Velika loža (19. dio)

Darvinizam

Unatoč svoj propagandi prosvjetiteljstva, koja je uspjela uvelike diskreditirati kršćanstvo, i religiju općenito - nijedan napad nije bio toliko razoran kao darvinistički. Međutim, unatoč svim popularnim zabludama, darvinizam je još uvijek nedokazana teorija. Umjesto toga, darvinizam je religijska ideja i pokušaj da se znanstveno dokaže kako se svemir slaže sa zamislima iz lurijanske  kabale, gdje se čovjek razvija i postaje Bog.

Prema rabinu Abrahamu Isaacu Kooku, najvažnijem predstavniku religijskog cionizma: "Evolucija, u ovom trenutku sve više osvaja svijet i, više od svih drugih filozofskih teorija, slaže se sa kabalističkim tajnama svijeta."

Kao i u kabali Isaaca Lurije, Hegel i ostali romantičarski filozofi predložili su kako je povijest razvijanje ideje, baš kao što Bog spoznaje samog sebe. Za Hegela, čovjek postaje Bog, jer zapadna civilizacija prevladava "praznovjerje", odnosno čovjekovu ideju o Bogu kao entitetu koji je izvan čovjeka. Dakle, povijest je bila evolucija ljudskog društva prema sekularizmu, ili barem odbacivanje konvencionalne religije. Na kraju, Nietzsche će konačno slavno izjaviti: "Bog mrtav". Nietzsche je inspirirao pojam "božanskog ludila", što predstavlja um koji puca kada se konačno suoči sa nedostatkom smisla. Iskustvo je prikladno prikazano u slici "Vrisak", koju je naslikao Edvard Munch, 1893. godine. Prema Munchovoj biografkinji, Sue Prideaux: "'Vrisak' je vizualizacija Nietzscheovog krika: 'Bog je mrtav, a mi nemamo ništa da ga zamijenimo'."

Ova je ideja također doprinijela uspješnom razvoju Darwinove teorije evolucije. Međutim, još razorniji bili su cinični zaključci socijalnog darvinizma, koji su izvedeni iz ideje o "preživljavanju najsposobnijih". Zajedno, to će biti pokretački koncept iza uspona fašizma. Unatoč činjenici da socijalni darvinizam nosi Darwinovo ime, danas se povezuje i sa drugima: Herbertom Spencerom, Thomasom Malthusom i Francisom Galtonom. Darwinov djed, Erasmus Darwin, bio je slobodni zidar i član 'Lunarnog društva', zajedno sa djedom Francisa Galtona, Samuelom Galtonom Jr. Lunarno društvo je uključivalo niz muškaraca koji su bili povezani sa masonerijom. Društvo, ili Lunartiks, kako su se voljeli nazivati, zato jer se društvo sastajalo za vrijeme punog mjeseca, započelo je grupom prijatelja, među kojima su bili: Erasmus Darwin, Matthew Boulton, Benjamin Franklin i Joseph Priestley. Priroda Lunarnog društva značajno se promijenila preseljenjem u Birmingham, 1765. godine, zbog škotskog liječnika Williama Smalla, koji je bio profesor prirodne filozofije na College of William & Mary, u Williamsburgu u Virginiji, gdje je predavao i imao veliki utjecaj na Thomasa Jeffersona. Smallov dolazak, uz pismo preporuke Matthewu Boultonu od Benjamina Franklina, imao je poticajan učinak na ovaj krug, koji je potom aktivno počeo privlačiti nove članove.

Eugenika započinje sa Darwinovim rođakom, Francisom Galtonom. Obitelji Darwin i Galton također su se hvalili kako su članovi  Kraljevskog društva. Galton je skovao termin "eugenika", 1882. godine, u značenju "dobro rođen". Galton je smatrao da su društveni položaji, koje je postigla britanska vladajuća elita, određeni njihovom superiornom biološkom predispozicijom. Otac Thomasa Malthusa je bio bliski prijatelj francuskog filozofa i slobodnog zidara, Jean-Jacquesa Rousseaua. Malthus, kako je iznio u svom djelu, "Esej o principu populacije" (1798.), napisano kao odgovor Williamu Godwinu, opisuje kako je nekontrolirani rast stanovništva eksponencijalan, pa će zato nadmašiti zalihe hrane čiji je rast aritmetički.

"Preživljavanje najsposobnijih" je termin koji je skovao sociolog Herbert Spencer i proizašao je iz njegovog čitanja Malthusa. Međutim, Spencerovo glavno djelo, "Napredak: Njegov zakon i uzrok" (1857.) objavljeno je dvije godine prije objavljivanja Darwinovog djela "O podrijetlu vrsta", dok su "Prvi principi" tiskani 1860. godine. Spencer je podržavao laissez-faire kapitalizam, temeljem svog uvjerenja da borba za opstanak potiče samousavršavanje, koje se potom može naslijediti. U djelu "Društveni organizam" (1860.), Spencer uspoređuje društvo sa živim organizmom. Tvrdi da, baš kao što se biološki organizmi razvijaju prirodnom selekcijom, se tako i društvo razvija i povećava u složenosti, kroz analogne procese.

Objavljivanje Darwinovog djela, "O podrijetlu vrsta", pomoglo je stvoriti lažni dojam sukoba između znanosti i religije, jer je izazvalo oluju kontroverzi između znanstvenog establišmenta i Engleske crkve, koja je evolucionizam prepoznala kao napad na ono što se smatralo božanski određenim aristokratskim društvenim poretkom. Sa druge strane, Darwinove ideje o evoluciji su  pozdravili liberalni teolozi i nova generacija plaćenih profesionalnih znanstvenika, koji će kasnije osnovati X-klub, i koji su njegov rad vidjeli kao veliki iskorak u borbi za slobodu od klerikalnog uplitanja u znanost.

Karikatura iz 1871. godine, nakon objavljivanja djela "Podrijetlo čovjeka", bila je tipična za mnoge, prikazujući Darwina sa tijelom majmuna, identificirajući ga u popularnoj kulturi kao vodećeg autora evolucijske teorije.

Ovaj napad predvodio je Thomas Henry Huxley, djed Aldousa i Juliana, i koji je bio poznat kao "Darwinov buldog". Huxley je bio dugogodišnji član Kraljevskog društva, a na kraju je postao i njegov predsjednik. Kao poznati nevjernik, Thomas Huxley koristio je izraz "agnostik" kako bi opisao svoj stav prema teizmu. Huxley je primijenio Darwinove ideje na ljude, koristeći paleontologiju i komparativnu anatomiju kao navodni dokaz prema kojemu ljudi i majmuni dijele zajedničko podrijetlo. Huxleyjev legendarni odgovor - kako bi on radije potjecao od majmuna nego od čovjeka koji je zloupotrijebio svoje darove - postao je simbol navodne pobjede znanosti nad religijom.

Oko 30-tak godina Huxley nije bio samo najutjecajniji zagovornik evolucije, nego je opisivan i kao "vodeći zagovornik znanosti u 19. stoljeću, za cijeli engleski govorni svijet". Dana 03. studenog 1864. godine, na dan kada je lobiranjem Darwinu dodijeljeno najviše znanstveno priznanje Britanije, 'Copleyjeva medalja Kraljevskog društva', Huxley je održao prvi sastanak onoga što je postalo utjecajni X-klub. Svih devet osnivača pripadalo je Kraljevskom društvu, osim Herberta Spencera. X-klub je ujedinjavala "predanost znanosti, čistoj i slobodnoj, neograničenoj vjerskim dogmama". Prema Ruth Burton: "...bili su predstavnici stručne,  profesionalne znanosti do kraja stoljeća, postajući vodeći savjetnici vlade i vodeći publicisti za dobrobit znanosti; postali su utjecajni u znanstvenoj politici, formirajući isprepletena direktorska mjesta, u vijećima mnogih znanstvenih društava". 

Karikatura Josepha Priestleyja i Illuminata Thomasa Painea, inspiriranih vragom

Romantični sotonisti

Lunarno društvo dobilo je podršku radikalnog knjižara, Josepha Johnsona. Johnson, koji je oblikovao misao svog doba, vodio je rasprave na svojim poznatim tjednim večerama, čiji su redoviti sudionici postali poznati kao "Johnsonov krug". U 1770-ima i 1780-ima je Johnson objavio popularnu poeziju Erasmusa Darwina. Izdao je dječju knjigu o pticama, koju je napisao industrijalac Samuel Galton, kao i prijevod Linnaeusovog "Sustava povrća" (1783.). Godine 1780., Johnson je također izdao prva sabrana politička djela Benjamina Franklina u Engleskoj. Iako je Johnson bio poznat po objavljivanju unitarističkih djela, objavio je i djela drugih disidenata, anglikanaca i Židova. Zajednička nit, koja je ujedinjavala njegove različite vjerske publikacije, bila je vjerska tolerancija. Johnson je najpoznatiji po objavljivanju djela radikalnih mislilaca, poput: Mary Wollstonecraft, Williama Godwina, Thomasa Malthusa, Illuminata Thomasa Painea, kao i vjerskih disidenata: Josepha Priestleyja (člana Kraljevskog društva i Shelburneovog "Bowoodovog kruga"), zajedno sa slobodnim zidarom, Richardom Priceom (Franklinov prijatelj i ključni podupiratelj Američke revolucije). 

Johnson se sprijateljio sa Priestleyjem i Henryjem Fuselijem - dva odnosa koja su potrajala cijeli njegov život i obogatila posao. Zauzvrat, Priestley je povjerio Johnsonu da se pobrine za njegovo uvođenje u Kraljevsko društvo. Iznad Johnsonovih gostiju na večeri, uz Priestleyjev portret, visjela je poznata Fuselijeva "Noćna mora", koja prikazuje ženu koja se onesvijestila, s demonskim inkubusom koji joj čuči na prsima. Jedan od Fuselijevih školskih kolega, sa kojim je postao i osatao blizak prijatelj, bio je Johann Kaspar Lavater, koji je izazvao Mosesa Mendelssohna da se preobrati na kršćanstvo.

Uz portret Priestleyja, iznad Johnsonovih gostiju na večeri visjela je i slika "Noćna mora", Henryja Fuselija (1781.)

Krug radikalnih umjetnika oko Johnsona bi oje poznat kao romantični sotonisti, jer su Sotonu, iz Miltonovog "Izgubljenog raja", prikazivali kao herojsku figuru, koja se pobunila protiv "božanski određenog". autoriteta. Inspirirali su se Miltonovom poznatom izrekom, gdje Sotona izjavljuje: "Bolje vladati u paklu, nego služiti u raju". Taj se stav mogao pronaći i kod Johnsonovog prijatelja, umjetnika Henryja Fuselija, koji je palog anđela prikazivao kao klasičnog junaka. Godine 1799. je Fuseli izložio vlastitu "Miltonovu galeriju", seriju od 47 slike, sa temama iz "Izgubljenog raja", i sa ciljem stvaranja Miltonove galerije koja bi se mogla usporediti sa Boydellovom - Shakespeareovom galerijom. William Godwin je napisao u "Istraživanje političke pravde" (1793.), kako Miltonov Sotona ustraje u svojoj borbi protiv Boga, čak i nakon pada, te "podnosi svoje muke hrabro, jer je prezirao da ga despotska moć pokorava". Godwin, koji se smatra jednim od prvih predstavnika utilitarizma i filozofskog anarhizma. Godwin je bio oženjen Fuselijevom bivšom ljubavnicom, filozofkinjom i feministkinjom, Mary Wollstonecraft. Ona je poznata po djelu "Obrana prava žene" (1792.), kao jednom od najranijih djela feminističke filozofije.

Fuselijev stil imao je znatan utjecaj na mnoge mlađe britanske umjetnike, uključujući Williama Blakea, kojeg je Johnson zaposlio. Uglavnom neprepoznat za života, Blake se sada smatra ključnom figurom u povijesti poezije i umjetnosti romantičarskog doba, uz Williama Wordswortha i Samuela Taylora. Blake je često posjećivao Swedenborgovo "Društvo Novi Jeruzalem", na koje je utjecala kabalistička seksualna praksa grofa Zinzendorfa. Iako ne postoje zapisi o Blakeovoj pripadnosti masonstvu, njega se u okultizmu univerzalno smatra jednim od velikih mudraca. Međutim, Blakeov biograf, Peter Ackroyd, primijetio je da je, prema popisima velemajstora Druidskog reda, Blake bio velemajstor od 1799. do 1827. godine. Za druidizam je Blake vjerovao kako su "egipatski hijeroglifi, grčka i rimska mitologija i moderno slobodno zidarstvo, posljednji ostaci toga. Časni Emanuel Swedenborg je divni obnovitelj ove davno izgubljene Tajne". Jedna od njegovih najpoznatijih slika je ona "Od starih dana", uz masonski simbol kompasa iznad, i tamnije praznine ispod.

William Blake: "Sotona likuje nad Evom", ilustracija iz Miltonovog "Izgubljenog raja"

Johnson je upoznao Blakea sa radikalnim krugom Wollstonecrafta, Godwina i Thomasa Painea. Tijekom 1790-ih, Johnson se pridružio pristašama Francuske revolucije, promovirajući prijevod djela, npr. Condorcet. "Nacrt povijesnog pogleda na napredak ljudskog uma" (1795.). Međutim, mnogi britanski reformatori bili su razočarani vladavinom terora, a oni koji su je još uvijek podržavali, gledani su sa sve većim sumnjom. Djelomično reagirajući na propovijed, koju je Price održao u obranu Francuske revolucije, pod nazivom "Rasprava o ljubavi prema našoj zemlji" (1789.), Edmund Burke je objavio kontrarevolucionarno djelo,  "Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj", gdje je povezao prirodne filozofe (posebno Priestleyja) sa Francuskom revolucijom. Budući je podržavao američku revoluciju protiv Britanije, reakcije protiv Burkeovih stavova izbile su u rat pamfleta, koji se danas naziva "Kontroverza oko revolucije". Radikali, poput Williama Godwina, Thomasa Painea i Mary Wollstonecraft, zalagali su se za republikanizam, agrarni socijalizam i anarhizam.

Preko Johnsona, Wollstonecraft se upoznala sa krugom Richarda Pricea. Wollstonecraft je bila uvelike inspirirana Priceovim propovijedima, koje su utjecale na njeno djelo "Obrana prava muškaraca" (1790.), što je bio odgovor na Burkeovu osudu njenog  mentora. Wollstonecraft je, prema Adriani Craciun: "...bila među prvima u nizu romantičnih otpadnika, koji su se ugledali na palog junaka iz 'Izgubljenog raja'." U djelu "Obrana prava žene", objašnjava Craciun, Wollstonecraft se identificira sa samim Protivnikom. Prozirući Miltonov domaći raj: "Domaće sitnice dana pružile su teme za veseo razgovor", piše o suvremenim percepcijama ženskog domaćinstva. "Slične osjećaje, Miltonova ugodna slika rajske sreće, oduvijek je izazivala u mom umu, ali umjesto da zavidim ljupkom paru [Adamu i Evi], sa svjesnim dostojanstvom ili sotonskim ponosom, okrenula sam se paklu za uzvišenijim ciljevima." 

Wollstonecraft je otišla u Pariz u prosincu 1792. godine, gdje se družila sa žirondincima. Nakon dvije neuspješne afere, sa umjetnicima Henryjem Fuselijem i Gilbertom Imlayem, Wollstonecraft se udala za Williama Godwina. Nakon njene smrti je  Godwin objavio "Memoare" (1798.) o njenom životu, otkrivajući promiskuitetni način života, koji joj je uništio ugled, gotovo cijelo  stoljeće. 'Anti-Jacobin Review and Magazine', konzervativni britanski politički časopis, zaključio je: "Moralni osjećaji i moralno ponašanje gospođe Wollstonecroft, koji proizlaze iz njihovih načela i teorija, primjer su i ilustriraju JAKOBINSKI MORAL", zatim upozoravaju roditelje neka ne odgajaju svoju djecu prema njenim savjetima. Takve optužbe, objašnjava Chandos Michael Brown, u vrijeme raširene sumnje u subverzivne aktivnosti jakobinaca, gledali bi na Wollstoncroft kao na ženskog člana Iluminata. Brown se poziva na dugogodišnji interes Iluminata za stvaranje škole "Minerval" za djevojčice. Godine 1782., "Minos" Illuminatus (baron von Ditfurth) je napisao: "Philo (Knigge) i ja dugo smo razgovarali o ovoj temi. Ne možemo poboljšati svijet bez poboljšanja žena, koje imaju tako snažan utjecaj na muškarce." Minos je dodao:

"Ne postoji način da se na muškarce utječe tako snažno kao putem žena. Stoga bi one trebale biti naša glavna studija; trebali bi  se uvući u njihovo dobro mišljenje, dati im naznake emancipacije od tiranije javnog mnijenja i zauzimanja za sebe; biti će to ogromno olakšanje za njihove porobljene umove da budu oslobođene bilo kakve sputavajuće veze, a to će ih još više rasplamsati i natjerati da rade za nas sa revnošću, a da to ne znaju. Jer će se samo prepuštati vlastitoj želji za osobnim divljenjem." 

Paine je u "Pravima čovjeka" tvrdio da je narodna politička revolucija dopuštena, onda kada vlada ne štiti prirodna prava svog naroda. 31. siječnja 1791. godine je predao rukopis izdavaču Johnsonu, ali ga je posjet vladinih agenata odvratio od objavljivanja djela. Paine je knjigu dao izdavaču J. S. Jordanu, a zatim otišao u Pariz, prema savjetu Williama Blakea. Paine je zadužio trojicu svojih dobrih prijatelja, Williama Godwina, Thomasa Branda Hollisa i Thomasa Holcrofta, neka se pozabave detaljima objavljivanja. Knjiga se pojavila tijekom 1791. godine i prodana je u gotovo milijun primjeraka. "Sa nestrpljenjem su je čitali reformatori, protestantski disidenti, demokrati, londonski obrtnici i vješti tvornički radnici, novog industrijskog sjevera." 

Kada je, početkom 1792. godine, izdan nalog za njegovo uhićenje, Paine je pobjegao u Francusku, gdje je ubrzo izabran u Francusku nacionalnu konvenciju. U prosincu 1793. godine je Paine uhićen i odveden u zatvor Luksemburg u Parizu, gdje je trebao biti pogubljen giljotinom. No, pušten je sljedeće godine, jer je James Monroe, budući predsjednik Sjedinjenih Država, iskoristio svoje diplomatske veze. Dok je bio u zatvoru, Paine je nastavio raditi na djelu "Doba razuma". Veći utjecaj na Painea, od Davida Humea, imao je Spinozin "Tractatus Theologico-politicus" (1678.). Iako je Paine promicao prirodnu religiju i potvrdio postojanje Boga-stvoritelja, zagovarao je razum umjesto objave, što ga je navelo da odbaci čuda, te je Bibliju promatrao kao običan književni rad, a ne kao božanski nadahnut tekst. "Sve nacionalne crkvene institucije, bilo židovske, kršćanske ili turske, čine mi se samo ljudskim izmišljotinama, uspostavljenima zato da prestraše i porobe čovječanstvo te monopoliziraju moć i profit". Paine je također napisao: kada se jednom odreknemo ideje da je Mojsije autor Postanka, "priča o Evi i zmiji, te o Noi i njegovoj arci, pada na razinu arapskih priča, nije čak niti zabavna." 

Konzervativna vlada, na čelu sa Williamom Pittom, odgovorila je na rastuću radikalizaciju progonom nekoliko reformatora, zbog buntovne klevete i izdaje, u poznatim "izdajničkim procesima" iz 1794. godine. Nakon suđenja i napada na Georgea III., konzervativci su, 1795. godine, uspješno donijeli Zakon o buntovnim sastancima i Zakon o izdajničkim praksama, koji su dopuštali optužnice protiv radikala zbog "klevetničkih i buntovnih" izjava. Godine 1799. je Johnson optužen za objavljivanje pamfleta unitarističkog svećenika, Gilberta Wakefielda. Nakon što je proveo šest mjeseci u zatvoru, Johnson je objavio manje radikalnih djela, iako je ostao uspješan objavljujući sabrana djela, poput onih Williama Shakespearea.

Blake je izradio ilustracije za izdanje "Izgubljenog raja" iz 1808. godine. Blake je u djelu "Brak neba i pakla" napisao sljedeće: "Razlog zašto je Milton pisao u okovima, kada je pisao o Anđelima i Bogu, a na slobodi kada je pisao o Vragovima i paklu, jest taj što je bio pravi Pjesnik i pripadao je Vražjoj skupini, a da to nije znao". Blakeov "Brak neba i pakla", kako to objašnjavaju Per Faxneld i Jesper Aa. Petersen: mogao bi se smatrati prvom "sotonističkom" Biblijom u povijesti. Kroz glas Vraga, Blake parodira i napada teologiju Emanuela Swedenborga, kozmologiju i etiku Miltonovog "Izgubljenog raja", te biblijsku povijest i moral kako su ih konstruirali "Anđeli" iz etablirane crkve i države. Biblija i drugi vjerski tekstovi, kaže Blake, prepuni su dezinformacija. Iako se pakao doživljava kao pun muke, on je zapravo mjesto gdje slobodni mislioci uživaju u punom iskustvu postojanja. Dok je putovao, Blake kaže da je sakupio neke od Izreka iz pakla, od kojih jedna slavno kaže: "Put pretjerivanja vodi do palače mudrosti". Knjiga završava "Pjesmom slobode", proznom pjesmom, gdje Blake koristi apokaliptičnu sliku zato da bi potaknuo svoje čitatelje neka prihvate nadolazeću revoluciju.

John Boles i Boris Karloff u filmskoj adaptaciji "Frankensteina", Mary Shelley, iz 1931. godine, koju je snimio James Whale.

Frankenstein

William Godwin i Mary Wollstonecraft bili su roditelji Mary Wollstonecraft Shelley, autorice "Frankensteina". Maryin suprug, Percy Bysshe Shelley, napisao je djelo "Oslobođeni Prometej", gdje je izjednačio Sotonu iz Miltonovog "Izgubljenog raja" sa  Prometejem, grčkom mitološkom figurom. Prometejem, koji prkosi bogovima i daje vatru čovječanstvu, zbog čega je podvrgnut vječnoj kazni i patnji od Zeusa. Kritičari smatraju Percyja jednim od najboljih lirskih pjesnika na engleskom jeziku. Percy je izbačen iz Oxforda, nakon što je objavio knjigu "Nužnost ateizma", 1811. godine. Spinoza je nadahnuo Shelleyja napisati ovaj esej, koji je bio poslan svim ravnateljima oxfordskih fakulteta i tamo je izazvao velike kontroverze. Shelley citira Spinozu u svojoj bilješci u sedmom pjevanju, "Kraljica Mab", objavljeno dvije godine kasnije, i temeljeno na eseju. Tamo Shelley kvalificira svoju definiciju ateizma u odnosu na Spinozin panteizam:

"Nema Boga. Ova negacija mora se shvatiti isključivo kao utjecaj na stvaralačko Božanstvo. Hipoteza o sveprisutnom Duhu, koji je vječan sa svemirom, ostaje nepokolebljiva." 

U svojoj autoritativnoj biografiji o Shelleyju, James Bieris primjećuje kako je Shelley, dok je bio u Etonu, većinu svog slobodnog vremena provodio čitajući i proučavajući okultne znanosti, dok je novac trošio na knjige o vještičarstvu i magiji, uz znanstvene instrumente i materijale. Također u Etonu, navodno je Shelley pokušao "prizvati duha", uzimajući zabranjenu lubanju, iz koje je tri puta pio, bojeći se da ga vrag prati, ali duh se nije pojavio. U mladosti, Shelley je pao pod utjecaj dr. Jamesa Linda, člana Lunarnog društva, kojega su smatrali modernim Paracelsusom. Među Shelleyjevim omiljenim temama za istraživanje bio je Paracelsus, uz magiju i alkemiju. Među najpoznatijim djelima Percyja Shelleyja su: "Oslobođeni Prometej" i "Rozenkrucijanac", ljubavni i gotički horor roman, u kojem glavni lik Wolfstein, usamljeni lutalica, susreće Ginottija, alkemičara iz rozenkrocerskog ili Reda Ružinog Križa, koji mu želi otkriti tajnu besmrtnosti.

Shelley je čitao antireligijska djela Lukrecija i Illuminata Condorceta, također i Barruelove "Memoare", "iznova i iznova, posebno oduševljen zavjereničkim prikazom Iluminata". U Oxfordu se Shelley sprijateljio s Thomasom Jeffersonom Hoggom, svojim budućim biografom, koji je izvijestio: "Znao mi je, sa oduševljenjem čitati naglas, čudesne priče o njemačkim Iluminatima i bio je razočaran, ponekad čak i nezadovoljan, kada bih izrazio sumnju ili nevjericu". Shelley, koji je razmišljao o stvaranju vlastite slične "udruge", poslao je pismo uredniku 'Examinera', u kojem je izrazio želju da "primijeni mehanizme iluminizma". Slično tome, piše biografkinja Mary Shelley, Miranda Seymour: "Sjedeći na obali jezera Lucerne, Mary je upoznala jednu od Shelleyjevih omiljenih knjiga, "Memoare", opata Barruela. Ovdje je Barruel pratio rođenje 'čudovišta zvanog Jacobin' do tajnog društva Iluminati u Ingolstadtu. Ingolstadt je mjesto gdje je Mary odlučila poslati Victora Frankensteina na sveučilište; Ingolstadt je mjesto gdje on oživljava svoje stvorenje…" 

Vila Diodati, kako je možda izgledala u Shelleyjevo vrijeme.

Vjeruje se da je engleska romantična poezija dosegla svoj vrhunac u djelima Keatsa, Shelleyja i Lorda Byrona. Mary i Percy Shelley također su bili blisko povezani sa Byronom, koji je opisivan kao najeksplozivniji i najozloglašeniji, od vodećih romantičara. Byron je za života bio slavljen zbog aristokratskih ekscesa, uključujući ogromne dugove, brojne ljubavne afere sa oba spola, glasine o skandaloznoj incestuoznoj vezi sa svojom polusestrom, uz samonametnuto progonstvo. Byron je putovao po cijeloj Europi, posebno po Italiji, gdje je živio sedam godina i postao članom karbonara. Kasnije se pridružio Grčkom ratu za neovisnost, boreći se protiv Osmanskog Carstva, zbog čega ga Grci štuju kao nacionalnog heroja. Pod utjecajem Miltonovog "Izgubljenog raja", Byron je, 1821. godine, napisao djelo "Kain: Misterij", izazvavši pomutnju, jer je dramatizacija priče o Kainu i Abelu iz perspektive Kaina, kojega Lucifer nadahnjuje neka prosvjeduje protiv Boga.

Godine 1816., u Villi Diodati, kući koju je Byron unajmio, uz Ženevsko jezero u Švicarskoj, Mary, Percy i John Polidori su odlučili organizirati natjecanje kako bi vidjeli tko može napisati najbolju horor priču, što je rezultiralo Marynim "Frankensteinom". Polidori je bio engleski pisac i liječnik, poznat po svojim vezama sa romantičarskim pokretom, a neki ga imenuju kao tvorca vampirskog žanra fantasy fikcije. Njegovo najuspješnije djelo bila je kratka priča, "Vampir" (1819.), nastala na istom natjecanju u pisanju, i prva je objavljena moderna priča o vampirima.

Bajka o alkemijski stvorenom homunkulu, koja je bila povezana sa židovskom legendom o golemu, možda je bila središnja u  romanu "Frankenstein". Profesor Radu Florescu sugerira kako je Johann Conrad Dippel, alkemičar rođen u dvorcu Frankenstein, možda bio inspiracija za Viktora Frankensteina. Victor Frankenstein, protagonist Marynog romana, priznaje da su ga inspirirali Agrippa, Paracelsus i Albertus Magnus, svi mađioničari, među najslavljenijim figurama zapadne okultne tradicije. Victor počinje svoj izvještaj izjavom: "Sakupljao sam instrumente života oko sebe, kako bih mogao unijeti iskru bića u beživotnu stvar, koja mi je ležala pred nogama". 

 Dvorac Frankenstein u Odenwaldu, Njemačka 

Mary Shelley je bila inspirirana dvorcem Frankenstein, gdje je dva stoljeća prije alkemičar navodna provodio svoje eksperimente. Dvorac Frankenstein nalazi se na vrhu brda u Odenwaldu, sa pogledom na grad Darmstadt, u Njemačkoj. Dvorac je stekao međunarodnu pozornost kada je Sy-fy TV emisija, "Ghost Hunters International", producirala cijelu epizodu o dvorcu (2008.), nakon čega se tim uvjerio kako se tamo događa neka vrsta paranormalne aktivnosti. Dvorac Frankenstein povezan je sa brojnim okultnim legendama, uključujući onu o vitezu po imenu Lord Georg koji je spasio lokalne seljane od zmaja; ili fontanu mladosti, gdje su se u prvoj noći punog mjeseca, nakon Valpurgine noći, starice iz obližnjih sela morale podvrgnuti testovima hrabrosti. Ona koja je uspjela, bila bi vraćena u godine u kojima je bila u noći svog vjenčanja. Na planini Ilbes, šumi iza dvorca Frankenstein, kompasi ne rade ispravno, zbog magnetskih kamenih formacija. Legenda kaže da je planina Ilbes drugo najvažnije mjesto susreta vještica u Njemačkoj, nakon planine Brocken u Harzu. Krajem 17. stoljeća, Johann Conrad Dippel je boravio u dvorcu Frankenstein, te se pričalo da je provodio alkemijske eksperimente na leševima koje bi iskopao i da je lokalni svećenik upozorio svoju župu kako je Dippel stvorio čudovište koje je oživio udar groma. Mještani i danas tvrde kako se ovo doista dogodilo, te da su ovu priču braća Grimm ispričali Shelleynoj maćehi.

Ilustrirana scena iz Dickensove "Božićne priče"

Živio Djed mraz (Santa)

Mary Shelley bila je u prijateljskim odnosima sa Johnom Howardom Payneom, američkim glumcem i pjesnikom, koji je uživao gotovo dva desetljeća veličanja njegove kazališne karijere, kao i uspjeha u Londonu. Paynea se danas najviše pamti kao tvorca djela "Dome! Slatki dome!“. Nakon povratka u Sjedinjene Države, 1832. godine, Payne je provodio podosta vremenea sa Indijancima Cherokee na jugoistoku zemljem te je objavio teoriju koja je sugerirala njihovo podrijetlo kao jedno od Deset izgubljenih plemena Izraela. Payneovo uvjerenje dijelile su i druge ličnosti iz ranog američkog razdoblja, uključujući ovdje i Benjamina Franklina. Payne se zaljubio u Shelley, ali je izgubio interes kada je shvatio da ga ona treba samo zato da bi preko njega privukla pozornost njegovog prijatelja, američkog pisca kratkih priča, Washingtona Irvinga. Irving je bio jedan od prvih američkih pisaca koji je stekao slavu u Europi, pa je time otvorio vrata i drugim američkim autorima, poput: Nathaniela Hawthornea, Henryja Wadswortha Longfellowa, Hermana Melvillea i Edgara Allana Poea. Irvingu su se divili i brojni britanski pisci, uključujući: Lorda Byrona, Thomasa Campbella, Charlesa Dickensa, Mary Shelley, Francisa Jeffreyja i Waltera Scotta, koji mu je postao doživotni osobni prijatelj.

Roman Charlesa Dickensa iz 1843. godine, "Božićna priča", bio je vrlo utjecajan i pripisuje mu se oživljavanje interesa za Božić u Engleskoj, kao i oblikovanje tema povezanih sa blagdanom. Božićne proslave prvi je oživio Francis Bacon, u Inns of Court, gdje im je predsjedavao 'Gospodar Zločesti', posuđen izravno iz drevnih Saturnalija, kao i njihovog štovanja Saturna ili Sotone. Iako mjesec i datum Isusova rođenja nisu poznati, crkva je početkom 04. stoljeća odredila datum kao 25. prosinca, što odgovara datumu zimskog solsticija u rimskom kalendaru - oponašajući time rođenje Sol Invictusa, koji se također štovao kao Mitra. Nakon protestantske reformacije, mnoge nove denominacije nastavile su slaviti ovaj blagdan. Godine 1629., John Milton napisao je pjesmu "U jutro Kristova rođenja", koju mnogi od tada čitaju tijekom božićnog razdoblja. Međutim, kada su puritanci, sredinom 1640-ih godina, preuzeli kontrolu nad vladom, uložili su usklađene napore da ukinu Božić i zabrane tradicionalne običaje. Godine 1647. je  parlament donio Uredbu o ukidanju blagdana, kojom je formalno i u cijelosti ukinut Božić, zajedno sa drugim tradicionalnim crkvenim blagdanima, Uskrs i Duhovi.

Nakon restauracije, 1660. godine, većina tradicionalnih božićnih proslava je oživljena. Tijekom viktorijanskog razdoblja doživjele su značajan preporod, uključujući i lik Djeda Mraza. Početkom 19. stoljeća su se božićne svečanosti raširile, porastom Oxfordskog pokreta u Engleskoj crkvi, koji je naglašavao središnju ulogu Božića u kršćanstvu; uz Irvinga, Dickensa i druge autore, koji su naglašavali djecu, darivanje, kao i Djeda Mraza (Santa Claus) ili Tatu Božićnjaka (Father Christmas). U 1820-ima, interes za Božić oživljen je u Americi, najviše putem nekoliko kratkih priča Irvinga, koje su se pojavile u njegovim djelima: "The Sketch Book of Geoffrey Crayon, Gent.", i "Old Christmas". Irvingove priče prikazivale su engleske božićne svečanosti, koje je doživio dok je boravio u Aston Hallu u Birminghamu, koji je tada uglavnom bio napušten. Kao format za svoje priče, Irving je koristio traktat "Oprava Božića" (1652.), o staroengleskim božićnim tradicijama, koji je prepisivao u svoj dnevnik.

Irvingov prijatelj, Clement Clarke Moore, bio je autor "Posjet sv. Nikole" (poznatije kao "Bila je noć prije Božića"), pjesme koja je prvi put anonimno objavljena 1823. godine, i kroz koju su popularizirane moderne ideje o Djedu Mrazu. "Sveti Nikola" je opisan kao "bucmasti, pravi veseli stari vilenjak", prekriven čađom, sa "malim okruglim trbuhom", koji jaše "minijaturne saonice", koje vuku "sitni sobovi" Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Dunder i Blixem (nastalo od starih nizozemskih riječi za grmljavinu i munju) i kasnije su promijenjene u njemačkije riječi, Donner i Blitzen. Brojne mitološke veze između Djeda Mraza i Sotone, Jeffrey Burton Russell objašnjava u djelu "Princ tame: Radikalno zlo i moć dobra u povijesti": 

"Vrag dolazi sa sjevera, iz područja tame i kažnjavajuće hladnoće. Postoje neobične veze između Sotone i Djeda Mraza (svetog Nikole). Vrag živi na dalekom sjeveru i tjera sobove; nosi odijelo od crvenog krzna; spušta se niz dimnjake prerušen u Crnog Jacka ili Crnog čovjeka, prekrivenog čađom; kao Crni Petar nosi veliku vreću u koju ubacuje grijehe ili grešnike (uključujući nestašnu djecu); nosi štap ili palicu kako bi pretukao krivce (sada samo donosi štapiće od slatkiša); leti zrakom uz pomoć čudnih životinja; hrana i vino ostavljaju mu se kao mito, kako bi osigurao svoje usluge. Vragov nadimak (!) "Stari Nick" potječe izravno od svetog Nikole. Nikola se često povezivao sa kultovima plodnosti, voćem, orašastim plodovima i voćnim kolačima, njegovim karakterističnim darovima." 

Irvingova "Knjiga skica Geoffreyja Crayona, Gent.", također uključuje kratke priče. Najpoznatije od njih su: "Rip Van Winkle" (1819.) i "Legenda o Uspavanoj dolini" (1820.), koja je posebno popularna tijekom Noći vještica, zbog lika poznatog kao Bezglavi jahač, i za kojeg se vjerovalo da je hesijanski vojnik kojem je topovska kugla u bitci odrubila glavu. Godine 1824., Irving je objavio zbirku eseja,  "Priče o putniku", uključujući i kratku priču "Vrag i Tom Walker" (vrlo slično njemačkoj legendi o Faustu). Priča prvo prepričava legendu o piratu Williamu Kiddu, za kojega se pričalo da je zakopao veliko blago u šumi, u kolonijalnom Massachusettsu. Kidd je sklopio dogovor sa vragom, kojega se u priči naziva "Stari Scratch" i "Crni čovjek", zato da bi zaštitio svoj novac.

Konfliktne teze 

Godine 1826., američki veleposlanik u Španjolskoj, Alexander Hill Everett, član Američkog filozofskog društva, pozvao je Irvinga neka mu se pridruži u Madridu, gdje mu je dan puni pristup golemoj knjižnici španjolske povijesti američkog konzulata. Kao rezultat toga, Irving je napisao izmišljenu biografiju, "Povijest života i putovanja Kristofora Kolumba" (1828.). Tijekom istraživanja, Irving je blisko surađivao sa Alexanderom von Humboldtom, jednim od intelektualnih vođa weimarskog klasicizma, među kojima su bili Goethe i Schiller. Humboldt se vratio sa putovanja u Južnu Ameriku, te je mogao pružiti napredno znanje o geografiji i znanosti kontinenta. Oni su zajedno ucrtali rutu i prvo iskrcavanje Kolumba u Americi.

Irvingova povijest pomogla je stvaranju mita o ravnoj Zemlji. Mnogi su je zamijenili za znanstveno djelo, jer je knjiga sadržavala izmišljeni prikaz sastanaka komisije koju je osnovala španjolska kruna kako bi ispitala Kolumbove prijedloge, uključujući i nevjerojatnu priču po kojoj su neupućeniji i fanatičniji članovi komisije iznijeli biblijske prigovore na Kolumbove tvrdnje da je Zemlja sferična. U stvarnosti, najraniji dokument o ideji sferične Zemlje potječe iz antičke Grčke, iz 05. stoljeća prije Krista, a vjerovanje je bilo široko rasprostranjeno nakon što je Eratosten izračunao opseg Zemlje, negdje 240. pr. Kr. Rani islamski znanstvenici prepoznali su Zemljinu sferičnost, što je navelo muslimanske matematičare razviti sferičnu trigonometriju. Vjerovanje u ravnu Zemlju, među obrazovanim Europljanima, gotovo da nije postojalo od kasnog srednjeg vijeka, pa nadalje. Prema Stephenu Jayu Gouldu: "Među znanstvenicima nikada nije postojalo razdoblje 'tame ravne Zemlje', bez obzira na to kako je šira javnost možda konceptualizirala naš planet, i tada i sada. Grčko znanje o sferičnosti nikada nije izblijedjelo, a svi glavni srednjovjekovni znanstvenici prihvatili su Zemljinu okruglost kao utvrđenu činjenicu kozmologije." 

Prema povjesničaru, Jeffreyju Burtonu Russellu, zabluda o ravnoj Zemlji najviše je procvjetala između 1870. i 1920. godine. Imala je veze sa ideološkim okruženjem koji su stvoreni borbama oko biološke evolucije, a popularizaciju mita pripisuje se povjesničarima:  Washingtonu Irvingu, kao i Johnu Williamu Draperu i Andrewu Dicksonu Whiteu - najutjecajnijim zagovornicima teze o sukobu između religije i znanosti. Na Yaleu je White postao članom organizacije "Skull and Bones", zajedno sa svojim bliskim prijateljem i kolegom iz razreda, Danielom Coitom Gilmanom, koji će kasnije postati prvi predsjednik Sveučilišta Johns Hopkins i osnivač Carnegie Instituta. Gilman je također bio suosnivač 'Russell Trust Association', koja upravlja poslovima organizacije "Skull and Bones". Gilman je također bio član Američkog filozofskog društva.

Draper je bio govornik na sastanku Britanskog udruženja, 1860. godine To je dovelo do poznatog sukoba između biskupa Samuela Wilberforcea (sin Williama Wilberforcea) i Thomasa Henryja Huxleyja oko darvinizma, nakon čega je u Americi, "religijska kontroverza oko biološke evolucije dosegla svoje najkritičnije faze krajem 1870-ih". Draper je 1874. godine napisao "Povijest sukoba između religije i znanosti", ponavljajući svoju tvrdnju prema kojoj su rani crkveni oci vjerovali da je Zemlja ravna, što bi po njemu bio dokaz neprijateljstva Crkve prema napretku znanosti. Priču je White ponovio u svom "Ratu znanosti" (1876. godine), te je sve ovo 20 godina kasnije razradio u svom dvotomnom djelu "Povijest rata znanosti sa teologijom u kršćanstvu". Ondje je preuveličao broj i značaj vjernika u ravnu Zemlju tijekom srednjeg vijeka, zato da bi potkrijepio svoju tvrdnju o ratu između teologije i znanstvenog napretka.

Ralph Waldo Emerson (1803.–1882.), otac američkog transcendentalizma

Transcendentalizam

Djeca Polidorijeve sestre, Frances, i Gabriela Rossettije (talijanskog pjesnika i političkog prognanika), uključivali su: Dantea Gabriela Rossettija i Williama Michaela Rossettija, koji su bili osnivači Prerafaelitskog bratstva, skupine engleskih slikara, pjesnika i kritičara, osnovane 1848. godine, zajedno sa Williamom Holmanom Huntom i Johnom Everettom Millaisom. Namjera prerafaelita bila je reformirati umjetnost, odbacivanjem onoga što su smatrali mehanicističkim pristupom koji su prvi usvojili maniristički umjetnici,  koji su naslijedili Rafaela i Michelangela. Njegovi članovi vjerovali su da klasične poze i elegantne kompozicije (posebno) Rafaela, imaju štetan utjecaj na akademsku nastavu umjetnosti, otuda dolazi i naziv "prerafaelit".

Prerafaelite je zagovarao John Ruskin, vodeći engleski likovni kritičar iz viktorijanskog doba. Od 1850-ih, prerafaeliti su bili pod utjecajem Ruskinovih ideja, te su bili preteče razvoja modernizma. Ruskin je osobno poznavao i poštovao Darwina, iako je napadao aspekte darvinističke teorije. Ruskinov nadgrobni spomenik u Conistonu, gdje je pokopan, odaje njegova okultna uvjerenja, prikazuje keltske simbole triskela, svastiku unutar malteškog križa, kao i Svetog Jurja koji ubija zmaja.

"Dante Rossetti i njegov krug bili su duboko zainteresirani za arturijanske legende. Krajem 1850-ih, Dante je naslikao freske iz Maloryjeve "Morte D'Arthur", u dvorani Debatnog društva Oxford Union, te je dovršio tri arturijanske ilustracije za Moxonovo izdanje Tennysona. Godine 1856., William Morris naručio je od Dantea neka naslika Djevojku iz Svetog Grala, koja je pojačala povezanost grala sa Kristovom krvlju. Na Danteovoj slici, djevojka sa gralom u lijevoj ruci drži euharistijske predmete: zlatni kalež prepun krvi i košaru kruha, preko koje je prebačena presavijena bijela tkanina. Desna ruka joj je podignuta u gesti blagoslova. Iznad glave lebdi bijeli golub Duha Svetoga sa raširenim krilima, i kadionicom koja ispušta dim ustima."

Emerson je bio prva osoba koja se pridružila udruženju Slobodno vjersko udruženje (FRA). FRA je osnovana 1867. godine, dijelom od strane američkog ministra i transcendentalističkog autora, pod utjecajem Emersona, Davida Atwooda Wassona, sa Lucretijom Mott i velečasnim Williamom J. Potterom. Potterovim riječima je ovo udruženje bilo "duhovno društvo protiv ropstva", sa ciljem "oslobodenja religije od dogmatskih tradicija, kojima je prije bila vezana". FRA se protivila ne samo organiziranoj religiji, već i svakom nadnaravnom pokušaju da potvrdi nadmoć nad individualnom savjesti i individualnom razumu. FRA je nosila masonsku poruku o usavršavanju čovječanstva, demokratskoj vjeri u vrijednost svakog pojedinca, važnosti prirodnih prava i potvrđivanju učinkovitosti razuma. Prva javna skupština održana je 1867. godine, sa publikom koja se kretala od progresivnih kvekera, liberalnih Židova, radikalnih unitarista, univerzalista, agnostika, spiritualista i znanstvenih teista.

Charles Darwin bio je član FRA, odani pristaša svog prijatelja, Francisa Abbotta, suosnivača FRA i urednika njezina radikalnog tjednog časopisa, 'The Index'. U izdanju od 23. prosinca 1871. godine je Darwin podijelio rijedak uvid u svoja unitaristička vjerska uvjerenja. Odgovarajući na Abbottov manifest "Istine za vremena", Darwin je napisao kako se divi Abbotovim "istinama", "iz najdubljeg srca; i slažem se s gotovo svakom riječju", te je dodao: "Točke oko kojih se sumnjivo ne slažem su nevažne". Abbot je proglasio religiju čovjekovim nastojanjem da se usavrši. Pozvao je na "izumiranje vjere u kršćansku ispovijest", i njenu zamjenu "slobodnom religijom", koju je definirao kao "vjeru u čovjeka kao progresivno biće". Umjesto "Crkve", Abbot se radovao "dolazećoj Republici Svijeta ili Zajednici Čovjeka, u kojoj će univerzalna savjest i razum čovječanstva biti njen vrhovni organski zakon ili ustav". 

FRA je uključivala brojne američke židovske reformističke rabine, uključujući: Isaaca Meyera Wisea, Maxa Lilienthala (urednik časopisa 'The Israelite'), Moritza Ellingera, Aarona Guinzburga, Raphaela Laskera, S. H. Sonnescheina, I. S. Nathansa, Henryja Gersonija, Judaha Wechslera, Felixa Adlera, Bernharda Felsenthala, Edwarda Lauterbacha, Solomona Schindlera, Emila G. Hirscha, te sabatejca Stephena Samuela Wisea (osnivač Nacionalne Federacije američkih cionista (FAZ), što je preteča Cionističke organizacije Amerike). Zagovornici reformiranog judaizma su, od početka 19. stoljeća, dosljedno tvrdili da teže pomirenju židovske religije sa napretkom znanstvene misli, time je znanost o evoluciji bila od posebnog interesa. U nizu od 12 propovijedi, objavljeno  pod nazivom "Kozmički Bog" (1876.), rabin Wise ponudio je alternativni teistički prikaz darvinizma. Drugi reformistički rabini, koji su bili simpatičniji prema darvinizmu, bili su Kaufmann Kohler, Emil G. Hirsch i Joseph Krauskopf. Npr. Hirsch je napisao:

"U bilješkama jasnijim nego ikada izgovorenim ljudskim jezikom, filozofija evolucije potvrđuje bitnu istinitost upornog prosvjeda i proglašenja judaizma, kako je Bog jedan. Ova teorija čita jedinstvo u svemu što jest i što je bilo. Zvijezde i kamenje, planeti i oblutci, sunce i travnjak, stijena i rijeka, list i lišaj, ispredeni su od iste niti. Dakle, svemir je jedna duša, Jedna napisana kao velika. Ako se u svim vidljivim oblicima manifestira jedna energija, i u svim materijalnim oblicima očita je jedna supstanca, zaključak je tim sigurniji koji smatra da je ovaj u biti jedan svijet života misao jednog sveobuhvatnog i sveukupnog temeljnog kreativnog direktivnog uma... Ja, sa svoje strane, vjerujem da je opravdano moje uvjerenje da ispravno shvaćen judaizam ne postulira Boga, kako se često kaže, kao apsolutno transcendentalnog. Naš Bog je duša Svemira. Spinozizam i judaizam nipošto nisu na suprotnim polovima."

William Morris i C. R. Ashbee (Ceh rukotvorina) bili su Ruskinovi strastveni učenici, i preko njih se njegovo nasljeđe može pratiti u pokretu umjetnosti i obrta. Dante je bio u vezi sa manekenkom Jane Morris, koja se udala za Williama Morrisa, i obojici je bila muza. Eliza Doolittle, u drami Bernarda Shawa, "Pygmalion" (1914.), kao i kasnijem filmu, "My Fair Lady" bili su utemeljeni na Jane Morris. Danteov rad također je utjecao na europske simboliste, umjetnički pokret francuskog, ruskog i belgijskog podrijetla kraja 19. stoljeća, u poeziji i drugim umjetnostima. U književnosti, stil je započeo objavom djela "Les Fleurs du mal" ("Cvijeće zla", 1857.),  Charlesa Baudelairea, koje je označilo rođenje modernizma u književnosti.

Godine 1868. su "Pjesme" Walta Whitmana objavljene u Engleskoj, zahvaljujući utjecaju Williama Michaela Rossettija. Whitman se  smatra jednim od najutjecajnijih američkih pjesnika. Whitmanovo djelo je bilo vrlo kontroverzno, čak i u njegovo vrijeme, posebno njegova zbirka poezije "Vlati trave", koja je opisana kao opscena zbog svoje otvorene seksualnosti. Iako biografi i dalje raspravljaju o njegovoj seksualnosti, obično se opisuje kao homoseksualac ili biseksualac, što se tiče njegovih osjećaja i privlačnosti. Oscar Wilde upoznao je Whitmana u Americi, 1882. godine, i napisao kako "nema sumnje" u Whitmanovu seksualnu orijentaciju: "Još uvijek imam poljubac Walta Whitmana na usnama", hvalio se. Prema Mauriceu Buckeu: Whitman je bio među mnogim mudracima za koje je vjerovao da su postigli "kozmičku svijest", uz Isusa, Swedenborga i Williama Blakea, ali da je Whitman bio "vrhunac religijske evolucije i vjesnik budućnosti čovječanstva". 

Whitman je istaknuti predstavnik transcendentalističkog pokreta. Godine 1855., kada je Whitman poslao primjerak knjige "Vlati trave" Ralphu Waldu Emersonu, kako bi čuo njegovo mišljenje - Emersonovo odobrenje pomoglo je da prvo izdanje izazove značajan interes. Pod utjecajem Swedenborga, Blakea i Vedante, Emerson je bio otac američkog transcendentalizma, religijskog i filozofskog pokreta, koji se razvio krajem 1820-ih i 1830-ih godine, kao prosvjed protiv konvencionalne duhovnosti i unitarističke doktrine koja se predavala na 'Harvard Divinity School'. Transcendentalizam započinje Emersonovim esejem, "Priroda" (1836.), na koji je snažno utjecala Swedenborgova teorija "korespondencije", kao i ideja da su sve pojedinačne duše dio jedne svjetske duše. Pokret je izravno utjecao na 'Novu misao', duhovni pokret koji je slijedio učenja Phineasa Quimbyja. Tijekom kasnog 19. stoljeća,  Quimbyjeve metafizičke iscjeliteljske prakse su se pomiješale sa "Mentalnom znanošću", Warrena Felta Evansa, swedenborgovog svećenika. Mary Baker Eddy, osnivačica kršćanske znanosti, navodi se kao osoba koja je koristila Quimbyja kao inspiraciju.

Madame Germaine de Staël je Emerson često citirao i pripisuje joj svoje upoznavanje sa novijom njemačkom mišlju. Herman Melville, autor "Moby Dicka", smatrao je de Staël jednom od najvećih žena stoljeća. Margaret Fuller je svjesno usvojila de Staël kao svoj uzor. U Londonu je de Staël upoznala Lorda Byrona i Williama Wilberforcea, abolicionista. Byron, u to vrijeme u dugovima, napustio je London i često posjećivao de Staël u Coppetu, 1815. godine, gdje je ova predvodila Coppetov krug. Za Byrona: de Staël je bila najveći živući europski pisac, "sa perom iza ušiju i ustima punim tinte."

Emerson je također poznat kao mentor i prijatelj kolege transcendentalista, Henryja Davida Thoreaua. Thoreau i Whitman također su bili povezani sa časopisom 'Demokratski pregled', koji je bio odgovoran za promicanje koncepta Manifest Destiny, i u kojem su dominirali članovi 'Young America' (modelirani prema Mazzinijevoj Mladoj Italiji). Kolega suradnik, Nathaniel Hawthorne i njegova supruga, Sophia, oboje su bili povezani sa transcendentalističkim pokretom. Par je također bio bliski prijatelj sa američkom novinarkom, Margaret Fuller, koja je također bila povezana sa časopisom i pod utjecajem Swedenborga. Thomas Carlyle i njegova supruga Jane, upoznali su Fuller sa Mazzinijem, sa kojim je postala bliska prijateljica. Emerson je bio toliko impresioniran Fuller, te ju je pozvao da se pridruži Transcendentalnom klubu, kao i da uređuje njegov književni časopis, 'The Dial'. Fuller je također bila inspiracija Whitmanu.

Idi pitaj Alice

Ruskin je imao pedofilske sklonosti, pokazujući neuobičajen interes za mlade djevojke. U pismu svom liječniku, Johnu Simonu,  1886. godine, Ruskin je napisao: "Volim sve djevojke od 10 do 16 godina - dopuštam si i 17 ili 18, sve dok nisu zaljubljene ni u koga osim u mene. - Imam neke drage od 8-12-14 godina - upravo sada, i moju Pigwigginu ovdje - 12 - koja nosi moje drvo, i uči svirati moja zvona". Ruskin je bio zaljubljen u Rose La Touche, kćer iz bogate irske obitelji, kada je ona imala samo 10, a on 39 godina. Zaprosio ju je na njezin 18-ti rođendan, ali ga je na kraju odbila. Kada je umrla u dobi od 27 godina, ovi događaji bacili su Ruskina u očaj, što je dovelo do sve težih napadaja mentalne bolesti, koji su uključivali niz psihičkih slomova i deliričnih vizija, stanja koje je, čini se, mučilo veći dio boemske generacije, koja ga je naslijedila.

Ruskin je također bio bliski prijatelj Charlesa Lutwidgea Dodgsona, poznatijeg pod pseudonimom Lewis Carroll, autora "Alise u zemlji čudesa". Dodgsona je zaredio oxfordski biskup Samuel Wilberforce. Wilberforcea se danas vjerojatno najviše pamti po njegovom protivljenju teoriji evolucije Charlesa Darwina, na debati iz 1860. godine. Carroll je bio i u bliskom odnosu sa Danteom Gabrielom Rossettijem i njegovom obitelji. Također, i rani član Društva za psihička istraživanja. Jedno od njegovih pisama sugerira da je prihvatio kao stvarno ono što se tada nazivalo "čitanjem misli". 

Godine 1872. je Carroll, zajedno sa svojim prijateljem, prerafaelitskim slikarom i ilustratorom, Arthurom Hughesom, krenuo u "sjajnu šetnju do Zemlje vila", ukletog šumovitog područja u blizini Guildforda u Surreyju, popularnog među viktorijanskim umjetnicima i piscima. U Carrollovoj knjižnici nalazile su se knjige neznanstvene i okultne tematike, tj. spiritualizam, kršćanski misticizam, srednjovjekovna astronomija, čak i budizam. Prema Carrollu: čovjek je sposoban za različita fizička stanja, sa različitim stupnjevima svijesti. Prvo je obično stanje, bez svijesti o prisutnosti vila. Drugo je "jezivo" stanje, gdje je svjestan prisutnosti vila. I posljednje je oblik transa, u kojem migrira u stvarnu Zemlju vila, i potpuno je svjestan prisutnosti vila.