Velika loža (10. dio)

Baal Shem Londona

Prvi dokumentirani Europljani koji su posjetili Tibet bili su portugalski isusovački misionari, António de Andrade i Manuel Marques, koji su tamo stigli 1624. godine. Godinu dana kasnije, uz punu podršku kralja i kraljice Guge, Andrade i Marques su osnovali stalnu misiju u Tsaparangu, dolina Garuda u regiji Ngari, zapadni Tibet. Na Andradeov savjet, druga isusovačka misija poslana je u južni Tibet iz Indije, 1627. godine. Navodno ih je dočekao kralj Ü-Tsanga, a portugalski misionari João Cabral i Estêvão Cacella osnovali su svoju misiju u Shigatseu 1628. godine i pružili prve informacije o Shambhali, koje su stigle na Zapad. Budući su obje portugalske misije evakuirane 1635. godine, nakon što su se uplele u borbe za vlast nad Tibetom, prošlo je još 25 godina prije sljedećeg dokumentiranog europskog posjeta toj zemlji. Prvi Europljani koji su sreli Dalaj Lamu vjerojatno su isto bila dva isusovca, Johannes Grueber iz Austrije i Albert Dorville, koji su 1661. godine putovali kroz Lhasu, na putu iz Pekinga za Agru u Indiji. Upravo sa te ekspedicije potječe gravura u China Illustrati, koju je izradio isusovac i kabalist, Athanasius Kircher, a za koju se tvrdi kako prikazuje 5. Dalaj Lamu, Lobsang Gyatsoa. Najpoznatiji od ranih europskih misionara koji su posjetili Tibet bio je Hippolyte Desideri, prvi dokumentirani Europljanin koji je uspješno proučio i razumio tibetanski jezik i kulturu.

Godine 1738. je švedski mistik, Emmanuel Swedenborg, navodno kontaktirao neke isusovce, zainteresirane za alkemiju, kada je posjetio Kraljevsku akademiju znanosti u Torinu (nalazila se u starom isusovačkom klaustru). U Akademiji se nalazio cijenjeni eksponat 'Tabule Isiaca', koja je fascinirala slobodne zidare još od vremena Sir Roberta Moraya. U djelu "Edip Aegyptiacus", Kircher je koristio ovu ploču kao primarni izvor za razvoj svojih prijevoda egipatskih hijeroglifa, za koje se sada zna da su netočni. Čitajući Kircherova djela, Swedenborg je saznao za kabalističko tumačenje ploče isusovačkog učenjaka i koje se uvelike oslanjalo na Sepher Yetzirah i Zohar. Pod utjecajem Swedenborga, Lijeva tantra naučavala je odbacivanje konvencionalnog morala i ovdje su sabatejci mogli vidjeti sličnosti sa vlastitom doktrinom o "svetosti grijeha", što je pridonijelo legendi o "orijentalnoj kabali" u slobodnom zidarstvu. Swedenborg objašnjava da je Izgubljena riječ, važan simbol u slobodnom zidarstvu, postojala u Aziji mnogo prije Izraelaca. Slobodno zidarstvo doseže svoj vrhunac u simbolici Izgubljene riječi i potrazi za njenim pronalaskom. Mitska povijest slobodnog zidarstva tvrdi: nekoć je postojala Riječ velike moći, koja je bila poznata samo nekolicini, ali je na kraju izgubljena tijekom izgradnje Salomonovog hrama. Prema Swedenborgu:

"Poštujući ovu drevnu Riječ, koja je bila u Aziji prije izraelske Riječi… Ona je još uvijek sačuvana među narodima koji naseljavaju Veliku Tatariju. Razgovarao sam sa duhovima i anđelima koji su bili u duhovnom svijetu, iz te zemlje, koji su rekli da posjeduju Riječ i da je posjeduju od davnina… Štoviše, ispričali su da ne dopuštaju strancima da dođu među njih, osim Kineza, sa kojima njeguju mir… Raspitajte se za nju u Kini i možda ćete je pronaći među Tatarima."

Samuel Jacob Falk, kabalist poznat kao Baal Shem iz Londona, bio je susjed Swedenborgu i na njega je imao veliki utjecaj. Rabin Jacob Emden optužio je Falka da je sabatejac, jer je u svoj dom pozvao Moses Davida iz Podhaycea, poznatog sabatejca, povezanog sa Jonathanom Eybeschützom. David, koji je bio zadivljen njegovim sposobnostima čarobnjaka, pisao je Eybeschützu o Falku, kao "još je uvijek čovjek, ali već iznad čovjeka". Falk je surađivao sa sabatejskom frankističkom mrežom u Engleskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Njemačkoj, te je tijekom 18. stoljeća imao važan utjecaj u masonskim i okultnim krugovima. Neki masoni su vjerovali da je Falk "Starac s planine" (tradicionalno ime vođe ismailskih asasina), ili "Nepoznati nadređeni" iluminističkog slobodnog zidarstva.

Neki iluministički masoni povezivali su Falka sa Jacobom Frankom. Falk je rođen u Poljskoj u sabatejskoj obitelji, a u Englesku je došao 1742. godine, te se smjestio u stan na starom Londonskom mostu. U Vestfaliji je Falk bio osuđen na spaljivanje kao čarobnjak, ali je pobjegao u Englesku. Falk je brzo stekao slavu kao kabalist i čudotvorac. Kružile su mnoge priče o njegovim čudesnim moćima, za koje se govorilo da ih je koristio kroz navodno poznavanje magičnih imena Boga. Falk je vodio dnevnik sa zapisima svojih snova i kabalističkim imenima anđela, koji se može pronaći u knjižnici Ujedinjene sinagoge u Londonu. Slijedi sažetak iz "Židovske enciklopedije":

"Falk je tvrdio da posjeduje taumaturške moći i da može otkriti skriveno blago. Archenholz (Engleska i Italija, I. 249) prepričava određena čuda koja je vidio kako ih je Falk izvodio u Brunswicku, i koja pripisuje njegovom posebnom poznavanju kemije. U Vestfaliji je Falk jedno vrijeme osuđen na spaljivanje kao čarobnjak, ali je pobjegao u Englesku. Ovdje je gostoljubivo primljen i brzo je stekao slavu kao kabalist i čudotvorac. Mnoge su priče o njegovim moćima kružile. Tjednima bi uzrokovao da mala svijeća ostane upaljena; bajanje bi napunilo njegov podrum ugljenom; tanjur ostavljen kod zalagaonice bi se vratio u njegovu kuću. Kada je požar prijetio uništiti Veliku sinagogu, spriječio je katastrofu napisavši četiri hebrejska slova na stupovima vrata."

Dr. Hermann Adler, glavni rabin Britanskog Carstva od 1891. do 1911. godine, primijetio je da se užasan izvještaj o židovskom kabalistu u časopisu 'The Gentleman's Magazine' (rujan, 1762.), "očito odnosi na dr. Falka, iako se njegovo ime ne spominje." Ovaj kabalist opisan je kao kršteni Židov, najveći lupež i zlikovac na cijelom svijetu, koji je bio zatočen posvuda i prognan iz svih zemalja u Njemačkoj. Pisac dalje navodi kako mu je kabalist ponudio da ga nauči određenim misterijama, ali je objasnio da prije nego što se upustimo u bilo kakve "eksperimente sa navedenim božanskim misterijama, prvo moramo izbjegavati sve crkve i mjesta bogoslužja kao nečista". Zatim je pisca vezao zakletvom i rekao mu da mora ukrasti hebrejsku Bibliju od protestanta, također i nabaviti "jednu funtu krvi iz vena poštenog protestanta". Pisac je stoga opljačkao protestanta, dao si iskrvariti funtu krvi, koju je predao čarobnjaku. Zatim opisuje ceremoniju koja se dogodila kada su sljedeće noći otišli u piščev vrt, a kabalist je u svaki kut stavio križ, obojen krvlju, i u sredinu trostruki krug. U prvom krugu, sve u krvi, bila su napisana sva Božja imena na hebrejskom; u drugom imena anđela; a u trećem prvo poglavlje Evanđelja po Ivanu. Zatim je opisao ritualno žrtvovanje jarca.

Emanuel Swedenborg (1688.–1772.).

Swedenborg je bio švedski pluralističko-kršćanski teolog i mistik, najpoznatiji po svojoj knjizi o zagrobnom životu, "Nebo i pakao" (1758.). Njegovi su spisi utjecali na veliki broj važnih kulturnih ličnosti, uključujući: Roberta Frosta, Johnnyja Appleseeda, Williama Blakea, Jorgea Luisa Borgesa, Daniela Burnhama, Arthura Conana Doylea, Ralpha Walda Emersona, Johna Flaxmana, Georgea Innessa, Henryja i Williama Jamesa, Carla Junga, Immanuela Kanta, Honoréa de Balzaca, Helen Keller, Czesława Miłosza, Augusta Strindberga, D.T. Suzukija i W. B. Yeatsa. Njegova je filozofija imala veliki utjecaj na švedskog kralja Karla XIII., nećaka Fridrika Velikog. Kao veliki majstor švedskog slobodnog zidarstva izgradio je jedinstveni sustav stupnjeva i napisao njegove rituale.

Swedenborg je već bio uronjen u sabatističke utjecaje, koji su značajno prodrli u Švedsku. Na Sveučilištu u Uppsali, hebraisti i orijentalisti bili su upoznati sa misijom Sabbataija Zevija preko Abrahama Texeire, povjerenika kraljice Kristine i rezidenta u Hamburgu. Texeira je obavještavao kršćanskog hebraista Esdrasa Edzarda, vjernika u Sabbataija Zevija, prije nego što je iskoristio razočaranje misijom Zevijevog otpadništva i preobratio stotine Židova na kršćanstvo. Swedenborgov otac, biskup Jesper Swedberg, proveo je deset tjedana u Edzardovoj kući, gdje je saznao za sabatizam svog domaćina.

Swedenborg je također bio izložen utjecaju sabatizma preko svog šogora, švedskog učenjaka Erica Benzeliusa, koji mu je bio  glavni mentor punih 40 godina i koji je, 1739. godine, osnovao Kraljevsko društvo znanosti u Uppsali, čiji je Swedenborg bio član. Kada je Benzelius krenuo na putovanje, ljeta 1697. godine, njegov je primarni cilj bio posjetiti Leibniza, gdje je imao priliku razgovarati sa  Francisom Mercuriusom Van Helmontom. Razgovarali su o kabali, pitagorejstvu, kineskim religijama i raznim milenarističkim idejama. Također su raspravljali o Trithemiusovom sustavu kabalističke kriptografije i anđeoskoj magiji. Benzelius je bio toliko impresioniran, te je nabavio rijetka izdanja "Kabbala Denudata" i Trithemiusove "Polygraphie". 

Benzelius je posjetio Edzarda, proučavao kabalu sa Leibnizom i Van Helmontom i blisko surađivao sa rabinom Johannom Kemperom, bivšim Mojsijem ben Aaronom iz Krakova, koji je bio sljedbenikom sabatskog proroka Zadoka, prije nego je prešao na kršćanstvo. Kemperovi ezoterični spisi o anđelu Metatronu će kasnije utjecati na švedske slobodne zidare koji su razvili kabalističke obrede, usredotočene na "Metatrona, Srednji stup". Kemper i Benzelius polagali su velike nade u Karla XII., mladog švedskog kralja, koji je dijelio filosemitizam svog oca. Za Benzeliusa, te su simpatije obećavale otvaranje Švedske novim idejama u religiji, znanosti i ekonomiji. Iz svog proučavanja "Nordijske kabale", Johannesa Bureusa, tvrdio je kako su kabalističke studije ključne za švedski nacionalni identitet. Benzelius je sakupio Bureusove rukopise, te upisao svoje ime na Bureusovu razrađenu ilustraciju kabalističkog Drveta života. Kempera je također zanimao Bureusov sustav, "vrlo individualan put inicijacije koji vodi do jedinstva sa Bogom". On i Benzelius saznali su za "Monas Hieroglyphica" John Deeja, kao i o Bureusovom rozenkrojcerstvu. Od Leibniza su naučili da su teorije Knorra von Rosenrotha i Van Helmonta važne za matematički i znanstveni napredak.

Godine 1709. je Swedenborg predao svoju tezu, "Selecta Sententia", koja je otkrila utjecaj njegovih studija storgotizma, pansofskog vjerovanja u "veliku gotsku Švedsku". Swedenborg je nabavio razne publikacije koje odražavaju storgotizam, poput onih Sigrida Forsiusa, koji je podržavao ratne napore Gustava Adolfa, i Johannesa Messeniusa, velikog storgotističkog povjesničara. Swedenborg se oslanjao na Locceniusov "Rerum Suecicarum Historia" (1654.), koji je opisao ulogu Bureusovih teorija runske "gotske kabale" u nacionalističkoj agendi Gustava Adolfa. Loccenius je također raspravljao o lingvističkim teorijama Georga Stiernhielma o hebrejskim korijenima švedskog jezika, kao i o tradicijama bajalica i "magičnih deliramenata", koje su fascinirale kraljicu Kristinu i druge švedske znanstvenike. Loccenius se nadalje osvrnuo na židovsko predanje Filona, ​​Bodina, Grocija i Normana, kao i na neoplatonizam Pitagore i Makrobija.

Prema Marshi Keith Schuchard: "Umjesto da postane Newtonovac, Swedenborg je postao Wilkinsovac, jer je John Wilkins, izvorni osnivač 'Nevidljivog koledža', najviše rasplamsao Swedenborgovu maštu i ambiciju". Swedenborg je kupio Wilkinsova posthumno objavljena "Matematička i filozofska djela", te napisao Benzeliusu da su njegovi spisi "vrlo domišljati". Swedenborgova čitanja o kabalističkim lingvističkim i mističnim tehnikama bila bi potkrijepljena njegovim čitanjima sličnih studija člana Wilkinsove grupe na Wadham Collegeu i osnivača Kraljevskog društva, Roberta Hookea. Swedenborg je saznao za Deejev simbolički jezik u Londonu, kada je pažljivo proučio Hookeova "Posthumna djela" (1703.). Hooke je održao Cutlerijansko predavanje Kraljevskom društvu, gdje je tvrdio da su Deejevi opisi razgovora sa anđelima i duhovima bili razrađeni diplomatski kodeks. Hooke je tvrdio kako je Dee iz Trithemiusove "Steganografije" naučio o vrijednosti takvog "nebeskog" koda za opasne obavještajne podatke i svoj diplomatski rad. Swedenborg je također upoznao dr. Johna Woodwarda, člana Kraljevskog društva i aktivnog masona, koji je sakupljao djela Hermesa Trismegista, Deeja, Maiera, Van Helmonta, Ashmolea i Kirchera. Kao što je Schuchard primijetila: "To što je Swedenborgov prijatelj John Woodward posjedovao Casaubonovu knjigu o Deeju, Ashmoleov prikaz Deeja i Hookeovu analizu Deejeve kriptografije, znači da je Swedenborg imao pristup sva tri dok je bio u Londonu". 

Godine 1741. je Swedenborg ušao u duhovnu fazu, tijekom koje je doživljavao snove i vizije. To je kulminiralo duhovnim buđenjem,  kroz koje je tvrdio da ga je Gospodin imenovao neka napiše Novu crkvenu doktrinu, kako bi reformirao kršćanstvo. Prema Novoj crkvenoj doktrini, Gospodin mu je otvorio duhovne oči i omogućio da posjeti nebo i pakao, te razgovara sa anđelima, demonima i drugim duhovima. Rekao je da se Posljednji sud već dogodio 1757. godine, iako je bio vidljiv samo u duhovnom svijetu, gdje mu je on svjedočio. Nakon tog suda uslijedio je Drugi dolazak Isusa Krista, koji se dogodio, ne od Krista osobno, već objavom od Njega kroz unutarnje i duhovno značenje Riječi.

Moravska crkva 

Swedenborg je bio povezan s Društvom Fetter Lane, prvim procvatom Moravske crkve u Engleskoj, koju je osnovao grof Nicolaus Zinzendorf, njemački vjerski i društveni reformator, biskup Moravske crkve i glavna figura protestantizma 18. stoljeća. Moravska crkva, formalno nazvana "Unitas Fratrum" (latinski "Jedinstvo braće"), nastala je iz husitskog pokreta koji je započeo Jan Hus u Bohemiji početkom 15. stoljeća, kojem je pripadao i biskup Ivan Amos Comenius, glavni član Hartlibovog kruga. Hus je spaljen na lomači na Konstanškom saboru, 1415. godine, unatoč zaštiti koju je dobio od kralja Vaclava IV. od Bohemije i njegovog brata Sigismunda, cara Svetog Rimskog Carstva i osnivača Reda Zmaja. Poput rozenkrojcera, nakon protestantskog poraza u bitci na Bijeloj gori, 1620. godine, Braća su bila prisiljena djelovati u tajnosti, te su se, na kraju, raspršila po sjevernoj Europi sve do Niskih zemalja, gdje je Komenski pokušao potaknuti ponovno okupljanje. Nakon 1620. godine, potomci češke braće, koji su ostali u Češkoj i Moravskoj, nazvani "Skriveno sjeme" i za koje se Komenski molio da će sačuvati evanđeosku vjeru - činili su jezgru ponovnog okupljanja stoljeće kasnije, pod utjecajem Zinzendorfa. Izbjeglice su osnovale novo selo, Herrnhut, gornjolužički grad u okrugu Görlitz u Saskoj, Njemačka.

Zinzendorfa je odgojila baka koja se dopisivala sa Leibnizom na latinskom, čitala Bibliju na hebrejskom i grčkom, proučavala sirijski i kaldejski jezik, te ga upoznala sa temama Jacoba Boehmea i kršćanskog kabalizma. To je Zinzendorfa dovelo u kontakt sa  heterodoksnim Židovima, čije su ih simpatije prema učenjima Sabbataija Zevija dovele do položaja bliskih kršćanskim studentima kabale, koju su mnogi pietisti smatrali posrednikom između dvije religije. Zinzendorf je bio učenik i kumče izravnog začetnika pijetizma, Philippa Jakoba Spenera. Pijetizam je bio pokret unutar luteranizma, započeo je krajem 17. stoljeća i čiji su preteče bili Jakob Boehme i Johann Valentin Andrea, autor rozenkrojcerskih manifesta. Spener je bio pod snažnim utjecajem propovijedi obraćenog isusovačkog propovjednika, Jeana de Labadiea. Izvorno isusovački svećenik, Labadie je postao članom Reformirane crkve 1650. godine, prije nego što je 1669. godine osnovao zajednicu, koja je postala poznata kao Sabatejci. Labadie je bio među onima koje je Peter Serrarius obavještavao o napretku misije Sabbataija Zevija, a u svojim je propovijedima govorio o sabatejcima.

Labadiejev pokret je privukao neke značajne obraćenice, poput poznate pjesnikinje i znanstvenice, Anne Marie van Schurman; i  entomološke umjetnice, Marie Merian. Među prijateljima Schurman je bio nizozemski skladatelj Constantijn Huygens, koji je također bio u kontaktu sa: Renéom Descartesom, Rembrandtom, Johnom Donneom i slikarom Janom Lievensom. Kroz dopisivanje na latinskom, hebrejskom i francuskom jeziku, Schurman je uspostavila mrežu učenih žena diljem Europe, uključujući suprugu Johna Duryja, Dorotheu Moore, Bathsuu Makin, feministkinju Marie de Gournay, Marie du Moulin, Elizabetu od Bohemije i kraljicu Christinu od Švedske. Makin, na koju su utjecali spisi Komenskog, bila je poznata kao najučenija žena u Engleskoj, te je bila učiteljica djece engleskog kralja Charlesa I., i guvernanta njegove kćeri Elizabete Stuart. Godine 1670. su se Labadie, Schurman i njegova kongregacija preselili u kuću u Herfordu u Njemačkoj, koju im je kao utočište pružila Elizabeta od Bohemije. 

Prema masonskom povjesničaru, Arthuru E. Waiteu: Zinzendorf je organizirao svoje sljedbenike u hijerarhijsko tajno društvo, koje je funkcioniralo kao ogranak "nepravilnog" ("iluminističkog") slobodnog zidarstva. Godine 1722. Zinzendorf je stvorio tajno društvo pod nazivom Red zrna gorušice, povezano sa slobodnim zidarstvom i rozenkrojcerstvom. Red je oživljen 1739. godine, kada je Zinzendorf uspio regrutirati nadbiskupe Canterburyja i Pariza, kao i Kristijana VI., kralja Danske. Također je bio jedan od prvih inovativnih redova uvedenih u rano njemačko slobodno zidarstvo, što znači u redove koji su tradicionalnom sustavu sa tri stupnja dodali novi materijal, često kršćanski ili templarski. Godine 1803., C.G. Von Murr je napisao kako je Red gorušičinog zrna "blijeda imitacija Društva rozenkrojcera" i oblik "duhovnog slobodnog zidarstva". Kritičari su Zinzendorfa optužili da "dodjeljuje viteške redove", dok njegovi inicirani nose "križ templarskog stila". Prvi članak Reda potvrdio je kako će "članovi našeg društva voljeti cijelu ljudsku obitelj", i kao križari za Krista, tražiti pomirenje sa Židovima.

Godine 1722. je Zinzendorf ponudio azil brojnim progonjenim lutalicama iz Moravske i Češke, te im dopustio neka izgrade selo Herrnhut, na uglu svog imanja Berthelsdorf. Kako je Herrnhut rastao, postao je poznato kao mjesto vjerske slobode i privlačio je pojedince iz raznih progonjenih skupina, uključujući Schwenkfeldere (osnovao Kaspar Schwenkfeld, cvjetali u Görlitzu u vrijeme Jacoba Boehmea, kasnije bili blisko povezani sa kolegijancima). Iako Schwenckfeld nije organizirao zasebnu crkvu za svog života, 1700. godine je u Donjoj Šleskoj bilo oko 1500 njegovih sljedbenika, koji su postali poznati kao Schwenkfelderi. Mnogi su pobjegli iz Šleske zbog progona austrijskog cara; neki su pronašli utočište na Zinzendorfovim zemljama i Herrnhuter Brüdergemeinde. Jedna skupina stigla je u Philadelphiju 1731. godine, nakon čega je uslijedilo još pet migracija do 1737. godine. 

Grof Zinzendorf (krajnje desno) i Moravci, sa kraljem Georgeom II. od Velike Britanije, 1749. godine, traže donošenje zakona kojim bi im se pružila zaštita u koloniji Georgia.

Fetter Lane Society

Godine 1738., Peter Boehler, vođa londonskih Moravaca, i njegovi sljedbenici osnovali su Društvo Fetter Lane u Londonu, što je prvi procvat Moravske crkve u Engleskoj. Slijedeći svoju praksu u Njemačkoj, imali su običaj druženja na zajedničkom obroku, ili "gozbi ljubavi", prije pričesti. Većina njihovih članova bili su anglikanci, a najistaknutiji su bili: John Wesley, njegov brat Charles Wesley i  George Whitefield. Charles Wesley bilježi u svom dnevniku, 01. siječnja 1739. godine:

"Gospodin Hall, Hinching, Ingham, Whitefield, Hutching i moj brat Charles, bili su prisutni na našoj gozbi ljubavi u Fetter Laneu, sa oko 60 naše braće. Oko tri sata ujutro, dok smo i dalje bili u molitvi, Božja sila snažno je došla na nas toliko da su mnogi vikali od neizmjerne radosti, a mnogi su pali na zemlju. Čim smo se malo oporavili od tog strahopoštovanja i zaprepaštenja, zbog prisutnosti Njegovog veličanstva, jednim glasom smo povikali: „Hvalimo Te, Bože, priznajemo Te kao Gospodina."

Swedenborg je bio posjetitelj Društva Fetter Lane, od 1744. do 1745. godine; zatim ponovno 1748. do 1749. godine. U knjizi "London: The Biography", Peter Ackroyd je primijetio kako nejasnoća oko podrijetla imena Fetter Lane sugerira da je "grad pokušavao sakriti svoje podrijetlo":

"Jednostavnija veza uspostavljena je sa radionicama u ulici koje su izrađivale okove ili prsluke za koplja za templare, koji su se također okupljali u blizini… Kroz svoju povijest Fetter Lane je djelovao kao granica, ili je zabilježeno kao pogranični teritorij;… privlačio je one koji žive na 'rubu'". 

Godine 1749. je Zinzendorf unajmio Lindsey House, veliko imanje na Cheyne Walku (Chelsea), izgrađeno na imanju Sir Thomasa Mora, kao sjedište za svoj rad u Engleskoj. Zinzendorf je tamo živio do 1755. godine, kada su se Moravci u Londonu toliko zaglibili u kontroverze i Zinzendorf je bio prisiljen napustiti zemlju. U senzacionalnom izlaganju, koje je privuklo široku pozornost javnosti u Londonu, Henry Rimius, Prus koji je posjetio Moravce u Londonu, opisao ih je kao subverzivno tajno društvo, čiji vođe "postupno potkopavaju temelje civilne vlasti u svakoj zemlji u kojoj se nasele, i uspostavljaju carstvo unutar carstva". 

Prema Glennu Dynneru: moguće je da su u to vrijeme Moravci i rabin Eybeschütz (tada osuđen kao kripto-sabatista u kontroverzi Emden-Eybeschütz) otkrili svoje zajedničke interese. Zinzendorf je bio toliko fasciniran misijom Jacoba Franka, i nakon što su tisuće frankovaca prešle na katoličanstvo u Poljskoj, poslao je misionare među židovske sljedbenike (koji su prešli na moravizam) kako bi se sastali sa Frankovim učenicima. Zinzendorf je zatim usvojio antinomianizam frankovaca, razrađujući kabalističke seksualne obrede, u bizarna kršćanska učenja. Prema kabalističkim teorijama Zinzendorfa: Bog i svemir se sastoje od seksualnih potencija, Sefirota Kabale, koji međusobno djeluju i proizvode orgazmičku radost kada su u savršenoj ravnoteži, podsjećaju na sjedinjenje kerubina u Svetinji nad Svetinjama. Kabalisti su tvrdili da su kerubini obuhvaćeni činom spolnog odnosa i simboliziraju Božje sjedinjenje sa Šekinom. Nakon uništenja Hrama, ponovno ujedinjenje kerubina ovisi o ritualnom spolnom odnosu između kabalista i njegove supruge.

Prema Jamesu Huttonu, engleskom Moravcu koji je postao doživotni prijatelj Richarda Coswaya, javno društvo održavalo je otvorene sastanke u kapeli Fetter Lane, dok se elitni unutarnji red sastajao tajno, živio u zajednici i prakticirao kabalističke rituale. Zinzendorf je započeo praksu "prilagođavanja" brakova zamjenom partnera, često je održavao i "masovna prilagođavanja", tijekom kojih se veliki broj mladića i djevojčica spajao u seksualne zajednice, unutar kuće za sastanke. U javnim propovijedima, grof je tvrdio da "osoba koja se preporodi uživa veliku slobodu", jer "Krist može najzlobnije djelo učiniti vrlinom, a najuzvišeniju moralnu vrlinu porokom". Budući su spolni organi oba spola "najčasniji od cijelog tijela", naredio je ženama da, kada vide muški ud, poštuju taj "dragocjeni znak kojim nalikuju Kristu". Ženska vulva je "taj mali model Božje kapele", kojoj muževi trebaju iskazivati ​​štovanje.

Moravci padaju ničice u molitvi

Poput frankista prije njega, Zinzendorf je stvorio teologiju "Svetih rana" Kristovih. Frankisti su bili na čelu oživljavanja katoličkih mističnih i pobožnih praksi, usmjerenih na Gospu i euharistijskog Gospodina. Ova pobožnost naišla je na snažno protivljenje unutar i izvan Crkve te je na mnogim mjestima bila potiskivana.

Tijekom takozvanog sichtungszeita, ili "razdoblja prosijavanja", niza eksperimenata u egalitarizmu, magijskim i seksualnim praksama, Zinzendorf je naveo Moravce neka svaki aspekt Kristove Muke i Smrti tumače u sve erotičnijim terminima. Zinzendorf je ranu na Kristovom boku, koju je nanio vojnik Longinus, tumačio u otvoreno seksualnim terminima. Rana je postala vaginalni otvor, seitenholchen ("mala bočna špilja"). Zinzendorf je svojim sljedbenicima naredio da meditiraju o Špilji i da u nju uđu, u faličnom smislu, kako bi u njoj uživali. Rana je za Zinzendorfa postala rodni kanal kršćanske Crkve. Prema Zinzendorfu: meditacija o Kristovim spolnim organima, kao i o njegovim ranama, dovela bi do mističnog iskustva, jer "sva osjetila moraju biti mobilizirana, cijelo tijelo mora sudjelovati". 

Poput Zinzendorfa, Swedenborg je smatrao da bi sabatska verzija Kabale mogla okončati drevne podjele između judaizma i kršćanstva. Iako je Swedenborg prekinuo sa Moravcima, nastavio je unositi kabalističke koncepte u svoju kršćansku teozofiju, poput Zinzendorfovih bizarnih kabalističkih seksualnih obreda.