Velika loža (17. dio)

Bečki kongres

U "Manifestu jednakih", Babeuf, član revolucionarnog 'Cercle Social' (osnovao ga Bodeov učenik, Nicolas de Bonneville) je napisao: "Francuska revolucija nije bila ništa drugo nego preteča druge revolucije, one koja će biti veća, svečanija i koja će biti posljednja.“ Tijekom 1840-ih godina je riječ "komunist" ušla je u opću upotrebu. Njom su se opisivali oni koji su navodno potjecali sa lijevog krila Jakobinskog kluba Francuske revolucije, i na sebe su gledali kao Zavjere jednakih iz 1795. godine, na čelu sa  Babeufom. Čovjek koji je povezao revolucionarne ideje Babeufa i komunista 18. stoljeća je bio njegov prijatelj i iluminat, Philippe Buonarroti, koji je sudjelovao u Babeufovoj Zavjeri jednakih. Revolucionari su o Buonarrotiju govorili kao o "okultnoj sili čiji su se sjenoviti pipci protezali nad cijelom Europom". 

Buonarrotijevo djelo postalo je biblija za revolucionare, inspiriralo je ljevičare, poput Karla Marxa. Marx i Friedrich Engels su  prepoznali u Zavjeri jednakih "prvu pojavu istinski aktivne Komunističke partije". Doista, Marx i Engels, pola stoljeća kasnije, u svom prvom zajedničkom djelu, "Sveta obitelj", priznali su svoj dug Bonnevilleovom pothvatu:

"Revolucionarni pokret, koji je započeo 1789. godine, u 'Socijalnom krugu', koji je usred svog tijeka imao za glavne predstavnike Leclerca i Rouxa, a koji je konačno Babeufovom zavjerom privremeno poražen, izazvao je komunističku ideju koju je Babeufov prijatelj Buonarroti ponovno uveo u Francuskoj, nakon Revolucije 1830. godine. Ta ideja, dosljedno razvijana, ideja je novog svjetskog poretka." 

Počeci ovog Novog svjetskog poretka započeli su davne 1610. godine - manifestima rozenkrojcera i njihovom najavom "univerzalne reformacije čovječanstva". Iako je rozenkrojcerski pokret navodno završio katastrofom, tj. kada je imenovanje Fridrika V. Falačkog potaknulo Tridesetogodišnji rat (1618.) - Vestfalski mir (1648.) ga je okončao. Osamdesetogodišnji rat postavio je temelje za stvaranje Novog svjetskog poretka kao globalne federacije nacionalnih država. Bečkim kongresom, koji se održavao 1814. i 1815. godine, i koji je preoblikovao Europu nakon Napoleonova pada (uz kasniji sustav Koncerta Europe), jer je nekoliko velikih carstava preuzelo je kontrolu nad europskom politikom. Među njima su bili: Rusko Carstvo, obnovljena Francuska monarhija, Njemačka Konfederacija (pod dominacijom Pruske), Austrijsko Carstvo i Osmansko Carstvo. Njemački nacionalisti pokušali su, ali nisu uspjeli, uspostaviti Njemačku kao nacionalnu državu. Umjesto toga je stvorena Njemačka Konfederacija, labava zbirka neovisnih njemačkih država kojima su nedostajale snažne savezne institucije.

Dok je Britanija imala koristi od Rothschildovih financija - Austrija, Rusija i Pruska, tada grupirane kao "Sveti savez" - također su pribjegle njihovoj financijskoj pomoći. Mayer Amschel Rothschild, osnivač dinastije, izrekao je poznatu izreku: "Dajte mi kontrolu nad novcem jedne nacije i nije me briga tko donosi zakone".

Mayer Rothschild proširio je svoje financijsko carstvo postavljanjem svakog od sinova u druge europske gradove: Nathana Mayera Rothschilda u London, Amschela Mayera Rothschilda Frankfurt, Salomona Mayera Rothschilda u Beč, Carla Mayera Rothschilda u Napulj i Jamesa Mayera Rothschilda u Pariz. Godine 1816. je četvorici braće dodijeljena titula barona od strane austrijskog cara Franje von Habsburga, posljednjeg cara Svetog Rimskog Carstva. Mayer Amschel Rothschild poslao je Nathana, koji je pokazao iznimne financijske sposobnosti, neka u dobi od 21 godine, osigura plan za kontrolu nad Engleskom bankom. Bank of England, privatna korporacija, osnovana 1694. godine, ima sjedište u City of London. Ovaj City, velik oko kilometar, suverena je država smještena u srcu šireg Londona. Smatra se "Vatikanom financijskog svijeta". City ne podliježe britanskom zakonu, već se kaže kako njime upravlja "Kruna". Nathan je osnovao svoju londonsku tvrtku, 'N. M. Rothschild and Sons', koja je također imala podružnice, zajedno sa braćom, u Parizu, Beču, Berlinu i Napulju. U 19. stoljeću počela je kružiti legenda koja je Nathana optuživala da je iskoristio svoje prethodno znanje o Napoleonovom porazu u bitci kod Waterlooa, 1815. godine, zato da bi špekulirao na burzi i stekao ogromno bogatstvo.

Slavni njemačko-židovski pjesnik, Heinrich Heine, bliski prijatelj Marxa i Rothschilda, izjavio je: "Novac je Bog našeg vremena, a Rothschild je njegov prorok". Heine je Nathana Rothschilda naveo kao jedno od "tri teroristička imena koja znače postupno uništenje stare aristokracije", uz kardinala Richelieua i Maximiliena Robespierrea. Prema Heineu:

"Nitko ne čini više za daljnji napredak revolucije od samih Rothschilda... i, iako to može zvučati još čudnije, ovi Rothschildi, bankari kraljeva, ovi kneževski bogataši, čiji bi opstanak mogao biti doveden u najveću opasnost slomom europskog državnog sustava, ipak u svojim mislima nose svijest o svojoj revolucionarnoj misiji."

Salomon Rothschild zadržao je snažne veze sa slavnim austrijskim državnikom i diplomatom, princom Metternichom, a čiji je otac, Franz Metternich, bio član Iluminata. Metternich je bio predsjednik Bečkog kongresa, koji je preoblikovao Europu nakon poraza Napoleona, a nekoliko velikih carstava preuzelo je kontrolu nad europskom politikom. Kongres je rodio sustav Koncern  Europe, kojim su velike sile nastojale održati europsku ravnotežu moći, političke granice i sfere utjecaja. Pregovore su vodili dužnici Rothschilda, Velika četvorka, koalicija Britanije, Pruske, Austrije i Rusije. Francuska se morala odreći svih svojih nedavnih osvajanja, dok su ostale tri glavne sile ostvarile velike teritorijalne dobitke. Pruska je dobila švedsku Pomeraniju, veći dio Kraljevine Saske i zapadni dio bivšeg Varšavskog vojvodstva; dok je Rusija dobila središnji i istočni dio. Austrija je dobila Veneciju i veći dio sjeverne Italije. Svi su se složili oko ratifikacije novog Kraljevstva Nizozemske, koje je stvoreno samo nekoliko mjeseci ranije od bivšeg austrijskog teritorija. Jedna od država koja je ponovno stekla suverenitet bila je Papinska Država, pod vlašću Pape, čiji je službeni bankar postao James Rothschild.

Prema bivšem visokopozicioniranom masonu, Signoru Domenicu Margiotti, židovski bankar Gerson von Bleichröder, koji je održavao bliske kontakte sa obitelji Rothschild, financirao je planove za ujedinjenje Njemačke, pod vodstvom masona 33. stupnja, Otta von Bismarcka. Nakon poraza i raspada Svetog Rimskog Carstva, tijekom Napoleonskih ratova 1806. godine, počeci neviđenog vala njemačkog nacionalizma zahvatili su Njemačku tijekom prve polovice 19. stoljeća. Njemački nacionalisti pokušali su (ali nisu uspjeli) uspostaviti Njemačku kao nacionalnu državu. Umjesto toga je, na Bečkom kongresu, stvorena Njemačka Konfederacija od oko 37 neovisnih država njemačkog govornog područja, labava zbirka neovisnih njemačkih država kojima su nedostajale snažne savezne institucije. Mason 33. stupnja, Otto von Bismarck, vitez austrijske grane Reda zlatnog runa, postao je jedan od najistaknutijih vođa 19. stoljeća. Imenovan je predstavljati Prusku u Frankfurtu. Bismarck se polako uvjerio da je ujedinjena njemačka nacija, pod vodstvom Pruske, važan cilj.

Također, prema Margiotti, Bleichröder je bio i njemački agent Palladijanskog obreda. Bismarck je, zajedno sa Albertom Pikeom i Giuseppeom Mazzinijem (bliskim Buonarrotijevim suradnikom), svi 33. stupanj masona škotskog obreda - sklopili sporazum o stvaranju vrhovnog univerzalnog obreda masonstva, koji bi nadvisio sve ostale obrede. General Albert Pike iz Američkog građanskog rata bio je suvereni zapovjednik, veliki majstor Vrhovnog vijeća škotskog obreda slobodnog zidarstva u Charlestonu (Južna Karolina) i navodni osnivač zloglasnog Ku Klux Klana (KKK). Albert Pike, u čast templarskog idola Bafometa, nazvao je red 'Novi i reformirani paladijski obred', ili 'Novi i reformirani Paladij'. Paladijski obred bio je vrhunac masonske moći, međunarodni savez koji je okupio Velike lože: Veliki Orijent, 97 stupnjeva Memphisa i Misraima iz Cagliostra (poznato kao Drevni i primitivni obred), te Škotski obred ili Drevni i prihvaćeni obred.

Mazzini je bio poznat kao Weishauptov nasljednik na čelu Iluminata. Zauzimao je visoku poziciju među firentinskim masonima i služio je kao Veliki majstor Velikog Orijenta Italije, baš kao i Giuseppe Garibaldi. Obojica se smatraju jednim od talijanskih "očeva domovine", zajedno sa grofom Cavourom i Viktorom Emanuelom II. od Italije, vojvodom Savojskim. Kao član Karbonara (znači "palitelji ugljena"), kvazi-masonskog revolucionarnog tajnog društva nastalog u južnoj Italiji početkom 19. stoljeća, pod utjecajem Buonarrotija - Mazzini je bio vođa "Risorgimenta" ("Preporoda"), političkog i društvenog pokreta koji je ujedinio različite države talijanskog poluotoka u jedinstvenu državu - Kraljevinu Italiju. Od nekoliko teorija o podrijetlu talijanske mafije, jedna govori o tome da ju je osnovao Mazzini. Navodno je 'Mafia' kratica za "Mazzini Autorizza Furti Incense Avvelanamenti", što bi značilo "Mazzini odobrava krađu, palež i trovanje". Mafija ima rituale koji su slični onima Karbonara, dijelom i slobodnih zidara. Ritual karbonara uključuje noževe, poveze za oči, krv, vatru i zazivanje sveca (svetog Teobalda), te kulminira zakletvom na tajnost, slično kao u slobodnom zidarstvu: "Pristajem i želim, ako krivokletno zaklinjem, da se moje tijelo isječe na komade, zatim spali, a moj pepeo rasprši u vjetar". 

Mazzini je blisko surađivao sa Lordom Palmerstonom, vitezom Reda podvezice i Velikim patrijarhom slobodnog zidarstva. Palmerston je dva puta bio premijer, neprekidno je obnašao dužnost, od 1807. do svoje smrti (1865.). Doslovno je dominirao britanskom vanjskom politikom u razdoblju od 1830. do 1865. godine, onda kada je Britanija bila na vrhuncu svoje carske moći. Njemački antimasonski povjesničar iz 19. stoljeća, Eduard Emil Eckert, napisao je u Palmerstonovo vrijeme:

"Masonstvom, budući da je univerzalno udruženje, upravlja jedan jedini poglavar, koji se zove patrijarh. Titula Velikog majstora Reda nije isključiva privilegija obitelji ili nacije. Škotska, Engleska, Francuska i Njemačka su u svoje vrijeme imale čast dati redu njegovog vrhovnog poglavara. Čini se da je Lord Palmerston danas odjeven u dostojanstvo patrijarha.

Uz patrijarha nalaze se dva odbora, jedan zakonodavni i drugi izvršni. Ovi odbori, sastavljeni od delegata Velikih Orijenta (matičnih nacionalnih loža), jedini poznaju patrijarha i jedini su u odnosu s njim." 

Tajni vođe slobodnog zidarstva, na čelu sa Palmerstonom, navodno su osmislili plan za ujedinjenje Njemačke pod pruskom monarhijom, kao i za Italiju pod Savojskom kućom (obitelj jakobitskog nasljeđa, potomci Karla Emanuela I., vezama sa kućom Habsburg i Redom zlatnog runa, polagali pravo na nasljednu titulu kraljeva Jeruzalema). Karlo Emanuel I. oženio se Katarinom Micaelom od Španjolske, sestrom Filipa III. od Španjolske, velikog majstora Reda zlatnog runa. Od Karla Emanuela I. i Katarine sin bio je Toma Franjo Savojski, princ od Carignana, od kojeg potječe mlađa grana Savoy-Carignano. Savojska kuća bila je usko povezana s jakobitskim ciljem kroz brak prapraunuke Karla Emanuela I., Marije od Modene i engleskog kralja, Jakova II., čiji je James Francis Edward Stuart, poznat kao "Stari pretendent", bio otac jabobitskih pretendenta, Karla Edwarda Stuarta, lijepog princa Charlieja, "Mladog pretendenta" i njegovog brata Henryja Benedikta Stuarta, kardinala vojvode od Yorka. Obitelj njihove majke, Marije Clementine Sobieske, bila je u rodu sa Jacobom Frankom.

Viktor Emanuel I. (1802.–1821.)

Postupnim širenjem, Savojska kuća je narastala, od vladavine nad malom grofovijom u Alpama (SZ od Italije) do apsolutne vladavine nad kraljevstvom Sicilije, 1713. godine. Godine 1720. su bili prisiljeni zamijeniti Siciliju za Sardiniju, kao rezultat Rata četverostrukog saveza. Zahvaljujući povoljnim savezima tijekom Rata za poljsko nasljeđe i Rata za austrijsko nasljeđe, sin Viktora Amadeja II., Karlo Emanuel III., stekao je nove zemlje na štetu Milanskog vojvodstva, pod austrijskom kontrolom. Godine 1792.,  Pijemont-Sardinija pridružila se Prvoj koaliciji protiv Francuske Prve Republike. No, 1796. godine ju je Napoleon porazio i prisilio sklopiti nepovoljan Pariški ugovor, dajući time francuskoj vojsci slobodan prolaz kroz Pijemont. Godine 1798., francuski general Joubert, okupirao je Torino i prisilio Karla Emanuela IV. (unuka Karla Emanuela III.) na abdikaciju i odlazak na otok Sardiniju. Privremena vlada je izglasala ujedinjenje Pijemonta sa Francuskom. Konačno, 1814. godine, kraljevstvo je obnovljeno i prošireno Bečkim kongresom, dodavanjem bivše Genovske Republike, koja je dodala regiju Savoja.

Karlo Emanuel IV. bio je sin Viktora Amadeusa III. i Marije Antonije Ferdinanda, najmlađe kćeri Filipa V. Španjolskog i Elizabete Farnese. Puni naslovi Viktora Amadeja III. bili su:

"Viktor Amadeus III., milošću Božjom, kralj Sardinije, Cipra, Jeruzalema, Armenije, vojvoda od Savoje, Montferrata, Chablaisa, Aoste i Genevoisa, princ od Pijemonta i Oneglie, markiz (Svetog Rimskog Carstva) u Italiji, od Saluzza, Suse, Ivree, Ceva, Maroa, Oristana, Sezane, grof od Maurienne, Nica, Tende, Asti, Alessandria, Goceano, barun od Vauda i Faucignya, gospodar od Vercellija, Pinerola, Tarentaisea, Lumellina, Val di Sesia, princ i vječni vikar Svetog Rimskog Carstva u Italiji."

Karlo Emanuel IV. abdicirao je u korist svog brata, Viktora Emanuela I. Nakon Napoleona, Kraljevinom Sardinijom vladali su konzervativni monarsi: Viktor Emanuel I., njegov brat Karlo Felix i njegov daleki rođak, potomak mlađe grane Savojsko-Carignanskog dinastije. Kao potomak Henriette od Engleske, Viktor Emanuel I. nosio je jakobitsko pravo na prijestolja Engleske i Škotske. Njegova braća, Karlo Felix i Karlo Emanuel IV. od Sardinije, bili su vitezovi španjolske grane Reda zlatnog runa. Karlo Emanuel IV. bio je čest gost brata Mladog pretendenta, Henrika Benedikta Stuarta, kardinala vojvode od Yorka, velikog pristaše frankovaca. Grof Cagliostro je također održavao povjerljive odnose sa Yorkom.

Viktor Emanuel I. oženio se nadvojvotkinjom Marijom Terezom od Austrije-Este, unukom Franje I. (car Svetog Rimskog Carstva, veliki majstor Reda zlatnog runa) i carice Marije Terezije (podržavala misiju Jakoba Franka). Otac Viktorove supruge Marije Beatrice bio je Ferdinand, vojvoda od Modene (brat cara Josipa II., velikog meštra Reda zlatnog runa, za kojeg se pričalo da je imao aferu sa Evom, kćeri Jacoba Franka). Beatrice je bila jedino preživjelo dijete vojvode Ercolea III., posljednjeg vojvode Este i  viteza Reda zlatnog runa. Postoje tvrdnje da kuća Este potječe od Davidove loze. Modena je bila jedno od tri važna središta sabatejskih aktivnosti izvan Poljske i Turske.

Ercole III. je bio sin vojvode Francesca III. d'Estea, vojvode od Modene i Charlotte Aglaé d'Orléans, kćeri Philippea II. d'Orléansa. Brat mu je bio Francesco I. d'Este, vojvoda od Modene (također vitez Reda zlatnog runa) i oženjen sa Marijom Caterinom Farnese. Njihov sin, Alfonso IV. d'Este, vojvoda od Modene, oženio se Laurom Martinozzi, i bili su roditelji Marije od Modene. Godine 1763. je Ercole III. potpisao je ugovor sa caricom Marijom Terezijom, kojim je 9-godišnjeg Ferdinanda zaručio sa svojom jedinom kćeri,  Marijom Beatrice, čime je Ferdinand postao njegov nasljednik. Marijin brat, Maksimilijan Josip, bio je veliki majstor Teutonskih vitezova. Njena sestra, Marija Ludovika, udala se za prvog rođaka Franju II., austrijskog cara, velikog majstora Reda zlatnog runa i sina nasljednika Leopolda II. No, nakon smrti Viktora Immanuela I., pravo na titulu Stuarta prešlo je sa dinastije Savoja na dinastiju Habsburg-Lotaringija, granu Modene, te konačno na dinastiju Bavarska (od 1919. godine do danas).

Unatoč bliskim vezama sa Francuskom, katolički tradicionalist, Joseph de Maistre, podanik Viktora Emanuela I., kojemu je služio kao član Savojskog senata, proveo je 15 godina u Sankt Peterburgu, kao izaslanik prognanog savojskog dvora. Godine 1792. je de Maistre pobjegao iz Chambéryja, kada ga je zauzela francuska revolucionarna vojska, odlučivši da ne može podržati režim pod francuskom kontrolom. De Maistre je otišao u Lausanne u Švicarskoj, gdje je raspravljao o politici i teologiji u salonu Madame de Staël, prijateljice Dorothee Mendelssohn, kćeri Mosesa Mendelssohna. Godine 1802., poslan je u Sankt Peterburg u Rusiju služeći kao veleposlanik kod cara Aleksandra I., vitez španjolske grane Reda zlatnog runa. De Maistreova zapažanja o ruskom životu, sadržana u njegovim diplomatskim memoarima i osobnoj korespondenciji, bila su između svega ostaloga, izvori Tolstoju za roman "Rat i mir". 

Anonimni otisak koji stigmatizira Zavjeru jednakih.

Filadelfijanci

Povjesničari poput Jacquesa Godechota i Georgesa Lefebvrea tvrdili su kako je Buonarroti bio "neosporni animator većine društava masonske ili karbonističke inspiracije, od 1812. do 1830. godine." Buonarroti je bio vođa društva 'Filadelfija', paravana za Iluminate, koje je prema nekim izvorima osnovao markiz de Chefdebien d'Armissan, koji je također bio član Weishauptova reda i Malteških vitezova. Svojim riječima, Buonarroti je objasnio zašto je slobodno zidarstvo pružalo prikladan paravan za njegove aktivnosti:

"Javni karakter njegovih sastanaka, gotovo beskonačan broj njegovih iniciranih i lakoća s kojom se primaju uklonili su iz masonstva svaki trag političke sklonosti. I ako se izuzmu neke vrlo rijetke i gotovo nepoznate lože u kojima se svjetlost čuva u svojoj čistoći, sve ostale nisu ništa više od zabavnih centara, ili škola praznovjerja i ropstva." 

Buonarroti je bio potomak Michelangelovog brata. Kao dječak, Buonarroti je, 1773. godine, postao dvorski paž u Toskani za brata Josipa II., nadvojvodu Petra Leopolda (1790. godine je postao car Leopold II., veliki majstor Reda zlatnog runa). Pohađao je Sveučilište u Pisi i studirao pravo, gdje se prvi put upoznao sa budućim cjeloživotnim utjecajem, koji je dijelio sa Weishauptom i  Jean-Jacquesom Rousseauom. Ubrzo nakon diplomiranja, Buonarroti je postao slobodni zidar. Povjesničar Carlo Francovich tvrdi da se Buonarroti, 1786. godine, pridružio i iluminatskoj loži u Firenci. Postao je urednik revolucionarnih novina Korzike, 'Giornale Patriottico di Corsica' (1790.), kojima je upravljao iluminatski baron de Bassus, koji ga je nazivao židovskim pseudonimom, Abraham Levi Salomon. Prema povjesničaru, Jamesu H. Billingtonu, prvi brojevi su posebno povezivali  Francusku revoluciju sa iluminatima i hvalili sve društvene prevrate koji su se događali po Europi.

U ožujku 1793. godine je Buonarroti stigao u Francusku. Pridružio se sastancima jakobinaca i sprijateljio sa Robespierreom, "prema kojemu je cijeli život gajio veliko poštovanje". Početkom 1794. godine, tijekom Vladavine terora, Buonarroti se pridružio Robespierreovom mlađem bratu Augustinu, Napoleonu Bonaparteu i francuskoj vojsci, na talijanskoj rivijeri. Bio je zadužen za upravljanje gradom Oneglia, gdje je uveo revolucionarnu diktaturu. Osnovao je pedagoške institucije kako bi indoktrinirao građane socijalističkom dogmom Gabriela Bonnota de Mablyja i Rousseaua; organizirao je festivale Vrhovnog Bića i Prirode, te osnovao lokalno Narodno društvo, koje je bilo blisko povezano sa jakobincima.

Uhićen je 05. ožujka 1794. godine. Buonarroti je osuđen na izdržavanje kazne u zatvoru Du Plessis u Parizu, gdje je upoznao i sprijateljio se sa François-Noëlom (Gracchusom) Babeufom, članom revolucionarnog 'Društvenog (Socijalnog) kruga', koji je osnovao Bodeov učenik, Nicholas Bonneville. Bio je jedan od sedam članova u Babeufovoj 'Zavjeri jednakih', neuspjelom državnom udaru iz svibnja 1796. godine, inspirirano jakobinskim idealima. Babeuf, inspiriran Rousseauom, želio je svrgnuti Direktorij, vladajući odbor od pet članova u Prvoj francuskoj republici, i zamijeniti ga egalitarnom i proto-socijalističkom republikom. Babeuf i njegovi drugovi osuđivali su privilegiranu klasu koja je imala koristi od Revolucije, te se zalagali radikalnu reformu društva, uključujući ukidanje privatnog vlasništva i jednakost za cijelu Francusku. Buonarroti je ponovno uhićen sa  Babeufom i ostalim zavjerenicima 1797. godine, i zatvoren u Cherbourgu. Visoki sud u Vendomeu osudio je Babeufa na smrt, a Buonarrotija na deportaciju. Poslan je na otok Re, prije nego mu je Napoleon konačno dopustio da se preseli u Ženevu, 1806. godine. Pušten je nakon devet godina i tada je počeo organizirati mnoštvo revolucionarnih tajnih društava.

Ubrzo nakon što se nastanio u Ženevi, Buonarroti je iniciran u Ložu Velikog Orijenta, 'Des Amis Sincères', te je zabilježen kao  Časni Majstor (1811.), pod pseudonimom Camille. Ženevski 'Amis Sincères' je osnovan 17. lipnja 1796. godine, izravno od pariškog Velikog Majstora Velikog Orijenta, Illuminata Roëttiersa de Montaleaua. Čim je Buonarroti postao član, odmah je formirao unutarnji krug Lože, "tajnu skupinu Philadelphia", isto ime koje su preuzeli Illuminati u Parizu. Uz pomoć generala Claudea Françoisa de Maleta, generala Victora Lahoriea i Maximiliana-Josepha Guidala, Philadelphijci su pokušali atentat na Napoleona u dva navrata, 1808. i 1812. godine. Ubrzo nakon toga, Buonarroti je osnovao svoje najvažnije tajno društvo, "Sublimes Maîtres Parfaits" ("Uzvišeni savršeni majstori"), što je bilo spajanje društava Philadelphia iz Francuske i Švicarske, kao i njihove talijanske podružnice, 'Adelphia' (nastalo negdje 1807. godine), na čelu s Buonarrotijevim prijateljem, Luigijem Angelonijem. Društvo je imalo masonsku strukturu i tri hijerarhijska stupnja koja su kulminirala tajnim središtem, poznato kao "Veliki svod". Upute je prenosio "mobilni đakon", koji je trebao biti iniciran u misterije rozenkrojcerstva. "Cilj više nije bio isključivo borba protiv Napoleona u Francuskoj i Italiji i uspostavljanje republikanskog režima", objašnjava Lehning. "Sada je to postalo međunarodno društvo europskih revolucionara, sa ciljem republikanizacije Europe." Ženevska loža "Amis Sincères"  ("Prijatelji Sincères") ukinuta je od strane vlasti, 1811. godine.

Čak je i naziv Buonarrotijeve organizacije podsjećao na Weishauptov izvorni naziv za njegov red, "Perfettibilisti". "Sublimes Maîtres Parfaits" ("Vrhunski majstori parfaiti"), prema svojoj strukturi, hijerarhiji, metodama inicijacije, katekizmu i postupnim ciljevima, bili su gotovo identični Iluminatima. Buonarroti je predložio mutualističku strategiju, namijenjenu revolucioniranju društva u fazama, napredujući od monarhije do liberalizma, radikalizma i konačno do komunizma. Kao odani Rousseauov učenik, Buonarroti se uputio u Francusku, gdje je prisustvovao jakobinskim sastancima i gdje se sprijateljio sa Robespierreom, prema kojem je cijeli život gajio veliko divljenje.

'Napoleon i njegov generalni stožer u Egiptu', autor Jean-Léon Gérôme (1863.)

Obredi Memphis i Misraim

Dugo se pretpostavljalo da su članovi društava 'Filadelfija' i 'Adelfija' Italije, ili 'Sublimes Maîtres Parfaits', osnovali Karbonare.

"Od brojnih tajnih društava koja su prekrivala Apeninski poluotok tijekom ranog 19. stoljeća", objašnjava John Raith, "nijedno nije izazivalo veći strah među pojedincima uplašenima zbog Francuske revolucije i karbonara". Car Franjo i drugi austrijski konzervativci, uključujući Metternicha, organizirali su tajnu špijunsku mrežu kako bi zaštitili habsburške interese od subverzije. Godine 1821., papa Pio VII. osudio je karbonare kao masonsko tajno društvo, ekskomunicirajući njihove članove.

'Filadelfi' su se na kraju povezali sa Obredom Memphis, vrstom egipatskog slobodnog zidarstva koje je bilo blisko povezano sa Obredom Misraim (ima podrijetlo od grofa Cagliostra i rabina Falka). Kaže se da je Cagliostra u obred inicirao grof St. Germain.  Također je poznat kao Obred Misraima, nazvano pream Mizraimu (hebrejski naziv za Egipat). Već od 1738. godine, može se naići na  tragove Obreda Misraima, koji uključuju alkemijske, okultne i egipatske reference. Zahvaljujući suradnji sa velikim majstorom Malteškog viteškog reda, Manuelom Pintom de Fonsecom, Cagliostro je 1784. godine osnovao 'Obred visokog egipatskog masonstva'. Između 1767. i 1775. godine primio je 'Arcana Arcanorum', tri vrlo visoka hermetička stupnja, od Sir Viteza Luigija d'Aquina, brata velikog majstora napuljskog masonstva. Godine 1788. uveo ih je u 'Obred Misraïma' i dao patent ovom Obredu. Obred se sastojao od 90 stupnjeva, preuzetih iz škotskog obreda slobodnog zidarstva, martinizma i drugih masonskih tradicija, a posljednja četiri stupnja nazvana su Arcana Arcanorum.

Obred Misraïma brzo se proširio po Milanu, Genovi i Napulju, a tri židovska masona, braća Joseph, Michel i Marc Bédarride, uspostavili su ga i u Francuskoj, 1814. godine. Braća Bédarride potjecala su iz sefardske židovske obitelji iz Provanse; koja je bila upoznata sa kabalističkim strujama u judaizmu, kroz Dönmeh pokret. Marc Bédarride je služio kao časnik u Napoleonovoj vojsci,  tijekom francuske kampanje u Egiptu, 1798. godine, i tada se uključio u slobodno zidarstvo. Marc je bio znanstvenik egiptologije i počasni član bonapartističke lože Filozofskog škotskog obreda "Sveti Napoleon", iz Palazzo Cocchi-Serristori u Firenci. Godine 1801. je organizirao sastanak u Pisi najvažnijih masonskih loža Kraljevine Etrurije, zajedno sa svojim bratom, Jacobom Bédarrideom, te ostalima: Mathieuom de Lessepsom (generalnim konzulom Francuske u Firenci) i njegovim ocem, Ferdinandom de Lessepsom (koji je bio "Filaletom Abraham"). Marc je poznat po tome što je 1813. godine osnovao masonski 'Rito Egizio di Misraim' te je, zajedno sa  Jakovom i Josipom, 1815. godine osnovao prvi egipatski obred u Parizu, nazvan 'Arc en Ciel' (Arcobaleno), blisko povezano sa talijanskim i francuskim krugovima Filippa Buonarrotija.

U Francuskoj su se, prema masonskoj povijesti Johna Yarkera, razvili obredi Primitivnih Philadelphesa i Philalethes, koji su bili nasljednici Pasqualesa i Saint Martina, a koji su u Egipat uvedeni Napoleonovim osvajanjem, 1798. godine. Velika loža slobodnog zidarstva, poznata kao Loža Izida, osnovana je u Kairu, onda kada su Napoleon i njegov general Kleber inicirani od strane "egipatskog mudraca". Kaže se kako je i Mohammed Ali Paša, tadašnji vladar Egipta, bio pokrovitelj slobodnog zidarstva, sve do svoje smrti. Samuel Honis, rođeni Egipćanin, navodno je iniciran u Velikoj loži Kaira, a potom je donio obred u Francusku. Godine 1815. su Ložu, naslova 'Učenici Memfisa', osnovali Hones, Marconis de Negre i drugi.

Nakon toga, egipatsko slobodno zidarstvo otišlo je u ilegalu. Godine 1830. su neki talijanski masoni osnovali 'Ložu Karbonari' u Aleksandriji. Političke aktivnosti lože dovele su je pod sumnju vlade, ali se ipak pokazala popularnom, stoga je osnovana još jedna,  'Loža Ménés', koja je također radila po Memfiškom obredu, a čiji je aktivni član bio Samuel Honis. Honis je osnovao niz francuskih loža u Aleksandriji, Ismailiji, Port Saidu, Suezu i Kairu, uključujući Al Ahram u Aleksandriji, 1845. godine.

U Parizu je, 1838. godine, Marconijev sin, Jacques-Etienne Marconis de Negre, uspostavio Memfiški obred kao varijaciju Misraïmskog obreda, kombinirajući elemente templarizma sa egipatskom i alkemijskom mitologijom. Prema Marconisu (posuđuje  elemente iz legendi o Zlatnom i Ružinom križu). egipatski "svećenik" po imenu Ormus preobraćen je na kršćanstvo od strane Svetog Marka i pokrstio je egipatske misterije. To treba shvatiti kao hermetizam, za koji se pogrešno vjerovalo da predstavlja drevnu egipatsku "mudrost". Ova gnostička tradicija navodno je preživjela u Egiptu, gdje su je čuvali "Vitezovi Palestine". Bili su poznati i kao "Braća Ružinog Križa Orijenta". 

Priča se nastavlja: 1150. godine je 81 viteza stiglo u Švedsku i predstavilo se nadbiskupu Upsale, kojemu su prenijeli svoje masonsko znanje. Nakon smrti Jacquesa de Molaya, škotski templari okupili su se pod zastavama novog Reda, koji je ustanovio Robert Bruce, što je bio početak škotskog masonskog obreda. Škotske templare je 1324. godine ekskomunicirao Larmenius, što je rezultiralo odvajanjem masona Edinburgha od masona Memphisa. Masoni Memphisa ostali su vjerni drevnim tradicijama, dok su drugi osnovali novi obred, nazvan Obred Heredom de Kilwinning ili Škotske.

Karbonari

Prema Witu von Dörringu, bivšem članu koji je postao policijski doušnik, ciljevi karbonara bili su isti kao i ciljevi iluminata, tj. "uništiti svaku pozitivnu religiju i svaki oblik vlasti, bilo da se radi o neograničenom despotizmu ili demokraciji". Iako nije jasno gdje su zapravo osnovani, karbonari su prvi put došli do izražaja u Napuljskom kraljevstvu tijekom Napoleonskih ratova. Neki povjesničari su predložili da su karbonari osnovani u Škotskoj ili Engleskoj, prema škotskom obredu. No, većina povjesničara, međutim, povezuje karbonare ili sa slobodnim zidarima ili sa iluminatima. Članstvo karbonara preklapalo se sa članstvom u slobodnim zidarima, koji su bili ujedinjeni kod svog protivljenja rimokatoličkoj dominaciji Italije. Inspirirani načelima Francuske revolucije, glavni cilj karbonara bio je stvaranje ustavne monarhije ili republike. Buonarroti se, oko 1818. godine, infiltrirao među talijanske karbonare u Lombardiji, Toskani i Pijemontu, dodajući "treći stupanj, kako bi uskladio svoju hijerarhiju sa hijerarhijom Sublimes Maîtres Parfaits", što je razotkrilo plan "uništavanja tirana i svrgavanja apsolutističkih vlada". 

Nakon 1815. godine, nezadovoljstvo konzervativnim vladama (koje je nametnula Sveta alijansa) dovelo je do jačanja karbonara među srednjom klasom Italije. Njihova snaga u vojsci dovela je do uspješne revolucije u Napulju, 1820. godine. Do tada su se lože proširile na Francusku, gdje je markiz de Lafayette bio vođa "Charbonerieja". Karbonarima se pripisuje donošenje ustava u Španjolskoj, kao i nekim državama Italije (1820.-21.), a bili su uključeni i u borbu za grčku neovisnost. Međutim, europske sile ujedinile su se kako bi svrgnule nove ustavne vlade. Karbonarima se također pripisuje inspiracija za dekabrističku zavjeru u Rusiji,  1825. godine. Izvan Italije, sličan pokret, zvan 'Charbonnerie', ukorijenio se u Francuskoj. Sudjelovali su u zbivanjima 1821. godine, a markiz de Lafayette služio je kao veliki majstor.

Karbonari su se prvi put pojavili tijekom otpora francuskoj okupaciji, posebno pod Joachimom Muratom, bonapartističkim kraljem Napulja. Revolucija 1820. godine je započela u Napulju protiv Ferdinanda I. od Dvije Sicilije, a koji je vraćen na prijestolje 1816. godine, nakon pobjede u Napoleonskim ratovima. Ferdinand I. pristao je odobriti novi ustav i stvoriti parlament. Godine 1821. je  Kraljevina Sardinija priznala ustavnu monarhiju i liberalne reforme, kao rezultat djelovanja karbonara. Viktor Emanuel I. abdicirao je sa prijestolje u korist brata Charlesa Felixa. Godine 1821. je papa Pio VII. izdao bulu Ecclesiam a Jesu Christo, kojom je osudio karbonare kao masonsko tajno društvo i ekskomunicirao njegove članove.

Godine 1821. su Nicholas Joubert i Pierre Dugied osnovali prvu 'Haute Vente' (ili Alta Vendita), najviše kontrolno tijelo francuske  Charbonnerie (Carbonari). Prema Lehningu: ''Haute Vente' je praktički bio rekonstruirani 'Comité directeur', neuhvatljivo, ali  poznato "tajno vodstvo liberalne oporbe" u Parizu, od 1816. godine. Bazard i Buchez bili su među članovima Comité directeur, kao i Buonarrotijevi učenici, Marc Renee Voyer d’Argenson i Charles Teste. Ovdje je jasno da je, do određene mjere, ovim udruženjem manipulirao Buonarrotijev "Veliki svod". Krajem 1820-ih, Buonarroti je reorganizirao Haute Vente kao Charbonnerie Réformée, a zatim i kao Charbonnerie Démocratique Universelle. Nakon "tri slavna dana" Srpanjske revolucije (1830.), u kojoj je svrgnut Karlo X. i na prijestolje došao Louis-Philippe, vojvoda od Orleansa - Buonarroti se vratio u Pariz, gdje je proveo preostale godine svog života. Brzo se bacio na posao, kujući zavjere i indoktrinirajući nanovo koga god je stigao.

Giuseppe Garibaldi (1807.-1882.)

U Parizu je Giuseppe Mazzini kratko surađivao sa Buonarrotijem, koji se još uvijek smatrao de facto šefom karbonara. Godine 1827. je Mazzini otputovao u Toskanu, gdje je postao član karbonara. Mazzini je bio članom Buonarrotijevog polu-vojnog društva,  'Apofasimeni', koje je ovisilo o Buonarrotijevom tajnom društvu "Monde", nazivu pod kojim su se "Sublimes Maitres Parfaits" i  reorganizirali, vjerojatno 1828. godine. Carlo Bianco, šef Apofasimena, pod Buonarrotijevim vodstvom, pridružio je društvo Mazzinijevoj "Mladoj Italiji". Tim je putem Mazzini nastojao preuzeti vodstvo podzemnog revolucionarnog pokreta u Italiji. Godine 1830. se Mazzini okrenuo i od karbonera i od Buonarrotija, te osnovao vlastitu organizaciju, "Giovine Italia" ("Mlada Italija"), kojoj su se pridruživali članovi karbonara, jer je ovo društvo postupno gubilo svoj utjecaj. "Mlada Italija" je bila uključena u nekoliko neuspjelih vojnih pokušaja, početkom 1830-ih.

Tijekom 1833. i 1834. godine su se dogodili prvi neuspjeli Mazzinijevski ustanci u Pijemontu i Genovi. Potonji je organizirao Giuseppe Garibaldi, koji se pridružio "Mladoj Italiji", a zatim pobjegao u Francusku. Nakon pokušaja poticanja ustanka u Savoji,  1834. godine, bez Buonarrotijevog blagoslova, Mazzini i njegovi sljedbenici su bez oklijevanja ekskomunicirani okružnicom Buonarrotijeve 'Charbonnerie Démocratique Universelle'. Godine 1836. je Mazzini napustio Švicarsku i nastanio se u Londonu. Pod vodstvom Lorda Palmerstona, Mazzini je organizirao sve ostale revolucionarne sekte: "Mladu Italiju", "Mladu Poljsku", "Mladu Njemačku", koje su bile pod okriljem "Mlade Europe". Većinu vremena je sljedeća dva desetljeća proveo u egzilu ili se skrivajući, proširujući svoju organizaciju u niz nacionalno-oslobodilačkih gerilskih pokreta. "Mlada Europa" bila je vrhunac tih grupa, što je dovelo do toga da ga je Metternich nazivao "najopasnijim čovjekom u Europi". 

Napoleon posjećuje Politehničku školu 25. travnja 1815.

Utopijski socijalizam

Na Marxa je utjecala francuska socijalistička misao, posebno misao Jean-Jacquesa Rousseaua, Henrija de Saint-Simona, Pierre-Josepha Proudhona i Charlesa Fouriera. Saint-Amand Bazard postao je jedan od vođa saint-simonovaca, sljedbenika ideja Claudea Henrija de Rouvroya, grofa od Saint-Simona, slobodnog zidara, kojega je inspirirao Joseph de Maistre i koji je osnovao prvu utjecajnu socijalističku školu u Francuskoj. Kao što je primijetio Julian Strube, u djelu "Socijalistička religija i pojava okultizma": "Doista, doslovno svaka francuska historiografija socijalizma, objavljena između 1830-ih i ranih 1850-ih godine, prikazivala je socijaliste Srpanjske monarhije kao nasljednike drugih pokreta, poput 'misticizma', 'iluminizma' i 'teozofije'." Prema Carolini Armenteros: de Maistreovi spisi utjecali su, ne samo na konzervativne političke mislioce, već i na utopijske socijaliste.

Većinu Saint-Simonijanaca činili su studenti i alumni elitne Ecole polytechnique. Školu su, 1794. godine, osnovali Gaspard Monge (poznati matematičar) i Lazare Carnot, tijekom Francuske revolucije. 1804. godine je to bila vojna akademija, pod Napoleonom. Monge je bio odani slobodni zidar i istaknuti član masonske lože 'Neuf Soeurs', također i jedan od Napoleonovih najbližih prijatelja i savjetnika. Prije nego što je Napoleon napao Egipat i okupirao Kairo krajem 18. stoljeća, naručio je od Mongeu neka okupi skupinu vodećih znanstvenika, zvanih "lumieres" ili "svjetla", kako bi pratili njegovu egipatsku ekspediciju. Lazare Carnot, koji je također bio slobodni zidar, bio je poznat kao 'Organizator pobjede' u francuskim revolucionarnim i napoleonskim ratovima. Carnot je također studirao i sa Benjaminom Franklinom. Godine 1800. je Napoleon imenovao Carnota ministrom rata.

Ovakav razvoj u francuskom katolicizmu pronašli su svoj najpoznatiji izraz u tzv. "neokatoličkom" pokretu, koji se pojavio oko svećenika Félicitéa de Lamennaisa. On je želio pomiriti katolicizam sa post-revolucionarnim društvom, uspostavljanjem liberalnog, progresivnog i socijalnog katolicizma. Slično tome, Saint-Simon je u svojim "Pismima stanovnika Ženeve", predložio uspostavljanje znanstvene religije, "kulta Newtona", gdje bi znanstvenici trebali zauzeti mjesto svećenika. Godine 1825., godine smrti, Saint-Simon je objavio svoje poznato djelo "Nouveau christianisme", koje će postati njegovo najuspješnije, vjerojatno i najutjecajnije djelo, čiji je cilj bio: "pomlađivanje" kršćanstva, čišćenje od učenja korumpiranih i "heretičkih", kao i njihovih "praznovjernih i beskorisnih praksi". Saint-Simonovci su na sebe gledali kao na glasnike novog zlatnog doba, koje će prevladati društvenu fragmentaciju i ostvariti skladno jedinstvo religije, znanosti i filozofije. Prema Saint-Amandu Bazardu:

"Saint-Simonovci su čvrsto vjerovali u napredak čovječanstva, prema evolucionističkoj shemi fetišizma, politeizma, monoteizma i konačne sinteze: […] slijedeći Saint-Simona i u njegovo ime, proglasiti ćemo da čovječanstvo ima religijsku budućnost; da će religija budućnosti biti veća, moćnija od onih iz prošlosti; da će biti, kao i svi oni koji su joj prethodili, sinteza svih koncepcija čovječanstva i svih njegovih načina postojanja; da neće samo dominirati političkim poretkom, već da će politički poredak, u cijelosti, biti religijska institucija […]" 

Henri de Saint-Simon (1760.-1825.)

Nakon neuspjeha 'église saint-simonienne', Ecole sociétaire, sljedbenika Charlesa Fouriera, postala je najutjecajnija socijalistička škola u Francuskoj. Poput Saint-Simona, kojega je posebno optužio za plagijat, Fourier se zalagao za uspostavljanje nove "univerzalne znanosti", koja bi pomirila znanost i religiju. Sebe je nazivao nasljednikom i Newtona i Isusa Krista. U njegovim  "Nouvelles transactions sociales, religieuses et scientifiques" (1832.), Just Muiron, jedan od Fourierovih učenika, povezao je ideje  Fouriera sa magnetskim i fiziološkim teorijama Mesmera, Puységura i Lavatera, kao i sa "teozofskim" i "mističnim" teorijama iluminata, poput Fénelona, ​​Madame de Guyon, Swedenborga, Saint-Martina i Fabrea d’Oliveta (vodeći francuski martinist i astrolog, kojeg je Napoleon angažirao za svog savjetnika).

Komunizam 

Između 1824. i 1830. godine je Buonarroti boravio u Bruxellesu i tamo je napisao ono što će biti njegova najtrajnija i najutjecajnija ostavština: "Conspiration pour l’Egalité dite de Babeuf, suivie du procès auquel elle donna lieu, et des pièces justificatives, etc."  ("Babeufova Zavjera jednakih, nakon čega slijedi suđenje kojem je dovela, sa pratećim dokumentima, itd.“). Prema Lehningu:  "Razotkrivanjem društvenih implikacija Terora i detaljnim prikazom organizacije, metoda i ciljeva zavjere iz 1796. godine, knjiga je postala udžbenik za komunistički pokret 1830-ih i četrdesetih godina u Francuskoj, kao i temeljni izvor njegove ideologije. Zapravo, sa 'Zavjerom' je započeo jakobinski trend u Europi." Djelo su pročitali Karl Marx i Friedrich Engels, koji su gotovo pustili u produkciju njemačko izdanje, koje je trebao prevesti Moses Hess.

Uglavnom nereligiozan, Marx je bio čovjek prosvjetiteljstva, zainteresiran za ideje filozofa Immanuela Kanta i Voltairea. Pridružio se skupini mladih filozofa, koje su povjesničari kategorizirali kao mlade hegelijance, te je doktorirao na Sveučilištu u Jeni. Marxova filozofija komunizma također je predstavljala daljnji razvoj lurijanske kabale, pod utjecajem Hegela. U konačnici, Hegelova i Marxova misao bila je proširenje židovske apokaliptične literature i Knjige Otkrivenja, posredstvom Joakima iz Fiorea. Prema Normanu Cohnu, u djelu "Potraga za tisućljećem: Revolucionarni milenaristi i mistični anarhisti srednjeg vijeka" i referirajući se na utjecaj Joakima iz Fiorea, piše:

"…nedvojbeno je Joakhova fantazija o tri doba koja se ponovno pojavila, npr. u teorijama povijesne evolucije, koje su izložili njemački idealistički filozofi Lessing, Schelling, Fichte i donekle Hegel; u ideji povijesti Auguste Comtea, kao uspona od teološke preko metafizičke do znanstvene faze; i ponovno u marksističkoj dijalektici - tri faze: primitivnog komunizma, klasnog društva i konačnog komunizma, a koji će biti carstvo slobode i u kojem će država nestati."

Prema rabinu Antelmanu u djelu "Eliminirati opijat": Marx je bio sabatejskog podrijetla, a njegov otac Heinrich bio je uveden u sektu. Kao što je židovski povjesničar, Paul Johnson, istaknuo u svojoj "Povijesti Židova": Marxova teorija povijesti nalikuje kabalističkim teorijama mesijanskog doba mentora Sabataj Zevija, Nathana iz Gaze. Marxovo židovsko ime je Chaim Hirschel Mordechai. Marx potječe od talmudskih rabina. Njegovi preci, sa očeve strane, osiguravali su rabine u Trieru od 1723. godine, pa je tu dužnost posljednji put obnašao njegov djed. Tijekom Napoleonskog rata Šeste koalicije, Hirschel Mordechai postao je slobodni zidar, 1813. godine, pridruživši se njihovoj "Loge L'Ètoile anséatique" ("Hanzeatska zvijezda") u Osnabrücku. Nakon rata, pretvarao se kao da je prešao na kršćanstvo, pridruživši se Evangeličkoj crkvi Pruske. Marxova teta se udala za Liona Philipsa i bila je baka Antona i Gerarda Philipsa, koji su kasnije osnovali tvrtku 'Philips Electronics'. Druga Marxova baka je bila Nanette Salomon Barent-Cohen, koja je pripadala bogatoj amsterdamskoj obitelji. Njena se sestrična udala za Nathana Mayera Rothschilda i rodila baruna Lionela Nathana Rothschilda. Karl Heinrich Marx je rođen u Trieru, Kraljevina Pruska, 1818. godine, kao aškenaski Židov, od roditelja Hirschela Mordechaija i Henriette Pressburg.

Marxova supruga bila je Jenny von Westphalen, čiji je brat, Ferdinand von Westphalen bio šef pruske tajne policije. Jenny je rođena u obitelji iz sjeverne Njemačke koja je uzdignuta u sitno plemstvo. Njen djed sa očeve strane, Philipp Westphalen, dobio je plemićku titulu Edler von Westphalen, 1764. godine, od vojvode Ferdinanda od Brunswicka (veliki majstor reda 'Strogog poštivanja', član Iluminata i Azijske braće) - za svoje vojne zasluge, te je služio kao njegov de facto "šef kabineta", tijekom Sedmogodišnjeg rata. Baka, odnosno Philippova supruga, Jane Wishart iz Pittarrowa, bila je potomak mnogih škotskih i europskih plemićkih obitelji. Jennyn otac je bio Ludwig von Westphalen, koji se sprijateljio sa Marxovim ocem, Heinrichom. Ludwig je postao mentor mladom Karlu, upoznao ga je sa djelima Homera i Shakespearea (koji su mu ostali omiljeni autori cijelog života), te Voltaireom i Racineom. Ludwig je također prvi upoznao Marxa sa učenjima Saint-Simona.

Godine 1841. je Hess upoznao Karla Marxa i podučio ga filozofiji komunizma. Hess je bio oduševljeni pristaša Pierrea-Josepha Proudhona, prvog političkog filozofa koji je sebe nazvao 'anarhistom', što bi označilo formalno rođenje anarhizma sredinom 19. stoljeća. Proudhona je također inspirirao Saint-Simon. Godine 1829., Proudhon je nadgledao tiskanje djela Charlesa Fouriera, "Le Nouveau Monde Industriel et Sociétaire", i njihove su rasprave ostavile snažan dojam i utjecale na njega tijekom cijelog života. Proudhonova najpoznatija tvrdnja jest da je "vlasništvo krađa!", sadržano u njegovom prvom velikom djelu, "Što je vlasništvo? Ili istraživanje načela prava i vlade" (1840.). Knjiga je privukla pozornost Karla Marxa, koji se započeo dopisivati sa Proudhonom. Njih dvojica utjecala su jedan na drugoga, i upoznali su se u Parizu, dok je Marx tamo bio u egzilu.

Kao važan zagovornik socijalizma, Hess je surađivao sa nizom radikalnih filozofa, koji su isto bili povezani i sa Marxom i Engelsom, uključujući: P.J. Proudhona, Bruna Bauera, Etiennea Cabeta, Maxa Stinera, Ferdinanda Lassallea, kao i luciferijanca i anarhista,  Michaela Bakunjina. Bruno Bauer je poznat po svojoj povezanosti s Maxom Stirnerom i Friedrichom Nietzscheom. U svom poznatom djelu, "Ego i njegovo vlastito", Stirner je izrazio rasistički pogled na svjetsku povijest, prema kojoj bijeli pojedinac djeluje kao apoteoza sve ljudske evolucije. Stirner i Bauer bili su Hegelovi učenici; zajedno sa Engelsom i Marxom bili su i članovi "Mladih Hegelijanaca". Hess je pisao svom skeptičnom prijatelju Auerbachu:

"On je najveći, možda i jedini pravi filozof koji je danas živ... Dr. Marx - to je ime mog idola - još je uvijek vrlo mlad čovjek (najviše oko dvadeset četiri godine) i zadati će konačni smrtonosni udarac srednjovjekovnoj religiji i politici. On kombinira filozofsku dubinu sa najoštrijim humorom: zamislite Rousseaua, Voltairea, Holbacha, Lessinga, Heinea i Hegela - ne onako spojene zajedno, već spojene u jednu osobnost - i imati ćete dr. Marxa." 

Moses Hess se također sprijateljio sa "domišljatim i proročkim Heineom", kako ga je nazvao u svom neobjavljenom dnevniku iz 1836. godine.

Karl i Jenny Marx vjenčali su se 1843. godine, nakon čega su se preselili u Pariz. Tamo su se sprijateljili sa njegovim dalekim rođakom, Heinrichom Heineom, koji je bio član "Mlade Njemačke". Heineov glavni mecena i dobročinitelj bio je njegov ujak, bogati bankar Salomon Heine, poznat kao "Rothschild iz Hamburga". Heine je ispričao da mu je majka bila namijenila karijeru u bankarstvu, ali i da je 1827. godine upoznao Nathana Rothschilda, "debelog Židova iz Lombard Streeta, St. Swithin's Lane", za kojega je želio postati "šegrt milijunaša". No, Rothschild mu je rekao da "nema talenta za posao". Međutim, do 1834. godine je Heine  uspostavio vrlo blizak odnos sa Nathanovim bratom, barunom Jamesom Rothschildom, glavom francuske grane obitelji.

Od 1850. godine, Marxov osobni tajnik je bio Wilhelm Pieper, koji je preveo neka od njegovih djela na njemački ili engleski. Pieper se također dopisivao sa Friedrichom Engelsom, koji je živio u Manchesteru. Od 1852. do 1856. godine je Pieper radio kao učitelj za baruna Lionela Nathana Rothschilda, tj. za njegova drugog sina, Alfreda Rothschilda. U dobi od 21 godine, Alfred se zaposlio u banci 'NM Rothschild'. 1868. godine je postao direktor Engleske banke, dužnost koju je obnašao 20 godina (do 1889.). 

'Barikada u ulici Soufflot', slika Horacea Verneta iz 1848. godine. Panteon je prikazan u pozadini.

Revolucije 1848. godine

Veliki broj frankista, koji su se pridružili Memfiškom obredu, sudjelovao je u nizu marksistički inspiriranih subverzivnih pokreta, poznatih kao Godina revolucija 1848. Najvažnija su bila previranja u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji i Austrijskom Carstvu, koja su uvelike bila posljedica širenja utjecaja karbonara. Iako su prihvaćali važnost "komunističke" ideologije, u oživljavanju Babeufove misli (poznato kao babuvizam), neki su povjesničari tvrdili kako je najtrajnije nasljeđe u revolucijama 1848. godine - bio pokret koji je predvodio drugi okorjeli zavjerenik, Louis-Auguste Blanqui, francuski socijalist i politički aktivist - poznat po svojoj revolucionarnoj teoriji blanquizma, također član karbonara, i Buonarrotijev suradnik. Prema Jamesu Billingtonu:  "Oživljena Babeuovistička ideja jednakosti je povezana sa proleterskom klasnom borbom, od strane nekih Buonarrotijevih sljedbenika - i od strane njegovog nasljednika kao glavnog organizatora i simbola revolucionarne zavjere - Augustea Blanquija". 

Buonarroti i Auguste Blanqui utjecali su na rane francuske radničke i socijalističke pokrete. U svibnju 1839. godine se u Parizu dogodio ustanak inspiriran Blanquistom, u kojem je sudjelovala Liga pravednika, preteča Komunističke lige Karla Marxa. Godine 1847. je Blanqui osnovao "Demokratsko udruženje za ujedinjenje svih zemalja" (DAUAC) - kao propagandnu organizaciju. Povjesničari opisuju DAUAC kao "masonsko-karbonarsko udruženje". Suosnivači su bili karbonari i Njemačka liga odmetnika, koja je potom postala Liga pravednika, a zatim Komunistička liga Marxa i Engelsa. Marx je bio potpredsjednik. Jedan od osnivača Lige bio je brat Jenny Marx, Edgar von Westphalen, koji je bio rani član briselskog kruga Komunističkog dopisnog odbora.

Godine 1847. je Komunistička liga zamolila Marxa neka napiše "Komunistički manifest". Napisao ga je zajedno sa Friedrichom Engelsom i prvi put je objavljen 21. veljače 1848. godine. U Francuskoj, dok im se vlada Nacionalne ustavotvorne skupštine nastavila opirati, radikali su počeli organizirano prosvjedovati protiv njih. Dana 15. svibnja 1848. godine su pariški radnici upali u Skupštinu i proglasili novu Privremenu vladu. Ovaj pokušaj revolucije brzo je ugušila Nacionalna garda. Vođe ove pobune, uključujući Louisa Augustea Blanquija, Armanda Barbèsa, Françoisa Vincenta Raspaila, i druge - su uhićeni.

Napoleon III., Louis-Napoléon Bonaparte (1808.–1873.), nećak Napoleona I., prvi put izabran za predsjednika Francuske Druge Republike 1848. godine.

Kasnije je iste godine Europa doživjela niz prosvjeda, pobuna, često i nasilnih previranja, koji su postali poznati kao Revolucije 1848. godine, uključujući Nizozemsku, Italiju, Austrijsko Carstvo i države Njemačke Konfederacije. Raspravljajući o posljedicama 1848. godine, Marx je primijetio: "Svakog tiranina podržava Židov, kao što svakog Papu podržava isusovac". Povezujući konvulzije sa svojim znanjem o okultnom, Marx je također primijetio: "U znakovima koji zbunjuju srednju klasu, aristokraciju i jadne profite regresije, prepoznajemo našeg hrabrog prijatelja Robina Goodfellowa, staru krticu, koja može tako brzo obrađivati ​​zemlju, tog vrijednog pionira – Revoluciju." Marx zatim primjećuje kako je tijekom srednjeg vijeka postojao "Vehmgericht", koji se osvećivao za nedjela vladajuće klase. Uz primjedbu o mogućem odnosu Svetog Vehma sa Templarima, Marx je dodao: "Ako je na kući bio označen crveni križ, onda su ljudi znali da je njen vlasnik osuđen na propast od strane 'Vehma'. Sve kuće u Europi sada su označene tajanstvenim crvenim križem." 

Prema piscu biografije Buonarrotija, Elizabeth L. Eisenstein: "Iz kodova njegovih tajnih društava postoje brojni dokazi da je Buonarroti pomogao oblikovati mentalitet, koji je naveo Louisa Blanca povezati Weishaupta sa Babeufom, kao osnivača 'Socijalne internacionalne revolucije'." U Francuskoj je, 1848. godine, svrgnut kralj Louis Philippe, sin Philippea "Égalitéa". Revolucija Louisa Blanca je uspostavila Francusku Drugu Republiku, na čelu sa Louisom-Napoleonom Bonaparteom, sinom Napoleonovog brata, Louisa Napoleona Buonapartea, i vitezom Reda podvezice. Blanc je bio francuski političar i povjesničar čije su političke i društvene ideje uvelike doprinijele razvoju socijalizma u Francuskoj. Dugo se smatrao jednim od vodećih predstavnika Memfiškog reda. Blanc je očito dugo bio povezan sa ovim redom i doista je bio jedan od organizatora Vrhovnog vijeća u Londonu. Kada je Vrhovno vijeće premješteno u London, kao glavni govornik Vijeća, Blanc je mogao usmjeravati politiku i utjecati na politiku 'Lože Philadelphia', bez da je službeno postao njihov član. Nakon Revolucije 1848. godine, Blanc je postao član privremene vlade i počeo se zalagati za zadruge koje bi u početku pomagala vlada, ali bi ih na kraju kontrolirali sami radnici.

Međutim, 02. prosinca 1851. godine, Louis-Napoleon je izveo puč, koji je označio kraj Druge Republike i početak Drugog Carstva, te postao francuski car kao Napoleon III. Iako se predstavljao kao branitelj naroda od opresivne Nacionalne skupštine, obećao je da će okončati prijetnju revolucionarnog nasilja. Iako je Louis-Napoleon u mladosti bio član karbonara, ovi su ga osudili na smrt i gotovo uspjeli izvršiti atentat na njega, 1858. godine. Mazzini je poslao skupine terorista u Francusku, sa misijom izvršenja atentata na Napoleona III., kojega je smatrao najvećim protivnikom talijanskog ujedinjenja. Većina terorista dolazila je sa engleskog teritorija. Najznačajniji teroristički čin bio je pokušaj Felicea Orsinija ubojstva Napoleona III. granatom, 14. siječnja 1858. godine. 

Skica kongresa Međunarodnog udruženja radnika, poznato i kao Prva internacionala (1864.)

Prva internacionala

Kako je opisao Julian Strube: "Katastrofalan neuspjeh Druge Republike doveo je do duboke krize francuskog socijalizma i propasti socijalističkih škola, koje su dominirale reformističkim diskursom prije 1848. godine. Za njihove preostale članove, 1850-e su obilježile razdoblje preorijentacije, koje nije bilo određeno samo represijama vlasti, već i borbom za moć između različitih reformističkih kohorti". U Europi je nakon raširenih revolucija, 1848. godine, uslijedilo razdoblje oštre reakcije. Sljedeća velika faza revolucionarne aktivnosti je započela gotovo 20 godina kasnije - osnivanjem Međunarodnog udruženja radnika (IWA) - često nazivano i Prva internacionala, 1864. godine. Među mnogim europskim radikalima su bili: engleski owenovci, sljedbenici Pierre-Josepha Proudhona i Louisa Augustea Blanquija, irski i poljski nacionalisti, talijanski republikanci i njemački socijalisti. Među njima je bio i pomalo nepoznati 46-godišnji emigrantski novinar, Karl Marx, koji se 1849. godine preselio u London, gdje će ostati do kraja života i koji će ubrzo odigrati odlučujuću ulogu u organizaciji.

Kao što je pokazao Boris I. Nikolajevski, stvaranje Prve internacionale rezultat je napora Filadelfijaca Memfiškog obreda, koji su postali pristaše Mazzinija i Garibaldija. Velika loža Filadelfijaca, okupljena prvenstveno, ali ne i isključivo, od strane francuskih emigranata u Engleskoj, formalno je bila dio udruženja koje je početkom 1850-ih bilo poznato kao radikalni i revolucionarni Red Memfisa, sa članovima poput Louisa Blanca, Mazzinija, Garibaldija i Charlesa Bradlaugha. Osnovali su "Veliku ložu Philadelphije", koja se povezala sa karbonarima, Buonarrotijevom "La Charbonnerie Démocratique Universelle", "Mladom Europom" Mazzinija, te su bili aktivni u osnivanju Revolucionarne komune i Prve internacionale. Ustav prve Lože Filadelfijaca u Engleskoj ratificiralo je Vrhovno vijeće Reda (Conseil Suprême de I'Ordre Maçonnique de Memphis), 31. siječnja 1851. godine.

Prema Borisu I. Nikolajevskom: "Ne samo da su svoje pretke pratili do drevnih egipatskih svećenika i legendarnih kaldejskih mudraca koji su otišli u Betlehem odati počast djetetu Kristu, već su sačuvali 96 stupnjeva inicijacije i položaj Velikog Hiérophantea na čelu." Dok je njihov osnivač, Jean-Etienne Marconi, bio ravnodušan prema politici, Vrhovno vijeće reda se sastojalo isključivo od republikanaca i socijalista krajnje ljevice Nacionalne skupštine iz 1848.-1849. godine. Englesko slobodno zidarstvo nikada nije priznalo Filadelfijce. U svojim publikacijama tvrdili su da nisu masoni, već obično tajno društvo revolucionarnih težnji. 

Članovi društva Filadelfije jesu bili aktivni podupiratelji revolucionarnih pokreta diljem Europe. Osnovali su zasebnu organizaciju, koja je bila namijenjena održavanju kontakta sa revolucionarima različitih zemalja, nazvanu "Međunarodno udruženje", koje je postojalo od 1855. do 1859. godine. Statuti udruženja su kao glavne zadatke naveli širenje "doktrine solidarnosti" i pripremu za provedbu "ideala naših srca, Univerzalne demokratske i socijalne Republike". Članovi Filadelfije su također podržavali pojedinačne činove političkog terora, poput terorističkih aktivnosti koje su organizirali Mazzini i njegovi pristaše.

Iako su ga neki iz Međunarodnog udruženja odbacili, 1858.-1859. godine su se vođe Filadelfije približili Mazziniju. Kako je pokret podrške Garibaldiju postao središte aktivnosti Philadelphijaca, tijekom druge faze njihove povijesti od 1859. do 1864. godine, francuski povjesničar Jean Bossu navodi citat iz 'Le Monde Maçonninque' (1874.), u kojem se navodi da su 1859. godine, Garibaldi, Mazzini, Charles Bradlaugh i Louis Blanc bili članovi londonske lože "Ujedinjenih Philadelphijaca". U 1860-ima, Mazzini, Garibaldi i Philadelphijci formirali su blok koji je zamijenio "Međunarodno udruženje". Brojne druge zemlje pridružile su se bloku, posebno Belgija i Švicarska. Njihov glavni projekt bio je sazivanje međunarodnog demokratskog kongresa i stvaranje međunarodnog udruženja. Pripremni radovi za kongres provedeni su u ime Garibaldija, koji je potpisao službeni poziv. Kongres je održan u Bruxellesu, 1963. godine. Kongres je usvojio rezoluciju o stvaranju Univerzalne federativne udruge demokracije.

Osnivači najranijih organizacija, koje su formirale Prvu internacionalu, ne datiraju njen nastanak na londonski sastanak, 24. rujna 1864. godine, na kojem nisu bili prisutni ni Belgijanci ni Švicarci, već od Bruxellesskog kongresa. Međunarodno udruženje radnika (IWA), često nazivano Prvom internacionalom, bila je međunarodna organizacija osnovana 1864. godine, u St. Martin's Hallu u Londonu, čiji je cilj bio ujediniti niz različitih lijevo orijentiranih socijalističkih, komunističkih i anarhističkih skupina i sindikata. Prvi kongres je održan, 1866. godine, u Ženevi. Među mnogim europskim radikalima bili su engleski owenovci, sljedbenici Proudhona i Blanquija, irski i poljski nacionalisti, talijanski republikanci i njemački socijalisti. Veliku ulogu u stvaranju Prve internacionale odigrali su i predstavnici Philadelphijaca. Najvažniji među njima, Victor Le Lubez, osobno je preuzeo posao organiziranja sastanka 1864. godine. Opće vijeće Internacionale izabrao je Le Lubez, a uključivalo je veliku i utjecajnu skupinu Philadelphijaca. Od osam ne-Engleza, izabranih u prvo Opće vijeće, šestorica su bili iz Filadelfije ili su bili Mazzinijevi pristaše.

Mihail Bakunjin (1814.-1876.)

Anarhizam

Hess je također pomogao u preobraćenju ruskog revolucionara, Mihaila Bakunjina, na revolucionarni komunizam, koji je prethodio anarhizmu u njegovom kasnijem životu. Bakunjinov ogroman ugled kao aktivista učinio ga je jednim od najpoznatijih ideologa u Europi. Stekao je i značajan utjecaj među radikalima diljem Rusije i Europe. Bakunjin je počeo čitati francuske enciklopediste, što ga je dovelo do interesa za filozofiju Fichtea, preko kojega je otkrio djela Hegela. Unatoč svom ateizmu, Bakunjin je također izrazio milenijske težnje, kada je izjavio: "Doći će do kvalitativne transformacije, novog živog, životvornog otkrivenja, novog neba i nove zemlje, mladog i moćnog svijeta, u kojem će se sve naše sadašnje disonance razriješiti u skladnu cjelinu." 

Bakunjin je bio slobodni zidar Velikog Orijenta, učenik osnivača Iluminata Adama Weishaupta i otvoreni sotonist. Bakunjinova filozofija nihilizma odbacivala je svaki religijski i politički autoritet, društvene tradicije i tradicionalni moral, kao suprotnost "slobodi". Bakunjin je tvrdio: "Ideja Boga podrazumijeva odricanje od ljudskog razuma i pravde; to je najodlučnija negacija ljudske slobode i nužno završava porobljavanjem čovječanstva, u teoriji i praksi". Posljedično tome, Bakunjin je preokrenuo Voltaireov poznati aforizam (ako Bog ne postoji, trebalo bi ga izmisliti), napisavši umjesto toga: "Ako Bog stvarno postoji, trebalo bi ga ukinuti". U djelu, "Bog i država", Bakunjin je podijelio svu širinu svog luciferijanskog gnostičkog vjerovanja:

"Jehova, koji je od svih dobrih bogova koje su ljudi obožavali, zasigurno bio najljubomorniji, najtaštiji, najsvirepiji, najnepravedniji, najkrvoločniji, najdespotskiji i najneprijateljskiji prema ljudskom dostojanstvu i slobodi - Jehova je upravo stvorio Adama i Evu, da zadovolji ne znamo kakav hir; bez sumnje da bi ukratko proveo vrijeme koje mu mora biti teško u vječnoj egoističnoj samoći, ili da bi mogao imati neke nove robove. Velikodušno im je stavio na raspolaganje cijelu zemlju, sa svim njezinim plodovima i životinjama, i postavio samo jednu granicu za ovo potpuno uživanje. Izričito im je zabranio da dodiruju plodove stabla spoznaje. Stoga je želio da čovjek, lišen svakog razumijevanja sebe, ostane vječna zvijer, vječno na sve četiri pred vječnim Bogom, svojim stvoriteljem i gospodarom. Ali, ovdje stupa Sotona, vječni buntovnik, prvi slobodni mislilac i osloboditelj svjetova. On čovjeka srami zbog njegovog zvjerskog neznanja i poslušnosti; oslobađa ga, stavlja mu na čelo pečat slobode i čovječnosti, potičući ga da ne posluša i jede plodove spoznaje."

Za Bakunjina je sav moral relativan: "Ljudska priroda je tako konstituirana da sklonost zlu uvijek pojačavaju vanjske okolnosti, a moral pojedinca mnogo više ovisi o uvjetima njegova postojanja i okolini u kojoj živi, nego o njegovoj vlastitoj volji." Svojim riječima, Bakunjin je težio "oslobađanju onoga što se danas naziva zlim strastima i uništenju onoga što se naziva javnim redom", te izjavio: "Pouzdajmo se u vječni duh koji uništava i poništava [Lucifera], samo zato što je on neistraživi i vječno stvaralački izvor svega života - strast za uništenjem je također stvaralačka strast!" 

Isaac-Jacob Adolphe Crémieux (1796.–1880.)

Alliance Israëlite Universelle

Hess je bio vodeći predstavnik masonskog reda, Alliance Israëlite Universelle, čiji je američka ogranak B'nai B'rith. Alijansa, koju su 1860. godine osnovali Benjamin Disraeli, Moses Montefiore i Adolphe Crémieux, imala je za krajnji cilj: "Veliko djelo čovječanstva, uništenje fanatizma zablude, ujedinjenje ljudskog društva u vjernom i čvrstom bratstvu". Montefiore je rođen u Livornu u Italiji, uporištu sabatističke sekte. Livorno je bio važno središte masonske aktivnosti u Italiji. Među 34 lože, koje su bile aktivne u Italiji između 1815. i 1860. godine, čak 19 nalazilo se u Livornu, što bi bilo 50% svih talijanskih loža. Godine 1802. je Nathan Mayer Rothschild iniciran u slobodno zidarstvo, u loži Emulation, dok je Montefiore iniciran u ložu Moira, 1812. godine. Montefioreova sestra, Henriette (ili Hannah), udala se za Nathana Rothschilda, koji je vodio obiteljski bankarski posao u Britaniji. Montefioreova tvrtka djelovala je kao burzovni mešetar.

Montefiore je također bio član sinagoge Bevis Marks, kojom su dominirali židovski slobodni zidari, rani članovi Velike lože Engleske. Ovoj je loži pripadao Isaac da Costa, prije nego što se preselio u Charleston, gdje je osnovao slobodno zidarstvo škotskog obreda. Među ostalim značajnim članovima kongregacije sinagoge Bevis Marks bio je Isaac D'Israeli, otac Benjamina Disraelija. Disraeli je bio jedini britanski premijer židovskog podrijetla, veliki majstor slobodnog zidarstva i vitez Reda podvezice. U Coningsbyju je priznao, preko lika po imenu 'Sidonia' i po uzoru na svog prijatelja Lionela de Rothschilda: "Svijetom upravljaju vrlo različite osobe od onih koje zamišljaju oni koji nisu pogledali iza kulisa." O utjecaju tajnih društava, Disraeli je također primijetio, u parlamentarnoj raspravi:

"Beskorisno je poricati da je veliki dio Europe - cijela Italija i Francuska, i veliki dio Njemačke, a da ne govorimo o drugim zemljama - prekriven mrežom tih tajnih društava, baš kao što je površina Zemlje sada prekrivena željeznicama. A koji su im ciljevi? Ne pokušavaju ih sakriti. Ne žele ustavnu vladu. Ne žele poboljšane institucije; ne žele pokrajinska vijeća, niti glasove; oni žele kraj crkvenih ustanova…" 

Crémieux je pripadao Loži Mizraim, Škotskom obredu i Velikom orijentu Francuske. Iniciran je u slobodno zidarstvo 1818. godine u loži 'Bienfait anonyme', u Nîmesu, ovisnom o Velikom orijentu Francuske. Godine 1866. je iniciran u 33. stup Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, a 1869. godine je preuzeo vodstvo Vrhovnog vijeća Francuske kao Suvereni Veliki Zapovjednik. Kada se vratio u Francusku, grof Alexandre de Grasse, markiz de Tilly, jedan od osnivača prvog Vrhovnog vijeća na svijetu (onoga u Charlestonu, 1801. godine), osnovao je Vrhovno vijeće Francuske 1804. godine. Vrhovno vijeće Francuske bilo je jedna od francuskih masonskih organizacija koje su odgovorne za upravljanje visokim stupnjevima Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, unutar Velikog Orijenta Francuske od 1815. godine. Postalo je neovisno 1821. godine. Učestovali su u stvaranju druge Velike lože Francuske, 1894. godine. Crémieux je također naslijedio titulu Velikog majstora Reda Mizraima, nakon smrti Jeana Baptista Vienneta, pod kojim su se ujedinili Veliki Orijent i Škotski obred. Crémieuxova veza sa Napoleonovim nećacima, Louisom Bonaparteom i njegovim bratom, koji su obojica bili povezani sa karbonarima, sugerirala bi kako je on bio povezan i sa ovim tajnim društvom. U mladosti je Crémieux bio štovatelj Napoleona I. Kasnije mu je postao blizak prijatelj, te pravni savjetnik obitelji Bonaparte. Godine 1848., kada je republikanska revolucija trijumfirala u Parizu, Crémieux je savjetovao kralju Louisu-Philippeu I. neka abdicira u korist svog unuka, Philippea d'Orléansa. Crémieux je postao ministar pravosuđa u privremenoj vladi koja je proglasila Drugu Republiku i zalagao se za kandidaturu svog prijatelja, Louisa Bonapartea, koji je izabran za predsjednika Francuske Druge Republike. Međutim, nakon što se usprotivio preuzimanju vlasti od strane Napoleona III., 1851. godine, Crémieux je bačen u zatvor. Nakon puštanja na slobodu postao je branitelj komunističkih suradnika Marxa, uključujući Louisa Blanca i druge. Poput karbonara, usmjerio je svoje napore protiv Napoleona III. Udružio se sa svim carevim neprijateljima, i to sve do poraza francuske vojske i carevog zarobljavanja od strane Pruske i njenih saveznika u Francusko-pruskom ratu, 1870. godine.

Kao predsjednik Odbora zastupnika britanskih Židova, od 1835. do 1874. godine, postoji Montefioreova korespondencija sa  britanskim konzulom u Damasku, Charlesom Henryjem Churchillom. On je kao britanski konzul u Damasku bio nadležan za otomansku Siriju, pod Ministarstvom vanjskih poslova lorda Palmerstona, te je predložio prvi politički plan za cionizam i stvaranje države Izrael na području osmanske Palestine. Korespondencija je uslijedila nakon afere u Damasku, 1840. godine, koja je privukla široku međunarodnu pozornost. Tada je 13 značajnih članova židovske zajednice Damaska ​​uhićeno i optuženo za ubojstvo kršćanskog redovnika u ritualne svrhe. Uz pomoć Palmerstona i Churchilla, Montefiore i Crémieux predvodili su delegaciju kod vladara Sirije, Muhammada Alija, i na kraju su osigurali oslobađanje židovskih zarobljenika. Također je nagovorio sultana Osmanskog Carstva da izda edikt kojim se zabranjuje kruženje krvnih kleveta.

Detalj iz djela "Bitka kod Königgrätza", Georga Bleibtreua (1868.). Pruska pobjeda utrla je put ujedinjenoj Njemačkoj.

Kraljevina Italija

Moses Hess je u "Rimu i Jeruzalemu" napisao: "Papinski Rim Židovima simbolizira neiscrpan izvor otrova." Govoreći o Garibaldijevom napadu na papinstvo, Hess je primijetio:

"Nestankom neprijateljstva kršćanstva prema kulturi prestaje i njihovo neprijateljstvo prema judaizmu. Oslobađanjem Vječnog grada na obalama Tibera počinje oslobođenje Vječnog grada na obroncima Morije; renesansa Italije najavljuje uspon Judeje." 

Proces talijanskog ujedinjenja započeo je revolucijama 1848. godine, inspirirano prethodnim pobunama tijekom 1820-ih i 1830-ih, a  koje su osporile ishod Bečkog kongresa. Dovršeno je kada je Rim postao glavni grad Kraljevine Italije, pod Viktorom Emanuelom II. Poput svog oca, Viktor Emanuel II. bio je vitez Reda podvezice i vitez Reda zlatnog runa. Majka Viktora Immanuela II. bila je Marija Terezija Austrijska, unuka carice Marije Terezije i Franje I. Titule Viktora Emanuela II., koje će se koristiti tijekom ujedinjenog Kraljevstva Italije, i koje je potrajalo od 1860. do 1946. godine, su uključivale:

"Viktor Emanuel II., milošću Božjom i voljom nacije, kralj Italije, kralj Sardinije, Cipra, Jeruzalema, Armenije, vojvoda od Savoje, grof od Mauriennea, markiz (Svetog Rimskog Carstva) u Italiji; princ od Pijemonta, Carignana, Oneglie, Poirina, Trina; princ i vječni vikar Svetog Rimskog Carstva; Princ od Carmagnola, Montmellian s Arbinom i Francinom, princ bailiff vojvodstva Aosta, princ od Chierija, Dronera, Crescentina, Riva di Chieri e Banna, Busca, Bene, Brà, vojvoda od Genove, Monferrat, Aosta, vojvoda od Chablaisa, Genevoisa, vojvoda od Piacenze, markiz od Saluzza (Saluces), Ivrea, Susa, del Maro, Oristano, Cesana, Savona, Tarantasia, Borgomanero e Cureggio, Caselle, Rivoli, Pianezza, Govone, Salussola, Racconigi con Tegerone, Migliabruna e Motturone, Cavallermaggiore, Marene, Modane e Lanslebourg, Livorno Ferraris, Santhià Agliè, Centallo e Demonte, Desana, Ghemme, Vigone, grof od Barge, Villafranca, Ginevra, Nizza, Tenda, Romont, Asti, Alessandria, del Goceano, Novara, Tortona, Bobbio, Soissons, Sant'Antioco, Pollenzo, Roccabruna, Tricerro, Bairo, Ozegna, delle Apertole, barun od Vaud e del Faucigni, gospodar od Vercellija, Pinerolo, della Lomellina, della Valle Sesia, del marchesato di Ceva, gospodar od Monaka, Roccabruna i 11/12 od Mentona, plemićki patricij Venecije, patricij Ferrare."

Sastanak između Garibaldija i Viktora Emanuela II. od Italije na mostu Teano, 26. listopada 1860. godine

Viktor Emanuel II. je, kako je to izvijestio Jacques-Cretineau Joly, 1859. godine, na temelju dokumenata koje mu je navodno dostavio papa Grgur XVII., pripadao "Alta Venditi", najvišoj loži karbonara i reinkarnaciji Iluminata. Detalji o karbonarskoj zavjeri preuzeti su iz "Stalnih uputa Alta Vendite", dokumenta koji su izvorno izradili talijanski karbonari, a prvi put ga je objavio Crétineau-Joly u svojoj knjizi "L’Église romaine en face de la Révolution", 1859. godine. U svijetu engleskog govornog područja popularizirao ga je monsignor George F. Dillon, 1885. godine, svojom knjigom "Rat Antikrista sa Crkvom i kršćanskom civilizacijom", gdje je tvrdio da je autor "Piccolo Tigre" navodno pseudonim za židovskog slobodnog zidara. Prema "Stalnim uputama Alta Vendite":

"Otkada smo se uspostavili kao tijelo djelovanja i taj red je počeo vladati u krilu najudaljenije lože, kao i u onoj najbližoj središtu djelovanja, postoji jedna misao koja duboko zaokuplja ljude koji teže univerzalnoj regeneraciji. To je misao o oslobađanju Italije, iz koje jednog dana mora proizaći oslobađanje cijelog svijeta, bratska republika i sklad čovječanstva." 

Dok je Italija tada bila mješavina država, Mazzini je, 1848. godine, poveo pobunu protiv "despotskog i teokratskog" režima Pape u središnjoj Italiji. U ožujku 1849. godine je ustavotvorna skupština ukinula svjetovnu vlast papinstva i proglasila Rimsku Republiku. Međutim, Francuska je, pod vodstvom Luja Napoleona, brzo organizirala vojnu intervenciju i uništila Mazzinijev politički eksperiment u Rimu i vratili su Papu na vlast. Nakon neuspjeha Mazzinijeve revolucije (1848.), Garibaldi je preuzeo vodstvo talijanskih nacionalista. Oni su Kraljevinu Sardiniju smatrati predvodnikom pokreta za ujedinjenje. Poput svih raznih vojvodstava i gradova-država na talijanskom poluotoku i pridruženim otocima, Kraljevinu Sardiniju mučila je politička nestabilnost pod izmjenjivim vladama. Nakon kratkog i katastrofalnog obnavljanja rata sa Austrijom (1849.), Karlo Albert je abdicirao iste godine u korist svog sina, Viktora Emanuela II. Godine 1852. je uspostavljena liberalna vlada pod grofom Cavourom, koji je, baš poput Emanuela II., također bio istaknuti slobodni zidar. Kraljevina Sardinija postala je ključni izvor podrške ujedinjenju Italije.

Dillon je izvijestio: general-bojnik Burnaby je priopćio isusovačkom velečasnom Sir Christopheru Bellewu, onda kada su Cavour i Palmerston odredili pogodan trenutak i pokrenuli Talijansku revoluciju, u suradnji s masonskim ložama. Kraljevini Sardiniji je 1848. godine dodijeljen ustav, kojim je konačno postao Kraljevina ujedinjene Italije 1861. godine, sa Viktorom Emanuelom II. kao kraljem. Međutim, nakon ujedinjenja većeg dijela Italije, izbile su napetosti između monarhista i republikanaca. Garibaldi je konačno uhićen zbog osporavanja Cavourovog vodstva, što je izazvalo svjetske kontroverze. Godine 1866. su Otto von Bismarck i Viktor Emanuel II. sklopili savez sa Kraljevinom Pruskom, u austro-pruskom ratu. Zauzvrat, Pruska bi dopustila Italiji neka anektira Veneciju, koja je tada bila pod austrijskom kontrolom. Kada je kralj Emanuel pristao, izbio je Treći talijanski rat za neovisnost. Iako je Italija loše prošla u ratu protiv Austrije, pruska pobjeda omogućila je Italiji anektiranje Venecije.

Proglašenje Njemačkog Carstva u Versaillesu (18. siječnja 1871.) i krunidba pruskog kralja Vilima I. za njemačkog cara, kojoj je svjedočio Otto von Bismarck (u sredini) za kancelara.

Željezo i krv

Prema Margiotti: židovski bankar, Gerson von Bleichröder, kao njemački agent Palladijanskog obreda, financirao je Bismarckove planove za ujedinjenje Njemačke. Unatoč njegovom poznatom antisemitizmu, za Bismarckovu majku, Luise Wilhelmine Mencken, često se govorilo da je Židovka. Bismarckov najstariji sin, Herbert, oženio se groficom Marguerite, kćerkom Georga Antona, grofa od Hoyosa i Alice Whitehead. Alice je bila unuka Sir Jamesa Whiteheada, nekoć vođe londonske židovske zajednice. Alicein otac bio je Robert Whitehead, engleski inženjer, najpoznatiji po razvoju prvog učinkovitog samohodnog pomorskog torpeda. Alicein brat,  John Whitehead, bio je otac Agathe Whitehead, supruge kapetana Georga von Trappa. 

Revolucija u Francuskoj je inspirirala njemačke države da daju prijedlog za ujedinjenu Njemačku, sa nacionalnim parlamentom. Uglavnom su njemačke revolucije (1848. – 1849.) težile ujedinjenju Njemačke pod jednim ustavom, kao dio rješenja "Njemačkog pitanja". Godine 1848. su se njemački liberali i nacionalisti ujedinili u revoluciji, formirajući Frankfurtski parlament. Općenito, ljevica je favorizirala republikansko "Großdeutsche Lösung" ("Velikonjemačko rješenje"). Pruska je promovirala "Kleindeutsche Lösung" ("Malonjemačko rješenje"), koje bi isključivalo cijelo Austrijsko Carstvo, zajedno sa njemačkim i nenjemačkim posjedima. Tvrdili su da Pruska, kao jedina velika sila i sa pretežno njemačkim stanovništvom - treba voditi ujedinjenu Njemačku.

Dana 30. ožujka 1849. godine, frankfurtski parlament je ponudio titulu 'Kaisera' pruskom kralju, Fridriku Vilimu IV., vitezu Reda zlatnog runa. Fridrik Vilim IV. bio je pokrovitelj unuka Mosesa Mendelssohna, skladatelja Felixa Mendelssohna. Iako je odbio titulu, Frankfurtski parlament je ipak uspio izraditi ustav i postići dogovor o "Malonjemačkom rješenju".

Nakon Njemačke revolucije je Fridrik Vilim IV. imenovao šogora Karla Marxa (polubrata Marxove žene Jenny), Ferdinanda von Westphalena, pruskim ministrom unutarnjih poslova i privremenim ministrom poljoprivrede. Westphalen je bio konzervativni ministar unutarnjih poslova Pruske, od 1850. do 1858. godine. Hajo Holborn, povjesničar sa iskustvom u radu za Ured za strateške usluge (OSS), smatrao je Ferdinanda glavnim zavjerenikom u spletkama protiv pruske vlade. Njegova špijunska mreža je pratila i  prijatelje i neprijatelje, čak i brata Fridrika Vilima IV., princa Vilima, Vilima I. od Pruske, nasljednika pruskog prijestolja, kada je ovaj  kritizirao Krimski rat.

Otto von Bismarck izabran je u pruski parlament 1849. godine. 1857. godine je Fridrik Vilim IV. pretrpio paralizirajući moždani udar, a njegov brat Vilim I. od Pruske - vitez Reda podvezice i Reda zlatnog runa - preuzeo je prusku vladu kao regent. Vilim je u početku smatran umjerenim vladarom, čije je prijateljstvo sa liberalnom Britanijom simbolizirao nedavni brak njegova sina, Fridrika III. (njemačkog cara, također viteza Reda zlatnog runa) sa najstarijom kćeri kraljice Viktorije, princezom Viktorijom. Vilim je imenovao Bismarcka pruskim veleposlanikom u Ruskom Carstvu. Također je imenovao Helmutha von Moltkea novim načelnikom stožera pruske vojske, a Albrechta von Roona za ministra rata, sa zadatkom reorganizacije vojske. Tijekom sljedećih 12 godina su Bismarck, Moltke i Roon transformirali Prusku. 1862. godine, posjeti Francuskoj i Britaniji omogućili su Bismarcku susret sa Napoleonom III., lordom Palmerstonom, ministrom vanjskih poslova, Earlom Russellom i Benjaminom Disraelijem. 

Wilhelm je 1862. godine imenovao Bismarcka predsjednikom i ministrom vanjskih poslova. Bismarck je održao poznati govor Odboru za proračun Pruskog zastupničkog doma, gdje je iznio potrebu upotrebe "željeza i krvi" za postizanje pruskih ciljeva:

"Pruska se mora koncentrirati i održati svoju moć za povoljan trenutak, koji je već nekoliko puta promakao. Granice Pruske prema Bečkim ugovorima nisu povoljne za zdrav državni život. Velika pitanja vremena neće se riješiti govorima i odlukama većine – to je bila velika pogreška iz 1848. i 1849. godina – već željezom i krvlju." 

Između 1864. i 1870. godine je Pruska, predvođena Bismarckom, vodila tri kampanje: Drugi Schleswig, Austro-pruski i Francusko-pruski rat, na kraju kojega je uspjela konsolidirati različite dijelove Njemačke pod pruskom krunom. Njemačko-američki povjesničar, Fritz Stern, autor dvostruke biografije "Zlato i željezo: Bismarck, Bleichröder i izgradnja Njemačkog Carstva", pokazao je kako se uspjesi von Bismarcka uvelike mogli pripisati financijskoj potpori Gersona Bleichrödera. Bleichröder je bio najstariji sin Samuela Bleichrödera (1803. godine u Berlinu osnovao bankarsku tvrtku 'S. Bleichröder'). Gerson je postao šef bankarske tvrtke nakon očeve smrti, 1855. godine.

Bleichröderova banka održavala je bliske kontakte sa obitelji Rothschild, djelujući više kao podružnica Rothschildove banke u Berlinu. Međutim, Rothschildova banka se uglavnom našla usred rastućeg sukoba između Pruske i pro-austrijske Njemačke Konfederacije, čije je bankarske interese zastupala. Bismarck se konzultirao sa barunom Mayerom Carlom von Rothschildom, unukom Mayera Amschela Rothschilda, koji mu je i preporučio Gersona Bleichrödera za pomoć kod Bismarckove kontrole nad pruskom državom i Njemačkim Carstvom. Bleichröder je također uspio pomoći Bismarcku steći veliko osobno bogatstvo, ponekad i na sumnjive načine, a bio je i važan izvor obavještajnih podataka. Bleichröder je održavao mrežu kontakata i agenata diljem Europe, tako je Bismarck mogao primijetiti: "Preko Bleichrtidera obično primam važne političke vijesti iz Pariza ili Sankt Peterburga,  osam dana ranije, nego preko svojih veleposlanika". Kao što je i sam Bleichröder jednom primijetio: "Sklonost našeg materijalno orijentiranog stoljeća jest iscijediti što je više moguće kamata iz kapitala". 

Godine 1872. je Bleichröder postao drugi Židov u Pruskoj koji je dobio plemićki titulu. Bleichröderu je prethodio samo Abraham Oppenheim, još jedan bankar blizak režimu, koji je postao baron i bio primljen u unutarnji krug Wilhelma I. od Pruske, bliskog Bleichröderovog prijatelja. Oppenheimovim brakom, 1834. godine, sa Charlotte Beyfus (unuka Meyera Amschela Rothschilda), obitelj Oppenheim je postala rodbina Rothschildima. Zajedno sa Bleichröderom i drugim bankarima, Oppenheim je savjetovao kralja o financiranju Austro-pruskog rata, 1866. godine - putem državnih obveznica. Na Berlinskom kongresu, 1878. godine i koji je bio zadužen za reorganizaciju političkog poretka na Balkanu - Bleichroeder je, zajedno sa Adolpheom Crémieuxom i Mosesom Montefioreom - neumorno radio na prisili Rumunjsku na emancipaciju svojih Židova, u zamjenu za rumunjsku želju o priznanju  neovisnosti. 

Francusko-pruski rat, koji je započeo 1870. godine, između Drugog francuskog carstva Napoleona III. i njemačkih država Sjevernonjemačke konfederacije (predvođene Kraljevinom Pruskom), pod vodstvom Otta von Bismarcka. Sukob je uzrokovan francuskim strahom od pruskih ambicija za proširenjem, nakon njemačkog ujedinjenja. Neki povjesničari tvrde da je Bismarck namjerno izazvao Francuze neka objave rat Pruskoj zato da bi uvukao neovisne južnonjemačke države - Baden, Württemberg, Bavarsku i Hesse-Darmstadt - u ratni savez sa Sjevernonjemačkom konfederacijom, kojom je dominirala Pruska. Tijekom srpnja 1870. godine, Gerson Bleichröder je bio u čestim kontaktima sa Rothchildima u Parizu, koji su služili kao bankari Napoleonu III. i francuskoj vladi - kako bi utvrdio Napoleonove prave namjere u vezi sa ovim ratom.

Kako bi zadržala veliku prusku vojsku na distanci, Francuska je napustila svoje položaje u Rimu, koji su štitili ostatke Papinske Države i Pija IX., kako bi se borili protiv Prusa. Italija je imala koristi od pruske pobjede protiv Francuske, jer je uspjela preuzeti Papinsku Državu od francuske vlasti. Rim je zauzela Kraljevina Italija, nakon nekoliko bitaka i protiv službenih trupa papinstva. Ujedinjenje Italije je dovršeno i ubrzo nakon toga je glavni grad Italije premješten u Rim. Godine 1871., kada je brat Fridrika Vilima IV., Vilim I. od Pruske, proglašen njemačkim Kaiserom - rođen je Drugi njemački Reich - koji je naslijedio Prvi Reich, tj. Sveto Rimsko Carstvo, i Bismarck je postao prvi kancelar ujedinjenog Njemačkog Carstva. Godine 1840., neposredno prije očeve smrti, Vilim I. je iniciran u posebnu ložu u Berlinu, na čelu sa velikim majstorima triju berlinskih velikih loža. Njegovo uvođenje u red bilo je u skladu sa željama njegovog oca da se ne pridruži nijednoj određenoj loži ili sustavu, već da pripada svakoj loži u kraljevstvu i preuzme zaštitništvo svih njih.

Albert Pike (1809.–1891.), Suvereni Veliki Zapovjednik Južne Jurisdikcije Škotskog Obreda.

Paladinski obred

Dana 20. rujna 1870. godine, na dan kada su Cadornine snage ušle u Rim, Mazzini i Albert Pike su dekretom potpisali ustav središnjeg visokog masonstva, koji, su učvrstili svoju masonsku moć pod tzv. Paladinskim Obredom. Izvorni Paladinski Obred osnovan je u Parizu, 1737. godine. O postojanju reda raspravljao je masonski povjesničar, Ragon. Pretpostavlja se da je red bio povezan sa legendarnim Paladijem Vitezova Templara, poznato pod nazivom Bafomet. Izvorni Paladion bi bio drveni lik "Palas Atene", za koji se kaže kao da je pao sa neba kao odgovor na molitvu Ilusa, osnivača Troje. Zajedno, četiri masona trebala su sklopiti sporazum o stvaranju vrhovnog univerzalnog obreda masonstva, i koji bi nadvisio sve ostale obrede. Malo se čulo o Paladiju sve dok 1801. godine. Isaac Long, židovski osnivač Škotskog obreda u Charlestonu, navodno je prenio originalnog Bafometa i lubanju templarskog velikog majstora Jacquesa de Molaya iz Pariza u Sjedinjene Države.

Mnogi povjesničari tvrde kako je Mazzini odabrao Pikea neka predvodi Iluminate u Sjedinjenim Državama, 1872. godine. Mazzini je,  u siječnju 1870. godine, pisao Pikeu o potrebi stvaranja "super-obreda", unutar slobodnog zidarstva:

"Moramo dopustiti svim federacijama (masonima) da nastave onakvima kakve jesu. Moramo stvoriti super-obred, koji će ostati nepoznat, u koji ćemo pozivati one masone visokog stupnja koje ćemo odabrati. Ti ljudi moraju se obvezati na najstrožu tajnost. Kroz ovaj vrhovni obred, upravljati ćemo svim slobodnim zidarstvom koje će postati jedno međunarodno središte, tim moćnije, jer će njegov smjer biti nepoznat."

Pike je primio stupnjeve, od 4. do 32., u ožujku 1853. godine, od dr. Alberta G. Mackeyja u Charlestonu, Južna Karolina. Iste je godine imenovan za zamjenika inspektora za Arkansas. Mackey, koji je rođen u Charlestonu, najpoznatiji je po svojim knjigama i člancima o slobodnom zidarstvu, posebno "Simbolika slobodnog zidarstva" (1882.). Pike i Mackey priznavali su povijesnu teoriju o tome da slobodno zidarstvo potječe od drevnih misterija Egipta, Grčke i Bliskog istoka. U to vrijeme, stupnjevi Škotskog obreda bili su rudimentarni, te su često uključivali samo kratku povijest i legendu svakog stupnja, kao i druge kratke detalje, kojima je obično nedostajao izvediv ritual. Godine 1855. je Vrhovno vijeće imenovalo odbor za razvoj rituala od 4. do 32. stupnja - od strane Pikea, Mackeyja, Johna H. Honoura, Williama S. Rockwella i Claudea P. Samoryja. Od tih pet članova odbora, Pike je obavio sav posao. Godine 1857. je Pike dovršio svoju prvu reviziju rituala od 4. do 32. stupnja i tiskao je u 100 primjeraka. Ovu reviziju, koju je Mackey nazvao "Magnum Opus" - Vrhovno vijeće nikada nije usvojilo. Iako je, prema Arturu de Hoyosu, velikom povjesničaru Škotskog obreda, "Magnum Opus" ipak postao osnova za buduće revizije rituala. U ožujku 1858. godine je Pike izabran za člana Vrhovnog vijeća za južnu jurisdikciju Sjedinjenih Država, a sljedeće godine je postao njegov Veliki zapovjednik. Oko 1870. godine, on i Vrhovno vijeće preselili su se u Washington, DC. 1884. godine je njegova revizija rituala bila dovršena.

Pike je također pisao predavanja za sve stupnjeve, koji su objavljeni 1871. godine, pod naslovom "Morali i dogma drevnog i prihvaćenog škotskog obreda slobodnog zidarstva", uglavnom plagirano iz djela Eliphasa Lévija, "Dogme et Rituel de la Haute Magie". Primjerak 'Morala i dogme' dobivao bi svaki novi član Južne jurisdikcije, od ranih 1900-ih sve do 1969. godine. To je bio prvi filozofski dokument Majčinog Vrhovnog vijeća, Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, Južne jurisdikcije. Kako bi se član pridružio Vrhovnom vijeću, mora postići 32. stupanj Škotskog obreda i zatim mu se dodijeli počasni, 33. stupanj. Ovaj član zatim nadzire Škotski obred u 35 država i sjedište mu je u Kući hrama, Washington. Zgrada je bila mjestom snimanja nekoliko ključnih scena iz filma "Izgubljeni simbol", Dan Browna. Hram je projektirao američki arhitekt, John Russell Pope, čija je tvrtka nadaleko poznata i po projektiranju zgrade Nacionalnog arhiva i uprave za evidenciju, kao i Jeffersonovog memorijala i zapadne zgrade Nacionalne galerije umjetnosti. Kuća hrama također sadrži Pikeove posmrtne ostatke.

U knjizi "Morali i dogma", Pike proglašava: "LUCIFER, Svjetlonoša! Čudno i tajanstveno ime za Duha tame! Lucifer, Sin jutra! Je li to onaj koji nosi Svjetlo i svojim nepodnošljivim sjajem zasljepljuje slabe, senzualne ili sebične duše? Ne sumnjajte!" Za Pikea, pravi bogovi slobodnog zidarstva su brojni umirući bogovi iz misterija, koje je izjednačavao sa Ozirisom, Hermesom, čak i Siriusom, "Pasjom zvijezdom". Siriusov simbol jest Plamteća zvijezda slobodnog zidarstva, također "oko u trokutu" (ili "svezvideće oko") iz  rozenkrojcerske i masonske ikonografije (nalazi se na poleđini američke novčanice od jednog dolara) i koje je prepoznato kao simbol "Iluminata". 

Pod Pikeovim vodstvom, Škotski obred se proširio, te je postao dominantan u slobodnom zidarstvu diljem svijeta. Kada je Mazzini namjeravao centralizirati red, odlučio se za suradnju sa Pikeom. Iz ovog tajnog partnerstva stvoren je 20. rujna 1870. godine - na dan kada su talijanske trupe ušle u Vječni grad - Vrhovni obred i središnja organizacija univerzalnog masonstva visokog stupnja. Dva osnivača su podijelila vlast. U Charlestonu je stvoren Vrhovni dogmatski direktorij, sa Pikeom na čelu, pod nazivom Vrhovni papa univerzalnog slobodnog zidarstva. Mazzini je preuzeo Vrhovnu izvršnu vlast, sa središtem u Rimu, pod nazivom Vrhovni poglavar političke akcije. Nakon toga, osnovano je pet Središnjih velikih direktorija: u Washingtonu za Sjevernu Ameriku; Monte Videu za Južnu Ameriku; Napulju za Europu; Calcutta za Istočni svijet i Port Louis (Mauricijus) za Afriku. Suvereni univerzalni administrativni direktorij uspostavljen je u Berlinu, nakon Mazzinijeve smrti, 1872. godine. Nakon njegove smrti je Pike navodno zadržao cijelo slobodno zidarstvo pod svojom kontrolom i to pomoću dvostrukog aparata - Paladija i Škotskog obreda.