Velika loža (16. dio)

Miješana množina

U knjizi "Arijski mit: Povijest rasizma i nacionalizma", Leon Poliakov objasnio je kako je glavni promicatelj mita o arijevskoj rasi,  početkom 19. stoljeća, bio Friedrich Schlegel, koji je bio oženjen Dorotheom Mendelssohn, kćeri Mojsija Mendelssohna, vođe Haskale ili židovskog prosvjetiteljstva, kao i navodnog nasljednika lažnog mesije Sabbataija Zevija. Suprotno uvriježenom mišljenju, neobične rasne teorije nacista nisu bile ništa novo, već su cijele težnje njihova režima proizašle iz tradicije njemačkog nacionalizma, koja datira iz romantičnog doba ranog 19. stoljeća i na koje su utjecale okultne legende rozenkrojcerstva i slobodnog zidarstva. Spojeno sa mitom o Atlantidi, pojam "orijentalne kabale" (izvedeno iz "écossais" slobodnog zidarstva), omogućio je formuliranje teorije kako su okultne doktrine razvijene u drevnoj Aziji, prvenstveno Tibetu, i to mnogo prije nego što su ih Židovi prisvojili. Teorija je bila ukorijenjena u pokušajima povezivanja predaka Europljana sa Hazarima, na kraju i sa Izgubljenim plemenima, te Gogom i Magogom - što je pridonijelo izmišljanju mita o arijevskoj rasi. Npr. prema Voltaireu, Židovi su "ukrali" ono što je bilo vrijedno u njihovoj religiji od Arijevaca, ljudi koje su nazivali Gog i Magog.

Europska ideja nacionalizma temelji se na pojmu jedinstvenog nacionalnog identiteta, temeljenog na kombinaciji zajedničke kulture, etničke pripadnosti, geografije, jezika, politike, religije, tradicije i povijesti. Znanstvenici često početak nacionalizma smještaju u Američku deklaraciju o neovisnosti, ili u Francusku revoluciju, zbog njihovog utjecaja na europske intelektualce.  Pojam nacionalizma, kao metode mobilizacije javnog mnijenja oko nove države utemeljene na narodnom suverenitetu, seže do filozofa poput Rousseaua i Voltairea, čije su ideje utjecale na Francusku revoluciju. Veliki dio europskog nacionalizma 19. stoljeća je nastao Napoleonovim dolaskom na vlast, kada je iskoristio svoju invaziju na veći dio Europe za širenje revolucionarne ideje.

Njemački nacionalizam, nakon Bečkog kongresa, bio je inspiriran idealima romantičarskog doba. Johann Gottfried von Herder,  član Iluminata, bio je među onima koji su bili glavni zaslužni za uspon romantičnog nacionalizma, koji je temeljno utjecao na formiranje mita o arijevskoj rasi. Upravo zbog svog utjecaja na masonskom kongresu u Wilhelmsbadu, 1782. godine, Iluminati su stekli ogroman utjecaj u svijetu europskih tajnih društava. Mnogi utjecajni intelektualci, svećenici i političari, smatrali su se članovima Iluminata, uključujući Ferdinanda, vojvodu od Brunswicka, velikog majstora Reda strogog poštivanja, ili diplomata Xaviera von Zwacka, koji je postao drugi čovjek Iluminata. Iluminati su privukli i književnike, poput Johanna Wolfganga von Goethea, Gotholda Ephraima Lessinga i Johanna Gottfrieda Herdera, vodeće predstavnike romantičarskog pokreta i weimarskog klasicizma. Svojim odbacivanjem prosvjetiteljstva i carskih ambicija Francuske pod Napoleonom, pomogli su oblikovati rastući njemački nacionalizam, kao i njegove prateće okultne teorije rase, koje su eksplodirale katastrofalnim posljedicama pod nacistima u 20. stoljeću.

Unapređujući temelje Lurijanske Kabale, iluminatski filozofi bili su odgovorni za razvoj ideje napretka, temeljne pretpostavke zapadne civilizacije, gdje se vjeruje da su ljudske vrijednosti i institucije na neumoljivom putu poboljšanja tijekom vremena, započevši u Grčkoj, napredovale su kroz Rim i konačno Europu. Zapadnjačka ideja napretka posredovana je iz Lurijanske Kabale putem slobodnog zidarstva. Kao što je objašnjeno u djelu "Značenje masonstva", W.L. Wilmshursta:

"Ovo - evolucija čovjeka u nadčovjeka - oduvijek je bila svrha drevnih Misterija, a prava svrha modernog masonstva nisu društvene i dobrotvorne svrhe kojima se posvećuje toliko pažnje, već ubrzavanje duhovne evolucije onih koji teže usavršavanju vlastite prirode i preobrazbi u božanskiju kvalitetu. I to je definitivna znanost, kraljevska umjetnost, koju je svaki od nas mogućno primijeniti u praksi, dok je pridruživanje Zanatu iz bilo kojeg drugog razloga, osim proučavanja i bavljenja ovom znanošću, pogrešno shvaćanje njenog značenja." 

Kasnije u knjizi, Wilmshurst dalje objašnjava:

"Čovjek koji je potekao iz zemlje i razvio se kroz niža carstva prirode do svog sadašnjeg racionalnog stanja, još nije završio svoju evoluciju postajući bogolikim bićem i ujedinjavajući svoju svijest sa Sveznajućim - što je i oduvijek bio jedini cilj i svrha svake inicijacije." 

Kant je napisao esej "Ideja univerzalne povijesti sa kozmopolitičkog gledišta" (1784.), gdje je ideja napretka čovječanstva stavljena u središte. Marquis de Condorcet, član Filaleta i Cercle Social, napisao je u djelu "Nacrt povijesne slike napretka ljudskog uma" (1795.), kako je povijest civilizacije povijest napretka u znanostima, naglašavajući vezu između znanstvenog napretka, razvoja ljudskih prava i pravde, te ocrtava značajke budućeg racionalnog društva, koje je utemeljeno na znanju. Najbliži prijatelj Mosesa Mendelssohna, Lessing, uključio je prosvjetiteljske ideje ljudskog napretka u svoje djelo, "Obrazovanje ljudske rase" (1883.). Illuminatus, još jedan Mendelssohnov obožavatelj, u djelu "Nacrti filozofije povijesti čovjeka" (1784.) predstavlja čovječanstvo u neprekidnom procesu evolucije.

Tek kada je Herder, 1772. godine, u svom "Traktatu o podrijetlu jezika" razvio sam koncept nacionalizma, naglašavajući ulogu zajedničkog jezika, započinje njemački nacionalizam. Ovaj trend započeo je shvaćanjem da naciju ne definira zajednička ideologija ili religija, koju građanin može odabrati svojom slobodnom voljom, nego naslijeđeni čimbenici poput jezika, rase, etničke pripadnosti, kulture i običaja, koji su se počeli povezivati ​​sa arijevskom rasom, navodnim precima njemačkog "Volka"  ("Naroda"). Rasističke teorije arijske rase jesu dijelom posljedica nacionalističkih tendencija 18. stoljeća, naznačio je i Leon Poliakov, u djelu "Arijski mit". Osim toga, kako je istaknuo Ivan Hannaford u knjizi "Rasa: Povijest jedne ideje na Zapadu", na ove su teorije utjecale i pseudoznanstvene tendencije izvedene iz okultizma; paradoksalno, i u konačnici - iz židovske Kabale. Dok je kršćanstvo propovijedalo da se vrlina mjeri pobožnošću i dobrim djelima - pod utjecajem kabalističkih praksi, poput astrologije i fizionomije, vrlina osobe počela se povezivati ​​sa fizičkim karakteristikama, a najvažnije: rasom.

Potop (1840.) Francisa Danbyja.

Unatoč antisemitskim asocijacijama, mit o arijevskoj rasi posuđen je iz židovske Kabale. Kako je objasnio Charles Novak, u svojoj povijesti Jacoba Franka: frankistička koncepcija razvoja povijesti, slijedeći sabatejski koncept "pobjede nad zlom iznutra", u skladu je sa percepcijom da je jedna od tajni Biblije u tome da se njena prava povijest čita obrnuto: prognani su pravi heroji, a lažni heroji su prognani budućih vremena:

"Stoga se podrazumijeva da se frankistički ideal - antitalmudistički - bori za rehabilitaciju Ezava na štetu Jakova, a ta rehabilitacija dio je još šireg područja, jer se odnosi na Leu i Rahelu, Melkisedeka, Hagaru, koju je prognala Sara i prije svega Izmaela, pretka islama, prognanog u korist Izaka, sina Sare. I konačno, najviša ekstrapolacija, Zmija, Samael i Lilith protjerani su iz raja, a zatim se suprotstavljaju Adamu i Evi, a u ovom slučaju vraćam se na iskupljenje Zla, Zla koje će jednog dana biti oprošteno." 

Kada su frankisti bili kažnjeni od strane ostatka židovske zajednice, proglašeni su ostatkom "miješanog mnoštva" ("erev rav"),  spomenutog u Izlasku. Židovska tradicija interpretirala je izraz 'erev rav' kao skupinu stranaca koji su se pridružili Izraelcima, kada su slijedili Mojsija iz Egipta. Većina rabinskih učenjaka vidjela je u 'miješanom mnoštvu' izvor korupcije. 'Erev rav' trebali su zavesti Izraelce da obožavaju Zlatno tele i razljutiti Boga zahtijevajući ukidanje zabrane incesta. Kao što je ispričano u "Zoharu":  'erev rav' bili su nečistoća koju je zmija prenijela Evi. Bili su potomci demonskih vladara, Samaela i Lilith. Oni su bili Nefili ili "sinovi Božji" koji su se prije Potopa ženili sa ženskim potomcima Kaina. Prakticirali su incest, idolopoklonstvo i vještičarenje. Doprinijeli su izgradnji Babilonske kule i uzrokovali uništenje Jeruzalemskog hrama. Bili su uzrokom zatočeništva Božanske prisutnosti u demonskom carstvu "ljuski" ("kelippot") i progonstva Izraela među narodima. Prema Zoharu:

"Oni [mješovita masa] uzrokuju da se svijet vrati u stanje pustoši i praznine. Misterij ove stvari je da je zbog njih Hram uništen, "i zemlja je bila pusta i prazna" [Post 1,2], jer [Hram] je središte i temelj svijeta. Pa ipak, čim svjetlost, koja je Svetac, blagoslovljen neka je, dođe, biti će izbrisani s lica zemlje i propasti." 

Međutim, okultisti su rijetko bili svjesni prave povijesti Kabale, te su umjesto toga prihvaćali legendu kako Kabala potječe od Salomona, ili prije njega od Mojsija, te da datira još iz Knjige Postanka. U biti, Kabala uči da su njene tajne čovječanstvu, prije Potopa, predane od strane rase bića koja se u Bibliji nazivaju "Sinovi Božji". U ezoteričkoj literaturi prepoznata su kao Pali anđeli, ili Vrag i njegove legije, koji su izbačeni iz Raja. Sinovi Božji vjenčali su se sa potomcima Kaina - jednog od dva sina Adama i Eve, koji je bio proklet zbog ubojstva svog brata Abela - rađajući rasu divova, koje su podučili znanju koje su ukrali silazeći iz Raja.

Budući su okultisti gnostici - oni preokreću svoje tumačenje Biblije i odbacuju ortodoksna tumačenja. Stoga su odbacili ideju da su Židovi začetnici Kabale i radije su to pripisivali potomcima Kaina, koje su izjednačavali sa precima Europljana. Iako su renesansni znanstvenici bili skloni smatrati Egipat izvorom "Drevne mudrosti", kolonizacija je otvorila Indiju Zapadu, a mnoge Upanišade i druga vedska literatura su postali dostupni. Stoga su se, "u želji da u drevnom Orijentu otkriju suparničko društvo hebrejskom" - znanstvenici prosvjetiteljstva okrenuli toj regiji svijeta, kao mogućem izvoru sveg okultnog znanja. Konačno, prepoznajući prisutnost doktrina, koje su slične onima okultnoj tradiciji među tradicijama starih Egipćana, Indijaca, Grka i Kelta, europski okultisti lažno su pretpostavili da okultno predstavlja ostatke "Drevne mudrosti". Takva teorija je pružila osnovu za izgradnju mita o "povijesti zapadne civilizacije", prema kojoj je starogrčko društvo započelo sa procesom intelektualne evolucije, koji je vodio od vjerovanja u Boga i kulminirao sekularizmom prosvjetiteljstva, i sve kasnije.

Indo-Europljani

Rastući interes za Indiju potaknuo je daljnja lingvistička istraživanja, koja su započeli Francuz Anquetil-Duperron i engleski filolog i slobodni zidar, Sir William Jones. Obojica su pokazali interes za Kočinske Židove sa malabarske obale Indije. Godine 1771. je Duperron dovršio prijevod "Zend-Aveste", svetih spisa perzijske religije zoroastrizma. Konačno su otkrivene misterije drevnog indijskog jezika sanskrta. Oko 1780. godine, brahmani Bengala dobili su naredbu da na engleski jezik prevedu drevne zakone i svete spise Indije. Godine 1783. William Jones imenovan je sucem Visokog suda Bengala. Počeo je proučavati sanskrt i ubrzo je prepoznao određene sličnosti sa grčkim, latinskim, keltskim i germanskim jezicima. Kasnije je Franz Bopp pokazao da su avestanski, armenski i slavenski jezici također srodni.

Ove su hipoteze bile donekle osporavane, ali ih je na kraju odobrila većina orijentalista. Radi praktičnosti, većina njemačkih autora je ove jezike nazivala indonjemačkim, dok su druge zemlje preferirale termin indoeuropski. Iako se u početku tvrdilo da se radi samo o jezičnom odnosu, na kraju se teoretiziralo: ako je nekoć postojao "izvorni" indoeuropski jezik, onda mora postojati i "izvorna" indoeuropska rasa. Kao što Robert Drews sažima:

"Nesretna je slučajnost da su studije indoeuropske jezične zajednice cvjetale u vrijeme kada je i nacionalizam i tendencija da se povijest promatra u rasnim terminima, bilo u porastu u Europi. Nije se mogla zanemariti činjenica da su u 19. stoljeću većim dijelom svijeta dominirali Europljani, ili ljudi europskog podrijetla. Najlakše objašnjenje za to bilo je da su Europljani, ili barem većina članova europske obitelji, bili genetski superiorniji ljudima tamnije puti. Stoga je bilo dobrodošlo otkriće da su stari Grci i Perzijanci bili lingvistički, stoga se može pretpostaviti i biološki, "srodni" modernim Europljanima. Činilo se da je ista rasna skupina vladala svijetom otkako je Kir osvojio Babilon. Ova rasa je očito bila bijela rasa. Indija je, istina, predstavljala problem i zahtijevala zasebno objašnjenje. Arijevci su napali Indiju najkasnije do drugog tisućljeća prije Krista i uspješno nametnuli svoj jezik starosjedilačkom stanovništvu, ali arijska rasa je očito postala sterilna u toj južnoj klimi i na kraju je potisnuta starosjedilačkim i inferiornim stanovništvom potkontinenta."

Slijedeći gnostičku tradiciju, znanstvenici prosvjetiteljstva i romantizma su očito dali pozitivno tumačenje 'Sinovima Božjim'. Dakle, posuđujući iz biblijske priče o Sinovima Božjim, kao i legende o Atlantidi, ovi su znanstvenici pretpostavili: "Arijci" su preživjeli Potop i iskrcali se na Kavkazu u južnoj Rusiji, izvornom mjestu Skita, odakle su se proširili kako bi osvojili poznate dijelove svijeta, donoseći sa sobom svoje okultno znanje posvuda kamo su išli, uključujući posebno Perziju, Indiju i Europu. Godine 1779., Jean Sylvain Bailly, član masonske lože 'Neuf Soeurs' iz Pariza (i povezane sa Iluminatima), u svojoj "Povijesti stare astronomije" ("Histoire de l’astronomie ancienne"), razvio je teoriju migracije rasa, koju je utemeljio na određenim ponavljajućim pogreškama u astronomskim tablicama, koje su donijeli misionari iz Indije; pogreškama, za koje je tvrdio da nisu mogle biti izvedene iz promatranja u Indiji, već samo u središnjoj Aziji. Bailly je zaključio da je Atlantida bila 'Spitsbergen' u Arktičkom oceanu, koji je u davna vremena imao toplu klimu, ali njegovo naknadno hlađenje natjeralo je Atlantiđane da migriraju na jug u Mongoliju. Kasnije je ova rasa divova živjela na Kavkazu i postavila temelje svim drevnim civilizacijama Azije.

Godine 1803. je Bory de Saint-Vincent objavio "Essais sur les iles Fortunees et l’antique Atlantide" ("Eseji o bogatim otocima i antičkoj Atlantidi"), gdje je konvencionalnu priču o Atlantidi. Saint-Vincent je pretpostavio kako je je Atlantida izvorni dom civilizacije i da su, kada je bila izložena kataklizmi, njezini stanovnici bili prisiljeni osvojiti poznati svijet, u potrazi za novim teritorijima. Francis Wilford je, 1805. godine, iznio hipotezu prema kojoj su, kako bi se objasnila okultna učenja keltskih druida, Britanski otoci morali biti ostatak bivšeg atlantskog kontinenta, gdje su se događaji opisani u Starom zavjetu zapravo odvijali.

Voltaire se trudio dokazati da je Adam preuzeo sve, čak i svoje ime od Indijanaca. Smatrao je kako je sve okultno znanje, u konačnici, indijskog podrijetla: "Uvjeren sam da nam je sve došlo sa obala Gangesa, astronomija, astrologija, metempsihoza itd...." Diderotova enciklopedija, u članku o Indiji, sugerira kako "znanosti mogu biti drevnije u Indiji nego u Egiptu". Kant je smjestio podrijetlo čovječanstva u Tibet, jer "ovo je najviša zemlja. Nema sumnje da je bila naseljena prije bilo koje druge, čak je mogla biti mjesto sveg stvaranja i sve znanosti. Kultura Indijaca, kao što je poznato, gotovo sigurno potječe iz Tibeta, baš kao što se čini da su sve naše umjetnosti poput poljoprivrede, brojeva, šaha, itd., došle iz Indije." 

Friedrich von Schlegel pretpostavio je da se, kao rezultat miješanja, u sjevernoj Indiji formirao novi narod, te se taj narod, motiviran "nekim impulsom, višim od poticaja nužde", pomaknuo prema Zapadu. Želeći pratiti podrijetlo ovog naroda do Kaina, on zatim teoretizira: "Zar nije ova nepoznata tjeskoba o kojoj govorim morala progoniti bjegunca, kao što se priča o prvom ubojici kojega je Gospodin označio krvavim znakom i bacio ga na kraj svijeta?" Za Schlegela je "sve, apsolutno sve, indijskog podrijetla." Svojim je uvjerenjem otišao korak dalje, sugerirajući da su čak i Egipćane obrazovali indijski misionari. Zauzvrat, Egipćani su osnovali koloniju u Judeji. No, Židovi su bili samo djelomično indoktrinirani indijskim istinama, budući se činilo da nisu poznavali značajnu doktrinu okultne tradicije, teoriju reinkarnacije, a posebno besmrtnost duše.

Romantizam 

Rana teorija o Indoeuropljanima prisvojila je više nacionalističkog značaja preko njemačkih intelektualaca romantičarskog doba. Romantizam je nastao u široko rasprostranjenom razočaranju nakon Vladavine terora i Napoleonove diktature, koja je uslijedila nakon Francuske revolucije, što se pripisivalo pretjeranom naglasku na razum i znanstveni racionalizam. Prije 1750. godine, pripadnici više klase Nijemaca su potražili intelektualno, kulturno i arhitektonsko vodstvo u Francuskoj, budući je francuski bio jezik visokog društva. Do sredine 18. stoljeća, "Aufklärung" ("Prosvjetiteljstvo") je transformiralo njemačku visoku kulturu u glazbi, filozofiji, znanosti i književnosti. Romantizam je, umjesto toga, naglašavao individualno, subjektivno, iracionalno, maštovito, osobno, spontano, emocionalno, vizionarsko i transcendentalno.

Romantizam je bio povezan sa protuprosvjetiteljstvom, termin koji je prvi upotrijebio Isaiah Berlin, kako bi označio pokret koji je nastao prvenstveno u Njemačkoj, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, protiv prosvjetiteljskih ideala racionalizma, univerzalizma i empirizma. Berlinov esej, "Protuprosvjetiteljstvo" govori: iako je izvan Njemačke bilo protivnika prosvjetiteljstva, poput Josepha de Maistrea, njemačka reakcija na francusko prosvjetiteljstvo i revoluciju - nametnuto prvo reformama Fridrika II. Velikog, zatim vojskama revolucionarne Francuske i konačno Napoleona - bila ključna za promjenu svijesti koja se dogodila u Europi u to vrijeme, što je na kraju dovelo do romantizma.

Berlin identificira glavnu inspiraciju iza antiracionalnog pokreta u osobi Johanna Georga Hamanna, kabalista i boema. Također iz Königsberga, Hamann je ranije bio u kontaktu sa Kantom, čije je misli prenio Humeu i Rousseauu. Hamann, poznat kao "Mudrac Sjevera", osporavao je tvrdnje o čistom sekularnom razumu. Bio je iznimno utjecajan u svoje vrijeme. Herder je koristio Hamanna kao glavnu potporu pokretu "Sturm und Drang", gdje je individualna subjektivnost i, posebno, ekstremi emocija dobili slobodan izraz. Hamannove teze, objašnjava Berlin, počivale su na uvjerenju da je razum nemoćan dokazati postojanje bilo čeg, te se sve znanje oslanja na vjeru. Hamann je slavio Humeov prkos tvrdnji da postoji apriorni izvor stvarnosti, inzistirajući na tome da je sve znanje, u konačnici, ovisno o percepciji. Hamann je vjerovao kako znanstvena analiza istine proizvodi samo prazne izračune, te se stoga brine samo za unutarnji osobni život pojedinca, umjetnost i religijsko iskustvo. "Bog je pjesnik, a ne matematičar", izjavio je.

Hamann je bio Herderov mentor. Kao spinozist, Herder je probio nove puteve u filozofiji i poeziji, kao vođa "Sturm und Drang"  ("Oluja i potres"), proto-romantičkog pokreta u njemačkoj književnosti i glazbi, koji se dogodio između kasnih 1760-ih i ranih 1780-ih godina. Herder se upisao na Sveučilište u Königsbergu, gdje je postao student Immanuela Kanta, koji je (opet) pokušao pomiriti racionalizam i vjerska uvjerenja, individualnu slobodu i politički autoritet. Godine 1774., Herder, koji je prema Glennu Alexanderu Mageeju, "bio doživotni hermetičar", objavio je djelo "Uber die älteste Urkunde des Menschengeschlechts", u kojem raspravlja o Hermesu Trismegistusu i Kabali. Godine 1801., u svom časopisu 'Adrastea', Herder je objavio dijalog između Hermesa i Pomandera, stiliziran prema dijalozima pronađenim u "Corpus Hermeticumu".

Iako su se sreli samo jednom, Herder je jako cijenio djelo Mosesa Mendelssohna. Kao mladić, Herder je izrazio poštovanje prema Mendelssohnu (bio je 15 godina stariji od njega), referirajući se na 'Literaturbriefe', koji je Mendelssohn uređivao, kao najbolji njemački časopis. Herder je govorio o Mendelssohnu kao o njemačkom Sokratu: "Sokrat je čovječanstvu donio filozofiju; evo pisca naše nacije za kojeg se pretpostavlja da je ujedinio filozofiju s ljepotom stila. On je, doista, taj koji zna kako svoju filozofiju staviti u svjetlo jasnoće, kao da je to sama Muza rekla." Herder je pročitao Mendelssohnovog "Fejdona" i odlučio se sa njim dopisivati ​​kako bi raspravio svoje prigovore. Ali, nakon jednog pisma, 1769. godine, Herder je izjavio da nije zadovoljan filozofovim objašnjenjima. Poslao je Mendelssohnu svoj traktat o Knjizi Otkrivenja. Nakon Lessingove smrti je Herder ponovno pisao Mendelssohnu kako bi ga utješio i priznao: "Volim te od srca i iskreno, i sve više te volim sa svakom godinom svog života koja napreduje…" 

"Vidiš, prijatelju moj", napisao je Herder, "koliko su mi ove knjige svete i uzvišene i koliko ja (prema Voltaireovim prezrivim riječima) postajem Židov kada ih čitam." Herder je dodao: "Izrael je bio i jest najugledniji narod na zemlji; u svom podrijetlu i kontinuiranom životu do danas, u svojoj dobroj i lošoj sreći, u svojim zaslugama i manama, u svom poniženju i uzdizanju, toliko jedinstven, da smatram povijest, karakter, postojanje naroda, najjasnijim dokazom čuda i spisa koje znamo i posjedujemo o njemu." Herder je tvrdio da su, u velikoj mjeri, mane Židova uzrokovane okrutnim postupanjem koje su primili od naroda koji su ih ugostili. Također je tvrdio da Židovi u Njemačkoj trebaju uživati ​​sva prava i obveze Nijemaca i da nežidovi svijeta duguju Židovima stoljeća zlostavljanja i da se taj dug može otplatiti samo aktivnim pomaganjem onim Židovima koji to žele, kako bi ponovno stekli politički suverenitet u svojoj drevnoj domovini Izraelu.

Goethe 

Unatoč svom romantičnom idealu „arijevske rase“, Schlegel je bio oženjen Dorotheom, kćeri Mosesa Mendelssohna, člana Iluminata i kuma židovske Haskale. Rana teorija o Indoeuropljanima prisvojila je više nacionalističkog značaja preko njemačkih intelektualaca romantičarskog doba. Schlegel je također surađivao sa slavnim njemačkim pjesnikom, Johannom Wolfgangom von Goetheom, pripadnikom Iluminata i važnog utjecaja na njemački romantizam. Na Goethea su također utjecale ideje Jacoba Boehmea. Prema Mageeju: Goetheovo djelo je "bilo glavni kanal za neizravni utjecaj alkemije, Boehmea, Kabale i raznih drugih hermetičkih ogranaka". Kao mladić je Goethe čitao je Paracelsusa, Basila Valentinea, van Helmonta, Swedenborga i Kabalu. U nekoliko je slučajeva koristio simboliku ruže i križa, u djelu "Die Geheimnisse". Sudjelovao je i u alkemijskim eksperimentima sa Suzannom von Klettenberg, sljedbenicom grofa Zinzendorfa.

Goethe je primljen u 'Strogi red' 1782. godine, iniciran je u Iluminate (1783.), a regent je postao 1784. godine. Goethe je bio entuzijastični mason, te je stvarao pjesme i govore u čast preminulih masona. Dijelio je težnju rozenkrojcera i slobodnog zidarstva za univerzalnom religijom. Bio je slobodni mislilac koji je vjerovao da se može biti kršćaninom u sebi, a da se ne slijedi nijedna od kršćanskih crkava, čiju je povijest kritizirao kao "smjesu zabluda i nasilja". Goethe je Spinozu, uz Shakespearea i Carla Linnaeusa, naveo kao jedan od tri najjača utjecaja na njegov život i djelo. U "Eseju o Newtonu" (1793.), Goethe je hvalio Francisa Bacona zbog njegovog zagovaranja eksperimenta, što je smatrao jednim od najvećih napredaka u modernoj znanosti.

Godinu dana prije smrti, 1832. godine, Goethe je napisao kako je imao osjećaj da se cijeli život težio kvalificirati kao jedan od hipsistara, drevne židovsko-poganske sekte crnomorske regije, koja je štovala Dioniza-Sabazija. Prema Goetheovom shvaćanju, oni su nastojali štovati, kao bliski Božanstvu, ono što su saznali o najboljem i najsavršenijem. Mnoga Goetheova djela, posebno "Faust", prikazuju erotske strasti i činove. Goethe je pisao i o dječacima i o djevojčicama: "Jako volim dječake, ali djevojčice su još ljepše. Ako mi dosadi kao djevojčica, glumiti će dječaka i za mene." Također je branio pederastiju: "Pederastija je stara koliko i samo čovječanstvo i stoga se može reći da je prirodna, da prebiva u prirodi, čak i ako ide protiv prirode. Ono što je kultura osvojila od prirode neće se predati ili odreći, niti pod koju cijenu." 

Arthur Schopenhauer navodi Goetheov roman "Naukovanje Wilhelma Meistera" kao jedan od četiri najveća romana ikada  napisana. Ralph Waldo Emerson odabrao je Goethea kao jednog od šestorice "reprezentativnih ljudi", uz Platona, Napoleona i Shakespearea. Često se spominju Goetheovi spisi u djelima Hegela, Schopenhauera, Sorena Kierkegaarda, Nietzschea, Oswalda Spenglera, Hermanna Hessea, Thomasa Manna, Sigmunda Freuda i Carla Junga. Goetheove pjesme uglazbljivali su, tijekom 18. i 19. stoljeća brojni skladatelji, uključujući: Mozarta, Beethovena, Schuberta, Schumanna, Brahmsa, Wagnera, Mendelssohna, Berlioza i Mahlera.

Goethe je 1797. godine napisao "Čarobnjakovog šegrta". To je moderno popularizirano u animiranom Disneyjevom filmu "Fantazija", iz 1940. godine. Stari čarobnjak ostavlja svog šegrta sa poslovima koje treba obaviti. Umoran od donošenja vode kantom, šegrt koristi magiju kako bi začarao metlu da obavi posao umjesto njega. Kada ne može zaustaviti metlu, šegrt sjekirom podijeli metlu na dva dijela, ali svaki od dijelova postaje nova metla, koja uzima kantu i nastavlja donositi vodu, sada dvostruko brže. Stari čarobnjak se vraća, prekida čaroliju i kaže šegrtu da moćne duhove treba prizivati ​​samo sam majstor.

Prijevod Sir Williama Jonesa sanskrtske drame "Prepoznavanje Sakuntale" izazvao je divljenje mnogih, posebno Goethea. Posudio je figuru iz nje za svog Fausta, prvi dio. Goetheov "Faust" se temelji na legendi o Doktoru Faustusu, što je prvi popularizirao Christopher Marlowe. U drami se Mefisto okladi sa Bogom da može odvući Fausta - Božje omiljeno ljudsko biće, koje teži naučiti sve što se može znati - od pravednih težnji. Faust, očajan zbog taštine znanstvenog, humanitarnog i religijskog učenja, okreće se magiji kako ga obdarila beskonačnim znanjem. Faust sklapa dogovor sa vragom, gdje će vrag učiniti sve što Faust traži dok je ovdje na Zemlji, a zauzvrat će Faust služiti vragu u paklu. Na kraju, Faust odlazi u raj, jer gubi samo polovicu oklade. Anđeli, koji dolaze kao glasnici božanskog milosrđa, izjavljuju na kraju: "Onaj tko se trudi i živi da bi se trudio / Još uvijek može zaslužiti iskupljenje." 

'Weimarsko dvorište muza' (1860.) Theobalda Freiherra von Oera. Schiller čita u vrtovima dvorca Tiefurt u Weimaru. Među publikom i sjede krajnje lijevo su Wieland i Herder, dok Goethe stoji pred stupom, desno.

Weimarski klasicizam

Goethe i njemački pjesnik, Friedrich Schiller, bili su značajni zagovornici pokreta "Sturm und Drang", ranije u životu. Povezanost će završiti pokretanjem onoga što će postati poznato kao weimarski klasicizam, kulturni i književni pokret sa sjedištem u Weimaru, koji je nastojao uspostaviti novi humanizam, sintetizirajući romantične, klasične i prosvjetiteljske ideje. Ono što će postati poznato kao weimarski klasicizam uspostavio je iluminat Karl August, vojvoda od Saxe-Weimar-Eisenacha, iz Albertinske kuće Wettin, bliski prijatelj Fridrika Vilima III. 

Karl August, poput svog dalekog rođaka Ernesta II., vojvode od Saxe-Gotha-Altenburga, bio je prapraunuk Ivana VI., kneza od Anhalt-Zerbsta, nećaka Kristijana od Anhalta, glavnog savjetnika Fridrika V. od Falačkog i arhitekta političke agende iza rozenkrojcerskog pokreta. Kristijanov brat bio je August, knez od Anhalt-Plötzkaua, koji je vodio rozenkrojcerski dvor na kojem je bio milenarist Paul Nagel, suradnik Baltazara Walthera, čija su putovanja na Bliski istok inspirirala legendu o Christianu Rosenkreutzu i bila izvor lurijanske kabale Jacoba Boehmea. Sestra Ivana VI. bila je Doroteja od Anhalt-Zerbsta, koja se udala za Augusta Mlađeg, vojvodu od Brunswicka-Lüneburga, člana Društva Fruitbearug, zajedno s njegovim prijateljem Johannom Valentinom Andreaeom, poznatim autorom Rozenkrejcerskih manifesta, i rabinom Templom, koji je stvorio poznati model Jeruzalemskog hrama, a čiji je dizajn kerubina postao osnova za grb Velike lože Antients. Jedina preživjela kći Karla Augusta, Caroline Louise, udala se za Fredericka Ludwiga, nasljednog velikog vojvodu Mecklenburga-Schwerina, i bila je majka Helene, supruge Ferdinanda Philippea, vojvode od Orléansa, unuka Illuminata Philippea Égalitéa.

Također iz kuće Wettin, ali iz ernestinske grane, bio je Ivan Fridrik I. od Saske, koji je isplanirao osnivanje onoga što će poslije  postati Sveučilište u Jeni. Ivan Fridrik I., zajedno s Filipom I., grofom Hessea, bio je jedan od glavnih podupiratelja Martina Luthera; naručio je njegov pečat s ružom. Plan su realizirala njegova tri sina, 1548. godine, kao "Höhere Landesschule" u Jeni. Status sveučilišta dobilo je 1557. godine od cara Ferdinanda I., viteza Reda zlatnog runa.

Razgovori i razni zajednički pothvati, tijekom 1790-ih, vezano sa Hegelom, Herderom, Schillerom, Johannom Gottliebom Fichteom, Alexanderom von Humboldtom, Wilhelmom von Humboldtom, Augustom i Friedrichom von Schlegelom - kasnije su zajednički nazvani weimarski klasicizam, njemački književni i kulturni pokret, čiji su praktičari uspostavili novi humanizam, sintezom ideja romantizma, klasicizma i prosvjetiteljstva. Weimarski klasicizam je potrajao 33 godine (1772.-1805.), najviše usredotočen na Goethea i Schillera. Iako nema zapisa o njegovom članstvu u redu Iluminata, Schiller se redovito družio sa  Bodeom i Herderom.

Braća Schlegel bili su predvodnici prve faze romantizma u njemačkoj književnosti, koju je predstavljao rad grupe sa središtem u Jeni. Sa Johannom Fichteom, Friedrichom Schellingom, Novalisom i Schlegelom – koji su svi bili aktivni masoni – u nastavnom osoblju, Sveučilište u Jeni postalo je središtem njemačkog idealizma i ranog romantizma. Fichte je optužen da je član Iluminata, i iako se ta tvrdnja ne može potkrijepiti, mnogi njegovi prijatelji doista su bili članovi reda. Postao je mason u Zürichu 1793. godine, te je napisao dva predavanja o "filozofiji masonstva".

Prvi spomen Jacoba Boehmea, u krugu Jene, bio je u pismu Friedricha Schlegela Novalisu, gdje raspravlja o projektu stvaranja nove religije i spominje neke od prethodnika: "Tieck sa velikom ljubavlju proučava Jacoba Boehmea". Godine 1799. se Ludwig Tieck nastanio u Jeni, koja je oko 1790. godine postala najveća i najpoznatija u svim njemačkim državama. Tieck je postao predvodnikom ranoromantičarske škole, poznato i kao jenski romantizam. 

Osnivačka publikacija njemačkog romantizma bio je 'Athenaeum', književni časopis, koji su 1798. godine osnovala braća Schlegel. Ondje su objavljivali djela Dorethee Schlegel, kćeri Mosesa Mendelssohna, i Caroline, Schlegelove supruge, među svima  ostalima. Caroline je bila kći Johanna Davida Michaelisa, poznatog znanstvenika hebrejskog jezika sa Sveučilišta u Göttingenu. Caroline i August Schlegel vjenčali su se 1796. godine i ona se preselila u Jenu, gdje je on dobio profesorsko mjesto. Njihova kuća postala je mjesto susreta mlade književne i intelektualne elite, koja se kasnije povezivala sa njemačkim romantizmom. Uselili su se i njegov brat, Friedrich Schlegel, i Friedrichova supruga, Dorothea Veit. Bili su središtem jenskog romantizma. Godine 1803. Caroline se razvela od Schlegela i udala za mladog Schellinga.

Među djecom Mosesa Mendelssohna su bili skladatelji Fanny i Felix Mendelssohn, koji su prešli na kršćanstvo i postali jedni od glavnih skladatelja prve faze romantizma, uz Berlioza, Chopina i Liszta. Mosesov sin, Joseph, bio je osnivač bankarske kuće Mendelssohn, kao i prijatelj i dobročinitelj Alexandera von Humboldta. Njegova kći Dorothea udala se za njemačkog romantičnog slikara Philippa Veita, a potom ga ostavila kako bi se udala za Friedricha von Schlegela. Dorothea je bila vezana sa  kulturnom scenom toga vremena, koja je uključivala njezina brata Felixa, Lessinga, Germaine de Staël, Ludwiga Tiecka, Novalisa, uz druge vodeće osobe romantičnog doba.

Upotrebu riječi romantizam izmislio je Schlegel, ali se proširila po Francuskoj zbog uporne upotrebe te riječi od strane Madame Germaine de Staël. Francusko-švicarska književnica i politička teoretičarka iz Ženeve, de Staël, iz prve je ruke svjedočila Francuskoj revoluciji i Napoleonovom dobu sve do francuske restauracije, nakon prvog pada Napoleona 1814. godine, kao i njegovom konačnom porazu, 1815. gdonie. Bila je prisutna na skupštinama Generalnih staleša, pri pisanju Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789.). Madame de Staël održavala je svoj salon u švedskom veleposlanstvu u Parizu, gdje je priređivala tzv. "koalicijske večere", gdje su dolazili i Thomas Jefferson i markiz de Condorcet. Godine 1796. je objavila djelo "Sur l'influence des passions" ("O utjecaju strasti"), u kojem je hvalila samoubojstvo. Ova je knjiga privukla pozornost Schillera i Goethea. Kada je Napoleon izabran za prvog doživotnog konzula, 1802. godine, de Staël ga je usporedila sa Machiavellijem.  Napoleon je navodno rekao: "Imam četiri neprijatelja: Prusku, Rusiju, Englesku i Madame de Staël". Godine 1803. je Napoleon  odlučio prognati de Staëla, bez suđenja.

Intelektualna suradnja Madame de Staël sa Benjaminom Constantom (između 1795. i 1811. godine), učinila ih je jednim od najslavnijih intelektualnih parova toga vremena. Constant je bio švicarsko-francuski politički aktivist, i pisao je o političkoj teoriji i religiji. Njegov mentor bio je Jakob Mauvillon, član Iluminata i bliski prijatelj grofa de Mirabeaua. Dok je bio na Protestantskom sveučilištu u Erlangenu (1783.), Constant je dobio pristup dvoru vojvotkinje Sophie Caroline Marie od Brunswick-Wolfenbüttela, nećakinje Ferdinanda od Brunswicka, Illuminata i člana Azijske braće. Djelovala mu je kao majčinska mentorica, sve dok on nije imenovan na dvor njezina brata Charlesa Williama Ferdinanda, vojvode od Brunswicka-Wolfenbüttela, što je od njega zahtijevalo preseljenje na sjever. De Staël, razočarana francuskim racionalizmom, zainteresirala se za njemački romantizam. Ona i Constant krenuli su u Prusku i Sasku, te su zajedno sa njenih dvoje djece otputovali u Weimar. Vojvotkinja Ana Amalija od Brunswick-Wolfenbüttela dočekala ih je dan nakon dolaska.

U Weimaru su de Staël i Constant upoznali Schillera i Goethea, a u Berlinu braću Augusta i Friedricha von Schlegela. U dvorcu Coppet u Švicarskoj, de Staël je postala središtem Coppetove skupine, koja je imala znatan utjecaj na razvoj liberalizma i romantizma 19. stoljeća. Oko ove središnje skupine koju su činili domaćini u dvorcu Coppet, tj. obitelj Jacquesa Neckera, njegove kćeri Germaine de Staël i njenog dugogodišnjeg ljubavnika Benjamina Constanta, uz njezinu rođakinju Albertine Necker de Saussure, Wilhelma von Humboldta, Jeana de Sismondija, Charles Victora de Bonstettena, Prospera de Barantea, Mathieua de Montmorencyja, August Wilhelma Schlegela, ovdje se kretao niz drugih utjecajnih međunarodnih posjetitelja. Stendhal je goste Coppeta nazivao "generalnim staležima europskog javnog mnijenja".

Madame de Staël smatrala je misticizam "toliko privlačan njenom srcu", rekavši da "ujedinuje ono što je najbolje u katoličanstvu i protestantizmu" i da je to oblik religije koji najbolje odgovara i služi liberalnom političkom sustavu. Ugostila je poznate mistike,  poput Madame de Krüdener i Zachariasa Wernera. Madame de Krüdener bila je baltičko-njemačka religijska mističarka, koja je utjecala na Moravsku crkvu, ali i ruskog cara Aleksandra I. Werner je bio njemački pjesnik, dramatičar, propovjednik i slobodni zidar. Nekoliko njegovih dramskih pjesama bilo je osmišljeno kako bi evangeliziralo masonstvo, uključujući "Templari na Cipru" i "Braća Križa: dramska pjesma". Madame de Staël također je čitala Saint-Martina, kojega je opisala kao čovjeka "superiornog uma", koji je pisao knjige koje sadrže "tragove uzvišenog". U često citiranom pismu, jedan prijatelj je komentirao drugome o ovom krugu: "Svi će se ovi ljudi pretvoriti u katolike, Böhmovce, martiniste, mistike, sve zahvaljujući Schlegelu; a povrh svega, sve postaje njemačko". Tiecka, Novalisa i Friedricha Schlegela privukao je Saint-Martin, zbog francuskog prijevoda djela Jacoba Boehmea, koji je bio vrlo popularan u Jeni.

Još jedan vodeći Hamannov štićenik bio je član Iluminata, Friedrich Heinrich Jacobi, koji je bio uključen u spor oko panteizma,  protiv Lessinga i Mosesa Mendelssohna. Jacobi se preobratio na Hamannovu antiprosvjetiteljsku filozofiju i postao njegov najenergičniji zagovornik. Upravo je Jacobi prenio Hamannovu misao romantičarima. Hamann je, štoviše, bio mentor Herderu, te je utjecao sa divljenjem na Goethea, Jacobija, Hegela, Kierkegaarda, Lessinga i Mendelssohna. Friedrich Wilhelm Joseph Schelling se također divio Hamannu. Poput svog mentora Fichtea, Schelling je bio povezan sa Iluminatima i zanimao se za ideje  Boehmea, Swedenborga i Mesmera.

Jacobi je nastavio voditi filozofske rasprave sa Goetheom, Herderom, Fichteom i Schellingom. Učinkovit rezultat kontroverze bio u tome što je Jacobi nenamjerno doprinio oživljavanju spinozizma i panteizma. Frederick C. Beiser piše: "Spinozin ugled se  promijenio od vraga do sveca". Među onima koji su postali Spinozini "učenici", bili su: Goethe, Novalis, Hölderlin, Herder, Schlegel, Hegel, Schleiermacher i Schelling. Novalis je Spinozu nazvao "Bogom opijenim čovjekom". Prema Glennu Alexanderu Mageeju: "Značaj 'Pantheismusstreita' [spor oko panteizma] sa kraja 18. stoljeća ne može se dovoljno naglasiti. Zahvaljujući Jacobijevim otkrićima, panteizam je postao, kako bi to Heinrich Heine rekao u sljedećem stoljeću, 'neslužbena religija Njemačke'."

Priču o Snjeguljici prvi put su objavila braća Grimm 1812. godine, u prvom izdanju svoje zbirke Grimmove bajke.

Volk (Narod)

Druga faza romantizma, koja obuhvaća razdoblje od oko 1805. do 1830-ih godina, obilježena je kulturnim nacionalizmom i novom pažnjom, usmjerenom prema nacionalnom podrijetlu. Tako dolazi do produbljivanja interesa za kulturu njemačkog naroda (volk), što je bilo povezano sa pojavom teorija o arijevskoj rasi. Izraz arijevski je nešto ranije Anquetil du Peyron posudio od Herodota, zato da bi označio Perzijance i Medijce - od perzijske riječi "Arijan", od koje je izvedeno "Iranac". Izraz je ušao u široku upotrebu zahvaljujući Friedrichu Schlegelu; opravdao je povezivanjem korijena 'Ari', njemačkom riječju "Ehre" ("čast"). 

Romantičari su smatrali kako je rasna superiornost njemačkog naroda (ili Volka), utkana u njegov jezik, kulturu i folklor. Herder je prirodu i povijest shvaćao kao proces organskog razvoja koji se stalno razvija, obdareno je smislom (Bedeutung) koji doseže svoje ispunjenje u duhovnom svijetu čovjeka: "Čovjek je istovremeno dio i nastavak prirode - čovjek, krv i tlo. Čovjekove misli i emocije su svojevrsna manifestacija vitalne sile koja djeluje u prirodi kroz cijeli njezin lanac bića, od neživih tvari do apstraktne misli". Međutim, nije pojedinac taj koji se razvija, već čovječanstvo, kao dio rase, plemena i nacije. Svaka nacija oblikuje vlastite ideale na temelju svojih jedinstvenih karakteristika, a iz svog jezika razvijaju se različiti oblici govora kroz koje pojedinci, koji čine naciju, izražavaju svoje jedinstvene duhovno-kulturne težnje. Herder se pozivao na drevnu povijest Židova, kao rani primjer ovog procesa.

Fichte, posebno smatran utemeljiteljem njemačkog nacionalizma, istaknuo je njemački nacionalizam kao odgovor na francusku okupaciju njemačkih teritorija, u svojim "Obraćanjima njemačkoj naciji" (1808.), evocirajući osjećaj njemačke posebnosti u jeziku, tradiciji i književnosti, koji su činili zajednički identitet: 

"Tek kada se svaki narod, prepušten sam sebi, razvija i oblikuje u skladu sa svojom vlastitom posebnom kvalitetom, i tek kada se u svakom narodu svaka osoba razvija u skladu s tom zajedničkom kvalitetom, kao i u skladu sa svojom vlastitom posebnom kvalitetom - tada, i samo tada, manifestacija božanstva pojavljuje se u svom pravom ogledalu kakva bi trebala biti; i samo čovjek kojemu ili u potpunosti nedostaje pojam vladavine prava i božanskog poretka, ili je pak tvrdoglavi neprijatelj istih, mogao bi se usuditi miješati u taj zakon, koji je najviši zakon u duhovnom svijetu!" 

Jedan od najutjecajnijih promicatelja novog nacionalizma bio je Jacob Grimm. Inspirirani Herderovim spisima, Jacob i njegov brat, Wilhelm Grimm, sastavili su poznate "Grimmove bajke", zbirku narodnih priča, za koje se smatra kako predstavljaju okultno znanje njemačkog naroda, a koja je uključivala priče: Pepeljuga, Snjeguljica, Trnoružica, Ivica i Marica. U svojoj "Povijesti njemačkog jezika", Jacob Grimm tvrdi:

"Svi narodi Europe, a za početak oni koji su izvorno bili u srodstvu i koji su stekli prevlast uz cijenu mnogih lutanja i opasnosti, emigrirali su iz Azije u dalekoj prošlosti. Sa Istoka na Zapad ih je pokretao neodoljiv instinkt (unhemmbarer Trieb), čiji nam je pravi uzrok nepoznat. Poziv i hrabrost tih naroda, koji su izvorno bili u srodstvu i predodređeni da se uzdignu do takvih visina, pokazuje činjenica da su europsku povijest gotovo u potpunosti stvorili oni." 

Takve su se ideje konačno prihvatile i u ostatku Europe. U svojoj "Povijesti Rima", Jules Michelet, francuski nacionalistički povjesničar, koji se zanimao za okultno i napisao je klasično djelo "Sotonizam i magija", izjavio je: "Pratite migracije čovječanstva sa Istoka na Zapad, duž Sunčeve putanje i duž svjetskih magnetskih struja; promatrajte njegovo dugo putovanje iz Azije u Europu, iz Indije u Francusku. Na njegovom polazištu, u Indiji, rodnom mjestu rasa i religija, utrobi svijeta..." Glavni propagandist arijskog mita u Francuskoj bio je Ernest Renan, filozof, povjesničar, znanstvenik religije, vođa francuske škole kritičke filozofije,  slobodni zidar, koji je započeo školovanje za svećeništvo, ali je na kraju napustio katoličku crkvu, nakon što je pročitao Goetheovog 'Fausta'. Prema Renanu:

"Pozdravljamo te svete vrhove, gdje su velike rase, koje su u svojim srcima nosile budućnost čovječanstva, prvi put promišljale o beskonačnosti i uvele dvije kategorije koje su promijenile lice svijeta, moral i razum. Kada arijska rasa, nakon tisuća godina napora, postane gospodar planeta koji nastanjuje, njihova prva dužnost biti će istraživanje te tajanstvene regije. Nijedno mjesto na svijetu nije imalo usporedivu ulogu sa onom bezimene planine ili doline, gdje je čovječanstvo prvi put postiglo samosvijest. Budimo ponosni na stare patrijarhe koji su, u podnožju Imausa [himalajske planine], postavili temelje onoga što jesmo i onoga što ćemo postati." 

Iako Engleska nije bila sklona ideji zajedničke baštine sa svojim kolonijalnim podanicima u Indiji, arijski mit je konačno populariziran uglavnom naporima njemačkog orijentalista i lingvista, Maxa Muellera, koji je bio jedan od najpoznatijih znanstvenika 19. stoljeća. Izvorno student sanskrta, Mueller je na kraju počeo proučavati zoroastrijsku "Avestu", što ga je dovelo do proučavanja komparativne religije, kao i do uređivanja najstarije hinduističke svete himne, "Rigvede". Njegovo glavno postignuće, međutim, bilo je uređivanje 'Svetih knjiga Istoka', prijevod glavnih orijentalnih spisa. Imenovan je zamjenikom profesora modernih jezika u Oxfordu (1850.) i profesorom komparativne filologije (1868.). Napisao je:

"Arijski narodi, koji su krenuli prema sjeverozapadu, stoje pred nama u povijesti kao glavni narodi sjeverozapadne Azije i Europe. Bili su istaknuti akteri u velikoj drami povijesti i doveli su do svog punog rasta sve elemente aktivnog života kojima je naša priroda obdarena. Usavršili su društvo i moral. Iz njihove književnosti i umjetničkih djela učimo elemente znanosti, zakone umjetnosti i principe filozofije. U neprestanoj borbi jednih sa drugima i sa semitskim i turanskim rasama, ovi arijski narodi postali su vladari povijesti i čini se da im je misija povezati sve dijelove svijeta lancima civilizacije, trgovine i religije."

Hegel 

U kombinaciji s teorijom arijske rase, ideja neizbježnog napretka dovela je do razvoja eurocentrične povijesti zapadne civilizacije, koja slavi Europljane i avangarde ljudskog intelektualnog napretka. Zahvaljujući Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu, kolegi Friedricha Schlegela sa Sveučilišta u Jeni - dug Grčke prema drevnom Bliskom istoku je minimiziran, favorizirajući njeno društvo kao "čudo" i "kolijevku" zapadne civilizacije. Kao što je pokazao Glenn Alexander Magee, u djelu "Hegel i hermetička tradicija", Hegelova filozofija izvedena je iz Lurijine Kabale, posredovane mišlju Jacoba Boehmea - i postavila tezu da je povijest razvoj i napredak "Duha" ("Geist"). Prema Hegelu:

"Svjetska povijest je zapis napora duha da postigne znanje o tome što jest sam po sebi. Orijentalci ne znaju da su duh ili čovjek kao takvi slobodni po sebi. A budući da to ne znaju, nisu niti sami slobodni. Znaju samo da je Jedan slobodan. Svijest o slobodi prvo se probudila među Grcima, i oni su shodno tome bili slobodni; ali, poput Rimljana, znali su samo da su Neki, a ne svi ljudi kao takvi, slobodni. Germanski narodi, sa porastom kršćanstva, prvi su shvatili da su Svi ljudi po prirodi slobodni i da je sloboda duha njegova sama bit."