Velika loža (12. dio)

Doba nerazuma

Godine 1797., Abbé Augustin de Barruel, bivši isusovac, koji je došao u Britaniju nakon rujanskog masakra, objavio je prve sveske svog prikaza (u 4 sveska) Francuske revolucije, "Memoari", koji ilustriraju povijest jakobinizma. Iste godine, John Robison, profesor prirodne filozofije u Edinburghu, objavio je vlastitu povijest revolucije, "Dokazi zavjere protiv svih religija i vlada Europe". Dva autora dijelila su isti zaključak o izvoru događaja: Iluminati, tajno društvo koje je osnovao Adam Weishaupt, bivši isusovac i profesor kanonskog prava na Sveučilištu u Ingolstadtu, objedinili su prosvjetiteljske ideale francuskih filozofa i enciklopedista u tajni plan kako bi izvršili globalnu subverziju crkve i države. Nakon što su se infiltrirali u francuske masonske lože, uz pomoć vojvode od Orleansa (potomka rozenkrojcera iz "Alkemijskog vjenčanja") i grofa de Mirabeaua, Iluminati su orkestrirali Francusku revoluciju,  pod krinkom jakobinaca.

Kako je izvijestio Terry Melanson, u svojoj povijesti reda, obitelj Rothschild imala je barem tri važne veze s Iluminatima. To su bili:  Karl Theodor Anton Maria von Dalberg, princ Charles od Hesse-Kassela i obitelj Thurn und Taxis. Amschel Mayer Bauer, osnivač dinastije Rothschild, uglavnom je stekao svoje bogatstvo kroz povezanost sa vladajućom obitelji Hesse-Kassel, izravnim potomcima Mauricea, grofa Hesse-Kassela, iz kruga prvih rozenkrojcera, prijatelja Fridrika V. od Falačke, čiji je brak sa Elizabetom Stuart bio osnova za rozenkrojcersko alkemijsko vjenčanje. Mauriceov izravni potomak, Fridrik II. od Hesse-Kassela, vitez Reda podvezice, bio je najbogatiji čovjek u Europi, oženjen princezom Marijom od Velike Britanije, kćeri engleskog kralja Georgea II., koji je i sam bio praunuk Fridrika V. i Elizabete Stuart. Sin Fridrika II., princ Charles od Hesse-Kassela, oženio se princezom Louise od Danske, kćeri Fridrika V. od Danske, i sestrom Georgea III. (bila je i princeza Louise od Velike Britanije). Vladari Danske su pripadali Kući Oldenburg, te je, baš poput kuća Branbant i Cleves, vodila podrijetlo do Viteza Labuda (Swan). Otac Fredericka V., Kristijan VI. od Danske, bio je član Zinzendorfovog Reda Zrna goruščice. 

Princ Karlo od Hesse-Kassela bio je vodeći član Strogog poštivanja, bavarskih Iluminata, veliki majstor neo-rozikrucijanskog reda, Azijske braće, koju je osnovao rođak Jacoba Franka. Princ Karlo i Kuća Hesse predstavljaju najjaču vezu između dinastije Rothschild i Iluminata. Mayer Amschel Rothschild je postao trgovac rijetkim kovanicama i stekao pokroviteljstvo Karlovog brata, izuzetno bogatog prijestolonasljednika, Wilhelma I. od Hessea, koji je ranije također bio pokrovitelj i njegovog oca. Godine 1769., Rothschild je postao "dvorski agent" Williama I., efektivno pokrećući nevjerojatno bogatstvo ove dinastije. Nakon očeve smrti, 1785. godine, William I. postaje Wilhelm IX., grof Hesse-Kassela, kada je naslijedio najveće privatno bogatstvo u Europi, stečeno (uz pomoć Rothschilda) uglavnom od najma hesenskih trupa britanskoj vladi u njihovoj borbi protiv Revolucije u Sjedinjenim Državama.

Princ Charles bio je jedna od tri vodeće osobe, u tajnim društvima 18. stoljeća, koje su poticale od tzv. Alkemijskog vjenčanja; uz  Fridrika II. Velikog, kralja Pruske; i Luja Filipa II., vojvodu od Orleansa, koji je promijenio ime u Philippe Égalité, tijekom Francuske revolucije. Sve ih je povezivao Samuel Jacob Falk, Baal Shem iz Londona, kojega su neki iluministički masoni povezivali sa Jacobom Frankom. Kroz Swedenborgovo nasljeđe i rad grofa Cagliostra, Falk će postati štovan kao 'Nepoznati poglavar' revolucionarnog slobodnog zidarstva. Od 1764. godine, nadalje, Falk je dobio pokroviteljstvo bogate braće Goldsmid, koji su također postali masoni. Goldsmid je ime obitelji anglo-židovskih bankara, koji su potekli od Aarona Goldsmida (umro 1782.), nizozemskog trgovca koji se nastanio u Engleskoj oko 1763. godine, i bio je aktivan u poslovima Velike sinagoge. Dvojica njegovih sinova, Benjamin Goldsmid i Abraham Goldsmid, postali su istaknuti financijeri u londonskom Cityju, tijekom francuskih revolucionarnih ratova. Njihova bliska veza sa sinovima Georgea III. je uvelike doprinijela razbijanju društvenih predrasuda prema Židovima u Engleskoj, te je utrla put emancipaciji. Zalagaonice i uspješne špekulacije su omogućile Falku da stekne vlastito ugodno bogatstvo. Falk je ostavio velike svote novca u dobrotvorne svrhe, dok nadzornici Ujedinjene sinagoge u Londonu, još uvijek svake godine, dijele određene uplate,  koje je on ostavio siromašnima.

Učinkovito, nakon mnogo stoljeća subverzivnog protivljenja Katoličkoj crkvi, podzemna tajna društva postigla su svoj prvi politički uspjeh pod krinkom Iluminata, promicanjem prosvjetiteljskih načela, što je kulminiralo Francuskom i Američkom revolucijom, te početkom sekularizma. Navodno je osamnaestostoljetno doba prosvjetiteljstva predstavljalo kasnu fazu intelektualne evolucije zapadne civilizacije, napredak sekularizma i znanstvenog racionalizma, koji je započeo u Grčkoj i nastavio se do renesanse. Konvencionalni pogled na prosvjetiteljstvo sažeo je Isaiah Berlin na sljedeći način:

"Proglašenje autonomije razuma i metoda prirodnih znanosti, temeljenih na promatranju kao jedinoj pouzdanoj metodi spoznaje, te posljedično odbacivanje autoriteta objave, svetih spisa i njihovih prihvaćenih tumača, tradicije, propisa i svakog oblika neracionalnog i transcendentnog izvora znanja…" 

Neznano prosječnoj osobi, dok su njegovi zagovornici osuđivali sveto pismo kao "praznovjerje" - prosvjetiteljstvo je bilo projekt okultnih tajnih društava. Naziv prosvjetiteljstvo odaje utjecaj Iluminata i drugih iluminatskih loža, koji su, preko Jacoba Boehmea, unaprijedili kabalu Isaaca Lurije. Kao što je prema Isaacu Luriji, ljudski intelektualni napredak evolucija Boga koji spoznaje sebe, tako je i povijest evolucija sekularizma, gdje čovjek koristi vlastiti "razum" kako bi došao do zaključka da je čovjek Bog, i stoga autor vlastite sudbine. Njihov sekularizam nije bio utemeljen na odbacivanju Boga, već kao gnostičko tumačenje božanstva, gdje je pravi Bog Lucifer, koji nastoji čovjeka naučiti "slobodi", osloboditi od navodno opresivnih zapovijedi Boga stvoritelja iz Biblije.

Stoga se smatralo da je radikalna reorganizacija društva, ne samo moguća, već i nužna. Kao što je opisao moderni propagandist William H. McNeill:

"Povijest se, Gibbonovim riječima, počela promatrati kao zapis bijede, zločina i ludosti čovječanstva, ali u tom zapisu pojavljivao se spor, zastojan, ali nepogrešiv napredak. Razum je, optimističnim očima, činio da svaki dan osvaja nove pobjede; svanulo je novo doba prosvjetiteljstva i čovječanstvo se činilo na rubu izlaska iz duge noći praznovjerja i neznanja. Preostalo je samo ukloniti ostatke prošlih vremena: posebno za ljude poput Voltairea je to značilo uništenje Crkve. Nakon što se sve takve prepreke uklone, ništa više neće spriječiti racionalnu reorganizaciju društva i početak doba opće sreće, kada će prevladati prirodna dobrota ljudi."

Iluminati su svoje ime posudili epohi na koju su, u konačnici, utjecali, tj. prosvjetiteljstvu 18. stoljeća, ispunjavajući frankističku agendu, koju je Geršom Šolem nazvao "religijski mit nihilizma". Frank je, u konačnici, svoje sljedbenike učio da je rušenje i uništenje društva - jedino što može spasiti čovječanstvo. Unatoč činjenici što su se prema van prikazivali religioznima, frankisti su težili "uništenju svake religije i pozitivnog sustava vjerovanja" i sanjali "o općoj revoluciji, koja bi jednim potezom pomela prošlost kako bi se svijet mogao obnoviti". Kao što je naznačio Charles Novak u djelu "Jacob Frank, Le Faux Messie" ("Jakob Frank, Lažni Mesija"):  prema Talmudu bi mesijanskom dobu prethodili kaos, perverzija i uništenje Edoma, židovskog ekvivalenta za Rim ili Europu. Stoga, kako bi se ubrzao dolazak Mesije, bilo je potrebno posijati sjeme takvog kaosa. O revolucionarnoj filozofiji frankista, Geršom Šolem je u djelu "Kabala i njezina simbolika", napisao: "Za Franka, anarhično uništenje predstavljalo je sav luciferski sjaj, sve pozitivne tonove i prizvuke riječi Život". 

Prosvjetiteljstvo je proizašlo iz renesansnog humanizma, a prethodila mu je i Znanstvena revolucija i djelo Francisa Bacona. Neki početak prosvjetiteljstva datiraju u filozofiju Renéa Descartesa (1637.), "Cogito, ergo sum" ("Mislim, dakle jesam"). Drugi smatraju objavljivanje Newtonovog djela "Principia Mathematica" (1687.) kulminacijom Znanstvene revolucije i početkom prosvjetiteljstva. Neke od glavnih figura prosvjetiteljstva su: Denis Diderot, David Hume, Immanuel Kant, Leibniz, Locke, Montesquieu, Jean-Jacques Rousseau, Adam Smith, Baruch Spinoza i Voltaire. Gotovo sve glavne figure francuskog prosvjetiteljstva (Voltaire, Mirabeau, Montesqieu, Diderot, D'Alembert, Condorcet, Rousseau) bili su članovi masonstva ili Iluminata. Denis Diderot, jedan od najvažnijih vođa pokreta, okupio je desetke filozofa kako bi sastavio veliko dostignuće prosvjetiteljstva, "Enciklopediju". Oni filozofi, koji su bili najbliže povezani sa Enciklopedijom imali su pogled na svijet koji je bio materijalistički, deterministički, čak i ateistički. Enciklopedija se smatra jednom od preteča Francuske revolucije.

Pariz je postao središtem filozofskog pokreta koji je osporavao tradicionalne doktrine i religije, a predvodili su ga Voltaire i Jean-Jacques Rousseau. Oni su se zalagali za društvo utemeljeno na razumu, kao u antičkoj Grčkoj, a ne na vjeri i katoličkoj doktrini, kao i za novi građanski poredak (utemeljen na prirodnom pravu) i za znanost (utemeljenu na eksperimentu i promatranju). Slavni švicarski filozof, Rousseau, koji je imao ogroman utjecaj na Francusku revoluciju, bio je mason. Štoviše, nekoliko loža nazvano je u čast Rousseaua i njegovih ideala. U "Društvenom ugovoru", Rousseau je iznio demokratsku teoriju suvereniteta, u kojoj je tvrdio da se društveni ugovor ne uspostavlja između vladara i onih kojima se vlada, nego samo među onima kojima se vlada. Ako vlada ne uspije zadovoljiti narod, on ima pravo promijeniti ih, na bilo koji način koji mu se sviđa. Štoviše, Rousseau je zastupao mišljenje da su, ukoliko vode ljude ka vrlini, sve religije jednako vrijedne, te da bi se ljudi stoga trebali prilagoditi religiji u kojoj su odgojeni. Tijekom razdoblja Francuske revolucije, Rousseau je bio najpopularniji filozof među članovima Jakobinskog kluba.

Fridrik Veliki i Voltaire također su ponudili i dali podršku Rousseauu. Kada su švicarske vlasti osudile Rousseauovog "Emila" i "Društveni ugovor", Voltaire je pozvao Rousseaua neka dođe i živi s njim, komentirajući: "Uvijek ću voljeti autora 'Vicaire savoyard', što god učinio i što god učinio... Neka dođe ovamo [u Ferney]! Mora doći! Primiti ću ga raširenih ruku. Ovdje će biti gospodar više od mene. Postupati ću s njim kao sa vlastitim sinom". U srpnju 1762. godine, nakon što je Rousseau obaviješten da ne može nastaviti živjeti u Bernu, Jean le Rond d'Alembert mu je savjetovao neka se preseli u Kneževinu Neuchâtel, kojom je vladao Fridrik. Kako se Sedmogodišnji rat bližio kraju, Rousseau je pisao Fridriku, zahvalio mu na pomoći i poticao ga da prekine vojne sukobe, a  umjesto toga neka nastoji usrećiti svoje podanike.

Voltaire je iniciran u slobodno zidarstvo nešto više od mjesec dana prije smrti. Dana 04. travnja 1778. godine, Voltaire je bio prisutan na sastanku "Loge des Neuf Sœurs" u Parizu i postao njihov član. Istom ložom je bio povezan i Benjamin Franklin, važna figura američkog prosvjetiteljstva, koji se družio sa grofom Zinzendorfom i branio stvar Moravaca. Prema nekim izvorima: "Benjamin Franklin... poticao je Voltairea da postane slobodni zidar; i Voltaire je pristao, možda samo da bi udovoljio Franklinu".  Voltaire je poznat po izrazu 'écrasez l'infâme' (zgnječi zloglasne), koji je inspirirao Revoluciju. Izraz se odnosi na zlostavljanje naroda od strane kraljevske obitelji i svećenstva, koje je Voltaire neprekidno vidio oko sebe, te na "praznovjerje" i netoleranciju, koju je svećenstvo širilo u narodu.

Kraljevska palača u Parizu, vojvode od Orléansa

Palais-Royal

Luj Filip II., vojvoda od Orléansa, potomak Alkemijskog vjenčanja, praunuk Filipa, vojvode od Orléansa, navodnog velikog majstora templarskog reda baruna Hunda i prijatelja sabatejca, Samuela Jacoba Falka, Baal Šema Londona.

Zimi, sa 1776. na 1777. godinu, Luj Filip II., vojvoda od Orléansa, koji će kasnije igrati vodeću ulogu u Francuskoj revoluciji kao Filip Égalié, otputovao je u London gdje je potražio Falka kako bi mu posvetio talismanski prsten koji bi osigurao vojvodino stupanje na francusko prijestolje. Vojvoda od Orleansa bio je praunuk prijatelja Chevaliera Ramsayja, Philippea II., vojvode od Orleansa. Kao što je Joscelyn Godwin objasnio: "Cijela obitelj Orleans, još od Philippeovog pradjeda regenta, bila je poznata po tome što se bavila crnom magijom". Vojvoda od Orleansa, koji je bio namjesnik Fridrika Velikog, bio je veliki majstor Velikog Orijenta, glavnog tijela slobodnog zidarstva u Francuskoj, koje su osnovali francuski masoni, 1772. godine. Vojvoda od Orleansa bio je rođak kralja Luja XVI. i jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj. Vojvodino sjedište bila je Palais-Royal u Parizu. Izvorno nazvana Palais-Cardinal, palača je bila osobna rezidencija kardinala Richelieua, nakon čije je smrti (1642.) postala vlasništvo kralja i dobila novo ime Palais-Royal. Nakon što je Luj XIII., sin Marije Medici, umro sljedeće godine, palača je postala dom kraljice majke Ane Austrijske i njenih mladih sinova, Luja XIV. i Filipa I., vojvode od Orléansa, zajedno sa njenim savjetnikom, kardinalom Mazarinom. Od 1649. godine palača je bila rezidencija prognane Henriette Marije i njene kćeri (supruga i kćer svrgnutog Karla I. od Engleske i Marije Medici) Henriette Anne Stuart, gdje ih je sklonio nećak Henriette Marije, Luj XIV.

Nakon što se Henrietta Anne udala za Filipa I., vojvodu od Orléansa, palača je postala glavnom rezidencijom Orléanske kuće. Nakon što je Henrietta Anne umrla, 1670. godine, Filip I. oženio se Elizabetom Charlotte od Falačke. Elizabeta Charlotte je bila rođakinja engleskog kralja Georgea I. Najstariji sin Filipa I. bio je nasljednik Orléanske kuće, Filip II., i navodni veliki majstor templarskog reda baruna Hunda, kao i prijatelj viteza Andrewa Michaela Ramsayja. Filip II. oženio se Françoise Marie de Bourbon, kćerkom Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Njihovog sina, Luja, vojvodu od Orléansa, odgojile su majka i baka Elizabeth Charlotte. Kraljevska palača ubrzo je postala poprištem zloglasnih razvrata Louise Henriette de Bourbon, koja se, 1743. godine, udala za sina vojvode od Orléansa, Louisa Philippea. Louise Henriette bila je kći Louisa Armanda II., princa od Contija, i Louise Élisabeth de Bourbon, čiji je otac, Louis, bio unuk Louisa, velikog Condéa, koji je bio upleten u zavjeru sa Menassehom ben Israelom, Isaacom La Peyrereom i kraljicom Christinom. Louisova majka, princeza Ana od Pfalza, bila je kći brata Charlesa Louisa I., Edwarda, grofa od Palatina od Simmerna i Anne Gonzaga. Brat Louise Élisabethe bio je Louis, grof od Clermonta, veliki majstor Velike lože Francuske. Louis Philippe, kao i njegov otac, bio je vitez Reda zlatnog runa. Njegov sin, sa Louise Henriette, bio je Louis Philippe II., vojvoda od Orleansa, kasnije poznat i kao Philippe Égalité. Nakon što je naslijedio titulu vojvode od Orleansa, 1785. godine, Philippe je također postao Premier Prince du Sang, najvažnija osoba francuskog kraljevstva, nakon kraljeve uže obitelji.

Red Heredoma

U ranim danima Obreda sedam stupnjeva, kojem su pripadali Falk i Swedenborg, francuski umjetnik i graver, Lambert de Lintot, jedan od vođa Kraljevskog reda Heredoma, navodio je vojvodu od Orleansa kao zamjenika velikog majstora (odnosno njega). Kraljevski red Heredoma održavao je veze sa grofom od Clermonta, velikim majstorom Velikog Orijenta, i njegovim elitnim obredom Ruže i Križa, Obredom savršenstva. Često se pogrešno navodi da je Ramsay, u svom govoru, spomenuo templare. Ipak, pronicljivi slušatelji bi spomen "križarskih vitezova" shvatili kao neizravnu referencu na templare, sjećanje na koje je još uvijek bilo kontroverzno u Francuskoj. Stoga, kada je Ramsay poslao kopiju kardinalu Fleuryju, glavnom ministru Francuske, tražeći crkveni blagoslov načela slobodnog zidarstva, očita aluzija na heretičke templare je navela kardinala Fleuryja da odgovori zabranom svih masonskih okupljanja, što je možda dovelo do Papine optužnice protiv organizacije, godinu dana kasnije.

Očinstvo visoko pokrštanih stupnjeva, unutar posebnog reda slobodnog zidarstva, Kraljevskog reda Heredoma iz Kilwinninga i koji je za svog Velikog majstora proglasio Bonnieja Princea Charlieja, općenito se pripisuje Ramsayju. Dok britansko slobodno zidarstvo svoje podrijetlo prati od operativnih cehova masona, francuski masoni Écossaisa, od 1737. godine, nadalje, porijeklo Reda smjestili su u križarsko viteštvo. Upravo među tim slobodnim zidarima nastali su viši stupnjevi, poznati kao Škotski obred. Ovaj stupanj,  poznat u modernom masonstvu kao "Princ Ružinog Križa Heredoma ili Vitez Pelikana i Orla", postao je 18. i najvažniji stupanj, u onome što je kasnije nazvano Škotskim obredom. Prema tradiciji Kraljevskog reda Škotske, ovaj stupanj je sadržan u redu od 14.  stoljeća, kada se kaže da je stupnjeve H.R.M. (Heredom) i R.S.Y.C.S. (Ružinog Križa), ustanovio Robert Bruce u suradnji sa Templarima i nakon bitke kod Bannockburna. Kao odgovor na pitanje o ritualnom izrazu "Heredom", Charles R. Rainsford, britanski zastupnik, swedenborgovski slobodni zidar i bliski Falkov prijatelj, odgovorio je da se to ne odnosi na stvarnu planinu u Škotskoj, već na židovski simbol za Mons Domini ili Malchuth, desetu Sefiru Kabale:

"Riječ "Heridon" [sic] poznata je u nekoliko stupnjeva masonstva, odnosno u nekim izmišljenim stupnjevima (grades forges), ili u takozvanim stupnjevima masonstva. Očito su prosvijetljena braća, koja su smatrala prikladnim donijeti zakon da Židovi budu primljeni u Društvo, primila riječ sa tajnama (mysteres) koje su im povjerene." 

Godine 1741. su Swedenborg i njegovi masonski kolege u Londonu, asimilirali seksualne prakse sabatejaca u visoko kristijanizirane stupnjeve unutar Reda Heredoma. Marsha Keith Schuchard tvrdi da je Swedenborg također aktivno radio kao jakobinski špijun, u ime švedske vlade, da je bio slobodni zidar i koristio tajne masonske mreže za prenošenje obavještajnih podataka u Švedsku, kao i poduzimanje drugih tajnih misija. Kako je Schuchard objasnila: kabalističko vjerovanje da pravilno izvođenje kabalističkih seksualnih obreda obnavlja Hram i manifestira Šekinu između spojenih kerubina, bilo je posebno privlačno inicijantima Reda. Jedan od vođa ovog obreda, francuski umjetnik i graver, Lambert de Lintot, stvorio je niz hijeroglifskih dizajna, koji su uključivali falični i vaginalni simbolizam, koji predstavljaju regeneraciju psihe i obnovu Hrama Novog Jeruzalema.

Swendenborg je očito upoznao Falka preko moravskog prijatelja, a sljedećih će desetljeća njihove mistične karijere biti usko isprepletene. Iako su ga židovski sunarodnjaci osuđivali kao nitkova i šarlatana, Falka su sabatejci, kršćanski okultisti i masoni,  štovali kao majstora Kabale, tražili su njegovo učenje i pomoć u medicini, alkemiji, seksualnoj magiji, pronalaženju blaga, predviđanjima lutrije i političkim intrigama. Izvješća o njegovim pothvatima kružila su sudovima i ložama, od Londona do Nizozemske, Francuske, Njemačke, Švedske, Danske, Litve, Poljske, Rusije i Alžira. Glavne komunikacijske linije za ovakva izvješća bile su tajne mreže masonskih loža prognanih jakobita u Ekosaisu. Stoga, objašnjava Schuchard: "Pojava dr. Falka na pozornici Écossaisa bio je novi, ali ne i neviđen čin, u dugotrajnoj drami 'Židovsko-škotskih' igara". Godine 1744.–45., Swedenborgova politička stranka – profrancuski "Hats" – tajno je surađivala sa Stuartima, usto je iskorištavala lože Ecossaisa za tajnu komunikaciju i pošiljke oružja. U Haagu je švedski veleposlanik Joachim Preis, bliski Swedenborgov prijatelj, radio sa Simonom i Tobiasom Boasom, židovskim bankarima i aktivnim masonima, koji su postali njegovi pokrovitelji i zaštitnici. Braća Boas često su pomagala švedskim diplomatima u političkim i financijskim poslovima.

Iz aktivnosti, koje je Falkov sluga Hirsch Kalisch zabilježio u svom dnevniku od 1747. do 1751. godine, pojavljuju se dokazi u dnevnicima, korespondenciji i diplomatskim izvješćima, posjetitelja Londona koji sugeriraju, objašnjava Schuchard, "kako se Falk uključio u tajni masonski sustav koji je koristio kabalu i alkemiju kako bi podržao napore da se James Stuart, 'Stari pretendent', vrati na britansko prijestolje". Iz prvog objavljenog izvješća o njegovim kabalističkim vještinama, "Memoara", grofa Rantzowa, vidljivo je kako je Falk izveo magičnu ceremoniju sa crnom kozom, pred vojvodom od Richelieua (francuskim veleposlanikom u Beču) i grofom od Westerloha, tijekom koje je Westerlohov sobar okrenuo glavu unatrag i umro od slomljenog vrata. Armand de Vignerot du Plessis, vojvoda od Richelieua, bio je francuski maršal i ljubavnik Marie Louise Élisabeth d'Orléans, vojvotkinje od Berryja, najstarije od preživjele djece Filipa II., vojvode od Orléansa.

Veliki majstori švedskog obreda: kralj Gustav III. od Švedske i njegova braća, princ Frederick Adolf i princ Charles (poslije: Charles XIII. od Švedske) 

Švedski obred

Kako je primijetio Robert Freke Gould u knjizi "Povijest slobodnog zidarstva diljem svijeta", Swedenborgovi spisi su široko  utjecali na oblikovanje doktrina švedskog obreda. Švedski obred je prvi put razvijen početkom 18. stoljeća, od strane prognanih jakobita u Francuskoj. U švedskom obredu, stupnjevi sv. Andrije nazivaju se škotski stupnjevi i vjerojatno potječu od jakobita. Prema povjesničaru škotskog obreda, Albertu G. Mackeyju: švedski obred je "mješavina čistog obreda Yorka, visokih stupnjeva francuskog obreda, templarizma bivšeg Strogog obreda i sustava rozenkrojcera". Prva loža visokog stupnja je osnovana je 1756. godine, od strane Carla Friedricha Eckleffoma, čiji je otac blisko surađivao sa Swedenborgom, kao majstorom. Godine 1759. Eckleff je osnovao Chapitre Illuminé "L’Innocente", koji je koristio sustav od 7 stupnjeva Kraljevskog reda Heredoma i Clermontskog obreda.

Godine 1774., vojvoda Karlo od Södermanlanda, kasnije Karlo XIII. od Švedske, nećak Fridrika Velikog i Eckleffov nasljednik, postao je veliki majstor oba sustava, čime je sva masonerija u Švedskoj došla pod Veliku ložu. Vojvoda Karlo reformirao je Eckleffov sustav; 1801. godine je pokrenuo Švedski obred sa 11 stupnjeva, što je uglavnom isti sustav koji se koristi i danas. Kada je Švedski obred reorganiziran, 1766. godine, sastojao se od 9 stupnjeva: prva tri stupnja bili su Obrtni stupnjevi slobodnog zidarstva, zatim četvrti, Škotski šegrti i stipendisti; peti, Škotski majstori; šesti, Vitezovi Istoka i Jeruzalema; sedmi, Vitezovi Zapada, Templari; osmi, Vitezovi Juga, Majstor Hrama; i deveti, Vicarius Salomonis. U osmom stupnju se prenosila legenda o Redu Hrama: novi Veliki majstor Beaujeu, nakon što je bio upućen u tajne templarskog blaga, uz pomoć devet templara, iskopao je tijelo de Molaya; prerušio se u masona, očistio je posmrtne ostatke u svoju pregaču. Nakon toga, usvojili su pregaču kao simbol svog novog reda i potražili utočište među bratstvom klesara.

Švedske lože tvrdile su kako posjeduju dragocjene dokumente koji sadrže masonske tajne, ugrađene u "hijeroglifski jezik starih židovskih mudrih knjiga", što je referenca na De Lintotove gravure i Falkova otkrića. Neke od tih dokumenata je Swedenborg dobio od židovskih i francuskih masona u Londonu. Nedavno objavljeni dokumenti su razotkrili kako su vojvoda Karlo i njegova braća izvodili kabalističko-swedenborgovske rituale u kraljevskoj palači, u tajnom masonskom "svetištu", izgrađenom po uzoru na Jeruzalemski hram.

Brat vojvode Karla, Gustav III. Švedski, Swedenborgov zaštitnik, oženio se Sofijom Magdalenom od Danske, čija je sestra bila supruga princa Karla od Hesse-Kassela. Nakon što je, 1772. godine, preuzeo švedsko prijestolje državnim udarom, Gustav III. je učinio slobodno zidarstvo instrumentom države i proširio Švedski obred u strane zemlje, posebno u neprijateljsku Rusiju i Prusku, gdje bi inicijati odani švedskom velikom majstoru formirali pro-švedsku petu kolonu. Podržavao je nacionalističku pobunu, koju je predvodio Czartorisky, a koju su Rusija i Pruska ugušile. Godine 1772. je Czartorisky posjetio Tobiasa Boasa u Haagu, kako bi zatražio njegovu podršku, a zatim su obojica otputovala u London kako bi uskamčili pomoć Falkovog čarobnjaštva. Krenuvši u Pariz, Czartorisky je posjetio Luja Filipa II., vojvodu od Orléansa, velikog majstora Velikog Orijenta francuskog masonstva, i vjerojatno ga obavijestio o Falku. Godine 1783., tijekom posjeta ostarjelom princu Charlieju u Italiji, Gustav III. imenovan je Pretendentovim nasljednikom, kao Veliki majstor Reda hrama.

Iluminati iz Avignona 

Eckleff je uveo nove templarske rituale koji su uključivali silazak u niz špilja ispod kripte Jacquesa de Molaya. Kako je objasnio G.A. Schiffmann u djelu "Die Entstehung der Rittergrade in der Freimaurerei um die Mitte des XVIII. Jahrhunderts" (1882.), legenda o de Molayu došla je iz Švedske u Njemačku na tri načina. Prvo, sadržana je u Eckleffovim dokumentima, donesenim iz Švedske 1766. godine. Zatim se nalazi u ritualima, koje su zamjenici vojvode Karla 1777. godine predali zamjeniku Ferdinanda, vojvode od Brunswicka, velikog majstora Strogog obreda. Treće je tiskano kao dodatak, što je poslao 1783. godine vojvoda Karlo princu Kristijanu od Hessea (sinu princa Karla od Hesse-Kassela). Sestra supruge princa Karla, Sofija Magdalena od Danske, udala se za Gustava III. od Švedske. Prema Schiffmannu, verzija vojvode Charlesa temeljila bi se na Eckleffovoj, od kojeg je kupio i prodao sve svoje masonske papire i spise.

Eckleff je svoj sustav utemeljio na određenim dokumentima (iz oko 1750.), koji su primljeni iz inozemstva, a koji su ponavljali legendu o Guillaumeu Beaujeuu, koji je navodno primio templarsko blago od de Molaya i naslijedio ga kao Velikog majstora reda. Poznati kao "Eckleffovi dokumenti", bili su napisani šifrirano na francuskom jeziku, i potpisani od strane "Frédérica Asschera, tajnika" u ime stranog Velikog poglavlja, Grand Chapitrede la Confraternité l'llluminée. Prema riječima vojvode Charlesa, to je bilo poglavlje u Ženevi koje je primilo svoje znanje od drugog u Avignonu, gdje postoji mistični sustav visokog stupnja Iluminata.

Martinisti, ili francuski Iluminati, bili su pokret očito moćniji i utjecajniji od zloglasnijih Iluminata. Od 1740. godine i nadalje, u Avignonu, glavnom gradu departmana Vaucluse, postojala je škola, ili bolje rečeno mnoge škole hermetizma, koje su u nekim slučajevima djelovale pod masonskim oblicima na temelju Obrtnih stupnjeva, međustrukture tzv. Škotskih stupnjeva. Na čelu pokreta očito je bio Dom Antony Joseph de Pernety, benediktinski redovnik, alkemičar i mistik. Godine 1760., Pernety je u tom gradu osnovao svoju sektu Illuminés d'Avignon, proglasio se visokim posvećenikom slobodnog zidarstva, podučavao doktrine Swedenborga i Williama Postela i prakticirao alkemiju. Kako bi izbjegao inkviziciju u Avignonu, Pernety je morao otići u progonstvo u Berlin, gdje ga je Fridrik II. Pruski imenovao kustosom svoje knjižnice. Stoga, mogao je nastaviti istraživanje Velikog djela i upustiti se u proučavanje starih grimoara, kako bi otkrio tajnu Kamena mudraca. Razvio je strast prema mističnim doktrinama Swedenborga, te je s poljskim grofom Grabienkom osnovao Iluminate iz Berlina.

Kasnije je Grabienka dodao martinističku i swedenborgovsku filozofiju. Martinizam je osnovao Martinez Pasquales, mason Ružinog križa, koji je također pokazao interes za Swedenborgai 1754. godine osnovao 'Ordre des Chevalier Maçons Elus-Coën de L’Univers' (Red vitezova masona, izabranih svećenika Svemira). Pasquales je poznavao Kabalu, a legenda kaže da je putovao u Kinu kako bi naučio tajne tradicije. Geršom Scholem skrenuo je pozornost na kontakte između Ordre de Elus-Coën i sabatejaca. Pasquales je često bio opisivan kao Židov. Martinist imena baron de Gleichen je napisao: "Pasqualis je izvorno bio Španjolac, možda židovske rase, budući su njegovi učenici od njega naslijedili velik broj židovskih rukopisa". 

Martinizam je uključivao teurgijski postupak, koji se odnosio na praksu rituala koji se ponekad smatraju magičnima, a izvodili su se sa ciljem prizivanja radnje ili evociranja prisutnosti jednog ili više „bogova“. Prema J. M. Robertsu, filozofija Elus-Coëna "izražavala se u nizu rituala čija je svrha bila omogućiti duhovnim bićima da poprime fizički oblik i prenesu poruke iz drugog svijeta". Martinizam su kasnije u različitim oblicima širila dva Pasqualesova učenika, Louis Claude de Saint-Martin i Jean-Baptiste Willermoz, član Obreda Filaleta, koji je nastao od swedenborških, martinističkih i rozenkrojcerskih misterija.

Pasqually je prvo uspostavio svoj obred u Marseilleu, Toulouseu i Bordeauxu, zatim u Parizu, a ubrzo su se martinističke lože proširile po cijeloj Francuskoj, sa središtem u Lyonu pod vodstvom Willermoza. U 1770-ima, Willermoz je došao u kontakt sa  barunom von Hundom i njemačkim Redom strogog poštivanja, kojem se i pridružio 1773. godine, sa viteškim imenom Eques ab Eremo i kao kancelar Lionskog kapitula. Njegov brat, Pierre-Jacques Willermoz, liječnik i kemičar, doprinio je Enciklopediji Diderota i D'Alemberta. Willermoz je bio tvorac Ispravljenog škotskog obreda, ili Chevaliers Bienfaisants de la Cité-Sainte (CBCS), osnovanog 1778. godine, kao varijante Obreda strogog poštivanja, uključujući neke stavke koje potječu iz Elus-Coëna njegovog učitelja Pasqualesa. Red je nadgledao brojne lože, uključujući Strogo poštivanje i Ložu Teodor dobrog savjeta u Münchenu. Poput Strogog poštivanja, i Ispravljeni škotski obred ponavljao je priču sličnu onoj pronađenoj u 'Drugom odjeljku, Maçonnerie parmi les Chrétiens':

"Trojica naših predaka, posjedujući veliku tajnu, pronašla su način da izbjegnu opće i posebne potrage koje su bile poduzete protiv njih. Lutali su šumama i planinama, od kraljevstva do kraljevstva; konačno su se povukli u špilje u blizini Heredoma u Škotskoj, gdje su živjeli, služili i spašavali ih Vitezovi sv. Andrije od Čička, drevni prijatelji i saveznici Templara. Ova trojica Templara sklopila su novi savez s Vitezovima sv. Andrije i prenijela tim mudracima predaju koju sam vam upravo ispričao i njihovu tajnu, koju su posjedovali bivši Vitezovi sv. Andrije tijekom križarskih ratova." 

Godine 1773., novu vezu između Falkove i Swedenborgove teozofije inicirao je markiz de Thome, koji je osnovao swedenborgovsku masonsku ložu u Parizu, a potom je pod Falkom proučavao kabalu. Godine 1767., francuski liječnik, Benedict Chastanier, osnovao je ložu Illuminés Théosophes u Londonu, povezanu sa Illuminésima iz Avignona, čiji su se rituali također oslanjali na swedenborgovsku simboliku. Markiz de Thomé, koji je upoznao Swedenborga u Parizu (1769.), počeo je pomagati svom bratu, J. P. Moëtu, u prevođenju Swedenborgovih djela na francuski, a do 1773. godine je uspostavio poseban swedenborgovski obred u Parizu. Tri godine kasnije, Chastanier je odlučio osnovati masonsko društvo koje bi objavljivalo i širilo Swedenborgove spise. Godine 1776., pridruživši se drugim masonima koji su dijelili njegovu odanost, Chastanier je osnovao "Londonsko univerzalno društvo za promicanje Nove Jeruzalemske Crkve", koje je uključivalo Falkovog bliskog prijatelja, generala Charlesa Rainsforda.

Chastanier i Thomé udružili su snage s Obredom Filaleta koji je istraživao teozofske tvrdnje Falka, Swedenborga i drugih gurua iluminizma. Filaleti se mogu pratiti do 1771. godine, spajanja svih masonskih skupina koje su nastale u novoj loži Amis Réunis. Društvo je osnovala Savalette de Langes, državna blagajnica Francuske pod Lujem XVI., velika časnica Velikog Orijenta, pod vojvodom od Orleansa kao velikim majstorom. Prije nego što je podržao ideje Francuske revolucije, de Langes je bio kapetan nacionalne garde bataljuna Saint-Roch i ađutant markiza de La Fayettea. Poput Savalettea, mnogi članovi Amis Réunis dolazili su iz francuskog financijskog establišmenta, kao i visokorangirani dužnosnici koji su imali izravan pristup kralju i njegovim ministrima, uz bankare, poslovne ljude, zemljoposjednike i najviše financijske dužnosnike iz vojske.

Red Filaleta, kojem su se pridružili viši inicijati Amis Réunisa, osnovao je de Langes 1773. godine. Članovi ovog obreda - koji neki povjesničari kvalificiraju kao „okultnu akademiju“ - nametnuli su pravilo da ne odbacuju ništa i da se ne zanimaju za mistična društva na rubovima masonstva kako bi razumjeli odnose "čovjeka sa duhovima". Filaleti su akumulirali ogromnu knjižnicu i arhivu, koji su služili za sintezu "masonske znanosti" i osigurali su Amis Réunisu alkemijski laboratorij. Bili su posvećeni otkrivanju "odnosa masonstva sa teozofijom, alkemijom, kabalom, Božanskom magijom, amblemima, hijeroglifima, vjerskim ceremonijama i obredima različitih institucija ili udruženja, masonskih ili drugih". Posebno su bili zainteresirani za Česku braću Komenskog, koja se razvila u Moravsku crkvu Zinzendorfa. Njihov krajnji cilj bio je "potpuna sinteza sveg učenja", prema stvaranju "svjetske religije koju mogu prihvatiti svi pobožni, bilo kojeg uvjerenja". Modificirani oblik ovog obreda ustanovljen je u Narbonneu (1780.), pod nazivom Slobodni i prihvaćeni masoni du Rit Primitif, a osnovao ga je markiz de Chefdebien d'Armisson, član Strict Observancea, kao i Grand Orienta i Amis Réunisa.

Iluminati 

Prema Barruelu i Lecouteulxu de Canteleuu, 1771. godine, izvjesni jutlandski trgovac po imenu Kölmer, koji je proveo mnogo godina u Egiptu, vratio se u Europu u potrazi za obraćenicima tajne doktrine utemeljene na maniheizmu, koju je naučio na Istoku. Lecouteulx de Canteleu sugerira da je Kölmer bio Altotas, kojeg je Figuier opisao kao "univerzalnog genija, gotovo božanskog, o kojem nam je Cagliostro govorio sa tolikim poštovanjem i divljenjem". Na putu za Francusku, Kölmer se zaustavio na Malti, gdje je upoznao poznatog šarlatana, grofa Cagliostra, još jednog važnog učenika Jacoba Falka, ali su ga Malteški vitezovi protjerali sa otoka nakon što je gotovo izazvao ustanak među narodom. Kölmer je zatim otputovao u Avignon i Lyon, gdje je stekao nekoliko učenika među Iluminatima. Iste godine, Kölmer je otišao u Njemačku, gdje je susreo Adama Weishaupta i inicirao ga u sve misterije svoje tajne doktrine.

Rousseau je imao važan utjecaj na subverzivne težnje Weishaupta, osnivača zloglasnih bavarskih Iluminata. Kao dječak, Weishaupt se školovao kod isusovaca. Kasnije se upisao na Sveučilište u Ingolstadtu, gdje je proučavao drevne poganske religije i bio upoznat sa eleuzinskim misterijama i mističnim teorijama Pitagore. Kao student, sastavio je ustav za tajno društvo, po uzoru na drevne škole misterija. Weishaupt je prvi put stupio u kontakt s masonskom ložom u Hannoveru ili Münchenu, 1774. godine, ali je bio nažalost razočaran onim što je smatrao njihovim neznanjem o okultnom značaju slobodnog zidarstva i njegovoj poganskoj simbolici ili podrijetlu. 01. svibnja 1776., godine Američke revolucije, Weishaupt je objavio osnivanje Reda perfekcionista, koji će kasnije postati poznatiji kao Iluminati, uzimajući Minervinu Sovu kao svoj simbol.

Weishaupta je njegov najbliži suradnik, Adolph Freiherr Knigge nazivao "prerušenim isusovcem". Papa Klement XIV. je raspustio  isusovce 1773. godine. John Robison, koji je 1798. godine razotkrio evoluciju Iluminata u djelu "Dokazi zavjere", primijetio je o njemačkom slobodnom zidarstvu: "Vidio sam da je to uvelike povezano sa mnogim događajima i raskolima u kršćanskoj crkvi; vidio sam da su se isusovci nekoliko puta miješali u to; i da je većina iznimnih inovacija i neslaganja nastala otprilike u vrijeme kada je red Loyole bio ugušen; tako da se čini da su ta intrigantna braća pokušala održati svoj utjecaj uz pomoć slobodnog zidarstva." 

Weishaupt se vlastitim riječima hvalio: "Oh! Ljudi, u što vas se ne može uvjeriti?". Osnovao je Iluminate sa ciljem subverzivnog djelovanja na svjetske religije, uspio je prisiliti svoje sljedbenike naslijepo i nesvjesno neka se prilagode njegovom projektu,  slijedeći sustav postupne indoktrinacije i pretvarajući se da nudi prosvijetljena tumačenja kršćanstva na humanitarnim političkim načelima. Njegovi članovi obećali su poslušnost svojim nadređenima i bili su podijeljeni u tri glavne klase: prva je uključivala "početnike", "minervale" i "manje iluminate". Druga se sastojala od slobodnih zidara: "običnih", "škotskih" i "škotskih vitezova". Treća ili "misterijska" klasa sastojala se od dva stupnja "svećenika" i "regenta", kao i "magusa" i "kralja". 

Posvećenik je odveden u sobu u kojoj se, ispred praznog prijestolja, nalazio stol na kojem su bili postavljeni tradicionalni simboli kraljevstva: žezlo, mač i kruna. Posvećenik je pozvan neka podigne predmete, ali je upozoren da će mu, ako to učini, biti odbijen ulazak u red. Posvećenik je zatim odveden u drugu sobu prekrivenu crnom tkaninom, gdje je otkrivena zavjesa otkrivala oltar prekriven crnom tkaninom, na kojoj je stajao križ i crvena frigijska kapa Misterija Mitre. Ova kapa je predana posvećeniku, riječima: "Nosi ovo - to znači više od krune kraljeva". 

Minervina sova na knjizi bio je amblem koji su bavarski Iluminati koristili u svom stupnju "Minerval".

Weishaupt se odlučio infiltrirati među slobodne zidare kako bi prikupio materijal za proširenje vlastitog rituala i uspostavio bazu moći za svoj dugoročni plan političkih promjena u Europi. Početkom veljače 1777. godine je primljen u Obred strogog poštivanja. Weishaupta je jedan od njegovih ranih regruta, njegov bivši učenik, Xavier von Zwack, uvjerio da njegov vlastiti red treba stupiti u prijateljske odnose sa slobodnim zidarstvom i dobiti odobrenje za osnivanje vlastite lože. Nalog je dobiven od Velike lože Pruske, pod nazivom Kraljevski York za prijateljstvo, a nova loža nazvana je Teodor Dobrog Savjeta, koja je brzo popunjena Iluminatima. Uspostavljanjem masonskih odnosa sa ložom Unije u Frankfurtu, koja je bila povezana s Prvom velikom ložom Engleske, loža Teodor postala je neovisno priznata i sposobna proglasiti svoju neovisnost. Loža Theodore dobila je ime zato da polaska Karlu Theodoreu, izbornom knezu Bavarske. Karlo Theodore naslijedio je oca kao grof Palatina od Sulzbacha, 1733. godine, a 1742. godine, smrću Karla III. Filipa, izbornog kneza Palatina, naslijedio je izborni Palatinat i vojvodstva Jülich i Berg. Kao nova matična loža, loža Theodore sada je mogla osnivati ​​vlastite lože.

Napori regrutiranja među frankfurtskim masonima rezultirali su odanošću Kniggea, koji je, čini se, vjerovao u 'Najsvetlije poglavare', kojima je Weishaupt tvrdio da služi, iako je Weishaupt zadržao tajne viših stupnjeva. Godine 1781., kada je Knigge protestirao, Weishaupt je konačno priznao da su njegovi poglavari i navodna starina reda izmišljotine, te da viši stupnjevi tek trebaju biti napisani. Knigge je ciljao na vođe masonskih loža, majstore i čuvare, te je često uspješno stavljao cijelu ložu na raspolaganje Iluminatima.

U pismima Weishauptu, baron de Bassus, veliki regruter za red, hvalio se da je inicirao "predsjednika, potpredsjednika, glavne savjetnike vlade i velikog majstora pošte". "Majstor pošte" odnosio se na kneževsku kuću von Thurn und Taxis, obitelj njemačkog plemstva, koja je bila ključni igrač u poštanskim uslugama u Europi tijekom 16. stoljeća i do kraja Svetog Rimskog Carstva, te jedna od najbogatijih obitelji na svijetu. Dva su člana obitelji pridružila Iluminatima: grof Maksimilijan Carl Heinrich Joseph von Thurn und Taxis i grof Thaddäus von Thurn und Taxis. De Bassus je napisao Weishauptu da je Thaddäus, zajedno sa guvernerom Tirola, grofom Johannom Gottfriedom von Heisterom, potpredsjednikom Zemaljske vlade u Innsbrucku, grofom Leopoldom Franzom von Kiniglom i drugim utjecajnim savjetnicima vlade, "razjaren našim sustavom". 

Weishaupt je savjetovao svojim učenicima neka "...nastoje pridobiti upravitelje i tajnike poštanskih ureda kako bi olakšali našu korespondenciju". Slično tome, 1780. godine, Amschel Rothschild je također tražio slične privilegije kada je postao jedan od preferiranih bankara Karla Anselma od Thurn and Taxisa, poglavara kneževske kuće Thurn and Taxis, glavnog upravitelja pošte Carske Reichsposte i člana Reda zlatnog runa. Kao što je objasnio Amos Elon, u knjizi "Osnivač: Portret prvog Rothschilda i njegovog vremena":

"Poštanska služba Thurn and Taxis pokrivala je veći dio srednje Europe, a njena učinkovitost bila je poslovična... Rothschildove veze s upravom poštanske službe Thurn and Taxis bile su mu profitabilne na više načina. Čvrsto je vjerovao u važnost dobrih informacija. Poštanska služba bila je važan izvor komercijalnih i političkih vijesti. Vjerovalo se da princ plaća za svoj monopol carskog upravitelja pošte, opskrbljujući cara političkim obavještajnim podacima, dobivenim iz pošte koja je prolazila kroz njegove ruke. Nije bio protiv toga da i sam koristi te obavještajne podatke - možda u suradnji s Rothschildom - za ostvarivanje komercijalne dobiti." 

Članstvo u Iluminatima tada se uvelike proširilo. U kratkom vremenu, Iluminati su imali lože diljem Njemačke i Austrije, a podružnice reda osnovane su i u Italiji, Mađarskoj, Francuskoj i Švicarskoj. Važnost reda ležala je u uspješnom regrutiranju profesionalnih slojeva, crkvenih dužnosnika, akademika, liječnika i odvjetnika, te nedavnom stjecanju moćnih dobročinitelja:  Karl August, veliki vojvoda od Saxe-Weimar-Eisenacha; Ernest II, vojvoda od Saxe-Gotha-Altenburga, sa svojim bratom i kasnijim nasljednikom Augustom; Karl Theodor Anton Maria von Dalberg, guverner Erfurta; vojvoda Ferdinand od Brunswicka, njegov glavni pomoćnik u masonskim pitanjima; Johann Friedrich von Schwarz; grof Metternich od Koblenza - svi su bili upisani. 

Kako je utvrdio Terry Melanson u knjizi "Perfectibilists", brojni vodeći članovi Malteškog vitezova također su bili članovi Iluminata. Tvrdi da je baron Maksimilijan von Branca, svećenik crkvenog suda u Münchenu, ujedno i veliki zapovjednik Malteškog vitezova u Bavarskoj, bio član Iluminata. Član Iluminata, baron Jean-Baptiste de Flachslanden, koji je bio imenovan za Baillija Aquile u Malteškim vitezovima, predložen je za velikog majstora Reda, ali je prvi konzul Bonaparte stavio veto na odluku. Član Iluminata, baron Johann Kasimir von Häffelin, bio je također zapovjednik i generalni vikar bavarske grane Malteških vitezova.

Comte de St. Germain

Grof Cagliostro bio je učenik najozloglašenije figure tog doba, enigmatičnog grofa de St. Germaina. Saint-Germain je možda čak i upoznao Falka, preko njihovog zajedničkog prijatelja dr De la Coura, bogatog židovskog liječnika, koji je često dovodio kršćane,  znatiželjne upoznati Falka. Vjerovalo se da St. Germain posjeduje alkemijske moći koje su mu omogućavale pretvaranje olova u zlato, kao i mnoge druge magične moći poput sposobnosti teleportacije, levitacije, hodanja kroz zidove, telepatskog utjecaja na ljude, pa čak i da je bio besmrtan. Pravi identitet St. Germaina nikada nije utvrđen, ali nagađanja u to vrijeme su se slagala da je židovskog podrijetla.

St Germana je očito obrazovao Gian Gastone de Medici, veliki vojvoda Toskane. Gianova majka, Marguerite Louise d'Orléans, potjecala je iz Orleanske i Lorraine dinastije, koje vode podrijetlo do Renéa od Anjoua. Njezin otac bio je Gaston, vojvoda od Orléansa, sin Henrika IV. od Francuske, Marije de Medici. Gastonov brat bio je Luj XIII. od Francuske, čiji sin bio Luj XIV., "Kralj Sunce", bio oženjen sa Madame de Montespan, i čiji je brat bio Filip I., vojvoda od Orleansa. Gastonova sestra bila je Kristina od Francuske, koja je sagradila Palazzo Madama prema savjetu alkemičara, bila udana za Viktora Amadeusa I., vojvodu od Savoje. Gianov otac bio je Cosimo III. de' Medici, veliki vojvoda od Toskane, unuk Cosima II. de Medicija, koji je bio Galilejev sponzor. Gian, čiju je vladavinu obilježio preokret konzervativne politike njegova oca, ukinuo je poreze za siromašne, kaznene zakone koji su ograničavali Židove i okončao javna pogubljenja.

St. Germain je tvrdio da je sin Franje II. Rakoczija, kneza Transilvanije (unuk Jurja II. Rakoczija i Sofije Bathory, dvije obitelji koje su koristile amblem Reda zmaja). Godine 1639. Samuel Hartlib objavio je pamflet posvećen Jurju II., koji je u to vrijeme bio nada raspršenih protestanata jugoistočne Europe, kada je Bohemija ponovno osvojena i Šveđani povučeni na baltičku obalu. Danas se smatra nacionalnim herojem, Franjo II. Rakoczi bio je vođa mađarskog ustanka protiv Habsburgovaca (1703.-1711.) kao knez Konfederiranih staleža za slobodu Kraljevine Ugarske. Franjo II. bio je i princ Transilvanije, carski princ i vitez Reda zlatnog runa.

Franjo II. Rakoczi bio je ljubavnik princeze Elżbiete Sieniawske, bake Adama Kazimierza Czartoryskog - koji je zajedno s Mariusom Lubomirskyjem, obojica vođe Ecossais masona u Varšavi i strastveni studenti Kabale, podržavao Bonnieja Princa Charlieja. Oba princa imala su kontakte sa sabatejskim Židovima, a Czartorisky je kritiziran kao "olusabatista". Czartorisky je također bio u kontaktu s Falkom. Oženio se Izabelom Fleming, koja je u Parizu 1772. godine upoznala Benjamina Franklina, Jean-Jacquesa Rousseaua i Voltairea. Knez Lubomirsky kasnije će se oženiti sabatskom ženom i preobratiti se na judaizam. Kada su se sljedbenici Jakoba Franka preobratili na kršćanstvo, Czartoriskyji i njihovi masonski saveznici dočekali su ih u "novoj" Poljskoj, gdje dolazi do sve veće razmjene između frankovaca i masonskih kabalista.

St. Germain je bio navodni veliki majstor slobodnog zidarstva i postao je poznanik francuskog kralja Luja XV. i njegove ljubavnice Madame de Pompadour. Godine 1743. nekoliko je godina živio u Londonu, pisao glazbu, i postao bliski prijatelj princa od Walesa, najstarijeg, ali otuđenog sina kralja Georgea II. i Sofije od Hanovera. Međutim, bio je prisiljen pobjeći iz grada nakon što se upleo u jakobitsku zavjeru za obnovu Stuarta i bio razotkriven kao francuski špijun. Pregovarao je u ime francuskog kralja s Fridrikom Velikim tijekom Sedmogodišnjeg rata, i bio je odgovoran za savez između Francuske i Pruske. Također je bio uključen u zavjeru za svrgavanje Petra Velikog 1762. godine, i njegovu zamjenu Katarinom Velikom. U znak zahvalnosti, ona je navodno stavila masonske lože u Rusiji pod svoju osobnu zaštitu.

Ilustracija Cagliostrove izvedbe u Dresdenu

Egipatsko slobodno zidarstvo

Cagliostro je tvrdio da je primljen u Suvereni malteški vojni red, odnosno Malteške vitezove, među kojima je proučavao alkemiju, kabalu i magiju. Cagliostro je rođen kao Giuseppe Balsamo u siromašnoj obitelji u Albergheriji, koja je nekoć bila stara židovska četvrt Palerma, na Siciliji. Illuminatus Goethe, u svom publicističkom djelu "Talijansko putovanje", tvrdio je da je Cagliostro bio Židov. Međutim, Cagliostro je kasnije tijekom suđenja izjavio da je rođen kao kršćanin plemenitog podrijetla, ali je napušten kao siroče na otoku Malti. Tvrdio je da je kao dijete putovao u Medinu, Meku i Kairo. Po povratku na Maltu, gdje ga je primio Manuel Pinto da Fonseca, 68. princ i veliki majstor Suverenog malteškog vojnog reda, koji je dijelio interes za alkemiju.

Početkom 1768. godine je Cagliostro otišao u Rim gdje je radio za tajnika kardinala Orsinija. Oženio se 17-godišnjom plemkinjom Lorenzom Felicioni, za koju se tvrdilo da ju je kontrolirao hipnozom, što je naučio od svog kolege masona, Antona Mesmera. Ova je tema bila osnova filma iz 1949. godine, "Crna magija", temeljenog na romanu Alexandrea Dumasa, "Joseph Balsamo", sa  Orsonom Wellesom u glavnoj ulozi. Cagliostro se sprijateljio sa prevarantom, imena Marquis Agliata, od kojeg je naučio vještine krivotvoritenja, u zamjenu za seksualne usluge svoje mlade supruge. Par se također zajedno uputio na hodočašće kroz Italiju, Francusku i Španjolsku do svetišta svetog Jakova iz Compostele u Galiciji, tijekom koje su upoznali Casanovu. Cagliostro je zatim otputovao u London, gdje se, kaže se, sprijateljio sa grofom St. Germainom.

U Londonu se Cagliostro sprijateljio i sa rabinom Falkom, moguće da se susreo i sa Swedenborgom, kojeg je osobno spominjao. Iako se govorilo da je Cagliostra u obred inicirao grof St. Germain, Schuchard je predstavio dokaze da je Falk poslao Cagliostra na misiju egipatskog slobodnog zidarstva. Cagliostrov egipatski obred bio je vrlo složen sustav proročišta, kvazi-egipatskih rituala i ceremonijalne magije. Masonski obred je bio podijeljen na muške i ženske lože. Međutim, kako je primijetio istraživač vidovnjaka Paul Tabori, u svom djelu "Tajno i zabranjeno", glavna ceremonija inicijacije u stupanj u "ženskim ložama" bila je otvoreno orgijastična. Prema Taboriju:

"Nakon što su prošli nekoliko testova, novakinje su se okupile u zoru u "hramu". Zavjesa se podigla i gledatelji su gledali čovjeka koji je sjedio na zlatnoj kugli, potpuno gol, držeći zmiju u ruci.

Gola figura bio je sam Cagliostro. "Visokogorska svećenica" objasnila je zapanjenim damama da su i istina i mudrost gole, i da one (dame) moraju slijediti njihov primjer. Nakon toga, ljepotice su se skinule, a Cagliostro je održao govor u kojem je izjavio da je senzualni užitak najviši cilj ljudskog života. Zmija koju je držao zviždala je, nakon čega je ušlo trideset i šest 'genija' odjevenih u bijelu gazu. 'Vi ste', rekao je Cagliostro, 'odabrani da ispunite moja učenja!' To je bio znak za početak orgija." 

Cagliostro i Falk posjetili su masonsku ložu u Haagu, 1777. godine. Tamo su pokrenuli kampanju za regrutiranje swedenborških i ekosaiskih masona, u mnogim zemljama, za svoj egipatski obred. Navodno je Falk bio povezan sa srednjovjekovnom sektom asasina, a kada je Cagliostro putovao u lože Écossais i swedenborške lože u Njemačkoj i Litvi, dočekan je kao izaslanik "Velike Kofte", čiji je identitet Falka otkriven samo višim inicijatima. Prema Izvješću vatikanske inkvizicije (1791.): "Cagliostro je shvatio da su njihove [slobodnozidarske] ceremonije unakažene i osramoćene magijom i praznovjerjem; principi Swedenborga, švedskog propovjednika; i oni M. Falka, židovskog rabina, iluminirani smatraju poglavarima". Cagliostrov masonski pokrovitelj, Frederick Rodolphe Saltzmann, izvijestio je: "[Cagliostro] govori mnogo dobrog o Swedenborgu i žali se da je progonjen. Uzalud Šveđani sada žele oživjeti njegov pepeo, neće ništa otkriti. Najveći čovjek u Europi je poznati Falk u Londonu". Prema Katarini Velikoj: "Cagliostro je došao u pravom trenutku za sebe, kada je nekoliko loža slobodnih zidara, koji su bili opčinjeni Swedenborgovim principima, pod svaku cijenu željelo vidjeti duhove; stoga su potrčali Cagliostru, koji je izjavio da ima sve tajne dr. Falka". 

Godine 1777. su Cagliostro i Lorenza napustili London, nakon čega su putovali kroz razne njemačke države, posjećujući lože Obreda strogog poštivanja i tražeći obraćenike u egipatsko slobodno zidarstvo. U rujnu 1780. godine, nakon što u Sankt Peterburgu nisu uspjeli pridobiti pokroviteljstvo Katarine Velike, par se uputio u Strasbourg u Francuskoj. Godine 1784. su  otputovali u Lyon, gdje su osnovali sumasonsku matičnu ložu 'La Sagesse Triomphante', njegovog obreda egipatskog slobodnog zidarstva. Godine 1785. Cagliostro i njegova supruga odlaze u Pariz na poziv kardinala de Rohana, čije je prijateljstvo olakšalo njihovo uvođenje na dvor francuskog kralja Luja XVI., odakle su inicirani brojni dostojanstvenici u njegovo egipatsko slobodno zidarstvo, čije je Vrhovno vijeće osnovano u Parizu, 1785. godine. Prema kardinalu de Rohanu: "Magnetske seanse [Franza Antona] Mesmera ne mogu se usporediti sa magijom mog prijatelja grofa de Cagliostra. On je pravi rozenkrojcer, koji održava zajedništvo s elementarnim duhovima. Sposoban je probiti veo budućnosti svojom nekromantskom moći". 

Wilhelmsbad 1783. godine 

Kongres iz Wilhelmsbada 

Priča se da se o temeljnom planu Francuske revolucije raspravljalo na Velikoj masonskoj konvenciji, 1782. godine, u Wilhelmsbadu, kojoj je Mirabeau prisustvovao kao promatrač. U to vrijeme, francuski i njemački masoni bili su vrlo nejasni u pogledu cijele teme, svrhe i oprečnih izvještaja o podrijetlu masonstva. Ta je zbrka dovela do sastanka u Wilhelmsbadu 16. srpnja 1782. godine, kojem su prisustvovali predstavnici masonskih tijela iz cijelog svijeta. Pod utjecajem Swedenborga i njegovog učenika Cagliostra, Falk je postao štovan kao 'Nepoznati poglavar' revolucionarnog slobodnog zidarstva, a konvencija je bila odlučna saznati više o njemu. Kao što je Savalette de Langes, kraljevski blagajnik u Parizu, izvijestio u svojoj korespondenciji sa markizom de Chefdebienom:

"Dr. Falc, u Engleskoj. Ovaj dr. Falc poznat je mnogim Nijemcima. Sa svakog gledišta, on je vrlo izvanredan čovjek. Neki ga smatraju poglavarom svih Židova i pripisuju sve što je čudesno i neobično u njegovom ponašanju i životu planovima koji su u potpunosti politički... Postoji neobična priča o njemu u vezi sa princom de Guemeneom i luksemburškim vitezom, koja se odnosi na Luja XV. čiju je smrt predvidio. Praktički je nedostupan. U svim višim Sektama Adepta Okultne Znanosti, on prolazi kao čovjek viših postignuća…"

Kongres je sazvao Wilhelm I. od Hesse-Kassela, dok je njegov brat, iluminatski princ Karlo od Hesse-Kassela, jedan od osnivača Obreda Filaleta, bio glavni organizator. Princ Karlo, koji je bio zaokupljen potragom za "skrivenim nadređenima" i "pravom tajnom", također je bio vatreni poklonik alkemije, posjedovao je vlastiti laboratorij i bio je učenik grofa St. Germaina, kojeg je ugostio u svom domu. Princ Karlo također je bio povezan sa opsežnom afilijacijom loža i različitih društava, poznatih kao "l’École du Nord" ("Škola Sjevera"), u sjevernoj Njemačkoj i Danskoj. Sljedbenici Louisa Claudea de Saint-Martina, Martinesa de Pasquallyja i Swedenborga, tvrdili su da su postigli fizičke manifestacije aktivnog uzroka i inteligencije. Uspjeli su prizvati ukazanja Svetog Ivana i tako čekali njegov skori povratak, ili drugi dolazak. Također su ispovijedali vjeru u Pitagorina učenja i doktrinu metempsihoze, odnosno preseljenja duša. Schuchard potvrđuje odanost princa Charlesa Swedenborgu: "Posredstvom swedenborgijanizma i sabatskog kabalizma, suparnički sustavi Švedske i Danske postigli su dogovor 1780-ih. Princ Charles od Hesse-Kassela dopisivao se sa Swedenborgianskim egzegetskim društvom u Stockholmu i s Teozofskim društvom u Londonu". Teozofsko društvo bilo je izdavačka grana tajnog Univerzalnog društva, koje je osnovao Benedict Chastanier.

Glavna svrha konvencije bila je odlučiti o sudbini Strogog poštivanja. Red stroge obrednosti zapravo je bio čisto njemačko udruženje, sastavljeno od ljudi koji su u potpunosti potjecali iz intelektualne i aristokratske klase, i, po uzoru na viteške redove iz prošlosti, međusobno poznati po viteškim naslovima. Tako je princ Charles od Hesse-Kassela postao Eques a Leone Resurgente; član Iluminata, vojvoda Ferdinand od Brunswicka bio je Eques a Victoria; pruski ministar, Johann Rudolph von Bischoffswerder je bio Eques a Grypho; barun de Wächter Eques a Ceraso; Joachim Christoph Bode, savjetnik poslanstva u Saxe-Gothi, Eques a Lilio Convallium; Christian Graf von Haugwitz, ministar kabineta Fridrika Velikog, Eques a Monte Sancto.

Sestra Ferdinanda, vojvode od Brunswicka, bila je udana za Fridrika Velikog; koji je Ferdinanda podučio strategiji ratovanja, učinivši ga pukovnikom i kasnije je bio poznat kao jedan od najuspješnijih generala 18. stoljeća. Ferdinand, vojvoda od Brunswicka, iniciran je 1740. godine, u Ložu "Tri Globusa" u Berlinu. Njegov otac bio je Ferdinand Albert II., vojvoda od Brunswicka-Wolfenbüttela. Ferdinandova majka bila je princeza Antoinetta od Brunswicka-Wolfenbüttela, praunuka Augusta Mlađeg, vojvode od Brunswicka-Lüneburga. Princeza Antoinetta bila je i teta carice Marije Terezije, zaštitnice Jakova Franka; za čijeg se sina Josipa navodno pričalo kako je čak imao aferu sa Frankovom kćeri, Evom. Sestra princeze Antoinete, Charlotte Christine od Brunswicka-Wolfenbüttela, udala se za careviča Alekseja Petroviča iz Rusije, sina i nasljednika Petra Velikog (njega je inicirao Sir Christopher Wren i uveo u slobodno zidarstvo). Ferdinandova druga sestra, Juliana Maria od Brunswicka-Wolfenbüttela, udala se za Fridrika V. od Danske. Godine 1760., kralj George II. također je dodijelio Ferdinandu Red podvezice.

Ferdinand, koji je proglašen generalnim velikim majstorom okupljenih loža, iznio je dnevni red za kongres. Pitanja koja je Ferdinand predložio da se u Wilhelmsbadu postave velikom majstoru Strogog poštivanja bila su:

"(1) Je li podrijetlo Reda drevno društvo?

(2) Postoje li doista Nepoznati poglavari, i ako da, tko su oni?

(3) Koji je pravi cilj Reda?

(4) Je li taj cilj obnova Reda templara?

(5) Na koji način bi ceremonijal i obredi trebali biti organizirani kako bi bili što savršeniji?

(6) Treba li se Red baviti tajnim znanostima?" 

Ispravljeni škotski obred kodificiran je u Wilhelmsbadu, pod predsjedanjem vojvode Ferdinanda od Brunswicka, koji je postao veliki majstor reda. Za tajnika, koji govori francuski jezik, imenovan je Jean-Baptiste Willermoz. Među konačnim zaključcima kongresa bilo je - legenda o templarskom podrijetlu je odbačena, te da je postala "simbolička" i "duhovna", unutar Ispravljenog škotskog obreda:

"Nakon nekoliko zanimljivih istraživanja o povijesti Reda templara, iz koje je izvedena i povijest masona, koja su provedena, ispitana i uspoređena u našim predavanjima, uvjerili smo se da ona predstavljaju samo tradicije i vjerojatnosti bez autentičnog naziva, koji bi mogao zaslužiti sve naše povjerenje, te da nismo dovoljno ovlašteni da se nazovemo pravim i legitimnim nasljednicima templara, da je, štoviše, razboritost nalagala da ostavimo ime koje bi nas navelo na sumnju u projekt želje za obnovom poretka zabranjenog suglasjem dviju sila, te da napustimo oblik koji više ne bi odgovarao običajima i potrebama stoljeća." 

Kako je Mirabeau primijetio: "Isti taj Veliki majstor i svi njegovi pomoćnici radili su više od dvadeset godina sa nevjerojatnim žarom na nečemu za što nisu znali niti pravi cilj, niti podrijetlo". Navodno, u raspravi o budućnosti reda: 35 delegata znalo je da je Strogo poštivanje reda u svom sadašnjem obliku osuđeno na propast, kao će sastanak u Wilhelmsbadu biti borba za dijelove između njemačkih mistika, pod vojvodom Ferdinandom i njihovim domaćinom princom Charlesom od Hesse-Kassela, i martinista, pod Jean-Baptisteom Willermozom. Nedostatak koherentne alternative dvjema strujama misticizma omogućio je Iluminatima da se predstave kao vjerodostojna opcija. Ono što je sastanak u Wilhelmsbadu zapravo postigao bio je propast Reda Strogog poštivanja. Odrekli su se templarskog podrijetla svog rituala, no zadržali su templarske titule i administrativnu strukturu. Karlo od Hesse-Kassela i Ferdinand, vojvoda od Brunswicka, ostali su na čelu reda, ali u praksi su lože bile gotovo neovisne. Nijemci su također usvojili ime Willermozovih 'Chevaliers bienfaisants de la Cité sainte', a dio martinističkog misticizma uvezen je u prva tri stupnja, koji su sada bili jedini bitni stupnjevi slobodnog zidarstva.

Martinistima se suprotstavljao Bode. Bode je bio prijatelj njemačkog filozofa Gotholda Ephraima Lessinga; oni su zajedno, 1767. godine, stvorili izdavačku kuću i trgovinu, J.J.C. Bode & Co., u Hamburgu. Ova trgovina prodavala je svoja i tuđa djela, uključujući Lessingovu "Dramaturgie" i Goetheova "Götza". Bode je bio član i bivši majstor Lože Absalem u Hamburgu, te je služio kao zamjenik velikog majstora Velike Lože Hamburga. Godine 1782. je usvojio radikalnu interpretaciju prosvjetiteljstva i prekinuo sa  kršćanskim misticizmom Willermoza. U Wilhelmsbadu, Bode je odmah započeo pregovore s Kniggeom i konačno se pridružio Iluminatima u siječnju 1783. godine, stekavši čin Majora Illumitata. Princ Karlo od Hesse-Kassela pridružio im se sljedećeg mjeseca.

Nekoliko masonskih konvencija je pokušalo ujediniti slobodno zidarstvo u Njemačkoj, te uspostaviti suradnju u okultnim studijama. Sljedeći kongres sazvali su u Parizu, 1785. godine, društva Amis Réunis i Philalethes. Bode i baron von Busche bili su prisutni, kao i markizi de Chefdebien i de Condorcet. Kongres je okupio 120 zastupnika, od kojih su većina bili zloglasni okultisti.

Među temama, o kojima se raspravljalo - bila je veza između Jacoba Falka i Jacoba Franka. Njemačku delegaciju predvodio je Ferdinand, vojvoda od Brunswicka; englesku bliski Falkov prijatelj, general Charles R. Rainsford, britanski zastupnik, swedenborški slobodni zidar i član Kraljevskog društva. Rainsford je ostavio iza sebe stotine tekstova na pet jezika, koji se bave alkemijom, kabalom, magijom, medicinom i astrologijom. Rainsfordovih četrdeset svezaka neobjavljenih radova u Britanskom muzeju glavni su izvorni materijal za proučavanje engleskog slobodnog zidarstva i okultizma sa kraja 18. stoljeća. Godine 1761. primio je pratnju i služio pod Ferdinandom od Brunswicka u Njemačkoj, sa kojim se sprijateljio. Godine 1783., godinu dana nakon Falkove smrti, Rainsford, koji je surađivao sa Falkom na vrlo tajnom kabalističko-masonskom planu, primio je upite pariških masona o Falkovom sustavu. 1785. godine je Rainsford služio pod vojvodom od Cumberlanda u Flandriji (bio veliki majstor od 1782. do 1790. godine). Cumberland se protivio američkoj politici svog brata, kralja Georgea III., i osobno je inspirirao Lafayettea u obrani američkih kolonija, potičući ga neka ode u Ameriku 1776. godine.

Savalette de Langes planirao je potkopati sastanak u Wilhelmsbadu. Poziv na kongres poslan je 228 braće i popraćen je upitnikom. U deset točaka ponudio je dubinsku analizu temelja masonstva i njegovog trenutnog djelovanja, što je uzrokovalo mnoge prebjege predstavnika iz lože, poput: Saint-Martina, braće Lavater, Ferdinanda de Brunswicka, čak Josepha de Maistrea. Konferencija započinje sa stotinu delegata iz loža uz dvadeset osam filaleta, a završava 26. svibnja, nakon trideset sjednica. Završno izvješće kvalificiralo je trud konvencije kao nedovoljan, ali je također otkrilo želju za stvaranjem novog udruženja filaleta, više europske dimenzije. 

Filadelfijci 

Konačno, u srpnju 1785. godine, evangelistički propovjednik i iluminat Lanze, poslan je kao izaslanik Iluminata u Šlesku, ali ga je udario grom. Upute Reda su pronađene kod njega. Đavolska priroda Iluminata razotkrivena je vladi Bavarske, a Red je službeno ugušen. Bivši isusovac, Ignaz Franck, bio je prvi koji je javno osudio Iluminate. Franck je bio ispovjednik bavarskog izbornog kneza, vojvode Charlesa Theodorea, i imao je ogroman utjecaj na vladara od 1765. godine kada je Franck imenovan učiteljem kćeri Charlesa Theodorea. Iako su se Iluminati infiltrirali u Ložu Theodore od Dobrog Savjeta, koja je dobila ime po njemu, 22. lipnja 1784. godine Charles Theodore izdao je edikt protiv društava koja su bila tajna, ili na drugi način nisu odobrena od strane vladara. Dana 02. ožujka 1785. godine, Charles Theodore izdao je drugi edikt protiv tajnih društava, posebno imenujući Iluminate i masoneriju. Konačno, kada je u srpnju 1785. godine, Lanzea udario grom i kada su otkrivene upute Reda, Charles Theodore "je bio bijesan" i izdao je treći edikt, 16. kolovoza 1787. godine, zahtijevajući od "svih članova reda da se pokaju i registriraju vladi u roku od osam dana, pod prijetnjom teške kazne". 

Ispitivanja članova provodili su Franck i cenzor, Johann Caspar von Lippert, kako bi proveli čistke protiv osumnjičenih Iluminata. U skladu s isusovačkom tradicijom, Franck je "izbjegavao obilježja moći, kako bi što učinkovitije djelovao iza kulisa", objasnio je Klaus Epstein, u knjizi "Postanak njemačkog konzervativizma". Charles Theodore imenovao je Francka neka "predvodi toliko strahovanu Posebnu komisiju u žutoj sobi dvoraca koja je istraživala Iluminate, poticala doušnike i odlučivala o primjerenim kaznama". 

Tijekom tiskanja i objavljivanja izvornih dokumenata Iluminata, 1787. godine, Charles Theodore osigurao je da se kopije pošalju raznim vladama u Velikoj Njemačkoj, i šire. Međutim, bavarska vlada jednostavno nije imala moć provesti bilo što izvan svojih granica. Dana 15. studenog 1790. godine, Charles Theodore izdao je svoju posljednju javnu osudu Iluminata, četvrtu presudu:

"Izbornik je saznao, dijelom spontanim priznanjem nekih članova, dijelom pouzdanim obavještajnim podacima, da unatoč nekoliko edikta iz 1784. i 1785. (i istog mjeseca 1787.), Iluminati još uvijek održavaju, iako u manjem broju, tajne sastanke diljem Izbornog tijela, ali posebno u Münchenu i okolici; Oni i dalje privlače mlade ljude za cilj i održavaju dopisivanje s [tajnim] društvima i članovima u drugim zemljama. Nastavljaju napadati državu, a posebno religiju, bilo usmeno ili putem pamfleta."

Weishaupt je pobjegao, a dokumenti i interna korespondencija su zaplijenjeni i naknadno objavljeni od strane vlade 1787. godine. Nakon raspuštanja Iluminata, Weishauptu je odobren azil u Gothi od strane Ernesta II., vojvode od Saxe-Gotha-Altenburga, pradjeda supruga kraljice Viktorije, princa Alberta od Saxe-Coburga i Gothe, koji je bio član Iluminata. Ernest II. bio je i član Reda Strogog poštivanja i služio je kao Veliki majstor Velike lože Njemačke. Iniciran je u Iluminate 1783. godine, imenovan je inspektorom Gornje Saske i koadjutorom nacionalnog poglavara Stolberg-Rossle, te nacionalnim direktorom Njemačke, nakon što je pomogao Weishauptu. Ernest II. nastavio je podržavati Weishaupta i odupirao se svim pokušajima Charlesa Theodorea da ga uhiti.

Iluminati su ipak nastavili sa svojom zavjerom. Ostala je sumnja da bi njihovi članovi mogli još uvijek raditi u tajnosti, širiti subverzivne ideje i kovati zavjere iza kulisa. Prije Francuske revolucije, sam Weishaupt je navodno rekao: "Spas ne leži tamo gdje se snažna prijestolja brane mačevima, gdje se dim kadionica uzdiže do neba ili gdje tisuće snažnih ljudi koračaju bogatim poljima žetve. Revolucija, koja će uskoro izbiti, biti će sterilna ako nije potpuna". 

Kako je objasnio Terry Melanson: "Suprotno uvriježenom mišljenju, većina masonskih loža izvan Bavarske nije bila potpuno očišćena od svog iluminizma; a Red - barem njegovi članovi - samo je otišao u ilegalu, da bi se kasnije ponovno pojavio pod krinkom čitalačkih društava i jakobinskih klubova". Nakon što je red zabranjen u Bavarskoj (1784.), Bode je postao de facto glavni izvršni direktor, nakon Kniggeove ostavke i Weishauptovog bijega. Godine 1787. obišao je Francusku, Strasbourg i Pariz. Kako izvještava Terry Melanson: loža Iluminata čiju je podružnicu Bode osnovao u Parizu bila je Amis Réunis, a unutar unutarnjeg kruga lože bili su oni koji su bili povezani s Obredom Filaleta. Barruel u svojim spisima potvrđuje da su Filaleti bili osnovani za borbu protiv monarhije.

Prvo, krinka koju su Iluminati tada usvojili za svoje subverzivne aktivnosti bili su Amis Réunis i Philadelphes (Filadelfije), tajna jezgra stvorena unutar Filaleta. Bode i Busche sklopili su definitivno savez sa Iluminatima, koji su, kao odgovor na poziv tajnog odbora lože, stigli u Pariz u veljači 1787. godine. "Izričito objavljeni cilj njihova putovanja", objašnjava bivši Iluminat Grolman, u djelu "Najnoviji radovi Spartaka i Filona u Redu Illuminata" (1794.), "bio je dobiti informacije o magnetizmu, koji je upravo tada izazivao veliku pomutnju, ali u stvarnosti bio je zaokupljen gigantskim planom svog Reda". Prema Grolmanu:

"Kako je Loža Amis Réunis prikupljala sve što se moglo saznati iz svih ostalih masonskih sustava u svijetu, tako je put tamo ubrzo bio utrt za iluminizam. Također, nije prošlo dugo prije nego što je ova loža, zajedno sa svima onima koji su ovisili o njoj, bila impregnirana iluminizmom. Bivši sustav bio je kao da je izbrisan, tako da je od tada nadalje okvir Filaletha potpuno nestao, a na mjesto bivše kabalističko-magijske ekstravagancije [Schwärmerei] došla je filozofsko-politička." 

Kada se vratio u Francusku, Mirabeau je uveo filozofiju iluminizma u svoju masonsku ložu. Do 1788. godine, gotovo svaku ložu na Velikom Orijentu infiltrirali su Weishauptovi pristaše. U Parizu su se Bode i Busche sastali s Mirabeauom, te članovima Malteškog vitezova i iluminata, markizom de Chefdebien d'Armisson i grofom Leopoldom de Kollowrath-Krakowskim, kojeg je austrijska carica Marija Terezija jako voljela i koji je bio nositelj Reda zlatnog runa. Konačno, Bode je nedvosmisleno izjavio: "Složili smo se... za Francusku ćemo usvojiti ime Philadelphies umjesto Illuminati". Odluka o skrivanja pod novim imenom odlučena je na sastanku 30. srpnja 1787. godine, sa Savalette de Langes. Bode je uveo de Langesa u Illuminate 01. kolovoza 1787. godine, a 04. kolovoza još dva filaleta pridružila su se svom majstoru lože u zakletvi na vjernost redu: Taillepied de Bondy i Alexandre-Louis Roëttiers de Montaleau. Chaillon de Jonville, zamjenik velikog majstora Velike lože, institucije koja je prethodila Velikom Orijentu, u tekstu 1789. godine, osudio je Filadelfijce kao odgovorne za revolucionarne nemire.

"Sloboda predvodi narod", djelo Eugènea Delacroixa, u spomen na Srpanjsku revoluciju 1830. godine, kojom je svrgnut francuski kralj Karlo X. Žena iz naroda, sa frigijskom kapom iz Mitraističkih misterija personificira koncept slobode.

Francuska revolucija

Cagliostro je iniciran u slobodno zidarstvo u Njemačkoj, a bio je i član Iluminata. Prema Barruelu je Cagliostro inicirao Weishaupta u svoje misterije. Dok je bio mučen, kada ga je Katolička inkvizicija (1790.) zatvorila kao buntovnog slobodnog zidara, Cagliostro je optužio svoje bivše suradnike za izopačavanje masonstva. Tvrdio je: dok je bio u Kurlandiji, "ovdje kao i drugdje", primijetio da su masonske "ceremonije unakažene i osramoćene magijom i praznovjerjem" na temelju principa Swedenborga i Falka, koji su smatrani poglavarima "prosvijetljenih" slobodnih zidara. "Želio ih je razuvjeriti i uvesti u obrede svog egipatskog masonstva". 

Već 1791. godine su započele kružiti tvrdnje o umiješanosti slobodnih zidara i Iluminata u Francusku revoluciju, uglavnom temeljene na Cagliostrovim priznanjima. Kako bi mu život bio pošteđen, Cagliostro je podijelio detalje o planovima Iluminata, neotemplara i slobodnih zidara za započinjanje revolucije diljem Europe. Otkrio je da je njihov krajnji cilj bio ispuniti djelo izvornih templara, svrgavanjem papinstva ili infiltriranjem agenata u Kardinalski zbor, kako bi na kraju za papu izabran član  iluminata. Cagliostro je priznao da su predstavnici Iluminata ulagali velike svote novca u banke u Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj i Engleskoj, kako bi financirali buduće revolucije u raznim dijelovima Europe. Cagliostro je također tvrdio da je kuća Rothschild osigurala sredstva za financiranje revolucije u Francuskoj, te je djelovala kao tajni agent za Iluminate.

Bio je to tajni kongres Filaleta, koji je sazvan 1785. godine, kojem su prisustvovali Bode, baron de Busche, Cagliostro, Savalette de Langes i drugi, gdje je dekretom proglašena smrt Luja XVI. Već je 1785. godine skovana prva zavjera za poticanje revolucije. Cagliostro, koji je također uspostavio vezu sa martinistima, bio je iniciran u Iluminate u blizini Frankfurta, a zatim je bio angažiran u njihovom širenju. Prema vlastitom priznanju: njegova je misija "bila raditi na tome da slobodno zidarstvo okrene u smjeru Weishauptovih projekata" i sredstva koja je koristio bila su sredstva Iluminata.

Kraljica Marija Antoaneta, supruga kralja Luja XVI. i sestra Josipa II. (navodno imao aferu sa Evom, kćeri Jakoba Franka) 

Zavjera Iluminata, koja stoji iza Francuske revolucije, orkestrirana je pod nadzorom Luja Filipa II., vojvode od Orleansa, velikog majstora Velikog Orijenta Francuske iz njegove Palais-Royal. Amis Réunis i Loge des Chevaliers Bienfaisants bili su glavni kanal Iluminata za poticanje Revolucije 1789. godine. Amis Réunis bio je dijelom Velikog Orijenta i čini se da je bio među najradikalnijim ložama. "Godine 1772.", prema Jamesu Stevensu Curlu, u djelu "Umjetnost i arhitektura slobodnog zidarstva", "osnovan je Veliki Orijent, sa vojvodom od Chartresa kao Velikim majstorom, a Velika loža se s njim ujedinila: nakon toga francusko slobodno zidarstvo čini se da je bilo sredstvo za intrige, politički aktivizam i, u konačnici, najplemenitije ideje samog prosvjetiteljstva."

Vojvoda od Orleansa dugo je bio optuživan za financiranje i sudjelovanje u poticanju rulje, i konačnom jurišu na Bastille, koji je pokrenuo Francusku revoluciju. Kako je objasnio povjesničar George Rudé:

"U lipnju 1789. godine se središte agitacije... premjestilo u Palais Royal, gdje su vojvoda od Orleansa i njegova pratnja govornika, pamfletista i novinara uspostavili svoje sjedište. Odatle su mase krenule u noći 30. lipnja, kako bi oslobodile jedanaest Francuskih gardista iz zatvora Abbaye, gdje su bili zatvoreni, jer su odbili pucati na Parižane koji su tjedan dana ranije demonstrirali u Versaillesu protiv pokušaja smjene Neckera. Upravo su u Palais Royalu, Camille Desmoulins i drugi, 12. srpnja izdali poziv na oružje, što je pokrenulo Parišku revoluciju; i odavde su skupine krenule rušiti barijere, pretraživati ​​vjerske i oružarske trgovine u potrazi za oružjem..."

Jedna od najčvršćih veza vojvode od Orleansa sa Iluminatima bio je Alexandre Roettiers de Montaleau, kojeg je Bode regrutirao za Iluminate. Kao desna ruka vojvode od Orleansa, de Montaleau je bio njegov aktivni agent na početku Francuske revolucije. Roettiers de Montaleau osigurao je opstanak masonstva u Francuskoj tijekom godina Robespierreove diktature i rezultirajuće "Vladavine terora". Nakon 1780. godine je bio član Velikog Orijenta Francuske, a 1785. godine je zamijenio vojvodu od Orleansa na mjestu Velikog majstora. Roettiers je na kraju postao Veliki majstor svih Loža u Francuskoj, 1795. godine, nakon što je oživio i reorganizirao cijelu organizaciju.

Godine 1788., na Mirabeauov zahtjev, poslani su zamjenici Iluminata obavijestiti francuske lože o strategiji. Njihov prvi savjet bio je stvaranje Političkog odbora u svakoj loži, iz čega je nastao Jakobinski klub. Uskoro su gotovo svaku ložu na Velikom Orijentu infiltrirali Weishauptovi pristaše, koji su postali aktivni u širenju političke politike terorizma protiv države. Prema Vincentu Lombardu de Langresu, koji je 1810. godine napisao:

"Francuska je 1789. godine brojala više od 2000 loža povezanih sa Velikim Orijentom; broj pristaša bio je veći od 100000. Prvi događaji 1789. godine su bili djelovanje masonerije. Svi revolucionari Ustavotvorne skupštine bili su inicirani u treći stupanj. U ovu klasu svrstavamo: Duc d’Orléans, Valence, Syllery, Laclos, Sièyes, Pétion, Menou, Biron, Montesquieu, Fauchet, Condorcet, Lafayette, Mirabeau, Garat, Rabaud, Dubois-Crancé, Thiébaud, Larochefoucauld i druge."

Prva scena Francuske revolucije u Parizu, mnoštvo koje nosi poprsja vojvode od Orleansa i Neckera.

Može se reći da je Francuska revolucija zapalila vrtove Kraljevske palače 12. srpnja 1789. godine, kada je Camille Desmoulins  okupio gomilu uz uzvik: "Aux armes!" ("Na oružje!"), kao odgovor na vijesti iz Versaillesa o kraljevoj smjeni ministra financija, Jacquesa Neckera. Gomila je izbila noseći poprsje Neckera i vojvode od Orleansa. 14. srpnja upali su u rijetko naseljeni zatvor i oružarnicu, poznatu kao Bastille. Kada je Bastille zauzeta, grof de Mirabeau navodno je rekao: "Idolatrija monarhije primila je smrtni udarac od sinova i kćeri Reda templara."

Juriš na Bastillju, 14. srpnja 1798. godine

Iako je bio upleten u brojne skandale koji su uništili njegov ugled, Mirabeau se u razdoblju od 1789. do 1791. godine, popeo na vrh francuske političke hijerarhije i stekao reputaciju velikog govornika. Dok je bio u Berlinu, Mirabeau je postao prijatelj i kolega Jakoba Mauvillona, prefekta kasselskih Iluminata, koji mu je pomogao sa materijalom za povijest Fridrika Velikog: "De la monarchie prussienne, sous Frédéric le grand" ("Pruska Monarhija pod Fridrikom Velikim"), objavljeno 1788. godine. Mirabeau je proglasio da će Pruska biti vjerojatno mjesto nadolazeće revolucije, a njemački iluminati njeni vjerojatni vođe. Prema Jamesu Billingtonu: "Mirabeauovi govori i spisi sljedeće godine prenijeli su ta očekivanja duboke transformacije iz Njemačke u Francusku". Postao je vođa u pretvaranju Trećeg staleža Generalnih staleža u novu Nacionalnu skupštinu.

Godine 1790. će Mirabeau postati predsjednik najutjecajnijeg političkog "kluba" u francuskoj politici - jakobinaca - osnovanih 1789. godine. Revolucionari su usvojili "crveni klobuk", frigijsku kapu preuzetu iz drevnog kulta mitraizma. U kasnom republikanskom Rimu, mekana filcana kapa, zvana 'pileus', služila je kao simbol slobodnih ljudi i simbolično se davala robovima nakon oslobađanja. Nakon atentata na Julija Cezara (44. godine prije Krista), Brut i njegovi suučesnici usvojili su ovu simboliku pileusa kako bi označili kraj njegove diktature, i povratak republikanskom sustavu. Crveni šešir prvi je put korišten tijekom Revolucije, u svibnju 1790. godine, na festivalu u Troyesu, ukrašavajući kip koji predstavlja naciju; kao i u Lyonu, na koplju koje je nosila božica Libertas. Voltaireova bista bila je okrunjena crvenim šeširom slobod,e nakon izvedbe njegova Bruta u 'Comédie-Française', 1792. godine. Do danas se nacionalni amblem Francuske, Marianne, prikazuje sa frigijskom kapom.

Smještena otprilike na pola puta između Trga Luja XV. i Trga Bastille, Palais-Royal i dalje će igrati ključnu ulogu u nastajućem sukobu. U kolovozu su ukinuti feudalizam i privilegije preostale iz 'Ancien Régime'. Konačno, 04. listopada, velika skupina formirana je u Palais-Royalu, kojoj su se pridružili drugi Parižani, kako bi sljedećeg dana marširali na Versailles, te vratili kralja i Nacionalnu skupštinu u Pariz. Sljedećih nekoliko godina su obilježile političke borbe protiv liberalnih reformi, koje su promovirali jakobinci, što je dovelo i do Ustanka, 10. kolovoza 1792. godine, i uhićenja Luja XVI. i kraljevske obitelji. Republika je proglašena 22. rujna nakon prvih francuskih izbora i pobjede kod Valmyja, kada su pruske trupe, pod zapovjedništvom vojvode od Brunswicka, 'pokušale' marš na Pariz. Pobjeda nad hvaljenom pruskom vojskom ohrabrila je novookupljeni Nacionalni konvent da formalno proglasi kraj monarhije u Francuskoj i uspostavi Prvu francusku Republiku.

Prostitutke i klijenti razgovaraju u Palais Royalu u Parizu.

Ubrzo nakon toga, 15. rujna 1792. godine, vojvoda od Orleansa predstavio se novoj pariškoj komunalnoj vladi sa zahtjevom da se preimenuje u Egalité, te da se vrt Palais-Royala nazove "vrtom jednakosti". Palais-Royal nije bio samo izvor revolucionarnih ideala, već i moralne slobode, gdje su prostitutke bile uobičajene, gdje su se pojavljivale publikacije koje su miješale politiku i pornografiju, poput 'The National Bordella' (pod pokroviteljstvom kraljice). Dugogodišnje ljubavnica Philippe-Egalitea, jedna od dvorskih dama njegove supruge, Stéphanie Félicité, grofica od Genlisa, bila je svojevrsna princeza među prostitutkama Palaisa, kao i "guvernanta prinčeva". Choderlos de Laclos, novi osobni tajnik kojeg je doveo u Palais-Royal 1788. godine, bio je autor djela "Les Liaisons Dangereuses" ("Opasne veze"), smatra se prikazom korupcije i izopačenosti francuske aristokracije, neposredno prije Francuske revolucije, te time kritizira Ancien Régime. Godine 1776. je Laclos iniciran u slobodno zidarstvo u loži Henri IV. u Parizu, gdje je pomagao vojvodi od Orléansa u vođenju Velikog orijenta Francuske. 

Laclosov prijatelj, markiz de Sade, otvorio je knjižaru u Palais-Royalu, prodajući svoje prljave romane gdje je, kako je Billington opisao: "Svaki oblik seksualnog zadovoljstva koji je opisao bio dostupan u kafićima i stanovima kompleksa Palais". De Sade, od kojeg potječu riječi sadizam i sadist, postao je zloglasan zbog brojnih seksualnih zločina i zlostavljanja mladića, žena i djece. De Sade je bio zatvoren u dvorcu Vincennes 1778. godine, gdje je upoznao drugog zatvorenika, grofa de Mirabeaua, koji je također pisao erotske radove. Godine 1784. Vincennes je zatvoren, a Sade je premješten u Bastille, gdje je napisao svoje najpoznatije djelo, "Les 120 Journées de Sodome" ("120 dana Sodome"). Napisano 1785. godine, priča o četiri bogata razuzdana razvratnika koji odluče iskusiti neobuzdano seksualno zadovoljstvo u orgijama. Zaključavaju se na četiri mjeseca u nepristupačnom dvorcu, uz harem od 46 žrtava, uglavnom mladih tinejdžera i tinejdžerica, te angažiraju četiri čuvarice bordela da im ispričaju svoje živote i avanture. Ženske priče inspiriraju seksualno zlostavljanje i mučenje žrtava, koje postupno raste u intenzitetu i završava njihovim klanjem. Juriš na Bastille dogodio se deset dana nakon Sadeovog odlaska.

Godine 1790., u Palais-Royalu osnovali su Nicolas de Bonneville i Claude Fauchet francusku revolucionarnu organizaciju, "Amis de la Verité" ("Društvo prijatelja istine"), poznatu i kao Društveni klub. Službeni diplomatski dopis (1791.), koji je sadržavao popis "Iluminata i slobodnih zidara", poslao je bavarski ministar vanjskih poslova, grof Karl Matthäus von Vieregg, carskom veleposlaniku, Ludwigu Konradu von Lehrbachu, u München; koji ga je potom proslijedio u Beč. Poznat kao "Graf Lehrbachs Illuminaten-Liste", popis je tek 1869. godine otkrio Sebastian Brunner u Bečkom arhivu. Popis uključuje mnoge poznate članove, koji dotad nisu bili potvrđeni nigdje drugdje, poput: vojvode od Orleansa, Neckera, Lafayettea, Jacquesa-Pierrea Brissota, Mirabeaua, Faucheta i američkog revolucionara rođenog u Engleskoj, Thomasa Painea. Pred publikom, svaki tjedan, Fauchet je održavao predavanje o djelu Jean-Jacquesa Rousseaua iz 1762. godine, "Društveni ugovor".

Bonneville je bio utjecajna politička figura Francuske revolucije i među prvima je predložio juriš na Bastille. Iniciran u slobodno zidarstvo 1786. godine, tijekom boravka u Engleskoj, Bonneville je napisao dvije knjige o toj temi, "Isusovci izbačeni iz masona" i "Bodež razbijen od strane masona", u kojima optužuje isusovce što su uveli mitove o templarima i njihovu doktrinu osvete. Bonneville je također bio prijatelj i učenik Louis-Claudea de Saint-Martina. Godine 1787. Bonneville je preobraćen na ideale iluminatskih ideja, tijekom prvog od dva posjeta Christiana Bodea Parizu.

Društveni klub, među čijim su istaknutim članovima bili: Camille Desmoulins, Marie-Jean Condorcet, Brissot i Jean Baptiste Louvet - postao je forum za revolucionarne i egalitarne ideje, privlačeći Gracchusa Babeufa i Sylvaina Maréchala, koji su napisali manifest u znak podrške Babeufovim ciljevima, "Manifest des Egaux" ("Manifest jednakih"). Babeuf je bio vođa Zavjere jednakih, neuspjelog državnog udara (1796.), tijekom Francuske revolucije. Babeuf, inspiriran Rousseauom, želio je svrgnuti Direktorij, vladajući odbor od pet članova u Prvoj francuskoj republici, i zamijeniti ga egalitarnom i protosocijalističkom republikom. U prve dvije godine od osnutka 1795. godine, Direktorij se koncentrirao na okončanje ekscesa Jakobinske vladavine terora. To je bilo  razdoblje Francuske revolucije kada je, nakon stvaranja Prve Francuske Republike, proveden niz javnih pogubljenja giljotinom,  kao odgovor na revolucionarni fanatizam njezina vođe Robespierrea, i Komiteta javne sigurnosti. Godine 1794. su se članovi Francuske konvencije pobunili protiv Robespierrea, te su on i njegovi vodeći sljedbenici uhićeni i pogubljeni giljotinom. Više od petsto osumnjičenih kontrarevolucionara, koji su čekali suđenje i pogubljenje, odmah je pušteno na slobodu. Masovna pogubljenja su zaustavljena, a mjere poduzete protiv prognanih svećenika i rojalista su ublažene.

Bonneville je objavio djelo Francoisa-Antoinea Lemoynea Daubermesnila, vođe Filaleta, kojeg je Bode regrutirao u Iluminate. Daubermesnil je bio važan promicatelj teofilantropije: državno sponzorirane, sekularne, deističke religije, koja je trebala zamijeniti kršćanstvo. Nicholas Hans napisao je da se podrijetlo teofilantropije može pratiti do deističkog društva Davida Williamsa i Benjamina Franklina, u London sedamdesetih godina, a kao sljedbenike navodi članove poznate pariške lože 'Neuf Soeurs': Franklina, Thomasa Painea i osumnjičenog iluminata, Johanna Georga Adama Forstera. Među njima su bili i Jacques Pierre Brissot i La Rochefoucauld d’Enville, koji je pripadao Društvu tridesetorice zajedno sa Mirabeauom i de Langueom.

Daubermesnil je tražio povratak autentičnoj religiji, koju su prakticirali prvi ljudi u zlatnom dobu. Budući je svećenstvo upravljalo ljudima kroz neznanje i strah, tvrdio je, jedina nada za čovječanstvo jest ponovno otkriće mudraca i filozofa antike; samo su oni najvjernije sačuvali izvorna i autentična učenja. Daubermesnilovo vjerovanje bilo je izravna posljedica onoga što je nazvao "Culte des Adorateurs" ("Kult štovatelja"), čiji su predloženi obredi bili osmišljeni tako da se podudaraju sa onima iz antike. Daubermesnil je opisao idealno mjesto gdje Adoratori provode obrede:

"…to jest, sveto mjesto, okrunjeno zvjezdarnicom punom instrumenata i knjiga, gdje bi znanstvenici dolazili i proučavali kretanje zvijezda. Sa znakovima zodijaka na zidovima i, unutra, freskama koje prikazuju godišnja doba, hram je, značajno, i mjesto astronomije i mjesto građanskog kulta, živa ilustracija veze koju je uspostavila poznata, a tada prilično nedavna, knjiga Depuisa o podrijetlu kultova. Doista, upravo se ovdje najsigurnije izražava sakralnost revolucije, koja je i znanstvena i astralna figura."  

Prvu crkvu Teofilantropa osnovali su Paine i pet obitelji u Parizu, u siječnju 1797. godine. Tijekom cijele godine, prema njegovom biografu Moncureu Danielu Conwayu, Paineova kongregacija Teofilantropa pohađala bi svoju novu "crkvu, pjevala teističke i humanitarne himne, te čitala ode... uvedena su etička čitanja iz Biblije, te od kineskih, hinduističkih i grčkih autora". Conway ju je nazivao "temeljem Religije čovječanstva", na kojoj je"trebala biti izgrađena Crkva čovjeka" kako bi se "uskladili mudraci svih rasa". Slavila su se četiri sveta blagdana: u spomen na Washingtona, sv. Vinka Paulskog, Sokrata i Rousseaua.

Bonneville je bio poznat po tome što je reproducirao esej o podrijetlu slobodnog zidarstva Thomasa Painea, koji mu je postao bliski prijatelj. Paineova središnja premisa, u djelu "Podrijetlo slobodnog zidarstva" jest: Red je "izveden i ostatak je religije drevnih Druida; koji su, poput perzijskih mudraca i svećenika Heliopola u Egiptu, bili svećenici Sunca". Tek što je završio svoju poznatu obranu Francuske revolucije, "Prava čovjeka", Paine se, 1791. godine, preselio sa bivšim Mirabeauovim tajnikom i nastanio se kod Bonnevillea i njegove supruge, te postao njihov najbliži prijatelj. Paine je živio u Bonnevilleovoj kući u Parizu od 1797. do 1802. godine, te su, na kraju, Bonnevilleova supruga i njihovi sinovi slijedili Painea u Ameriku.

"Pogubljenje Luja XVI." – njemački bakrorez, 1793., autora Georga Heinricha Sievekinga.

Philippe Egalité bio bi sljedeći u redu za prijestolje, ukoliko bi glavna loza Bourbona izumrla smrću kralja Luja XIV. Navodna primarna motivacija vojvode, osim mržnje prema kralju Luju XIV. i njegovoj supruzi Mariji Antoaneti, bila je da sam naslijedi kraljevsku titulu. Kako bi osigurao svoje nasljeđivanje prijestolja, vjeruje se da mu je Jacob Falk dao talisman u obliku prstena, koji je Philippe Egalité, prije pogubljenja, 06. studenog 1793. godine, navodno poslao Židovki Juliet Goudchaux, koja ga je predala svom sinu, kasnije kralju, Luju Filipu. Međutim, godine kada je pogubljen, Philippe Egalité izdao je manifest u kojem je odbacio svoju vezu sa slobodnim zidarstvom i sada je bio mišljenja da u republici ne bi trebalo biti dopušteno postojanje tajnog društva. Kada je Luj XIV., francuski kralj, pogubljen 21. siječnja 1793. godine, glas iz gomile je povikao: "De Molay je osvećen!" 

Na gravuri iz 1860. godine, pod sjenom cara, iznad kojega je Svevideće Oko, nalazi se 61 povijesna ličnost iz njegova doba. Među ostalima s lijeve strane su Désé, Cambassaire, Kleber i zapovjednici Davaux, Lannes, Murat, Lasalle, Mathieu Dumas. S desne strane: Washington, Fridrik Veliki, Alessandro Volta, Diderot, Lased, Lafayette, Parmatier, Helvetia.

Napoleon

Godine 1795. je francuski Direktorij povjerio Napoleonu zapovjedništvo nad Italijskom vojskom, kada je imao 26 godina. Adam Weishaupt napisao je da želi promijeniti ime svog Reda u Republiku pčela ili Društvo pčela, a Napoleon je iskoristio simbol pčele kao sastavni motiv za svoju carsku odoru. Jasno je kako je ovu ideju Napoleonu predložio Francois-Antoine Lemoyne Daubermesnil, vođa Filaleta, koje je Bode regrutirao u Iluminate. Christopher Prendergast piše: "Košnica je bila standardna metafora za dobro uređenu državu. Godine 1796. Daubermesnil je, govoreći na Nacionalnoj konvenciji, preporučio da je Republika usvoji". Prema francuskom povjesničaru Frédéricu Massonu: "Govoreći u ime Odbora za javnu nastavu, predložio je da amblem države bude košnica koja roji pčelama, i da se postavi na pročelje svake nacionalne zgrade." 

Nedavna genetska studija Napoleonove DNK dokazala je da je bio sefardsko-židovskog podrijetla. Napoleon je bio rijedak primjer haplogrupe E1b1b1c1. Ova skupina nastala je otprilike na području Libanona, i najčešća je u Izraelu, palestinskim teritorijima i Libanonu. Slični profili mogu se pronaći među sefardskim Židovima u Grčkoj i Italiji. Nije sigurno kada su se Napoleonovi preci doselili u Italiju sa Bliskog istoka. Nagovještaj o Napoleonovom podrijetlu daje genealogija njegove obitelji. Jedan od njegovih predaka, Francesco Bonaparte, zvao se "il Mauro", Maur. Njegovi preci mogu se pratiti do grada Sarzane u sjevernoj Italiji. Tijekom srednjeg vijeka Sarzana je često bila meta napada muslimana koji su u to vrijeme kontrolirali Sredozemno more. Stoga su Napoleonovi arapski i/ili židovski preci vjerojatno došli u Italiju tijekom islamske ekspanzije kao osvajači ili trgovci.

Napoleon je započeo svoju prvu vojnu kampanju protiv Austrijanaca i talijanskih monarha, povezanih sa Habsburgovcima, i osvojio je talijanski poluotok. Tamo je osnovao nominalno neovisne "sestrinske republike", koje su se uvelike oslanjale na Francusku zbog zaštite. Godine 1798. je poveo vojnu ekspediciju u Egipat, koja je pokrenula njegov uspon i ojačala političku moć. Uz pomoć Emmanuela Josepha Sieyèsa, člana Filaleta i Neuf Soeura, orkestrirao je državni udar 1799. godine, te je postao prvi konzul Republike. Sieyès je bio francuski rimokatolički opat i politički pisac, glavni politički teoretičar Francuske revolucije. U svojim "Povijesnim vijestima i političkim razmatranjima o Francuskoj revoluciji" (1793.), Švicarac Ginaner, bivši slobodni zidar koji je naknadno postao strastveni protivnik slobodnog zidarstva, izvijestio je: od 1786. godine je u Parizu postojao Klub propagande, čiji su tadašnji šefovi bili vojvoda od Larochefoucaulda, Condorcet i Sieyès, koji su željeli nametnuti ateizam i izazvati subverziju društva. Osim toga, iluminatsko tajno udruženje pod nazivom "Amis des Noirs" ("Prijatelji crnaca"), osnovalo je Regulatorni odbor, sastavljen od ljudi poput Condorceta, Mirabeaua, Sieyèsa, Brissota, vojvode od La Rochefoucaulda i La Fayettea, koji je također bio u bliskoj korespondenciji sa Središnjim komitetom Velikog Orijenta Francuske.

Napoleonova moć potvrđena je novim Ustavom iz osme godine, koji je izvorno osmislio Sieyès, ali bi Napoleonu dao manju ulogu. Napoleon je to prepisao i prihvaćen je izravnim glasovanjem naroda. Ustav je sačuvao privid republike, ali je u stvarnosti uspostavio diktaturu. Nakon mira u Amiensu (1802.), kojim su privremeno okončana neprijateljstva između Francuske i Velike Britanije tijekom Francuskih revolucionarnih ratova, Napoleon je svoju pozornost usmjerio na francuske kolonije. Prodao je teritorij Louisiane Sjedinjenim Državama i pokušao vratiti ropstvo u francuske karipske kolonije. Međutim, Napoleon nije uspio u svojim pokušajima pokoravanja Saint-Domingue, koji je postao neovisan kao Haiti, 1804. godine. Slijedeće godine je Napoleon porazio Treću koaliciju, sastavljenu od Velike Britanije, Austrijskog Carstva, Rusije i drugih, što je dovelo do raspada Svetog Rimskog Carstva. Godine 1806. nastaje Četvrta koalicija i Peta koalicija 1809. godine, koje nisu uspjele zaustaviti Napoleona. Napoleon je zatim okupirao Pirinejski poluotok, nadajući se proširiti kontinentalni sustav i osujetiti britansku trgovinu sa  europskim kopnom, te je proglasio svog brata Josepha Bonapartea za kralja Napulja, a kasnije i za kralja Španjolske.

Datum i mjesto Napoleonove inicijacije u slobodno zidarstvo su sporni. Prema jednom izvještaju, to se dogodilo na Malti. Iako car Napoleon nije posebno priznavao slobodno zidarstvo, iskoristio je red kako bi održao odanost prema njemu. Tijekom 18 godina njegove vlasti, broj masonskih loža u Francuskoj povećao se sa 300 na 1220, od čega su veliki dio činile ratne lože. Tijekom vrhunca Napoleonove moći, govori iz loža su korišteni za iznošenje oda njegovoj vladavini, a mnogi sastanci održavani su kako bi se proslavila njegova osvajanja. Godine 1801. je u Parizu osnovana Loža Bonaparte, čiji je glavni zadatak bio slavljenje carevog imena. Napoleonova supruga, carica Josephine de Beauharnais, inicirana je u žensku ložu u Strasbourgu, te je neko vrijeme obnašala dužnost Velikog majstora. Godine 1806., kada je Napoleon odlučio izgraditi Slavoluk pobjede (zbog proslave svoje pobjede kod Austerlitza), tim graditelja i arhitekata se u potpunosti sastojao od slobodnih zidara.

Kontroverzno dodjeljivanje Reda zlatnog runa Napoleonu i njegovom bratu Josipu, dok su Španjolsku okupirale francuske trupe, razljutilo je prognanog Luja XVIII. od Francuske i natjeralo ga da u znak protesta vrati svoju ogrlicu. Ove, i druge Josipove nagrade, opozvao je Ferdinand VII. Španjolski, prilikom obnove vladavine Burbona 1813. godine. Napoleon je 15. kolovoza 1809. godine ustanovio Red triju zlatnih runa, u odnosu na svoj suverenitet nad Austrijom, Španjolskom i Burgundijom. Tome se protivio njegov brat Josip i imenovanja u novi red nikada nisu izvršena.