstvu iz Luksora (HBofL) i Zlatnoj zori. Kao mladić, Encausse je proveo mnogo vremena u Nacionalnoj biblioteci proučavajući Kabalu, okultni tarot, magiju i alkemiju, te spise Eliphasa Lévija. Papus se pridružio Francuskom teozofskom društvu, ubrzo nakon što ga je osnovala Blavatsky (1884.–1885.), ali se ubrzo nakon pridruživanja ispisao, jer mu se nije svidio naglasak Društva na istočnom okultizmu. Njegov prvi pravi učitelj, u intelektualnim aspektima okultizma, bio je Saint-Yves d’Alveydre, koji ga je vjerojatno upoznao sa markizom Stanislasom de Guaitom. Godine 1891., Papus je tvrdio da je došao u posjed originalnih dokumenata Martineza de Pasqualesa, te je stoga, uz pomoć de Guaite i Joséphina Péladana, osnovao moderni Red martinista, "l’Ordre des Supérieurs Inconnus" ("Red nepoznatih poglavara").

Kako je izvijestio poznati okultist, René Guenon, koji će se kasnije pridružiti ovom redu, Papus je namjeravao uspostaviti jedinstven odnos između svog Martinističkog reda i H.B. od L.:

"Sredinom 1888., Barlet [član Max Theonovog Kozmičkog pokreta] istupio je iz Teozofskog društva, nakon neslaganja koje je nastalo unutar pariške podružnice Izide. Otprilike u to vrijeme, Papus je počeo organizirati Martinizam, a Barlet je bio jedna od prvih osoba koje je pozvao da formiraju njegovo Vrhovno vijeće. U početku se shvaćalo da je jedina svrha Martinizma pripremiti svoje članove za ulazak u Red, koji bi mogao dati autentičnu inicijaciju onima koji su se pokazali sposobnima da je prime; a Red koji su imali na umu za to nije bio nitko drugi nego H.B. iz L., čiji je Barlet postao službeni predstavnik za Francusku. Zato je Papus 1891. napisao: "Autentična okultna društva još uvijek postoje, posjedujući cjelovitu tradiciju; za svjedoka pozivam jednog od najmudrijih zapadnih adepta, svog praktičnog učitelja, Petera Davidsona". Međutim, ovaj projekt nije uspio, te su se morali zadovoljiti, radi višeg centra martinizma, kabalističkim redom Ruže i Križa." 

Godine 1888. su Papus i Saint-Yves d’Alveydre, zajedno sa slavnim okultistima Stanislasom de Guaitom i Joséphinom Péladanom, osnovali "Rozikrucijanski kabalistički red Ruže i Križa" (OKR+C), koji se smatrao "unutarnjim krugom" Martinističkog reda. Usko je sa Papusom surađivao Charles Barlet (poznat i kao Albert Faucheux). Barlet je bio jedan od prvih članova francuske podružnice Teozofskog društva, koje je napustio u isto vrijeme kada i Papus. Barlet će postati Veliki majstor OKR+C 1897. godine, nakon Guaitine smrti, a zatim član Prvog vrhovnog vijeća Martinističkog reda u ožujku 1891. godine. 

Osnivači Rozikrucijanskog kabalističkog reda Ruže-Križa (OKR+C). Joséphin Péladan sjedi u sredini.

Église Catholique Gnostique

Martinistički red imao je službenu crkvu pod nazivom l'Église Catholique Gnostique, koju je, 1890. godine, izvorno osnovao Jules Doinel, slobodni zidar Velikog Orijenta. Doinel je nekoliko godina posjećivao ezoterične i mistične krugove, gdje se susreo sa  učenjima Johannitske crkve Fabré-Palaprata i Eugènea Vintrasa, koji je tvrdio da je on reinkarnacija proroka Ilije i osnovao Crkvu Karmela. Vintras je navodno u svoje rituale uključivao oblike seksualne magije, koji su uključivali: golotinju pri slavljenju mise, homoseksualnost i magične molitve, popraćene masturbacijom. Od 1841. godine nadalje, Vintras je tvrdio da je tijekom ceremonija dobivao misteriozne krvave hostije. Éliphas Lévi ga je nakon toga posjetio. Stanislas de Guaita posvetio mu je dugu studiju, koju je zaključio: "Krvave hostije su istinite, ali su demonske!"

Doinel je iniciran u majstora masona, 1885. godine, uz "čestitke i ohrabrenje" Alberta Pikea. Doinela su inspirirali katari, te je počeo proučavati njihove doktrine, kao i doktrine njihovih prethodnika: bogumila, paulićana, manihejaca i drevnih gnostika, te se uvjerio kako su oni prava religija koja stoji iza slobodnog zidarstva. Godine 1888., u viziji mu se ukazao "Eon Isus" i zadužio ga za osnivanje nove crkve, koju će duhovno posvetiti za "biskupa Montségura i primasa Albigenza". Nakon ove svoje vizije, Doinel je pokušavao kontaktirati katarske i gnostičke duhove tijekom seansi u salonu Lady Caithness, vojvotkinje od Medine Pomar, koja je posebno zapamćena po svom interesu za spiritualizam i seksualnu magiju. Lady Caithness su, negdje 1882. godine,  pristupili Blavatsky, pukovnik Olcott i Annie Besant zato da bi uspostavili francusku arteriju Teozofskog društva. Udala se za Jamesa Sinclaira (njegova druga supruga), 14. grofa od Caithnessa, cijenjenog znanstvenika i izumitelja. Također, bila je članica Kraljevskog društva.

Teozofsko društvo Istoka i Zapada, Lady Caithness, imalo je među članovima više od jedne princeze, ali i udovicu, groficu de Mnizech, Balzacovu pokćerku (suprug bio nasljednik Eliphasa Levija). Njeni saloni privukli su Papusa, Stanislasa de Guaitu i Oswalda Wirtha (još jednog osnivača OKR+C). Tajnoj skupini pripadali su: Louis Dramard (militantni socijalist); književnikiz Alzasa, Edouard Schuré (postati će poznat po svojim "Les Grands Inities", 1888.); budući dobitnik Nobelove nagrade, Charles Richet; te kršćanski socijalist, Albert Jounet, Boisov prijatelj. Potpredsjednik je bio dr. M. Thurmann, a tajnica Emilie de Morsier, oboje spiritualisti. Vjerojatno je u salonu Lady Caithness Jules Bois upoznao poznatu glumicu i pjevačicu, Emmu Calvé, koja će na kraju postati njegova ljubavnica Počevši od 1887. godine, de Guaita je pozivao goste "vjerne Gnozi", među kojima su bili Papus, Abbé Roca, Péladan, Lady Caithness, Victor-Émile Michelet, Maurice Barrès i Saint-Yves d'Alveydre.

Doinel je proglasio 1890. godinu početkom "Ere obnovljene gnoze". Preuzeo je titulu patrijarha, pod mističnim imenom Valentin II., u čast Valentinu, osnivaču gnostičke sekte Valentinijanaca iz 02. stoljeća. Posvetio je nekoliko biskupa, koji su svi usvojili mistično ime, kojem je prethodilo grčko slovo Tau - predstavlja grčki križ Tau, ili egipatski Ankh. Uspostavljen je most sa ložama škotskog obreda slobodnog zidarstva, sve do "Ordre des chevaliers faydits [ime dano katarskim gospodarima] de la Colombe du Paraclet", što je bila imitacija "Strogog poštivanja" Ladislav Toth je objasnio: "Veze između gnostičke Crkve i slobodnog zidarstva nikada neće biti prekinute."

Krajem 1890. godine, Doinel također pridružio Martinističkom redu i postao članom Vrhovnog vijeća. Doinel je počeo posvećivati ​​brojne biskupe i "Sofije", među prvima je bio Papus, kao Tau Vincent, biskup Toulousea (1892.), zajedno sa drugim vođama iz Martinističkog reda, OKR+C i HBofL, poput Paula Sédira i Luciena Chamuela, koji će formirati "Sveti sinod Gnostičke Crkve". Francois-Charles Barlet i Jules Lejay, obojica članovi Vrhovnog vijeća Martinista, također su posvećeni.

Nakon što je Oswald Wirth Guaiti predao neke dokumente Vintrasovog nasljednika, Abbéa Boullana, Guaïta je započeo "magični rat", poznato kao Boullanova afera. Godine 1893. je novinar Jules Bois, zloglasni sotonist i Boullanov prijatelj, otvoreno optužio Guaitu da je ubio Vintrasa. Guaita ga je pozvao na obračun, tj. dvoboj vatrenim oružjem. Obojica su izašli iz ovoga neozlijeđeni. Boullan je postao model za lik Joris-Karla Huysmana, u romanu "Là-bas". Huysmansov prijatelj i romanopisac, Remy de Gourmont, upoznao ga je sa svojom ljubavnicom Berthe Courrière i ova mu je ispričala o svojim kontaktima sa ocem Louisom Van Haeckeom, belgijskim svećenikom, za kojeg je tvrdila da je vođa međunarodne skupine sotonista. Huysmans je odlučio napisati roman o sotonizmu, "Là-bas", koji je uključivao ono što će postati standardni književni prikaz crne mise, temeljeno na kombiniranom materijalu koji je Huysmans primio od Courrièrea, Boisa i Boullana. Roman će također iskoristiti zloglasni Léo Taxil, koji je osudio Alberta Pikea kao čelnika luciferijanskog tijela nad slobodnim zidarstvom, zvanog Palladium Rite.

Doinel je bio i član malog okultnog kruga, "L'Institut d'études Cabalistiques" ("Institut za kabalističke studije"), gdje je bio i Léo Taxil. Godine 1895. se Doinel iznenada preobratio na rimokatolicizam, abdicirao kao patrijarh Gnostičke crkve, istupio iz svoje masonske lože. Također, koristeći pseudonim "Jean Kostka" je surađivao sa Taxilom na knjizi "Lucifer Unmasked", gdje osuđuje  organizacije kojima je prije pripadao. Doinel opisuje sotonističke rituale u privatnoj kapeli „Madame X“, za koju se smatralo da je Lady Caithness. Međutim, 1900. godine, tri godine nakon što je Taxil priznao svoju prijevaru, Doinel se povukao i zatražio ponovni prijem kao biskup u Gnostičkoj crkvi.

Dvorana slobodnih zidara, London

Zlatna zora 

Godine 1895. je Papus postao član "Hermetičkog reda Zlatne zore" u Parizu. Lady Caithness postala je bliskom prijateljicom vidovnjakinje, Anne Kingsford, koja će postati predsjednica Londonske lože Teozofskog društva. Godine 1887., kada su Kingsford i njen prijatelj, Edward Maitland, bili u Marseilleu, prišao im je učenik i nasljednik Éliphasa Lévija, baron Guiseppi Spedalieri, koji im je dao neke od Lévijevih originalnih rukopisa, kao i Lévijevu osobnu kopiju Trithemiusovog traktata "De Septem Secundeis" (1567.). Međutim, do 1885. godine, Kingsford i Maitland nisu odobravali naglasak Društva na indijskoj filozofiji i osnovali vlastito Hermetičko društvo, koje je privuklo Williama Wynna Westcotta i Samuela Mathersa. Mathersovo i Westcottovo divljenje prema Kingsford bilo je toliko veliko da je njena prerana smrt, 1888. godine, čini se, inspirirala njihov vlastiti "Hermetički red Zlatne zore", potaknut Julesom Boisom.

Neposredno prije svoje smrti, krajem 1887. godine, Waite je predao tzv. "šifrirane rukopise", koji su rezultirali osnivanjem "Zlatne zore". Westcott je tvrdio kako su pronađeni slučajno na londonskom kiosku sa knjigama, ali znanstvenici vjeruju da ih je napisao Mackenzie. Na prvoj stranici šifriranih rukopisa se nalaze riječi "Chevrah Zerach Aur Bequr", što se odnosi na hebrejski naziv "Sudske lože, Chevrah Zerach Bequr Aur", što se prevodi kao "Društvo izlazećeg svjetla zore". Nazvano prema "Zlatnom i Ružičastom križu" i "Novoj zori", ovaj red, poznat jednostavno kao "Zlatna zora", tvrdio je kako su nastavak kabalističke škole rabina Samuela Falka. Godwin objašnjava u "Teozofskom prosvjetiteljstvu": "Dakle, ponovno se vraćamo tom izdanku Azijske braće i Fratres Lucis, sa početka 19. stoljeća, u koje se kaže da je Bulwer-Lytton bio iniciran". Čini se kako je red "Zlatna zora" uglavnom bio  utemeljen na Mackenziejevom istraživanju i idejama, od kojih su mnoge pronađene u njegovoj enciklopediji.

Napisani na engleskom jeziku, i korištenjem Trithemiusove šifre, šifrirani rukopisi daju specifične nacrte Rituala Reda Stupnja. Prvi red podučavao je ezoteričnu filozofiju temeljenu na "Hermetičkoj Kabali", osobni razvoj kroz proučavanje, te svijest o četiri Klasična Elementa, kao i astrologiji, Tarotu i geomantiji. Drugi (ili Unutarnji) red, "Rosae Rubeae et Aureae Crucis" ("Rubin Ruža i Zlatni Križ"), podučavao je magiju, uključujući proricanje, astralna putovanja i alkemiju. Treći red bio je red "Tajnih Poglavara", za koje se govorilo da usmjeravaju aktivnosti niža dva reda, duhovnom komunikacijom sa Poglavarima Drugog Reda.

Mathers je pratio duhovno podrijetlo reda do rozenkrojcera, a odatle do kabale i drevnog Egipta, gdje se pogrešno vjerovalo da hermetizam potječe otamo. Mathers se kasnije oženio Moinom Bergson, sestrom poznatog filozofa, Henrija Bergsona. Red je, između ostalih, uključivao: Williama Butlera Yeatsa, Maude Gonne, Constance Lloyd (suprugu Oscara Wildea, prijatelja Johna Ruskina), Arthura Edwarda Waitea, i Brama Stokera (autor "Drakule"). Waiteova "Transcendentalna magija, njezina doktrina i ritual" je prijevod Levijevog magijskog traktata "Dogma i ritual visoke magije". Među ostalim članovima bili su glumica Florence Farr, okultna romanopiskinja, Dion Fortune, kao i pisac tekstova o magiji, Israel Regardie.

Stokerov "Drakula" je inspiriran vampirskim romanom Carmilla Josepha Thomasa Sheridana Le Fanua, irskog pisca gotičkih priča i kriminalističkih romana, inspiriranih Swedenborgom. Le Fanu bio je vodeći pisac priča o duhovima iz 19. stoljeća i ključan za razvoj ovog žanra u viktorijanskom dobu. Prema jednom povjesničaru okultizma: model za Le Fanuovu Carmillu bila je Barbara Celjska, koja je pomogla svom suprugu, caru Svetog Rimskog Carstva, Sigismundu, pri osnivanju Reda Zmaja, 1408. godine. Ona je bila vampir koju je podučavao Ibraham Eleazar, čuvar Svete Magije Abremalina Maga, za kojeg se kaže da ga je otkrio Nicholas Flamel, 1357. godine. "Abramelinova knjiga", za koju se tvrdilo da sadrži sustav magije koji je egipatski mag po imenu Abramelin podučavao Abrahama iz Wormsa (židovski kabalist iz 14. stoljeća), ponovno je stekla popularnost u 19. i 20.  stoljeću, i to zahvaljujući naporima prijevoda osnivača Zlatne zore, MacGregora Mathersa, a kasnije i unutar mističnog sustava Theleme, Aleistera Crowleyja.

Rider-Waite tarot špil, izvorno objavljen 1909. godine, smatra se najpopularnijim tarot špilom za čitanje tarot karata.

Tarot karte 

Upravo osnivanjem "Zlatne zore" je okultni tarot postao etabliran kao alat u svijetu engleskog govornog područja. Najstarije sačuvane tarot karte su Visconti-Sforza tarot špilovi, koje je u 15. stoljeću naručio Filippo Maria Visconti, vojvoda od Milana, i njegov nasljednik i zet, Francesco Sforza, član Reda polumjeseca, kojega je osnovao René od Anžuvina, navodni veliki majstor Sionskog priorata. Tarot su Romi koristili prilikom proricanja sudbine, što je postao popularan stereotip. Kako je izvijestio Albert Mackey, u svojoj "Masonskoj enciklopediji": Cornelius Van Paun je u svojim "Filozofskim istraživanjima o Egipćanima i Kinezima" (1774.) iznio teoriju da slobodno zidarstvo potječe od Cigana.

Sir William Sinclair iz Roslina - kojega je William Schaw potvrdio kao nasljednog pokrovitelja slobodnog zidarstva - nije se slagao sa zakonima protiv Cigana, prkosio je toj zabrani i dopustio neka se ciganske igre nastave u Roslin Glenu, što je potaknulo kasnije nagađanja o povezanosti Cigana i Tarota. Kao što je primijetila Marsha Keith Schuchard: "Možda je relevantno što se  vjerovalo da Romi posjeduju okultne tajne drevnih Egipćana, koje su sačuvali kroz srednji vijek". Dobro je dokumentirano da su Sinclairi dopustili Romima živjeti na njihovoj zemlji u Midlothianu, u ona vremena kada su bili zabranjeni drugdje u Škotskoj. Za Sinclaira je dokumentirano da je "jednog Egipćanina izbavio sa vješala". Danas je stalna izložba u Rosslynu posvećena ovom neobičnom odnosu. U svibnju svake godine, sve od protestantske reformacije sredinom 16. stoljeća, Sinclairi su sponzorirali godišnji festival, koji se održavao u Roslin Glenu. Romi su izvodili razne predstave, posebno su bili popularni "Robin Hood i Mali John". Dvorac Rosslyn imao je dvije kule, jedna je nazvana Robin Hood, a druga Mali John. Godine 1555., škotski parlament je donio stroge zakone protiv Roma, uključujući zabrane izvođenja "Robin Hood i Mali John". Na Tijelovo, 1584. godine, brojni Romi, bježeći od progona, potražili su utočište kod vitezova Reda Santiago, čiji je član i osnivač kapele Rosslyn, Sir William St. Clair. Najpoznatije hodočasničko mjesto Crne Madone danas je Saintes-Maries-de-la-Mer u Provansi, gdje postoji poseban kult svete Sare, zaštitnice Roma u južnoj Francuskoj. Mjesto također ima posebne veze sa Marijom Magdalenom. Svakog 24. svibnja, Romi iz cijelog svijeta okupljaju se u Saintes-Maries-de-la-Mer u južnoj Francuskoj da bi odali počast svetoj Sari, svojoj zaštitnici.

Pogled na dvorac Rosslyn (1803.), autor Julije Cezar Ibbetson

Vjerovanje u proročko značenje tarot karata je usko povezano sa vjerovanjem u njihova moguća okultna svojstva, koje su u 18. stoljeću proširili istaknuti protestantski klerici i slobodni zidari. Jedan od njih bio je protestantski pastor, Court de Gébelin, koji je iniciran u slobodno zidarstvo u loži "Les Amis Réunis" (1771.), a zatim je prešao u ložu "Les Neuf Sœurs", sa kolegom i članom,  Benjaminom Franklinom. Bio je pristaša američke neovisnosti i doprinio je masovnom projektu "Affaires de l'Angleterre et de l'Amérique", novim teorijama ekonomije. Godine 1783. je izabran za člana Američkog filozofskog društva u Philadelphiji. Kao Mesmerov pacijent, pronađen je mrtav u kadi, nakon što je podvrgnut Mesmerovom magnetskom tretmanu, očito od električno izazvanog srčanog udara. Court de Gébelin, poznat je po svojoj knjizi "Le Monde Primitif", u kojoj je iznio ideju da je drevni svijet poznavao "primitivnu znanost", koja je u međuvremenu izgubljena. U poglavlju o Tarotu napisao je: kada je vidio tarot karte, odmah je shvatio kako sadrže tajne Egipćana i imaju duboki kabalistički značaj, te su ih u Europu  donijeli Cigani.

Victor Hugo je možda bio inspiriran idejama Courta de Gébelina, zbog utjecaja na lik Esmeralde, u njegovom romanu "Zvonar crkve Notre-Dame" (1831.). Veza sa tarot-kartom 'Budala' nagovještava se u Hugoovom opisu Gozbe Budala, koja se slavila 06. siječnja 1482. godine, gdje Quasimodo služi kao Papa Budala. Scena je rekreirana u Disneyjevoj animiranoj filmskoj verziji romana (1996.), kroz pjesmu "Topsy Turvy", čiji stihovi uključuju: "To je dan kada se vrag u nama oslobađa; To je dan kada se rugamo uobraženom i šokiramo svećenika; Sve je naopako na Gozbi Budala!" Hugo citira Jeana de Troyesa, koji je u 15. stoljeću primijetio da je ono što je "uzbuđivalo sve Parižane" 06. siječnja bila dva vjekovna slavlja: Blagdana Bogojavljenja i Blagdana Budala. Taj dan je uključivao lomaču na Place de Grève, misterij u Palači pravde, uz majsko drvo u kapeli Braque.

Hugo je bio blizak Éliphasu Léviju. Ovaj je prihvatio tvrdnje Courta de Gébelina o egipatskom podrijetlu Tarota. Lévi ih je nazivao "Knjigom Hermesa", te tvrdio kako je tarot postojao prije Mojsija i da može otključati hermetičke i kabalističke koncepte, predložene od isusovca, Athanasiusa Kirchera. Međutim, tek su krajem 1880-ih godina, Lévijevu ideju o okultnom tarotu uistinu počeli predlagati razni francuski i engleski okultisti u Francuskoj, kao npr. Francusko teozofsko društvo i Kabalistički red Ruže i Križa.

Među Papusovim publikacijama su dva traktata o korištenju tarot karata, poput "Le Tarot des Bohémiens" ("Tarot Cigana", 1889.), koji je pokušao formalizirati metodu korištenja tarot karata u ceremonijalnoj magiji, a koju je prvi predložio Lévi u svom "Clef des grands mysteries" ("Ključ velikih misterija"). Prema Papusu:

"Cigani posjeduju Bibliju kojom zarađuju za život, jer im omogućuje proricanje sudbine; ova Biblija je također stalni izvor distrakcije, jer se može koristiti i za igre na sreću.

Da, igra karata nazvana Tarot u posjedu Cigana je Biblija svih Biblija. To je knjiga Thotha Hermesa Trismegista, to je knjiga Adama, to je knjiga primitivnog Otkrivenja drevnih civilizacija.

Dok je slobodni zidar, inteligentan i krepostan čovjek, izgubio ovu tradiciju; dok je svećenik, iako inteligentan i krepostan, izgubio svoju ezoteriju; Ciganin, čak i ako je neuk i neumjeren, dao nam je ključ koji će nam omogućiti objasniti svu simboliku stoljeća, bez ikakvih poteškoća.

Kako možemo ne diviti se mudrosti Inicijata, koji su koristili ovu manu kako bi postigli rezultate koji su korisniji od onih proizvedenih vrlinom.

Ova ciganska kartaška igra je divna knjiga, kako je vide Court de Gébelin i Vaillant. Ova igra, poznata kao TAROT, THORA, ROTA, kasnije je postala temelj, zbroj učenja svih drevnih naroda." 

Godine 1886. je Waite objavio "Misterije magije", prijevod izbora Lévijevih spisa i prvu značajnu obradu okultnog Tarota, koja je  objavljena u Engleskoj. Dva utjecajna tarot špila, koje su dizajnirali članovi Zlatne zore, uključivala su špil Rider-Waite-Smith i špil Thoth. Rider-Waiteov tarot špil, izvorno objavljen 1909. godine, smatra se najpopularnijim tarot špilom za čitanje tarot karata. Karte je nacrtala ilustratorica Pamela Colman Smith prema Waiteovim uputama, a izvorno ih je objavila tvrtka Rider. Simboli i slike, korištene u špilu, bili su pod utjecajem mađioničara i okultista iz 19. stoljeća, Eliphasa Lévija. Vrag je modeliran prema Levijevom crtežu nazvanom Sabatejska koza, za koju se tvrdi da je Bafomet kojeg su štovali templari.

Aleister Crowley (1875.–1947.), poznatiji kao Zvijer

Ordo Templi Orientis (OTO)

Thoth špil prvi je put objavljen kao dio "Knjige o Thothu", Aleistera Crowleyja, bivšeg člana "Zlatne zore". Crowley će postati najpoznatiji po povezanosti sa Ordo Templi Orientis (OTO), nasljednicima tradicija "Azijske braće" i koji su tvrdili da potječu od takozvanih "istočnih mistika" legendarnog škotskog obreda slobodnog zidarstva, koje su templari navodno spasili sa Bliskog istoka i premjestili u Škotsku. OTO je osnovan u Njemačkoj ili Austriji, između 1895. i 1906. godine, od strane Karla Kellnera i Theodora Reussa, koji će naslijediti Johna Yarkera kao Veliki majstor Memphis-Misraïma. U Engleskoj se, 1885. godine, Reuss sprijateljio sa Williamom Wynnom Westcottom, Vrhovnim magom SRIA i jednim od osnivača "Zlatne zore". Pod njegovim je  ovlaštenjem Reuss osnovao neregularne masonske i rozenkrojcerske lože u Njemačkoj. Reuss je surađivao sa Kellnerom, bogatim njemačkim mistikom, koji je seksualnu magiju - naslijeđenu od sabateizma, preko Paschala Beverlyja Randolpha i "Hermetičkog bratstva svjetlosti" - smatrao "...ključem svih tajni Svemira i sve simbolike koju su ikada koristila tajna društva i religije". Kao posljedica toga, Kellner je, 1895. godine, počeo razgovarati sa Reussom o osnivanju Academia Masonica, koja je na kraju nazvana Ordo Templi Orientis. Okultni unutarnji krug ovog reda bi bio organiziran paralelno sa najvišim stupnjevima Obreda Memphis-Misraim, te bi podučavao ezoterijske rozenkrojcerske doktrine "Hermetičkog bratstva svjetlosti", kao i Kellnerov "ključ" masonske simbolike.

Papus je postavio Yarkera za poglavara Martinističkog reda za Englesku. Istovremeno su Papus i njegovi nasljednici pokušavali spojiti obred Memphis-Misraim sa Martinističkim redom i Gnostičkom crkvom. Godine 1901. je Papus Kellneru dodijelio povelju kojom ga je imenovao posebnim inspektorom za Martinistički red u Njemačkoj. Dana 24. lipnja 1908. godine je Reuss bio prisutan na Papusovoj "Međunarodnoj masonskoj i spiritualističkoj konferenciji" u Parizu, gdje je ovlastio Papusa neka osnuje Vrhovno veliko vijeće Ujedinjenih obreda drevnog i primitivnog masonstva za Veliki Orijent Francuske, i sve njegove ovisne teritorije. Yarker je poslao osnivačka pisma u Berlin. Reuss je uzdigao Papusa na X° OTO. Recipročno, Reuss je primio autoritet u Obredima Memfisa i Mizraima, te biskupski i primatski autoritet u "l'Église Catholique Gnostique" ("Katolička gnostička crkva"), službenoj crkvi Martinističkog reda. Iste godine, Reuss je uključio Gnostičku katoličku crkvu u OTO, nakon što su izvorni osnivači preimenovali vlastitu crkvu u "l'Église Gnostique Universelle" ("Univerzalna gnostička crkva"). Naziv "Ecclesia Gnostica Catholica" (EGC) primijenjen je na crkvu nakon 1913. godine, kada je Aleister Crowley napisao gnostičku misu, temeljenu na svojoj "Knjizi Zakona", a koju je Reuss proglasio službenim obredom crkve. Misa je izjavila:

"Tvrdimo da potječemo od starih gnostika, kroz tajne tradicije templara, gralske legende trubadura i minnesingera, te prikrivena učenja alkemičara, hermetičara, kabalista, mađioničara, rozenkrojcera, masona i sufija. Međutim, mi nismo gnostici u smislu riječi koju koriste moderni gnostički revivalisti, koji pokušavaju udahnuti život suhim kosturima Bazilida, Valentina i Manija. Naša Gnoza je kaljena u peći 18 stoljeća kušnji, eksperimenata i dijaloga, te je na kraju preobražena Gnozom Nove Riječi: THELEMA."

Crowley je zloglasni kum sotonizma 20. stoljeća. Britanski tisak ga je jednom nazvao "najzločestijim čovjekom na svijetu". Reuss je upoznao Crowleyja 1910. godine, koji se nakon inicijacije u OTO uzdigao do vođe njegove britanske grane, nazvane "Mysteria Mystica Maxima". Crowley, koji se identificirao kao "Zvijer" iz Knjige Otkrivenja, rođen je u bogatoj obitelji, koja je pripadala Plymouthskoj braći - nasljednicima Moravske braće grofa Zinzendorfa. Ideje o tajnom vijeću mudraca, pod nekoliko imena, bile su široko rasprostranjena značajka ezoterije kraja 19. i početka 20. stoljeća. Arthur Edward Waite, u svojoj "Knjizi crne magije i paktova", iz 1898. godine, nagovijestio je postojanje tajne skupine inicijanata, koji dijele istinu i mudrost među dostojnima. Mladi Crowley, čitajući ovo, napisao je Waiteu i uputio ga neka pročita von Eckartshausenovu knjigu. Crowleyjeva potraga za ovom tajnom mudrošću na kraju ga je dovela do toga da postane početnik u "Hermetičkom redu Zlatne Zore", predstavljao se kao vidljivi i zemaljski, vanjski red, "Velikog Bijelog Bratstva".

Crowley je proučavao magiju zajedno sa članovima "Zlatne Zore", te je zatim nastavio stvarati vlastiti okultni sustav, koristeći kombinaciju ritualnog djelovanja Abramelina Maga, Goetie i tantričkih seksualnih tehnika OTO-a, među svim ostalim izvorima. Čvrsto je vjerovao kako je on glasnik novog doba sukoba i uništenja koje će zahvatiti svijet. Vidio je sebe kao inkarnaciju asistenta John Deeja, Edwarda Kelleyja, i prakticirao je enohijansku magiju. Crowley se koncentrirao na Deejevo djelovanje iz  Apokalipse, iako nije poznato je li pristupio neuhvatljivom okultnom ključu potrebnom za uvođenje apokalipse. Ipak, Crowley je umro 1947. godine, vjerujući kako je otvorio vrata Apokalipse gotovo 45 godina ranije, tj. 1904. godine, kada je duhovno 'primio' Knjigu Zakona.

Crowley je bio uvjeren za sebe kako je reinkarnacija Eliphasa Lévija, koji je umro iste godine kada se Crowley rodio. Lévi je stvorio popularni prikaz "Bafometa", idola kojeg su štovali Templari. Opisao ga je kao "Sabatejsku kozu", naslijeđenu verziju vraga za koju se govori da su štovale srednjovjekovne vještice. Idola je prikazao kao krilatu androginu figuru, sa dijelovima i muškarca i žene, ali sa glavom koze, te bakljom na glavi, između rogova. Kao što je Levi priznao:

"Izjavimo radi izgradnje vulgarnih, i radi veće slave Crkve koja je progonila Templare, spaljivala čarobnjake i ekskomunicirala Slobodne zidare, itd., recimo hrabro i glasno da su svi inicijati okultnih znanosti obožavali, obožavaju i uvijek će obožavati ono što je označeno ovim strašnim simbolom. Da, po našem dubokom uvjerenju, Veliki majstori Reda templara obožavali su Bafometa i uzrokovali da ga obožavaju njihovi inicijati." 

Levijeva verzija templarskog Bafometa postala je važna figura u Crowleyjevoj kozmologiji, i Crowley je predložio kako je idol izveden od "Oca Mitre". Bafomet se također pojavljuje u "Vjerovanju Gnostičke Katoličke Crkve", crkvenog ogranka OTO, koje je kongregacija recitirala u 'Gnostičkoj misi', u rečenici: "I vjerujem u Zmiju i Lava, Tajnu nad Tajnama, u Njegovo ime BAPHOMET."  Prema Crowleyju:

"Vrag ne postoji. To je lažno ime koje su izmislila Crna Braća, kako bi implicirala Jedinstvo u svojoj neukoj zbrci raspršenosti. Vrag koji ima jedinstvo bio bi Bog. 'Vrag' je, povijesno gledano, Bog bilo kojeg naroda, kojega netko osobno ne voli. Ova zmija, SOTONA, nije neprijatelj Čovjeka, već Onaj koji je stvorio Bogove naše rase, poznavajući Dobro i Zlo; On je naredio 'Spoznaj Samoga Sebe!' i podučavao Inicijaciju. On je 'Vrag' iz Knjige Thotha, a Njegov amblem je BAPHOMET, Androgin koji je hijeroglif arkanog savršenstva. On je stoga Život i Ljubav. Ali, štoviše, njegovo slovo je ajin, Oko, tako da je on Svjetlost; a njegova zodijačka slika je Jarac, taj skačući jarac, čiji je atribut Sloboda." 

OTO je razvio sustav od devet stupnjeva - od kojih su prvih šest bile konvencionalnije masonske inicijacije. Sedmi, osmi i deveti, međutim, usredotočili su se na teoriju seksualne magije, kao i na tehnike auto- i hetero-seksualne magije. Crowley je seks smatrao "vrhovnom magičnom moći". XI° se sastojao od homoseksualnog analnog odnosa. Crowley je primijetio: "Oh, kako je Horusovo oko superiornije od Izidinih usta!" Horusovo oko - koje je Crowley koristio za označavanje anusa - tradicionalno se u slobodnom zidarstvu izjednačava sa Svevidećim okom. Stoga je Crowley izjavio: "Da su sve ortodoksne religije gluposti i da su jedini pravi bogovi sunce i njegov namjesnik, penis." 

Rozenkrejcer Rabelais pisao je o opatiji Thélème, gdje je pravilo "fay çe que vouldras" ("Čini što god hoćeš"), što je postalo moto "Paklenog kluba", Sir Francisa Dashwooda, te osnova Crowleyjeve filozofije Theleme.

Knjiga Zakona postala bi osnova njegove nove filozofije Theleme. Crowley je u djelu "The Antecedents of Thelema" napisao da Rabelais, kojega je Francois Naudé povezivao sa rozenkrejcerima, nije samo iznio zakon Theleme na način sličan onome kako ga je Crowley razumio, već ga je i predvidio i opisao u "Knjizi Zakona". U djelu "Život Gargantue i Pantagruela", Rabelais je pisao o opatiji Thélème, koju je izgradio div Gargantua, gdje je jedino pravilo bilo "Fay çe que vouldras" ("Fais ce que tu veux", ili "Čini što god hoćeš"). Sir Francis Dashwood također je koristio Rabelaisov moto "Čini što ti je volja" - kao moto svog "Hellfire Club" (Klub paklene vatre). Rabelaisovu opatiju Thelema spominjali su i kasniji pisci: Sir Walter Besant, šogor Annie Besant, i James Rice (u romanu "Thelema Monks, 1878.). U Gnostičkoj katoličkoj crkvi Rabelais je uvršten među svece, zajedno sa nekima drugima, poput Vergilija, Katula, Algernona X. i Williama Blakea.

Izgubljena riječ

Pod utjecajem Emmanuela Swedenborga, Lijeva tantra naučavala je odbacivanje konvencionalnog morala, i ovdje su Sabatejci mogli vidjeti sličnost sa vlastitom doktrinom o "Svetosti grijeha", što je pridonijelo legendi o "orijentalnoj kabali" u masoneriji. Swedenborg objašnjava da je Izgubljena riječ važan simbol u slobodnom zidarstvu, da je postojala u Aziji mnogo prije Izraelaca. Slobodno zidarstvo doseže svoj vrhunac u simbolici Izgubljene riječi, kao i potrazi za njezinim pronalaskom. Mitska povijest slobodnog zidarstva tvrdi kako je nekoć postojala Riječ velike moći, koja je bila poznata samo nekolicini, ali je na kraju izgubljena tijekom izgradnje Salomonovog hrama. Prema Swedenborgu:

"Poštujući ovu drevnu Riječ, koja je bila u Aziji prije izraelske Riječi. Ona je još uvijek sačuvana među narodima koji naseljavaju Veliku Tartariju. Razgovarao sam sa duhovima i anđelima, koji su bili u duhovnom svijetu iz te zemlje, koji su rekli da posjeduju Riječ i da je posjeduju od davnina. Štoviše, ispričali su da ne dopuštaju strancima da dođu među njih, osim Kineza, sa kojima njeguju mir. Raspitajte se za to u Kini i možda ćete to pronaći među Tatarima." 

U 1880-ima, Teozofsko društvo usvojilo je svastiku kao dio svog pečata, uz Om, heksagramom (ili Davidova zvijezda), Ankh i  Ouroborosa. U zapadnom svijetu, simbol svastike doživio je ponovni uspon nakon arheološkog rada Heinricha Schliemanna. On je, tijekom svojih iskapanja drevnog grada Troje, otkrio simbol na nalazištu, te ga povezao sa drevnim migracijama Proto-indoeuropljana. Schliemann je svoje nalaze povezao sa sanskrtskom svastikom. Povezao ga je sa sličnim oblicima, koji su  pronađeni na drevnim loncima u Njemačko, te je teoretizirao kako je svastika bila "značajan religijski simbol naših dalekih predaka", povezujući germanske, grčke i indoiranske kulture. Koristili su je hindusi, budisti i džaini tisućama godina, a proširila se i po Tibetu. Svastika se pojavila i u većini drugih drevnih kultura diljem svijeta. Svastika je također tradicionalni simbol staronordijskog boga groma i moći. Godine 1882. je Ignatius L. Donnelly objavio "Atlantida: Prepotopni svijet", prema kojoj je nekoć postojala izgubljena kopnena masa u Atlantiku i bila je dom arijske rase, teorija koju je podržao pozivanjem na rasprostranjenost motiva svastike.

Blavatsky i njeni sljedbenici su se preselili u Indiju 1879. godine. Tamo su, na kraju, i osnovali Međunarodno sjedište u Adyaru, u Madrasu. Jednom kada se našla u Indiji, Blavatsky je shvatila da je Istok, a ne Egipat, izvor Drevne Mudrosti. Od 1867. do 1870. godine je proučavala tibetanski budizam sa indijskim učiteljima, navodno u nekom samostanu u Tibetu. Blavatsky se susrela sa  tibetanskim budizmom još u vrijeme kada je europska znanost o toj temi bila u povojima, te je jako puno učinila kako bi probudila interes za njega - iako, kroz veoma konfuznu verziju svojih učenja. Prema Blavatsky: tibetanski budizam je posebno i  "neusporedivo bio viši, plemenitiji, filozofskiji i znanstveniji, od učenja bilo koje druge crkve ili religije". 

Izvorni pečat Teozofskog društva

Blavatsky je u svom glavnom djelu, "Tajna doktrina", spomenula mitski izgubljeni grad, Shambhalu, o kome je znanje primila,  kako sama kaže, telepatski od svojih učitelja u Tibetu. Postoje mnoge legende koje su povezane sa lokacijom Shambhale. Zhang Zhung spisi, iz Böb tradicije, spominju da se Shambhala nalazi u dolini Sutlej u Punjabu, dok Mongoli vjeruju da se nalazi u dolini u južnom Sibiru. Altajski folklor kaže da se ulaz u Shambhalu nalazi na planini Belukha, dok moderni budistički znanstvenici vjeruju da se Shambhala nalazi u visokim dijelovima Himalaje, u planinama Dhauladhar oko Mcleodganja, odakle sadašnji Dalaj Lama upravlja tibetanskom vladom u egzilu. Geografska učenja u Kalachakra Tantri ukazuju na to da se Shambhala nalazi sjeverno od Indije. Prema mjerenjima, koja pružaju ta učenja, ova čista zemlja nalazi se na svetom mjestu za budiste, hinduse, Böne i džainiste, u planini Kailash, u jugozapadnom Tibetu.

Prvi koji je izvijestio o legendi o Šambali na Zapadu bio je Sandor Csoma de Körös, mađarski orijentalist iz Transilvanije, koji je,  1820. godine, uz britansku pomoć, putovao u Kašmir da bi istražio podrijetlo Mađara. De Körös je Šambhalu smjestio u "zemlju Jugura (Ujgura)", u Xinjiangu, pokrajini sjeverozapadne Kine. U pismu iz 1825. godine, Csoma de Körös je napisao da je Šambala poput budističkog Jeruzalema. Vjerovao je da će se vjerojatno nalaziti u Kazahstanu, blizu pustinje Gobi, gdje će je kasnije smjestiti i H.P. Blavatsky (koju smatraju i kumom pokreta New Age). 

Pojam "orijentalne Kabale", nakon Swedenborga, preuzela je H.P. Blavatsky, zato da bi potaknula veći interes za istočni misticizam, koji karakterizira i pokret New Age. Blavatsky je razradila teorije o rasama, povezujući Arijevce sa izvorom Bön tradicije, koju naziva "arijsko-kaldeo-tibetanskom" doktrinom. Blavatsky je smatrala Bön "degeneriranim ostatkom kaldejskih misterija iz davnih vremena, sada religijom u potpunosti utemeljenom na nekromanciji, čarobnjaštvu i proricanju". Kako je tvrdila: "Kada bi naši orijentalisti saznali više o njima i usporedili drevno babilonsko štovanje Bela ili Baala sa obredima Böna, pronašli bi nepobitnu vezu između njih dvoje". Prema Blavatsky:

"U glavnim lama-serijama Mongolije i Tibeta našlo je sklonište; i tamo se šamanizam, ako ga tako moramo nazvati, prakticira do krajnjih granica dopuštenog odnosa između čovjeka i "duha". Religija lama vjerno je sačuvala primitivnu znanost magije i danas proizvodi jednako velike podvige, kao što je to činila u vrijeme Kublaj-kana i njegovih baruna." 

Nadalje, prema Blavatsky: "Nije ni čudo što sjeverni vidovnjak Swedenborg savjetuje ljudima neka potraže IZGUBLJENU RIJEČ među hijerofantima Tartarije, Kine i Tibeta; jer ona je tamo, i samo tamo sada, iako je nalazimo upisanu na spomenicima najstarijih egipatskih dinastija." Ona dalje objašnjava: "Grandiozna poezija četiri Vede; Hermesove knjige; Kaldejska knjiga brojeva; Nazarenski kodeks; Kabala Tanaima; Sefer Jazira; Knjiga mudrosti, Schlomaha (Solomona); tajni traktat o Muhti i Badhi koji budistički kabalisti pripisuju Kapili, osnivaču Sankhya sustava; Brahmane; Stan-your, Tibetanaca; svi ovi svesci imaju istu osnovu. Različito, ali u alegorijama naučavaju istu tajnu doktrinu, koja će se, kada se jednom temeljito eliminira, pokazati kao 'Ultima Thule' istinske filozofije i otkriti što je ta IZGUBLJENA RIJEČ." 

U knjizi "Tajna doktrina", objavljenoj 1888. godine, Blavatsky je opisala ljudsku evoluciju u smislu korijenskih rasa. Prvi su bili Hiperborejci, koji su prema grčkoj mitologiji mitski narod koji je živio sjeverno od Trakije. Prema Blavatsky: Hiperborejci su živjeli prije nekoliko stotina milijuna godina na Sjevernom polu, i bili su bezoblične duhovne esencije zvane "Samorođeni". Civilizacija Hiperborejaca uništena je, te je potonula pod ocean. Treća rasa živjela je u Lemuriji. Međutim, budući su se parili sa inferiornim bićima, njihova civilizacija je također uništena, te je potonula pod ocean prije 18 milijuna godina. Prije oko 850000 godina slijedili su ih Atlantiđani, rasa divova, koji su bili visoko duhovno razvijeni, oni koji su izgradili ogromne hramove i piramide, ali su na kraju zloupotrijebili svoje vještine. Kada je i Atlantida potonula, elitno svećenstvo je pobjeglo u pustinju Gobi, zatim na Himalaju, gdje su se sklonili u tibetansko kraljevstvo Shambhala. Odatle su prenijeli svoju mudrost novoj rasi, Arijevcima, koji su se počeli širiti na jug i zapad, stvarajući Šestu podrasu - Anglosaksonaca.

Glavna zgrada Teozofskog društva u Adyaru, Indija, 1890. godine

Parlament svjetskih religija 

Metode Kalachakra tantre tibetanskog budizma temelje se na praktičnom znanju Kundalini joge. Važan izvor znanja o iskustvu Kundalini na Zapadu je proizašao iz utjecaja Neovedante, također nazvano i neohinduizam. Tijekom 19. stoljeća, hinduizam je razvio veliki broj novih religijskih pokreta, dijelom inspiriranih europskim romantizmom, nacionalizmom, znanstvenim rasizmom i teozofijom. Porastom hinduističkog nacionalizma, nekoliko suvremenih indijskih pokreta je nastojalo uvesti preporod i reformu u hinduizam.

Međutim, Tantra usvojena na Zapadu, kroz filter ove okultne tradicije, zapravo je Lijeva tantra (Vamachara) i naziva se Neotantra. U hinduističkoj tantri, cilj praktičara je "probuditi" Šivu, muški princip, koji miruje u podnožju kralježnice. To rezultira porastom latentne moći zvane "Kundalini", zamišljeno kao usnula i sklupčana zmija. Kada se Kundalini zmija uzdigne kroz sustav čakri, kulminira sjedinjenjem s posljednjom i sedmom krunskom čakrom, Sahastrarom ili "lotosom s tisuću latica"; smješteno na vrh  glave i predstavlja žensku energiju svemira. Aspirant je tada zadubljen u dubokoj meditaciji i beskonačnom blaženstvu. 

Kundalini energetski sustav se često poistovjećuje sa Kaducejem grčkog boga Hermesa, koji se danas, čak i u modernoj medicinskoj ikonografiji, prikazuje kao dvije zmije koje spiralno ovijaju središnji štap. Mnogi su primijetili, poput Kabale Charlesa Poncea, kako Sahasrara ima sličnosti sa Ketherom, najvišim Sefirom kabalističkog stabla života, koji također počiva na vrhu stabla, te predstavlja čistu svijest i sjedinjenje sa Bogom. 

Neo-Vedanta, koja je imala bitan utjecaj na zapadnu duhovnost, bio je moderni religijski pokret, inspiriran ekstatičnim vizionarskim iskustvima Sri Ramakrishne, i njegovog voljenog učenika, Swamija Vivekanande. Vivekananda je poučavao doktrinu jedinstva svih religija, te je možda najpoznatiji po govoru u Parlamentu svjetskih religija u Chicagu, 1893. godine, prvom pokušaju stvaranja globalnog dijaloga vjera. Osim Vivekanande, Parlamentom svjetskih religija dominirali su teozofi, uz njihove  kolege, među predstavnicima neo-vedante i budističkog modernizma. Prema K. Paulu Johnsonu: Parlament je teozofima pružio "proboj u javno prihvaćanje i svijest koji se prije nekoliko godina činio teško mogućim". Pukovnik Olcott podijelio je svoje osjećaje u 'Old Diary Leaves': "Koliko je to bio velik uspjeh za nas i koliko je snažno potaknulo javni interes za naše stavove, pamtiti će svi naši stariji članovi." Nekoliko govornika Svjetskog parlamenta, u ime međunarodnih religija, bili su teozofi, poput Dharmapale i Kinze Hiraija, koji su predstavljali budizam; Mohammeda Webba za islam i Chakravartija za hinduse. U svojoj "Povijesti teozofskog pokreta" (1921.), René Guénon je napisao da su nakon Parlamenta 1893. godine, "teozofi izgledali vrlo zadovoljni izvrsnom prilikom za propagandu koja im je pružena u Chicagu, pa su čak išli toliko daleko da su proglasili da je Pravi Parlament religija zapravo bio Teozofski kongres". U svom poznatom govoru, Vivekananda je pozvao na prekid vjerskih preobraćenja, umjesto toga neka svatko "asimilira duh drugoga", te je rekao: "Kršćanin ne smije postati hinduist ili budist, niti hinduist ili budist postati kršćaninom. Ali,  svaka religija mora asimilirati duh ostalih, a ipak sačuvati vlastitu individualnost i rasti prema vlastitom zakonu rasta." Komentirajući ovaj  Parlament, Max Müller je rekao publici na Sveučilištu Oxford:

"Takav skup predstavnika glavnih svjetskih religija nikada se prije nije dogodio; jedinstven je, neviđen je; štoviše, možemo doista dodati, teško da je mogao biti zamišljen prije našeg vremena. Utvrdio je činjenicu od najvećeg značaja, naime da postoji drevna i univerzalna religija, te da se najviši dostojanstvenici i predstavnici svih religija na svijetu mogu sastati kao članovi jednog zajedničkog bratstva, mogu sa poštovanjem slušati što svaka religija ima za reći za sebe, štoviše, mogu se pridružiti zajedničkoj molitvi i prihvatiti zajednički blagoslov, jedan dan iz ruku kršćanskog nadbiskupa, drugi dan od židovskog rabina, a opet još jedan dan od budističkog svećenika." 

Vivekananda je skovao izraz "Hinduizam" za opis vjere raznolikih i bezbrojnih vjerovanja iz indijske tradicije. Kao što je objasnio Hugh Urban, u knjizi "Tantra Sex, Secrecy, Politics, And Power In The Study Of Religion": "Ako bi se hinduizam i indijska nacija branili kao snažni, autonomni i neovisni o zapadnoj kontroli, tada bi se duboki smrad Tantre morao 'dezodorirati', takoreći - ili racionalizacijom i pročišćenjem, ili prikrivanjem i poricanjem." Dvije najvažnije figure u ovom procesu, prema Urbanu, bili su Vivekananda i Sir John Woodroffe, sudac Vrhovnog suda u Calcutti, koji je pisao pod pseudonimom Arthur Avalon. Njegova knjiga, "The Serpent Power – The Secrets of Tantric and Shaktics Yoga", izvor je mnogih modernih zapadnjačkih adaptacija prakse Kundalini joge. Prema Urbanu: "Woodroffe je također bio apologeta, činilo se kao da se savija unatrag, kako bi obranio Tantre od njihovih mnogih kritičara, i dokazao da one predstavljaju plemenito, čisto i etično, filozofski sustav koji je u osnovnom skladu sa Vedama i Vedantom". 

Godine 1896., hrvatsko-američki izumitelj, Nikola Tesla, upoznao je Vivekanandu. Ovaj ga je upoznao sa vedantskim konceptima 'prane' i 'akashe'. U posthumno objavljenom članku, "Najveće čovjekovo postignuće" (1907.), Tesla je napisao:

"Davno je čovječanstvo prepoznalo da sva zamjetna materija dolazi od primarne supstance, ili tankoće izvan zamislivosti, koja ispunjava sav prostor, Akaše ili svjetlosnog etera, na koji djeluje životvorna Prana, ili stvaralačka sila, pozivajući u postojanje, u beskonačnim ciklusima sve stvari i pojave. Primarna supstanca, bačena u beskonačno male vrtloge ogromne brzine, postaje gruba materija; kada sila popusti, kretanje prestaje i materija nestaje, vraćajući se primarnoj supstanci." 

Poput Woodroffea, poznati harvardski psiholog, William James, nazivan i "Ocem američke psihologije", također je bio štovatelj Vivekanande i napisao: "Uzor svih sustava Jedinstva je vedanta filozofija Indije, a uzor vedanta misionara bio je pokojni Swami Vivekananda. Čovjek je jednostavno čudo za govorničku moć. Swami je u svakom slučaju na čast čovječanstvu". James je naslijedio interes za religiju od svog oca. William i njegov brat, poznati autor, Henry James, bili su sinovi Henryja Jamesa starijeg, teologa i sljedbenika swedenborgizma. Henryja Jamesa starijeg sa Swedenborgom je upoznao Ralph Waldo Emerson, Williamov kum. William James bio je štićenik francuskog židovskog filozofa, Henrija Bergsona, čija se sestra, Moina, udala za McGreggora Mathersa, osnivača "Zlatne zore". James se pridružio Teozofskom društvu 1882. godine. Tijekom života komunicirao je sa mnogim osobama, uključujući: Bertranda Russella, Johna Deweyja, Marka Twaina, Horatia Algera, Carla Junga i Sigmunda Freuda. Među njegovim studentima na Harvardu su bili: Theodore Roosevelt, W.E.B. Du Bois, Gertrude Stein, Horace Kallen i Walter Lippmann.

James je pomogao nadahnuti mistiku oko mogućnosti psihoaktivnih tvari koje proširuju um, a koje su karakterizirale široko rasprostranjeno eksperimentiranje među boemima. Jamesov interes za religijska iskustva izazvana drogama proizašao je iz "pomame za plinom za smijanje" iz 19. stoljeća. Objavljivanjem knjige, "Raznolikosti religijskog iskustva", James je uveo pojam  proučavanja "religijskog iskustva". Predložio da psiholozi traže intenzivne raznolikosti tog iskustva, jer one predstavljaju nešto najbliže mikroskopu uma. Otišao je toliko daleko da je pokušao izazvati ekvivalent "religijskog" iskustva eksperimentirajući sa  kloral hidratom, amil nitritom, dušikovim oksidulom, pa čak i pejotlom. James je tvrdio da je tek pod utjecajem dušikovog oksidula mogao razumjeti Hegela. Kada je Parlament svjetskih religija, 1893. godine, potaknuo stvaranje 12 privatno financiranih predavanja, sa namjerom informiranja ljudi o raznolikosti religijskog iskustva, među njima je bio i William James, koji je putovao u Englesku. Počevši od 1889. godine, gdje je podržao Giffordova predavanja, na kojima je utemeljeno njegovo djelo "Raznolikost religijskog iskustva" iz 1902. godine. 

Besant i Jiddu Krishnamurti

Maitreja  

U Parlamentu je Vivekanandin govor ostavio dubok dojam i na Blavatskynu nasljednicu, Annie Besant, šogoricu Sir Waltera Besanta, osnivača lože "Quatuor Coronati". Godine 1893., ubrzo nakon što je postala članica "Teozofskog društva", Besant je prvi put otišla u Indiju. Nakon spora, američki dio Teozofskog društva podijelio se u neovisnu organizaciju. Izvorno Društvo, koje su tada vodili Henry Steel Olcott i Besant, sa sjedištem u Chennaiju u Indiji, postalo je poznato kao "Teozofsko društvo Adyar". Besantin partner u vođenju Teozofskog društva je bio Charles Leadbeater, poznati pedofil.

Leadbeater je raširio svoje spise o Duhovnoj hijerarhiji i Majstorima. Formulirao je "kristologiju", gdje je Krista poistovjetio sa  teozofskim prikazom budističkog mesije, Maitreje. Leadbeater je vjerovao da se Maitreja-kao-Krist manifestirao na Zemlji, u nekoliko navrata, koristeći posebno pripremljenu osobu kao "vozilo", koja bi preuzela ulogu Svjetskog Učitelja Čovječanstva. Besant je također razvila interes za dolazak sljedećeg izaslanika iz Duhovne hijerarhije. Tijekom desetljeća 1890-ih i 1900-ih, zajedno sa Leadbeaterom i drugima, Besant je sve više bila uvjerena kako će se ovaj dolazak dogoditi ranije od Blavatskynog predloženog rasporeda.

Godine 1909. je Leadbeater tvrdio kako je "otkrio" novog Mesiju u osobi zgodnog mladog indijskog dječaka, po imenu Jiddu Krishnamurti. U travnju 1911. godine je Besant osnovala "Red Zvijezde" na Istoku, nazvano prema Betlehemskoj zvijezdi, što je označavalo proglašeni dolazak nove manifestacije Krista-Maitreje. Krishnamurti je postavljen za poglavara Reda. Stekao je  međunarodno priznanje među sljedbenicima teozofije kao novi spasitelj. No, dječakov otac je gotovo uništio plan, kada je optužio Leadbeatera da kvari njegovog sina. Gotovo dva desetljeća kasnije, Krishnamurti je odbio svoju dodijeljenu ulogu, te je ostatak života proveo putujući svijetom i pritom postao naširoko poznat kao neovisni govornik.