Velika loža (11.dio)

Slavna revolucija

Godine 1738. je Swedenborg u Lyonu posjetio isusovačku knjižnicu, gdje je masonski vitez Andrew Michael Ramsay, već prije  proučavao mistične rukopise, koje su isusovački misionari donijeli iz Kine. Swedenborgovu ideju o kineskoj "pred-Kabali" je proširio Ramsay i ta je ideja asimilirana u neke škotske masonske obrede Écossais. Ramsay je asimilirao kineske pojmove "Nebeskog čovjeka" u kabalističku ideju Adama Kadmona, tema koju je ovaj utkao u svoju masonsku filozofiju. Poput Swedenborga, kako  objašnjava Marsh Keith Schuchard: Ramsay se osjećao prisiljenim umanjiti važnost židovskog podrijetla Kabale, napominje kako su "kabalisti izgubili svaki ugled među učenima zbog ekstravagantnih izmišljotina, pomiješanih u njihovim mitologijama". Ramsay je zatim nagovijestio moguće postojanje masonske "Izgubljene riječi" u Kini:

"U ovim posljednjim i opasnim vremenima, u kojima je milosrđe ohlađeno, vjera gotovo ugašena, nada nestala, a nevjerica dostigla vrhunac, možda je Providnost otvorila komunikaciju sa Kinom, kako bi mogli pronaći tragove naše svete religije u naciji koja nije imala komunikaciju sa drevnim Židovima." 

Upravo je Ramsay bio odgovoran za povezivanje škotskog slobodnog zidarstva sa legendom o templarima. Legendu su u Francuskoj proširili prognanici iz jakobitskog pokreta, političkog pokreta u Britaniji posvećenog obnovi dinastije Stuarta, za koje se vjerovalo da su potomci preživjelih templara koji su pobjegli u Škotsku, odakle se može pratiti podrijetlo zloglasnih bavarskih Iluminata. Obred škotskog obreda slobodnog zidarstva jest bio povezan sa jakobitskim ciljem, jer su ovi bili posvećeni očuvanju kraljevske loze koja potječe od rozenkrojcerskog "alkemijskog vjenčanja", Fridrika V. Falačkog i Elizabete Stuart.

Nakon smrti Fridrika V., 1632. godine, njegova supruga Elizabeta Stuart i njihova kćer, Elizabeta Bohemska, neumorno su radile na tome da se Falačka vrati njihovom sinu Karlu I. Luju, vitezu Reda podvezice, te su podržavale protestantski cilj. Kada je Vestfalskim mirom okončan rat, 1648. godine, Karlo I. Luj ponovno je dobio Donju Falačku, ali je bio nižeg ranga od ostalih. Kada se Filip I., vojvoda od Orleansa, oženio kćerkom Karla Luja, Elizabetom Šarlotom Falačkom, zatražio je polovicu Falačke za Francusku. Filip I. bio je mlađi sin Luja XIII. od Francuske, sin Henrika IV. i Marije Medici. Luj XIII. oženio se Anom Austrijskom, kćerkom Filipa III. Španjolskog, velikog majstora Reda zlatnog runa, i bio je otac Filipa I. i njegovog brata Luja XIV. Francuskog, "Kralja Sunca", čiji su glavni savjetnici bili kardinal Richelieu i kardinal Mazarin. Mazarinova sestra, Anne Marie Martinozzi, bila je udana za Armanda, princa od Contija, brata Luja, koji je bio uključen u zavjeru sa Menassehom ben Israelom, Isaacom La Peyrèreom i kraljicom Christinom od Švedske kako bi stvorili svjetsku vladu Mesije sa sjedištem u Jeruzalemu.

Ana Austrijska sa svojom djecom: Lujem XIV., "Kraljem Sunce", i Filipom I., vojvodom od Orleana

Filip I., vojvoda od Orleansa (1640.–1701.), koji se oženio Elizabetom Charlotte, princezom Palatinom, čiji je otac bio Karlo I. Luj, izborni knez Palatin, sin Fridrika V. i Elizabete Stuart iz Alkemijskog vjenčanja Rozenkrojcera

Nakon što je naslijedio titulu vojvode od Orleansa, Filip I. postao je i Prvi princ od krune, najvažnija osoba francuskog kraljevstva,  nakon kraljeve uže obitelji. Preko djece iz svoja dva braka, Filip I. postao je predak većine modernih rimokatoličkih kraljevskih  obitelji, dobio je nadimak "djed Europe". Prva supruga Filipa I. bila je njegova rođakinja, princeza Henrietta od Engleske, sestra Karla II. od Engleske. 

Henrietta Maria bila je pokroviteljicom židovskih učenjaka koji su "prakticirali proricanje putem Kabale". Godine 1642., kada je pokušala prikupiti novac za svog supruga u Nizozemskoj, posjetila je portugalsku sinagogu i rezidenciju rabina Jacoba Judaha Leona Templa, koji je kasnije izazvao veliku pomutnju kada je njegov model Salomonovog hrama izložen pred njenim sinom, Karlom II., što će postati osnova za grb engleske Velike lože slobodnog zidarstva. Henriettu Mariju pratila je sestra Karla II., Marija, koja se ubrzo nakon toga udala za svog rođaka Williama II., princa Oranskog, čiji je otac bio Frederick Henry, princ Oranski. Fridrikova polusestra, grofica Louise Juliana od Nassaua, bila je majka Fridrika V. od Falačke.

Filip I. bio je, ipak, zloglasni homoseksualac. Tijekom njegova djetinjstva, kraljica Ana bi oslovljavala Filipa nadimcima, poput "moja djevojčica", poticala ga neka se odijeva u ženstvenu odjeću, navika koju je zadržao kroz cijeli život. Suvremenici bi ga nazivali "najglupljom ženom koja je ikada živjela". Prema dvorskim tračevima, nećak kardinala Mazarina, Philippe Jules Mancini, vojvoda od Neversa, bio je "prvi koji je iskvario" Filipa. Među njegovim ljubavnicima bio je Filip Lorraine-Armagnac, Chevalier de Lorraine, opisivan kao "podmukli, brutalni i lišen skrupula". 

Catherine Monvoisin i svećenik Étienne Guibourg izvode "Crnu misu" za ljubavnicu francuskog kralja Luja XIV, Madame de Montespan, koja leži na oltaru

Kako je Joscelyn Godwin objasnio u "Teozofskom prosvjetiteljstvu": "Cijela obitelj Orleans, još od [Philippea I., vojvode od Orléansa], bila je notorno uključena u crne magije". Philippe I. bio je blizak sa suprugom svog brata Luja XIV, Madame de Montespan, koja je bila umiješana u skandal poznat kao "L’affaire des poisons" ("Afera sa otrovima"), gdje su Catherine Monvoisin, poznata kao La Voisin, i svećenik Étienne Guibourg izvode crne mise, i prinosili ljudske žrtve za nju. Vlasti su uhitile nekoliko gatara i alkemičara, za koje se sumnjalo da prodaju proricanja, seanse, afrodizijake i "praške za nasljedstvo" (eufemizam za otrov). Neki su priznali pod mučenjem i dostavili vlastima popise svojih klijenata. La Voisin je uhićen 1679. godine, te je umiješao nekoliko važnih dvorjana, uključujući Olympiju Mancini, groficu od Soissonsa; njenu sestru, vojvotkinju od Bouillona; ​​Françoisa Henrija de Montmorencyja, vojvodu od Luksemburga, kao i Madame de Montespan. La Voisin je tvrdio da je markiza kupovala afrodizijake i sa njim održavala crne mise, kako bi zadržala kraljevu naklonost nad suparničkim ljubavnicima. Rituali su bili ismijavanje katoličke mise, jer je markiza ležala gola na oltaru, s kaležom na golom trbuhu i crnom svijećom u svakoj ispruženoj ruci. Vještica i markiza bi zazivale vraga (Astarotha i Asmodeusa) i molile mu se za kraljevu ljubav. Žrtvovali bi novorođenče, prerezavši mu grkljan nožem. Tijelo bebe je zdrobljeno, a iscijeđena krv i zgnječene kosti iskorištene u smjesi. Louisova hrana je na ovaj način bila zagađena gotovo trinaest godina, sve dok La Voisin nije uhvaćena nakon policijske istrage, kada su u njenom vrtu otkriveni ostaci 2500 dojenčadi. Navodno je La Voisin plaćala prostitutkama za njihovu dojenčad, kako bi ih koristile u ritualima.

Nakon smrti Karla II., 1685. godine, njegov katolički brat Jakov II. se popeo na englesko prijestolje. Škotski slobodni zidari objavili su manifest u prilog njegovom nasljedstvu, gdje su koristili "kriptičnu" arhitektonsku i numeričku simboliku, kako bi opravdali njegovu legitimnost. Jakov II. oženio se nećakinjom kardinala Mazarina, Marijom od Modene, iz kuće Este, koja je imala dugogodišnje veze sa kućama de Medici, Savoy, Gonzaga i Habsburgovci. Prema genealoškim studijama Edwarda Gellesa, "Židovsko putovanje":

"U ranijoj lozi Stuarta bilo je nešto židovske primjese, kao i u većini europskih vladajućih kuća. Dio toga seže do potomaka Davidovih egzilarha. Marija od Guisea i vojvodska kuća Lorraine imaju takvu Davidovo-karolinšku vezu, kao i d'Este od Ferrare i Modene. Punica Karla II. je bila iz vojvodske kuće Medina-Sidonia, navodno kripto-židovske pozadine." 

Pišući 1748. godine, nakon nedavno ugušene pobune Stuarta, Henry Fielding, vigovski propagandist poznat po svom komičnom romanu "Tom Jones", osudio je zavjeru jakobita, Židova i slobodnih zidara. Govoreći o židovskoj podršci Jamesu II., primijetio je:

"…jakobitski rabini nam kažu da je u petak, 06. veljače 1685. godine, jedan od anđela, ne sjećam se koji, došao u Whitehall u podne, a da ga nitko nije primijetio, i donio sa sobom Nalog sa neba, koji je predao tadašnjem vojvodi od Yorka, kojim je spomenuti vojvoda neosporivo proglašen kraljem Engleske, Škotske i Irske…

I kao što postoji tako velika analogija između Židova i jakobita, tako je postojala ista sličnost i između njihovih kraljeva."

Škotski masonski manifest bio je pojačan lojalnim obraćanjem, koje je Jakovu II. predstavila židovska zajednica u Londonu, čiji su vođe posjetili njegovu palaču u pet navrata tijekom prva dva mjeseca njegove vladavine. Nakon njegova stupanja na prijestolje,  1685. godine, otvoreni katolicizam Jakova II. otuđio je većinu stanovništva. 1687. godine, Jakov II. izdaje Deklaraciju o indulgenciji (ili Deklaraciju o slobodi savjesti), prvi korak u uspostavljanju slobode vjeroispovijesti na Britanskim otocima, dajući toleranciju raznim kršćanskim denominacijama, katoličkim i protestantskim, unutar svojih kraljevstava. Deklaraciju je podržao William Penn, općenito se i smatrao njenim pokretačem. Deklaraciju su pozitivno dočekali Židovi, kvekeri i familisti, ali su joj se protivili protestanti, koji su je smatrali načinom promicanja katoličanstva. Javna uzbuna je narasla kada je kraljeva supruga, Marija, rodila rimokatoličkog sina i nasljednika, Jamesa Francisa Edwarda, poznatog i kao Bonnie Prince Charlie.

William III., princ Oranski, i Marija II. od Engleske, nećakinja Karla II.

Sedam istaknutih Engleza, uključujući jednog biskupa i šest političara vigovske i torijevske stranke, pisalo je Williamu III., princu Oranskom, sinu Williama II. i Marije, pozivajući ga neka napadne Englesku i prihvati prijestolje. William je bio nećak Jamesa II., a kroz brak s Marijom II. od Engleske (kćer Jamesa II. i Anne Hyde), bio je i njegov zet, i očiti nasljednik. Kako je zabilježio William Thomas Walsh, u svojoj povijesti Filipa II.: William III. se pridružio masonima, te je uz njihov pristanak napao Englesku 05. studenog 1688. godine, u akciji koja je svrgnula Jamesa II. i donijela mu krune Engleske, Škotske i Irske; poslije postalo poznato kao "Slavni prevrat". Troškove ekspedicije, izvijestio je Walsh, platio je židovski bankar iz Amsterdama, Isaac Suaso, koji je zauzvrat postao baron de Gras; dok su drugi Židovi, posebno Sir Solomon de Medina i Alfonso Rodrigues, osigurali financije za konačno osvajanje Irske. James II. je pobjegao u Francusku. Škoti su bili razočarani gubitkom monarha iz dinastije Stuart, te je 1689. godine, John Graham, 1. vikont Dundeea, poznat i kao Bonnie Dundee, poveo snage Highlandera protiv vladinih trupa u bitku kod Killiecrankieja. Pobuna je nazvana Jakobitski ustanak, izvedeno od Jacobus, latinske verzije Jamesa.

Od Williama je sada zatraženo neka sastavi vladu i sazove Parlament. Složili su se da će bijeg Jamesa II. tretirati kao abdikaciju i da će krunu, sa pratećom Deklaracijom o pravima, ponuditi zajednički i Williamu i Mary, što je poznato kao vladavina "Williama i Mary". Veliki dijelovi Deklaracije pretvoreni su u Povelju o pravima, kojom je katolicima zabranjeno pravo na prijestolje i nasljedstvo je predano Marijinoj sestri, Anne, koja jest naslijedila prijestolje nakon smrti Vilima III., u ožujku 1702. godine. Neuspjeh Ane ili njene sestre da rode nasljednika izazvao je krizu nasljeđivanja. Parlament je 1701. godine donio Zakon o naseljavanju, kojim se nasljeđivanje engleske i irske krune rješava samo među protestantima, te je nakon toga sestra Karla Luja od Falačke, kneginja izbornica Sofija od Hanovera, sljedeća protestantkinja u redu, imenovana nasljednicom britanskog prijestolja. Filozof Leibniz bio je prijatelj i savjetnik kneginje izbornice Sofije i njene kćeri Sofije Charlotte od Hanovera. Obje žene vodile su sa njim značajnu filozofsku korespondenciju u kojoj je on pojasnio svoje filozofske stavove. Kada je Sofija umrla, nekoliko tjedana prije Ane, Zakon o naseljavanju bio je odgovoran za stupanje Sofijinog sina, Georgea I., na prijestolje 1714. godine - unatoč zahtjevima 57 osoba, koje su prema pravilima nasljeđivanja bile bliže Sofiji i Georgeu - čime je prijestolje dodijeljeno unuku "Alkemijskog vjenčanja". George se oženio Sofijom Doroteom od Cellea, potaknut spletkama svoje majke, kneginje Sofije.

Među djecom Georgea i Sofije su bili: kasniji kralj George II. od Velike Britanije i Sofija Dorotea, kasnije supruga kralja Fridrika Vilima I. od Pruske, i majka Fridrika II. od Pruske (poznatog kao Veliki). Kraljevina Pruska, sa glavnim gradom u Berlinu, bila je njemačko kraljevstvo koje je činilo državu Prusku između 1701. i 1918. godina, te je bila pokretačka snaga iza ujedinjenja Njemačke 1871. godine, ali i vodeća država Njemačkog Carstva do raspada 1918. godine. Vojvodstvo Pruska nastalo je 1525. godine, kada je Albert Pruski, veliki majstor Teutonskih vitezova, poslušao savjet Martina Luthera da pretvori Prusku u nasljedno vojvodstvo. Luther je radio na širenju svog učenja među Prusima, dok je Albertov brat George, markgrof Brandenburg-Ansbacha, predstavio plan Žigmundu I. Starom, praunuku cara Žigmunda, osnivača Reda zmaja. Žigmund I. Stari, vitez Reda zlatnog runa, oženio se Bonom Sforzom. Njihova kći, Ana Jagellonska, udala se za Stephena Bathoryja, ujaka "Krvave grofice", Elizabete Báthory.

Kada je Albert umro, 1568. godine, njegov tinejdžerski sin, Albert Fridrik, naslijedio je vojvodstvo. Red Labuda, koji je osnovao Albertov djed, nestao je kada je kuća Brandenburg prihvatila protestantizam 1525. godine, ali brak Alberta Fridrika sa Marijom Eleonorom, sestrom i nasljednicom Ivana Vilima, vojvode od Clevesa, donio je Hohenzollernima novo i prestižnije podrijetlo od viteza Labuda, od kojeg će vući potomstvo kasnije poznati pruski kraljevi. Poljski kralj, Žigmund III. Vasa, dopustio je Albertovom zetu Fridrika, Ivanu Žigmundu, neka ga naslijedi 1611. godine, nakon čega je vladao Brandenburgom i vojvodstvom Pruske, u personalnoj uniji. Ova personalna unija naziva se Brandenburg-Pruska. Ivanov sin Žigmund, George Vilim, izborni knez Brandenburga, oženio se Elizabetom Šarlotom Falačkom, sestrom Fridrika V. Falačkog i unukom Vilima Tihog. Njihov sin, Fridrik Vilim, izborni knez Brandenburga, postigao je puni suverenitet nad vojvodstvom prema Ugovoru iz Wehlaua, iz 1657. godine,  potvrđeno Ugovorom iz Olive iz 1660. godine. Fridrik Vilim oženio se groficom Louise Henriette od Nassaua, kćeri Fridrika Henrika, princa Orangea, sina Vilima Tihog.

Albert Pruski, veliki majstor Teutonskih vitezova, i njegova braća dobivaju Vojvodstvo Prusku, kao feud, od Sigismunda I. Starog (1525.) 

Brandenburg-Pruska, prethodnik kraljevstva, postala je vojna sila pod Fridrikom Vilimom, poznatim kao "Veliki izbornik". U zamjenu za savez protiv Francuske, a u Ratu za španjolsko nasljeđe, sin Fridrika Vilima, Fridrik III., dobio je dopuštenje da uzdigne Prusku na kraljevstvo, Krunskim ugovorom iz 1700. godine. Fridrik se okrunio za "kralja u Pruskoj" kao Fridrik Vilim I. i oženio se Sofijom Charlotte od Hanovera, kćeri izbornice Sofije od Hanovera. Njihov sin, Fridrik Vilim I., oženio se Sofijom Doroteom. Kao kraljevstvo, Pruska je nastavila svoj uspon, posebno za vrijeme vladavine Fridrika II. Velikog.

Godine 1740., Fridrik Veliki došao je na prijestolje i napao Šlesku, čime je započeo Rat za austrijsko nasljeđe. Francuska, Pruska i Bavarska su iskoristile izgovor kako je Marija Terezija (pristaša Jakoba Franka) naslijedila prijestolje od svog oca, cara Karla VI., te kako bi osporili vlast Habsburgovaca. Kada je Karlo VI. naslijedio svog brata 1711. godine, bio je posljednji muški habsburški nasljednik u izravnoj liniji. Nakon smrti svog rođaka Karla II. Španjolskog, 1700. godine, bez ikakvog izravnog nasljednika, Karlo IV. proglasio se kraljem Španjolske. Rat za španjolsko nasljeđe je kulminirao Utrechtskim ugovorom, ratificiran 1713. godine, kojim je Filip priznat za kralja Španjolske, u zamjenu za prihvaćanje njenog trajnog odvajanja od Francuske. Francuska je povukla podršku prognanim jakobitima i priznala Hanoverce kao nasljednike britanskog prijestolja. Decentralizacija Svetog Rimskog Carstva se  nastavila; dok su Pruska, Bavarska i Saska sve više djelovale kao neovisne države.

Budući da su habsburški posjedi bili podložni saličkom zakonu (ženama je zabranjivao nasljeđivanje), nedostatak muškog nasljednika iza Karla VI. je značio da će biti podijeljeni nakon njegove smrti. Karlo VI. utrlo je put stupanja Marije Terezije na prijestolje, tzv. Pragmatičnom sankcijom iz 1713. godine. Međutim, nakon njegove smrti, Saska, Pruska, Bavarska i Francuska su  odbacile ovu sankciju. Godine 1936. se Marija Terezija udala za Franju I., cara Svetog Rimskog Carstva, koji će postati veliki majstor Reda zlatnog runa. Fridrik Veliki, koji je postao najveći suparnik Marije Terezije tijekom većeg dijela njene vladavine, odmah je napao Šlesku, započevši time Rat za austrijsko nasljeđe. Tijekom rata, Marija Terezija je uspješno obranila svoju vlast nad većim dijelom Habsburške Monarhije, osim gubitka Šleske i nekoliko manjih teritorija u Italiji. Kasnije je bezuspješno pokušala vratiti Šlesku tijekom Sedmogodišnjeg rata, 1756. godine.

Mladi pretendent, Charles Edward Stewart, poznat i kao Bonnie Prince Charlie, unuk Jamesa II. i VII., te jakobinski pretendent na prijestolje. Bonnie Prince Charlie bio je u rodu s Jacobom Frankom preko obitelji Sobieski.

Pretendenti

Simbol jakobita bila je bijela ruža Yorka (sa pet latica). Poput kuće Este, jakobiti su također održavali bliske veze sa kućom Savoy, nasljednim pretendentima na kraljeve Jeruzalema. Moderna kuća Savoja potječe od Karla Emanuela I., vojvode Savojskog, čiji je dolazak prorekao Nostradamus, nakon što su ga njegovi roditelji zamolili da im pomogne u predviđanju rođenja nasljednika. Nostradamus je rekao princezi neka se raduje, jer će dijete sa kojim je trudna "biti sin, koji će se zvati Karlo i koji će postati najveći kapetan svog stoljeća". Karlo Emanuel I., poznat kao Veliki, bio je markiz od Saluzza, vojvoda od Savoje, princ od Pijemonta i grof od Aoste, Moriane i Nice, a ujedno i titularni kralj Cipra i Jeruzalema.

Karlo Emanuel I. oženio se Katarinom Mikaelom od Španjolske, kćeri Filipa II., cara Svetog Rimskog Carstva, velikog majstora Reda zlatnog runa. Sin Karla Emanuela I., bio je Toma Franjo Savojski, princ od Carignana, od kojeg potječe mlađa grana Savoy-Carignano; drugi sin Karla Emanuela I., Viktor Amadeus I., vojvoda od Savoje, oženio se princezom Christine Marie od Francuske, kćeri Henrika IV. od Francuske i Marije de Medici. Marijina sestra, Eleonora, udala se za Vincenza Gonzagu, vojvodu od Mantove, također viteza Reda zlatnog runa i nećaka Louisa Gonzage, navodnog velikog majstora Sionskog priorata. Prema legendi, i sama Christine Marie bila je zainteresirana za okultno, te je sagradila Palazzo Madama u Torinu, slijedeći savjete majstora alkemičara. Navodno, kada je postala regenticom, nakon smrti Viktora Amadeusa I., 1637. godine, alkemičari su joj otkrili tajnu o lokacijama ulaza u špilje.

Kćer Karla Emanuela I., Izabela Savojska, udala se za Alfonsa III. d'Estea, vojvodu od Modene, čiji se unuk Alfonso IV. d'Este oženio Laurom Margheritom Mazzarini (sestrom kardinala Mazarina). Njihova kćer, Marija od Modene, bila je druga supruga Jakova II. od Engleske. Njihov sin, James Francis Edward Stuart, nadimka Stari pretendent, oženio se Marijom Clementinom Sobieskom, čija je obitelj bila u rodu sa Jacobom Frankom. Princeza Marija Klementina Sobieska je bila unuka poljskog kralja i litavskog velikog vojvode, Ivana III. Sobieskog. Među njihovim sinovima bili su lijepi princ Charlie i njegov brat Henry Benedict Stuart, kardinal Yorka, četvrti i posljednji jakobinski nasljednik koji je javno polagao pravo na prijestolja Engleske, Škotske, Francuske i Irske, usput je bio veliki pristaša frankista. U kripto-židovskim krugovima se smatralo kako je Henry Benedict imao aferu sa Židovkom, imena Reyna Barzillai iz Venecije.

Bitka kod Cullodena između jakobita i "crvenih mundira"

Sljedeći značajan jakobinski ustanak, koji je bio podržan od strane Francuza kao dio Rata za austrijsko nasljeđe, dogodio se 1745. godine, kada je Bonnie Prince Charlie simbolično okrunjen za kralja Charlesa III., od strane svećenstva škotske episkopalne crkve. Iako je godinu dana kasnije, 1746. godine, Mladi pretendent katastrofalno poražen u bitci kod Culloden Moora, a pokušaj jakobita da zauzmu London i postave kralja Stuarta bio je osujećen. Izvorno pismo 3. vojvode od Pertha grofu od Airlieja, lordu Ogilvyju,  ubrzo nakon jakobinske pobjede kod Prestonpansa, opisalo je tajnu ceremoniju u Holyroodu, na kojoj je princ izabran za velikog majstora drevnog viteštva Jeruzalemskog hrama, u utorak, 24. rujna 1745. godine. Za razliku od svog brata i oca, Jamesa Francisa Edwarda Stuarta, Henry Benedict nije uložio nikakav napor kako bi preuzeo prijestolje. Nakon Charlesove smrti, u siječnju 1788. godine, papinstvo nije priznalo Henryja kao zakonitog vladara Engleske, Škotske i Irske, nego ga je nazivalo kardinalom, vojvodom od Yorka.

"Rakeov put—Scena iz krčme", autora Williama Hogartha (oko 1730.)

Klub Hellfire 

Englesko masonerija je izgubila svaku naklonost prema Stuartima. Velika loža je osnovana ubrzo nakon što je George I. stupio na prijestolje, 1714. godine, i nakon završetka prvog jakobitskog ustanka, 1715. godine. Federalizacija četiri londonske lože u Veliku ložu Londona i Westminstera je napravljena u Londonu na dan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1717. godine, što se poklopilo sa ljetnim solsticijem. Članovi ove četiri lože su pažljivo odabrali plemića, Thomasa Sayera, za prvog velikog majstora Velike lože. Nakon Sayera slijedili su George Payne i Jean Theophilus Desaguiliers (znanstvenik, kasnije klerik zaređen u Engleskoj crkvi). Desaguliers je bio britanski prirodni filozof, svećenik i inženjer, koji je 1714. godine izabran u Kraljevsko društvo kao asistent Newtonu u njegovim eksperimentima. Godine 1717. je Desaguliers odsjeo u Hampton Courtu i predavao, na francuskom jeziku, kralju Georgeu I. i njegovoj obitelji. Godine 1721., škotski prezbiterijanski pastor, velečasni James Anderson, dobiva od velikog majstora Desaguiliersa zapovijed neka revidira i sažme stare masonske rukopise, koje su engleske lože promatrale. To će dovesti do Andersonovog ustava iz 1721. godine.

Andersonov Ustav je ponovno tiskan u Philadelphiji, 1734. godine, od strane Benjamina Franklina (te godine je izabran za velikog majstora masona u Pennsylvaniji). Od sredine 1750-ih do sredine 1770-ih, Franklin je većinu vremena provodio u Londonu. Poznato je da je Franklin povremeno prisustvovao sastancima Hellfire Cluba, tijekom 1758. godine. Hellfire Club bio je naziv za nekoliko ekskluzivnih klubova za razuzdane ljude visokog društva, osnovanih po Britaniji i Irskoj u 18. stoljeću. Prvi službeni Hellfire Club osnovao je Philip, vojvoda od Whartona, vatreni pristaša jakobitske stvari. Mladi Wharton susreo se sa Jamesom Francisom Edwardom Stuartom, "Starim pretendentom" i sinom Jamesa II., koji ga je 1716. godine imenovao jakobitskim vojvodom od Northumberlanda. Wharton je zatim otišao u Irsku i ušao u Irski dom lordova kao markiz Catherlough. Godine 1718., George I. ga je imenovao vojvodom od Whartona, u nastojanju kralja da učvrsti svoju podršku.

Wharton je osnovao izvorni Hellfire Club oko 1719. godine, u Londonu. Prema barem jednom izvoru, njihove aktivnosti uključivale su lažne vjerske ceremonije, sudjelovanje u obrocima sa jelima poput: "Pite Svetog Duha", "Venerinih prsa", "Vražjih slabina", dok su pili "punč paklene vatre". Članovi Kluba navodno su dolazili na sastanke odjeveni kao likovi iz Biblije. Whartonov klub je prestao postojati 1721. godine, kada je George I, pod utjecajem Whartonovih političkih neprijatelja (Roberta Walpolea), predložio zakon "protiv 'strašnih bezbožnosti', usmjeren protiv Kluba paklene vatre". Wharton je postao slobodni zidar, a 1722. godine je postao veliki majstor Engleske.

Naziv Klub paklene vatre (Hellfire) najčešće se koristi za Red fratara sv. Franje od Wycombea, koji je osnovao Sir Francis Dashwood,  iste godine kada je izabran u Kraljevsko društvo. Grupa je bila poznata kao franjevci, ne po svetom Franji Asiškom, već po svom osnivaču, Francisu Dashwoodu. Franklin im se pridružio; i grupa je povremeno surađivala sa Dashwoodom na reviziji Knjige zajedničkih molitvi (ili Franklinove molitvene knjige), koja se i danas koristi u američkim protestantskim crkvama. Njihova je namjera bila "privući mlade i živahne, te osloboditi one dobro raspoložene od beskrajnih molitvi." 

Dashwood, kao njegov kolega član i političar, John Wilkes (daleki rođak Johna Wilkesa Bootha), bili su članovi Kraljevskog društva. Izvorni član Hellfire Cluba bio je John Montagu, 4. grof od Sandwicha, koji je bio Prvi lord Admiraliteta, a kao član Doma lordova bio je sljedbenik vojvode od Bedforda, jednog od najbogatijih i najmoćnijih političara tog doba. Ali, možda je najpoznatiji ostao zapamćen po tvrdnji da je bio istoimeni izumitelj sendviča.

Godine 1751. je Dashwood unajmio opatiju Medmenham, koja je uključivala ruševine cistercitske opatije osnovane 1201. godine. Po useljenju u opatiju, Dashwood je dao izvesti brojne skupe radove na zgradi. Obnovio je opatiju, ali tako da izgleda kao ruševina, prema projektu arhitekta Nicholasa Revetta u stilu neogotike 18. stoljeća. Zidove je dao prekriti raznim pornografskim scenama, uključujući onu "Dvanaest apostola", ime nadređenih članova kluba, u raznim nepristojnim pozama. Fresku na stropu Wilkes je opisao kao toliko strašnu da je "neopisiva". Ispod opatije, Dashwood je dao isklesati niz špilja iz postojeće, koja je također bila ukrašena mitološkim temama, faličnim simbolima i drugim temama seksualne prirode. Knjižnica je sadržavala ono što se općenito smatralo najboljom zbirkom pornografskih knjiga u Velikoj Britaniji, uključujući "Fanny Hill" i "Kama Sutra". John Cleland, autor Fanny Hill, možda je prisustvovao sastancima kluba. Prvi put objavljena u Londonu, 1748. godine, Fanny Hill smatra se prvom proznom pornografijom, jednom od najprogonjenijih i najzabranjenijih knjiga u povijesti.

Rabelaisov moto "Fais ce que tu voudras" ("Čini što hoćeš") bio je postavljen iznad vrata u vitraju. Sir Nathaniel Wraxall, u svojim "Povijesnim memoarima" (1815.), optužio je ove "redovnike" za izvođenje sotonističkih rituala, ali povjesničari su, kao i obično, odbacili te tvrdnje. Prema jednom od kritičara kluba, Horaceu Walpoleu, "praksa članova bila je rigorozno poganska: Bakho i Venera bili su božanstva kojima su gotovo javno prinosili žrtve; a nimfe i bačve koje su bile postavljene protiv blagdana u ovoj novoj crkvi su dovoljno informirale susjedstvo o boji kože tih pustinjaka."

Sastanci kluba često su uključivali lažne rituale, predmete pornografskog sadržaja, piće, bankete i prostitutke. Nakon crne mise, članovi kluba ulazili su u opatiju gdje su ih čekale profesionalne prostitutke odjevene kao časne sestre i maskirane, koje bi birali za sudjelovanje u orgiji. Regrutiranje prostitutki slijedilo je obrazac sličan onome Jeffreyja Epsteina i njegove partnerice Ghislaine Maxwell, gdje su lukave madame regrutirale naivne djevojke iz ruralnih područja, koje su tražile sreću u gradovima. Nakon što su bile zavedene, bile su drogirane, silovane i prisiljene na prisilnu prostituciju. Međutim, nekoliko žena koje su sudjelovale bile su supruge ili rođakinje članova kluba. Jedan suvremeni pisac kritizirao je: "One promiskuitetno iskušavaju sve ženke svoje vrste - bake i majke, kao i vlastite kćeri. Čak se i njihove sestre boje njihova nasilja". Grof od Sandwicha hvalio se da je zaveo djevice kako bi uživale u "pokvarenosti nevinosti, radi nje same". 

Elizabeth Chudleigh, vojvotkinja od Kingstona, kao Ifigenija

Osim prostitutki, postojale su i amaterke poznate kao "dollymops". Nekoliko dollymops bile su istaknute žene iz visokog društva, poput Židovke po imenu Elizabeth Chudleigh, vojvotkinje od Kingstona. Bila je kći pukovnika Thomasa Chudleigha, također je bila  djeverušom Auguste, princeze od Walesa, majke kralja Georgea III. Jedan od najzloglasnijih incidenata sa ovom vojvotkinjom se  dogodio 1749. godine, kada je prisustvovala maskenbalu u Kraljevskom kazalištu tijekom proslave kraljevog jubileja, odjevena kao grčki mitološki lik Ifigenije, spremne za žrtvu. Kaže se da se odjenula u svilu boje kože, zbog koje je izgledala gotovo gola. Vojvotkinja je jedina žena u britanskoj povijesti koja je suđena i osuđena za bigamiju, na otvorenom suđenju, pred Domom lordova. Dugo je bila poznata kao "pustolovka" i seksualna spletkarica na dvorovima kraljeva Georgea II. i Georgea III., njeno suđenje za nezakonit brak sa vojvodom (kada je već bila supruga grofa) bio je senzacionalan skandal. Vojvotkinja je bila ljubavnica grofa od Batha i vojvode od Hamiltona, a kasnije se tajno udala za grofa od Bristola, ali je počela živjeti sa vojvodom od Kingstona.

Chudleigh je bila prisiljena napustiti zemlju, otići na kontinent gdje je imala kuće u Parizu i Rimu, bila prijateljica sa papom Klementom XIV. Živjela je s Fridrikom Velikim, kao i nekoliko francuskih i ruskih plemića, te kupila veliko imanje izvan Sankt Peterburga. Počela je živjeti sa Evelyn Pierrepont, 2. vojvodom od Kingston-upon-Hulla, masonom Prve velike lože i članom Kraljevskog društva. Kada je izbio Jakobinski ustanak, 1745. godine, Pierrepont je osnovao pukovniju pod nazivom "Kingstonova laka konjica", koja se istaknula u bitci kod Cullodena. Vojvoda je stekao čin generala u vojsci. Udala se za Pierreponta 1769. godine.

Godine 1775. se vojvotkinja bila prisiljena vratiti se u Englesku, nakon što ju je nećak njena pokojnog supruga, Evelyn Medows, optužio za bigamiju. Proglašena je krivom za bigamiju na suđenju koje su joj održali njeni vršnjaci u Westminster Hallu, a koje je privuklo 4000 gledatelja. Chudleigh je bila prisiljena napustiti zemlju. U Poljskoj se sprijateljila s princom Karlom Stanislawom Radziwillom, pretkom supruga sestre Jacqueline Kennedy, koji ju je očito zaprosio. Bogatstvo Radziwilla, koji su bili u rodu sa  Hohenzollernima i Romanovima, smatralo se najvećim u Poljskoj.

Inicijacija masona

Prva velika loža 

Andersonov Ustav je bio podijeljen u tri dijela: povijest slobodnog zidarstva, Dužnosti i naknade, te Opće propise (sastavio George Payne, drugi Veliki majstor u povijesti engleske Velike lože). Anderson je bio odgovoran za prepisivanje povijesnog dijela koji opisuje relevantne povijesne i teološke događaje, poput uloge Adama u stvaranju, priče o Noi i Velikom potopu, Abrahamovog učiteljstva, Mojsija kao proroka i vođe Izraela, a posebno uloge kralja Salomona kao graditelja prvog Jeruzalemskog hrama. Kaldejski mudraci  su bili odgovorni za očuvanje znanosti geometrije, koju su na kraju naslijedili Grci, čije su poznate građevine, poput Citadele u Ateni, Partenona ili Ateninog hrama, bile oponašanje Salomonova hrama. Vremenom je tzv. "kraljevska umjetnost" arhitekture sačuvana od strane kralja Jamesa i njegovih potomaka, "kraljeva zidara", do vladavine Jamesa II., Williama III, Oranskog, i konačno Georgea I.

Frederick Lewis, princ od Walesa, najstariji, ali otuđeni sin kralja Georgea II., iniciran je u posebnoj loži u palači Kew, od strane Desaguliersa, 1737. godine. Frederick je bio otac kralja Georgea III., dok je Desaguliers postao konjušar Georgeu III. Kako je detaljno opisao George William Speth, u djelu "Kraljevski slobodni zidari" (1885.), mnoga braća Georgea III. bili su slobodni zidari. William Augustus, vojvoda od Cumberlanda, iniciran je 1743. godine. Brat Georgea III., Edward Augustus, vojvoda od Yorka, iniciran je 1765. godine, u Berlinsku Ložu Prijateljstva, koja je postala Velika Loža Pruske. Godine 1767., Edward i njegova sljedeća dva brata, princ William Henry, vojvoda od Gloucestera i Edinburgha; i princ Henry, vojvoda od Cumberlanda i Strathearna, dobili su počasni čin bivšeg velikog majstora Engleske. Godine 1782. je princ Henry izabran za velikog majstora Engleske, dužnost koju je obavljao do svoje smrti, 1790. godine.

Zapisi Velike Lože iz 1723. godine pokazuju imena nekoliko Židova, poput Benjamina Deluzea i Simona Ansella; 1725. godine su zabilježena imena Israela Segalasa i Nicholasa Abrahama. Godine 1731., kada je Loža br. 84 podigla stupove u Londonu, u kavani Daniel, u ulici Lombard, među navedenom braćom bilo je nekoliko Židova: Salomon Mendez, Abraham Ximenez, Jacob Alvarez, Abraham de Medina, Benjamin Adolphus i Isaac Baruch. U 'Daily Postu' od 22. rujna 1732. godine, jedan od najranijih novinskih izvještaja o inicijaciji Židova, izvještava da je Edward Rose, vlasnik krčme, iniciran "u prisutnosti Židova i nežidova, a majstor koji je vodio inicijaciju bio je Daniel Delvalle, ugledni židovski trgovac burmutom". Solomon Mountford, Solomon Mendez, Abraham Ximenes i Abraham Cortissos postali su članovi. Svake godine Velika Loža imenovala je nekoliko Velikih upravitelja, koji su imali važan zadatak organiziranja godišnjeg Velikog festivala.

Za vrijeme vladavine Vilima III., barem jedan židovski rojalist i prvi poznati židovski slobodni zidar, Francis Francia je nastavio podržavati prognanog Jakova II.; 1702. godine je riskirao uhićenje hvaleći legitimno podrijetlo kraljice Ane iz dinastije Stuart. Francia je bio unuk Dominga Rodriguesa Isaaca Francie, bivšeg maranskog poglavara iz Vila Reala u Portugalu, koji je u London stigao iz Bordeauxa, 1655. godine, i postao vodeći član londonske zajednice. Nakon što je George I. postao kralj (1714.), Francia je surađivao sa švedskim veleposlanikom Carlom Gyllenborgom, kao i međunarodnom mrežom jakobitskih pristaša. Francia je navodno postao slobodni zidar, organizirao "plemenito društvo" ili "klub" Židova. Budući su jakobiti sve više koristili židovske teme i terminologiju u svojoj propagandi, radikalni vigovac John Toland je objavio ponovljenu optužbu kako su Škoti potomci Židova, koji su pobjegli u Škotsku u 12. stoljeću. Toland je podsjetio biskupe Velike Britanije: "Također znate koliki je znatan dio britanskog stanovništva nesumnjivo potomstvo Židova", jer je "veliki broj njih pobjegao u Škotsku, što je razlog zašto toliko ljudi u tom dijelu otoka do danas ima tako izvanrednu odbojnost prema svinjetini i krvavicama, a da ne inzistiramo na nekim drugim sličnostima koje se lako uočavaju". 

Godine 1717., kako je primijetila Marsha Keith Schuchard: nakon Francijinog uhićenja pod optužbom za izdaju i naknadnog razotkrivanja švedsko-jakobitske zavjere - pristaše Georgea I. organizirale su novi sustav "modernog" masonstva, koji je bio posvećen hanoverskom nasljeđivanju, Newtonovoj znanosti i vigovskoj politici. Međutim, Franciu je oslobodila londonska porota,  koja se protivila hanoverskim politikama, te se preselio u sjevernu Francusku, gdje je nastavio djelovati kao financijska i diplomatska veza između jakobita i njihovih francuskih, švedskih i ruskih pristaša. U senzacionalnom suđenju, "judaizirane" jakobite osudili su vladini tužitelji, što je možda utjecalo na antihanoverski satirični roman "Slobodni zidari: Hudibrastička pjesma"  (1723.). Nakon što je primijetio: "Neki također kažu da se naši masoni sada/podvrgavaju obrezivanju,/Jer je masonstvo židovski običaj", autor je dalje primijetio: "Otuda proglašeni izdajnicima,/Ali masoni su ipak spasili svoju slaninu", jer "Nikada nisu otkriveni:/Kao zavjerenici i konfederati." 

U Andersonovoj Novoj knjizi ustava (1738.), nekoliko Židova navedeno je kao Veliki upravitelji: Solomon Mendez, dr. Meyer Schomberg, Benjamin Mendes da Costa, Isaac Barrett, Joseph Harris, Samuel Lowman i Moses Mendes da Costa. Schomberg je bio njemačko-židovski liječnik, koji se preselio u London i postao članom Kraljevskog društva. Mendezovi su bili obitelj maranskog podrijetla koja se veže za Fernanda Mosesa Mendesa, maranskog liječnika, koji je stigao u London 1669. godine, i postao dvorski liječnik kraljice Katarine Braganze, supruge engleskog kralja Charlesa II. Godine 1747., Fernandov unuk, Benjamin Mendes da Costa je zakupio zemljišta na kojem se nalazila zgrada i poklonio ga kongregaciji, prepisujući vlasničke listove na imena odbora, koji su činili Gabriel Lopez de Britto, David Aboab Ozorio, Moses Gomes Serra, David Franco, Joseph Jessurun Rodriguez. Ponegdje se navodi kako je Moses Mendes da Costa bio u upravnom odboru Engleske banke.

Još jedan poznati engleski židovski mason bio je John Coustos, švicarski poslovni čovjek koji je živio u Engleskoj i bio član Velike lože Engleske. Schuchard tvrdi da je Coustos, navodno maranskog podrijetla, došao u London nakon suđenja Francisu Franciji, koje je privuklo pozornost britanske vlade. Britanski vigovski premijer i vitez Reda podvezice, Robert Walpole, pristaša novog hanoverskog režima, navodno je regrutirao Coustosa neka špijunira francuske masonske lože u Londonu od 1730. do 1732. godine, te ga izvjesti o svim aktivnostima prognanih jakobita u Parizu. Dok je putovao poslovno, osnovao je masonsku ložu u Lisabonu, ali ga je uhitila portugalska inkvizicija, jer je bio mason. Pušten je 1744. godine zahvaljujući zagovoru kralja Georgea II. od Engleske.

Andersonovi "Temelji slobodnih zidara" poslužili su kao propaganda za "moderni", hanoverski sustav slobodnog zidarstva, koji se do kraja stoljeća natjecao sa jakobitskim slobodnim zidarstvom za dominaciju u Britaniji i inozemstvu. Drevnu veliku ložu Engleske, sada nazvanu "Antienti", osnovao je 1751. godine, Laurence Dermott, kao suparničku Veliku ložu Premijerskoj (Prvoj) velikoj loži Engleske (nazvana "Moderni"), i za koju je tvrdio da se udaljila od rituala Škotske, Irske. Prvi zabilježeni židovski časnik Velike lože Antienta bio je David Lyon, Veliki Tyler, kasnije promaknut u Velikog progonitelja. U Velikoj loži Modernista, prvi je bio Moses Isaac Levi (alias Ximenes), imenovan i mlađim i starijim velikim čuvarom 1785. godine, Iste je godine John Paiba, koji je obnašao neku dužnost od 1779. godine, imenovan velikim mačonošom.

Glavni rabin Hamburga 1628. godine, Jacob Judah Leon - poznat kao Leon Templo - uz pomoć kršćanskog teologa Adama Boreela, povezanog sa Nevidljivim kolegijem Samuela Hartliba, izgradio je model Jeruzalemskog hrama.

Dermott, prvi veliki tajnik Velike lože Antienti, uzeo je dizajn rabina Leona Templa kao osnovu za grb Antienta. U to vrijeme, brojni modeli Salomonova hrama bili su popularni. Godine 1728. je objavljena "Newtonova Kronologija starih", koja posvećuje cijelo poglavlje, gotovo petinu knjige, vizionarskom opisu Hrama. Model vijećnika Schotta stigao je u London i bio je izložen 1723. i 1730. godine; onaj rabina Jacoba Jehude Leona, izvorno razvijen za Karla II. i izgrađen uz pomoć Adama Boreela (čiji su suradnici bili sabatejci Peter Serrarius, i članovi Nevidljivog kolegija Samuela Hartliba, Henry Oldenburg i John Dur) - koji je ponovno izložen 1759.-1760.  godina. 

Pečat Velike lože "Antienti", temeljen na crtežu Judaha Leona Templa, sa kabalističkim simbolima

Dermott je objasnio svoj izbor Templovog dizajna u "Knjizi konstitucija ove Velike lože" (ili "Ahiman Rezon"), za koju se često kaže da je hebrejskog jezika i ima različita značenja: "pomoći bratu", "volja odabrane braće", "tajne pripremljene braće", "kraljevski graditelji" i "brat tajnik". Templov grb sadrži kabalističke simbole iz Ezekijela, dva krilata kerubina, sa obje strane kruga podijeljenog na četiri dijela, koji predstavljaju zodijačke znakove četiri elementa ili četiri godišnja doba: glava čovjeka za Vodenjaka, bika za Bika, orla za Škorpiona i lava za Lava. Iznad kruga je Luk Saveza. Kada su se dvije Velike lože Engleske spojile i formirale sadašnju Ujedinjenu veliku ložu, 1813. godine, ovaj dizajn je uključen u njen grb.

Filip II., vojvoda od Orleansa, sin Filipa I., vojvode od Orleansa, oženio se svojom rođakinjom u prvom koljenu, Françoise Marie de Bourbon, kćerkom svog ujaka Luja XIV. od Francuske i Madame de Montespan, praktikantice Crne mise 

Lože Ecossaisa

Iako su se Židovi pridružili oba sustava, Antients i Moderns, veći broj privukle su židovske i kabalističke teme viših stupnjeva Écossaisa, i to uglavnom u Francuskoj, gdje se 1720-ih, prvo kao lože iseljenika i prognanih jakobita, masonerija Ecossais ponovno povezala sa Stuartima. Jakobitski cilj tvrdio je kako je u Škotskoj početkom 18. stoljeća osnovana masonska loža, koja je svoju povelju crpila iz preživjelog templarskog poglavlja u Bristolu, koje je već djelovalo nekoliko stotina godina. Tvrdilo se da je tijekom križarskih ratova mala skupina sirijskih kršćana, koji su tvrdili da potječu od Esena (vjerojatno Sabijanaca iz Harrana), spašena od muslimana od strane templara. Kada su napustili Jeruzalem, ovi gnostički kršćani na kraju su se nastanili u Škotskoj, i osnovali novo poglavlje Templarskog reda, koje se kasnije spojilo sa ložom slobodnog zidarstva.

Rukopis iz oko 1760. godine, pronađen u Strasbourgu, pod naslovom "Deuxième Section, de la Maçonnerie parmi les Chrétiens"  ("Drugi odjeljak masonerije među kršćanima"), tvrdio je o neprekinutom opstanku templara u Škotskoj. Nekoliko dana prije pogubljenja 11. ili 18. ožujka 1314. godine, Jacques de Molay pozvao je svog nećaka, grofa od Beaujeua, koji je i sam bio nećak de Molayevog prethodnika na mjestu velikog majstora templara, Guillaumea de Beaujeua (umro tijekom opsade Acre, 1291.) De Molay mu se povjerio da su templari sakrili svoje blago u dva stupa koja su krasila ulaz u Hram do grobnice velikih majstora, aluzija na masonsku simboliku Jachina i Boaza, dva stupa na ulazu u Salomonov hram. Blago, koje je, uz anale i drevna pisma, uključivalo glavno uzvišeno znanje Reda, najdragocjeniju relikviju koju je Baldwin, kralj Jeruzalema, dao redu, naime kažiprst desne ruke sv. Ivana Krstitelja, sedmokraki zlatni svijećnjak i četiri zlatna evanđelja, koja su krasila Sveti grob. De Molay je objasnio da je blago tajno prevezao natrag u Pariz i sakrio ga u kovčegu Beaujeuovog ujaka Guillaumea. Beaujeu je proglašen velikim majstorom obnovljenog Reda hrama, sa svim pravima koja pripadaju kruni jeruzalemskih kraljeva. Nakon Beaujeuove smrti, sjedište reda palo je na Pierrea d'Aumonta, jednog od raspršenih templara koji su se sklonili u Škotsku.

U 17. stoljeću, interes za templare je postao politički nakon pogubljenja Karla I., uz ideju kako su pristalice Stuarta izmislile templarski stupanj, jer se kraljeva smrt trebala osvetiti, kao i nasilna smrt Jacquesa de Molaya, posljednjeg velikog majstora templara 1314. godine. Priča koju je ispričao Dom Calmet: vikont Dundee, ili Bonnie Dundee, navodno je bio jedan od ranih templarskih velikih majstora, te da je pao kod Killiecrankieja tijekom prvog jakobitskog ustanka, noseći Veliki križ Reda. John Erskine, grof od Mara, poznati jakobinski vođa, navodno je tada obnašao dužnost u templarskom redu. Erskine je sudjelovao u neuspjeloj pobuni 1715. godine, nakon čega je izgubio svoje posjede i otišao u progonstvo sa Jakovom II. u Rim. Godine 1721. je  imenovan veleposlanikom Stuarta u Francuskoj. Nakon Erskinea, templarski red je očito bio neaktivan, sve do njegovog oživljavanja 1745. godine, od strane Bonnie Princa Charlieja.

Najraniji spomen Ecossaisa, ili škotskog masonstva u Engleskoj, jest "Loža škotskih majstora" održavana u Devil's Tavernu, u Temple Baru u Londonu, 1733. godine. Ova se loža sastajala drugog i četvrtog ponedjeljka u mjesecu, a bila je aktivna do 1736. godine. 1735. godine je 12 masona "proglašeno" je škotskim majstorima u Loži br. 113, u Bear Innu, u Bathu. Pet godina kasnije, 1740. godine, postoje još barem tri spomena o tome da su masoni proglašeni (ili "uzdignuti") u škotske majstore. Čini se da se Ecossais masonstvo proširilo na kontinent u ranoj fazi; spomeni ove vrste masonstva "visokog stupnja" u Berlinu datiraju barem iz 1741. godine, a u Francuskoj iz oko 1743. godine.

Osnivanje Velike lože u Londonu je popraćeno inauguracijom masonskih loža na kontinentu: 1721. u Monsu, 1725. u Parizu, 1728. u Madridu, 1731. u Haagu i 1733. u Hamburgu. Nekoliko prvih loža na kontinentu dobilo je svoj nalog od Velike lože Engleske. Ali, to nije bio slučaj i sa Velikom ložom u Parizu (osnovana 1725.), koja nije dobila nalog do 1743. godine. Ljudi koji su osnovali ovu ložu bili su jakobiti, čiji je vođa bio Charles Radclyffe. Kao unuk Charlesa II. od Engleske i Katarine Braganze, Radclyffe je bio rođak Bonnieja Princea Charlieja. Dok je englesko slobodno zidarstvo nudilo tri stupnja inicijacije, koja su postala univerzalna u cijelom redu oko 1730. godine, Radclyffe, na kraju priznat kao veliki majstor svih francuskih loža, postao je odgovoran za proglašenje Écossais slobodnog zidarstva, koje je uvelo više stupnjeve.

Radclyffe je bio najmlađi sin Edwarda Radclyffea, 2. grofa od Derwentwatera i Lady Mary Tudor, nezakonite kćeri Charlesa II. i njegove ljubavnice Moll Davies. Radcliffe je bio brat lorda Derwentwatera, koji je pogubljen na Tower Hillu zbog izdaje. Derwentwater je odrastao na prognanom dvoru St. Germaina, kao pratitelj mladog princa Jamesa Francisa Edwarda Stuarta, te je  ostao tamo na želju svoje majke, kraljice Marije od Modene, sve do smrti njegova oca, 1705. godine. Radclyffe je uspio pobjeći iz Newgatea i stigao u Francusku, gdje je preuzeo titulu lorda Derwentwatera. Upravo je taj Lord Derwentwater (koji je kasnije pogubljen zbog sudjelovanja u pobuni 1745.) sa nekoliko drugih jakobita navodno osnovao Veliku ložu Pariza 1725. godine, i sam postao Veliki majstor. Gould navodi kako su "kolege Lorda Derwentwatera navodno bili Chevalier Maskeline, Squire Heguerty i drugi, svi pristaše Stuarta." 

Među jakobitima koji su podržavali Radclyffea u Velikoj loži Pariza bio je i Bonnie Prince, Charliejev učitelj i bliski prijatelj Johna Erskinea, kao i član Kraljevskog društva, Andrew Michael Ramsay, poznat kao Chevalier Ramsay, koji je tada živio kao iseljenik u Parizu. Godine 1710. je Ramsayja na rimokatoličku vjeru preobratio isusovac Francois Fénelon, nadbiskup Cambraija. Kao mladić, Ramsay se pridružio kvazi-rozikrucijanskom društvu (zvano Philadelphians) i studirao je sa bliskim prijateljem Isaaca Newtona. Kasnije se družio i sa drugim Newtonovim prijateljima, uključujući Johna Desaguliersa. Bio je i posebno blizak prijatelj Davida Humea. Dok je živio u Parizu, često je posjećivao pariški književni klub Club de l'Entresol u društvu Montesquieua.

Godine 1715., tijekom boravka u Francuskoj, Ramsay se sprijateljio i sa regentom Francuske, Philippeom II., vojvodom od Orléansa, sinom Philippea I. Philippe II. se oženio Françoise Marie de Bourbon, Mademoiselle de Blois, ozakonjenom kćeri Luja XIV. i Madame de Montespan. Filip II. bio je veliki majstor Reda Saint-Lazare, ustanovljenog tijekom križarskih ratova kao tijelo hospitalaca. On je Ramsayja uveo u neoviteški red, nakon čega je postao poznat kao "Chevalier". Ramsay je bio govornik lože Le Louis d'Argent, čiji je časni majstor bio Charles Radclyffe. Godine 1737. je Ramsay napisao svoj "Govor održan na prijemu slobodnih zidara od strane gospodina de Ramsayja, velikog govornika Reda", koji je pružio osnovu za tvrdnje masona o templarskom nasljeđu; ustvrdio da je slobodno zidarstvo započelo među križarskim vitezovima i da su se oni formirali u Lože sv. Ivana. U vrijeme posljednjih križarskih ratova, mnoge lože već su bile osnovane u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, a odatle i u Škotskoj. James Stewart, 5. visoki upravitelj Škotske je bio upravitelj lože u Kilwinningu i primio je slobodne zidare u svoju ložu, grofove od Gloucestera i Ulstera, jednog Engleza, drugog Irca. Na kraju, objašnjava Ramsay, njihove lože i obredi bili su zanemareni i zapamćeni samo u Velikoj Britaniji. Ipak, sačuvali su ih Škoti koji su imali pokroviteljstvo i zaštitu francuskih kraljeva. 

Nakon Radclyffea, Ramsay, koji je rođen u Ayru, blizu poznate lože Kilwinning, gdje su templari navodno sklopili savez sa slobodnim zidarima 1314. godine, bio je drugi mason odgovoran za širenje Écossais slobodnog zidarstva po Francuskoj. Raspravljajući o visokim masonskim stupnjevima 18. stoljeća - treba napraviti razliku između onoga što je poznato kao Templarski stupnjevi (sa  jedne strane) i Écossais stupnjevi (sa druge strane). Ove dvije vrste visokih stupnjeva jesu najkarakterističniji stupnjevi slobodnog zidarstva 18. stoljeća. Écossais stupnjevi uglavnom se bave izgradnjom novog Hrama, dok su Templarski stupnjevi uvedeni na temelju legende da je slobodno zidarstvo izvedeno od Templara. Prva osoba koja je predstavila ovu teoriju o opstanku Templara bio je Ramsay.

Louis, grof od Clermonta, veliki majstor Velike lože u Parizu

Nakon Radclyffeove ostavke na mjesto velikog majstora Velike lože u Parizu, 1738. godine, Écossais slobodno zidarstvo je "hrabro istupilo i tvrdilo da nije samo dio masonstva, već pravo masonstvo, koje posjeduje superiorno znanje i ima pravo na veće privilegije i pravo vladanja nad običnim, tj. obrtničkim masonstvom". Tek nakon 1738. godine, kada je Radclyffea naslijedio Louis de Pardaillan de Gondrin, vojvoda od Antina (praunuk Madame de Montespan), prvi put se čulo za dodatne stupnjeve. Stupanj Rose-Croix, koji su prvi put usvojili francuski slobodni zidari, oko 1741. godine, bio je toliko katoličkog karaktera da je pobudio sumnju da su ga izmislili isusovci.

Međutim, nakon smrti vojvode od Antina, 1743. godine, zamijenio ga je grof od Clermonta i postao peti veliki majstor Velike lože Francuske. Clermont je bio praunuk Louisa, Velikog Condéa, koji je sa suradnicima Menasseha ben Israela, Isaaca La Peyrèrea i kraljice Christine, "pregovarao o stvaranju teološko-političke svjetske države, što je, između ostalog, uključivalo svrgavanje katoličkog kralja Francuske". Sin Velikog Condéa, Henri Jules, princ od Condéa, oženio se Anne Henriette od Bavarske.Majka Anne Henriette, Anne Marie Gonzaga, bila je praunuka navodnog velikog meštra Sionskog priorata, Ludovica Gonzage, i Henriette od Clevesa, dvorske dame Katarine Medici. Grof od Clermonta bio je princ krvi, kao treći i najmlađi sin Louisa de Bourbon, "vojvode od Bourbona", princa od Condéa i Louise Françoise de Bourbon, Mademoiselle de Nantes, legitimne kćeri francuskog kralja Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Sestra Louise Françoise, Françoise Marie de Bourbon, udala se za Philippea II., vojvodu od Orléansa, sina brata Luja XIV., Philippea I., vojvodu od Orléansa.

Prema nekim izvorima, grof od Clermonta je zadržao položaj velikog majstora do svoje smrti, 1771. godine, a naslijedio ga je njegov rođak, Louis Philippe d'Orléans, otac Philippea Égalitéa. Međutim, drugi izvor tvrdi da je imenovan velikim majstorom 1744. godine, "ali je ubrzo napustio organizaciju, prepuštajući svoju titulu Lacorneu, svom učitelju plesa". Grof od Clermonta očito nije pokazivao puno interesa za Red i zaposlio je Lacornea, pod čijim su utjecajem lože zapale u stanje anarhije. To razdoblje označilo je približavanje Velike lože engleskom obrtničkom masonerstvu, proglašavajući se Velikom ložom Engleske Francuske, i ponovno izdajući Andersonove "Konstitucije". Slobodno zidarstvo je tako bilo podijeljeno u zaraćene frakcije: Lacorne, njegovi sljedbenici, osnovali su vlastitu Veliku ložu; 1756. godine su izvorni slobodni zidari ponovno su pokušali učiniti obrtničko masonerstvo nacionalnim masonerstvom Francuske brisanjem riječi "Anglaise", kako bi postali Velika loža Nacionalne Francuske.

Tek nakon što je Radclyffe dao ostavku na mjesto Velikog majstora Velike lože Pariza u korist vojvode od Antina, 1738. godine, prvi put se čulo za dodatne stupnjeve. Tek osam godina nakon što je Stuart poražen u Cullodenu, 1754. godine, uveden je Obred savršenstva, u koji su uključeni takozvani škotski stupnjevi. Godine 1754., Chevalier de Bonneville osnovao je kapitul sastavljen od "uglednih osoba dvora i grada" u koji su uvedeni neki elementi reda templara, a koji je bio poznat pod nazivom Kaptul Clermont, jer su se skupštine održavale u isusovačkom kolegiju u Clermontu. Međutim, prema Henryju W. Coilu: Kapitul je tako nazvan u čast grofa de Clermonta. Članovi ovog Kapitula Clermont bili su uglavnom sljedbenici pretendenta Stuarta, Bonnieja Princa Charlieja.  Lenning, njemački prodavač knjiga i slobodni zidar koji je živio u Parizu, tvrdio je u rukopisu "Enciklopedija slobodnog zidarstva", (vjerojatno napisan između 1822. i 1828. u Leipzigu), kako je kralj James II. od Engleske, nakon bijega u Francusku 1688. godine, boravio u isusovačkom kolegiju u Clermontu, gdje su njegovi sljedbenici izmislili određene stupnjeve zato da bi ostvarili svoje političke ciljeve. Sustav stupnjeva slobodnog zidarstva koji je Bonneville prakticirao dobio je naziv Obred savršenstva ili Obred heredoma i sastojao se od dvadeset pet stupnjeva.

Godine 1754. je osnovana Velika loža članova Clermontskog kapitula, a sljedeće godine Velika loža Francuske priznala je privilegije,  za koje se tvrdilo da ih posjeduju takozvani škotski masoni. Ova akcija je vjerojatno učinjena sa ciljem uravnoteženja utjecaja Clermontskog kapitula. Budući je ovaj red bio izrazito aristokratski i odbijao prijem manje povlaštenim pojedincima, u znak prosvjeda je niže plemstvo 1756. godine osnovalo Vitezove Istoka, Prinčeve i Vladare. Kaže se da Vitezovi Istoka potječu od ropstva Židova u Babilonu. Nakon 72 godine ropstva, Kir Veliki ih je vratio na slobodu, zagovorom Zerubabela i Nehemije, te im je dopušteno vratiti se u Jeruzalem i obnoviti Hram. Vitezovi Istoka predstavljali su slobodne zidare koji su ostali na Istoku nakon izgradnje prvog Hrama, dok su vitezovi Istoka i Zapada predstavljali one koji su putovali na Zapad i širili Red po Europi, ali su se vratili tijekom križarskih ratova i ponovno se ujedinili sa svojom drevnom braćom. U očitoj aluziji na Templare, rečeno je da su organizirali Red 1118. godine, po povratku iz Svete Zemlje.

Jacob Falk bio je jedan od "Nepoznatih poglavara" Obreda strogog poštivanja, koji je 1760-ih osnovao Karl Gotthelf, baron Hund 

Strogo poštivanje 

Dok je u Engleskoj Velika loža u Londonu davala koheziju britanskom masonstvu, u Njemačkoj nije postojao jedinstveni središnji masonski autoritet, što je omogućilo pojavu mnogih različitih vrsta masonstva. Jedan sustav, koji je neko vrijeme dominirao njemačkim masonstvom, bilo je Strogo poštivanje, koji se smatrao oživljavanjem Templarskog reda. Francuski masonski povjesničar Claude Antoine Thory napisao je da je baron Karl Gotthelf von Hund stekao templarske stupnjeve u Kaptolu Clermont, koji je osnovao Chevalier de Bonneville. Prema masonskim povjesničarima: Kaptol Clermont postojao je prije 1742. godine. Izvjesni von Marshall primljen je prethodne godine, a sam von Hund ga je slijedio 1743. godine. Prema Thoryju, baron Hund napustio je Francusku i osnovao svoj prvi templarski kapitul u Unwurdeu, 1751. godine.

Dokument Strogog poštivanja slijedio je legendu sličnu onoj zabilježenoj u "Drugom odjeljku": 

"Nakon katastrofe, provincijski veliki majstor Auvergnea, Pierre d'Aumont, pobjegao je sa dva zapovjednika i pet vitezova. Kako ne bi bili prepoznati, prerušili su se u masone i sklonili se na škotski otok, gdje su pronašli velikog zapovjednika Georgesa de Harrisa i nekoliko druge braće, sa kojima su odlučili nastaviti Red. Na dan svetog Ivana 1313. godine, održali su kapitul na kojem je Aumont, prvi od imena, imenovan velikim majstorom. Kako bi izbjegli progon, posudili su simbole iz umjetnosti zidarstva i nazvali se slobodnim zidarima. Godine 1631., Veliki majstor Hrama preselio je svoje sjedište u Aberdeen, a nakon toga se Red proširio, pod velom slobodnog zidarstva, u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i drugdje." 

Hund je tvrdio da je 1741. godine iniciran u Red Hrama, od strane "Nepoznatih poglavara", čiji identitet nije smio otkriti. Prema vlastitom iskazu, von Hund je primljen u Red u prisutnosti jakobitskog lorda Kilmarnocka, škotskog plemića, koji se pridružio Jakobitskom ustanku 1745. godine, zarobljen je u Cullodenu i potom pogubljen zbog izdaje na Tower Hillu. Barona von Hunda je zatim u Red primio nepoznati vitez Crvenog pera, za kojeg je kasnije tvrdio da je Bonnie Prince Charlie, za kojega je pretpostavio da je Veliki majstor. Ta je osoba dala Hundu dopuštenje neka osnuje ogranak neotemplara u Njemačkoj. Falk je bio jedan od "Nepoznatih poglavara" Obreda strogog poštivanja, koji je 1760-ih osnovao Karl Gotthelf, barun Hund. Barun von Hund bio je intimni savjetnik poljskog kralja Augusta III., koji je bio kum Jakoba Franka na njegovom krštenju.

Povijest Hundovog Reda Hrama navodno je otkrivena u tekstu poznatom kao "Larmeniusova povelja", rukopisu za koji se tvrdi da ga je 1324. godine stvorio Johannes Marcus Larmenius, što znači "Armenac", kršćanin rođen u Palestini, koji je postao član Reda Hrama tijekom posljednjih godina križarskih ratova. Međutim, ne iznenađuje što je većina istraživača zaključila da se radi o krivotvorini, na temelju analize dešifriranog koda, kao i na okolnosti navodnog otkrića povelje. U dokumentu Larmenius tvrdi da mu je Veliko majstorstvo Templara prenio zatočeni Jacques de Molay, posljednji Veliki majstor. Nakon egzodusa Templara iz Svete zemlje na Cipar i nakon pada Acre 1295. godine, Larmenius je ostao na čelu kao Templar Seneschal, drugi najviši čin u Redu, sve dok de Molay nije prevaren otići u Pariz kako bi mu se sudilo za herezu, zbog čega je na kraju pogubljen. U dokumentu, Larmenius navodi da je prenio svoje veliko majstorstvo na Franciscusa Theobaldusa, priora Templarskog priorata, koji je još uvijek ostao u Aleksandriji u Egiptu. Time je osigurao liniju nasljeđivanja, do poluprivatnog razotkrivanja, u generalnom samostanu Reda u Versaillesu (1705.) od strane prijatelja Chevaliera Ramsayja, Philippea II., vojvode od Orleansa.

Samostan u Altenbergu je 1764. godine priznao Hundov autoritet. Strogo poštivanje je narastalo, sve dok nisu postojale podružnice u Rusiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj, sa članstvom koje je uključivalo mnoge njemačke knezove, koji su bili spremni zakleti se na vjernost Redu, Nepoznatim poglavarima i pokrajinskom velikom majstoru, barunu von Hundu. Međutim, sklad nije dugo trajao, jer su se članovi strogog reda Observance umorili od čekanja uputa od navodnih Nepoznatih poglavara.

Godine 1767., novi Red, Clerici Ordinis Templarii, pokušao je popuniti ovu prazninu. Johann August Starck je bio plodan autor i kontroverzni teolog iz Königsberga, koji je tvrdio da je izaslanik ovog reda. Dok je predavao u Sankt Peterburgu, Starck je upoznao Grka po imenu grof Peter Melesino, general-pukovnika u ruskoj carskoj vojsci, čiji je masonski red tvrdio da su klerici templara njegovi preci. Stack je vjerovao da su izvorni templari naslijedili svoje okultno znanje iz Perzije, Sirije i Egipta, koje im je prenijelo esensko tajno društvo, koje je djelovalo na Bliskom istoku tijekom križarskih ratova. Godine 1768. se Starck pridružio svom klerikalnom stilu templarizma, Strogom redu. Godine 1771. je održana velika konvencija svih masonskih loža koje su tvrdile da potječu od Templarskog reda. Starckova grupa pripojena je Strogom observanciji, dok je Hund, koji nije mogao ponuditi nikakve dokaze o podrijetlu svoje verzije templarizma, bio prisiljen na povlačenje i zauzeo je samo počasni položaj u novom redu. Starck se vratio u Sankt Peterburg 1768. godine, a zatim u Königsberg 1769. godine, gdje je živio pored Immanuela Kanta. Starkovi spisi o komparativnoj religiji i njegov osebujan stil slobodnog zidarstva doveli su do znatnih kontroverzi i nepopularnosti. Starckovo objavljivanje "Hefastiona" (1775.), koji je određene značajke kršćanstva popratio do poganskih korijena, izazvalo je snažnu reakciju među svećenicima i akademskom zajednicom. Njegova anonimna "Obrana slobodnog zidarstva" (1770.) je tvrdila da su učenja eleuzinskih misterija, slobodnog zidarstva i kršćanstva, u biti jedno te isto.