Velika loža (18. dio)

Dixieland

Hamovo prokletstvo, kontroverzno rabinsko tumačenje Biblije, postalo je osnova za podjarmljivanje afričkih robova. To sve je, u konačnici, stvorilo ideološki jaz, koji je rezultirao Američkim građanskim ratom od 1861. do 1865. godine, ali traje i danas, i služi kao osnova za Južnu strategiju. Hamovo prokletstvo također je dobilo podršku masonstva, jer je poslužilo kao opravdanje za isključenje crnaca. Prvo opravdanje je artikulirano u 'Andersonovim Konstitucijama' iz 1923. godine, gdje je iznio legende o slobodnom zidarstvu, uz njegove propise ili optužbe, uključujući "drevne znamenitosti". Među tim znamenitostima je zahtjev da kandidat za slobodno zidarstvo "mora biti dobar i istinit čovjek, rođen slobodno, zrele i diskretne dobi, ne rob, niti žena, ne nemoralni ili skandalozni ljudi, već na dobrom glasu." Prema Konstitucijama:

"Nema sumnje da je Adam svoje sinove podučavao geometriji i njenoj upotrebi, u nekoliko umjetnosti i obrta prikladnih za ta rana vremena, jer je Kain, kako vidimo, sagradio grad koji je nazvao posvećenim, prema imenu svog najstarijeg sina, Enoha; i postavši Princ jedne polovice čovječanstva, njegovi potomci će oponašati njegov kraljevski primjer u odobravanju plemenite znanosti i korisne umjetnosti. Noa i njegova tri sina, Jafet, Šem i Ham, svi pravi masoni, donijeli su sa sobom preko Potopa tradicije i umjetnosti Predradnika, i opširno ih prenijeli svojim rastućim potomcima."

Međutim, kako je primijetio Michael W. Homer: Lawrence Dermott - prvi Veliki tajnik suparničke Velike lože Predradnika (iz Londona, 1751. godine), a koja je preuzela dizajn rabina Leona Templa kao osnovu za svoj grb - objavio je "Ahiman Rezo", povijest koja je pružila jedan od temelja na kojima su neki američki masoni mogli racionalizirati kako se Hamovi potomci, za koje su vjerovali da su crni, nisu imali pravo pridružiti njihovim ložama. Prema Dermottu:

"Sigurno je da slobodno zidarstvo postoji od stvaranja, iako vjerojatno ne pod tim imenom; da je to bio božanski dar od Boga; da su Kain i graditelji njegova grada bili poznati tajnoj misteriji masonstva, da su na svijetu bila samo četiri masona kada se dogodio potop; da jedan od četvorice, čak i drugi sin Noin, nije bio majstor te umjetnosti."

"U Americi, prije građanskog rata", prema Davidu Goldenbergu, "Hamovo prokletstvo je bilo najveće opravdanje za održavanje crnačkog ropstva, kao i za održavanje takvog društvenog poretka stoljećima". Amerikanci, prije građanskog rata, smatrali su južnjake posebnim narodom, koji je imao vlastite vrijednosti i način života. Tijekom tri desetljeća, koja su prethodila građanskom ratu, popularni pisci stvorili su stereotip, sada poznato kao "legende o plantažama", gdje je Jug opisan kao zemlja aristokratskih plantažera, južnjačkih ljepotica i odanih kućnih robova. Ova slika Juga, "kao zemlje pamuka, gdje se stara vremena ne zaboravljaju", popularizirana je u pjesmi "Dixie" (1859.). Pjesmu je napisao sjevernjak, Dan D. Emmett, i to je vjerojatno najpoznatija pjesma koja je proizašla iz crnačkih minstrelsa. Emmett je usvojio melodiju za pseudo-afroamerički spiritual, tijekom 1870-ih ili 1880-ih godina.  Crni izvođači dodavali su vlastite stihove ili izmijenili pjesmu. Refren bi se promijenio u: "Volio bih da sam u Kanaanu." 

Lionel Nathan de Rothschild (1808.–1879.) predstavljen u Donjem domu, 1858. godine

U Sjedinjenim Državama, Giuseppe Mazzini je predvodio plan u savezu s Rothschildima za poticanje Građanskog rata, duž granica i vezano uz nestabilno pitanje rase. Središnjim dijelom ovog plana, izvještava Hagger, bila je obitelj Rothschild.

Zavjera Mazzini-Rothschild je proizašla iz južnjačko-židovskih zajednica, umrežene sa tajnim društvima "Lubanje i kosti", "Vitezovi Zlatnog kruga" i "Ku Klux Klan" (inspirirani vigilantizmom Svetog Vehma), a koji su promovirali ideju robovlasništva protiv abolicionista Sjevera. Vrhovno vijeće, Drevni i Prihvaćeni Škotski Obred, Južna Jurisdikcija (općepoznato kao Majčino Vrhovno Vijeće Svijeta), koje je osnovano u Charlestonu, 1801. godine, predvodio je Albert Pike. Zajedno sa Mazzinijem je vodio super-obred Slobodnog zidarstva, poznato kao Palladij(an)ski Obred.

Unatoč porazu u Ratu 1812. godine, kao i potpisivanju ugovora o nenapadanju iz 1814. godine, Britanija je i dalje žudjela vratiti Ameriku pod svoju vlast. Kako je objasnio Nicholas Hagger:

"Putem loža Škotskog Obreda engleske poslušnosti na Sjeveru, kontrolirala je bogatstvo Sjeveroistoka, ali nije mogla kontrolirati Jug, jer se bogatstvo Juga mjerilo u robovima. Ako je Britanija htjela imati ekonomsku kontrolu nad Jugom, ropstvo bi moralo biti ukinuto. Stoga je osmišljen plan za podjelu Amerike oko pitanja ropstva, i to u nadi da će se Amerika moći kontrolirati ekonomski i financijski, ako ne i vojno." 

Financiranje Sjevera od strane Rothschilda provodilo se preko Augusta Belmonta. James Rothschild je kontrolirao Jug, putem Rothschildovog agenta, Judaha P. Benjamina, južnjačkog odvjetnika i političara, koji je postao poznat kao "Židovski Konfederat". Benjamin je bio najistaknutiji židovski vlasnik plantaže. Izgradio je plantažu 'Belle Chasse', u župi Plaquemines, i posjedovao je 140 robova. Kao što je primijetio Feuerlicht:

"Toliko [južnih] Židova ne bi postiglo tako visoku razinu društvenog, političkog, ekonomskog i intelektualnog statusa i priznanja bez prisutnosti poniženog i degradiranog roba. Koliko je ironično da su odlikovanja dodijeljena [židovskim] muškarcima, poput Judaha P. Benjamina, donekle ovisila o patnjama crnačkih robova, koje su ovi kupovali i prodavali sa tolikom smirenošću." 

Feuerlicht je naglasio da, unatoč svim abolicionističkim aktivnostima Židova na Sjeveru, ropstvo su usađivali i njegovali sjeverni trgovci, i kršćanski i židovski. Tijekom 18. stoljeća su Židovi aktivno trgovali robovima, a neki su i upravljali tržnicama robova. Kako je primijetio George Cohen: "Stoga nije iznenađujuće da su postali odani zagovornici sustava ropstva, u svojoj nespremnosti da se odreknu tih osobnih pogodnosti". Među najdominantnijim židovskim trgovcima robljem na američkom kontinentu su bili: Isaac Da Costa (Charleston, Južna Karolina, 1750-ih); David Franks (Philadelphija, 1760-ih) i Aaron Lopez (Newport, krajem 1760-ih i početkom 1770-ih). Jacob Rader Marcus, povjesničar i reformni rabin, napisao je u svojoj povijesti američkih Židova kako je preko 75% židovskih obitelji u Charlestonu u Južnoj Karolini; Richmondu u Virginiji; i Savannahi u Georgiji - posjedovalo robove. Diljem cijele zemlje je gotovo 40% židovskih kućanstava posjedovalo robove. 

Kako je otkriveno u 'Financial Timesu': Nathan Mayer Rothschild i James William Freshfield (osnivač Freshfields) su financijski dobro profitirali od ropstva, kako pokazuju zapisi iz Nacionalnog arhiva, iako su obojica često prikazivani kao protivnici ropstva. Dana 03. kolovoza 1835. godine, u londonskom Cityju, dvije godine nakon donošenja Zakona o ukidanju ropstva - Nathan Mayer Rothschild i njegov šogor, Moses Montefiore, postigli su dogovor sa ministrom financija o izdavanju jednog od najvećih zajmova u povijesti, za financiranje paketa naknada za robove, što je zahtijevao zakon iz 1833. godine. Dva bankara dogovorila su se posuditi britanskoj vladi 15 milijuna funti, a vlada će kasnije uzeti i dodatnih 5 milijuna funti. Ukupni iznos predstavljao je 40% godišnjih državnih prihoda u to vrijeme, što bi bilo ekvivalentno današnjih oko 300 milijardi funti. To je bilo najveće spašavanje industrije (gledano kao postotak godišnjih državnih rashoda) i nadmašuje spašavanje bankarskog sektora iz 2008. godine.

Britanski porezni obveznici nisu vratili ovaj novac sve do 2015. godine. Sredstva nisu bila namijenjena kao odšteta oslobođenim robovima da bi se ispravile nepravde koje su pretrpjeli. Umjesto toga, novac je išao isključivo vlasnicima robova, kojima je kompenziran gubitak onoga što se do tada smatralo njihovim vlasništvom. Prema "Legacies of British Slave-Ownership", sa University College London, sam Rothschild za sebe je bio uspješan podnositelj zahtjeva za kompenzaciju, u okviru ove sheme, za udio na "Antigua 390 (Mathews ili Constitution Hill)"; kao korisnik i nositelj hipoteke na plantaži u Antigui sa 158 robova u svom  vlasništvu. Tada je primio isplatu od 2.571 funte (vrijednost oko 246 tisuća funti u 2020. godini).

Rothschildi su željeli osnovati središnju banku u Americi. Druga Amerika, koju je stvorio James Madison 1816. godine - propala je 1836. godine. Sin Nathana Mayera Rothschilda, Lionel Rothschild i njegov ujak James, stajali su iza financiranja i Sjevera i Juga, u unaprijed isplaniranoj podjeli. Sjever je trebao bio biti pripojen Kanadi kao britanska kolonija pod Lionelom (živio u Londonu). Godine 1851. je Mazzini započeo proces izazivanja građanskog rata, formiranjem revolucionarnih skupina diljem Sjedinjenih Država, sve kako bi intenzivirao raspravu o ropstvu. Godine 1857., sastanak u Londonu, koji su sazvali Mazzinijevi Iluminati, odlučio je kako bi trebalo doći do sukoba između Sjevera i Juga. Lionel Rothschild je koristio Augusta Belmonta kao izaslanika, zajedno sa  Jayom Cookeom, braćom Seligman, te 'Speyer & Co'. 

Belmont, čije je pravo ime bilo August Schoenberg, Židov rođen u Njemačkoj, i koji će postati predsjednik stranke Demokratskog nacionalnog odbora tijekom 1860-ih, kao i osnivač Belmont Stakesa, treće etape serije američkih konjskih utrka Triple Crown. Belmont je započeo prvi posao kao naučnik u bankarskoj tvrtki Rothschild u Frankfurtu. Godine 1837. je otplovio za Havanu, gdje je bio zadužen za interese Rothschilda u španjolskoj koloniji, Kubi. U financijskoj recesiji i panici, 1837. godine, baš kao i stotine drugih američkih tvrtki, američki agent Rothschilda u New Yorku je propao. Ali, Belmont je ostao u New Yorku i osnovao novu tvrtku, August Belmont & Company, te obnovio bogatstvo Rothschilda.

"Smrtnici su jednaki, i nije rođenje, već samo vrlina, ono što čini razliku" 

Prijatelji crnaca 

Prema markizu de Luchetu, u "Essai sur les Illuminés" - Illuminati - koji su se uvijek isticali u proglašavanju ideala kojima bi se predstavili kao plemeniti, ali su uvijek potajno ciljali na subverziju, stajali su iza stvaranja tajnog društva za podršku abolicionizmu, nazvano "Amis de Noirs" ("Prijatelji crnaca"). Osnovao ga je član Illuminata, Jacques-Pierre Brissot, član Bonnevilleovog društvenog kluba. U Engleskoj, Thomas Clarkson je pozvao Brissota neka bude prisutan na sastanku Društva za provedbu ukidanja trgovine robljem. Clarkson se uvjerio u potrebu za okončanjem trgovine robljem, nakon što je napisao nagrađivani esej, "Esej o ropstvu i trgovini ljudske vrste, posebno afričke, prevedeno sa latinske disertacije" (1786.).

Brissotu je, u njegovoj borbi, pomagao Joseph Bologne, Chevalier de Saint-Georges, virtuozni glazbenik i skladatelj, dirigent vodećeg simfonijskog orkestra u Parizu, te poznati mačevalački prvak. Rođen u francuskoj koloniji Guadeloupe, kao sin Georgea Bolognea de Saint-Georgesa, bogato oženjenog plantažera, i Anne dite Nanon (njegova 16-godišnja senegalska robinja). Tijekom mladosti je otac odveo Saint-Georgesa odveo u Francusku, gdje se i školovao. Prva opera Saint-Georgesa, sa libretom Pierrea Choderlosa de Laclosa (prijatelja markiza de Sada), izvedena je 1777. godine. Tijekom Francuske revolucije, mlađi Saint-Georges je služio kao pukovnik u vlastitoj Legiji St.Georges, prvoj potpuno crnačkoj pukovniji u Europi, koja se borila na strani Republike. Privukla je dobrovoljce iz cijele zemlje, uključujući Thomasa Alexandrea Dumasa, legendarnog oca Alexandrea Dumasa (autor "Grof Monte Christo"). Dumas je preuzimao dužnost od Saint-Georgesa, kada je uhićen i gotovo pogubljen tijekom Terora. Do svoje smrti, 1799. godine, Saint-Georges je bio legenda. Američki predsjednik John Adams zvao ga je "najuspješnijim čovjekom u Europi". 

Do sredine 1780-ih, Illuminat Philippe, vojvoda od Orléansa, također poznat i kao Philippe Égalité, postao je pokroviteljem Saint-Georgesa. Upravo se, zajedno sa vojvodom, Saint-Georges uključio u abolicionistički pokret u Francuskoj i Engleskoj. Kada je Philippe poslao Saint-Georgesa u Englesku da osigura podršku princa od Walesa - njegov šef kabineta, Brissot, privatno je zamolio Saint-Georgesa neka se sastane sa vodećim abolicionistima Engleske, da zatraži njihov savjet o tome kako unaprijediti pokret u Francuskoj. Saint-Georges sastao se sa abolicionistima: Williamom Wilberforceom, Johnom Wilkesom i Clarksonom. Sljedeće dvije godine proveo je putujući između dvije zemlje, nastavljao je svoj rad zajedno sa pokretom, te je prevodio britansku abolicionističku literaturu na francuski jezik. 

Dizajn pečata/medaljona, stvorenog kao dio kampanje protiv ropstva od strane Josiah Wedgwooda, člana Lunarnog društva

Brissot je koristio isti pečat, kao i onaj koji je odabralo Britansko društvo, medaljon koji predstavlja klečećeg crnca, i geslo: "NISAM LI I JA ČOVJEK I BRAT?", prevedeno na francuski "Ne suis-je pas ton frère?". Medaljon je dizajnirao Josiah Wedgwood, koji je bio aktivan u Lunarnom društvu, gdje se sprijateljio sa Josephom Priestleyjem i njegovim osnivačima, Matthewom Boultonom i Erasmusom Darwinom (slobodni zidar, otac Charlesa Darwina). Wedgwood je također bio snažan pristaša Johna Wilkesa, člana Hellfire Cluba, ali i daleki rođak ubojice Abrahama Lincolna, Johna Wilkesa Bootha. Godine 1788. je Wedgwood poslao kopije svojih medaljona Benjaminu Franklinu, tadašnjem predsjedniku "Pennsylvania Society for Abolition of Slavery", koji je bio uvjeren u njegovu vrijednost i skretanju pozornosti na taj cilj.

"Amis des Noirs" osnovali su Regulatorni odbor, sastavljen od Iluminata, poput Condorceta, Mirabeaua, Sieyèsa, vojvode od la Rochefoucaulda i La Fayettea, također bili u bliskoj korespondenciji sa Središnjim komitetom Velikog Orijenta Francuske. Društvo se protivilo ropstvu, koje je bilo institucionalizirano po francuskim kolonijama Kariba i Sjeverne Amerike, kao i trgovini afričkim robljem. Tijekom pet godina svog djelovanja, objavljivali su literaturu protiv ropstva, često su se obraćali u Nacionalnoj skupštini, koja je donijela dekret o univerzalnoj emancipaciji. Time su efektivno oslobođeni svi kolonijalni robovi i dana su im jednaka prava. Ova je odluka kasnije poništena pod Napoleonom, koji je bezuspješno pokušao ponovno uvesti ropstvo u kolonije, kao i ponovno preuzeti kontrolu nad Saint-Domingueom, gdje je bila u tijeku pobuna robova.

U Sjedinjenim Državama, gdje je posjetio ustavotvornu konvenciju u Philadelphiji, nakon Američke revolucije, Brissot se inspirirao humanitarnim idealima Thomasa Jeffersona, izraženo u Deklaraciji o neovisnosti. Prvi pokušaji ukidanja ropstva u britanskim i američkim kolonijama došli su od Thomasa Jeffersona, od strane nekih njegovih suvremenika. Unatoč činjenici da je Jefferson bio doživotni robovlasnik, u izvorni nacrt Deklaracije o neovisnosti uključio je i snažan jezik protiv ropstva, ali drugi delegati su ga uklonili. Benjamin Franklin, također robovlasnik većim dijelom svog života, postao je vodeći član "Pennsylvania Society for Abolition of Slavery", što je bila prva priznata organizacija za abolicioniste u Sjedinjenim Državama. Nakon Američke revolucije, sjeverne države su ukinule ropstvo. Počelo je od Ustava Vermonta iz 1777. godine, nakon čega je uslijedio zakon o postupnoj emancipaciji Pennsylvanije iz 1780. godine. Druge države, sa većim ekonomskim interesom za robovski rad, poput New Yorka i New Jerseyja, također su donijele zakone o postupnoj emancipaciji. Do 1804. godine su sve sjeverne države ukinule ropstvo, iako to nije stvarno  značilo da su postojeći robovi oslobođeni. 1801. je predsjednik Jefferson potpisao Zakon o zabrani uvoza robova, ali je stupio na snagu 1808. godine (najraniji dopušteni zakon prema Ustavu). Godine 1820. je privatno podržao Missouri kompromis, vjerujući da će pomoći u okončanju ropstva. U svojoj autobiografiji, iz 1821. godine, je napisao: "Ništa nije sigurnije zapisano u knjizi sudbine nego da će ovi ljudi biti slobodni; niti je manje sigurno da dvije rase, jednako slobodne, ne mogu živjeti u istoj vladi. Priroda, navika, mišljenje povukli su neizbrisive linije razlike među njima." 

Thomas Clarkson predvodi Konvenciju protiv ropstva u Slobodno zidarskoj dvorani u Londonu (1840.)

Društvo protiv ropstva 

Glavni odgovorni za promicanje cilja ukidanja ropstva bili su evanđeoski kršćani, povezani sa kripto-sabatejskom Moravskom crkvom grofa Zinzendorfa, koja je eksplodirala u Sjedinjenim Državama, Prvim i Drugim Velikim buđenjem. Zinzendorf je kritizirao ropstvo i podržavao je prve moravske misionare u američkim kolonijama. Prije Američke revolucije, baptistički i metodistički evangelici na Jugu su promicali stav o jednakosti običnog čovjeka pred Bogom, robove su pozdravljali kao baptiste i prihvaćali ih kao propovjednike. Baptisti su tako postali najveća kršćanska zajednica u mnogim južnim državama, uključujući i crnačko  stanovništvo. Tek kada se John Wesley, koji je bio u kontaktu sa Zinzendorfom, aktivno usprotivio ropstvu, mali prosvjed prerastao je u masovni pokret, koji je i rezultirao ukidanjem ropstva. Wesley je utjecao na Georgea Whitefielda (prijatelj Benjamina Franklina, također pod utjecajem Zinzendorfa) neka otputuje u kolonije, i potakne transatlantsku raspravu o ropstvu. Whitefield je i sam posjedovao nekoliko stotina robova. Nekoliko vođa Velikog buđenja, koji su podržavali ovu perspektivu ropstva, uključujući Whitefielda i Jonathana Edwardsa, pokušalo je naučiti robove neka prihvate svoj inferiorni status kao Božju volju. Edwards je također posjedovao nekoliko robova tijekom svog života. "Crni dječak po imenu Titus" bio je naveden u popisu njegove oporuke.

Godine 1791. je Wesley pisao prijatelju, engleskom političaru Williamu Wilberforceu, kako bi ga ohrabrio u naporima da okonča trgovinu robljem. Wilberforce je postao evangelički kršćanin 1785. godine. Bio je vođa Claphamove sekte, skupine utjecajnih kršćanskih istomišljenika, socijalnih reformatora Engleske crkve sa sjedištem u Claphamu (London), početkom 19. stoljeća. Članovi sekte Clapham bili su uglavnom istaknuti i bogati evangelički anglikanci. Dijelili su zajedničke političke stavove o oslobađanju robova, ukidanju trgovine robljem i reformi kaznenog sustava. Sekti Clapham pripisuje se značajna uloga u razvoju viktorijanskog morala. Riječima povjesničara Stephena Tomkinsa: "Etos Claphamove sekte postao je duhom vremena". Tomkins opisuje ovu sektu- "Mreža prijatelja i obitelji u Engleskoj, s Williamom Wilberforceom kao težištem, koji su bili snažno povezani zajedničkim moralnim i duhovnim vrijednostima, vjerskom misijom i društvenim aktivizmom, ljubavlju jednih prema drugima i brakom."

Godine 1783., kada su Wilberforce i njegovi suputnici otputovali u Francusku (njihova prisutnost je izazvala sumnju policije da su engleski špijuni) i posjetili Pariz, susreli su se sa istaknutim slobodnim zidarima, poput: Benjamina Franklina, generala Lafayettea, kao i sa Marie Antoinette i Lujem XVI. Madame Germaine de Staël bila je impresionirana govorima koje je Wilberforce održao na sastanku u Dvorani slobodnih zidara u Londonu, 1814. godine. Upoznala se sa Wilberforceom na osobni zahtjev, na večeri koju je priredio vojvoda od Gloucestera, nećak i zet kralja Georgea III. Opisala je Wilberforcea kao "najduhovitijeg čovjeka u Engleskoj". Wilberforce se kasnije prisjetio njihovih večeri rekavši: "Cijela scena bila je toliko opojna, čak i za mene. Groznica koja je iz toga proizašla još nije prošla". Madame de Staël priklonila se Wilberforceovoj stvari i pružila je znatnu podršku ukidanju ropstva.

Wilberforce je 20 godina vodio parlamentarnu kampanju protiv britanske trgovine robljem, sve do donošenja Zakona o trgovini robljem, 1807. godine. Davne 1787. godine je Wilberforce stupio u kontakt sa Thomasom Clarksonom, koji ga je pozvao da se zauzme za ovu stvar u parlamentu. Budući su britanski abolicionisti bili donekle razočarani vlastitom kampanjom u Britaniji, Wilberforce, nadajući se kako će ideali Francuske revolucije podržati ovu stvar, povjerio je Clarksonu misiju u Francuskoj da bi  pridobio suradnju francuskih abolicionista. Po dolasku u Pariz, u kolovozu 1789. godine, Clarkson je odmah kontaktirao francuske protivnike trgovine robljem: Condorceta, Brissota, Clavièrea, La Fayettea, iluminata Comtea de Mirabeaua (njim je bio posebno impresioniran). Međutim, određeni članovi Nacionalne skupštine optužili su Clarksona da je britanski špijun, koji želi da Francuska izgubi svoje kolonije, te su osumnjičili Mirabeaua za suučesništvo. Clarksonu su čak prijetili smrću. Morao je zatražiti pomoć Nacionalne garde, kojom je zapovijedao general Lafayette. Nakon naknadnog obračuna sa umjerenim žirondincima, Brissotu je odrubljena glava 1793. godine.

Wilberforce se posljednji put pojavio u javnosti onda kada ga je Clarkson imenovao za predsjednika konvencije Društva protiv ropstva, 1830. godine, u Dvorani slobodnih zidara u Londonu, sjedištu Ujedinjene velike lože Engleske i Vrhovnog velikog poglavlja Kraljevskih lukobrana Engleske, kao i mjestu sastanka mnogih masonskih loža na području Londona. Godine 1833. je britanska vlada donijela Zakon o ukidanju ropstva, koji je zagovarao Wilberforce. Slijedeće godine je ukinuto ropstvo u Britanskom Carstvu.

Frederick Douglass (1818.–1895.)

Clarkson je bio glavni govornik 1840. godine, na otvaranju prve svjetske Konvencije protiv ropstva, u Slobodnoj zidarskoj dvorani u Londonu. Godine 1846. je tamo osnovan i Svjetski evangelički savez. Iste godine je Clarkson bio domaćin Fredericku Douglassu,  istaknutom afroameričkom abolicionistu, prilikom njegovog prvog posjeta Engleskoj. Douglass je bio miješane rase; vjerojatno  indijanske i afričke sa majčine strane; iako je njegov otac bio "gotovo sigurno bijelac", kako je tvrdio povjesničar David W. Blight.  Godine 1843. se Douglass pridružio drugim govornicima u projektu "Sto Konvencija", Američkog društva protiv ropstva. Sastojalo se od 6-mjesečne turneje po dvoranama za sastanke, diljem istočnog dijela i srednjeg Zapada Sjedinjenih Država. Douglass je napisao nekoliko autobiografija. Opisao je svoja iskustva kada je bio rob, u svojoj knjizi "Pripovijest o životu Fredericka Douglassa, američkog roba" (1845.). Knjiga je postala bestseler i utjecala je na ukidanje ropstva, baš kao i njegova druga knjiga, "Moje ropstvo i moja sloboda" (1855.). U opasnosti, nakon donošenja Zakona o odbjeglim robovima u SAD-u (1850.), Douglass je postao legalno slobodan u Engleskoj, jer su njegovi britanski prijatelji prikupili novac i kupili njegovu slobodu od njegovog američkog vlasnika.

Dva desetljeća nakon Revolucije, tijekom Drugog Velikog buđenja, baptistički propovjednici odustali su od svojih zamolbi za oslobađanje robova, što je uzrokovalo raskol između sjeverne i južne grane baptističke denominacije. Južna baptistička konvencija (SBC) je nastala 1845. godine u Augusti, Georgia, od strane baptista sa juga Sjedinjenih Država - koji su se razišli sa sjevernim baptistima oko pitanja ropstva, posebno zbog pitanja mogu li južni robovlasnici služiti kao misionari. Najstarija baptistička crkva na Jugu, Prva baptistička crkva Charlestona, u Južnoj Karolini, osnovana je 1682. godine. Sa više od 15 milijuna članova 2015. godine, SBC je danas najveća baptistička denominacija na svijetu, najveća protestantska denominacija u Sjedinjenim Državama, te druga najveća kršćanska denominacija u Sjedinjenim Državama nakon Katoličke crkve.

Abolicionisti su kategorizirani kao licemjeri koji su željeli da Jug oslobodi svoje robove, ali nisu htjeli dati oslobođenim robovima poslove, ukoliko bi otputovali na sjever. U vrijeme raskola, južni baptisti su koristili Hamovo prokletstvo kao opravdanje za ropstvo,  tvrdeći kako poštuju Božju volju. Svećenstvo je čak sugeriralo da je crncima bolje živjeti kao robovi. Kršćanstvo, tvrdili su, ne samo da je služilo civiliziranju Afrikanaca, već je, kako je izvijestio 'The Baptist Messenger' (1850.): "Ruka sile postala je nepotrebna zbog  miroljubivog utjecaja evanđelja. Plantažeri svjedoče da je ova vjerska reformacija povećala vrijednost njihove imovine za 10-12%."

John C. Calhoun (1782.–1850.), vodeći zagovornik prava zasebnih država

Prava zasebnih država

Međutim, do 1850-ih, južnjaci su izgubili utjecaj na nacionalnu moć, doprinoseći reakciji protiv Sjevera, koji se okupio kako bi spasio svoj tzv. "južnjački način života". 50 od prvih 62 godine američke povijesti, južnjaci poput Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Jamesa Madisona, Jamesa Monroea i Andrewa Jacksona, dominirali su izvršnom granom američke vlade. Naziv "demokrat" vuče korijene sa Juga i seže do osnivanja Demokratsko-republikanske stranke, 1793. godine, od strane Jeffersona i Madisona. Nakon što su bili dominantna stranka u američkoj politici od 1800. do 1829. godine, Demokratsko-republikanci su se,  1828. godine, podijelili u dvije frakcije: federalističke Nacionalne republikance i Demokrate. Sjeverni demokrati usprotivili su se južnjačkim demokratima po pitanju ropstva. Južni demokrati, poznati i kao "konzervativni demokrati", odražavajući stavove pokojnog Johna C. Calhouna, inzistirali su na tome da je ropstvo nacionalno.

Calhoun je bio priznati intelektualni i politički vođa Juga, od 1820-ih godina do svoje smrti, 1850. godine. Imao je slavnu političku karijeru, služio je kao kongresmen svoje matične države Južne Karoline, bio je potpredsjednik pod Johnom Quincyjem Adamsom i Andrewom Jacksonom, te američki senator. Calhoun je ostao zapamćen po snažnoj obrani ropstva i promicanju koncepta prava manjina u politici, sve u interesu bjelačkog Juga. Krajem 1820-ih godina su se njegovi stavovi radikalno promijenili, te je postao  vodeći zagovornik prava država i ograničene vlade. Calhoun je bio siguran kako će pitanje ropstva podijeliti zemlju i vjerojatno rezultirati ratom. U poznatom govoru u Senatu, 06. veljače 1837. godine, Calhoun je ustvrdio da je ropstvo "pozitivno dobro", te da je u svakom bogatom i civiliziranom društvu jedan dio zajednice oduvijek živio od rada drugog. Prema Calhounu:

"Bilo dobro ili loše, [ropstvo] je naraslo s našim društvom i institucijama i toliko je isprepleteno sa njima da bi njegovo uništenje značilo uništenje nas kao naroda. Ali, neka me ne shvate kao da priznajem, čak niti implicitno, da su postojeći odnosi između dvije rase u robovlasničkim državama zlo. Sasvim drugačije; smatram da je to dobro, kao što se do sada pokazalo objema, i nastaviti će se dokazivati ​​ako je ne uznemiri zli duh ukidanja. Pozivam se na činjenice. Nikada prije crna rasa središnje Afrike, od zore povijesti do danas, nije postigla tako civilizirano i tako poboljšano stanje, ne samo fizički, već i moralno i intelektualno." 

Calhoun je vjerovao da političari na Sjeveru ugađaju biračima govoreći protiv ropstva, te da političari u robovlasničkim državama žrtvuju južnjačka prava kako bi umirili sjeverna krila svojih stranaka. Stoga je bitan prvi korak, u svakom uspješnom promicanju južnjačkih prava, morao biti napuštanje svih stranačkih pripadnosti. Tijekom 1848. i 1849. godina je Calhoun pozivao na jedinstvo Juga i bio pokretačka snaga iza sastavljanja i objavljivanja "Obraćanja južnih delegata u Kongresu, njihovim biračima". Tamo je tvrdio kako su Sjevernjaci prekršili ustavna prava Juga i upozoravalo južnjačke birače neka očekuju prisilno oslobađanje robova u bliskoj budućnosti, nakon čega slijedi njihovo potpuno podjarmljivanje od strane nesvetog saveza beskrupuloznih sjevernjaka i crnaca. Bijelci bi morali pobjeći, dok bi Jug "postao trajno prebivalište nereda, anarhije, siromaštva, bijede i jada". Samo bi jedinstvo bijelaca sa Juga moglo spriječiti takvu katastrofu.

Prema Calhounovoj biografkinji, Margaret L. Coit: "Zapanjujuća je činjenica da se svaki princip secesije ili prava država, koji je Calhoun ikada iznio, može popratiti sve do razmišljanja intelektualne Nove Engleske sa početka 18. stoljeća". Godine 1802. je Calhoun otišao na Yale College u Connecticutu, kojim je dominirao predsjednik, Timothy Dwight, važna figura u Drugom velikom buđenju i koji je bio njegov mentor. Dwight je također iznosio strategiju secesije od Unije, kao legitimno rješenje za nesuglasice Nove Engleske sa  nacionalnom vladom. Calhoun je studirao pravo na jedinom pravom pravnom fakultetu u zemlji, Tapping Reeve Law School u Litchfieldu, Connecticut, gdje je radio sa Tapping Reeveom i Jamesom Gouldom. Prema Coit: "Dwight, Reeve i Gould nisu mogli uvjeriti mladog domoljuba iz Južne Karoline u poželjnost secesije, ali nisu ostavili nikakve sumnje, u njegovom umu, u pogledu njene zakonitosti." 

Kada je primljen na Yale, 1802. godine, Calhoun je izabran u Phi Beta Kappa: prvo američko bratstvo na fakultetu sa grčkim slovima i najprestižnije akademsko počasno društvo u Sjedinjenim Državama. Phi Beta Kappa bila je pod snažnim utjecajem masonstva. Grupa se sastojala od studenata koji su često posjećivali Raleigh Tavern, kao zajedničko mjesto za sastanke izvan sveučilišnog kampusa, gdje su se navodno sastajali i masoni. Thomas Smith, jedan od osnivača bratstva, pripadao je loži Williamsburg, koja je djelovala pod poveljom Velike lože Engleske. Devet drugih izvornih članova kasnije su postali masoni, unutar prve godine.

Članovi 'Lubanje i kosti', klasa 1861. godine

Skull & Bones

Godine 1826. je kapetan William Morgan nestao u sjevernom dijelu države New York, navodno je otet i ubijen, zbog objavljivanja i razotkrivanja masonskih rituala. Priča o Morganovom nestanku je rezultirala anti-masonskim raspoloženjem, koje je potrajalo do otprilike 1840. godine i označilo je početak eksplozije razotkrivanja njihovih rituala. Kriza sa kojom su se suočili slobodni zidari je  utjecala i na Phi Beta Kappu. 1831. godine je objavljena knjiga "Ritual slobodnog zidarstva", ilustrirana brojnim gravurama; uz  bilješke i napomene; dodan je i Ključ za Phi Beta Kappu, Averyja Allyna, antimasonskog predavača iz tog vremena. Negativne reakcije su rezultirale time da je bratstvo napustilo svoju tajnost, te postalo nešto više od akademskog počasnog društva.

U znak prosvjeda, članovi društava "Linonia", "Braća u jedinstvu" i "Kaliopean", svi sa Yalea - odvojili su se od svojih skupina i osnovali novo društvo, "Lubanja i kosti". Calhoun je bio član 'Braće u jedinstvu', kao i Alphonso Taft, osnivač 'Skull and Bones', zajedno sa Williamom Huntingtonom Russellom. Russell je bio potomak nekoliko starih obitelji iz Nove Engleske, uključujući obitelji Pierpont, Hooker, Willett, Bingham i Russell. Prema Alexandri Robbins, autorici knjige "Tajne grobnice": dok je bio u Njemačkoj, Russell se sprijateljio sa vođom njemačkog tajnog društva, koje je samo po sebi bilo izdanak Iluminata, i koje je koristilo mrtvačku glavu kao svoj logo. Kada se Russell vratio u Sjedinjene Države, pridružio se Taftu i osnovali su ono što su nazvali "Bratstvo smrti". Usvojili su numerološki simbol 322, jer su bili drugo poglavlje njemačke sestrinske organizacije i osnovani su 1832. godine. Prema Robbinsu: "Štovali su božicu Eulogiju, slavili pirate i planirali podzemnu zavjeru, kako bi dominirali svijetom". Među "darovima u čast božici", koje je red ukrao, bio je i stol za karte na kojem je Calhoun običavao igrati. Na kraju se redu pridružio i unuk Jamesa Goulda, James Gardner Gould, najstariji sin suca Williama Tracyja Goulda.

Kako izvještava Robbins: do kraja 19. stoljeća, Yaleom su dominirala tri prestižna tajna društva za seniore, "Skull and Bones", "Scroll and Key" i "Wolf's Head". 'Scroll and Key' pridružio se društvu 'Skull and Bones' 1842. godine, i vrlo brzo je postalo moćno tajno društvo. 'Scroll and Key' (Svitak i ključ) osnovali su, 1841. godine, studenti koji su negodovali zato što nisu bili "pozvani" pridružiti se 'Skull and Bones'. Međutim, ugled im je bio puno ozbiljniji, "književniji" nego onaj Bonesa. Među njegovim bivšim studentima su potomci obitelji Mayflower, kao i bivši predsjednik Yalea, A. Bartlett Giamatti. Od 1868. godine je Mark Twain počasni član. Njegova "Pisma sa Zemlje" bila su među najranijim tekstovima, koji su zapravo prikazivali Sotonu kao herojski lik. Od tada su Sotona i sotonizam počeli zadobivati ​​novo značenje izvan kršćanstva.

Između 1872. i 1936. godine, od 34 uzastopno izabrana alumnija Yalea, 17 ih je bilo iz 'Skull and Bones' i 7 iz 'Scroll and Key'. Između 1862. i 1910. godine je 43 (od ukupno 48) sveučilišnih blagajnika bilo članovi 'Kostiju'. Svaki sveučilišni tajnik, od 1869. do 1921. godine, bio je član 'Kostiju', baš kao i 80% posto profesora između 1865. i 1916. godine. Između 1886. i 1985. godine, predsjednici sveučilišta bili su članovi jedne od tri tajna društva punih 68 (od ukupno 99) godina. Članovi "Wolf's Head" će, na kraju, uključivati ​​budućeg senatora Thurstona Mortona, veleposlanika Douglasa MacArthura mlađeg i predsjednika Yalea A. Whitneyja Griswolda.

Taft će postati državni odvjetnik i tajnik rata pod predsjednikom Ulyssesom S. Grantom. Bio je prvi u političkoj dinastiji obitelji Taft. Njegov sin, William Howard Taft, bio je 27. predsjednik Sjedinjenih Država i 10. vrhovni sudac Sjedinjenih Država, te je bio član Yaleovog društva "Skull and Bones", poput svog oca osnivača. Drugi sin, Charles Phelps Taft, podržao je osnivanje Društva "Wolf's Head" na Yaleu. Njegovi unuci i praunuci: Robert A. Taft I. (također "Skull and Bones") i Robert Taft Jr., bili su američki senatori; prapraunuk, Robert A. Taft II. je bio guverner Ohija od 1999. do 2007. godine. William Howard Taft III. bio je veleposlanik u Irskoj; William Howard Taft IV. radio je u nekoliko republikanskih administracija (najnovije u onoj Georgea W. Busha).

U rujnu 1836. godine je Russell otvorio privatnu pripremnu školu za dječake, koja će postati poznata kao "New Haven Collegiate and Commercial Institute", ili popularnije: "Russell Military Academy". Škola je "pripremala" učenike za prijavu na obližnji Yale, ili West Point. Predvidio je građanski rat u budućnosti i želio je biti siguran da su njegovi dječaci spremni boriti se za Uniju. Njegovi su učenici bili toliko dobro školovani u vojnim poslovima da su na početku građanskog rata neki bili angažirani kao instruktori za uvježbavanje drugih. Tijekom Američkog građanskog rata, škola od 130 do 160 učenika, dala je više od stotinu časnika za vojsku Unije, kao i mnoge instruktore, ali i volontere.

Mnogi članovi organizacije "Skulls and Bones" podržavali su južnjački cilj nasljeđivanja, koji je doveo do Građanskog rata. Mladi Južnokarolinac, Joseph Heatly Dulles, čija je obitelj kupovala robove novcem od ugovornog rada zaštitara za britanske osvajače u Indiji, bio je član organizacije "Braća u jedinstvu" ("Brothers in Unity"). Na Yaleu je Dulles radio sa sjevernim secesionistima i povezao se sa Danielom Lordom. Obitelj Lord je postala moćna angloamerička odvjetnička obitelj sa Wall Streeta. Naravno, unuk J.H. Dullesa je bio otac Johna Fostera Dullesa i Allena Dullesa (budući šef CIA). 

Od 1885. do 1891. godine, član 'Bonesa', William M. Evarts, bio je američki senator iz New Yorka. Tijekom administracije predsjednika Rutherforda B. Hayesa je bio državni tajnik Sjedinjenih Država. Prikupljao je sredstva za izgradnju masonske zgrade,  Kipa slobode, u New Yorku. Henry Rootes Jackson bio je vođa Konvencije o nasljeđivanju Georgije (1861.) i predsjednik Povijesnog društva Georgije nakon Građanskog rata, kao i general-bojnik u vojsci Konfederacijskih Država, tijekom Američkog građanskog rata. John Perkins Jr. je bio predsjednik Konvencije o nasljeđivanju Louisiane, 1861. godine. William Taylor Sullivan Barry bio je nacionalni vođa secesionističkog krila Demokratske stranke tijekom 1850-ih, kao i predsjednik Konvencije o secesiji "Mississippi",  1861. godine. Morris R. Waite bio je predsjednik Vrhovnog suda Sjedinjenih Država od 1847. do 1888. godine, i njegove su presude uništile mnoga prava Afroamerikanaca, stečena nakon Građanskog rata. Također, pomogao je kohortama Tafta i Evartsa neka  dogovore predsjednički plan naseljavanja iz 1876. godine, kako bi se američke trupe koje su provodile prava povukle sa Juga.

'Američki napredak' (1872.), Johna Gasta

Manifest Destiny (Sudbina)

Južni predsjednici također su bili uvelike odgovorni za veliko proširenje zemlje. Thomas Jefferson odobrio je otkup Louisiane od Francuske (1803.), a James Knox Polk je bio pristaša koncepta 'Manifest Destiny'. Johnu O'Sullivanu, uredniku 'Democrat Review', općenito se pripisuje termin 'Manifest Destiny', 1845. godine. 'Democrat Review' u New Yorku je bio središte Pokreta "Mlade Amerike", inspiriran sličnim europskim reformskim pokretima. U njihovom vrhuncu 1840-ih i 1850-ih, tvrdi Yonatan Eyal, "Mladu Ameriku" predvodili su Polk, Stephen Douglas, Franklin Pierce i August Belmont. Osnovao ju je 1845. godine, Edward DeLeone, koji je kasnije bio povjerenik slobodnog zidara Jeffersona Davisa, predsjednika Konfederacije. Drugi osnivač "Mlade Amerike" je bio  George Nicholas Sanders. Obojica su bili članovi karbonara; Sanders je bio i bliski Mazzinijev prijatelj.

Moto 'Democrat Review' je bio: "Najbolja je vlada ona koja najmanje vlada". Među suradnicima su bili: Samuel Tilden, William Cullen Bryant, George Bancroft, Herman Melville, Nathaniel Hawthorne i Edgar Allan Poe. Također su objavili neka od ranih djela Walta Whitmana, Jamesa Russella Lowella i Henryja Davida Thoreaua. Američki romanopisac, Nathaniel Hawthorne, diplomirao je na Bowdoin Collegeu, 1825. godine, i tamo je bio izabran u Phi Beta Kappa. Hawthorne se oženio O'Sullivanovom kumom, Sophiom Ameliom Peabody. Par je bio bliski prijatelj Sarah Margaret Fuller Ossoli, američke novinarke, zagovornice ženskih prava, povezane sa američkim transcendentalističkim pokretom, također i suradnice novina. Na Fuller je utjecao i rad Swedenborga. Upoznala je Mazzinija u Londonu, i tamo je započelo prijateljstvo i dopisivanje. Ona ga je smatrala "ne samo jednim od herojskih, hrabrih i vjernih, nego i jednim od mudrih". Margaret Fuller se zapravo borila u talijanskoj revoluciji uz svog ljubavnika, Giovannija Ossolija, koji je bio Mazzinijev prijatelj. Bila je inspiracija pjesniku Waltu Whitmanu.

O'Sullivan je napisao da je 'Manifest Destiny', "božanska sudbina Amerike da na zemlji uspostavi moralno dostojanstvo i spasenje čovjeka". O'Sullivan je opisao opću svrhu "Mlade Amerike" u uvodniku iz 1837. godine, za 'Democrat Review':

"Sva povijest treba biti prepisana; politička znanost i cijeli opseg, sve moralne istine, moraju se razmotriti i ilustrirati u svjetlu demokratskog načela. Sve stare teme misli i sva nova pitanja koja se pojavljuju, manje-više izravno povezana sa ljudskim postojanjem, moraju se ponovno uzeti u obzir i preispitati." 

Manifest Destiny se smatrao nužnim za provođenje Monroeove doktrine, koju je formulirao budući predsjednik John Qincey Adams, 1823. godine, i koja je upozoravala Europu da zapadna hemisfera više nije otvorena za europsku kolonizaciju. Povjesničar William E. Weeks je istaknuo 3 ključne teme koje su podupirale ideju 'Manifest Destiny': vrlinu američkog naroda, njihovu misiju širenja institucija, te sudbinu pred Bogom da preoblikuju svijet na sliku Sjedinjenih Država. Podrijetlo prve teme, kasnije poznato kao 'američka Iznimnost', često se pratilo do američke puritanske baštine, posebno do poznate propovijedi rozenkrojcera, Johna Winthropa, "Grad na brdu" iz 1630. godine - gdje je pozivao na uspostavljanje kreposne zajednice, koja bi bila sjajan primjer Starom svijetu. Illuminat Thomas Paine, u svom utjecajnom pamfletu "Common Sense", iz 1776. godine, ponovio je ovu ideju, tvrdeći kako je  Američka revolucija pružila priliku za stvaranje novog i boljeg društva.

Godine 1842. je američki predsjednik, John Tyler, primijenio Monroeovu doktrinu na Havaje i upozorio Britaniju da se ne miješa, što je započelo proces aneksije Havaja SAD-u. Izraz "manifest destiny" nastao je vezano uz spor oko granice Oregona, i to između Sjedinjenih Država i Britanije. Britanci su tada odbili prijedlog američkog predsjednika Johna Tylera o podjeli regije duž 49. paralele, i umjesto toga predložili granicu duž rijeke Columbije. Predsjednički kandidat Polk iskoristio je prosvjed zagovornika "manifest destiny" i demokrati su pozvali na aneksiju "cijelog Oregona" na američkim predsjedničkim izborima, 1844. godine. Međutim, kao predsjednik, Polk je potražio kompromis na užas najvatrenijih zagovornika "manifest destiny". Kada su Britanci odbili ponudu, američki ekspanzionisti odgovorili su sloganom: "Cijeli Oregon ili ništa". Kada je Polk pokrenuo postupak raskida sporazuma o zajedničkoj okupaciji, Britanci su se konačno, početkom 1846. godine, složili podijeliti regiju duž 49. paralele, i time su ostavili donji bazen Columbije kao dio Sjedinjenih Država. Oregonski ugovor iz 1846. godine je i formalno riješio spor.

Dana 02. prosinca 1845. godine je Polk najavio da će se načelo Monroeove doktrine strogo provoditi, reinterpretirajući ga kako bi ustvrdio da se nijedna europska nacija ne bi trebala miješati u američku zapadnu ekspanziju. Očigledna sudbina odigrala je važnu ulogu u širenju Teksasa, kao i američkim odnosima sa Meksikom. Ubrzo nakon što je postao predsjednik, 1845. godine, Polk, koji je također bio član "Mlade Amerike", izazvao je rat sa Meksikom u cilju proširenja robovlasničkih država. Tijekom Polkovog predsjedništva, Sjedinjene Države su se značajno proširile, aneksijom Republike Teksas, Teritorija Oregona i meksičkom cesijom,  nakon američke pobjede u Meksičko-američkom ratu. U izdanju 'Democrat Review', za srpanj-kolovoz 1845. godine, O'Sullivan je objavio esej "Aneksija", kojim poziva SAD neka prime Republiku Teksas u Uniju. Republika Teksas proglasila je neovisnost od Republike Meksiko 1836. godine. Međutim, vodstvo obje glavne američke političke stranke, Demokrata i Vigovaca, protivilo se prijemu Teksasa, prostrane robovlasničke regije.

Počevši od 1843. godine, predsjednik John Tyler je aneksiju Teksasa učinio svojim glavnim prioritetom, te je tajnim pregovorima sa  administracijom u Houstonu osigurao Sporazum o aneksiji, u travnju 1844. godine. Premda su se obje glavne američke političke stranke, Demokrati i Vigovci, protivile prijemu Teksasa, jer se smatralo inicijativom za ropstvo i Uniji bi dodalo još jednu robovlasničku državu. Ipak, u travnju 1844. godine je John C. Calhoun, kao državni tajnik, postigao sporazum sa Teksasom, kojim je bila predviđena njegova aneksija. Polk je osigurao demokratsku nominaciju na platformi "Manifest Destiny" u korist aneksije i tijesno je pobijedio protivnika aneksije, Vigovca Henryja Claya, na predsjedničkim izborima 1844. godine. Zastupnički dom, u kojem su dominirali demokrati, usvojio je izmijenjeni zakon kojim se proširuju odredbe Tylerovog ugovora o ropstvu. Kada je Polk preuzeo dužnost, potaknuo je Teksas neka prihvati Tylerov Zakon o aneksiji i prihvatio Teksas kao 28. državu Unije. Teksas se formalno pridružio Uniji 19. veljače 1846. godine. 

Nakon aneksije Teksasa, odnosi između Sjedinjenih Država i Meksika su se pogoršali. To je, nekoliko mjeseci kasnije, rezultiralo Meksičko-američkim ratom, koji je trajao od 1846. do 1848. godine. 1845. je Polk je predložio kupnju Alta Kalifornije i Santa Fe de Nuevo Mexico od Meksika, kao i dogovor o rijeci Rio Grande kao južnoj granici između Sjedinjenih Država i Meksika. Kada je Meksiko odbio tu ponudu, Polk je premjestio američke trupe, pod zapovjedništvom general-bojnika Zacharyja Taylora, južno u Nueces Strip. Taylor je bio potomak starješine Williama Brewstera, vođe hodočasnika kolonije Plymouth, imigranta sa broda 'Mayflower' i potpisnika Mayflower Compacta. Taylorov otac, Richard Taylor, služio je kao potpukovnik u Američkoj revoluciji. U srpnju 1845. godine je Polk poslao Taylora u Teksas. Ovaj je, do listopada iste godine, zapovijedao sa 3500 Amerikanaca na rijeci Nueces, spremnih silom zauzeti spornu zemlju.

U studenom 1845. godine, Polk tajno šalje Johna Slidella u Mexico City, sa ponudom meksičkoj vladi za spornu zemlju i druge meksičke teritorije. Slidell, ujak supruge Augusta Belmonta i američki senator iz Louisiane, a kasnije južnjački secesionist. Služio je vladi Konfederacijskih Država kao strani diplomat, te poslanik u Velikoj Britaniji i francuskom caru Napoleonu III. Kada je Meksiko  ponovno odbio ponudu, Slidell se vratio u Sjedinjene Države. Polk je naredio generalu Tayloru neka, 1846. godine, smjesti garnizon na južnoj granici Teksasa. Zatim se preselio u Teksas i marširao sve do Rio Grande, gdje je počeo graditi utvrdu u blizini ušća rijeke u Meksičkom zaljevu. Meksička vlada smatrala je ovu akciju kršenjem svog suvereniteta i odmah se pripremila za rat. Nakon pobjede Sjedinjenih Država i potpisivanja Ugovora iz Guadalupe Hidalga, kojim je okončan Meksičko-američki rat, 02. veljače 1848. godine, Meksiko će se odreći svojih prava na Teksas. Granicu na Rio Grande su prihvatile obje nacije.

U znak priznanja za svoju pobjedu kod Buena Viste, 04. srpnja 1847. godine, Taylor je izabran za počasnog člana Njujorškog društva Cincinnatija, čija je podružnica u Virginiji uključivala i njegovog oca kao osnivača. Polk se odbio ponovno kandidirati na izborima  1848. godine. Demokratsku kandidaturu je izgubio Taylor, robovlasnik, ali je osvojio vigovsku predsjedničku nominaciju, uz snažnu podršku delegata robovlasničkih država. Taylor je postao 12. predsjednik Sjedinjenih Država, i na toj je dužnosti bio do svoje smrti,  u srpnju 1850. godine. 

"Stranka slobodne zemlje" prvi je put upozorila na aktivnu "Robovlasničku Silu" ili "Robokraciju" ("Slavocracy"), 1848. godine, tvrdeći kako je aneksija Teksasa, kao robovlasničke države, bila strašna pogreška. "Robovlasnička Sila", termin koji su popularizirali anti-ropski pisci, poput Fredericka Douglassa, označavala je percipiranu političku moć u američkoj saveznoj vladi, koju su držali većinom robovlasnici, tijekom 1840-ih i 1850-ih, prije američkog Građanskog rata. Među političarima koji su naglašavali tu temu bili su John Quincy Adams, Henry Wilson i William Pitt Fessenden. Abraham Lincoln je također koristio ovaj koncept nakon 1854. godine. Vjerovalo se kako je mala skupina bogatih robovlasnika preuzela političku kontrolu nad vlastitim državama, i radila na preuzimanju Bijele kuće, Kongresa i Vrhovnog suda, zato da bi proširila i zaštitila ropstvo. Argument je kasnije široko iskoristila Republikanska stranka, koja je osnovana tijekom 1854. i 1855. godine, kako bi se suprotstavila širenju ropstva.

Iste godine kada se dogodio Meksičko-američki rat, dogodila se u Europi Godina revolucija, 1848. godine, potaknuta od strane agenata oživljenih Iluminata, društva Filadelfija i Karbonara. Amerikanci su ove prevrate slavili čestim paradama i proglasima, dok su strani revolucionari, poput mađarskog masona, Louisa Kossutha, izranjali kao nacionalne zvijezde. Na najvišim razinama vlasti, Sjedinjene Države bi nudile diplomatsku podršku. U svibnju 1848. godine, John C. Calhoun je iskoristio svoje veze sa pruskim ministrom-rezidentom u Americi, kako bi potaknuo formuliranje "ustavnih vlada", stvorenih na "pravim načelima", utjelovljenima u američkom federalnom sustavu. Prema Calhounu: izgradnja takvih političkih institucija bila je neophodna za "uspješno ostvarenje onoga što su nedavne revolucije imale za cilj u Njemačkoj i ostatku Europe". Bijela kuća također je odražavala ovaj revolucionarni entuzijazam.

Nakon 1848. godine, frakcija demokrata, zabrinuta zbog neuspjeha nacije u podršci "demokratskim" revolucijama u inozemstvu, formirala je skupinu poznatu kao "Mlada Amerika". Namjeravali su se suprotstaviti oprezu tzv. 'Starih Fogija' iz svoje stranke. "Mlada Amerika" je tvrdila da nacija može osigurati svoje ideale samo snažnijim "širenjem i napretkom". Stephen A. Douglas,  američki senator iz Illinoisa, koji će se natjecati protiv Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860. godine, postao je vodeća politička figura građana, koji su željeli učiniti Ameriku učinkovitijim svjetionikom revolucija u inozemstvu. No, Douglas nije uspio osvojiti nominaciju Demokratske stranke za predsjednika 1852. godine. 

Još jedan demokrat, Franklin Pierce, bio je izabran u Bijelu kuću iste godine, nakon što je uputio brojne apele na osjećaje "Mlade Amerike". Pierce se pridružio 'Atenskom društvu', progresivnom književnom društvu, uz Hawthornea, sa kojim je sklopio trajno  prijateljstvo. Hawthorne je napisao sjajnu biografiju, "Život Franklina Piercea", u znak podrške Pierceovoj predsjedničkoj kampanji 1852. godine, koja je pozitivno ocijenjena u 'Democrat Review'. Pierce, 14. predsjednik Sjedinjenih Država, od 1853. do 1857. godine, zagovarao je širenje SAD-a radi otvaranja tržišta, ali i širenja američkih načela. Prema platformi Demokratske stranke: "Obzirom na stanje popularnih institucija u Starom svijetu, visoka i sveta dužnost, i sa povećanom odgovornošću, prenesena je na demokraciju u ovoj zemlji." 

Pierce je bio sjevernjački demokrat, koji je abolicionistički pokret smatrao temeljnom prijetnjom jedinstvu nacije. Isključio je skupine protiv ropstva, podržavajući i potpisujući Zakon Kansas-Nebraska (1854.) i provodeći Zakon o odbjeglim robovima. Zakon Kansas-Nebraska sastavio je Douglas, usvojio ga je 33. Kongres Sjedinjenih Država, a Pierce ga je potpisao. Douglas je predstavio ovaj Zakon, sa ciljem otvaranja novih zemljišta za razvoj i olakšavanja izgradnje transkontinentalne željeznice. No, zakon je bio  najznačajniji po tome što je učinkovito ukinuo Missouri kompromis, kojim je Maine primljen u Sjedinjene Države kao slobodna država, istovremeno sa Missourijem kao robovlasničkom državom, čime je održana ravnoteža snaga između Sjevera i Juga u američkom Senatu. Potpisivanje zakona potaknulo je nacionalne napetosti oko ropstva, doprinijelo pri tzv. "Krvarenju Kansasa", nizu nasilnih građanskih sukoba na teritoriju Kansasa, između 1854. i 1861. godine, koji su proizašli iz političke i ideološke rasprave o zakonitosti ropstva u državi Kansas. Zakon o odbjeglim robovima donio je Kongres Sjedinjenih Država, 1850. godine, kao dio Kompromisa (1850.), između južnjačkih robovlasnika i sjevernjačkih pristalica slobodne zemlje. Ipak, Pierce nije uspio zaustaviti sukob između Sjevera i Juga; zapravo je postavio temelje za secesiju Juga i Američki građanski rat.

Lajos Kossuth stiže na dokove Southamptona (1851.)

Mlada Amerika

George Sanders je boravio u Europi tijekom Revolucija 1848. godine. Borio se uz komuniste, na barikadama u Parizu te godine. George Law, uz Rothschildovog agenta, Augusta Belmonta, kao financijeri mnogih inicijativa Mlade Amerike, stekli su financijski interes u 'Demokratskom pregledu', 1851. godine, te su imenovali Sandersa za njegovog urednika. Sanders je bio pristaša predsjednika Polka. Kasnije je dobio mjesto konzula u Londonu, tijekom Pierceove administracije. 'Demokratski pregled' je  promovirao invaziju na Europu i Kubu, kao i druge inicijative Mlade Amerike. Dok je bio u Londonu, Sanders je bio londonski dopisnik za novine 'New York Herald', koje je vodio urednik Mlade Amerike, James Gordon Bennett (želio silom proširiti Sjedinjene Države na Kubu, Kanadu i Zapadnu Indiju). Sandersa se moralo opozvati nakon što se uključio u revolucionarne i anarhističke ciljeve, navodno je sudjelovao u planiranju atentata na šefove država, uključujući i neprijatelja karbonara, cara Napoleona III.

Godine 1952., Mazzini šalje Lajosa Kossutha i njegovu desnu ruku, Adriana Lemmija (također velikog majstora Velikog orijenta Italije i nasljednika na čelu Palladijanskog obreda) u Sjedinjene Države, kako bi organizirali lože Mlade Amerike. Kossuth je bio mađarski plemić i služio je kao guverner-predsjednik Kraljevine Mađarske, tijekom revolucije 1848. i 1849. godine. Poznat po govorničkom talentu, utjecajni američki novinar, Horace Greeley, rekao je za Kossutha: "Među govornicima, domoljubima, državnicima, prognanicima, on nema, živih ili mrtvih, nadređenog". Prema Friedrichu Engelsu:

"Po prvi put u revolucionarnim pokretima 1848. godine, i prvi puta od 1793. godine, nacija okružena nadmoćnim kontrarevolucionarnim snagama usuđuje se suprotstaviti kukavičkom kontrarevolucionarnom bijesu revolucionarnom strašću, bijeli terreur crvenim terreur-om.

Po prvi put, nakon dugog razdoblja, susrećemo se sa istinski revolucionarnom figurom, čovjekom koji se u ime svog naroda usuđuje prihvatiti izazov očajničke borbe, koji je za svoju naciju Danton i Carnot u jednoj osobi - Lajos Kossuth." 

Godine 1849., tijekom Mađarske revolucije, Kossuth je izdao slavnu "Mađarsku deklaraciju o neovisnosti od Habsburške monarhije", te je imenovan regentom-predsjednikom. Međutim, kao odgovor na intervenciju ruskog cara Nikole I., koji je bio protivnik revolucije, i neuspjeh apela zapadnim silama, Kossuth je abdicirao. Potom je prvo pobjegao u Osmansko Carstvo, i u Englesku je konačno stigao 1851. godine. Njegov je dolazak tisak okarakterizirao kao: "Činilo se kao dan krunidbe kraljeva". Mnogi vodeći britanski političari bezuspješno su pokušali suzbiti tzv. "Kossuthmaniju". Ministar vanjskih poslova, Lord Palmerston, pristaša revolucija 1848. godine, je namjeravao primiti Kossutha, ali je spriječen putem glasovanja u kabinetu. Umjesto toga, primio je delegaciju sindikalista iz Islingtona i Finsburyja, te je sa suosjećanjem slušao dok su čitali govor u kojem je nahvaljen Kossuth, i gdje su austrijski i ruski carevi proglašeni "despotima, tiraninima i odvratnim ubojicama". To je, zajedno sa Palmerstonovom podrškom Louisu Napoleonu, uzrokovalo pad vlade lorda Russella.

Iz Britanije je Kossuth otišao u Sjedinjene Američke Države. Završio je turneju po nekoliko masonskih loža, gdje bi educirao masonsku hijerarhiju o tome kako regrutirati, organizirati i obučavati mlade u revolucionarnoj strategiji. Iste godine, Kossuth je stupio u kontakt sa Pierceom, nudeći mu propagandne usluge Mlade Amerike, za promicanje njegove kandidature za predsjednika, ali u zamjenu za imenovanje određenih pojedinaca na važne položaje. Ranije te godine, 'New York Herald' je izvijestio kako je Pierce bio "diskretni predstavnik Mlade Amerike". Mazzini je u svom dnevniku potvrdio da je Pierce bio spreman prihvatiti pomoć od Kossutha i njegove mreže masonskih operativaca: "Kossuth i ja radimo sa vrlo brojnim germanskim elementom [Mlada Amerika] u Sjedinjenim Državama za njegov [Pierceov] izbor, i pod određenim uvjetima, koje je prihvatio". Pierce je imenovao nekoliko Mladih Amerikanaca u vanjsku službu: Georgea Sandersa za konzula u Londonu; Nathaniela Hawthornea za konzula u Liverpoolu; Jamesa Buchanana za ministra na dvoru St. Jamesa u Velikoj Britaniji; Pierre Soulé kao ministar u Španjolskoj; John L. Sullivan kao ministar u Portugalu; i Edwin DeLeone kao konzul u Egiptu. Mazzini je napisao: "Gotovo sve njegove nominacije su onakve kakve smo željeli". 

Prvo imenovanje predsjednika Piercea bio je slobodni zidar, Caleb Cushing, koji je kao američki državni odvjetnik postao glavni arhitekt Građanskog rata. Cushing je bio povezan sa engleskim slobodnim zidarstvom, svojom pripadnošću Sjevernoj jurisdikciji slobodnog zidarstva. Njegov prvi masonski zadatak bio je prebaciti novac od britanskog masonskog bankara, Georgea Peabodyja,  abolicionistima Mlade Amerike, koji su nakon izbora pozivali na raspuštanje Unije. Peabody, vlasnik divovske bankarske tvrtke u Engleskoj, angažirao je usluge J.P. Morgana starijeg, za rukovanje sredstvima koja su stizala u Sjedinjene Države. Nakon Peabodyjeve smrti, Morgan je preuzeo tvrtku. Kasnije je preselio iz Engleske u Sjedinjene Države, i promijenio je ime tvrtke u 'Northern Securities'. Godine 1869. Morgan odlazi u London i postiže dogovor kojim djeluje kao agent za N.M. Rothschild Company u Sjedinjenim Državama.

Upravitelj Peabodyjevih fondova u Londonu je bio George Nicholas Sanders. U svom domu u Londonu, 21. veljače 1854. godine, Saunders je priredio večeru na kojoj su počasni gosti bili Mazzini, Blanqui, Kossuth i Alexandre Auguste Ledru-Rollin (francuski član Carbonara). Govori Ledru-Rollina i Louisa Blanca, na radničkim banketima, u Lilleu, Dijonu i Chalonsu najavili su revoluciju 1848. godine. Prisutni su bili i general Giuseppe Garibaldi; Felice Orsine (Mazzinijev plaćenik, terorist i ubojica); Aleksandar Herzen iz Rusije (inicirao je masona Mihaila Bakunjina u Mazzinijevu "Mladu Rusiju"; te Arnold Ruge iz Njemačke (sa Karlom Marxom bio urednik revolucionarnog časopisa za "Mladu Rusiju"). George Sanders je rekao zdravicu: "Da se riješimo okrunjenih glava Europe." 

Na tom sastanku bio je prisutan i američki veleposlanik predsjednika Piercea u Engleskoj, slobodni zidar, James Buchanan, koji će uskoro postati sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. Godine 1845. je Buchanan imenovan za državnog tajnika predsjednika Polka. Belmont je služio kao voditelj kampanje u New Yorku za Jamesa Buchanana, tada američkog diplomata u Europi, koji se kandidirao za nominaciju Demokratske stranke za predsjednika za izbore 1852. godine. Ali, kada je Pierce osvojio demokratsku nominaciju i izabran je za predsjednika, imenovao je Buchanana svojim ministrom u Ujedinjenom Kraljevstvu. August Belmont dao je daljnje velike doprinose demokratskoj stvari. Godine 1853., Pierce imenuje Belmonta za otpravnika poslova u Haagu, Kraljevine Nizozemske. Belmonta je pod svoje okrilje uzeo ujak njegove supruge, John Slidell, odlučni branitelj ropstva kao zastupnik i senator, i koji je Belmonta učinio svojim štićenikom. Nadalje je Belmont pomogao u organizaciji Udruge budnih demokrata, koja je nastojala promicati jedinstvo, obećavajući južnjacima kako će njujorški poslovni ljudi štititi prava Juga i zadržati članove koji su se zalagali za slobodno ropstvo izvan ureda, a koji su se uglavnom usredotočili na jedno jedino pitanje protivljenja širenju ropstva na zapadne teritorije Sjedinjenih Država.

Uz podršku Sandersa, Buchanan je, 1856. godine, nominiran za predsjednika Demokratske stranke. Kada je izabran za predsjednika, Encyclopedia Americana navodi: "Buchanan je snažno podržavao održavanje ropstva; njegov kabinet sastojao se uglavnom od zagovornika sustava, a javno je podržavao elemente koji su se zalagali za ropstvo…" Buchanan je bio zagovornik prava država, kao i za minimiziranje uloge savezne vlade u završnoj eri ropstva nacije. Stoga ga povjesničari dosljedno rangiraju kao jednog od najmanje učinkovitih predsjednika u povijesti, zbog neuspjeha u ublažavanju nacionalnog nejedinstva, koje je dovelo do Američkog građanskog rata. U svom poznatom govoru, "Dom podijeljen", iz lipnja 1858. godine, Abraham Lincoln optužio je Douglasa, Buchanana i njegovog prethodnika, Piercea, kao i glavnog suca, Rogera B. Taneya, da su svi bili dio zavjere za nacionalizaciju ropstva, što je navodno i dokazano odlukom Vrhovnog suda, u slučaju Dred Scott iz 1857. godine. Dred Scott protiv Sandforda bila je prekretnica, odluka u kojoj je Vrhovni sud presudio kako Ustav SAD-a nije trebao uključiti ​​američko državljanstvo za crnce, bez obzira na to jesu li robovi ili slobodni, te se stoga prava i privilegije Ustava ne mogu primjenjivati ​​na njih.

Kao delegat na ključnoj Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 1860. godine, u Charlestonu, Južna Karolina, Belmont je podržao Douglasa, koji je u poznatim debatama Lincoln-Douglas (1858.) pobijedio svog dugogodišnjeg političkog suparnika, novopečenog republikanskog kandidata, Abrahama Lincolna, u borbi za Douglasovo mjesto u Senatu. Douglas je potom nominirao Belmonta za predsjednika Demokratskog nacionalnog odbora. Belmont je također iskoristio svoj utjecaj na europske poslovne i političke vođe kako bi podržao cilj Unije u Građanskom ratu, pokušavajući odvratiti Rothschilde i druge francuske bankare od posuđivanja sredstava ili kredita za vojne kupnje Konfederaciji, te se osobno sastao u Londonu sa britanskim premijerom, lordom Palmerstonom, kao i članovima francuske vlade cara Napoleona III. u Parizu. Konfederati su ponudili države Louisianu i Teksas Napoleonu III., ako pošalje svoje trupe protiv Sjevera.

Dana 08. studenog 1861. godine je mornarica Unije izazvala diplomatski incident, poznat kao Trentska afera, ilegalno zarobivši Slidella i Jamesa Murraya Masona. Njih dvojica putovali su kao izaslanici za Britaniju i Francusku, kako bi zagovarali diplomatsko priznanje Konfederacije, te lobirali za moguću financijsku i vojnu potporu. Slidellova kći udala se za baruna Frederica Emilea d'Erlangera, iz Erlanger & Cie, židovski bankari koji su vodili najugledniju bankarsku kuću u Francuskoj. Erlanger & Cie ponudio je zajam u korist Konfederacije. Baron d'Erlanger otputovao je u Richmond početkom 1863. godine, gdje je pregovarao sa Benjaminom koji je djelovao u ime Konfederacije. Smatrao je da će Konfederaciji osigurati prijeko potrebna sredstva za plaćanje svojih agenata u Europi. Ova Trentska afera je dovela SAD i Britaniju na rub rata, ali je riješena njihovim puštanjem na slobodu.

Vitezovi Zlatnog kruga

Snažni dokazi upućuju na to da je Albert Pike bio tajni mozak iza utjecaja i moći Vitezova Zlatnog kruga, pod masonskim utjecajem, iz kojih je nastao Ku Klux Klan. Pike, kao Cushingov kandidat, izabran je na njegovo mjesto i postao je vođom južnih secesionista. Istovremeno, Cushing se pripremao za britansku kontrolu nad južnom jurisdikcijom slobodnog zidarstva škotskog obreda. Godine 1853., dva tjedna nakon što je Cushing imenovan državnim odvjetnikom, poslao je Pikea u Charleston neka primi više masonske stupnjeve od Alberta Gallatina Mackeyja. Godine 1857., Pike prima 33. stupanj u New Orleansu, a 1859. godine je izabran za Suverenog Velikog Zapovjednika Vrhovnog vijeća južne jurisdikcije slobodnog zidarstva škotskog obreda. Pike je sada postao najmoćniji mason na svijetu, istovremeno zauzimajući položaje Velikog majstora Središnjeg direktorija u Washingtonu; Velikog zapovjednika Vrhovnog vijeća u Charlestonu, Južna Karolina, i Vrhovnog pape Univerzalnog slobodnog zidarstva. Pike se smatrao čovjekom najzaslužnijim za rast i uspjeh Škotskog obreda, od nejasnog masonskog obreda sredine 19. stoljeća do međunarodnog bratstva, kakvo je postalo. Pike je ostao Vrhovni Veliki zapovjednik do kraja života, posvećujući veliku količinu svog vremena razvoju rituala reda.

Sjeverna jurisdikcija još je uvijek bila pod britanskim špijunom i slobodnim zidarom 33. stupnja, Johnom J.J. Gourgasom. Engleski masoni poslali su Gourgasa u New York neka organizira tajne lože škotskog obreda, koje bi se činile profrancuskima, ali bi zapravo bile proengleske, kako bi pomogle Britaniji u ratu 1812. godine. U ljeto 1813. godine je Emanual de la Motta, jedan od osnivača Vrhovnog vijeća Drevnog i Prihvaćenog škotskog obreda u Charlestonu, i član kongregacije Kahal Kadosh Beth Elohim (prve sinagoge u koloniji) postigao teritorijalni sporazum sa Gourgasom - prema kojem je sjeverno područje bilo pod engleskom sjevernom jurisdikcijom slobodnog zidarstva škotskog obreda i sa sjedištem u Bostonu; dok je Charleston postao baza za francusku južnu jurisdikciju slobodnog zidarstva škotskog obreda. Godine 1854. se govori kako je Gourgas pomogao Killianu Van Rensselaeru osnovati tajno društvo, poznato kao Vitezovi Zlatnog kruga (KGC), u Cincinnatiju, Ohio. Pečat KGC je sadržavao malteški križ, kakav su koristili stari Malteški vitezovi. Zlatni krug je odmah apsorbirao masone koji su djelovali unutar Mlade Amerike, te je postao vojna predorganizacija Konfederacije. Samozvani general Kentuckyja, George W.L. Bickley, član Mlade Amerike, preuzeo je kontrolu nad KGC-om, što je unaprijedilo i ciljeve društva 'Manifest Destiny'.

Kako se abolicionizam u Sjedinjenim Državama pojačavao nakon odluke Dreda Scotta iz 1857. godine, članovi KGC, inspirirani Calhounovim filozofijama, predložili su zasebnu konfederaciju robovlasničkih država, sa američkim državama južno od linije Mason-Dixon, i koje bi se odvojile i uskladile sa drugim robovlasničkim državama, formiranima iz "zlatnog kruga". Benson J. Lossing, autor knjige "Građanski rat u Americi" (1866.), napisao je: "Autoritetno se tvrdi da su ga osnovali John C. Calhoun i drugi zavjerenici iz Južne Karoline, 1835. godine. Do 1834. godine, u Charlestonu, New Orleansu i nekim drugim južnjačkim gradovima, postojalo je nekoliko političara koji su iskreno željeli ponovno uspostavljanje afričke trgovine robljem i stjecanje novog robovlasničkog teritorija. Ti su se ljudi organizirali u Klubove za južnjačka prava. Imali su određene znakove prepoznavanja, kojima su se međusobno prepoznavali. Većina rituala KGC je posuđena od masonstva, a kasnije i od Pitijskih vitezova. Za neke članove se govorilo da su bili i rozenkrojceri. Navodno su akumulirali ogromno bogatstvo, sa ciljem ponovnog pokretanja Građanskog rata. Za KGC se govorilo da su bili jedna od najsmrtonosnijih, najbogatijih, najtajnijih i najsubverzivnijih špijunskih i podzemnih organizacija u povijesti svijeta". 

Još jedan plan za proširenje južnog carstva se dogodio 1859. godine, kada je Bickley preuzeo kontrolu nad KGC-om. Radilo se o planu aneksije "zlatnog kruga", teritorija oko Meksičkog zaljeva, koji bi obuhvaćao Srednju Ameriku, Konfederacijske Američke Države i Karibe kao robovlasničke države, i koje bi predvodio Maksimilijan I. od Meksika. To bi rezultiralo dodavanjem 25 novih robovlasničkih država i monopoliziralo bi svjetsku trgovinu šećerom, duhanom i robljem. Havana na Kubi, kao geografsko središte ovog ogromnog "zlatnog kruga", postala bi glavni grad. Bickley je bio vodeći promotor organizacije i glavni organizator loža KGC-a, koje su nazivali "Dvorci", i to u nekoliko država. Sve Dvorce Velikih Država predstavljali su delegati, u onome što se nazivalo Velika legija Sjedinjenih Država, ili Američka legija.

Jedan Dvorac je otvorio John A. Quitman u Jacksonu, Mississippi; drugi je otvorio Albert Pike u New Orleansu. Bickley je tvrdio da okuplja više od 100000 članova, uglavnom iz Teksasa. Quitman, štićenik Johna C. Calhouna, bio je otac slobodnog zidarstva Mississippija i vođa južnih secesionista, kao i predstavnik Mississippija u Zastupničkom domu. Bio je iniciran u Škotski obred masona do uzdizanja na 33., najviši stupanj. Quitman je trebao biti sljedeći Suvereni Veliki Zapovjednik Južne jurisdikcije Škotskog obreda slobodnog zidarstva, ali je 17. srpnja 1858. godine, iznenada umro od trovanja, prema masonskim izjavama. 

Od svojih najranijih početaka, prema "Klubovima za južnjačka prava" (1835.), KGC je postao "najmoćnija tajna i subverzivna organizacija u povijesti Sjedinjenih Država, sa članovima u svakoj državi i teritoriju, prije Građanskog rata". Jedan od regruta iniciranih u Vitezove Zlatnog kruga bio je general i slobodni zidar, P.T. Beauregard. Diplomirao je na West Pointu i bio šogor Johna Slidella. Beauregardu se pripisuje početak Građanskog rata. Dana 12. travnja 1861. godine je naređeno generalu Beauregardu neka izvrši iznenadni napad na Fort Sumter, koji su držale SAD, čime je započeo Građanski rat.

Inauguracija predsjednika Jeffersona Davisa Konfederacijskih Američkih Država, 18. veljače 1861. godine, u Montgomeryju, Alabama

Jug je započeo otcjepljenje od Unije u siječnju 1861. godine. U veljači iste godine je sedam secesijskih država ratificiralo je Ustav Konfederacije, i imenovalo masona Jeffersona Davisa privremenim predsjednikom. Davis se borio u Meksičko-američkom ratu kao pukovnik dobrovoljačke pukovnije. Pierce ga je imenovao tajnikom rata. Postoji nekoliko naznaka da je Davis bio aktivan u mreži karbonara. Prije Američkog građanskog rata je upravljao velikom plantažom pamuka u Mississippiju, koju mu je dao brat Joseph, i posjedovao je 113 robova. Davis se oženio Sarah Knox Taylor, kćerkom generala Taylora. Njen brat, Richard Taylor, general Konfederacije, bio je član 'Skull and Bones', kao i Davisov osobni tajnik, Burton Norville Harrison. 

Mnogi južnjaci povjerovali su Calhounovim upozorenjima o planiranom uništenju bijelog južnjačkog načina života. Vrhunac je stigao desetljeće nakon Calhounove smrti, izborom republikanca Abrahama Lincolna, na izborima 1860. godine. To je dovelo do secesije Južne Karoline, a zatim i šest drugih južnjačkih država. KGC je postao prvi i najmoćniji saveznik novostvorenih Konfederacijskih Američkih Država, obično nazivanih Konfederacija i Jug. Konfederaciju je izvorno formiralo sedam secesionističkih država, koje su držale robove - Južna Karolina, Mississippi, Florida, Alabama, Georgia, Louisiana i Teksas - u regiji Donjeg juga Sjedinjenih Država. Njihovo je gospodarstvo uvelike ovisilo o poljoprivredi, posebno pamuku, i plantažnom sustavu, koji se oslanjao na rad afroameričkih robova. Formirali su nove Konfederacijske Države, koje (u skladu sa Calhounovom teorijom) nisu imale organizirane političke stranke. Svaka je država proglasila otcjepljenje od Sjedinjenih Država, koje su postale poznate kao Unija, i to tijekom građanskog rata koji je uslijedio, i nakon izbora republikanskog kandidata Abrahama Lincolna za predsjednika SAD-a u studenom 1860. godine, na platformi koja se protivila širenju ropstva na zapadne teritorije.

'Mardis Gras', New Orleans

Mystic Krewe of Comus

Mimi L. Eustis objavila je 2005. godine web stranicu, pod nazivom 'Tajne Mardi Grasa', kako bi podijelila ispovijesti na samrti svog oca Samuela Todda Churchilla, visokog člana Mystick Krewea iz Comusa, tajnog društva koje su 1856. godine osnovali Judah P. Benjamin i Albert Pike, kako bi se sastali i prenijeli planove Rothschilda. Mystick Krewe iz Comusa, nazvano prema Miltonovom Gospodaru Misrulea, u njegovoj maski Comus, najstarija je kontinuirana organizacija Mardi Grasa u New Orleansu, moderne adaptacije festivala Feast of Fools. Prije pojave Comusa, karnevalske proslave u New Orleansu uglavnom su bile ograničene na rimokatoličku kreolsku zajednicu, a parade su bile neredovite, često vrlo neformalno organizirane.

Mardi Gras je izvorno bio katoličko blagdansko razdoblje koje se održava prije liturgijskog razdoblja korizme. Iz Italije su se karnevalske tradicije proširile u Španjolsku, Portugal i Francusku; iz Francuske u Novu Francusku u Sjevernoj Americi. Iz Španjolske i Portugala se proširilo kolonizacijom na Karibe i Latinsku Ameriku. Većina gradova u Louisiani, koji su u jednom ili drugom trenutku bili pod francuskom kontrolom, također održava ovakve karnevalske proslave. Najpoznatiji, najraskošniji i najpopularniji događaji u SAD-u su oni u New Orleansu, gdje se karnevalska sezona naziva Mardi Gras.

Službeno, Krewe of Comus tvrdi kako potječe od Društva Cowbellion de Rakin iz Mobilea u Alabami. No, Eustin otac tvrdio je da su društvo osnovali jenki bankari iz Nove Engleske, koji su društvo iskoristili kao paravan za Kuću Rothschild, kao i za 'Lubanju i kosti', koja je bila ogranak bavarskih Iluminata. Prolazak u tajnu kodnog broja 33, najviše faze članstva unutar društva 'Lubanja i kosti', zahtijevao je sudjelovanje u ritualu "Ubojstvo kralja". Eustis kaže kako je njen otac naglasio da većina masona ispod 3. stupnja ostaje u neznanju, dok su oni koji su prešli 33. stupanj to učinili sudjelovanjem u ritualu "Ubojstvo kralja".

Prema Eustisu, William H. Russell, osnivač udruge "Skull and Bones", imao je ključnog partnera, Caleba Cushinga, američkog  kongresmena iz Massachusettsa i državnog odvjetnika, pod predsjednikom Franklinom Pierceom. Cushing je bio umiješan u tajno "Ubojstvo kralja" predsjednika Williama Henryja Harrisona (1841.) i Zacharyja Taylora (1850.), koji su se protivili priznanju Teksasa i Kalifornije kao robovlasničkih država. Cushing je poslao Alberta Pikea, čija je misija bila promicati ropstvo i poticati Građanski rat, kao i uspostaviti komunikacijsku liniju sa drugim iluminatima. Cushing je izabrao Pikea neka vodi podružnicu Iluminata u New Orleansu i uspostavi Novi svjetski poredak. Pike je, 1853. godine, preselio svoj odvjetnički ured u New Orleans. 25. travnja 1857. godine je imenovan za posebnog masonskog zamjenika Vrhovnog vijeća Louisiane.

Mystick Krewe of Comus osnovan je kako bi se Mardi Gras obilježavao na organiziraniji način. Drugi najstariji krewe na Mardi Grasu u New Orleansu je Krewe Momusa, Sina noći i Gospodara zla, osnovano 1872. godine. Vitezovi Momusa djeluju neprekidno od svog osnutka i dalje ostaju tajno društvo. Tema parade iz 1877. godine, "Had, Momusov san", izazvala je pomutnju kada je ciljala na vladu Rekonstrukcije, uspostavljenu u New Orleansu nakon Građanskog rata. Pokušaji odmazde od strane lokalnih vlasti bili su uglavnom neuspješni zbog tajnosti članstva. Momusov kolodvor (1878.) bio je inspiriran Shakespeareovim Snom ljetne noći.

Inspiracija za Krewe of Comus došla je iz djela rozenkrojcera, Johna Miltona, "Gospodar Zločesti" i njegovoj maski Comus. Buntovni Thomas Morton proglasio se "Gospodarom Zločestim" tijekom poganskog veselja u Merrymountu, 1627. godine. Njegov kolega,  mladi Amerikanac, Nathaniel Hawthorne, u djelu "Majski stup sa Merry Mounta" (1837.), opisao je "posadu Comusa". Hawthorne je rođen 1804. godine u Salemu, Massachusetts. Među njegovim precima je bio i John Hathorne, jedini sudac uključen u salemska suđenja vješticama, koji se nikada nije pokajao za svoja djela. Veliki dio Hawthorneove fikcije, poput "Grimiznog slova", smješten je u Salem iz 17. stoljeća. Godine 1851. je Hawthorne objavio "Kuća sedam zabata", gotički roman, čija je radnja inspirirana kućom  Turner-Ingersoll (kuća sa zabatima u Salemu), koja je pripadala Hawthorneovoj rođakinji Susanni Ingersoll, ali i njegovim precima,  koji su sudjelovali u suđenjima vješticama u Salemu 1692. godine. U romanu "Mladi Goodman Brown", glavnog lika noću kroz šumu vodi Vrag, koji se pojavljuje kao čovjek, koji nosi crni štap u obliku zmije. Goodmana vode u koven gdje se okupljaju stanovnici Salema, uključujući i one koji su imali reputaciju kršćanske pobožnosti, pomiješani sa kriminalcima i drugima manjeg ugleda, kao i indijskim svećenicima. Herman Melville rekao je za roman da je "poput Dantea", a Henry James ga je nazvao "veličanstvenom malom romansom". 

Edgar Allan Poe, kolega i suradnik u 'Democrat Review', nazvao je Hawthorneove kratke priče "proizvodima istinski maštovitog intelekta". Poeova gotička djela prepuna su okultne simbolike. Njegova "Bačva Amontillada" izvodi masonski ritual na način koji bi bio očit samo masonima. Priča je smještena u neimenovani talijanski grad, ispričana iz perspektive čovjeka po imenu Montresor,  koji planira ubiti svog prijatelja Fortunata tijekom Carnevalea (Mardi Grasa), dok je čovjek pijan i nosi šaroliku šaljivdžijsku odjeću. Prema Robertu Con Davisu-Undianu: "Radnja priče, od Montresorovog prvog susreta sa Fortunatom, tijekom talijanskog karnevala, do Fortunatovog konačnog pokopa, sama po sebi predstavlja inicijacijski obred za slobodno zidarstvo".

Konfederacijskih $2, sa likom Judaha P. Benjamina

Židovska konfederacija

Kao privremeni predsjednik 1861. godine, Davis je formirao svoj prvi kabinet. Judah P. Benjamin iz Louisiane je postao državni odvjetnik. Judah P. Benjamin bio je član Društva Rex, povezanog sa Mistick Kreweom iz Comusa, koji je osiguravao Kralja karnevala za svečanosti Mardi Grasa u New Orleansu. Oboje sefardski Židovi iz Londona, Philip Benjamin, i njegova supruga, Rebecca de Mendes, stigli su u Charleston (oko 1821.) sa kćeri i sinom Judahom. Philip Benjamin bio je član Reformiranog društva Izraelaca, koje se odvojilo od Kahal Kadosh Beth Elohim, i stvorili američki židovski reformni pokret. Društvo se sastajalo u Seyleovoj dvorani, objektu koji je također unajmila Velika loža, Drevni slobodni zidari Južne Karoline. Sam Seyle bio je član Lože Orange, br. 14.

Judah Benjamin upisao se na Yale sa 14 godina. Izbačen je zbog "nedžentlmenskog ponašanja", a glasine su bile da je uzrok tome kockanje, pijančevanje ili kleptomanija, koje su ga pratile do kraja života. Benjamin se preselio u New Orleans, 1832. godine, gdje je postao odvjetnički partner utjecajnog političara iz Louisiane, Johna Slidella. Početkom sljedeće godine Benjamin se oženio Natalie St. Martin, katolkinjom iz bogate francusko-kreolske obitelji. Kao dio miraza, sa sobom je dovela dvije robinje, u dobi od 11 i 16 godina. Čak i prije braka, Natalie je svojim ponašanjem skandalizirala društvo New Orleansa. Brak nije bio uspješan. Kružile su glasine, koje nikada nisu potvrđene, da je Benjamin bio impotentan i da je Natalie bila nevjerna. U uvodu u ponovno izdanje Meadeove biografije Benjamina, povjesničar Građanskog rata, William C. Davis, priznao je "prikrivene sugestije da je on [Benjamin] bio homoseksualac". 

Godine 1848. je Benjamin bio član Izbornog kolegija iz redova vigovaca. Glasao je za generala Zacharyja Taylora, koji je izabran za predsjednika SAD-a. Benjamin i drugi iz Louisiane pratili su Taylora u Washington na njegovu inauguraciju i prisustvovali večeri koju je priredio odlazeći predsjednik, James K. Polk. Benjamin je položio prisegu kao senator iz Louisiane (1853.), na kratkom sastanku, koji je bio sazvan neposredno prije inauguracije predsjednika Piercea. Među njegovim novim kolegama bili su Stephen A. Douglas iz Illinoisa, Robert M. T. Hunter iz Virginije i Sam Houston iz Teksasa. Benjamin je bio prvi Židov izabran u Senat Sjedinjenih Država koji se nije odrekao svoje religije, kao i prvi te vjere koji je obnašao dužnost u kabinetu u Sjevernoj Americi. Novi predsjednik, Franklin Pierce, demokrat, ponudio je Benjaminu mjesto na Vrhovnom sudu. Nakon što se Louisiana odvojila (1861.), Benjamin je dao ostavku na mjesto senatora i vratio se u New Orleans. Ubrzo se preselio u Richmond, nakon što ga je predsjednik Konfederacije Jefferson Davis imenovao državnim odvjetnikom, te ga je impresioniran njegovom kompetencijom, imenovao tajnikom rata.

Neki su Benjamina nazivali "Mozgom Konfederacije". Njegov biograf, Eli Evans, napisao je kako je "postigao veću političku moć od bilo kojeg drugog Židova u 19. stoljeću - možda čak i u cijeloj američkoj povijesti". Godine 1861., Salomon de Rothschild nazvao je Benjamina "najvećim umom" Sjeverne Amerike. Salomonov otac bio je James Mayer de Rothschild, glava pariške podružnice bankarske obitelji Rothschild. Od 1859. do 1861. godine je mnogo putovao po Sjedinjenim Državama, Kanadi i Kubi. Salomon je bio očevidac događaja koji su doveli do Američkog građanskog rata. Također je smatrao Abrahama Lincolna ekstremistom i njegove su političke simpatije bile na strani Konfederacije. Benjaminov politički uspjeh bio je posljedica njegovog zagovaranja prava država i ropstva, uz promicanje komercijalnog razvoja i unutarnjih poboljšanja.

Benjaminovo stajalište da se ropstvo treba nastaviti temeljilo se na njegovom uvjerenju da građani imaju pravo na svoju imovinu, onako kako je zajamčeno Ustavom. Prema Židovskoj enciklopediji: "U Senatu su Benjaminovi ustavni i pravni argumenti uvijek privlačili posebnu pozornost i učinili ga vođom par excellence u obrani ropstva, a kasnije i secesije". Benjamin se pridružio raširenom mišljenju bijelih južnjaka da Afroamerikanci neće biti spremni za emancipaciju dugi niz godina, ako ikada i budu. Benjamin je, poput Davisa, bio pristaša teorije "kraljeva pamuka". Teorija, čiji je Davis bio oduševljeni pristaša, tvrdila je da bi kontrola nad izvozom pamuka učinila predloženu neovisnu Konfederaciju ekonomski prosperitetnom, te bi prisilila Ujedinjeno Kraljevstvo i možda Francusku, neka vojno podrže Konfederaciju, jer njihova industrijska gospodarstva ovise o južnjačkom pamuku. Godine 1855. je  David Christy objavio djelo "Pamuk je kralj: ili ropstvo u svjetlu političke ekonomije", gdje je tvrdio da je industrija pamuka toliko važna za industrijalizirani svijet da bi njeno ukidanje bilo pogubno.

Izvorni kabinet Konfederacije (1861.). Slijeva na desno: Judah P. Benjamin, Stephen Mallory, Christopher Memminger, Alexander Stephens, LeRoy Pope Walker, Jefferson Davis, John H. Reagan i Robert Toombs.

Prema Eustisu: Pikeu i Benjaminu, u osnivanju Mystick Krewe of Comus, pridružio se Benjaminov mentor, John Slidell. Pike i Benjamin bili su tajni kraljevi Mystic Krewe of Comus, te su izravno sudjelovali u ubojstvu predsjednika Abrahama Lincolna. Benjamin je često nazivan "mozgom Konfederacije", prikazan je na novčanici od dva dolara Konfederacije. Jefferson Davis imenovao je Benjamina državnim tajnikom, 17. ožujka 1862. godine. Benjamin je također nadzirao Tajnu službu Konfederacije, odgovornu za tajne operacije na sjeveru. Smjestio je svoju glavnu skupinu tajne službe u Montrealu, sigurnom utočištu, budući je Kanada tada još uvijek bila britanski teritorij. Prema izvješću sudskog odvjetnika, zaduženog za istragu atentata i podnošenje izvješća nadležnoj vojnoj komisiji, Benjamin je naredio atentat na Lincolna.

Svjedočanstvo o moći KGC-a i njihovom sukobu sa Lincolnom otkriveno je tijekom Građanskog rata, u djelu "Privatni dnevnik Johna H. Surratta, Zavjerenika" (1866.). U ovom dnevniku Surratt detaljno opisuje kako ga je, 1860. godine, u "Dvorcu" u Baltimoreu, u KGC uveo njegov kolega vitez, John Wilkes Booth. Surratt opisuje složene rituale ceremonije, članove kabineta, kongresmene, suce, glumce i druge političare, koji su bili prisutni. Surratt detaljno opisuje Boothov sastanak u Montrealu, gdje je pristao ubiti Lincolna. Booth je očito dobio odobrenje za ubojstvo od Benjamina, preko KGC-a. KGC i njihova zavjera za atentat na Lincolna bili su dijelom  radnje filma iz 2007. godine, "Nacionalno blago: Knjiga tajni", u kojem glumi Nicolas Cage.

U Montrealu je za operaciju radio George N. Sanders. Jefferson Davis imenovao je Sandersa svojim predstavnikom kao člana Konfederacijskih Michenera u Kanadi, po službenoj dužnosti i krajem građanskog rata. Godine 1864., stranac, koji se činio kao dobro odjeveni Talijan, razgovarao je sa gospodinom Botelerom, članom Kongresa iz Virginije. Tvrdio je da je poslan na misiju u Richmond. Priznao je:

"Pripadam društvu karbonara! Ono suosjeća s Južnom Konfederacijom; i to je jedina sila u Europi koja može prisiliti na njezino priznanje, jer je Napoleon III. tajno član društva i ne usuđuje se prekršiti njegove mandate. Štoviše, u svojim rukama držim život Abrahama Lincolna; žrtva koju karbonari odrede ne može im izbjeći." 

Konačno, 02. svibnja 1865. godine, predsjednik Johnson raspisao je nagradu od 25.000 dolara za Sandersovo uhićenje, u vezi sa  Lincolnovim atentatom. Optužbe su na kraju odbačene, ali Sanders je vjerojatno poticao Johna Wilkesa Bootha, iako je na kraju uspio osloboditi Konfederaciju svake krivnje za zavjeru. Također je nekoliko puta putovao u Europu kako bi unaprijedio cilj Južnih Država. Sanders je pobjegao u Kanadu i Europu. Kasnije se vratio u Sjedinjene Države, neposredno prije nego što je umro (1873.). Djelo "Ubojstvo gospodina Lincolna", Charles Higham tvrdi kako je Sanders bio pokretačka snaga iza atentata. Higham tvrdi da je, u lipnju 1864. godine, Sanders kovao zavjeru protiv Lincolna sa Tajnom službom Konfederacije u Montrealu. Nadalje tvrdi da je, kada je Booth stigao u Montreal, u listopadu iste godine, pao pod utjecaj Sandersa i tamo dogovorio Lincolnovo atentat.

Kako bi izbjegao sigurno zatvaranje i moguće pogubljenje, Benjamin je pobjegao iz pale prijestolnice Konfederacije u Richmondu. Benjaminov je cilj bio otići što dalje od Sjedinjenih Država: "ako je potrebno, onda u sred Kine", rekao je prijateljima. Nakon bijega u Englesku, na kraju Američkog građanskog rata, postao je engleski odvjetnik. Godine 1872. dobio je čin kraljičinog savjetnika i postao prepoznat kao neupitni vođa britanske odvjetničke komore. Oproštajnu večeru u Benjaminovu čast priredila je engleska odvjetnička komora u dvorani Inner Templea, London, 1883. godine, uz pokroviteljstvo državnog odvjetnika, Sir Henryja Jamesa.

Sinovi Malte

Ku Klux Klan

Izvorni članovi 'Mistick Krewe Comusa' bili su uglavnom angloprotestanti, uključujući doseljene sjevernjake, koji su imali ekonomske interese što se tiče sustava plantaža i borili se za Konfederaciju. Za Jeffersona Davisa se također govorilo da je bio "česti posjetitelj" Comusa. Samo su bijelci, oni koji su si mogli priuštiti članstvo u Kreweu, mogli sudjelovati sastancima. Članovi Comusa također su pripadali Bijeloj ligi, bijeloj paravojnoj organizaciji, povezanoj sa Klanom.

Prema povijesti organizacije, Albert Pike, koji je služio kao general tijekom Građanskog rata, bio je "glavni sudski službenik" Klana,  unatoč činjenici da masoni inzistiraju na tome kako ne postoje dokumentirani dokazi o njegovom članstvu. Pike je naslijedio bijeli supremacizam teorije arijske rase, ili "orijentalne kabale" škotskog obreda slobodnog zidarstva. Prema Pikeu: drevni Arijevci štovali su "Jutarnju zvijezdu", referenca na Veneru, čije je izvorno latinsko ime bilo Lucifer. Godine 1872. je Pike objavio "Indoarijska božanstva i štovanje sadržano u Rig-Vedi", gdje je objasnio:

"Veda je svakako druga najstarija knjiga na svijetu i sadrži vjerske himne naših predaka; jer mi, bilo kakve mješavine europske krvi, u potpunosti smo arijske rase. Nijemci, Gali, Franci, Latini, Saksonci, Kelti, Sklavi, svi smo jedne krvi i obitelji; a engleski i svi ostali europski jezici, te sanskrt, zendski i perzijski samo su varijante jednog te istog izvornog jezika, nastale miješanjem sa raznim drugima. Mi smo po prirodi Arijevci, indoeuropski, a ne semitski. Nema mješavine semitskog u europskim jezicima. Autohtoni narodi koje su Arijevci osvojili i sa kojima su se miješali bili su rase ili rasa potpuno različitih od Semita. Naši duhovni rođaci i srodnici mogu se naći u Indiji, Perziji, Slavoniji, Grčkoj, Italiji i Njemačkoj; ne u Mezopotamiji, Egiptu ili Palestini." 

Iako Pike nigdje ne priznaje da je dio organizacije, kao odgovor uredniku 'New York Tribunea', Pike je pisao o potencijalu za "učinkovitiji" Klan. Pike je napisao:

"Obespravljeni ljudi Juga, lišeni svih jamstava Ustava, ne mogu pronaći zaštitu imovine, slobode ili života, osim u tajnom udruživanju. Ne u takvom udruživanju da bi činili ludosti i zločine; već za uzajamnu, mirnu, zakonitu samoobranu. Kada bi bilo u našoj moći, moglo bi se provesti, ujedinili bi svakog bijelca na Jugu, koji se protivi pravu glasa crnaca, u jedan veliki Red Južnog bratstva, sa organizacijom potpunom, aktivnom, snažnom, u kojoj bi nekolicina trebala izvršavati koncentriranu volju svih, a čije bi samo postojanje trebalo biti skriveno od svih, osim od njenih članova. To je bilo utočište potlačenih u svim vremenima. Pribjegavanje tome je pravo dano od Boga." 

Pike je bio odgovoran za pisanje ustava nove organizacije, na prvoj konvenciji vođa Klana u Nashvilleu, 1867. godine. Jedan od izvornih osnivača Klana, kapetan John C. Lester, pisao je o povijesti organizacije, ali nije spomenuo Pikea. Dr. Walter Fleming, koji je ponovno tiskao knjižicu, dodao je tvrdnju: "General Albert Pike, koji je bio visoko pozicioniran u masonskom redu, bio je glavni sudski službenik Klana". Tvrdnju je, 1924. godine, ponovila Susan L. Davis u knjizi "Authentic History of the Ku Klux Klan, 1865-1877". Prema Davis: Pike je organizirao Klan u Arkansasu, nakon što ga je Nathan Bedford Forrest imenovao Velikim Zmajem tog kraljevstva. Nathan Bedford Forrest, general CSA u Američkom građanskom ratu, iniciran je u slobodno zidarstvo kod Angerona,  Loža br. 168 u Memphisu, Tennessee, gdje je primio Prvi stupanj, iako navodno nikada nije dalje napredovao.

Ku Klux Klan bio je inspiriran romantičnim pričama o Svetom Vehmeu, rozenkrojcerskoj organizaciji osvetnika iz srednjeg vijeka, koji su linčovali svoje žrtve vješajući ih na drveće - kako ih je opisao Sir Walter Scott. Godine 1829. je Scott objavio djelo "Ana iz Geiersteina", koje sadrži detaljne opise Vehmea, opisujući njihove tribunale, koje su po podzemnim trezorima provodili maskirani muškarci, odjeveni u crno. Scott je crpio inspiraciju iz Goetheove drame "Goetz von Berlichingen". U uvodu u drugo izdanje (1831.),  napisao je: "Vehmski tribunali Vestfalije, ime tako strašno u ljudskim ušima tijekom mnogih stoljeća, a koje je, zahvaljujući Goetheovom geniju, ponovno oživljeno u javnoj mašti, sa punim udjelom svojih drevnih strahota". 'Southern Review of Charleston' je napisao sjajnu recenziju "Anne od Geiersteina", koja "uvodi u sve strašne misterije i užasne obrede 'Tajnog suda'." 

Prema Marku Twainu, u djelu "Život na Mississippiju": "Sir Walter je imao toliko veliku ulogu u stvaranju južnjačkog karaktera, kakav je postojao prije rata, da je uvelike odgovoran za rat." Odlomak, koji bi u djelu "Anne od Geiersteina" inspirirao nezadovoljne južnjake, bio je sljedeći:

"Takva institucija mogla je prevladati samo u vrijeme kada su uobičajena sredstva pravde bila isključena rukom vlasti i kada je, kako bi se krivci doveli pred sud, bio potreban sav utjecaj i autoritet takve konfederacije. Niti u jednoj drugoj zemlji, osim u onoj izloženoj svakoj vrsti feudalne tiranije i lišenoj svakog uobičajenog načina postizanja pravde ili naknade, takav sustav ne bi mogao pustiti korijenje i procvjetati. Vehmski sudovi mogu se smatrati samo izvornim jurisdikcijama koje su preživjele podjarmljivanje svoje zemlje." 

Kao što je James Taft Hatfield primijetio, u članku iz 1922. godine: "'Goethe i Ku-Klux Klan', što je puni službeni naziv Klana, usvojen u Nashvilleu, svibnja 1867. godine, 'Ku-Klux Klan ili Nevidljivo Carstvo' je izrazito blizu 'Nevidljivom tribunalu', iz "Ane od Geiersteina"." Izraz "suđenje krivcu od strane njegovih vršnjaka", u Scottovom romanu, sličan je izrazu "zaštititi ljude od suđenja, osim od strane njihovih vršnjaka" u Nashvilleovom ustavu Nevidljivog carstva iz 1867. godine. Strašna kazna za otkrivanje tajni, spomenuta u "Ani od Geiersteina", usporediva je sa zakletvama Klana. Oznaka "Jazbine" kao njihove lože - odgovara podzemnim svodovima tribunala u Scottovom romanu.

Dva člana Ku Klux Klana, ilustracija iz Harper's Weeklyja, 19. prosinca 1868. godine 

Judah P. Benjamin podržao je osnivanje Ku Klux Klana, izvorni vojni ogranak Vitezova Zlatnog kruga. Naziv "Vitezovi Ku Klux Klana",  preuzet je od grčke riječi "kuklos" ("krug"). KKK vuče podrijetlo iz Neovisnog reda Sinova Malte, bratskog reda koji je bio aktivan  sredinom 19. stoljeća. Njihovi inicijacijski obredi su parodirali konvencionalnije bratske redove, poput slobodnih zidara.

U "Enciklopediji povijesti St. Louisa" (1899.), u zapisu za "Sinove Malte" se navodi: "Mistično društvo, koje je nastalo u St. Louisu 1855. godine, i koje je otprilike u isto vrijeme bilo zastupljeno u gotovo svim većim i mnogim manjim gradovima u zemlji. Kaže se da su Sinovi Malte nastali u mjestu Mobile, u Alabami, nekoć kraljici gradova mističnih društava, te da su, u određenom smislu, bili izdanak svečanosti Mardi Gras." 

Kada je prvi Ku Klux Klan osnovan u Pulaskiju, Tennessee, negdje između prosinca 1865. i kolovoza 1866. godine, posudili su dijelove ceremonije inicijacije od "Sinova Malte", sa istom svrhom, tj. "apsurdne inicijacije, zbunjivanje javne znatiželje i zabava za članove, bili su jedini ciljevi Klana", prema Albertu Stevensu, 1907. godine. Časnici su uključivali: Velikog Kiklopa, Velikog Mudraca, Velikog Turčina i Velikog blagajnika. Veliki Kiklop bio je svevideće oko slobodnog zidarstva. Ručni signali i svete zakletve također su prilagođeni iz slobodnog zidarstva. Neki članovi Klana čak su se hvalili službenim vezama između Klana i masona. Inicijacije su od njih zahtijevale da se zakunu pred lubanjom i prekriženim kostima, koje su također nosili na kartonskim šeširima, zajedno sa svojim bijelim haljama. U pamfletu iz 1870. godine, stanovnik Georgije rođen na sjeveru tvrdio je kako "lubanja i kosti" Klana, a ne zvijezde i pruge - predstavljaju dominantnu moć u toj regiji.

Klan je osnovan kako bi se borio protiv reformi Rekonstrukcije; obnovio bijelu nadmoć putem prijetnji i nasiljem, uključujući i  ubojstva; bili su protiv crnih i bijelih republikanaca. Klan se proširio izvan Tennesseeja na svaku državu Juga, te je uključivao gradonačelnike, suce i šerife, kao i obične kriminalce. Mnoge istaknute osobe u južnim državama pripadale su ranom Klanu, uključujući profesionalce i političke osobe, kao i članove evangeličke Južne baptističke crkve.

Klan se pojavio u doba Jima Crowa. Nakon Građanskog rata je donesen prvi zakon kojim su Afroamerikancima pružena prava. 13., 14. i 15. amandman - poznati i kao Amandmani Rekonstrukcije (doneseni između 1865. i 1870.) - ukinuli su ropstvo, zajamčili državljanstvo i zaštitu pred zakonom, te zabranili rasnu diskriminaciju pri glasanju. Unatoč tim amandmanima, očita diskriminacija se događala kroz ono što će postati poznato kao Zakoni Jima Crowa, koji su provodili rasnu segregaciju na jugu Sjedinjenih Država. Kao rezultat tih zakona, Afroamerikanci su morali sjediti na različitim klupama u parkovima, koristiti različite fontane za piće, voziti se u različitim željezničkim vagonima od svojih bijelih kolega.

Prije sastavljanja prve konvencije Ku Klux Klana, 1867. godine, i kako je organizacija narastala, odlučeno je da general Robert E. Lee postane njihov nacionalni vođa. Šest muškaraca je odabrano kako bi Leeju predstavili ponudu, uključujući biskupa Richarda Hookera Wilmera; bojnika Felixa G. Buchanana iz okruga Lincoln; kapetana Johna B. Kennedyja iz Ku Klux Klana u Pulaskiju; kapetana Williama Richardsona iz Ku Klux Klana u Ateni, te kapetana Johna B. Floyda iz Ku Klux Klana u Alabami. Wilmer, koji se školovao na Yaleu, bio je poznat kao "Pobunjeni biskup". Čvrsto je vjerovao u ropstvo i bio je jedini biskup kojega je posvetila Episkopalna crkva u Konfederativnim Američkim Državama. General Lee je napomenuo da ne može preuzeti tu ulogu i da će podržati organizaciju, ali će morati ostati nevidljiv. Kada je njegova poruka stigla do Konvencije, to je dovelo do krštenja Ujedinjenog Ku Klux Klana, "Nevidljivog Carstva", jer su generala Leeja smatrali svojim "vodećim duhom".

Također, 1867. godine, biskup Wilmer otišao je u Englesku gdje se sastao sa Judah P. Benjaminom. Wilmer je sa njim razgovarao o moći koju Ku Klux Klan ima i o potrebi održavanja ideje da se crnci mogu kontrolirati, te mu je rekao o oskudici resursa dostupnih organizaciji. Benjamin je time bio potaknut da osigura zajam za kupnju konja, sedla, vatrenog oružja i drugih potrepština za Klan, a tijekom godina je također osiguravao sredstva za pomoć prijateljima Jeffersona Davisa u nevolji.

Srce tame 

Wilmer je bio bliski prijatelj generala Johna Tylera Morgana, Drugog Zmaja Kraljevstva Alabame. Morgan je bio general u Vojsci Konfederacijskih Država, tijekom Američkog građanskog rata, a nakon rata i tijekom šest mandata američki senator iz savezne države Alabama. Kao vatreni rasist i bivši robovlasnik, bio je zagovornik zakona Jima Crowa, državnih prava i rasne segregacije tijekom razdoblja Rekonstrukcije. Morgan je također uporno radio na ukidanju Petnaestog amandmana na Ustav SAD-a, koji je trebao spriječiti uskraćivanje prava glasa na temelju rase. "Predstavio je i zagovarao nekoliko zakona za legalizaciju prakse rasističkog ubojstva osvetnika [linča], kao sredstva očuvanja moći bijelaca na dubokom jugu". Morgan je bio ekspanzionist, zalagao se za aneksiju Havaja protiv volje domaćeg stanovništva, kao i za izgradnju međuoceanskog kanala u Srednjoj Americi od strane SAD-a. Kao član Odbora za vanjske odnose Senata, 1884. godine, Morgan je prvi započeo križarski rat za dobrovoljnu emigraciju, ili prisilnu deportaciju, crnaca sa američkog Juga. Tijekom sljedeća dva desetljeća istraživao je razne geografske mogućnosti za njihovo preseljenje, uključujući Kongo i Filipine.

Morgan je bio važan saveznik generala Henryja Sheltona Sanforda, bogatog američkog poslovnog čovjeka i aristokrata iz Connecticuta, koji je služio kao američki ministar u Belgiji, od 1861. do 1869. godine. Sanford je koordinirao operacije sjeverne tajne službe tijekom Građanskog rata, organizirao kupnju ratnog materijala za Uniju, te je dostavio poruku državnog tajnika, Williama H. ​​Stewarda, Giuseppeu Garibaldiju, kojom je ovaj ponudio talijanskom domoljubu zapovjedništvo Unije. Također je bio poznat po osnivanju grada Sanforda na Floridi. 

Godine 1876. je Sanford imenovan vršiteljem dužnosti delegata Američkog geografskog društva, na konferenciji koju je sazvao kralj Leopold II. od Belgije, zato da bi organizirao Međunarodno afričko udruženje (IAA), sa ciljem otvaranja ekvatorijalne Afrike "civiliziranim" utjecajima. Leopold je bio drugo dijete vladajućeg belgijskog monarha Leopolda I. i njegove druge supruge, Louise, kćeri francuskog kralja Luja Filipa. Francuska revolucija, 1848. godine, prisilila je Luja Filipa pobjeći u Britaniju. Britanska kraljica,  Viktorija, bila je prva rođaka Leopolda II., jer su Leopoldov otac i Viktorijina majka bili brat i sestra. 

Leopold I. bio je najmlađi sin Franje, vojvode od Saxe-Coburg-Saalfelda. Obitelj Saxe-Coburg-Gotha postala je istaknutija u 19. stoljeću, zahvaljujući financijskim vezama sa Rothschildima. Djed Leopolda I. bio je Ernst II. od Saxe-Gotha-Altenburga, prvi rođak engleskog kralja, Georgea III. Ernst II. imenovan je velikim majstorom Landeslogea Njemačke (Zinnendorf sustav), jednim od osnivača Ujedinjenih velikih loža Njemačke. 1787. godine, nakon raspuštanja Iluminata, njihov osnivač u bjegu, Adam Weishaupt,  dobio je azil u Gothi od Ernsta II., te je i postao član Iluminata. Leopoldov brat, Ernest I., vojvoda od Saxe-Coburga i Gothe, bio je otac princa Alberta od Saxe-Coburga i Gothe. Upravo je Leopold I. potaknuo brak princa Alberta sa njegovom nećakinjom, kraljicom Viktorijom.

Leopold I. je postavljen za "kralja Belgijanaca" 1831. godine, nakon Belgijske revolucije, sukoba koji je doveo do odcjepljenja južnih provincija od Ujedinjenog Kraljevstva Nizozemske i uspostave neovisne Kraljevine Belgije. Rođenje Kraljevine Belgije dovelo je do stvaranja Velikog Orijenta Belgije, kojega je podržavao Leopold I.; i sam je bio iniciran u Loge l’Espérance u Bernu, 1813. godine. Predloženo je da Leopold I. postane Serenestov Veliki Majstor, ali je on odbio ponudu, te je mjesto predao barunu Goswinu de Stassartu, jednom od svojih najbližih suradnika. Stassart je za svog posebnog predstavnika uzeo Théodorea Verhaegena, koji je postao Veliki Majstor Velikog Orijenta Belgije, od 1854. do 1862. godine. Poput Stassarta, Verhaegen je bio i član lože "Les Amis Philantropes". Na inicijativu ove lože, u Belgiji će biti stvoreno vrhovno vijeće Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Obreda, koje je imalo sjedište u Charlestownu. Belgijsko slobodno zidarstvo postalo je izričito antiklerikalno. Dva mjeseca nakon smrti Leopolda I., Veliki Orijent Belgije organizirao je svečan, ali kontroverzan ritual žalosti ("loža tuge") u masonskoj loži u Bruxellesu, pred stotinama slobodnih zidara. Oni su ga prikazali kao istinskog slobodnog zidara, heroja i čuvara vrijednosti liberalnog antiklerikalizma i masonske duhovnosti.

IAA su podržali Rothschildi i vikont Ferdinand de Lesseps, francuski diplomat i kasnije, graditelj Sueskog kanala. Ovo novo tijelo je bilo dobrodošlo diljem Europe. Nacionalne odbore su trebali voditi veliki vojvode, prinčevi i drugi kraljevski članovi, ali većina njih nikada nije zaživjela. Kralj Leopold je navodno iskoristio Udrugu za promicanje svojih altruističkih i humanitarnih projekata u području Srednje Afrike, područja koje je kasnije postalo - Leopoldova privatno kontrolirana - Slobodna Država Kongo.

Do 1860-ih godina je većina afričkih obalnih regija proglašena kolonijama europskih sila, ali prostrana unutrašnjost kontinenta ostala je nepoznata. Kako bi dobio pomoć u proglašenju prava na Kongo, kralj Leopold angažirao je Henryja Mortona Stanleyja, novinara i istraživača, poznatog po istraživanju središnje Afrike, te misionara i istraživača, Davida Livingstona. Leopold II. bio je fasciniran dobivanjem ove kolonije i usredotočio se na proglašenje prava na unutrašnjost Afrike - jedino nepotvrđeno i značajno geografsko područje. Krećući se unutar europske političke paradigme, koja je postojala početkom 1880-ih, Leopold je stekao međunarodne koncesije i priznanje za svoj osobni zahtjev - kao jedini vlasnik Slobodne Države Kongo.

Sastanak Stanleyja i Livingstona 

U proljeće 1883. godine je predsjednik, Chester A. Arthur, otputovao na Floridu, kao gost generala Henryja Sheltona Sanforda, još uvijek odanog sluge kralja Leopolda II. Sanford je bio dugogodišnji pristaša Republikanske stranke kojoj je Arthur pripadao. Također, Leopold je vjerovao da može iskoristiti Sanforda neka uvjeri Arthura da formalno prizna njegove zahtjeve za kongoansku zemlju. Sanford je uvjerio Morgana da će, priznavanjem postojanja Leopoldovih posjeda u Kongu, SAD imati način da uspostave ekonomske veze između sebe i Afrike, možda i otvoriti novo tržište za višak pamuka iz Alabame. Morgan je u Senatu predstavio rezoluciju kojom se priznaju Leopoldovi zahtjevi za Kongom. U travnju 1884. godine su SAD postale prva zemlja koja je službeno priznala zahtjev kralja Leopolda II. za Kongom. Američko priznanje Konga odmah je ojačalo Leopoldov položaj u Africi.

Radnici na plantaži kaučukovca u Bomi, Kongo, nose lance oko vrata.

Dok je gledao paradu u Berlinu, Leopold je primijetio caru Wilhelmu II.: "Nama kraljevima zapravo ništa nije preostalo osim novca!" Leopold II. privatno je kontrolirao i posjedovao Slobodnu Državu Kongo od 1885. do 1908. godine. Stekao je ogromno osobno bogatstvo, iskorištavajući prirodne resurse regije. Imao je i mnogo ljubavnica. Godine 1899., u dobi od 65 godina, Leopold je uzeo za ljubavnicu Caroline Lacroix, francusku prostitutku, koja je tada imala samo 16 godina; ostali su zajedno sljedećih 10 godina, do njegove smrti. Leopold ju je obasipao velikim svotama novca, imanjima, darovima, i plemićkom titulom kao barunica Vaughan. Naručio je izgradnju velikog broja zgrada, urbanih projekata i javnih radova, uglavnom profitom ostvarenim iskorištavanjem prirodnih resursa i stanovništva Konga. Ovi projekti donijeli su mu nadimak "Kralj graditelj" ('Koning-Bouwheer' nizozemski, 'le Roi-Bâtisseur', francuski). Osim javnih radova, stekao je i izgradio brojne privatne nekretnine za sebe, unutar i izvan Belgije.

Vikont de Lesseps proglasio je Leopoldove planove "najvećim humanitarnim djelom ovog vremena". Međutim, bestseler Adama Hochschilda, "Duh kralja Leopolda: Priča o pohlepi, teroru i herojstvu u kolonijalnoj Africi", detaljno je opisao zločine koji su se dogodili tijekom Leopoldove pljačke Konga. U početku se slonovača izvozila, ali kada je porasla globalna potražnja za kaučukom, onda se pozornost prebacila na intenzivno prikupljanje soka iz biljaka kaučukovca. Leopold je koristio robovski rad - mučenjem, zatvaranjem, sakaćenjem i terorom - kako bi okrug lišio ogromnog bogatstva, uglavnom u obliku slonovače i kaučuka. Ubojstva su bila uobičajena. Silovanja i seksualno iskorištavanje rašireni. Moderne procjene kreću se od milijun do čak petnaest milijuna Kongoanaca koji su umrli pod njegovim režimom (dakle, konsenzus je oko deset milijuna ljudi). Kršćanski misionari i nekolicina organizatora za ljudska prava objavljivali su ove zločine na međunarodnoj razini. Polako su se razne nacije, uključujući Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države, počele protiviti Leopoldovoj tiraniji, što je rezultiralo time da je Leopold II. bio prisiljen prepustiti kontrolu nad državnom upravom belgijskoj vladi. Godine 1908. je područje pripojeno Belgiji kao kolonija, poznata kao Belgijski Kongo. Međutim, malo se toga promijenilo unutar zemlje, sve dok se nisu iscrpile zalihe slonovače i gume.

Leopoldov Kongo i zločini koji su tamo počinjeni, inspirirali su Josepha Conrada kada je napisao "Srce tame" (1899.). Kasnije je ova knjiga bila i osnova za film "Apokalipsa danas", Francisa Forda Coppole, iz 1979. godine. Priča opisuje avanturu Charlesa Marlowa,  kojega je unajmila tvrtka za trgovinu slonovačom, neka otplovi parobrodom uz neimenovanu rijeku, čiji oblik na karti podsjeća na "ogromnu zmiju koja se odmotava, sa glavom u moru, tijelom u mirovanju, i koje se savija u daljini preko prostrane zemlje i repom izgubljenim u dubinama kopna". Marlowovo odredište je postaja gdje se nalazi briljantni agent tvrtke, gospodin Kurtz. Putem, i sa parobroda Marlow detaljno promatra postaju, te je iznenađen kada u blizini ugleda niz stupova na kojima su odrubljene glave Afrikanaca. Upravitelj postaje priznaje da su Kurtzove metode postale "neispravne". Kurtz umire na brodu dok putuju nizvodno, šapućući svoje posljednje riječi: "Užas! Užas!"