Velika loža (15. dio)

Iz geta

Prema Isaacu Mayeru Wiseu (1819.–1900.), slobodnom zidaru škotskog obreda i vodećem zagovorniku židovskog reformističkog pokreta: "Masonerija je židovska institucija čija su povijest, stupnjevi, dužnosti, lozinke i objašnjenja židovski od početka do kraja." Petero od "Jedanaest gospode iz Charlestona", koji su bili osnivači Vrhovnog vijeća škotskog obreda slobodnog zidarstva u Charlestonu – Isaac Da Costa, Israel DeLieben, Abraham Alexander stariji, Emanuel De La Motta i Moses Clava Levy – bili su članovi 'Kahal Kadosh Beth Elohim', prve sinagoge kolonije, osnovane 1749. godine, i jedne od najstarijih židovskih kongregacija u Sjedinjenim Državama. Beth Eolhim osnovali su Isaac Da Costa i Moses Cohen, obojica članovi 'Mikveh Israel', a također i Uzvišene Lože Savršenstva u Philadelphiji. Kongregacija je odigrala značajnu ulogu u donošenju reformiranog judaizma u Sjedinjene Države, tradicije koju je rabin Marvin Antelman povezao sa sabatejskim pokretom.

Židovski reformirani pokret, koji je započeo u Hamburgu u Njemačkoj, i bio povezan sa Vrhovnim vijećem škotskog obreda u Charlestonu u Sjevernoj Karolini - bio je inspiriran aktivnostima Samuela Jacobsona, koji je priznao da je bio pod utjecajem Mosesa Mendelssohna i njegovog prijatelja, Gottholda Ephraima Lessinga. U Mendelssohnovoj korespondenciji pronađena je potvrda (čuva se u Schiffovoj zbirci u Javnoj knjižnici New Yorka), koju je sačuvao njegov prijatelj, zloglasni iluminatski izdavač Friedrich Nicolai, a koju je židovski povjesničar Jacob Katz ukratko spomenuo u djelu "Iz geta", a uključuje popis zaređenja koji Mendelssohna svrstava nakon rabina Eybeschütza, među nasljednike Shabbetaija Zevija. Mendelssohnov učitelj, David Fränkel,  bio je učenik rabina Michaela Chasida, glavnog rabina Berlina i sabatista. Godine 1761. se Mendelssohn u Hamburgu sastao sa  Jonathanom Eibeschutzom, koji je napisao esej u kojem je veličao Mendelssohna, i koji se pojavio 1838. godine, u publikaciji pod nazivom 'Kerem Chemed'. 

Kao zagovornik Spinozine misli, Mendelssohn je bio otac židovskog prosvjetiteljstva ili Haskale. Spinozino odbacivanje judaizma posebno, ali i religije općenito, postavilo je temelje za pojavu Haskale - pokreta koji je podržavao usvajanje vrijednosti prosvjetiteljstva, i promovirao širenje židovskih prava unutar europskog društva - što je Židove transformiralo u rasu, a judaizam u nacionalnost, postavljajući temelje za pojavu cionizma. U biti, sabatejci su izmislili termin "ortodoksni judaizam", zato da bi sugerirali kako su njihova heretička tumačenja samo evolucija prave vjere, dok su odbacili tradicije na kojima je utemeljena, a to su Tora i Talmud, u korist antinomijanizma Kabale. Kao što je rabin Samson Raphael Hirsch komentirao (1854.):

"Nisu "ortodoksni" Židovi uveli riječ "ortodoksija" u židovsku raspravu. Moderni "progresivni" Židovi prvi su primijenili ovaj naziv na "stare", "zaostale" Židove, kao pogrdan izraz. "Stari" Židovi su isprva zamjerili ovaj naziv. I s pravom. "Ortodoksni" judaizam ne poznaje nikakve varijante judaizma. Judaizam shvaća kao jedan i nedjeljiv. Ne poznaje Mojsijev, proročki i rabinski judaizam, niti ortodoksni, ili liberalni judaizam. Poznaje samo judaizam i nejudaizam. Ne poznaje ortodoksne i liberalne Židove. Ono doista poznaje savjesne i ravnodušne Židove, dobre Židove, loše Židove, ili krštene Židove; sve su to, ipak, Židovi s misijom koje se ne mogu odreći. Razlikuju se samo prema tome kako ispunjavaju ili odbacuju svoju misiju." 

Vezano uz Spinozinu "Kritiku religije", Leo Strauss je sugerirao kako je "moderni judaizam sinteza rabinskog judaizma i Spinoze." Zbog svog odbacivanja objave u korist razuma, Spinoza je prepoznat kao jedna od najranijih i najznačajnijih figura prosvjetiteljstva. U djelu "Radikalno prosvjetiteljstvo: Filozofija i stvaranje modernosti 1650.-1750.", Jonathan Israel, profesor na Školi za povijesne studije, pripisuje Spinozi zasluge za osnivanje temeljnih načela moderne misli. U svom glavnom političkom djelu, "Tractatus Theologico-Politicus" (1677.), Spinoza se protivio praznovjerju, zalagao za toleranciju i podređivanje religije državi, te se izjašnjavao u korist liberalne demokracije. Prema Spinozi:

"Ali, njena krajnja svrha nije dominirati ili kontrolirati ljude strahom, ili ih podvrgnuti autoritetu drugoga. Naprotiv, njezin je cilj osloboditi sve od straha, kako bi mogli živjeti u sigurnosti, koliko je to moguće. To jest, da mogu u najvećoj mogućoj mjeri zadržati svoje prirodno pravo na život i djelovanje, bez nanošenja štete sebi ili drugima. Tvrdim da nije svrha države pretvoriti ljude od racionalnih bića u zvijeri ili automate, već dopustiti njihovim umovima i tijelima da se razvijaju na vlastiti način, u sigurnosti, i uživaju u slobodnoj upotrebi razuma, a ne da sudjeluju u sukobima temeljenim na mržnji, ljutnji ili prijevari, ili u zlonamjernim međusobnim sporovima. Stoga je prava svrha države zapravo sloboda." 

Jedna od tendencija koje su karakterizirale Haskalu bio je antimesijanizam, što je impliciralo da Židovi mogu promijeniti svoju sadašnju situaciju poduzimanjem političkih akcija, umjesto da pasivno čekaju mesiju. Vjerovanje se razvilo iz uočenog neuspjeha misije Sabbetaija Zevija. Kripto-sabatejski maskilim, Jonathan Eybeschütz, tvrdio je da će glavno postignuće mesije biti to što će Židovi "naći milost među narodima", što bi se odrazilo kao poboljšani pravni i društveni status u Europi. Prije emancipacije, većina Židova je bila izolirana u stambenim područjima od ostatka društva. Sljedbenici Haskale, poznati kao maskilim, zagovarali su "izlazak iz geta", ne samo fizički, već i mentalno i duhovno, pozivajući na asimilaciju u europsko društvo. Jedna od najvećih promjena Haskale bila je u obrazovanju. Ortodoksni Židovi protivili su se Haskali, jer je bila protivna tradicionalnom judaizmu i ulozi Talmuda u obrazovanju. Haskala je označila kraj upotrebe jidiša, oživljavanje hebrejskog, uz usvajanje europskih jezika. Mendelssohn je napisao hebrejski komentar Biblije pod nazivom 'Biur', koji je pratio njemački prijevod.

Širenje ideala prosvjetiteljstva u Europi tijekom 18. stoljeća dovelo je do duboke promjene u stavu obrazovane klase prema Židovima. Dva važna događaja koja su doprinijela emancipaciji Židova bili su: 1. Edikt o toleranciji, iz 1782. godine, kada je Josip II. proširio vjersku slobodu na židovsko stanovništvo; 2. Edikt o emancipaciji, iz 1812. godine, koji je izdao Fridrik Vilim III., vitez Reda podvezice i Reda zlatnog runa. Josip II. također je bio veliki majstor Reda zlatnog runa. Njegova majka, carica Marija Terezija, podržavala je stvar Jakoba Franka, i za samog Josipa II. se pričalo kako je imao aferu sa Frankovom kćeri, Evom. Njegov brat i ujak bili su veliki majstori Teutonskih vitezova, i navedeni su kao navodni veliki majstori Sionskog priorata.

Arhitekt načela, koja su vodila "dobroćudni despotizam" cara Josipa II., bio je kriptosabatist i iluminat, Joseph von Sonnenfels, koji je zajedno s Ignazom Edlerom von Bornom bio vođa iluminatske lože, poznate masonske lože 'Zur wahren Eintracht', koju je pohodio i Mozart. Sonnenfels je sastavio Povelju o toleranciji (doneseno 1781.), kojim je luteranima, kalvinistima i srpskim pravoslavcima zajamčena vjerska sloboda, ali tek je Ediktom o toleranciji - Josip II. proširio vjersku slobodu i na židovsko stanovništvo. Josip II. je odredio da Židovi moraju osnovati svjetovne škole, ili im se mora dopustiti pohađanje općih srednjih škola i sveučilišta. Unatoč tome, Josip II. je ostao pri uvjerenju da Židovi posjeduju "odbojne karakteristike". Sonnenfels je pozvao Mendelssohna neka prihvati kršćanstvo. No, Mendelssohnov "Jeruzalem" (1783.) ga je ukorio, te se ovaj ispričao na taj način da je Mendelssohna učinio članom svog Njemačkog znanstvenog društva i Bečke akademije znanosti. Zbog svog položaja u vladi, Sonnenfels je imenovan rektorom Sveučilišta u Beču, a 1810. godine i za čelnika Akademije znanosti.

Prvi zakoni kojima se Židovima u Francuskoj daje emancipacija doneseni su tijekom Francuske revolucije, uspostavljajući ih kao ravnopravne francuske građane. U zemljama osvojenim tijekom Napoleonskih ratova, Napoleon je emancipirao Židove i uveo druge ideje o slobodi iz Francuske revolucije. Kako je objasnio povjesničar Jacob Katz:

"Zapanjujuće je koliko je Židova, koji su doživjeli emancipaciju iz geta, gotovo instinktivno opisalo taj događaj terminima preuzetim iz vokabulara tradicionalnog židovskog mesijanizma. Takvi emancipirajući vladari, poput Napoleona i cara Josipa II. Austrijskog, izričito su uspoređivani sa biblijskim Kirom, a zora prosvjetiteljstva često je prikazivana kao ekvivalent mesijanskog doba." 

Štovanje Napoleona od strane sabataca, koje je preživjelo i nakon njegove smrti, povezano je sa mesijanskim proročanstvima Jacoba Franka. Frank je proricao "veliki rat", nakon kojega će uslijediti rušenje vlada i predvidio da će "pravi Jakov okupiti djecu svog naroda u zemlji obećanoj Abrahamu". Gershom Scholem je otkrio kako je George Alexander Matuszewics, nizozemski zapovjednik topništva pod Napoleonom, bio sin vodećeg frankiste. Wenzel Zacek citirao je anonimnu pritužbu protiv rođaka Jacoba Franka, Mosesa Dobrushke (osnivača 'Azijske braće') i njegovih sljedbenika, u kojoj je navedeno:

"Rušenje papinskog prijestolja dalo je njihovim [frankističkim] snovima mnogo hrane. Otvoreno kažu da je ovo znak dolaska Mesije, budući da se njihovo glavno vjerovanje sastoji od ovoga. [Sabbatai Zevi] je bio spasitelj, uvijek će ostati spasitelj, ali uvijek u drugom obliku. Osvajanja generala Bonapartea hranila su njihova praznovjerna učenja. Njegova osvajanja na Orijentu, posebno osvajanje Palestine, Jeruzalema, njegov apel Izraelcima, ulje je na vatru, i tu se, vjeruje se, nalazi veza između njih i između francuskog društva."

Prema Adamu Mickiewiczu, koji se smatra najvećim pjesnikom u cijeloj poljskoj književnosti, i koji je bio tajni frankist i martinist, u Francuskoj je početkom 19. stoljeća postojala "brojna izraelska sekta, napola kršćanska, napola židovska, koja je također gledala na mesijanstvo, i u Napoleonu vidjela Mesiju, barem njegovog prethodnika." Ta su uvjerenja, napominje Mickiewicz, bila povezana sa uvjerenjima Jozefa Marie Hoene-Wronskog, poljskog filozofa i ludog znanstvenika. Sarane Alexandrian, u djelu "Histoire de la philosophie occulte", piše da "Wronski u okultnoj filozofiji zauzima mjesto koje Kant zauzima u klasičnoj filozofiji". Šogor Wronskog je bio markiz Alexandre Sarrazin de Montferrier, posljednji veliki majstor Reda hrama, na temelju Larmeniusove povelje, koju je Napoleon ovlastio na svečanoj ceremoniji, 1808. godine.

U zemljama Napoleonovog Prvog francuskog carstva, osvojenima tijekom Napoleonskih ratova, emancipirao je Židove i uveo druge ideje o slobodi iz Francuske revolucije. Napoleonovo kratko carstvo održavalo je opsežnu vojnu prisutnost u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Varšavskom vojvodstvu, dok je Prusku i Austriju smatrao nominalnim saveznicima. Napoleon je poništio stare zakone koji su Židovima ograničavali boravak u getima, te je ukinuo zakone koji su ograničavali prava Židova na imovinu, bogoslužje i određena zanimanja. Proglasio judaizam jednom od službenih religija Francuske (1807.), uz rimokatolicizam, te luteranski i kalvinistički protestantizam.

Židovska emancipacija, provedena pod Napoleonovom vlašću u francuskim okupiranim i anektiranim državama, pretrpjela je zastoj u mnogim državama članicama Njemačke konfederacije nakon odluka Bečkog kongresa, tj. nakon Napoleonovog poraza i predaje u svibnju 1814. godine. Dok je asimilacija ranije nastupila u drugim zemljama zapadne Europe, poput Francuske ili Italije, u Njemačkoj joj je pridavano veće značenje zbog kulturne istaknutosti njemačkih Židova, koji su u to vrijeme predstavljali najveću židovsku skupinu u zapadnoj Europi. Njemačka je bila jedna od prvih zemalja koja je uvela načelo pravne jednakosti za Židove. Zapravo, njemački Židovi smatraju se ključnima u utiranju puta "povratku židovstva u društvo". Prema Jacobu Katzu, Njemačka se smatrala "klasičnom zemljom asimilacije". 

"Osobna sloboda (ili barem njena proširena mjera)", objasnio je Isaiah Berlin, "ekonomske prilike, sekularno znanje, liberalne ideje su djelovale poput opojnog vina na djecu novoemancipiranih Židova". Mnogi Židovi postali su politički i kulturno aktivni unutar šireg europskog civilnog društva, dok su Židovi stjecali punopravno građanstvo. Emigrirali su u zemlje koje nude bolje društvene i ekonomske mogućnosti, poput Ruskog Carstva i Francuske. Neki europski Židovi okrenuli su se socijalizmu, a drugi židovskom cionizmu. Haskala je rezultirala stvaranjem sekularne židovske kulture, sa naglaskom na židovskoj povijesti i židovskom identitetu, a ne na religiji. Prema Geršomu Scholemu: "Jasno je da će ispravno razumijevanje sabatskog pokreta nakon otpadništva Sabataija Zevija pružiti novi trag za razumijevanje povijesti Židova u 18. stoljeću u cjelini, a posebno početaka haskala (prosvjetiteljstva) pokreta u nizu zemalja." Prema Jacobu Katzu: kao antinomijska religija, sabatizam je pružio presedan za vrstu judaizma koji se nije pridržavao židovskog zakona, i time je utro put oblicima nepraktičkog judaizma, poput haskale i cionizma. Jedan izvor opisuje te učinke: "Emancipacija Židova donijela je dva suprotstavljena pokreta: kulturnu asimilaciju, koju je započeo Moses Mendelssohn, i cionizam, koji je osnovao Theodor Herzl, 1896. godine". 

Nathan Mudri

Rabin Marvin S. Antelman izjavljuje da je učitelj Mendelssohnove supruge bio Lessingov dobar prijatelj, Johann Joachim Christoph Bode, koji je postao de facto glavni izvršni direktor Iluminata nakon Kniggeove ostavke i Weishauptova bijega, tj. nakon što je red zabranjen u Bavarskoj, 1784. godine. Dok je radio kao francuski veleposlanik u Berlinu, grof de Mirabeau povezao se sa krugom Nicolaija, te je također bio upoznat sa "Njemačkom unijom" Karla Friedricha Bahrdta, kao i djelovanjem Berlinische Monattsschrifta ('Društva Wednesday'), kao i Nicolaijeve Allgemeine Deutsche Bibliothek. U djelu "Sur Mose Mendelssohn sur la Reforme Politique des Juifs" ("O Mojsiju Mendelssohnu i političkoj reformi Židova"), koje se pojavilo u Londonu 1787. godine, Mirabeau je tvrdio da su mane Židova ukorijenjene u njihovim okolnostima, te da Židovi mogu postati korisni građani ako napuste "mračne fantome talmudista". Slično tome, Mendelssohn je vjerovao da je glavni problem, sa kojim su se Židovi suočavali u Njemačkoj i ostatku Europe u to vrijeme - bio taj što su živjeli izolirano u getima, slali djecu u židovske škole i vodili svoje poslove na jidišu. Kako bi poboljšao kulturni, društveni i ekonomski status Židova Njemačke, Mendelssohn je savjetovao Židovima da se asimiliraju u kulturu domaćina.

Mendelssohnov prijatelj, iluminatski izdavač, Friedrich Nicolai, bio je središnja točka Aufklärunga, njemačkog i pruskog prosvjetiteljstva; uz Lessinga i Mendelssohna je uvelike bio odgovoran za njegovo širenje. U suradnji s Nicolaijem, Mendelssohn je 1757. godine osnovao 'Bibliothek der schönen Wissenschaften', časopis koji je vodio do 1760. godine. Lessing je bio knjižničar vojvode od Brunswicka, Voltaireovog prevoditelja i Mendelssohnovog najbližeg prijatelja. Mendelssohnovo prvo djelo, u kojem je hvalio Leibniza, tiskano je uz Lessingovu pomoć kao "Filozofski razgovori" (1755.). Zajedno sa Lessingom i Mendelssohnom, Nicolai je uređivao poznati časopis za književne recenzije 'Briefe, die neueste Literatur betreffend' (1759.-1765.), a zatim je od 1765. do 1792. godine uređivao 'Allgemeine deutsche Bibliothek'. Lessing i Christoph Bode bili su dobri prijatelji i zajedno su osnovali izdavačku tvrtku J.J.C. Bode & Co. u Hamburgu, 1767. godine. 

Lessing i Lavater kao gosti u domu Mosesa Mendelssohna

Lessing je, 1749. godine, u svojoj drami "Židovi" portretirao plemenitog Židova, i u Mendelssohnu je vidio ostvarenje svog ideala. Nakon toga, Lessing ga je modelirao kao središnju figuru svoje drame "Nathan Mudri", koja sadrži masonsku temu univerzalne religije. Radnja knjige je smještena u Jeruzalem tijekom Trećeg križarskog rata, i opisuje kako mudri židovski trgovac Nathan, prosvijetljeni sultan Saladin i isprva anonimni templar, premošćuju jaz između judaizma, islama i kršćanstva. Vjeruje se da se drama odnosi i na zaštitnika Sabbataija Zevija, Nathana iz Gaze. Također se sugerira da je inspiracija za lik mogao biti i Jacob Falk, koji se spominje u drugom Lessingovom djelu, "Ernst i Falk", njegovom poznatom eseju o slobodnom zidarstvu. Prema Mendelssohnu, test religije jest njen utjecaj na ponašanje. To je moral parabole o tri prstena iz Lessingovog "Nathana Mudrog", a koji je, prema Fredericku Beiseru, "zaista tek dramatična prezentacija filozofske doktrine iz Spinozinog Traktata." 

Mendelssohnovo znanje učinilo ga je poznatim, te su ga nazivali "njemački Sokrat". Godine 1763. je Mendelssohn osvojio nagradu Pruske akademije umjetnosti na književnom natjecanju. Kao rezultat toga, pruski kralj Fridrik Veliki, veliki majstor škotskog obreda slobodnog zidarstva, oslobodio je Mendelssohna ograničenja kojima su Židovi obično bili podvrgnuti. Esej Immanuela Kanta zauzeo je drugo mjesto. Mendelssohnovo najslavnije djelo, "Fedon ili o besmrtnosti duše", pozivajući se na Platonovog "Fedona", branilo je besmrtnost duše od materijalizma, koji je prevladavao u to vrijeme. Sam Mendelssohn objavio je njemački prijevod djela "Vindiciae Judaeorum", Menasseha Ben Israela.

Kant je pozitivno pisao o Swedenborgu, spominjući njegov "čudesni" dar i karakterizirajući ga kao "razumnog, ugodnog, izvanrednog i iskrenog učenjaka", u jednom od svojih pisama prijatelju Mosesu Mendelssohnu, pritom izražavajući žaljenje što ga nikada nije upoznao. Kant se kasnije pokušao distancirati od Swedenborga, napisavši ruglo pod naslovom "Snovi duhovnog vidovnjaka". Međutim, među nekim znanstvenicima dugo je postojala sumnja kako je Kant ipak gajio tajno divljenje prema Swedenborgu. Mendelssohn je primijetio da u Kantovom djelu postoji "šaljiva zamišljenost", koja ponekad ostavlja čitatelja u nedoumici je li namjera učiniti "metafiziku smiješnom ili traženje duha vjerodostojnim". 

Mendelssohn je bio prijatelj švicarskog pjesnika, pisca i filozofa, Johanna Kaspara Lavatera, čija su djela proučavali iluminatski posvećenici. Godine 1769. je Lavater poslao Mendelssohnu prijevod Bonnetove "Palingénésie philosophique", te je od njega zahtijevao da javno opovrgne Bonnetove argumente, ili neka se preobrati na kršćanstvo. Mendelssohn je odbio učiniti i jedno i drugo, te su mnogi istaknuti intelektualci stali su na Mendelssohnovu stranu, uključujući Lichtenberga, kao i člana Iluminata,  Johanna Gottfrieda Herdera. Ipak, kada su se 1775. godine, švicarsko-njemački Židovi, suočeni sa prijetnjom protjerivanja, obratili Mendelssohnu i zamolili ga neka intervenira u njihovo ime kod "njegovog prijatelja" Lavatera - Lavater je, nakon što je primio Mendelssohnovo pismo, brzo i učinkovito osigurao njihov ostanak. Od 1774. godine, nadalje, Goethe je također bio blisko upoznat sa Lavaterom, ali se kasnije s njim posvađao, optužujući ga za praznovjerje i licemjerje.

Nicolai je bio među osnivačima 'Društva srijeda', interno poznato članovima kao "Društvo prijatelja prosvjetiteljstva" ("Gesellschaft der Freunde der Aufklärung"). Društvo je bilo jedno od nekoliko čitalačkih društava, koje su osnovali bivši članovi Iluminata, slijedeći zapovijed Adama Weishauptova: 

"Velika snaga našeg Reda leži u njegovoj skrivenosti: neka se nikada nigdje ne pojavljuje pod svojim imenom, već uvijek pokriven drugim imenom i drugim zanimanjem… Uz [prva tri stupnja masonstva], oblik učenog ili književnog društva najbolje odgovara našoj svrsi, i da slobodno zidarstvo nije postojalo, ovaj bi se pokrov koristio; i to može biti puno više od pokrića, to može biti snažan motor u našim rukama. Osnivanjem čitalačkih društava i pretplatničkih knjižnica, te njihovim preuzimanjem pod naše vodstvo i opskrbom našim radom, možemo okrenuti javni um u kojem god smjeru želimo."

Istaknuti član 'Društva srijeda' je bio njemački povjesničar, Christian Wilhelm von Dohm, odlučni zagovornik židovske emancipacije. Kada je alzaška židovska zajednica zamolila Mendelssohna neka predstavi slučaj židovske emancipacije, on je smatrao da bi takvo djelo dalo bolje rezultate ako bi ga napisao kršćanin, zatražio je od Dohma neka dovrši ovaj zadatak. Dohm, koji je 1781. godine napisao djelo "O poboljšanju građanskog statusa Židova", tvrdio je kako je židovski karakter bio iskvaren stoljećima progona, ali da bi ga emancipacija i asimilacija u europsko društvo poboljšali, i uklonili poznate židovske poroke. Prema Dohmu: primjeri židovske korupcije uključivali su "pretjeranu razinu... za svaku vrstu profita, lihvarenje i nepoštene prakse". Kao rezultat toga, Židovi su bili "krivi za proporcionalno veći broj zločina od kršćana". Takve je poroke "hranio"  judaizam, koji je "antisocijalan i klanovski", te je njegovao "antipatiju" prema nežidovima.

Interes koji su izazvale ove publikacije je navelo Mendelssohna da objavi svoj najvažniji doprinos problemima povezanim sa  položajem judaizma u nežidovskom svijetu, pod naslovom "Jeruzalem ili o vjerskoj moći i judaizmu", prvi put objavljeno 1783. godine, što se može smatrati njegovim najvažnijim doprinosom Haskali. Osnovna poanta 'Jeruzalema' jest da se država nema pravo miješati u religiju svojih građana, uključujući i Židove. Prvi od dva dijela knjige raspravlja o "vjerskoj moći" i slobodi savjesti u kontekstu filozofija Spinoze, Lockea i Hobbesa, dok drugi dio raspravlja o Mendelssohnovoj koncepciji nove sekularne uloge bilo koje religije, unutar prosvijećene države. Kao i kod Spinoze, 'Jeruzalem' održava obvezni karakter židovskog zakona, iako ne daje rabinatu pravo da kažnjava Židove zbog odstupanja od njega.

Kant, koji je 'Jeruzalem' opisao kao "nepobitnu knjigu", nazvao je knjigu "proglasom velike reforme, koja će, međutim, biti spora u manifestiranju i napredovanju, i koja će utjecati ne samo na vaš narod, već i na druge." Prema njemačko-židovskom piscu,  Heinrichu Heineu: "Kao što je Luther svrgnuo papinstvo, tako je Mendelssohn svrgnuo Talmud; i to je učinio na isti način, naime, odbacio je tradiciju, proglasio je Bibliju izvorom religije i preveo je njen najvažniji dio. Tim je sredstvima razbio judaizam, kao što je Luther razbio kršćanski katolicizam; jer je Talmud, zapravo, katolicizam Židova." 

Mendelssohn će se na kraju uključiti u posljednju polemiku, kako bi obranio Lessinga od optužbi koje je iznio kolega iluminat, Friedrich Heinrich Jacobi, koji je tvrdio da je Lessing podržavao Spinozin panteizam. Jacobi je 1782. godine uveden u Iluminate i postao je njihov poglavar u Düsseldorfu. Nakon razgovora sa Lessingom, 1780. godine, o Goetheovoj (tada još neobjavljenoj)  panteističkoj poemi "Prometej", Jacobi se upustio u intenzivno proučavanje Spinoze i sudjelovao u raspravama sa drugim filozofima o toj temi. To je dovelo do objavljivanja djela "Über die Lehre des Spinoza in Briefen an den Herrn Moses Mendelssohn" ("O Spinozinom učenju u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu", 1785.), gdje je kritizirao spinozizam kao vodeću ateizmu, prepunu kabalizma. Knjiga je osudila Lessinga, a posebno i Mendelssohna, što je rezultiralo žestokom svađom, poznatom kao spor oko panteizma.

Cijelo pitanje, koje je Kant odbacio, postalo je glavnom intelektualnom i religijskom brigom europskog društva u to vrijeme. Mendelssohn je tako bio uvučen u oštru raspravu, i našao se napadnut sa svih strana, uključujući bivše prijatelje ili poznanike.  Mendelssohnov doprinos ovoj raspravi, "Lessingovim prijateljima" (1786.), bilo je njegovo posljednje djelo, dovršeno nekoliko dana prije njegove smrti. Kada je Mendelssohn umro 1786. godine, Nicolai je nastavio raspravu u njegovo ime.

Frankfurt Judenlodge

Frederika Vilima III. je upoznao sa 'Zlatnim i Ružičastim križem' Johann Christoph von Wöllner. Iako ne formalno, Wöllner je efektivno postao premijer pod Frederikom Vilimom II. 03. srpnja 1788. godine je Wöllner imenovan aktivnim tajnim državnim savjetnikom i savjetnikom za pravosuđe, te voditeljem duhovnog odjela za luteranske i katoličke poslove, odakle je mogao provoditi opsežne vjerske reforme u pruskoj državi. Dana 09. srpnja je izdan vjerski edikt gdje se navodi da je "prosvjetiteljstvo" otišlo predaleko, i da je kršćanska crkva u opasnosti. Dana 18. prosinca je izdan novi zakon o cenzuri, kako bi se osigurala ortodoksnost svih objavljenih knjiga. To je prisililo velike berlinske časopise, poput 'Allgemeine Deutsche Bibliothek' (iluminatskog izdavača Friedricha Nicolaija) i 'Berliner Monatschrift' (Johanna Ericha Biestera) da objavljuju samo izvan Pruske. Osim toga, Immanuel Kant dobio je upozorenje protiv javnog govora, navodeći da njegova Religija unutar granica samog razuma "zloupotrebljava […] filozofiju sa ciljem iskrivljavanja i omalovažavanja nekoliko načela i temeljnih doktrina Svetog pisma". Međutim, prema Christopheru Clarku, Wöllnerova politika nije bila nametanje nove vjerske "ortodoksije", kako se često pretpostavljalo, nego konsolidacija postojećih vjerskih struktura. Kao rezultat toga, edikt je također bio značajan korak naprijed u zaštiti prava Židova, menonita i Moravske crkve, koji su sada dobili punu državnu zaštitu.

Johann Rudolf von Bischoffwerder, koji je sa Wöllnerom uveo Fridrika Vilima II. u 'Zlatni i Ružičasti križ', bio je dijelom kruga kontakata Wolfa Eybeschütza među 'Azijskom braćom', koji su igrali vodeću ulogu u Haskali, uključujući: Daniela Itziga, kao i bečke bankare Nathana Arnsteina i Bernharda Eskelesa. 'Azijska braća', koju je osnovao rođak Jacoba Franka, Moses Dobrushka, među svojim su članovima uključivala i rabina Barucha ben Jacoba Schicka iz Šklova, hebrejskog prevoditelja Euklida i jednog od pionira Haskale u Istočnoj Europi. Nakon što je prvo služio kao dayan u Minsku, Schick je otputovao u London kako bi studirao medicinu, i tamo se pridružio slobodnim zidarima. Nakon što je stekao liječničku kvalifikaciju, Schick se preselio u Berlin gdje se upoznao sa vođama Haskale, uključujući Mosesa Mendelssohna i Naftalija Herza Wesselyja (učenik Jonathana Eybeschuetza),  koji je uvelike utjecao na njega. Wessely je bio bivši učenik jednog od sjemeništa rabina Jonathana Eibeschutza, koje je već 1726. godine bilo stavljeno pod rabinsku zabranu, zbog svojih sabatskih učenja. U Berlinu je Wessely upoznao Mosesa Mendelssohna i napisao komentar na Levitski zakonik za 'Biur', Mendelssohnov prijevod Biblije na njemački. Wessely je uglavnom poznat kao pjesnik i zagovornik prosvjetiteljstva kroz svoje djelo "Divrei Shalom ve-Emet" (1782.), podršku Josipovog edikta o toleranciji.

Iako se židovski reformni pokret pojavio u 19. stoljeću, njegovi počeci zapravo sežu kroz sekularne škole, koje su se počele osnivati ​​među Židovima u posljednjim desetljećima 18. stoljeća. Ortodoksni rabini protivili su se Mendelsshonovom prijevodu Biblije, kao i Wesselyjevom otvorenom pismu Židovima, u kojem im je savjetovano da obrazuju svoju djecu prema smjernicama utvrđenim u Josipovom Ediktu o toleranciji. Prva od tih škola, po vremenskom redoslijedu, bila je Židovska slobodna škola u Berlinu, koju je 1778. godine osnovao njemačko-židovski bankar David Friedländer i njegov šogor. Isaac Daniel Itzig, obojica članovi Berlinske Azijske braće. Friedländer je imao bliske kontakte sa Mosesom Mendelssohnom i krugom Haskale, i dijelili su  njegove ambicije emancipacije. Friedländer je zauzimao istaknuto mjesto i u židovskim i u nežidovskim krugovima Berlina.

Između 1779. i 1781. godine, Ephraim Joseph Hirschfeld, frankist, aktivist u Mendelssohnovom krugu, te aktivni član Azijske braće, radio je u Berlinu kao knjigovođa i Friedländerov učitelj. Hirschfeld je također bio blizak Johannu Georgu Schlosseru, Goetheovom šogoru. Godine 1784. se Ecker und Eckhoffen nastanio u Beču, te su on i Hirschfeld reorganizirali Azijsku braću. 

Ecker und Eckhoffen otišao je u sjevernu Njemačku 1785. godine, kako bi potražio zaštitu za Azijsku braću od Ferdinanda, vojvode od Brunswicka, kao i iluminatnog princa Karla od Hesse-Kassela, čiju je podršku tražio prije Kongresa u Wilhemsbadu,  1782. godine. Vođe slobodnih zidara suprotstavile su se Azijskoj braći. Do kraja godine su uspjeli nagovoriti Josipa II. da donese zakon kojim bi se sve masonske lože stavile pod strogi nadzor vlade. U Schleswigu je Ecker uspio pridobiti simpatije princa Karla, koji je pristao postati veliki majstor Reda i pozvao Eckera, a preko njega i Hirschfelda, neka dođu i nasele se u Schleswigu.

Hirschfeld je ostatak svojih godina proveo u Offenbachu, i tamo je zadržao bliske veze sa frankistima, uključujući i Azijsku braću Franza Josepha Molitora. Molitor je bio "kršćanski kabalist" i aktivni slobodni zidar, na kojega je utjecao iluminatski član, Franz von Baader. Molitorovi filozofski napori imali su za cilj povezati kabalu i kršćanstvo, te ih ujediniti na novoj, višoj razini (pristup  koji nije drugačiji od Hirschfeldovog), za koji je vjerovao da može nadići kršćanska, židovska ili muslimanska vjerovanja, i pronaći "jedinu istinitu, čistu i sveobuhvatnu religiju".

Friedländer (na slici gore) je težio emancipaciji berlinskih Židova i raznim reformama. Kada je Fridrik Vilim II., po svom stupanju na prijestolje, 1786. godine, sazvao odbor kako bi ga upoznao sa pritužbama Židova, Friedländer je izabran u glavne delegate. Friedländer se također bavio nastojanjima da olakša ulazak sebi i drugim Židovima u kršćanske krugove. Godine 1799. je dao  radikalan prijedlog vodećem protestantskom prorektoru u Berlinu, Wilhelmu Telleru, članu 'Društva srijeda'. Otvoreno pismo navodi "u ime nekih židovskih glava obitelji", kako bi se Židovi bili spremni podvrgnuti "suhom krštenju", preobratiti se na protestantsko kršćanstvo na temelju zajedničkih moralnih vrijednosti, ako se od njih ne traži da vjeruju u Isusovo božanstvo, i ako mogu izbjegavati određene kršćanske obrede. Veliki dio Otvorenog pisma tvrdio je kako su Mojsijevi rituali uglavnom zastarjeli, te da je "zamišljao osnivanje konfederirane unitarne crkve-sinagoge". 

Itzig je bio dvorski Židov kraljeva Fridrika II. Velikog i Fridrika Vilima II. Pruskog. Kao jedan od rijetkih Židova u Pruskoj koji je dobio pune građanske privilegije (kao "korisni Židov") - Itzig je kao posljedica toga postao izvanredno bogat. Bio je član bogate bankarske tvrtke Itzig, Ephraim & Son, čije su financijske operacije uvelike pomogle Fridriku Velikom u njegovim ratovima. Na nagovor Mosesa Mendelssohna, Itzig, kao poglavar židovske zajednice, posredovao je (u travnju 1782.) u korist Wesselyjevog djela "Worte der Wahrheit und des Friedens", koje su poljski rabini zabranili. Dvije Itzigove unuke udale su se za dva sina Mosesa Mendelssohna. Jedna od njih bila je Lea, majka Felixa Mendelssohna i Fanny Hensel, pijanistice i skladateljice. Zajedno sa  Friedlanderom, Itzig je imenovan za čelnika odbora koji je trebao raspravljati o načinima poboljšanja židovskog građanskog i društvenog položaja u Pruskoj, što je dovelo do uklanjanja mnogih ograničenja.

Slobodna škola u Berlinu, i susjedna tiskara, kasnije su postale jedna od glavnih institucija pokreta Haskala. Inspirirale su druge škole, poput 'Filantropina' u Frankfurtu, koje je 1804. godine osnovao glavni službenik bankarske kuće Rothschild, član Iluminata, Siegmund Geisenheimer. Geisenheimer ju je osnovao u Judenlodgeu u Frankfurtu, koja je postala sjedištem vođa ranog židovskog reformatorskog pokreta. Lokalni glavni rabin, Tzvi Hirsch Horowitz, ekskomunicirao ga je iz gradske sinagoge,  zbog osnivanja ove lože. Geisenheimeru je pomagao Itzig, član Iluminata iz lože Toleranz u Mainzu i Velikog Orijenta u Parizu. Ovlaštenje Velikog Orijenta formalno je dodijeljeno 1807. godine. Svečanost ustoličenja održana je 1808. godine, kada je loža preuzela ime "Loge de St. John de L’aurore Naissante" ("Loge zur aufgehenden Morgenrothe", tj. "Loža sv. Ivana od Izlazeće Zore"). Solomon Mayer Rothschild se pridružio loži kratko vrijeme, prije nego što se preselio u Beč. Iako je rođen kao kršćanin, Franz Joseph Molitor je iniciran u ložu 1808. godine, za čije se priznanje borio.

Princ Karlo od Hesse-Kassela (1744.–1836.), član Iluminata, prijatelj grofa Saint-Germaina i veliki majstor Azijske braće

1812. godine je Židovska loža imenovala Molitora za svog poglavara. Molitorov prijatelj, Hirschfeld, i dalje je održavao veze sa  princom Karlom od Hesse-Kassela, koji je naslijedio vojvodu od Brunswicka kao poglavar svih njemačkih slobodnih zidara. Hirschfeld je dogovorio njihov susret. Molitor je krenuo u Schleswig sa misijom da dobije novi ustav i ovlaštenje za ložu. Molitor se vratio sa ustavom za ložu prva tri stupnja, koja će se nazvati po svetom Ivanu. Dobio je dokument kojim se odobrava osnivanje lože koja će se voditi prema škotskom obredu, i kojoj će loža svetog Ivana biti podređena. Godine 1817., Judenlodge je dobila novu povelju od princa Karla. Njeni kršćanski članovi su se odvojili i osnovali Frankfurtsku ložu 'Carl the Rising Light', također princa Karla. No, Judenlodge je dobila statut od Velike lože u Engleskoj.

Bijoux of the JudenLoge zur aufgehenden Morgenröthe

Tijekom svojih formativnih godina, tri najaktivnija člana Judenlodge bili su: Geisenheimer, Michael Hess i Justus Hiller. Michaela Hessa je angažirao Mayer Amschel Rothschild kao učitelja svojoj djeci. Hess je postao ravnateljem 'Filantropina'. Justus Hiller je  imenovan glasnogovornikom lože. Prilikom osnivanja, njegove antinomijske sklonosti bile su očite u govoru, gdje je aludirao na frankistička učenja. 'Filantropin' je također primio značajnu financijsku potporu od visokorangiranog člana Iluminata, baruna Karla Theodora von Dalberga, brata Wolfganga Heriberta von Dalberga, ravnatelja kazališta Mannheim. Baron Karl Theodor von Dalberg bio je princ-nadbiskup Regensburga, nadkancelar Svetog Rimskog Carstva, biskup Konstance i Wormsa, princ-primat Rajnske konfederacije i veliki vojvoda Frankfurta. Dalberg je također bio značajan mecena književnosti i prijatelj Goethea, Schillera i Christopha Martina Wielanda (predstavnik kozmopolitizma njemačkog prosvjetiteljstva, čije se djelo preporučivalo za čitanje među Iluminatima). Prema Niallu Fergusonu: Mayer Amschel Rothschild djelovao je kao Dalbergov "dvorski bankar". Godine 1811. je Dalberg donio poseban zakon "kojim je određeno da svi Židovi koji žive u Frankfurtu, zajedno sa svojim potomcima, trebaju uživati ​​građanska prava i privilegije jednako kao i ostali građani". U zamjenu za te nove slobode, Židovi su morali platiti Dalbergu 440.000 florina, koje je financirao Mayer Amschel Rothschild. Brojni židovski slobodni zidari, u to vrijeme,  također su podnijeli Dalbergu peticiju za "ekskluzivno pravo održavanja loža u gradu".

Hamburški hram u svojoj izvornoj zgradi, u Brunnenstraße.

Hram u Hamburgu

Član Iluminata Goethe je nazivao Israela Jacobsona, "Jakobinac, sin Izraelov." Jacobson je postao osnivač židovskog reformnog pokreta i vezan je sa osnivanjem škole u Seesenu, 1801. godine. Međuposljedica Haskalinog poziva na modernizaciju židovske religije bila je pojava reformnog judaizma u Njemačkoj početkom 19. stoljeća. Prva stalna reformna sinagoga bila je Hamburški hram u Njemačkoj, gdje je 1817. godine osnovano "Novo izraelsko hramsko društvo" ("Neuer Israelitischer Tempelverein"). Jedan od pionira reforme sinagoge bio je Israel Jacobson, proučavao djela Lessinga i Mendelssohna. U dobi od 18 godina, nakon što je stekao malo bogatstvo, oženio se u obitelj Samson, preko koje se sprijateljio sa Charlesom Williamom Ferdinandom, vojvodom od Brunswicka i Lunenburga i princom od Wolfenbüttela, omiljenim nećakom Fridrika II. od Pruske, kao i ujakom vojvode Ferdinanda od Brunswicka-Wolfenbüttela, velikim majstorom 'Strogog poštivanja'.

Charles William bio je vatreni slobodni zidar i bio je u prijateljskim odnosima sa Velikom ložom Engleske. Također je smatran dobroćudnim despotom i bio je oženjen princezom Augustom od Velike Britanije, kćeri Fridrika, princa od Walesa i njegove supruge, princeze Auguste od Saxe-Gotha (sestra vladajućeg kralja Georgea III.). 

Kada je pod Napoleonovom vlašću stvoreno Kraljevstvo Vestfalsko i carev brat, Jérôme Bonaparte, postavljen na njegovo čelo, Jacobson je imenovan predsjednikom Židovskog konzistorija, Kraljevskog Vestfalskog konzistorija Izraelaca, osnovano 1808. godine. Napoleonovo kratko carstvo održavalo je opsežnu vojnu prisutnost u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Varšavskom vojvodstvu, dok je Prusku i Austriju smatrao je nominalnim saveznicima. U tom svojstvu, Jacobson je radio na reformatorskom utjecaju na različite kongregacije u zemlji. Utjecao je na ishod Emancipacijskog edikta (1812.), koji je izdao Fridrik Vilim III., a kojim su Židovi Pruske dobili djelomično državljanstvo, nakon što su Židovi prvi put služili kao vojnici. Fridrik Vilim III., sin člana Zlatnog i Ružičastog križa Fridrika Vilima II., također je bio slobodni zidar. Godine 1816. je Jacobson položio prisegu vjernosti Fridriku Franji I., velikom vojvodi od Mecklenburga-Schwerina, i postao tako prvi Židov sa stalnim mjestom i pravom glasa jedne njemačke države. Nakon Napoleonovog pada, 1815. godine, Jacobson se preselio u Berlin, gdje je nastavio uvoditi reforme u vjerovanjima i bogoslužju.

Iako je bilo malo ortodoksnih prosvjeda protiv Jacobsonovih inicijativa, deseci rabina diljem Europe ujedinili su se kako bi osudili Hamburški hram kao herezu. Prevladavajuća ortodoksna reakcija zaustavila je napredak reformnog trenda, ogranila ga na lučki grad sljedećih 20 godina. 'Društvo Novog hrama' pozvalo je unuka Mojsija Mendelssohna, Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, koji je bio rođen u Hamburgu, neka uglazbi Psalam 100 za zbor, što će svirati na inauguraciji novog hrama, 05. rujna 1844. godine. 

'Kahal Kadosh Beth Elohim' u Charlestonu, prva sinagoga kolonije, osnovana 1749. godine, odigrala je značajnu ulogu u donošenju reformiranog judaizma u Sjedinjene Države, tradicije koju je rabin Marvin Antelman povezao sa sabatejskim pokretom.

Reformirano društvo Izraelaca

Godine 1824. su portugalski Židovi, predvođeni Isaacom Harbyjem, koji se odvojio od sinagoge 'Kahal Kadosh Beth Elohim', osnovali su u Charlestonu, "Reformirano društvo Izraelaca". Harby je potjecao iz obitelji koja je pobjegla iz Španjolske u Portugal, zatim u Maroko, London i Jamajku, prije nego što se doselila u Charleston, 1782. godine. Harbyjev otac, Solomon,  oženio se Rebeccom Moses, kćeri jedne od vodećih židovskih obitelji Južne Karoline. Harby i njegovi kolege reformatori smatrali su da službe u Beth Elohimu moraju postati sličnije onima u okolnim protestantskim crkvama. Vođe Beth Elohim su odbili razmotriti njihovu peticiju za izmjenu rituala, ili praksi sinagoge. Thomas Jefferson je napisao kako smatra Harbyjeve predložene reforme "potpuno razumnima", iako je i priznao kako je "malo upoznat sa liturgijom Židova, ili njihovim načinom bogoslužja". Kao odgovor, reformatori su stvorili neovisno društvo koje se sastajalo u Seyleovoj dvorani, objektu koji je unajmila Velika loža, 'Drevni slobodni zidari Južne Karoline'. Sam Seyle bio je član Orange Lože, br. 14. Harby je napustio Charleston i otišao u New York 1827. godine. Iako se Društvo nikada nije službeno raspustilo, prestalo je postojati negdje nakon sredine 1830-ih. Većina članova ponovno se pridružila sinagogi Beth Elohim.

Međutim, duh reforme u Charlestonu nije umro sa Harbyjem. Godine 1836., Gustavus Poznanski je imenovan za svećenika. Poznanski je proveo neko vrijeme u Hamburgu, kasnije i u Bremenu, učeći o reformi prije nego što je emigrirao u Sjedinjene Države, 1831. godine. Godine 1838. je sinagoga Beth Elohim izgorjela. Kada je izgrađena nova zgrada, uvedene su orgulje, prve orgulje ikada korištene u američkoj sinagogi. Poznato kao "Velika kontroverza oko orgulja", podijelila je sinagogu, a slučaj je pred sudom iznijelo 40 članova koji su napustili kongregaciju zbog svog protivljenja. Tako je Beth Elohim postala prva sinagoga u Americi koja je nudila glazbu sa orgulja na službama. Ovaj prekid sa ortodoksnom tradicijom otvorio je put drugim promjenama u ritualu; mnoge je desetljeće ranije zatražilo Reformirano društvo. Beth Elohim se nakon toga izbio u prvi plan reformiranog judaizma u Americi.

Na posvećenju nove sinagoge, 1841. godine, Poznanski je izrekao poznatu izjavu: "Ova sinagoga je naš hram, ovaj grad naš Jeruzalem, ova sretna zemlja naša Palestina, i kao što su naši očevi svojim životima branili taj hram, taj grad i tu zemlju, tako će i njihovi sinovi braniti ovaj hram, ovaj grad i ovu zemlju." Dodao je: "Amerika je naš Sion, a Washington naš Jeruzalem." Kada je Poznanski preporučio ukidanje drugog dana židovskih blagdana, više članova se povuklo. Poznanski je ponudio da se povuče kako bi donio mir, ali se vratio za propovjedaonicu na još četiri godine, do 1847. godine. Nakon umirovljenja, Poznanski je svoje vrijeme provodio između Charlestona i New Yorka, gdje je bio član 'Shearith Israela', sinagoge koja je održavala opsežne veze sa sinagogom 'Mikveh Israel' u Philadelphiji, čiji su mnogi članovi pripadali 'Obredu savršenstva', koji je odigrao značajnu ulogu u Američkoj revoluciji.

Reformirani judaizam 

Poznanskijev nasljednik nije izabran do 1850. godine, jer je zajednica ostala podijeljena. Među onima koji su se prijavili za tu poziciju bio je i škotski obredni mason, Isaac Mayer Wise. Wise, "Mojsije Amerike", kako su ga neki nazivali, rođen je u Bohemiji i pohađao je sekularni studij na Židovskom teološkom sjemeništu u Pragu. Postao je rabin male sinagoge, ali njegova su učenja smatrana revolucionarnima. Kada je postao sumnjičav prema austrijskim vlastima zbog svojih izjava, odlučio je emigrirati u Ameriku, 1846. godine, gdje mu je ponuđeno mjesto rabina kongregacije Beth-El, u Albanyju. Ovdje je objavio svoju namjeru reforme judaizma, koji je imao izrazito sabatejski ton: "Religija je namijenjena tome da čovjeka učini sretnim, dobrim, pravednim, aktivnim, dobrotvornim i inteligentnim. Sve što teži tome cilju mora se zadržati ili uvesti. Sve što se tome protivi mora se ukinuti". Godine 1850. je otputovao u Charleston. Kada su ga vjernici iz 'Kahal Kadosh' upitali vjeruje li u dolazak Mesije i uskrsnuće tijela, Wise je bez oklijevanja odgovorio: "Ne. Talmud mi nije autoritet u pitanju doktrine". Povratkom u Albany je ponovno prozvan zbog svojih stavova. Njegovi sljedbenici odvojili su se od sinagoge i osnovali reformističku kongregaciju, pod nazivom 'Anshe Emeth'.

Nakon burne kontroverze, Wise je prihvatio mjesto u kongregaciji 'Bene Yeshurun' ​​u Cincinnatiju. Ubrzo nakon preseljenja, pokrenuo je tjedne novine 'The Israelite' (koje nakon 1874. godine postaju 'The American Israelite') i njemački dodatak za žene, 'Die Deborah'. U kolovozu 1855. godine je Wise u 'The Israelite' objavio svoj odgovor na pismo anonimnog masona iz Massachusettsa (objavljeno u 'The Boston Morning Times'). Mason je tvrdio: "... ovdje u Massachusettsu masonstvo je kršćanska, odnosno protestantska institucija; kršćansko, jer samo TOLERIRA Židove; protestantsko, jer se gnuša katolika." Wise je uzvratio:

"Gore navedene principe karakteriziramo kao antimasonske, jer znamo da su ne samo katolici, već i Izraelci u ovoj zemlji i u Europi istaknuti i bistri masoni. Znamo još više, tj. da je masonstvo židovska institucija, čija su povijest, stupnjevi, dužnosti, lozinke i objašnjenja (sic) židovski od početka do kraja, sa izuzetkom jednog sporednog stupnja i nekoliko riječi u obvezi, koje su, vjerne svom podrijetlu u srednjem vijeku, rimokatoličke. (...) Nemoguće je biti dobro upućen u masonstvo bez židovskog učitelja." 

Dva tjedna kasnije, Wise je objavio odgovor "Mladog masona" iz Bostona, Massachusetts, koji je tvrdio da je velečasni brat Randall inzistirao na tome da je masonstvo "nekada bilo uglavnom židovsko, ali sada je uglavnom kršćansko". Wiseov sarkastični odgovor bio je:

"Velika je to usluga, velečasni R. vjeruje da su Židovi primljeni u lože itd., na što moraju biti razumni i zahvalni. Zašto ne smatra uslugom to što imamo privilegiju živjeti u svojim kućama. Masonstvo su osnovali Židovi kao kozmopolitičku instituciju, stoga je usluga za Židova da bude primljen u lože, tj. u vlastitu kuću. Kako mudro!

Mi, Židovi, smo rodili masonsko bratstvo kao kozmopolitičku instituciju; ali ne smatramo uslugom da vas primimo u ložu, pod uvjetom, međutim, da svoje sektaštvo ostavite izvan posvećenih zidova. Dali smo vam kršćanstvo da postupno preobratite pogane na čisti deizam i etiku Mojsija i proroka; ipak, ne smatramo da vam je s naše strane učinjena posebna usluga zato što imate privilegiju biti propovjednik u jednoj od crkava." 

Hebrew Union College - Židovski institut za religiju u Cincinnatiju, Ohio

Wise je Cincinnati učinio središtem svog reformnog pokreta za kontinent, posjećujući sve glavne gradove u zemlji, od New Yorka do San Francisca - kako bi širio svoje ideje za reformu. Godine 1873. su se delegati iz mnogih reformnih kongregacija sastali u Cincinnatiju i organizirali "Uniju američkih hebrejskih kongregacija", kao i "Hebrew Union College", kojega je Wise postao predsjednikom. Konačno, 1889. godine, Wiseov san o ujedinjenju američke kongregacije rezultirao je osnivanjem 'Središnje konferencije američkih rabina' (CCAR), koja je uspjela objaviti jedinstveni molitvenik da se koristi u većini reformnih kongregacija. CCAR je postao glavna organizacija reformiranih rabina u Sjedinjenim Državama i Kanadi. CCAR se prvenstveno sastoji od rabina obrazovanih na Hebrew Union Collegeu - Židovskom institutu za religiju, koji se nalazi u Cincinnatiju, Ohio, New Yorku, Los Angelesu i Jeruzalemu.

Wise je posjetio predsjednika Buchanana kako bi prosvjedovao protiv postupanja sa Židovima u Švicarskoj. Pozvao je predsjednika Lincolna neka se usprotivi Naredbi br. 2 generala Granta. Također, predvodio je delegaciju koja je tražila od predsjednika Hayesa neka zaštiti prava američkih Židova u Rusiji. Politički, snažan protivnik ropstva, Wise se razvio u vatrenog demokrata. Bio je član Školskog odbora Cincinnatija i Upravnog odbora Sveučilišta u Cincinnatiju.

Zecharias Frankel (1801.–1875.), frankist i osnivač konzervativnog judaizma

Konzervativni judaizam

Reformirani judaizam sada je najveća denominacija američkih Židova. Istraživanje rabina Antelmana pokazalo je da je prema reformiranom judaizmu (koji odražava frankističko odbacivanje Tore), gotovo sve što je povezano sa tradicionalnim židovskim ritualnim zakonom i običajima iz davne prošlosti, stoga više nije prikladno da ga Židovi slijede u modernom dobu. Kako rabin Antelman primjećuje: "I tako prokletstvo bljutavog gnosticizma prožima sveti dom Izraelov i postoji u njemu kao peta kolona uništenja". Rabin Antelman je, u djelu "To Eliminate the Opiate", istaknuo kako su frankisti uveli sabatejizam u velikim razmjerima u judaizam, uglavnom kroz reformističke i konzervativne pokrete, kao i cionistički orijentirane organizacije, poput: Američkog židovskog kongresa, Svjetskog židovskog kongresa i B'nai B'ritha (hebrejski za "Sinovi Saveza"). B'nai B'rith, najstariju židovska servisnu organizacija na svijetu, osnovali su 1843. godine nekoliko njemačkih Židova koji su živjeli u New Yorku, a bili su članovi masona ili 'Odd Follows', kao i nekoliko drugih tajnih bratskih društava. 

Frankist, rabin Zecharias Frankel, osnivač konzervativnog judaizma, odvojio se od reformističkog pokreta koji je smatrao previše radikalnim, kako bi napao judaizam sa druge strane, navodno pozivajući na povratak židovskom zakonu. Međutim, prema Frankelu: židovski zakon nije bio statičan, već se uvijek razvijao kao odgovor na promjenjive uvjete. Svoj pristup judaizmu nazivao je "pozitivno-povijesnim", što bi značilo da treba prihvatiti židovski zakon i tradiciju kao normativne, ali ipak se mora biti otvoren za promjenu i razvoj zakona, na isti način na koji se judaizam oduvijek povijesno razvijao.

Frankel je također bio mentor drugom frankisti, rumunjskom i engleskom rabinu rođenom u Moldaviji, Solomonu Schechteru,  osnivaču Američkog konzervativnog židovskog pokreta. Iako je Schechter naglašavao središnju ulogu židovskog zakona: "Jednom riječju, judaizam je apsolutno nespojiv sa napuštanjem Tore" - ipak je vjerovao u ono što je nazivao "katoličkim Izraelom". Osnovna ideja bila je da se židovski zakon formira i razvija na temelju ponašanja ljudi, a tvrdi se da je Schechter otvoreno kršio zabrane povezane sa tradicionalnim štovanjem subote.