Velika loža (8. dio)

Sveta sudbina

Popularna povijest Sjedinjenih Država ponavlja ideju da su mnoge britanske kolonije u Sjevernoj Americi u 17. stoljeću bile naseljene Englezima, koji su bježali od vjerskog progona kod kuće. Podržavali su napore svojih vođa da stvore "Grad na brdu", ili provedu "Sveti eksperiment", čiji bi uspjeh dokazao da se Božji plan može uspješno ostvariti u američkoj divljini. U konačnici, njihovi su napori inspirirali njihove nasljednike u uspostavi nasljeđa sekularizma u Sjedinjenim Državama, time su trajno odvojili Crkvu od države, kako bi izbjegli iste progone koje su trpjeli njihovi prethodnici.

U stvarnosti, osnivanje Amerike bila je misija Rozenkrejcera, inspirirano Campanellom, "Gradom Sunca", ali i "Novom Atlantidom" Francisa Bacona, kako bi uspostavili utočište gdje će slobodno prakticirati svoje heretičke ideje. Masonsku perspektivu ove povijesti, Manly P. Hall, u djelu "Tajna sudbina Amerike": 

"Bacon je brzo shvatio da je ovdje, u novom svijetu, pravo okruženje za ostvarenje njegovog velikog sna, uspostavljanje filozofskog carstva. Mora se imati na umu da Bacon nije igrao sam; bio je na čelu tajnog društva, koje je među svojim članstvom  uključivalo najbriljantnije intelektualce svog vremena. Sve te ljude je vezala zajednička zakletva da će raditi za svjetsku demokraciju. Baconovo društvo nepoznatih filozofa je uključivalo ljude visokog profila i širokog utjecaja. Zajedno sa Baconom su oni osmislili shemu kolonizacije."

Kako je objasnio Pike: cilj slobodnog zidarstva je ispuniti proročanstva o kraju vremena iz Knjige Otkrivenja. Ta je misija, prema okultistima, poput Manlyja P. Halla, ispunjenje "Univerzalnog plana". Poznato je i kao "Veliko djelo" (latinski: Magnum opus), što je alkemijski izraz za proces rada sa primarnim materijom kako bi se stvorio kamen mudraca. Koristio se za opisivanje osobne i duhovne transmutacije u hermetičkoj tradiciji, koju se vjeruje da ju je stoljećima očuvala prethodnica slobodnog zidarstva, tj.  templarski vitezovi i rozenkrojceri. Tumači se iz ezoterijskih učenja židovske mistične tradicije Kabale - ispunjenje će doći iz razrješenja svih suprotnosti, što će dovesti do reda iz kaosa, ili "ordo ab chao" (latinski) - kako tvrdi masonska izreka. 

Pike je u svojoj knjizi "Morali i dogma" napisao: "Tako je Veliko Djelo više od kemijske operacije; to je stvarno stvaranje ljudske riječi, inicirane u moć Božje Riječi." Utjecajno tajno društvo "Zlatna Zora" definira Veliko Djelo, "...odnosi se na put ljudske duhovne evolucije, rasta i prosvjetljenja, što je cilj ceremonijalne magije." I konačno, Aleister Crowley, bivši član 'Zlatne Zore' i kum sotonizma 20. stoljeća, objašnjava: "Veliko Djelo je ujedinjenje suprotnosti. To može značiti ujedinjenje duše sa Bogom, mikrokozmosa sa makrokozmosom, ženskog sa muškim, ega sa ne-egom." 

Sredstvo je magija koja, prema Eliphasu Leviju, proizlazi iz sile u prirodi koja je "neizmjerno moćnija od pare i pomoću koje bi jedan čovjek, koji zna kako je prilagoditi i usmjeriti, mogao poremetiti i promijeniti lice svijeta." Veliko Djelo se, unutar sotonističkog kulta Aleistera Crowleyja, "Telema", smatra procesom postizanja znanja i razgovora sa "Svetim Anđelom Čuvarom", kao i učenjem i ostvarivanjem vlastite "Istinske Volje". Stoga, prema masonskom autoru, Manlyju P. Hallu: "Kada mason nauči da je ključ ratnika na bloku pravilna primjena dinama žive moći, naučio je misterij svog Zanata. Uzburkane energije Lucifera su u njegovim rukama…" 

Stoga se u slobodnom zidarstvu uspostava američke "demokracije" doživljavala kao predvodnik Svete sudbine, obnove Salomonova hrama, kao alegorija za uspostavu "Novus Ordo Seclorum" ("Novog reda vjekova"). U "Enciklopediji slobodnog zidarstva", masonski povjesničar, Albert Mackey, potvrđuje: "Od svih predmeta koji čine masonsku znanost simbolike, najvažniji, najcjenjeniji od strane masona, i daleko najznačajniji je Jeruzalemski hram." Edward Waite, piše u "Novoj enciklopediji slobodnog zidarstva i srodnih ustanovljenih misterija: Obredi, književnost i povijest": "U nekoliko visokih stupnjeva [masonstva] čujemo o tajnoj namjeri izgradnje još jednog hrama u Jeruzalemu." Kako Waite objašnjava: "Doći će vrijeme... kada će se Sveti sjetiti svog naroda Izraela i Gospodin će sagraditi Dom. Takvo je Zoharsko svjedočanstvo." 

Ta je misija, prema okultistima, poput Manlyja P. Halla, američka demokracija kao ispunjenje "Univerzalnog plana". Hall je vjerovao da odavno postoji skupina prosvijetljenih pojedinaca, ujedinjenih kao "Red potrage". Svi su tražili jedno te isto: savršeni društveni poredak, Platonovu zajednicu, vladu filozofa-kraljeva. Prema Hallu: "Više od tri tisuće godina tajna društva su radila na stvaranju pozadine znanja, potrebne za uspostavljanje prosvijećene demokracije među narodima svijeta." Hall dalje navodi:

"Svjetska demokracija je tajni san velikih klasičnih filozofa. Kako bi ostvarili ovaj, najveći od svih ljudskih ciljeva, zacrtali su programe obrazovanja, religije i društvenog ponašanja, usmjerene na konačno postignuće praktičnog i univerzalnog bratstva. Kako bi učinkovitije ostvarili svoje ciljeve, ovi drevni učenjaci su se vezali određenim mističnim vezama u široko bratstvo. U Egiptu, Grčkoj, Indiji i Kini nastale su "Državne misterije". Redovi iniciranih svećenika-filozofa su formirani kao suvereno tijelo za podučavanje, savjetovanje i usmjeravanje vladara država.

I tako je iz daleke prošlosti, iz dubokih sjena srednjovjekovnog svijeta, kao i iz ranih borbi modernijih vremena, došla moć američke demokracije. Ali, tek smo na pragu demokratske države. Ne samo da moramo sačuvati ono što smo stekli kroz stoljeća napora, već moramo i usavršiti plan stoljeća, postavljajući ovdje mehanizam za svjetsko bratstvo naroda i rasa.

To je naša dužnost i naša slavna prilika." 

Kako je Hall izrazio u knjizi "Tajna sudbina Amerike", Sjedinjene Države, navodno poznate drevnim narodima kao Atlantida, odabrane su za ovu svetu svrhu. Časopis 'Scottish Rite' je nazvao Halla "najvećim filozofom masonerije". Hall je bio mason 33. stupnja i osnivač Filozofskog istraživačkog društva. 1928. godine, star samo 27 godina, objavio je "Tajna učenja svih vremena", opsežan kompendij mističnih i ezoterijskih filozofija antike. Hall je knjigu posvetio "tvrdnji da se unutar amblematskih figura, alegorija i rituala drevnih krije tajna doktrina o unutarnjim misterijama života, koja je doktrina sačuvana u cijelosti među malom skupinom iniciranih umova." Knjiga je osvojila divljenje raznih ličnosti: od generala Johna Pershinga, Elvisa Presleyja, do Ronalda Reagana. Također, Dan Brown, autor "Da Vincijevog koda", navodi je kao ključni izvor za svoju knjigu. Hallova "Tajna sudbina Amerike" temelji se na govoru koji je održao 1942. godine, pred rasprodanom publikom u Carnegie Hallu. Vratio se 1945. godine, kako bi održao još jedno dobro posjećeno predavanje pod naslovom "Platonovo proročanstvo o svjetskoj demokraciji". 

Insula Fortunata (Sretni otoci), nacrtana istočno od Kanarskih otoka; na ovoj karti koja prikazuje sv. Brendana, irskog redovnika iz 06. stoljeća koji je, prema legendi, otputovao duboko u Atlantik.

Sretni otoci

I Kolumbo je bio u potrazi za izgubljenim kontinentom, Atlantidom. Dugo popularno u okultnim krugovima, mit o Atlantidi prvi je spomenuo Platon, misleći na izgubljeni kontinent koji je postojao u Atlantskom oceanu. Srednjovjekovni europski pisci, koji su priču primili od arapskih geografa, vjerovali su da je ovaj mitski otok doista postojao, dok su ga kasniji pisci pokušali identificirati sa stvarnom državom. Kada je otkrivena Amerika, španjolski povjesničar, Francisco Lopez de Gomara, u svojoj "Općoj povijesti Indija" je sugerirao kako je Platonova Atlantida i novi kontinent jedno te isto. 

Utjecajan primjer legende o Atlantidi nalazi se u djelu Bena Jonsona "Sretni otoci i njihova unija", satira na rozenkrojcere. Unatoč tonu, Jonson je 1619. godine upoznao Joachima Morsiusa, bliskog suradnika Johanna Valentina Andreaea, koji je promovirao proročanstvo "Lava Sjevera", sa Johannesom Bureusom. Osmišljeno od strane Iniga Jonesa, "Sretni otoci" bili su glavna zabava tijekom božićne sezone 1624./1625. godina na dvoru Stuarta. Kao izvorni materijal za svoj tekst, Jonson se oslanjao na "Speculum Sophicum Rhodo-strautoricum", Teophilusa Schweigardta i "Artis Kabbalisticae", Pierrea Morestela. Jonson opisuje pokretni dvorac Julianus de Campis, rozenkrojcerski pseudonim za nizozemskog inženjera Corneliusa Drebbela, koji je demonstrirao mnoge mehaničke izume po dvorovima Jamesa I. i princa Henryja, u razdoblju od 1605. do 1611. godine. Ime Johfiel potječe iz djela Corneliusa Agrippe, "De Occulta Philosophia". Sretni otoci započinju ulaskom Johfiela, "zračnog duha, za kojeg se pretpostavlja da je inteligencija Jupiterove sfere". Johfiel vodi dugi razgovor sa Merefoolom, "melankoličnim studentom", koji uključuje mnogo materijala o tada kontroverznoj temi "braće Ružinog Križa".

Sretni otoci bili su polulegendarni otoci u Atlantskom oceanu i bili su jedna od najtrajnijih tema u europskoj mitologiji. Naziv Sretni otoci, ponekad i Blaženi otoci ili Otoci Blaženih, dali su im stari Grci. Prema njima su tamo smrtnici zauvijek živjeli u zemaljskom raju, zajedno sa bogovima i junacima grčke mitologije. Kasnije se govorilo da se otoci nalaze u Zapadnom oceanu,  blizu rijeke Oceanus koja ih okružuje, kao i Madeira, Kanarski otoci, Azori, Zelenortski otoci, Bermudi i Mali Antili.

Detalj Atlantskog oceana, kako je to zamislio Martin Behaim.

Antili su dobili ime po Antiliji, alternativnom imenu (uz Macaria) koje je koristio Samuel Hartlib za svoj "Nevidljivi kolegij", i koje je povezano sa kolegijem koji je opisao Andreae, u svom djelu "Christianae Societatis Imago". Antilija je bila fantomski otok za koji se tijekom 15 stoljeća, tijekom istraživanja, govorilo da se nalazi u Atlantskom oceanu, dalje zapadno od Portugala i Španjolske. Otok je također bio poznat pod nazivom 'Otok sedam gradova'. Potječe iz stare iberijske legende, smještene u vrijeme maurskog osvajanja Španjolske u 08. stoljeću. Pokušavajući pobjeći od svojih osvajača, sedam kršćanskih vizigotskih biskupa se ukrcalo sa svojim stadima na brodove i zaplovilo prema zapadu, u Atlantski ocean. Na kraju su se iskrcali na otok gdje su osnovali sedam naselja. Otok se prvi put eksplicitno pojavljuje kao veliki pravokutni otok na portolanskoj karti venecijanskog kartografa, Zuanea Pizzigana, iz 1424. godine. Sljedeće godine, u onome što bi mogao biti prvi pokušaj prikazivanja novog svijeta, otok se pojavio na portolanu koji pripada Weimarskoj knjižnici; zatim na karti iz 1436. godine koju je izradio Mlečanin Andrea Bianco i nakon toga,  na gotovo svim suvremenim kartama.

Naziv "Antilia" pojavio se na poznatom Behaimovom globusu iz Nürnberga iz 1492. godine. Smješteni su na jugozapadu Portugala, daleko u Atlantskom oceanu. Behaim je saznao za priču tijekom svojih portugalskih putovanja. Iste godine, Behaimov prijatelj, Kristofor Kolumbo, krenuo je na svoje povijesno putovanje u Aziju, navodeći otok kao savršeno posredničko odredište, prema zapažanjima Paula Toscanellija. Kolumbo je navodno dobio karte i opise od španjolskog moreplovca, koji je "boravio... i također umro" u Kolumbovom domu na Madeiri, nakon što se iskrcao na Antiliji. Drugi, slijedeći put Petra Martyra d'Anghiera, predložili su kandidate koji se nalaze na Zapadnim Indijskim otocima kao antilijsko nasljeđe, te su kao rezultat toga karipski otoci postali poznati kao Antili.

Nova Atlantida

U djelu "Grad Sunca", koje je bilo inspirirano "Pikatrixom" i Platonovom "Republikom", kao i opisom Atlantide u "Timeju" -  genoveški pomorski kapetan, koji je lutao cijelom Zemljom, vodi dijalog sa svojim domaćinom, Velikim majstorom Hospitalaca. Prepričava mu svoja iskustva u Gradu Sunca, Taprobaneu, "neposredno ispod ekvatora". Tamo opisuje teokratsko društvo, u kojemu su dobra, žene i djeca, zajednički. U završnom dijelu, Campanella izdaje proročanstvo, prikrivenim jezikom astrologije: španjolski su kraljevi, u savezu s Papom, predodređeni biti instrumenti Božanskog plana; konačne pobjede Prave vjere i njezina širenja po cijelom svijetu.

Baconova "Nova Atlantida" značajno podsjeća na "Opis Republike Kristijanopolis", Johanna Valentina Andreaea. Otok na kojem se nalazio utopijski grad Kristijanopolis je otkrio Christian Rosencreutz na putovanju na koje je krenuo nakon Alkemijskog vjenčanja. U Christianopolisu je duhovno ispunjenje bio primarni cilj svakog pojedinca i znanstvene težnje su bile najviši intelektualni poziv. Andreaejev otok također prikazuje velike tehnološke inovacije, mnoge industrije odvojene u različitim zonama koje su opskrbljivale stanovništvo - što pokazuje na veliku sličnost sa Baconovim znanstvenim metodama i ciljevima.

Bacon sugerira da je američki kontinent bivša Atlantida, gdje je postojala napredna rasa, tijekom zlatnog doba civilizacije. Bacon priča priču o zemlji kojom su vladali filozofi-znanstvenici, u svom velikom koledžu zvanom Salomonova kuća, koji je inspirirao osnivanje Kraljevskog društva. Prema Baconovom izvještaju: u zemlji su, osim domorodaca, živjeli i Hebreji, Perzijanci i Indijci. Židov po imenu Joabin omogućio je Baconovom junaku da se sastane sa "ocem iz Salomonove kuće". Prema Joabinu, narod Bensalema potječe od Abrahama, njegovog sina Nachorana, i njihove zakone im je dao Mojsije, "tajnom kabalom je odredio zakone Bensalema koje sada koriste". Prema pripovjedaču, dok Židovi obično preziru kršćanstvo, Židovi Bensalema "daju našem Spasitelju mnoge visoke osobine i iznimno vole ostali narod Bensalema". Joabin je priznao kako je Krist rođen od djevice i da je bio više od čovjeka, te je vjerovao da ga je Bog učinio vladarom serafima, koji čuvaju njegovo prijestolje. Krist se naziva Mliječnim putem i Mesijinim Ilijom. Prema pripovjedaču, Židovi Bensalema vjerovali su: 

"…kada Mesija dođe i sjedne na svoje prijestolje u Hijerusalemu, kralj Bensalema trebao bi sjediti do njegovih nogu, dok bi se drugi kraljevi trebali držati na velikoj udaljenosti. No ipak, ostavljajući po strani ove židovske snove, čovjek je bio mudar, učen i od velike politike, te izvrsno cijenjen u zakonima i običajima tog naroda."

Ben Jonson spomenuo je ideju vezanu uz Salomonovu kuću u svojoj maskeradi, "Sretni otoci i njihova unija", koja je satirizirala rozenkrojcere. Hartlib posebno spominje Salomonovu kuću, obzirom na vrste institucija koje bi želio vidjeti stvorene. U knjizi "Nova Atlantida" opisali su svrhu svog bratstva: "Cilj našeg osnutka je znanje o uzrocima i tajnim kretnjama stvari; i proširenje granica ljudskog carstva, radi ostvarivanja svih mogućih stvari." Stekavši vrhunsko znanje, koje su im prenijela nebeska bića, posjedovali su leteće strojeve i brodove kojima putuju pod morem. Čini se kao da su stanovnici Nove Atlantide bili veoma učeni, te su se vratili u stanje Adama u Raju prije Pada - što jest cilj napretka i za Bacona i za autore rozenkrojcerskih manifesta. 

Španjolska armada (1588.)

Brittania 

Ezoterija Elizabetinog doba je bila povezana sa carskim ambicijama. Bilo je to doba istraživanja i širenja u inozemstvu, bile su cijenjene pomorske vještine engleskih avanturista, poput Sir Francisa Drakea, dok je Španjolska Armada bila odbijena. Engleska je, također, bila u boljem položaju u usporedbi sa drugim europskim narodima. Sjeverna Amerika privukla je posebnu pozornost Engleske, jer je rasla ideja kako bi se mogao otkriti sjeverozapadni prolaz prema istoku. John Bale, pišući 1540-ih, identificirao je Protestantsku crkvu Engleske kao aktera koji je u povijesnoj borbi sa "lažnom crkvom" katolika, i to je potkrijepio svojim tumačenjima Knjige Otkrivenja. Stavovi John Foxa, autora onoga što je popularno poznato kao "Foxova Knjiga mučenika", postali su široko prihvaćeni unutar Crkve Engleske, tijekom jedne generacije, i nadalje. Prema Foxu, rat protiv Antikrista vodio je engleski narod, ali predvodio ga je kršćanski car (poput Konstantina I.) koji je bio identificiran sa Elizabetom I. Foxe, nazivajući "crkvu Engleske i moje zemlje“ proglasio je sudbinu Engleske kao "nacije izabrane od Boga". 

Dio "Opći i rijetki spomenici koji se odnose na savršeno umijeće navigacije" (1577.), Johna Deeja, jedan je od prvih tekstova koji izražava ideju "Britanskog Carstva". Naslovnu stranicu, koju je dizajnirao sam Dee, uključivao je lik Britanije koja kleči uz obalu i moli Elizabetu I. neka zaštiti njenu naciju jačanjem njene mornarice.

Poput Spenserove "Kraljice vila", Britanci su prihvatili Merlinovo proročanstvo, koje je proglašavalo da će Saksonci vladati Britancima, sve dok se kralj Arthur ponovno ne vrati na svoje mjesto vladara. Proročanstvo je ispričao Geoffrey od Monmoutha (1100.–1155.), klerik i jedna od glavnih figura u razvoju britanske historiografije, kao i popularizacije priča o kralju Arthuru. Najpoznatiji je po svojoj kronici "Historia Regum Britanniae", koja opisuje navodnu povijest Britanije, od prvog naseljavanja od strane Bruta, potomka trojanskog junaka Eneje. Proročanstvo su usvojili Britanci, ali su ga na kraju iskoristili Tudori koji su tvrdili da su potomci Arthura i time, zakoniti vladari Britanije.

John Dee je zaslužan za smišljanje termina "Britansko Carstvo". On je vjerovao kako je i sam drevnog britanskog kraljevskog podrijetla, pa se u potpunosti poistovjetio sa britanskim carskim mitom o Elizabeti I. Prema Donaldu Tysonu: "Dee je imao plan kojim je trebao upotrijebiti složeni sustav magije, a koji su mu prenosili anđeli, kako bi unaprijedio ekspanzionističku politiku svoje vladarice, Elizabete Prve". Dee je postavio temelje britanskog imperijalizma, tvrdeći da su osvajanja kralja Arthura dala Elizabeti I. pravo na strane zemlje, poput Grenlanda, Islanda, Frizije, sjevernih otoka prema Rusiji i Sjevernog pola. Tvrdio je kako je i Novi svijet određen Providnošću, te da Britanci utječu i vladaju njime. U svojim "Općim i rijetkim spomenicima", a koji se odnose na Savršeno umijeće navigacije, Dee se zalagao za političko i ekonomsko jačanje Engleske, putem carske ekspanzije kolonizacijom, kao i pomorskom prevlasti u Novom svijetu.

Na naslovnici knjige Dee je istaknuo lik Britanije, koja kleči uz obalu moleći Elizabetu I. neka zaštiti svoje carstvo, jačanjem svoje mornarice. Britannia je drevni izraz za Veliku Britaniju, ujedno i ženska personifikacija otoka. U 02. stoljeću, rimska Britanija je  personificirana kao božica, naoružana trozubom i štitom; i ona je, baš poput grčke Atene, nosila faličnu korintsku kacigu. Britanija je kasnije prikazivana sa lavom pod nogama, heraldičkim simbolom Judinog plemena. U Francuskoj je poznata kao Gospa Sloboda, u Švicarskoj kao Helvetia, u Njemačkoj kao Germania, u Poljskoj kao Polonia, a u Irskoj kao Hibernia.

Kada je Filip II. Španjolski, veliki majstor Reda Santiaga, krenuo napasti Englesku sa španjolskom Armadom, 1588. godine, Elizabeta se konzultirala sa Deejem kako se najbolje suprotstaviti španjolskim brodovima koji su napredovali. On je savjetovao njoj i Sir Francisu Drakeu neka se suzdrže, jer će španjolska flota bila razbijena olujom. Kada je oluja uništila Armadu i pomogla engleskoj pobjedi, mnogi dvorjani su bili uvjereni u to da je oluju prizvao Dee. Tako je Dee postao model za lik čarobnjaka  Prospera, opisan u Shakespeareovoj "Oluji". Također, vjerovalo se da je i Drake čarobnjak, te da je prodao svoju dušu Vragu u zamjenu za uspjeh nad Španjolcima. Tvrdi se kako je organizirao i nekoliko vještičjih kovena, kako bi magično podigli oluju i spriječili invaziju.

Jedan od najvjernijih podupiratelja John Deeja na dvoru je bio Sir Christopher Hatton, također i glavni podupiratelj svjetskog putovanja Sir Francisa Drakea. Drakeovi pothvati bili su legendarni. Za Engleze je bio heroj, za Španjolce je bio pirat (poznat kao El Draco, "Zmaj"). Drake je izveo drugo putovanje oko svijeta, od 1577. do 1580. godine. Bio je i viceadmiral engleske flote. 

Glavni majstor Drakeove globalne plovidbe, 1577. godine, bio je imenovan kao Mojsije Židov. Subatol Deul, koji će postati jedan od najstrašnijih pirata na svijetu, sklopio je savez sa Drakeovim sinom, Henryjem Drakeom. Subatol je bio sin Sudela Deula, židovskog liječnika iz 16. stoljeća i ranog istraživača Amerike, kojem se pripisuje donošenje krumpira Europljanima. Subatol i Henry su osnovali "Bratstvo crne zastave" i napadali španjolske brodove uz obalu današnjeg Čilea. Kaže se da je dvojac zakopao 6000 funti španjolskog zlata, i još veću količinu srebra, u blizini luke Guayacan. Blago nije pronađeno, iako su tragači otkrili dokumente koji su djelomično pisani na hebrejskom, i koje je moguće napisao Subatol.

Dee je bio bliski prijatelj špijuna i istraživača, Sir Waltera Raleigha. Kao ključna osoba u engleskoj kolonizaciji Sjeverne Amerike, Raleigh je dobio kraljevsku potvrdu za istraživanje Virginije, što je utrlo put budućim engleskim naseljima. Raleigh se također zanimao za magiju. U svojoj "Povijesti svijeta", Raleigh objašnjava kako je ugled magije uglavnom bio nepravedno ocrnjen, te objašnjava da su u prošlosti čarobnjaci bili poznati kao mudraci: Perzijancima su bili poznati kao mudraci, Babiloncima kao Kaldejci, Grcima kao filozofi, a Židovima kao kabalisti, i oni su "bolje razumjeli moć prirode i kako primijeniti stvari koje djeluju na stvari koje pate". Raleighjev polubrat, Sir Humphrey Gilbert, pokušao je osnovati trajnu koloniju u Sjevernoj Americi i Newfoundlandu, ali bez puno uspjeha. Gilbert je zatim krenuo južnijim putem preko Atlantika. Godine 1584. je poslao  istraživačku ekspediciju koja je locirala otok Roanoke, danas je u Sjevernoj Karolini, i vratila se u Englesku iste jeseni. Sljedeće godine je poslao vojnu ekspedicijum pod vodstvom Sir Richarda Grenvillea, koji je tamo izgradio utvrdu, i ostao sve do proljeća 1586. godine. 

Jennie A. Brownscombe, "Prvi Dan zahvalnosti u Plymouthu" (1621.)

Virginia Company

Bacon je odigrao vodeću ulogu u stvaranju britanskih kolonija, posebno u Virginiji, Karolinama i Newfoundlandu. Slijedeći stope Johna Deeja, Bacon je pružio podršku svoje grupe engleskom planu kolonizacije Amerike. Pokušaj kolonizacije Novog svijeta je  učinjen pod početnim vodstvom Bartholomewa Gosnolda (1602.), za kojeg stanovnici Oxforda vjeruju da je bio Shakespeare. Gosnold je bio engleski odvjetnik, istraživač i gusar, prijatelj Richarda Hakluyta i plovio je sa Walterom Raleighom. Gosnold je bio ključan u osnivanju Virginia Company of London i Jamestowna u kolonijalnoj Americi. Gosnoldovo putovanje financirao je grof od Southamptona, Shakespeareov mecena. Predvodio je prvu zabilježenu europsku ekspediciju na Cape Cod. Organizacija 'Preservation Virginia' smatra ga "glavnim pokretačem kolonizacije Virginije". Prateći obalu nekoliko dana, otkrio je Martha's Vineyard. Taj je dio nazvao po svojoj kćeri Marthi, te je uspostavio malu postaju na otoku Cuttyhunk, jednom od otoka Elizabeth, blizu Gosnolda (danas u Massachusettsu).

Bacon je tvrdio da je Novo Kraljevstvo na Zemlji, koje je zapravo bila Virginia, predstavljalo Kraljevstvo Nebesko. Baconovu uključenost u američku kolonizaciju demonstrira William Strachey, koji je 1618. godine posvetio Baconu rukopisni primjerak svoje "Povijesti rada u britanskoj Virginiji": 

"Vaša Lordovska Milosti, uvijek se odobravate kao najplemenitiji fautor [poklonitelj] plantaže u Virginiji, budući da ste od početka (sa drugim lordovima i grofovima) bili glavni savjetnik koji je trebao širiti i voditi je." 

Bacon je naveden u povelji iz 1609. godine kao dioničar Virginia Company of London, kao i jedan od 52 člana Vijeća Virginije. Virginia Company se odnosi na dioničko društvo koje je osnovao James I., 1606. godine, sa ciljem osnivanja naselja na obali Sjeverne Amerike. Dvije tvrtke, nazvane "Virginia Company of London" (ili London Company) i "Virginia Company of Plymouth" (ili Plymouth Company), djelovale su sa identičnim poveljama, ali na različitim teritorijima. Stvoreno je područje preklapajućeg teritorija, unutar kojega dvije tvrtke nisu smjele osnivati ​​kolonije, tek stotinu milja udaljene jedna od druge. Plymouth Company nikada nije ispunila svoju povelju. Njen teritorij, kasnije Nova Engleska, u to je vrijeme također bio predmet prava Engleske.

Mayflower u luci Plymouth, William Halsall (1882.)

Mayflower

Plymouth Company je imala dopuštenje osnivati ​​naselja otprilike između gornjeg toka zaljeva Chesapeake, i današnje granice SAD-a i Kanade. Godine 1607. je Plymouth Company osnovala Popham Colony, uz rijeku Kennebec, u današnjem Maineu. Međutim, napuštena je nakon otprilike godinu dana, i Plymouth Company nije više bila aktivna. Sa vjerskim hodočasnicima, koji su pristigli kultnim brodom Mayflower, i čiji su vođe bili rozenkrojceri - nasljedna kompanija Plymouth Company. na kraju, 1620. godine osniva trajno naselje u Plymouthu, Massachusetts (današnja Nova Engleska). 

Prema Nicholasu Haggeru, u "Tajno osnivanje Amerike: Prava priča o masonima, puritancima i bitci za Novi svijet": "Doista, puritanizam i rozenkrojcerstvo bili su toliko bliski u biti, te se može reći da je puritanska filozofija zapravo bila rozenkrojcerska."  Puritanci su bili skupina engleskih reformiranih protestanata iz 16. i 17. stoljeća, koji su nastojali "očistiti" Englesku crkvu od svih rimokatoličkih praksi, tvrdeći da je Engleska crkva dotad samo djelomično reformirana. Međutim, kada je James I. preuzeo prijestolje, 1603. godine, izjavio je da će stati na kraj svim pokretima crkvene reforme i oštro se obračunati sa radikalnim kritičarima Engleske crkve. Skupina, nezadovoljna naporima puritanaca, odlučila je prekinuti sve veze i postala je poznata kao separatisti, predvođeni Johnom Robinsonom i Williamom Brewsterom. Međutim, 1608. godine, ubrzo nakon što je Jakov I. proglasio Separatističku crkvu ilegalnom, kongregacija je emigrirala u Leiden, gdje su im se pridružili rozenkrojcerski krugovi. Upravo je ondje Brewster osnovao novu tiskaru, kako bi tiskao letke koji promiču separatističke ciljeve, i pamflete koji podržavaju rozenkrojcersku stvar.

U studenom 1620. godine, nakon izbijanja Tridesetogodišnjeg rata, koji je izbio zato što su Habsburgovci krenuli u gušenje rozenkrojcerskog pokreta - Fridrik V. i Elizabeta Stuart su pobjegli u Haag, a brojni rozenkrojceri migrirali su s njima. Fridrik i Elizabeta su potražili utočište u Nizozemskoj kod Fridrikovog ujaka, Mauricea, princa Orangea, koji je bio snažan pristaša njihove stvari i simpatizirao je rozenkrojcere. Tijekom prva dva desetljeća 17. stoljeća i sve do smrti 1625. godine, Maurice je bio gradski upravitelj nizozemskih provincija Nizozemske i Zelandije (južnih obalnih država), koje su uključivale gradove: Amsterdam, Leiden i Haag. Upravo je Maurice ponudio engleskim separatistima sigurno utočište u Leidenu 1608. godine.

Upravo je u Brewsterov dom u Leidenu, 1615. godine, pobjegao Pierre Du Gua, Sieur de Monts, francuski trgovac, istraživač i kolonizator, sa rozenkrojcerskim vezama. Du Gua, kalvinist, osnovao je prvo trajno francusko naselje u Kanadi. Prvi put je putovao na sjeveroistok Sjeverne Amerike 1599.godine. Poslao je Samuela de Champlaina neka osnuje koloniju u Quebecu, 1608. godine, čime je odigrao važnu ulogu u osnivanju prve stalne francuske kolonije u Sjevernoj Americi.

Du Gua je također bio član "Škole noći", moderni naziv za skupinu ljudi okupljenih i vezanih na Sir Waltera Raleigha; 1592. godine se nazivala "Školom ateizma". Navodno je skupina uključivala pjesnike i znanstvenike: Christophera Marlowea, Georgea Chapmana i Thomasa Harriota. Navodno je svaki od ovih ljudi proučavao znanost, filozofiju i religiju, i svi su bili osumnjičeni za ateizam. Marlowe je bio autor "Doktora Fausta", najkontroverznije elizabetanske drame, osim Shakespeareovih drama. Temelji se na njemačkoj priči o Faustu, vrlo uspješnom znanstveniku koji je nezadovoljan svojim životom, što ga navodi sklopiti pakt sa Vragom, kako bi zamijenio svoju dušu za neograničeno znanje i svjetovne užitke. Ne postoje čvrsti dokazi da su se svi ovi ljudi poznavali, ali nagađanja o njihovim vezama je dosta istaknuto u nekim spisima elizabetanskog doba. 

Kada je "Fama Fraternitatis" javno objavila postojanje Rozenkrejcerskog bratstva, 1610. godine, dokument je kružio Parizom, a jedan od prvih koji je javno reagirao na njega bio je Du Gua. Godine 1615. je kraljica majka otkrila kako je Du Gua autor ovih  antivladinih pamfleta i naredila njegovo uhićenje. Ucijenjene glave, Du Gua je pobjegao u Nizozemsku i tamo boravio kod Brewstera. Brewster je bio student grčkog i latinskog na Sveučilištu Cambridge, sredinom 1580-ih. Bio je ondje u isto vrijeme kada i kolega Williama Shakespearea, Christopher Marlowe. Brewster je preko Marlowea upoznao Waltera Raleigha, počeo prisustvovati sastancima "Škole noći" i, potom, uspostavio blisko prijateljstvo sa Du Guom. Posljednji poznati dokument rozenkrojcera, koji je Brewster objavio na latinskom u Leidenu 1615. godine, zvao se "Confessio Fraternitatis" ("Ispovijest Bratstva") i napisan je pod pseudonimom, Philip A Gabella (Filip Kabalist). Neki znanstvenici smatraju da je njegov pravi autor Pierre Du Gua.

Drugi rozenkrojceri okupili su se u Leidenu točno u isto vrijeme, u veljači 1620. godine, neposredno prije kretanja na put Mayflowera. Johann Valentin Andreae, autor "Fama Fraternitatis", već je bio tamo, nakon što je napustio Njemačku zbog izbijanja rata. Fulke Greville, čija se londonska kuća koristila za rane sastanke "Škole noći" i koji je bio prisutan i na Elizabetinom "Alkemijskom vjenčanju", isto je bio tamo. Francis Bacon posjetio je Mauricea Oranskog, službeno, u poziciji engleskog lorda kancelara, kako bi razgovarali o zakonitosti trgovinskog ugovora sa Nizozemskom. Dramatičar Ben Jonson se isto nalazio u Leidenu, izvodeći predstavu u novom kazalištu. Arhitekt Inigo Jones, iako nije boravio u samom Leidenu, bio je u obližnjem Amsterdamu, radeći na planovima za crkvu koju je trebao izgraditi u gradu.

Putnici Mayflowera potpisuju tzv. "Mayflower Compact", uključujući: Carvera, Winstona, Aldena, Mylesa Standisha, Howlanda, Bradforda, Allertona i Fullera.

U to vrijeme, engleski separatisti po gradovima su shvatili kako jedina nada za vjersku slobodu leži u Sjevernoj Americi. Sredinom srpnja 1620. godine, veliki dio separatističke kongregacije je otplovio prema Novom svijetu brodom 'Mayflower'; 102 putnika, Brewster i ostali hodočasnici i sveti oci (ime koje je kasnije dano devetorici starješina crkve). 09. studenog 1620. godine su ugledali kopno, današnji Cape Cod.

Dolazak Otaca Hodočasnika, Antonio Gilbert (1864.)

Grad na Brdu

Prema legendi o rozenkrojcerima: Baconov roman "Nova Atlantida" inspirirao je osnivanje kolonije rozenkrojcera u Americi, 1694. godine, pod vodstvom Velikog Majstora, Johannesa Kelpiusa. Rođen u Transilvaniji, Kelpius je bio sljedbenik Johanna Jacoba Zimmermana, strastvenog učenika Jacoba Boehmea, također bio "intimno upoznat" sa Benjaminom Furlyjem. Njemačke vlasti su  Zimmermana nazivale "najučenijim astrologom, mađioničarem i kabalistom". Sa svojim sljedbenicima, u "Društvu žena u divljini", Kelpius je počeo govoriti kako će kraj svijeta nastupiti 1694. godine. Ovo vjerovanje, temeljeno na složenom tumačenju odlomka iz Knjige Otkrivenja, predviđalo je dolazak nebeskog kraljevstva, negdje u pustinji i tijekom iste godine. Odgovarajući na Pennov poziv neka uspostavi bogobojaznu zemljaljsku zajednicu na novostečenim američkim zemljama, Kelpius je smatrao da je Pennsylvania, obzirom na njen ugled i vjerske tolerancije, kao i to što se nalazi na rubu jedva naseljene divljine - najbolje mjesto za to.

Pennsylvaniju je osnovao William Penn, prijatelj Johna Duryja iz Hartlibova Kruga. Penn je također bio član "Lanternsa", kruga oko rotterdamskog trgovca Benjamina Furlyja, kojem su pripadali i alkemičari: van Helmont, Lady Conway, Henry More i John Locke. Furly i van Helmont su bili povezani sa skupinom učenika Jacoba Boehmea, među kojima je bio i Serrarius, kao i sa Baruchom Spinozom. Furly je, baš poput Penna, bio kveker i bliski pristaša Georgea Foxa, osnivača obog pokreta, koji je pružio vodeće principe nove države Pennsylvanije.

U nekom trenutku, Penn je došao u kontakt sa učenjima njemačkog rozenkrojcera Jacoba Boehmea, ali i drugim rozenkrojcerima koji su ga uveli u dublje mistične i metafizičke studije. U knjizi "Mistici novog svijeta", dr. Palo piše:

"Penn je imao više nego površno zanimanje za misticizam i 'Rosae Crucis'. Jacoba Boehmea je nazivao svojim učiteljem umjetnosti i zakonima božanske mudrosti."

U istoj knjizi, dr. John Palo govori o tome da je William Penn posjećivao pijetističke konventuele u Europi. Bili su to inicijacijski kolegiji za rozenkrojcere:

"…posjećivao je pijetističke konventuele, koji su se održavali u atmosferi velike tajnosti i opasnosti od razotkrivanja. Pozvao je družinu Rosae Crucis neka se nasele na njegovoj zemlji [u Americi]. Ti pietisti, ili rozenkrojceri, smatrani su neortodoksnima i stoga nepoželjnima u očima političko-religijskih sila Europe. Optuživali su ih za miješanje kršćanskih načela sa praksama drevnog Egipta i nekim doktrinama Zoroastera."

Kako je objasnio dr. Palo, nakon Pennovog prvog putovanja u Ameriku 1681. godine, te tijekom nekoliko putovanja natrag u Europu, došao je u kontakt sa pojedincima u Engleskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, koji su igrali važnu ulogu u provedbi plana za osnivanje rozenkrojcerske kolonije u Americi do 1694. godine. Među njima su se isticali William Markham iz Filadelfijskog društva u Londonu, koji će kasnije služiti kao Pennov zamjenik guvernera Pennsylvanije; i Jacob Isaac Van Bebber, njemački rozenkrojcerac, koji je kasnije kupio tisuću jutara zemlje od Penna, u svrhu osnivanja kolonije u Americi.

Dogovor Penna sa Indijancima

Godine 1682. William Penn osnovao je grad Philadelphiju, nazvano po jednoj od "Sedam crkava Azije" koje su spomenute u Knjizi Otkrivenja 3:10: "Crkva postojana u vjeri, koja je čuvala Božju riječ i strpljivo podnosila". Philadelphia je odigrala ključnu ulogu u Američkoj revoluciji kao mjesto susreta Osnivača Sjedinjenih Država, koji su potpisali Deklaraciju o neovisnosti 1776. godine, i Ustav 1787. godine. Također je bio jedan od glavnih gradova nacije tijekom Američkog rata za neovisnost. Poslužio je kao privremena prijestolnica SAD-a dok je Washington DC bio u izgradnji.

Suđenja vješticama u Salemu je bio niz saslušanja i progona ljudi optuženih za vještičarenje u kolonijalnom Massachusettsu, između veljače 1692. i svibnja 1693. godine

Kolonija Massachusetts Bay

John Winthrop je bio bogati engleski puritanski odvjetnik, preplovio je Atlantik na brodu 'Arbella' i pomogao pri osnivanju kolonije Massachusetts Bay. Winthropov dolazak označio je početak Velike migracije naroda. Pojam Velika migracija obično se odnosi na migraciju engleskih doseljenika u tom razdoblju, prvenstveno puritanaca, u Massachusetts i tople otoke Zapadne Indije, posebno na otok Barbados, bogat šećerom, od 1630. do 1640. godine. U to je doba otprilike 20000 kolonista pristiglo u Novu Englesku. Dolazili su u obiteljskim grupama (ne kao izolirani pojedinci), motivirani uglavnom težnjom za slobodom prakticiranja svoje puritanske religije. Winthropove poznate riječi: "Grad na brdu", odnose se na viziju novog društva, ne samo na ekonomsku priliku.

Dana 12. lipnja 1630. godine je 'Arbella' povela manju flotu, sa novih 700 doseljenika u luku Salem. Salem je možda bio inspiracija za grad Bensalem, u Baconovoj "Novoj Atlantidi". Naseljavanje Salema od strane rozenkrojcera objasnilo bi postojanje vještičarenja u ovom gradu, što je bio povod poznatim suđenjima vješticama 1692. godine. Frances Yates primjećuje kako se utjecaj Deeja poslije  proširio na puritance u Novom svijetu preko Winthropovog sina, Johna Winthropa Jr., alkemičara i Deejevog sljedbenika. Winthrop je koristio Deejev ezoterični simbol, 'Monas Hieroglyphica', i kao svoj osobni znak.  Godine 1628., kako bi stekao alkemijsko znanje Bliskog istoka, Winthrop je otplovio u Veneciju i Carigrad, dodatno proširujući svoje sposobnosti i kemijske kontakte. Bio je poznat po tome što je Cottona Matthera hvalio kao "Hermesa Christianusa"; te navodno kao onaj koji je savladao alkemijsku tajnu pretvaranja olova u zlato.

U Prosperovoj knjizi, "Amerika: John Winthrop Jr., Alkemija i stvaranje kulture Nove Engleske" piše da je, iako je bio manje poznat od svog oca, John Winthrop Jr. bio jedna od najvažnijih figura u cijeloj kolonijalnoj engleskoj Americi, te opisuje kako je koristio alkemiju za oblikovanje mnogih aspekata kolonijalnih naselja Nove Engleske; kako je ta rana moderna znanost utjecala na nastali puritanizam. Winthrop se pridružio ocu u Novoj Engleskoj 1631. godine. U 1640-ima, Winthrop je imao za cilj pretvoriti Novu Englesku u laboratorij alkemijske transformacije, osnivanjem grada koji je nazvao "Novi London". Ondje bi alkemičari mogli surađivati ​​u znanstvenom napretku u poljoprivredi, rudarstvu, metalurgiji i medicini. Nakon sloma gospodarstva Nove Engleske,  početkom engleskog građanskog rata, Winthrop se vratio u Europu, od 1641. do 1643. godine, i tamo se družio sa Samuelom Hartlibom i članovima njegova kruga, uključujući Johna Duryja i Jana Comeniusa. Dury je također bio aktivni savjetnik i prikupljač sredstava za koloniju Massachusetts Bay; to je radio i Comenius kada je imenovan prvim predsjednikom Harvarda.

Winthrop je također bio poznat kao Eirenaeus Philalethes, pseudonimni autor čiji su hvaljeni tekstovi tada kružili engleskim alkemičarskim krugovima. Ta su djela, ipak i konačno, identificirana kao djela Georgea Starkeyja, mladog alkemičara kojega je Winthrop pomogao obučiti, odanog sljedbenika van Helmonta. Starkey je izvijestio Hartliba kako je dvije godine bio uhićen u Massachusettsu pod sumnjom da je isusovac ili špijun. Emigrirao je u Englesku 1650. godine i tamo je stekao značajan ugled, pa je kao vješt stručnjak utjecao na Roberta Boylea i Isaaca Newtona. Winthropove engleske veze sa velečasnim Johnom Everardom,  kršćanskim alkemičarom, bile su usmjerene na utvrđivanje toga da li je ovaj član Rozenkrojcera; Winthrop je na kraju utvrdio da nije. Everardova antinomijska uvjerenja navela su neke znanstvenike na nagađanja da je i Winthrop dijelio ista uvjerenja.

Godine 1662. se Winthrop vratio u Englesku, gdje je postao jedan od osnivača Engleskog kraljevskog društva. Njegov međunarodni znanstveni ugled i veze među članovima Kraljevskog društva su mu omogućili da dobije izvanredno velikodušne uvjete za Kraljevsku povelju, koju je izdao Charles II. Ta je povelja ujedinila kolonije Connecticut i New Haven, te dala većem entitetu praktički političku autonomiju. Zbog svog alkemijskog ugleda i medicinskog znanja, Winthrop je bio tražen kao stručnjak kod slučajeva gdje se sumnjalo na vještičarenje. Prvo kao konzultant, a kasnije i kao guverner koji je predsjedavao suđenjima, Winthrop je nametnuo svoje tumačenje magije, i pomogao u odvraćanju optužbi o obožavanju vraga. Kao guverner, time i predsjedavajući sudac i glavni istražitelj, uspio je izboriti oslobađajuće presude. Tako da se Connecticut transformirao od najstrožeg tužitelja vještičarenja u Novoj Engleskoj u koloniju koja više nikada nije objesila osobu za ovaj zločin.

Vlč. George Phillips, osnivač Kongregacijske crkve u Americi, stigao je na 'Arbellu' 1630. godine, zajedno sa guvernerom Winthropom. Godine 1781. je Phillipsov praunuk, bankar dr. John Phillips, osnovao 'Exeter Academy', prestižnu američku privatnu pripremnu školu u New Hampshireu, jednu od najstarijih srednjih škola u SAD-u. The Economist je opisao školu kao onu koja pripada "elitnom sloju privatnih škola" u Britaniji i Americi, u čijem su redovima sveučilišta Eton i Harrow. Exeter ima dugi popis poznatih bivših učenika, uključujući: Arthura M. Schlesingera Jr., Gorea Vidala, Stewarta Branda, Marka Zuckerberga, romanopisca Johna Irvinga i Dana Browna (autor "Da Vincijevog koda" i masonima inspiriranog "Izgubljenog simbola").

Gravura iz 19. stoljeća prikazuje putnika sa Mayflowera, kapetana Milesa Standisha i njegove ljude, kako promatraju nemoralno ponašanje na svečanostima, oko svibnja 1628. godine.

Merrymount

Thomas Morton, koji je održavao kontakte sa "Školom noći", bio je rani američki kolonist iz Devona u Engleskoj, poznat po osnivanju britanske kolonije Merrymount. Nalazila se na području današnjeg Quincyja u Massachusettsu. Takošer, Morton je bio poznat po svom radu na proučavanju kulture američkih Indijanaca. Krajem 1590-ih, dok je Morton studirao pravo u londonskom Clifford's Innu, bio je izložen "libertinskoj kulturi" dvorskih gostionica, gdje su razuzdane zabave uključivale predstave 'Gesta Grayorum', vezane sa Francisom Baconom i Shakespeareom. Vjerojatno je tamo upoznao Bena Jonsona, koji će mu ostati prijatelj do kraja života. Morton se na kraju zaposlio u službi Ferdinanda Gorgesa, suradnika Sir Waltera Raleigha, guvernera engleske luke Plymouth i velikog kolonijalnog poduzetnika. Gorges je bio dio tzv. Essexove zavjere, Roberta Devereuxa. To je bila neuspješna pobuna, koju je 1601. godine predvodio Robert Devereux, 2. grof od Essexa, a protiv Elizabete I. od Engleske i dvorske frakcije koju je predvodio Sir Robert Cecil, zbog pokušaja stjecanja većeg utjecaja na dvoru. Gorges je izbjegao kaznu svjedočeći protiv glavnih zavjerenika, koji su pogubljeni zbog izdaje.

Gorgesovo rano sudjelovanje u naseljavanju Sjeverne Amerike, kao i njegovi napori u osnivanju provincije Maine, 1622. godine, donijeli su mu titulu "Oca engleske kolonizacije u Sjevernoj Americi", iako sam Gorges nikada nije kročio u Novi svijet. Nastojao je  potkopati pravnu osnovu za puritanska naselja diljem Nove Engleske. Godine 1607., kao dioničar tvrtke Plymouth, pomogao je u financiranju propale kolonije Popham (današnji Phippsburg, Maine). Baš kada su hodočasnici pokušavali osnovati New Plymouth, engleski ratni veteran Ferdinando Gorges je potvrdio kako on i skupina investitora posjeduju jedino legitimno odobrenje za stvaranje kolonije u ovoj regiji. Ti financijeri su vjerovali kako imaju pravo na posjedovanje cijelog teritorija od današnje Philadelphije do St. Johna u Newfoundlandu, što su i naglasili u svojoj povelji. Godine 1622. je Gorges, zajedno sa John Masonom, dobio zemljišni patent od krunskog Vijeća Plymoutha, za Novu Englesku i provinciju Maine. Godine 1629. su on i Mason podijelili ovu koloniju, pri čemu je Masonov dio, južno od rijeke Piscataqua, postao provincija New Hampshire.

Morton će udružiti snage sa Gorgesom i pokušati potkopati pravnu osnovu za najranije engleske kolonije u Novoj Engleskoj. Do 1626. godine, Morton je osnovao trgovačku postaju na mjestu zvanom Merrymount (danas Quincy, Massachusetts). Širile su se skandalozne glasine o razvratu u Merrymountu, uključujući nemoralne seksualne veze sa domorodačkim ženama i pijane orgije u čast Bakha i Afrodite. Kako je puritanski guverner William Bradford napisao u svojoj "Povijesti Plymouth Plantation": "Oni su postavili svibanjski stup, pili i plesali oko njega mnogo dana zajedno, pozivajući indijanske žene kao svoje supruge, plešući i igrajući se zajedno (poput mnogih vila, ili bolje rečeno furija), uz još i gore prakse. Kao da su ponovno oživjeli i slavili blagdane rimske božice Flore, ili zvjerske prakse ludih Bakhanalija." 

Morton se proglasio "Gospodarom Zločestoće", iz "Gozbe Luda". Kako povjesničari primjećuju: ime "Merrymount" može se odnositi i na latinski izraz 'Mas Maris', što znači "uspravljeni falus". 01. svibnja 1627. godine se u Merrymountu odlučilo prirediti zabavu u stilu Merrie Olde England. Prvomajski festival, "Revels of New Canaan", inspiriran "Kupidovom majkom" - uz "poganske ode" Neptunu i Tritonu, ali i Veneri i njenoj pohotnoj djeci (Kupidonu, Himenu i Prijapu), svojom pjesmom i pićem, podizanjem ogromnog 24 metra visokog svibanjskog stupa, sa jelenjim rogovima na vrhu - zgrozio je "Prinčeve Limba", kako je Morton nazivao svoje puritanske susjede. Nakon druge zabave i svibanjski stup sljedeće godine, Myles Standish je poveo skupinu naoružanih ljudi u Merrymount, te je uhitio Mortona. Morton se vratio u Novu Englesku 1629. godine, i tu je napisao djelo "Novi engleski Kanaan", kojim hvali mudrost i humanost Indijanaca, ali ismijava puritance, čime je Mortona postao slavan u političkim krugovima.

01. svibnja 1628. godine je milicija iz Plymoutha, pod Mylesom Standishom, zauzela grad uz mali otpor, srušili su svibanjski stup i uhitili Mortona. Bio je nasukan na pustom otočju Shoals, uz obalu New Hampshirea, gdje je praktički ostavljen neka umre od gladi.  Međutim, hranu su mu dostavljali prijateljski nastrojeni domorodci sa kopna, te je na kraju skupio snagu da pobjegne u Englesku. Zajednica Merrymounta je preživjela bez Mortona još godinu dana, ali su je puritanci preimenovali u Mount Dagon, po semitskom bogu mora. Tijekom teške zimske gladi 1629. godine, stanovnici New Salema, pod vodstvom Johna Endecotta, opljačkali su zalihe žita Mount Dagona i uništili što je preostalo od svibnja, osudili ga kao poganski idol i nazvali ga "Tele Horeba". Na razočaranje hodočasnika, Morton se nije suočio sa pravnim postupkom u Engleskoj. Umjesto toga, vratio se u Novu Englesku 1629. godine, nastanio se u Massachusettsu, baš kada su Winthrop i njegovi saveznici pokušavali osnovati novu koloniju. Morton je ponovno uhićen, ponovno osuđen i prognan iz kolonija. Sljedeće godine je kolonija Mount Dagon spaljena do temelja. 

Jedva preživjevši okrutno postupanje tijekom progonstva, povratio je snagu 1631. godine. Nakon kratkog boravka u zatvoru u Essexu, pušten je na slobodu, i tada je počeo tužiti Massachusetts Bay Company, političku moć koja je stajala iza puritanaca. Na iznenađenje protestantskih engleskih pristaša, "Plymoutherskih separatista", Morton je dobio snažnu podršku za svoju stvar i tretiran je kao borac za slobodu. Uz pomoć svog izvornog podupiratelja, Ferdinanda Gorgesa, postao je odvjetnik Vijeća Nove Engleske, a protiv Kompanije Massachusetts Bay. Međutim, prava politička snaga iza njega je bilo neprijateljstvo Karla I. prema puritanskim kolonistima. Godine 1635. su Mortonovi napori uspješno završili i povelja Kompanije je opozvana. Nakon toga su se u Novoj Engleskoj dogodila velika politička preslagivanja, iako su ona većinom bila posljedicom kolonijalnog odbacivanja sudske odluke, naknadne izolacije, nedostatka zaliha i prenaseljenosti, ali i povećanja sukoba između stranih kolonista i domorodaca. Unatoč tome, Plymouth je postao mjesto nevolje i mnogi su napustili Massachusetts u korist relativne sigurnosti Connecticuta.

Nakon kratkog boravka u zatvoru u Engleskoj, Morton je ponovno bio slobodan i počeo je kovati zavjeru sa Gorgesom. Sredinom 1630-ih, Gorges je vršio pritisak na engleske vlasti da priznaju njegov zahtjev za Novom Engleskom. Njegov argument temeljio se na svjedočenju Mortona, koji je tvrdio da su puritanci prekršili odgovarajuće vjerske i upravne prakse. Godine 1637. su Mortonove tvrdnje uvjerile kralja Charlesa I., te je Gorgesa imenovao kraljevskim guvernerom Massachusettsa. Godine 1637. Morton izdaje knjigu "Novi engleski Kanaan", gdje je optužio Engleze za genocid nad domorodačkim stanovništvom, također i za kršenje široko prihvaćenih protestantskih vjerskih običaja. Kako bi sklopili mir, puritanci su popustili. 1639. godine je Gorges dobio povelju za današnji Maine, koji je izvorno bio dodijeljen tvrtki Massachusetts Bay Company. Charles I. je proglasio Gorgesa novim guvernerom kolonija, iako ovaj nikada neće kročivši nogom u Ameriku. Međutim, Mortonov uspjeh prekinuo je početak engleskog građanskog rata, potaknut nemirima puritanaca protiv Charlesovog apsolutizma. Godine 1642. je Morton je namjeravao pobjeći u Novu Englesku sa Gorgesom, ali kada Gorgesov mentor nije uspio putovati, Morton se sam vratio u Maine, kao Gorgesov agent. Winthrop je napisao kako je tamo živio "siromašan i prezren". 

Anne Hutchinson propovijeda u svojoj kući u Bostonu, 1637. godine

Tijekom godina, drugi buntovnici i slobodni mislioci su živjeli u Merrymountu, koji je postao Wollaston. Babica Anne Hutchinson, koja je osporavala puritansku teokraciju, živjela je tamo sa svojim suprugom, otkada su prvi put stigli u Novu Englesku, 1634. godine. Hutchinson, koja je sebe smatrala proročicom, uključila se u 'Antinomian Controversy', koji je suprotstavio Johna Winthropa i većinu puritanaca kolonije Massachusetts Bay protiv teologije slobodne milosti njena mentora, Johna Cottona. Tamo je rođen John Hancock, kao i John Quincy Adams. Posjed potonjeg, u Quincyju, uključivao mjesto Mar-re Mount, a Thomasu Jeffersonu je prenio svoje oduševljenje pronalaskom primjerka "New English Canaan", nakon pola stoljeća. Priča Nathaniela Hawthorne, "Svibanjski stup s Vesele planine", u njegovim "Dvaput ispričanim pričama", kao i "Vesela planina", J. L. Motleyja, utemeljene su na Mortonovoj kolonijalnoj karijeri.

Povratak Rogera Williamsa iz Engleske sa prvom poveljom Parlamenta za "Plantaže Providence", u srpnju 1644. godine

Hutchinson i mnogi njezini pristaše osnovali su naselje Portsmouth, uz ohrabrenje osnivača 'Plantaža Providence', Rogera Williamsa, u onome što je postalo Kolonija Rhode Island i Plantaže Providence. Providence, glavni grad Rhode Islanda i jedan od najstarijih gradova u Sjedinjenim Državama, osnovao je 1636. godine, Williams, reformirani baptistički teolog. Kao separatist, Williams je smatrao Crkvu Engleske nepopravljivo korumpiranom, te je vjerovao kako se od nje mora potpuno odvojiti da bi se  uspostavila nova crkva za istinsko i čisto štovanje Boga.

Williamsa su puritanski vođe protjerali iz kolonije Massachusetts Bay zbog širenja "novih i opasnih ideja", te je on 1636. godine osnovao 'Plantaže Providence' kao utočište koje nudi ono što je nazivao "slobodom savjesti".

Novi Amsterdam 

Iako mnogi povjesničari datiraju začetke američke židovske povijesti u 1654. godinu, kada je skupina Židova stigla u Novi Amsterdam (kasnije New York City) - Židovi su dijelom američke povijesti mnogo dulje. Povijest Židova u Americi datira od dolaska Kristofora Kolumba, 1492. godine, jer su tada Židovi otplovili na prvo europsko transatlantsko putovanje. Također, bili su među prvim doseljenicima u Sjevernoj Americi u 17. stoljeću. Joachim Gaunse ili Ganz, češki rudarski stručnjak, bio je prvi Čeh i prvi zabilježeni Židov u kolonijalnoj Americi, kada se iskrcao na otok Roanoke, 1585. godine. Sir Walter Raleigh regrutirao je Gaunsea za ekspediciju, kako bi osnovao trajno naselje na teritoriju Virginije, u Novom svijetu. Gaunse i ostali kolonisti kasnije su otplovili natrag u Englesku sa Sir Francisom Drakeom, 1586. godine. Neki povjesničari sugeriraju kako je Gaunse bio model za židovskog znanstvenika Joabina u Baconovoj "Novoj Atlantidi". 

Još jedan rani židovski posjetitelj je bio Solomon Franco, prijatelj Eliasa Ashmolea i pristaša dinastije Stuarta, koji je bitno utjecao na razvoj hramskog misticizma u slobodnom zidarstvu. Putovao je iz Nizozemske u grad Boston 1649. godine. Franco je bio dostavljač zaliha Edwardu Gibbonsu, general-bojniku u miliciji Massachusettsa i suradniku rozenkrojcera Johna Winthropa. Gibbons je emigrirao iz Engleske u koloniju Plymouth 1624. godine, kao ugovorni sluga Thomasa Mortona. No, onda se predomislio i udružio se sa puritancima; priključio se Salemskoj crkvi 1628. godine. Nakon spora oko toga tko bi trebao platiti Francu, Gibbons je presudio da Franca treba protjerati iz kolonije, te se ovaj bio prisiljen vratiti u Nizozemsku. Iako je bio rabin, 1668. godine je prešao na anglikanizam, objavivši knjigu "Istina koja izvire iz zemlje", iste godine.

U rujnu 1654. godine su 23 Židova iz nizozemskog Brazila stigla u New Amsterdam 

Newport je povijesno mjesto, naselje jedne od najstarijih i najutjecajnijih židovskih zajednica u ranoj američkoj povijesti. Godine 1658. se skupina Židova naselila u Newportu zbog službene vjerske tolerancije kolonije, koju je uspostavio Roger Williams. Bježali su od inkvizicije u Španjolskoj i Portugalu, ali im nije bilo dopušteno naseljavanje nigdje drugdje. Kongregacija u Newportu sada se naziva Kongregacija Jeshuat Israel, te je druga najstarija židovska kongregacija u Sjedinjenim Državama. Nakon što su protjerani iz Brazila, brojni Židovi i njihov rabin, Isaac Aboab da Fonseca (suradnik Menasseha ben Israela), pronašli su put do Jamajke koja je održavala redovitu trgovinu sa Newportom. Kada su čuli da na sjeveru postoji otok gdje "muslimani i Židovi" mogu slobodno moliti, Aboab i petnaest židovskih obitelji su došli u Newport.

Masonski povjesničari odlučuju ignorirati dokaze da se masonska inicijacija dogodila među ovom skupinom, i to mnogo prije formalnog osnivanja masonskih loža. Prema Samuelu Oppenheimu: "Može se reći da su Židovi imali čast biti među prvima, ako ne i prvi, koji su radili na stupnjevima masonstva u ovoj zemlji, donoseći ih sa sobom po dolasku u Rhode Island, 1658. godine". Nathan H. Gould, mason 33. stupnja, bio je majstor lože St. John's u Newportu 1857. godine. Prikazao je dokument koji je zabilježio sastanak židovskih masona u Newportu, 1658. godine: "Sreli smo se u kući Mordecai Campunalla i nakon sinagoge dali smo Abm Mosesu stupnjeve Maconrie". Sa sobom su donijeli prva tri stupnja slobodnog zidarstva, koja su prakticirali u kući Campannall, što su oni i njihovi nasljednici nastavili činiti do 1742. godine.

Dolazak Židova u Novi Amsterdam, 1654. godine, bio je prva organizirana židovska migracija u Sjevernu Ameriku. Židovski doseljenici u inozemstvu su se uključili u trgovinu robljem u nizozemskim kolonijama, počevši od Brazila. Nakon što je Nizozemska zapadnoindijska kompanija zauzela Brazil od Portugala, 1630. godine, Brazil je privukao veliki broj židovskih doseljenika. Do sredine 1640-ih, otprilike 1500 židovskih stanovnika živjelo je u područjima sjeveroistočnog Brazila, pod kontrolom Nizozemaca. Tamo su osnovali dvije kongregacije. To je uključivalo kongregaciju Zur Israel u Recifeu, na čelu sa Isaacom Aboabom da Fonsecom, prvim američkim rabinom, kojega je u Amsterdamu zamijenio Menasseh ben Israel. Njihov broj počeo je opadati 1645. godine, kada su se portugalski kolonisti pobunili, što je povećalo prijetnju i ponovnu kontrolu Portugala, ali i povratak inkvizicije. Devet godina kasnije, 1654. godine, portugalske ekspedicijske snage ponovno su zauzele Recife, prisiljavajući Nizozemce neka napuste Brazil. Kada su Nizozemci otišli, preostalo židovsko stanovništvo, njih otprilike 650, također je otišlo. Neki su se vratili u Nizozemsku, a drugi su emigrirali u nizozemsku koloniju u Novom Amsterdamu, ili u englesku koloniju na Barbadosu.

Prvi židovski doseljenik u Novom Amsterdamu je bio Jacob Barsimson, koji je stigao 1654. godine brodom 'Pear Tree'. Barsimsona su poslali židovski vođe Amsterdama neka utvrdi mogućnosti opsežne židovske imigracije u Novi Amsterdam. Iste godine, slijedila ga je skupina od 23 sefardska Židova, izbjegličkih obitelji koje su bježale od progona portugalske inkvizicije nakon osvajanja Recifea u Brazilu. Prema izvještajima Saula Levija Morteire i Davida Franca Mendesa: ove su obitelji na neko vrijeme oteli španjolski pirati, opljačkali, zatim su skrenuli sa kursa i konačno ih iskrcali u Novom Amsterdamu. Neki su se vratili na Curaçao, drugi u Amsterdam, uključujući dva suradnika Menasseha ben Israela: Isaac Aboab de Fonsecu iz Zur Israela, prvi američki rabin; i Moses de Aguilar, prvi američki kantor, koji su obojica kasnije postali sljedbenici Sabbataija Zevija.

Na Kubi su se Židovi, na kraju, ukrcali na brod "St. Catrina", kojeg kasniji povjesničari nazvaju "židovski Mayflower", i koji ih je prevezao u Novi Amsterdam. Generalni direktor Nizozemske zapadnoindijske kompanije, Peter Stuyvesant,  odbio je dopustiti trajno naseljavanje, te je javio Amsterdamskoj komori Nizozemske zapadnoindijske kompanije, 1654. godine, da se nada kako "prevarljiva rasa - tako mrski neprijatelji i bogohulnici imena Kristova - neće dalje zaraziti i uznemiravati ovu novu koloniju." Stuyvesantova odluka je poništena nakon pritiska direktora Nizozemske zapadnoindijske kompanije, koja je imala nekoliko značajnih židovskih investitora. Odgovor Društva Stuyvesantu je bio da bi takva akcija "bila nerazumna i neprimjerena, posebno obzirom na velike gubitke koje je ova nacija pretrpjela osvajanjem Brazila, i obzirom na veliko bogatstvo koje su uložili u tvrtku." Godine 1654., nova zajednica osnovala je Kongregaciju Shearith Israel, najstariju židovsku kongregaciju u Sjedinjenim Državama.

Židovi u New Yorku su trgovali putem židovske mreže, koja se protezala do Kariba, uključujući otoke Curaçao, Surinam, Saint Thomas, Barbados, Madeiru i Jamajku, glavne trgovačke luke za New York izvan Engleske. Prema Stanleyju Feldsteinu: "Budući je trgovina Zapadnom Indijom bila nužnost za američko gospodarstvo i budući da je ta trgovina, u različitim stupnjevima, bila pod kontrolom židovskih trgovačkih kuća, američko židovstvo imalo je utjecaj na komercijalnu sudbinu britanskog prekomorskog carstva." Ubrzo nakon njihovog naseljavanja, uspostavljena je redovita trgovina između Židova Novog Amsterdama i Curaçaa, doprinoseći komercijalnom razvoju obje kolonije. Curaçao se smatrao "majkom američkih židovskih zajednica". Prvi Židov koji se naselio na Curaçau bio je nizozemsko-židovski prevoditelj, Samuel Cohen, koji je stigao 1634. godine. 1659. godine je Nizozemska zapadnoindijska kompanija dala Isaacu d'Acosti iz Amsterdama privilegije neka odvede židovske koloniste na Curaçao. Tamo su osnovali kongregaciju Mikve Israel-Emanuel, nazvanu po Menassehu ben Israelu, "Nadi Izraela" ("Mikve Israel"), i najstariju kontinuirano korištenu sinagogu u Americi.

Aukcija robova u Virginiji

Godine 1659. se Stuyvesant požalio direktorima Društva kako se Židovima na Curaçau dopušta držanje afričkih robova, te im se dodjeljuju druge privilegije koje nisu uživali drugi kolonisti Nove Nizozemske. Stoga je za svoj narod zahtijevao "ako ne više, barem iste privilegije", kao što su uživali "lihvarski i pohlepni Židovi". Nizozemska zapadnoindijska kompanija postigla je svoj cilj do 1648. godine, uspostavljajući Curaçao kao najveće središte robovlasništva na Karibima. Židovski poslovni ljudi, koji su posjedovali 80%  plantaža na Curaçau, olakšali su prijevoz robova sa ​​Curaçaa u španjolsko-američke zemlje.

1664. godine Britanci zauzimaju Novi Amsterdam, a prethodno su zabranili Židovima naseljavanje po njihovim kolonijama. Oliver Cromwell ukinuo je ovu zabranu i ubrzo je uslijedilo osnivanje prvog većeg židovskog naselja u Newportu. Vjerska tolerancija uspostavljena je i drugdje po kolonijama. Sefardski nizozemski Židovi su, također, bili među ranim doseljenicima Newporta, Savannaha, Philadelphije i Baltimorea. Većina ranih kolonista u Sjevernoj Americi je bila sefardskog podrijetla, došli su iz Brazila, Zapadne Indije, Portugala i Nizozemske. Sredinom 18. stoljeća je grad Charleston bio omiljeno odredište židovskih emigranata iz Londona, tu su bile brojne bogate trgovačke obitelji. Južnom Karolinom izvorno je upravljala detaljna povelja, koju je 1669. godine sastavio engleski filozof John Locke. Ova je povelja svim doseljenicima jamčila slobodu savjesti, izričito spominje "Židove, pogane i disidente". Godine 1740., kako bi regulirao i potaknuo imigraciju, britanski je parlament donio Zakon o plantažama, koji je posebno dopuštao Židovima i drugim nekonformistima neka postanu naturalizirani u svojim američkim kolonijama. Prva sinagoga kolonije, Kongregacija Beth Elohim, osnovana 1749. godine, jedna je od najstarijih židovskih kongregacija u Sjedinjenim Državama.

Princ Rupert sa svojim starijim bratom, Karlom I. Lujem, izbornim knezom Palatinom, sinovi Fridrika V. od Falačke i Elizabete Stuart.

Savannah je postala trećom najstarijom židovskom kongregacijom u Sjedinjenim Državama. 42 Židova, "najveća skupina Židova koja se iskrcala u Sjevernoj Americi u kolonijalno doba", pristiglo je u Savannah 1733. godine, samo pet mjeseci nakon što je koloniju Georgiju osnovao general James Edward Oglethorpe (poslovao s Francima). Židovi su bili značajni investitori Oglethorpeu u sklopu Kraljevske afričke tvrtke (RAC), kojom je ovaj i upravljao. RAC je bila engleska trgovačka tvrtka, koju je 1660. godine osnovala kraljevska obitelj Stuart i trgovci iz Londonskog Cityja, kako bi trgovali duž zapadne obale Afrike. Predvodio ju je vojvoda od Yorka, brat Karla II., koji je kasnije postao kralj James II. U Ameriku je prevezla više afričkih robova nego bilo koja druga institucija u povijesti atlantske trgovine robljem.

Iako je izvorno osnovana radi iskorištavanja zlatnih polja uz rijeku Gambiju, koju je identificirao princ Rupert tijekom Međuvlada, ubrzo se razvila, te je vodila brutalnu trgovinu robljem. Princ Rupert je bio jedan od osnivača Kraljevskog društva. Nakon Restauracije, Rupert je postao zapovjednikom Kraljevske mornarice. Kao kolonijalni guverner, Rupert je oblikovao političku geografiju moderne Kanade. Nastale su Rupertove zemlje, teritorija u Britanskoj Sjevernoj Americi, koji obuhvaća sliv rijeke Hudson u zaljev, i tu je komercijalni monopol imala tvrtka Hudson's Bay, koju je Rupert osnovao.

Pogled na Savannah, Georgia (1734.)

Svi Židovi, osim osam koji su se prvi naselili u Savannah, bili su španjolski i portugalski Židovi, koji su desetljeće ranije pobjegli u Englesku kako bi izbjegli španjolsku inkviziciju. U Londonu su mnogi bili članovi sinagoge Bevis Marks. Te su godine osnovali Kongregaciju Mickve Israel u Savannah, jednu od najstarijih sinagoga u Sjedinjenim Državama. I danas je tamo aktivna duhovna zajednica, koja je povezana sa reformnim pokretom u judaizmu. Židovi iz Savannaha bili su istaknuti u svim aspektima komercijalnog, kulturnog i političkog života zajednice.

Ova je Kongregacija bila i prva židovska zajednica koja je primila pismo od predsjednika Sjedinjenih Država. Kao odgovor na pismo koje je poslao Levi Sheftall, predsjednik kongregacije, kada je čestitao Georgeu Washingtonu na izboru za prvog predsjednika, Washington je odgovorio: "Hebrejskoj kongregaciji grada Savannah, Georgia: ...Neka isto čudotvorno Božanstvo, koje je davno nakon što je oslobodilo Hebreje od njihovih egipatskih tlačitelja, posadilo ih je u obećanu zemlju - čije je providonosno djelovanje u posljednje vrijeme bilo uočljivo u uspostavljanju ovih Sjedinjenih Država kao neovisne nacije - i dalje nastavi zalijevati ih nebeskom rosom, i učiniti neka stanovnici svake denominacije sudjeluju u vremenitim i duhovnim blagoslovima tog naroda, čiji je Bog Jehova."

Hvala na čitanju. 

Sada ću se na neko vrijeme zaustaviti ovdje sa ovim serijalom. Dolje vam nudim video koji zaista nije loše pogledati prije nego nastavim sa povijesti masonskih i ostalih Loža - koje su zapravo oblikovale naš moderni svijet. Pojam Tartarije koji koriste u videu ću naknadno obraditi, ali ovdje je puno bitnije pogledati kako i tko naseljavao djecu, siročad, sa cijelog svijeta, najviše u ove "Nove zemlje". Mislim da je to istovremeno i odgovor na pitanje zašto danas ljudi koji najmanje imaju semitske krvi (niti izgledaju kao oni) sebe predstavljaju i nazivaju Židovima. Pa, iz teksta gore se vidi kako su bili vrlo zaposleni, i oni i njihovi "kraljevski" pokrovitelji, pa su trebali radnu snagu...Neću dalje. Koga zanima neka pogleda, traje oko sat vremena: