Velika loža (9. dio)

Dom obitelji Rothschild, glavne bankarske obitelji u frankfurtskom getu

Kontroverza Emden-Eybeschütz

Judengasse, židovski geto Frankfurta na Majni, Sveto Rimsko Carstvo, bio je jedan od najranijih geta u Njemačkoj. Postojao je od 1462. do 1811. godine, te je bio dom najveće židovske zajednice u Njemačkoj ranog modernog doba. U početku je oko 15 obitelji (oko 110 članova) živjelo u frankfurtskoj Judengasse; 1462. godine su dekretom Fridrika III. prisilno uklonjeni iz grada i preseljeni u geto. Fridrik III., car Svetog Rimskog Carstva (1415.–1493.), član Reda Zmaja i Reda Podvezice, oženio se Eleonorom de Aviz, portugalskom princezom, kćerkom Eleonore Aragonske. Središnja uloga frankfurtskih Židova u židovskom duhovnom životu najbolje je ilustrirana na Rabinskoj konferenciji, održanoj u Frankfurtu, 1603. godine. Mnoge od najvažnijih židovskih zajednica u Njemačkoj, uključujući Mainz, Fuldu, Köln i Koblenz, poslale su predstavnike u Frankfurt na ovu konferenciju.

Najpoznatiji stanovnik Judengasse bio je Amschel Mayer Bauer (1744.-1812.), koji je preuzeo ime Rothschild i osnovao poznatu bankarsku dinastiju. Rothschildi se nazivaju "očevima osnivačima međunarodnih financija" i rangirani su na sedmom mjestu na Forbesovoj listi "Dvadeset najutjecajnijih poslovnih ljudi svih vremena", 2005. godine. Prema rabinu Antelmanu, u knjizi "Ukloniti opijat", Rothschildi su bili pravi osnivači bavarskih Iluminata. Ovu dinastiju je osnovao Amschel Mayer Bauer (1744.-1812.), koji je uzeo ime Rothschild, što na njemačkom znači "crveni štit". Prema Antelmanu, Rothschildi su bili članovi sabatske sekte poznate kao frankisti. Jacob Emden je opisao nasilnu svađu koja se dogodila u njegovom domu sa dvojicom branitelja frankista, od kojih je jedan bio Jacob Rothschild.

Rabin Jacob Emden, žestoki protivnik sabatejaca, dobro je poznat kao protagonist u kontroverzi Emden-Eybeschütz, značajnom incidentu u židovskoj povijesti tog razdoblja, a koji je uslijedio nakon optužbi protiv rabina Eybeshütza. Popis zaređenja, sa potvrde koja se čuva u Schiffovoj zbirci u Javnoj knjižnici New Yorka, rangira rabina Eybeshütza kao nasljednika Sabbataija Zevija. Prvi koji ga je naslijedio bio je Nathan iz Gaze, kojega je sam Sabbatai Zevi pomazio za proroka. Sljedeći je bio Solomon Ayllon, njegov učenik i rabin u Londonu i Amsterdamu, gdje je pokušao sakriti svoje sabatejske sklonosti. Ayllonov nasljednik bio je Nekemija Chiyon, koji je bio ekskomuniciran u nekoliko zajednica, te je lutao Europom i Sjevernom Afrikom. Chiyon je u Moravskoj zaredio svog nasljednika, Judu Leiba Prossnitza. Prossnitz je bio poznat kao kabalist i šarlatanski iscjelitelj, priznao da je prinosio žrtve vragu i demonima, nakon čega je javno protjeran u progonstvo na nekoliko mjeseci. Nakon zaređenja za Zevijevog nasljednika i nakon što se prvo proglasio Mesijom, Judah Leib je potom prenio titulu rabinu Eybeshützu (1690.–1764.).

Godine 1751. je Emden optužio Eybeschütza da je tajni sljedbenik Sabbetaija Zevija, navodeći dokaze o nekim amuletima (ispisao ih Eybeschütz) koji su sadržavali sabatske formule. Godine 1753. je Eybeschütza oslobodilo optužbi Vijeće četiriju zemalja u Poljskoj, a njegova halahička djela i danas se koriste, unatoč snažnim sumnjama među modernim povjesničarima kako je Emdenova optužba možda bila opravdana.

Okupljanje Židova ispred sinagoge u Fürthu, Bavarska, na šabat

Hasidizam 

Iako Emden nije odobravao hasidski pokret koji se razvio tijekom njegova života, njegove su knjige visoko cijenjene među hasidima. "Hasidejce" iz Biblije, poznati i kao Kasidejci, slobodni zidari poistovjećuju sa esenima, koji zauzimaju posebno važno mjesto u redu. U djelu "Povijest slobodnog zidarstva", objavljenom 1804. godine, Alexander Lawrie, koji se smatra izvrsnim stručnjakom za škotsko slobodno zidarstvo, tvrdi da su Kasidejci - na temelju francuskog povjesničara, Josepha Scaligera, koji je provodio istraživanje ranih židovskih mističnih sekti - potječu od esena. Scaliger, prijatelj Isaaca Casaubona i Guillaumea Postela, koristio je Plantinov tiskarski stroj; mnogi povjesničari tvrde da je djelovao kao paravan za neku vrstu "pred-slobodnog zidarstva".

Poput Casaubona, Scaliger je posjedovao primjerak 'Sefer Hasidima'. Scaliger je bio uključen u raspravu s biblijskim znanstvenikom Johannesom Drusiusom i isusovcem Nicolasom Serariusom, gdje je tvrdio kako su drevni Hasidejci (Hasidi) postali Eseni. Scaliger je vjerovao da su Therapeutae grana Esena i da Hasidi potječu od njih. Prema Scaligerovom mišljenju, Hasidejci nisu bili sekta, već red ili bratstvo ili korporacija, "posebno posvećena poštivanju Zakona" i čije podrijetlo datira iz razdoblja Ezre. Citirajući Scaligera, Lawrie piše:

"Kasidejci su bili vjersko bratstvo ili Red vitezova Jeruzalemskog hrama, koji su se obvezali ukrašavati trijemove te veličanstvene građevine, i čuvati je od oštećenja i propadanja. Ovo udruženje sačinjavali su najveći ljudi Izraela, koji su se isticali po svojoj dobrotvornoj i miroljubivoj naravi, te su se uvijek isticali žarkim žarom za čistoću i očuvanje Hrama. Iz ovih činjenica proizlazi da Eseni nisu bili samo drevno bratstvo, već da su nastali od udruženja arhitekata koji su bili povezani s izgradnjom Salomonovog hrama. Ovaj red nije bio ograničen samo na Svetu zemlju. Poput bratstava dionizijaca, slobodnih zidara, postojao je u svim dijelovima svijeta; i premda su lože u Judeji uglavnom, ako ne i u potpunosti, bile sastavljene od Židova, Eseni su u svoj red primali ljude svake religije i svakog društvenog statusa. Usvojili su mnoge egipatske misterije; i, poput svećenika te zemlje, perzijskih mudraca i gimnosofista u Indiji, spojili su proučavanje morala sa proučavanjem prirodne filozofije." 

Područja djelovanja sabatista, frankovista i beštijanaca (Baal Shem Tov, osnivač hasidizma), 18. stoljeće. (Na temelju karte br. 46, koju je pripremio Michael K. Silber, u Evyatar Freisel, Atlas moderne židovske povijesti, rev. izd. [New York, 1990.], str. 50).

Moderni hasidski pokret započeo je u Ukrajini i Izraelom ben Eliezerom, poznatim i kao Bešt, akronim za Baal Shem Tov. Baal Shem, na hebrejskom znači "Gospodar imena" i odnosi se na povijesno židovsko zanimanje (određenih kabalističkih rabina) za znanjem o korištenju Božjih imena u judaizmu, za praktično kabalističko iscjeljivanje, čuda, egzorcizam i blagoslov. Baal Šem je pisao amulete i propisivao lijekove, pripisana su mu i mnoga čuda. Kao što Baal Šem pobjeđuje vukodlaka, tako u jednoj priči pobjeđuje i moćnu vješticu, a u drugoj čarobnjaka. Hasidska legenda, ispričana u Shivhei ha-Besht (1815.), prvoj zbirci priča o Baal Šemu, navodi rabina Adama Baal Šema, koji je prvi uveo hasidski pokret i da ga je identificirao kao svog nasljednika dok je još bio dječak. Rabin Adam je još jedan rabin prikazan u židovskoj legendi kao moćni čarobnjak, sličan rabinu Loewu, također iz Praga, poznatom po stvaranju golema. Jedna priča o rabinu Adamu identična je onoj rabina Loewa, gdje se kaže da je stvorio palaču magijom i pozvao cara Maksimilijana II. na gozbu.

Priče o rabinu Adamu bile su popularne i koristio ih je sastavljač Shivhei ha-Beshta, koji ga je transformirao u kabalista u Poljskoj, ali koji je umro neposredno prije rođenja, ili tijekom djetinjstva Baal Shem Tova. Prema Shivhei ha-Beshtu: rabin Adam je u špilji pronašao rukopise koji su sadržavali tajne o misteriju Kabale. Rabin Adam je u snu pitao kome treba predati rukopise. Odgovoreno mu je neka ih preda rabinu Israelu ben Eliezeru, iz grada Okopyja, u Poljskoj. Nakon što je rabin Adam umro, njegov sin je putovao sve dok nije stigao u Okopy, gdje se oženio kćeri bogatog čovjeka, te na kraju predao rukopise Baal Shem Tovu. Očito je rabin Adam, u hasidskoj legendi, poistovjećen sa Heshelom Zorefom, najvažnijom figurom sabatejskog pokreta u Litvi, koji je umro u Krakowu, negdje oko rođenja Baal Shem Tova rođenja. Heshelovo djelo, 'Sefer ha-Zoref', o misterijama sabatejske Kabale, nesumnjivo je stiglo do Baal Shem Tova i on je naredio neka ih prepiše njegov učenik, Shabbetai iz Raszkówa. Baal Shem je često hvalio Heshelove spise, a tradicija njegovih učenika poistovjećivala ih je sa onima rabina Adama.

Mnogi Baal Shem Tovi učenici vjerovali su kako potječe iz Davidove loze, tj. od kraljevske kuće kralja Davida, time i sa institucijom židovskog Mesije. Besht je tvrdio da je postigao devekut ("prianjanje"), što znači da je njegova duša dosegla visoku razinu, gdje je mogao razgovarati sa Mesijom, i posredovati između ljudi i Boga. Imao je sposobnost zaštititi židovsku zajednicu od kuge i progona. Vjerovao je da fizičko zadovoljstvo može dovesti do duhovnog zadovoljstva. Fizički čin može postati i vjerski čin ako se izvodi kao štovanje Boga i ako se izvodi u stanju devekuta.

Hasidizam se uvelike oslanja na lurijansku kabalu. "Jedno trajno nasljeđe" sabatskih kontroverzi, objašnjava Martin Goodman u knjizi "Povijest judaizma", "bila je popularizacija jezika lurijanske kabale u zajedničkoj liturgiji, koju smo već vidjeli. To je zauzvrat oblikovalo najtrajniji pokret ranog modernog razdoblja, hasidizam." Rabin Nahman iz Kosowa - koji je stao na stranu Eybeschütza, a Emden ga je također sumnjičio da je tajni sabatista - postao je predani štovatelj Baal Shem Tova. Mnogi znanstvenici, uključujući Geršoma Scholema, vide korijene hasidskog pokreta judaizma unutar sabatizma. U djelu "Glavni trendovi u židovskom misticizmu", Geršom Šolem definirao je lurijansku kabalu, sabatizam i hasidizam kao tri različite faze u istom procesu povijesnog razvoja židovskog misticizma, tvrdeći da je hasidizam bio izravna reakcija na sabatski pokret i da njegova primarna teološka inspiracija dolazi iz lurijanske kabale.

Iako se hasidski pokret danas smatra dijelom ortodoksnog judaizma, tradicionalni Židovi su ga često osuđivali kao heretičan. Rabin Elijah ben Shlomo Zalman, poznat kao Vilnski Gaon, i oni koji su slijedili njegovu klasičnu talmudsku i halahičku skolastiku, pružili su najžešći otpor hasidima. Nazivali su ih Mitnagdim, što znači "[oni koji se] protive [hasidima]". Napori Mitnagdima da potisnu haside trajali su tri desetljeća, popraćeni su pisanim i usmenim osudama, koje su hasidizam opisivale kao devijantnu sektu, a ponekad ga čak i poistovjećivale sa sabatizmom.

Zrno istine u ovim optužbama ležalo je u hasidskoj doktrini koja je sugerirala da Bogu treba služiti ne samo "dobrim impulsima", nego i lošim. Ova ideja je prilično slična onoj koja se ponekad navodi u kontekstu sabatizma o "otkupljenju putem grijeha". Ovo vjerovanje povezano je s lurijanskom doktrinom o podizanju svetih iskri (niẓoẓot), iako je Bešt ograničio ovaj koncept na spasenje pojedinačne duše. Hasidi su vjerovali da imanencija Boga u svemu znači da čak i veliko zlo (ili zagađenje) imaju negdje u sebi skrivenu iskru božanskog. Hasidi su to shvatili tako da se, ne samo moraju otkupiti i podići svete iskre iz ruke zla, već da je nužno ispraviti i uzdići samo zlo. Kao što je Beštov učenik i nasljednik, rabin Dov Baer ben Avraham iz Mezeritcha, također poznat kao "Veliki Magid", objasnio: budući da je zlo nekoć boravilo u samom Božanstvu, moralo je izvorno biti dobro. Ako ga možemo vratiti izvoru, ne samo da će biti očišćeno od svoje zloće, već će se njegova snaga dodati dobru Božanskog.

Magid se smatra prvim sustavnim predstavnikom mistične filozofije koja je temelj učenja Baal Šem Tova, te kroz svoje učenje i vodstvo, glavnim arhitektom pokreta. Unutarnji krug Magidovih učenika, poznat kao Chevraia Kadisha ("Sveto bratstvo"), uključivao je rabina Shneura Zalmana iz Liadija, sljedbenika kabalističkog sustava Isaaca Lurije i osnivača grane hasidizma Chabad-Lubavitch, a kojega su suvremenici optuživali da je sabatejac. Shneur Zalman bio je sin Baruha, praunuk mistika i filozofa Jude Loewa ben Bezalela, "Maharala iz Praga". Ime "Chabad" je hebrejski akronim za Chochmah, Binah, Da'at ("Mudrost, Razumijevanje, Znanje"), tri najviša Sefirota kabalističkog Drveta života, ispod "Keter" ("Kruna"). "Lubavič" je jidiš naziv za izvorno bjelorusko selo Ljubaviči, danas u Rusiji, gdje su vođe pokreta živjeli više od stotinu godina. Zohar i Kabala Isaaca Lurije često se citiraju u djelima Chabada.

Poljski Židovi zauzeti računima, noseći schtreimele, spodike i kolpike.

Jacob Frank 

Sin rabina Eybeschutza, Wolf, bio je otvoreni sljedbenik frankovaca. Judah Leibes iznosi mogućnost da je Baal Shem Tov, osnivač hasidizma, umro 1760. godine zbog tuge od prelaska na kršćanstvo sabatske sekte poznate kao frankovci godinu dana ranije, budući ih je smatrao organom mističnog tijela judaizma. Osnivač frankovaca bio je Jacob Frank (1726.–1791.), izvorno Jacob Leibowicz. Vjeruje se da je Jacob Frank rođen u istočnoj Poljskoj, danas Ukrajini, oko 1726. godine, u sabatejskoj obitelji. Kao putujući trgovac je često posjećivao osmansku Grčku, gdje je zaradio nadimak "Frank", ime koje se na Istoku obično daje Europljanima. Također je živio u Smirni i Solunu, gdje ga je radikalni Dönmehov krug (iz Osmana Babe) inicirao u sabatejsku kabalu. Godine 1755. se ponovno pojavio u Poljskoj, okupio skupinu lokalnih sljedbenika i počeo propovijedati "otkrivenja" koja mu je priopćio Dönmeh u Solunu.

Frank je tvrdio da je došao osloboditi svijet Talmuda i židovskog zakona, zakona koji je on smatrao opresivnim. Frank je odbacio Talmud u korist kabalističkog Zohara. Umjesto toga, Frank je tvrdio da će se Otkupljenje ispuniti preokretanjem Tore, potvrđujući da bi za pojavu "Dobrog Gospodina" bilo potrebno izazvati kaos. Kako je sažeo Aba Eban: "Frank je poučavao čudnu ideju da Bog neće poslati Mesiju, dok svijet ne postane što veće zlo, što je moguće. Dakle, rekao je Frank, njegova je dužnost kao sljedbenika Sabbetaija Zevija donijeti vrijeme čistog zla". Frank je poučavao doktrinu o "svetosti grijeha", tvrdeći kako je dolaskom mesije sve dopušteno. Među radikalnijim frankistima, objašnjava Geršom Šolem, razvila se "prava mitologija nihilizma" gdje je novo mesijansko razdoblje "povlačilo za sobom potpuni preokret vrijednosti, simboliziran promjenom trideset i šest zabrana Tore... u pozitivne zapovijedi". Poput drevnih gnostika, oni su se stoga prepuštali orgijastičnim i seksualno promiskuitetnim, pa čak i incestuoznim obredima. Frankisti su, poput Dönmeha, održavali seksualno-religijske rituale, od zamjene žena do ljubljenja golih grudi djevojke, kao utjelovljenja Tore/Šekine.

Kao posljedica toga, kongres rabina u Brodyju je ekskomunicirao frankovce i obvezao svakog pobožnog Židova da ih pronađe i razotkrije. Sabatejci su obavijestili Dembowskog, katoličkog biskupa Kamienieca Podolskog u Poljskoj. Biskup je uzeo Franka i njegove sljedbenike pod svoju zaštitu, te je 1757. godine organizirao vjersku raspravu između njih i ortodoksnih rabina. Biskup je stao na stranu frankovaca, i naredio spaljivanje svih primjeraka Talmuda u Poljskoj.

U tom kritičnom trenutku se Frank proglasio izravnim nasljednikom Sabbataija Zevija i Osmana Babe, te uvjerio svoje sljedbenike da je primio objave s Neba i one su pozivale na njihovo obraćenje na kršćanstvo. Prema priči, zabilježenoj u hagiografskoj zbirci Shivhe ha-BeSh’T: Ba’al Shem Tov, osnivač hasidizma, krivnju za izbijanje kontroverze je svalio na ortodoksni židovski establišment,  te je bio "vrlo ljut na rabine i rekao da je to zbog njih, budući da su izmislili vlastite laži". Ba’al Shem je Franka i njegovu skupinu vidio kao dio mističnog tijela Izraela, i predstavio je njihovo krštenje kao amputaciju uda iz Šekhine: "Čuo sam od rabina naše zajednice da je Besht, u vezi s onima koji su se obratili [u Lavovu], rekao: Sve dok je član povezan, postoji neka nada da će se oporaviti, ali kada je član odrezan, nema mogućnosti popravka. Svaka osoba u Izraelu je član Šekhine." 

Kao što je otkriveno u "Izrekama Jakoba Franka", Frank je upozorio svoje sljedbenike na nadolazeći i nasilni progon, te im savjetovao neka prihvate "religiju Edoma", pod čime je mislio na kršćanstvo, i to će na kraju dovesti do prihvaćanja buduće religije zvane "das" ("znanje"), koju će im Frank razotkriti. Međutim, preobraćenje na kršćanstvo trebalo je poslužiti kao sredstvo za postizanje konačnog poraza kršćanstva. Frank, kao reinkarnacija patrijarha Jakova, bio je predodređen da se uzdigne kao vođa Izraela u ratu protiv Edoma. Godine 1759. su vođeni pregovori o preobraćenju frankovaca na rimokatolicizam, sa višim predstavnicima Poljske crkve. Krštenje frankovaca je proslavljeno velikom svečanošću u crkvama Lavova, a članovi poljskog plemstva djelovali su kao kumovi. Sam Frank kršten je 1759. godine.

Crna Madona iz Čenstohove, Poljska.

Crna Madona

Unatoč prelasku na kršćanstvo, prema frankovcima su i dalje bili sumnjičavi. Frank je uhićen u Varšavi 6. veljače 1760. godine, i predan sudu Katoličke crkve. Osuđen je za propovijedanje hereze i zatvoren u samostanu Čenstohove, u južnoj Poljskoj, koji je postao dom frankovskog pokreta krajem 18. i u 19. stoljeću. Svetište Gospe Čenstohove, sa čudotvornom ikonom Djevice Marije, poznate kao "Crna Madona", bilo je jedno od najvažnijih središta marijanskog kulta u svijetu, kao i najvažnije vjersko mjesto za sve rimokatolike u Poljskoj. Ikona, koja se nalazila u samostanu Jasna Gora u Čenstohovi, usko je povezana s Poljskom posljednjih 600 godina. Prema legendi: ikonu je naslikao Luka Evanđelist na dijelu stola Posljednje večere, i potom ju je Konstantin Veliki donio u Carigrad iz Jeruzalema. Nekoliko je papa prepoznalo štovanu ikonu, počevši od pape Klementa XI., koji je 8. rujna 1717. godine, putem vatikanskog kaptola izdao kanonsku potvrdu za sliku.

Samostan Jasna Góra, u Čenstohovu, Poljska.

Franka je fascinirala ikona iz Čenstohova i štovanje koje su joj iskazivali hodočasnici, koji su dolazili u samostan. Frank je prisvojio marijansku simboliku u svoja učenja, izjednačavajući Crnu Madonu sa "Djevicom", kao personifikacijom Šekine, božanskog  ženskog principa Kabale, koja se u Zoharu poistovjećuje sa ženskim demonom Lilith, crnom bludnicom. Kako je sažeo Pawel Maciejko: "Frankizam nije bio o muškom Bogu, koji je na sebe uzeo ljudsko tijelo kroz ljudsku ženu, već o ženskoj božici koja je stekla ljudski oblik". Za Franka, Crna Madona iz Čenstohovu nije postala samo prikaz svete ženstvenosti, nego i mjesto njezina stvarnog "prebivanja". Frankov dolazak u Čenstohovu bio je "osloboditi" Djevicu od ikone i tako dovesti otkrivenje božanske ženstvenosti do ostvarenja. Kao što je Frank najavio, kada se to dogodi, "Djevica koja je tamo [to jest, čudesna ikona]... odvesti će vas [frankiste] do druge Djevice". Konačno i potpuno otkrivenje frankizma predstavlja istinsko utjelovljenje božanske Djevice u pravoj ljudskoj djevojci: Frankovoj kćeri, Evi. Od samog početka, Frank ju je predstavljao kao polubožansko biće i buduću vođu skupine.