Velika loža (6. dio)

Milenijarizam

Kako je izvijestio Richard Popkin u djelu "Religijska pozadina filozofije 17. stoljeća", nedavna otkrića ukazuju na to da su Louis de Bourbon, princ od Condéa (poznat kao Veliki Condé), kao i Oliver Cromwell i kraljica Christina - pregovarali o stvaranju svjetske vlade Mesije, sa princom Condéom kao njegovim regentom i sa sjedištem u Jeruzalemu, nakon što bi pomogao Židovima u oslobađanju Svete zemlje i obnovi Hrama. Princ od Condéa bio je jedan od najistaknutijih generala Luja XIV., posebno proslavljen zbog svojih trijumfa u Tridesetogodišnjem ratu. Brat princa Condéa, Armand, princ od Contija, oženio se Anne Marie Martinozzi, sestrom saveznika kraljice Kristine, kardinala Mazarina. On je na tom mjestu zamijenio kardinala Richelieua, kao glavnog ministra  Luja XIII. od Francuske (sina Henrika IV. i Marije Medici). Dvorski liječnik Marije de Medici, maran Elijah Montalto, bio je učiteljem  rabina Josepha Solomona Delmediga, Galilejevog učenika.

Oliver Cromwell (1599.–1658.) je bio predvodnika snaga Parlamenta protiv Charlesa I. u engleskim građanskim ratovima. Ovi sukobi su osporili njegove pokušaje negiranja parlamentarne vlasti, dok je istovremeno iskoristio svoj položaj poglavara engleske crkve za provođenje vjerske politike, koja je izazvala neprijateljstvo reformiranih skupina poput puritanaca. Charles I. je poražen u Prvom građanskom ratu (1642.–1645.), nakon čega je Parlament očekivao njegovo prihvaćanje zahtjeva za ustavnom monarhijom. Charles I. je ostao prkosan i nije popustio. Istovremeno je pokušao sklopiti savez sa Škotskom, dok je pobjegao ​​na otok Wight. Cromwell je 1648. godine naredio pukovniku Prydeu neka počisti Parlament od onih članova koji su bili za nagodbu s kraljem, što je ostalo poznato kao "Prydeova čistka". Preostali članovi Parlamenta su ostali poznati kao "Krnji parlament".

Parlamentarci i Oliver Cromwell nisu nužno prigovarali monarhiji, nego autoritarnim monarsima koji su pokušavali vladati bez Parlamenta, i čija vanjska politika nije bila usmjerena prema podršci protestantskoj stvari po Europi. Revolucionarni Parlament je  npr. priznao pravo Elizabete Bohemske na potporu i ona je nastavila primati mirovinu koju joj je dodijelio Karlo I. Kako izvještava Marsha Keith Schuchard u djelu "Obnova hrama vizije", Cromwellova vlada se smatrala najobičnijim rozenkrojcerskim krugom. Samuel Butler u svojoj satiri o Restauraciji, "Likovi", govori o 'Braći Ružinog Križa' kao o onima koji su pokušali reformaciju "svoje vlastite vlade". Lik u drugom Butlerovom djelu, "Hudibras", objašnjava: "Bratstvo Ružinog Križa vrlo je slično Sekti drevnih gnostika,  koji su se tako nazivali zbog izvrsne učenosti, koju se pretvaraju kao da imaju, iako su zapravo bili najsmješniji Sotovi cijelog čovječanstva". Prema Paulu Benbridgeu, Cromwellovci su se također nazivali i rozenkrojcerima, poput npr. Andrewa Marvella,  metafizičkog pjesnika koji je sjedio u Donjem domu Parlamenta. Drugi istaknuti rozenkrojcer, kromvelovski sljedbenik, bio je Marvellov bliski prijatelj, John Milton, koji je razvio snažan interes za hermetizam.

U nastojanju ostvarivanja svoje reforme, kako izvještava Hugh Trevor-Roper, Cromwell je svoju politiku utemeljio na ambicijama "tri stranca", osnivača Nevidljivog kolegija: Samuela Hartliba, Johna Duryja i Johna Amosa Comeniusa. Godine 1628., Hartlib je pobjegao iz Elbinga i trajno se doselio u Englesku, gdje je vidio svoju priliku, dok je protureformacija trijumfirala u Europi. Postupno, kako je protureformacija napredovala u Europi, Hartlib se okrenuo Engleskoj kako bi dalje unaprijedio svoj projekt. Zbog osiguranja suradnje, Hartlib se zalagao za ujedinjenje svih dobrih ljudi, povezanih u "nevidljivi kolegij" vjerskim paktom, i koji bi bili posvećeni napretku znanosti i proučavanju Apokalipse. Dury, također bakonijanac, isto je stigao u Englesku i pridružio se Hartlibu, "glavnom  kotaču koji je podupirao osovinu izraelskih kola.".

"Tri stranca“, objašnjavaju John Christian Laursen i Richard H. Popkin, "bili su središnje figure u usmjeravanju početaka Engleske revolucije, ukazujući na mnoga područja ljudskog života koja će se morati reformirati prije Milenija." 

"Sefer Elim" ("Dlan"), Rabbi Delmediga, iz 1629. godine, objavio je poznati Menasseh ben Israel (1604.–1657.), vođa židovske zajednice u Amsterdamu, kao i bliski suradnik Hartlibovog kruga i kraljice Christine – koji je bio glavni zaslužan za predvođenje peticije upućene Cromwellu da se Židovima dopusti ponovni ulazak u Englesku. Menassehov savez sa potomkom obitelji Abarbanel, u čiju je tradiciju davidskog podrijetla čvrsto vjerovao, nadahnuo ga je idejom kako mu je suđeno promovirati dolazak Mesije. Menassehu se pripisuje posredovanje u mesijanskim nadama, koje je potaknuo Isaac Abarbanel, i prema pripremi "plodnog tla za mnoge pseudomesijanske pokrete, što je kulminiralo pojavom Sabbataija Zevija", poznatog židovskog lažnog proroka, koji se proglasio očekivanim mesijom 1666. godine. Menasseh je također bio blisko povezan sa članovima 'Nevidljivog kolegija', Samuela Hartliba. Temeljeno na očekivanju rozenkrojcera o astrološkom značaju Velike konjunkcije, sve je ovo pomoglo pri dolasku Sabbataija Zevija, koji je osvojio židovski svijet i postao najvećim, najraširenijim mesijanskim pokretom u židovskoj povijesti.

Prema Geršomu Scholemu: "U generaciji koja je prethodila dolasku Sabbataija Zevija, brzo širenje učenja rabina Isaaca Lurije i njegove škole je rezultiralo prisađivanjem teorija kabalista, de facto teologa židovskog naroda 17. stoljeća, a tradicionalni židovski pogled na ulogu i osobnost Mesije." Isaac Luria propovijedao je kabalistički sustav reinkarnacije i vjerovao je da posjeduje dušu Mesije iz kuće Josipove, te je njegova misija ubrzati dolazak Mesije iz kuće Davidove, kroz mistično poboljšanje duša. Prema obiteljskoj legendi, Menassehova supruga bila je potomak kralja Davida i on je bio ponosan na Davidovo podrijetlo svoje djece. 

Godine 1649., Menasseh je objavio svoju knjigu "Nada Izraela", u kojoj tvrdi da su domoroci Južne Amerike potomci Izgubljenih plemena u Novom svijetu, čime je potkrijepio očekivanje kako naseljavanje Židova diljem svijeta treba biti znakom dolaska Mesije. Menassehove tvrdnje bile su nastavak prvih tvrdnji koje su njegovali franjevci. Oni su, prema Johnu Leddyju Phelanu, u djelu "Tisućljetno kraljevstvo franjevaca u Novom svijetu" - povezali španjolska osvajanja sa krajem svijeta i tako pomogli rasvijetliti jedan od najslavnijih mitova Novog svijeta: onaj o Mezoamerikancima kao potomcima deset izgubljenih plemena Izraela i čije je otkriće protumačeno kao uvjerljiv dokaz skore propasti svijeta. Prema Phelanu, moreplovci (poput Kolumba) i franjevački misionari (poput Gerónima de Mendiete) gledali su na događaje iz Doba istraživanja kao ispunjenje proročanstava iz Knjige Otkrivenja. Kolumbov misticizam, izražen je u "Knjizi proročanstava", gdje je, pod utjecajem Pierrea d'Aillyja, francuskog astrologa i katoličkog kardinala, Kolumbo procijenio da će svijet završiti 1656. godine.

Godine 1655., kako bi ostvario svoje mesijanske ciljeve, Menasseh je podnio peticiju Cromwellu da dopusti Židovima povratak u Englesku, nakon što im je od 1290. godine bio zabranjen ulazak u ovu zemlju. Cromwell je navodno bio zainteresiran za povratak Židova u Englesku i zbog mnogih milenijskih teorija povezanih sa 1666. godinom. Prisutnost Zvijeri iz Otkrivenja u datumu broja 666, smrt oko 100000 Londončana od bubonske kuge i Veliki požar u Londonu je izazivao strah da je kraj svijeta blizu. Osim iščekivanja, godina 1666., kao godina otkupljenja Izraela od strane Mesije, a na temelju interpretiranog odlomka u "Zoharu", bila je  posebno popularna među Židovima.

Prema svojim izračunima, rozenkrojceri su također povezali Veliku konjunkciju iz 1623. godine - sa 1666. godinom - i također su joj  pridavali mesijansko značenje. Kepler je nagađao kako je Betlehemska zvijezda, nakon koje su došli mudraci, bila Velika konjunkcija Jupitera i Saturna, 07. godine prije Krista. Kao što je primijetio Roy A. Rosenberg: "Imajući na umu Keplerove spekulacije o identitetu "zvijezde", nalazimo da doista postoji židovska astrološka tradicija koja povezuje pojavu Mesije i druge velike događaje sa  konjunkcijom planeta Jupitera i Saturna." Isaac Abarbanel, u djelu "The Wells of Salvation" (njegov komentar Knjige proroka Daniela), navodi kako se ovakve konjunkcije događaju u raznim "znakovima" zodijaka, ali u skladu sa prilično složenom formulom, koja ove "znakove" pripisuje sa 4 "elementa": zemljom, zrakom, vatrom i vodom. Ovakvi događaji najavljuju npr. rođenja velikih ljudi, čudotvoraca i otkrivatelja tajni, kao i Mesije. "Moćna konjunkcija" Saturna i Jupitera se dogodila 1396. pr. Kr. - 3 godine prije Mojsijevog rođenja. Zadnja se dogodila 1465. godine, baš u Abarbanelovo vrijeme, i on je bio siguran da najavljuje dolazak Mesije.

Započeto od 1496. godine, Abarbanel je gotovo dvije godine posvetio svoje pisanje isključivo temi mesijanizma, što je rezultiralo trima studijama, koje su zajedno činile najveće takvo istraživanje koje je jedan Židov ikada sastavio. U prvom dijelu "mesijanske trilogije", Ma'ayenei ha-yeshu'ah, komentar na Daniela, Abarbanel je pisao o "velikoj konjunkciji" Jupitera i Saturna, čiji je značaj objasnio Abraham bar Hiyya:

"Budući je učinak ove velike konjunkcije premještanje nacije, ili subjekata koji su pod njenim utjecajem, iz jedne krajnosti u drugu, tako njena aktivnost neće utjecati na naciju prosječnog statusa i veličine tako da je poboljša. Međutim, nužno će utjecati na naciju koja je u krajnjoj degradaciji, krajnjem poniženju, i koja je porobljena u tuđini. Rezultat je da ih konjunkcija tada može odvesti do [suprotne] krajnosti visokog statusa. Konjunkcija Jupitera i Saturna u Ribama, 1464. godine, tako je najavila eru koja će, osim božanskog zagovora, kulminirati oslobođenjem židovskog naroda pedeset godina kasnije, jer je tisućljećima ranije ova ista astralna konfiguracija započela otkupljenjem njihovih predaka iz Egipta." 

Salmasius, Vossius i Grotius, te drugi ljudi iz tzv. "Republike književnosti", bili su dijelom Menassehovog kruga kontakata, što pokazuje veliki ugled koji je uživao i među nežidovskim intelektualcima. Među njima je bio i rozenkrojcerski mistik Abraham von Franckenberg. Godine 1616., Franckenberg je poslao u Hartlibu u Engleskoj rukopisnu kopiju djela "FaMa e sCanzIa reDUX", autora Johannesa Bureusa, učitelja i savjetnika Gustava Adolfa Švedskog; djelo je poslano i suradniku kraljice Kristine, isusovcu Athanasiusu Kircheru. Godine 1646. je Franckenberg uvrstio Bureusa među velike kršćanske kabaliste u povijesti, uz Joachima iz Fiorea, Pica, Reuchlina, Agrippu, Giordana Bruna, kao i rozenkrojcere, poput Petrusa Bongusa, Juliusa Sperbera i Philipa Zieglera. Ovaj je popis dodan novom izdanju djela Guillaumea Postela, "Absconditomm a Constitutione Mundi Clavis", mističnog teksta o sedam doba, i koje je Franckenberg predstavio dvoru Vladislava IV. od Poljske. 

Franckenberg je bio prijatelj i biograf Balthasara Walthera, koji je inspirirao legendu o Christianu Rosenkreutzu, te bio izvor kabale Isaaca Lurije na njihovog prijatelja, Jacoba Beohmea. Walther je služio kao osobni liječnik princa Augusta od Anhalt-Plötzkaua, čiji je dvor bio središte okultne, alkemijske i rozenkrojcerske misli, tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća. Augustov brat, Christian od Anhalta je bio bliski prijatelj Fridrika od Falata - čiji su brak sa Elizabetom Stuart, kćeri engleskog kralja Jakova - rozenkrojceri proslavili kao alkemijsko vjenčanje. Tamo je, više od godinu dana prije prvog tiskanog izdanja, Waltherov suradnik Paul Nagel prepisao primjerak "Fame". Uz više od desetak drugih astroloških traktata, Nagelov primjerak "Fame" sadrži i kabalistička objašnjenja Knjige Otkrivenja i Daniela. Godine 1621., početkom Tridesetogodišnjeg rata, Kristijan Anhaltski pobjegao je na dvor ujaka Elizabete Stuart, Kristijana IV. Danskog, koji je podržavao karijeru Tycha Brahea. Ovaj je, opet, baš poput svog učenika Keplera, bio vrlo zainteresiran za temu velikih konjunkcija.

Nagel je dao izračune koji su povezali godinu 1666. sa prijašnjom velikom konjunkcijom Saturna i Jupitera u trigonu Lava, Ovna i Strijelca, 1623. godine, tijekom tzv. Rozenkrojcerskog bijesa. Prema Nagelu: "...jer je [knjiga] Otkrivenja naša prava astronomija, a naša astronomija je pravo Otkrivenje". Nakon što je u studenom i prosincu 1618. godine, na noćnom nebu iznad Europe izgorio briljantan komet, Nagel je izdao "Stellae Prodigiosae" gdje iznosi složeni astrološko-proročki sustav. Temeljeno na biblijskim  astronomskim dokazima, Nagel je tvrdio kako ovo spajanje ideja pokazuje da će tisućljeće, tj. vrijeme buduće sreće za crkvu, koju u duhu vodi sam Krist - osvanuti 1624. godine. Prije toga bi se dogodilo veliko spajanje, 1623. godine. Ali, ovo "tisućljeće" bi potrajalo samo 42 godine, do Posljednjeg suda 1666. godine. 

Posebno, Menasseh je bio uvjeren kako se obnova Svete zemlje ne može dogoditi sve dok se Židovi ne prošire i ne nasele svaki dio svijeta. Kao što je primijetila Ernestine G.E. van der Wall: "Od 1640-ih godina, u raznim židovskim i kršćanskim krugovima pojavila se duboka nada da će se veliki događaji dogoditi u bliskoj budućnosti. Vjerovalo se kako je konačno otkupljenje blizu. Nada u tikkun, obnovu, bila je široko rasprostranjena". U konačnici, Popkin objašnjava:

"Milenijaristi su ozbiljno shvatili naredbu iz Daniela da će se, kako se približava kraj svijeta, znanje i razumijevanje povećavati, mudri će razumjeti, dok zli neće. Također su ozbiljno shvatili potrebu da se pripreme, kroz reformu, za slavne dane koji dolaze. Njihovi napori da steknu i potaknu znanstvene uspjehe, izgrade novi obrazovni sustav, transformiraju političko društvo, sve je to bio dijelom njihovog milenarističkog razumjevanja događaja. Trebali su razumjeti, konstruirati novu teoriju znanja, novu metafiziku, za novu situaciju, tisućljetnu vladavinu Krista na zemlji, nakon koje je trebalo uslijediti novo nebo i nova zemlja. Napori da se postigne ovaj veliki cilj su dijelom stvaranja modernog svijeta i stvaranja modernog uma."

Preobraćenje Židova i širenje kršćanstva po ostatku svijeta su smatrani nužnim uvjetima za nastanak tisućljeća. Drugi uvjet je bio  uništenje Osmanskog Carstva koje je kontroliralo Palestinu, i pod čijom je vlašću živjela većina Židova. Preobraćenje Židova i "okupljanje pogana" su pružili izvrsno opravdanje za britanski kolonijalizam, jer bi se navodno moglo unaprijediti osvajanjima u Novom svijetu. Isto iščekivanje je bilo kod Židova, posebno na Bliskom istoku. Navodno je "Zohar" predvidio povratak Židova u Palestinu 1648. godine. Kao što je Christopher Hill naznačio, u knjizi "Milenarizam i mesijanstvo u engleskoj književnosti i misli": izračuni točnog datuma kraja svijeta, temeljeno na Knjizi proroka Daniela i Otkrivenju, zaokupljali su neke od najboljih matematičara, sve od Napiera krajem 16. stoljeća do Sir Isaaca Newtona krajem 17. stoljeća. Konsenzus se usaglasio da se datumu kada je Antikrist uspostavio svoju vlast (protestanti su smatrali da je to Papa) - doda 1260 godina. Razni izračuni su stoga odredili različite godine, tj. od 1650. do 1656. godine, za njegovo uništenje, uz okupljanje pogana, obraćenje Židova i njihov povratak u Palestinu. Druge procjene su ponudile 1666. godinu. 

Milenaristi su također bili povezani sa ljudima iz "Pete Monarhije", koji su opet očekivali skori kraj četvrtog carstva i novo doba, utemeljeno na tradicionalnom tumačenju proročanstava o četiri kraljevstva, opisana u Knjizi proroka Daniela; proročanstvo koje zauzima posebno mjesto u judaizmu, jer je obećano zemaljsko carstvo Židovima u vrijeme mesije, što je ideja koju je unaprijedio Menaše. Daniel, tumačeći misteriozni san kralja Nabukodonozora, opisuje četiri zemaljska kraljevstva: kraljevstvo Nabukodonozora i tri koja će doći nakon njega; zatim dolazi peto kraljevstvo, izravno uspostavljeno od Boga, koje "nikada neće biti uništeno". Prema Rašijevom komentaru ovog odlomka, ta četiri kraljevstva jesu: Nabukodonozor, Belšazar, Aleksandar Veliki i Rimsko Carstvo. Raši je objasnio kako je peto kraljevstvo, koje će Bog uspostaviti, kraljevstvo mesije. Prema Menašeu, njegovom španjolskom djelu,  "Piedra gloriosa o de la estatua de Nebukadnezar" ("Slavni kamen ili kip Nabukodonozora"):

"…budući su četiri kraljevstva bila zemaljska, od raznih prinčeva, različitih naroda i različitih zemalja, Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana, slijedi onda kako će i peta biti od raznih naroda i različitih zemalja, te posljedično, od naroda Izraela, koji je božanskim darom posjedovao Judeju; i tako će mesija (koji je kamen) će uništiti svojom zemaljskom vlašću sve ostale monarhije. I na isti način na koji su Perzijanci uništili Babilonce i osvojili njihove zemlje; Grci, one od Perzijanaca; Rimljani, Grci, dakle mesija i narod Izraela, završavajući sa ovim posljednjim (koji je u svoju [monarhiju] uključio ostale) biti će gospodari svijeta sa  vremenitom, zemaljskom i vječnom vlašću, prema ovom nepogrešivom tumačenju Daniela."

Portugalom se širio sličan mit, kao Peto Carstvo. Ovaj mit je raširio portugalski mistik i isusovački svećenik Antonio Vieira, još jedan kontakt Menasseha ben Israela, koji je pokazao veliko zanimanje za njegove ideje. Vieira je vjerovao u proročanstva pjesnika i pretpostavljenog Maranosa iz 16. stoljeća, Antonia Goncalvesa de Bandarre, tzv. portugalskog Nostradamusa. On je  odigrao važnu ulogu u najranijim formulacijama sebastijanizma, koje su se oslanjale na maranske mesijanske utjecaje. Sebastijanizam jest portugalski mesijanski mit, temeljen na vjerovanju da će se Sebastijan Portugalski, koji je nestao u bitci kod Alcácer Quibira, ponovno pojaviti i vratiti u Portugal, u nekom trenutku u budućnosti. Sebastijanova smrt i gubitak neovisnosti su bili katastrofalni za ovu zemlju, ali je portugalska revolucija (1640.) dala je novu nadu cijeloj naciji. Na temelju detaljne egzegeze Biblije, Vieira je, poput svojih milenarističkih kolega u Engleskoj, vjerovao kako Peta monarhija započinje 1666. godine, te će biti nasljednikom četiri carstva iz drevne povijesti, i to su: Babilonsko, Perzijsko, Grčko i Rimsko. Peto Carstvo, predvođeno "sakrivenim", što je aluzija na sebastijanizam, ujediniti će onda cijeli svijet.

Kao spasitelj koji će vratiti slavu Portugalskog Carstva, Vieira se poistovjećivao sa Ivanom IV. od Portugala, čijim je stupanjem na prijestolje uspostavljena Dinastija Braganza. Njegova vladavina započela je portugalsku obnovu neovisnosti od habsburške španjolske vlasti, čime je formalno i okončana Iberijska unija. Ivan IV. bio je unuk Manuela I. od Portugala, viteza Reda zlatnog runa i velikog majstora Kristovog reda. 

Godine 1643., Vieira je, kao član Kraljevskog vijeća portugalskog kralja, podnio izvješće Ivanu IV., gdje je predložio kako bi se za rješavanje poteškoća kraljevstva u ratu sa Španjolskom obratio novim kršćanima i portugalskim Židovima imigrantima, jer su oni (kako je tvrdio) posjedovali veliku većinu svjetskog bogatstva, te je stoga potrebno reformirati postupak Inkvizicije. Između 1646. i 1648. godine je Vieira održavao bliski kontakt sa portugalsko-židovskom zajednicom Amsterdama, osobito Menassehom ben Israelom. Pod ispitivanjem Inkvizicije, Vieira je ovo razdoblje opisao kao razdoblje u kojem je počeo razvijati svoju teoriju Petog Carstva. Nadbiskup Goe, Ignacio de Santa Tereza, u svom djelu "Crisis paradoxa", prepričao je kako je Vieira uvjerio Menasseha da se mesija već pojavio u osobi Isusa Krista. Menasseh je, pak, uvjerio Vieiru da se mesija mora vratiti drugi put,  kako bi izvršio otkupljenje na zemlji i ponovno ujedinio raspršenih deset izgubljenih plemena Izraela.

Vieirina očekivanja su iznesena u pismu iz 1659. godine, udovici Ivana IV., Luisi, pod naslovom "Nade Portugala, Peto Carstvo svijeta, Prvi i Drugi Život Kralja Ivana Četvrtog", što je naslovljeno prema Menassehovoj "Nadi Izraela". Vieira je tvrdio da će Peto Carstvo doći kada Židovi prepoznaju Krista kao mesiju, te će poput Marana zadržati dio svojih židovskih tradicija. Pod zapovjedništvom portugalskog cara-kralja, ovi pokrštani Židovi imali bi vlastitu političku državu, monarha i kulturne ceremonije. Vieira je tvrdio da će Židovi preći na katoličanstvo bez potrebe za upotrebom sile, sve dok se prihvate njihove jedinstvene karakteristike. To je slično isusovačkom načelu 'akomodatio', gdje su narodi Azije i Indijanci Novog svijeta, unatoč tome što su prešli na kršćanstvo, zadržali neke od svojih običaja, vjerovanja i institucija."

Slično tome, kasnije u Engleskoj, pripadnici Pete monarhije podržali su Cromwellovu Republiku, jer su očekivali kako je to samo priprema za "peto kraljevstvo/carstvo", koje će naslijediti Babilonsko, Perzijsko, Grčko i Rimsko svjetsko carstvo. Posljednje carstvo, zaključili su, biti će uspostavljeno povratkom Isusa kao Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, neka vlada sa svojim svecima na zemlji tisuću godina. Također, pozivali su se na godinu 1666. i njen odnos s brojem 666, brojem Zvijeri u Knjizi Otkrivenja; identificirano kao krajnji ljudski despot koji će vladati svijetom, što ukazuje na kraj zemaljske vladavine tjelesnih ljudskih bića, ali kojega će zamijeniti drugi dolazak Mesije.

Sefardska sinagoga u Amsterdamu

Nizozemski Jeruzalem

Menasseh je rođen na portugalskom otoku Madeiri, sin je konvertita iz Lisabona koji je stradao od inkvizicije, te je sa obitelji kao mali dječak pobjegao u Amsterdam. Manasseh je odrastao kod Isaaca Uzziela iz Feza, rabina nove kongregacije 'Neveh Shalom'. Kada je Uzziel umro, 1620. godine, naslijedio ga je Manasseh. Manasseh se oženio Rachel Soeiro, potomak obitelji Abarbanel, navodnog Davidovog podrijetla. Menasseh je stekao široku slavu, ne samo kao rabin i autor, već i kao tiskar. Osnovao je prvu hebrejsku tiskaru u Nizozemskoj, 1626. godine. Menasseh je također bio poznanik nizozemskog slikara Rembrandta. 

Većina Niskih Zemalja došla je pod vlast Kuće Burgundije, zatim Kuće Habsburga. Godine 1549. je car Karlo V. izdao "Pragmatičnu sankciju" i reorganizirao 17 provincija Habsburške Nizozemske, uključujući današnju Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg - u jedan nedjeljivi teritorij. Godine 1568. je 17 Provincija, koje su kasnije potpisale Uniju u Utrechtu, započelo pobunu protiv sina i nasljednika Karla V., Filipa II. Španjolskog, što je rezultiralo Osamdesetogodišnjim ratom. Tijekom nizozemskog zlatnog doba, koje je uslijedilo, Nizozemska Republika, tj. savezna republika koja je postojala od 1588. godine je  dominirala svjetskom trgovinom, osnovali su ogromno kolonijalno carstvo i upravljali najvećom flotom trgovačkih brodova. Nizozemska ima najstariju burzu na svijetu. 1602. godine je osnovala Nizozemska Istočnoindijska kompanija. Prelazak Nizozemske u vodeću pomorsku i ekonomsku silu na svijetu, povjesničar K. W. Swart nazvao je "nizozemskim čudom". Za Nizozemce, kraj Tridesetogodišnjeg rata je zapravo bio i kraj Osamdesetogodišnjeg rata, ili Nizozemskog rata za neovisnost (1568.–1648.). Rat za neovisnost je započeo sa Nizozemskim ustankom protiv španjolske vlasti, predvođeno Vilimom Tihim, kojeg su slavili kao "Oca domovine". Kneževina Orange je bila feudalna država u Provansi, južna Francuska; osnovana oko 800. godine i tada je dodijeljena Guillaumeu iz Gellonea, navodnom sinu rabina Makhira. Car Karlo V., gospodar većine Vilimovih golemih posjeda, služio je kao regent, sve dok ovaj nije bio dovoljno star da njima sam vlada. Filip II. kasnije ga je imenovao državnim savjetnikom, vitezom Reda zlatnog runa i upraviteljem Holandije, Zelandije i Utrechta. Godine 1561. Vilim se drugi put oženio Anom Saskom, kćeri Mauricea, izbornika Saske, i Agnes Hesse, kćeri Filipa I. Hesse. Kada je Filip umro bez nasljednika, Maurice od Nassaua, Williamov sin sa Anom od Saksonije, konačno je mogao naslijediti titulu princa Oranskog.

Filip II. Španjolski grdi Vilima Tihog, autor Cornelis Kruseman

Ohrabreni povjerenjem u savez sa protestantskim knezovima Njemačke, Vilim je počeo otvoreno kritizirati anti-protestantsku politiku Filipa II. Vilima Oranskog, i pritom je potaknuo na pobunu protiv Španjolske glavnog protivnika Osmanskog Carstva, portugalskiog Marana, Josepha Nasija. Nasi je bio članom utjecajnih Benvenista, koji su svoje podrijetlo pratili do Narbonnea, gdje su bili u kontaktu s Kalonimima, a koji su opet svoje podrijetlo pratili od rabina Makhira, te dijelili titulu Nasi. Nasi je pobjegao u Antwerpen i osnovao banku, prije nego što se konačno odlučio nastaniti u muslimanskoj zemlji. Nakon dvije problematične godine u Veneciji, Nasi je 1554. godine otišao u Carigrad i tamo bio utjecajna osoba u Osmanskom Carstvu, za vrijeme vladavine sultana Sulejmana I. i njegova sina Selima II. Oko 1563. godine, Josip Nasi je dobio dopuštenje od sultana Selima II. da Tiberijas u Izraelu pretvori u židovski grad-državu i kako bi tamo potaknuo industriju. Plan za obnovu Tiberijasa imao je mesijanski značaj, jer je od prije postojala tradicija kako će se Mesija baš tamo pojaviti. Još dok je bio nominalni kršćanin u Italiji, Nasi je predložio ideju židovskog komonvelta, koji bi bio utočište za progonjene Židove. Godine 1566., kada je Selim stupio na prijestolje, Nasi je postao vojvoda od Naxosa. Osvojio je Cipar za sultana. Nasijev utjecaj na sultana je bio toliko velik da su strane sile često pregovarale preko njega kada su trebali ustupke od sultana. Tako su se njemački car Maksimilijan II., Vilim Oranski, Žigmund August II., kralj Poljske, svi savjetovali s njim o političkim pitanjima.

Nakon početnih faza, Filip II. je rasporedio svoje vojske i ponovno preuzeo kontrolu nad većinom pobunjeničkih provincija. Pod vodstvom prognanog Vilima Tihog, sjeverne provincije su nastavile sa pružanjem otpora. Na kraju su uspjeli protjerati habsburške vojske, te su 1581. godine osnovali Sedam ujedinjenih Nizozemskih Republika. Godine 1579. je Vilim Tihi proglasio neovisnost od Španjolske, okupio je šest drugih vođa sjevernih provincija, koji su se u Utrechtskoj uniji složili podržati njegove ratne napore, i potvrdili su "slobodu savjesti" kao temeljno načelo Ujedinjene Nizozemske.

Godine 1591., iskoristivši obećanje Vilima Tihog o vjerskoj slobodi, Samuel Pallache postaje osnivačem židovske zajednice u Amsterdamu. Pallacheova obitelj je bila podrijetlom iz islamske Španjolske, njegov je otac služio kao rabin u Córdobi. Nakon Rekonkviste, u prvoj polovici 16. stoljeća, obitelj je pobjegla u Maroko. Pallache je stigao u Nizozemsku između 1590. i 1597. godine, nastanio se u Middleburgu (prosperitetna prijestolnica Zeelanda), gdje je podnio peticiju gradskim ocima neka daju dozvolu za daljnje sefardsko naseljavanje. Zauzvrat, Pallache je obećao kako će "razviti grad u prosperitetno trgovačko središte pomoću svog bogatstva". Tako su prvi Konversosi, više elita iberijskog židovstva, slijedili Pallachea u Nizozemsku. "Dakle", objašnjava Edward Kritzler, "bogatstvo Novog svijeta, preko Lisabona i Seville, slijedilo ih je dalje do Amsterdama." 

Na prvim stranicama svog djela "Memorias do Estabelecimento e Progresso dos Judeos Portuguezes e Espanhoes nesta Famosa Cidade de Amsterdam", iz 1769. godine, David Franco Mendes, spominje Pallachea i Jacoba Tirada, među drugim osnivačima židovske kongregacije u Amsterdamu. Sa nekoliko Maranosa, Tirado je otplovio iz Portugala, ali je skrenuo sa kursa. Slijedeći savjet rabina Mosesa Uri ha-Levija je nastavio put prema Amsterdamu. Tiradova grupa, poznata po svom vođi kao 'Beth Jacob', više nije skrivala svoje obrede. 1612. godine osnovala je prvu sinagogu u Nizozemskoj, nazvanu Neveh Shalom ("Prebivalište mira"). Pallache, koga su sada oslovljavali "rabin", izabran je za predsjednika.

Pallache je također postao prijatelj sina Williama Tihog, Mauricea Oranskog. Maurice je bio gradski upravitelj svih provincija Nizozemske Republike, osim Frizije, od 1585. do svoje smrti 1625. godine. Kao general-kapetan i admiral Unije, Maurice je preorganizirao nizozemsku pobunu protiv Španjolske u uspješan ustanak, te stekao slavu kao vojni strateg. Pod njegovim vodstvom, nizozemska državna vojska je postigla mnoge pobjede; protjerali su Španjolce sa sjevera i istoka Nizozemske Republike. Maurice je pomogao u ubrzavanju početka Tridesetogodišnjeg rata, nagovarajući svog nećaka Fridrika V., izbornika Palatina, neka prihvati češku krunu, te je aktivno poticao Čehe da se suprotstave habsburškoj vlasti. Nakon njihovog bijega iz Bohemije, Maurice je dodijelio Fridriku i njegovoj supruzi Elizabeti Stuart, azil u Nizozemskoj. Francis Bacon također je posjetio Mauricea, u svom službenom položaju engleskog lorda-kancelara, kako bi razgovarao o zakonitostima trgovinskog ugovora sa  Nizozemskom.

Godine 1608., nakon što je delegacija Nizozemske Republike posjetila Maroko, kako bi razgovarala o zajedničkom savezu protiv Španjolske i berberskih gusara - sultan Zidan Abu Maali imenovao je Pallachea za tumača. Pallache se nakon toga sastao sa  Mauriceom i Generalnim državama u Haagu, kako bi pregovarali o savezu uzajamne pomoći protiv Španjolske. Godine 1610. su ove dvije nacije potpisale Ugovor o prijateljstvu i slobodnoj trgovini, sporazum kojim se priznaje slobodna trgovina između Nizozemske i Maroka. Pallache je također dobio dopuštenje od Mauricea za gusarske aktivnosti. Kritzlerovi "Židovski pirati sa Kariba" nazivaju Pallachea "gusarskim rabinom", koji je "još uvijek hvatao španjolske brodove u kasnim šezdesetima". Samuel je regrutirao nizozemske morske prosjake da se pridruže njegovim berberskim gusarima, i postavio svog mlađeg brata Josepha za zapovjednika. Ploveći naprijed-natrag, između Nizozemske i Maroka, Pallache se bavio trgovinom, prodajom oružja i streljiva gusarima u zamjenu za šećer, začine, dijamante i španjolski plijen. Sultan Zidan također je Pallacheu izdao gusarsku dozvolu, sa konkretnim uputama, neka "naudi Španjolcima i ratuje protiv njih". Na pramcu Pallacheovog broda bio je uklesan feniks. U jesen 1614. godine je Palache uhićen zbog piratstva, kada je njegov brod morao pristati u Plymouthu u Engleskoj. Kada je princ Maurice zamolio kralja Jakova neka Pallachea pusti na na slobodu, ovaj je stavljen u kućni pritvor u domu gradonačelnika Londona, Sir Williama Cravena; njih dvojica su redovito večerali zajedno. Cravenov sin, William Craven, grof od Cravena, bio je poznat po svojoj dugoj povezanosti s Elizabetom Stuart. Dana 06. veljače 1616. godine, kada je Pallache umro, šest konja ogrnutih crnom odjećom vuklo je mrtvačka kola. Za kolima su išli nizozemski princ Maurice, gradski suci i židovski starješine, u pratnji 1200 članova židovske zajednice.

Zapadni dizajn

Pallacheov ujak je bio veliki rabin Feza, Judah Uziel; sin mu je bio Isaac Uziel, španjolski liječnik, rođen u Fezu u Maroku. Uziel je neko vrijeme obnašao dužnost rabina u Oranu u Alžiru, ali se kasno u životu nastanio u Amsterdamu - gdje je otvorio talmudsku školu. Među njegovim učenicima bio je Menasseh ben Israel. Godine 1655. Menasseh je otišao u Englesku kako bi podnio peticiju lordu protektoru, Oliveru Cromwellu, neka ponovno primi Židove u zemlju. Cromwella je Menasseh potaknuo na simpatije prema židovskoj stvari, i to uglavnom zato što je Cromwell predvidio važnost prisutnosti židovskih trgovačkih prinčeva za englesku trgovinu, od kojih su neki već pronašli put do Londona. Potencijalna korisnost za razvoj kolonijalne politike je bila  dodatni razlog za engleski interes za Židove. Kao što je objasnio Richard Christopher Hill:

"Već 1643. godine Židovi iz Nizozemske su navodno financirali engleski Parlament. Njihova zaliha zlata bila je ogromna. Kontrolirali su španjolsku i portugalsku trgovinu, trgovina Levantom bila je uglavnom u njihovim rukama i bili su zainteresirani za razvoj trgovine sa Istočnom i Zapadnom Indijom. Vladama su bili korisni kao izvođači radova i kao špijuni. Da je ambiciozni plan anglo-nizozemske unije, koji je predložio Commonwealth 1661. godine uspio, Židovi u Nizozemskoj bili bi uvedeni u Carstvo zajedno sa nizozemskim kolonijalnim carstvom i njegovom trgovinom. No, kada su Nizozemci odbili biti uključeni u Britansko Carstvo, nizozemski trgovci su Zakonom o plovidbi iz 1651. godine potpuno isključeni iz svih britanskih posjeda. Ovaj razvoj događaja učinio je mnoge Židove u Nizozemskoj - posebno one koji su trgovali sa Zapadnom Indijom - željnima preseljenja u London; time je i udvostručen interes engleske vlade da ih tamo privuče. Politika se isplatila: židovska obavještajna služba pomogla je u pripremama za Cromwellov 'Zapadni dizajn' iz 1655. godine."

Amsterdam je postao jedno od najvećih židovskih središta na svijetu u 17. stoljeću i bio je poznat kao "nizozemski Jeruzalem". Marani ili konverzosi, koji su sve više bježali od inkvizicije u Portugalu i Španjolskoj, naseljavali su su u Antwerpenu, Hamburgu i Amsterdamu. Neki su nominalno ostali kršćani, a neki su se otvoreno vratili judaizmu. Za razliku od progona, koji su trpjeli drugdje, Židovima je u Amsterdamu bilo dopušteno otvoreno zadržati svoj židovski identitet i imali su važan trgovački status. Židovski trgovci u Amsterdamu bili su jedna od prvih skupina koje su se uključile u prepoznatljivo moderne kapitalističke aktivnosti. Nakon protjerivanja iz Španjolske i Portugala, Židovi su najviše migrirali u Ameriku i Nizozemsku, gdje su formirali važnu mrežu trgovačkih obitelji. Njihovi inozemni interesi uključivali su trgovinu s Iberijskim poluotokom, Engleskom, Italijom, Afrikom, te Istočnom i Zapadnom Indijom. Židovi u Amsterdamu također su se bavili industrijom, posebno duhanskom, tiskarskom, industrijom dijamanata (na kraju je gotovo u potpunosti prešla u židovske ruke), kao i trgovinom robljem.

Židovsko sudjelovanje u bankarstvu zapravo počinje aktivnostima onih konvertita koji su se, bježeći od inkvizicije u Portugalu i Španjolskoj, naselili u Antwerpenu, Hamburgu i Amsterdamu. U Antwerpenu su židovske obitelji trgovačkih bankara imale trgovačke odnose koji su se protezali sve do Istočne Indije i Brazila. Dok su ostali katolici, oni koji su emigrirali u Hamburg i Amsterdam, formirali sefardske zajednice. U Hamburgu, kojemu je bilo suđeno da postane jedno od najbogatijih i najproduktivnijih središta maranske dinastije, naseljavanje Židova nije službeno odobreno do 1612. godine; židovsko javno bogoslužje tek od 1650. godine. U Hamburgu su također sudjelovali u osnivanju banke, 1619. godine. Lokalni Židovi bili su među njenim prvim dioničarima; i neki od njih bili su financijski agenti za razne sjevernoeuropske dvorove, posebno one u Danskoj i Schleswig-Holsteinu.

Najpoznatiji u Antwerpenu je bio Diego Teixeira de Sampaio, konzul i glavni blagajnik španjolske vlade, te osnivač međunarodne bankarske kuće koja je postala poznata kao Teixeira de Mattos. Kada god bi kraljica Kristina Švedska posjetila Hamburg, nakon abdikacije 1654. godine, boravila je u njegovom domu. Njegov sin, Manuel Teixeira, naslijedio ga je kao financijski agent Kristine Švedske. Manuel je bio istaknuti član Hamburške burze, te je aktivno sudjelovao u prijenosu zapadnoeuropskih subvencija na njemačke ili skandinavske dvorove.

'Zapadni plan' je bio dio Anglo-španjolskog rata, sukoba između engleskog protektorata Olivera Cromwella i Španjolske, između 1654. i 1660. godine. Uključivao je napad na Španjolske kolonije Zapadne Indije, sa ciljem osiguranja operativne baze na Karibima kako bi se ugrozile trgovačke i rute blaga na Španjolskoj obali, slabeći tako katolički utjecaj u Novom svijetu. Godine 1655. je  Cromwell poslao ekspediciju, predvođenu Sir Williamom Pennom i generalom Robertom Venablesom, koji su napali španjolski teritorij na Zapadnim Indijama, sa ciljem zauzimanja Hispaniole. Međutim, napad nije uspio, jer su Španjolci poboljšali svoju obranu, suočeni sa nizozemskim napadima ranije u istom stoljeću. Unatoč raznim kasnijim uspjesima, poput utvrđene prisutnosti na Jamajci, Cromwell je operaciju smatrao neuspjehom, te su Venables i Penn bili zatvoreni u Londonskom Toweru, po dolasku u Englesku.

Tržnica robova u Židovskoj ulici u Recifeu, Brazil

Zur Yisrael

Godine 1638., budući mu je bilo teško uzdržavati suprugu i obitelj u Amsterdamu, Menasseh je odlučio poslati svog šogora, Ephraima Soeira, u glavni grad nizozemske kolonije, Recife u Brazilu, kako bi se tamo bavio trgovinom, uključujući kupnju afričkih robova. Početkom 1630-ih, Nizozemci su, zahvaljujući moći Zapadnoindijske kompanije, osvojili značajne dijelove sjeveroistočnog Brazila od Portugalaca. Nakon što su osvojili regije Brazila u kojima se proizvodio šećer od Portugalaca, Nizozemska zapadnoindijska kompanija imenovala je Mauricea od Nassaua (1636.) za guvernera i vojnog zapovjednika nizozemske kolonije Pernambuco u Brazilu. Dok je nastavljao borbu protiv Portugalaca u Brazilu, Maurice je od 1637. do 1642. godine, slao uspješne ekspedicije u Afriku kako bi od Portugalaca preuzeo luku Elmina na Zlatnoj obali i srednjoafričku luku Luanda, čime je Nizozemskoj zapadnoindijskoj kompaniji pružio priliku da izravno uđe u trgovinu robljem.

Pod novim režimom, konvertitima koji su živjeli u Pernambucu je bilo dopušteno vratiti se judaizmu. Godine 1636., Židovi Recifea, najvećeg grada u Pernambucu, osnovali su vlastitu kongregaciju, prvu u Novom svijetu, i nazvali je "Kahal Zur Yisrael" ("Stijena Izraelova"). Većina europskih stanovnika grada, nakon nizozemske okupacije, bili su sefardski Židovi, podrijetlom iz Portugala, ali koji su prvo emigrirali u Amsterdam zbog progona portugalske inkvizicije. Menasseh je razmišljao o preseljenju u Brazil, moguće kako bi postao rabin u novoj sinagogi, i pokušao poboljšati svoje prihode. Suvremena izvješća sugeriraju da su Židovi možda čak i činili većinu stanovništva Recifea. Također su profitirali od trgovine afričkim robovima, i kao trgovci i kao vlasnici plantaža.

Jedan od razloga koji je poboljšao Menassehu financijsku situaciju u Amsterdamu bio je dolazak dvojice portugalskih židovskih poduzetnika, Isaaca i njegovog brata Abrahama Pereyre, koji je dugi niz godina bio predsjednik portugalske židovske zajednice u Amsterdamu. Abraham Pereyra je stekao znatno bogatstvo, pobjegao preko Venecije i stigao u Amsterdam oko 1644. godine, gdje se ponovno susreo sa svojim mlađim bratom Isaacom. Braću su židovski kolege opisivali kao trgovce koji su zauzimali važno mjesto na Amsterdamskoj burzi, najstarijoj burzi na svijetu - 1602. godine je osnovala Nizozemska istočnoindijska kompanija. Abraham Pereyra pružio je glavnu financijsku potporu poznatom tiskarskom i izdavačkom poduzeću, kao i drugim raznolikim intelektualnim aktivnostima Menasseha ben Israela, i to diljem Europe.

Menasseh je planirao otići u Brazil, ali je 1641. godine iznenada imenovan glavnim rabinom kongregacije 'Talmud Tora', gdje je  zamijenio Pereyrinog bivšeg učitelja, Isaaca Aboaba da Fonsecu, kabalističkog rabina, koji je studirao na talmudskoj školi u Amsterdamu sa Manassehom ben Israelom. Godine 1642., da Fonseca je imenovan rabinom u sinagogi 'Kahal Zur Yisrael' u Recifeu. 1656. godine je taj isti da Fonseca bio jedan od nekoliko starješina, unutar židovske zajednice u Nizozemskoj, koji su ekskomunicirali Barucha Spinozu.

Postavši rabinom portugalske židovske zajednice u Recifeu, Aboab da Fonseca vjerojatno je bio i jedan od prvih imenovanih rabina Amerike, zajedno sa svojim rabinskim suputnikom, Mosesom Raphaelom de Aguilarom. Među de Aguilarovim učenicima bili su Menasseh ben Israel i Abraham Pereyra, koji mu je postao prijateljem. Godine 1641., de Aguilar i oko 600 drugih nizozemskih Židova, uključujući da Fonsecu, preselili su se u Brazil. U Brazilu je postao rabin kongregacije 'Magen Avraham' u Recifeu. Godine 1654., nakon rata, Brazil je pao u ruke Portugala i izgubio svoj položaj u Zapadnoindijskoj kompaniji. Aboab se,  zajedno sa većinom portugalskih Židova, vratio u Amsterdam i tamo je preuzeo svoju izvornu poziciju rabina.

Kako je istaknula Natalie Zemon Davis, Aboaba je u njegovom naseljavanju u Recifeu pratio David Nassy, ​​također poznat kao Joseph Nuñez de Fonseca. Nassy je djelovao kao posrednik u naporima Menasseha Ben Israela kod traženja ponovnog prijema  Židova u Englesku, pisao je pisma Manuelu Martínezu Dormidu, koji je prvi podnio peticiju Cromwellu o tom pitanju. Nassy, ​​koji je vjerojatno poznavao Dormidove sinove u Brazilu, uvjeravao je Dormida 1654. godine kako portugalski dostojanstvenici, Židovi  iz Amsterdama, podržavaju osnivanje židovske kongregacije u Engleskoj, jer bi "ne mala dobit proizašla" iz trgovine između dvije sefardske zajednice, i Nizozemske i Engleske, te potaknula još više konvertita neka se vrate svojoj izvornoj religiji. Zatim, krajem 1659. godine, Nassy i nekoliko židovskih partnera osvojili su od Nizozemske zapadnoindijske kompanije pravo osnivanja naselja u koloniji Cayenne, gdje su mogli posjedovati imovinu, trgovati robovima i iskorištavati mineralne resurse; ovdje su mogli slobodno prakticirati svoju religiju, graditi sinagoge i škole, te uživati ​​​​sve privilegije kao i bilo koji drugi stanovnik kolonije.

Louis de Bourbon, princ od Condéa (1621.–1686.), poznat kao Veliki Condé

Nada Izraela 

John Dury i drugi su nagovorili Cromwellovu vladu neka pozove Menasseha ben Israela u Englesku, kako bi pregovarao u ime svjetskog židovstva, o ponovnom prijemu Židova u Englesku. Međutim, kako je istaknuo Popkin, Menasseh je isprva oklijevao putovati u Englesku. Odlučio se na putovanje nakon neobičnog susreta u Belgiji sa kraljicom Kristinom i Isaacom La Peyrèreom (francusko ime za Pereyru), kabalističkim mesijanistom rođenim u hugenotskoj obitelji u Bordeauxu, moguće i maranskog židovskog podrijetla, koji je služio kao tajnik princa od Condéa. La Peyrèreov pogled na svijet je otkrivao maranski utjecaj. La Peyrère, koji se ponekad smatra ocem cionizma, tvrdio je kako će Židovi uskoro biti pozvani i da Mesija dolazi po njih, da bi se trebali pridružiti kršćanima, te će sa francuskim kraljem, odnosno princom od Condéa, a ne Lujem XIV., osloboditi Svetu zemlju, obnoviti Hram i vladati cijelim svijetom iz Jeruzalema.

La Peyrère je napisao djelo "Du Rappel des Juifs" ("O opozivu Židova"), anonimno je objavljeno 1643. godine; dok je kontroverznije djelo, "Praeadamitae" ("Ljudi prije Adama") bilo zabranjeno i privatno je kružilo u rukopisu po Francuskoj, Nizozemskoj i Danskoj. Kraljica Kristina je platila objavljivanje njegovih "Praeadamitae" 1655. godine, i to je postalo osnova onoga što je poznato kao hipoteza o "predadamitskim" događajima. Temeljem svog tumačenja riječi svetog Pavla u njegovoj 'Poslanici Rimljanima', La Peyrère je tvrdio kako su morala postojati dva stvaranja: prvo stvaranje pogana i zatim se desilo stvaranje Adama, koji je bio otac Hebreja. Postojanje predadamita, tvrdio je La Peyrère, objašnjava Kainov život nakon Abelovog ubojstva, što je, prema 'Postanku', uključivalo uzimanje žena i izgradnju grada. Ali, "Praeadamitae" je bila zabranjena i spaljivana posvuda,  zbog svojih heretičkih tvrdnji da Adam nije bio prvi čovjek, da Biblija nije povijest čovječanstva, već samo povijest Židova, da je Potop bio lokalni događaj, da Mojsije nije napisao Petoknjižje i da ne postoji točna kopija Biblije. Kao rezultat toga, knjiga je bila zabranjena i spaljivana posvuda.

Nakon što je pročitao La Peyrèreov "Du Rappel des Juifs", Menasseh se požurio natrag u Amsterdam, gdje je uzbuđeno rekao okupljenima milenaristima, u domu John Duryjevog školskog kolege i prijatelja, Petera Serrariusa, kako je dolazak židovskog Mesije neizbježan. Serrariusov opsežan popis bliskih kontakata uključivao je Samuela Hartliba, Commeniusa i von Franckenberga. Serrarius je bio intimno upoznat sa Boehmeovom filozofijom i posjedovao je veliki broj Paracelsusovih knjiga. Sa svojim prijateljem je došao i drugi Menassehov poznanik, Henry Jessey, osnivač puritanske vjerske sekte, sa kojim je Serrarius dijelio aktivnu brigu za Židove. Baš kao što je Jessey učinio u Engleskoj - tako je Serrarius organizirao prikupljanje priloga u Nizozemskoj za siromašne Židove Jeruzalema.

Dury je upoznao Menasseha sa stavovima Antonija de Montezinosa, poznatog i kao Aaron Levi, Marana iz Portugala, koji je došao u Amsterdam kako bi obavijestio Židove (svjedočio je pod zakletvom pred Menassehom ben Israelom) o svom otkriću ostatka izgubljenih deset plemena u Južnoj Americi. Ovaj ih je uvjerio da su Indijanci sa južnoameričkih Anda - potomci izgubljenih deset plemena Izraela. Montezinosa je skupina "Indijanaca", predvođena poglavicom Franciscom, provela u planine pokrajine Quito u Novoj Španjolskoj (današnji Ekvador), gdje je otkrio narod koji je mogao recitirati na hebrejskom, Šemu, središnju molitvu židovske liturgije iz Ponovljenog zakona 6: "Čuj, Izraele, Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedan." Montezinos je zamolio Francisca neka mu kaže sve što zna o tim ljudima. Indijac je odgovorio: "Vaša braća su sinovi Izraelovi, a ovamo ih je dovela Božja providnost, koji je za njih učinio mnoga čuda." 

Ovo navodno otkriće dalo je novi poticaj Menassehovim mesijanskim težnjama. Menassehova knjiga, "Nada Izraela", prvi put je objavljena u Amsterdamu na latinskom i španjolskom jeziku, 1650. godine. Puni naslov latinskog izdanja bio je "Mikveh Izrael, hoc est Spes Izraeliti", a hebrejski dio je preuzet iz Jeremije 14:8. Knjiga je napisana kao odgovor na pismo Duryja iz 1648. godine, u kojem se raspituje o Montezinosovim tvrdnjama. Osim što je govorila o Montezinosovim izvještajima o Židovima u Americi, knjiga je također izražavala nadu da će se Židovi vratiti u Englesku, kako bi se ubrzao dolazak mesije. Prema Danielu 12:7, tvrdio je Menasseh, ovo opće raspršivanje bio je nužan preduvjet za konačno izbavljenje Židova. Menasseh je napisao knjigu u prilog ponovnom ulasku Židova u Englesku, koja je, njegovim vlastitim riječima, dokazala "da se dan obećanog Mesije nama bliži". 

Dury je Cromwella povezao sa Menassehom, koji je napisao pismo Cromwellu i Parlamentu, rekavši: "Mišljenja mnogih kršćana i moja slažu, oboje vjerujemo da je vrijeme povratka naše nacije u njihovu domovinu vrlo blizu". Lord Alfred Douglas, koji je uređivao 'Plain English', u članku od 03. rujna 1921. godine, objasnio je kako je njegov prijatelj L.D. Van Valckert iz Amsterdama došao u posjed nestalog sveska zapisa "Sinagoge u Muljeimu", koji je sadržavao zapise pisama napisanih i odgovorenih od strane ravnatelja Sinagoge. U pismu upućenom ravnateljima sinagoge u Muljeimu, od 16. lipnja 1647. godine, pisalo je: "Od O.C. [Oliviera Cromwella] Ebenezeru Prattu: U zamjenu za financijsku potporu zalagati ću se za prijem Židova u Englesku. Međutim, to je nemoguće dok je Charles živ. Charles ne može biti pogubljen bez suđenja, za što trenutno ne postoje odgovarajući razlozi. Stoga savjetujem da se Charles ubije, ali neću imati nikakve veze sa dogovorima o pronalaženju ubojice, iako ću biti spreman pomoći u njegovom bijegu". Dana 12. srpnja 1647. godine, Ebenezer Pratt je odgovorio: "Odobriti ću financijsku pomoć, čim Charles bude uklonjen i Židovi budu primljeni. Atentat je preopasan. Charlesu treba dati priliku za bijeg. Njegovo ponovno hvatanje će omogućiti suđenje i pogubljenje. Potpora će biti velikodušna, ali beskorisna za raspravu o uvjetima dok ne počne suđenje."

Pogubljenje Karla I. od Engleske

Karlo I. se na kraju predao. Suđeno mu je 1649. godine i odrubljena mu je glava. Bez kralja kojega bi trebali uzeti u obzir, Parlament je uspostavio privremeno razdoblje Commonwealtha. Godine 1653. je Oliver Cromwell ukinuo i Parlament i Commonwealth, te se imenovao lordom protektorom i vladao isključivo vojnom silom. Parlament je uspostavio privremeno razdoblje Commonwealtha. Godine 1654., Dury je ponovno krenuo na svoja putovanja, kao posebni izaslanik protektora u Nizozemsku, Švicarsku i Njemačku. Iz Amsterdama, Dury je pisao Cromwellu kako bi ga upozorio na Menassehov nadolazeći posjet. Menasseh je došao u Englesku u rujnu 1655. godine, praćen trojicom lokalnih rabina, i bili su smješteni kao Cromwellovi gosti. Manasseh je odmah tiskao svoja "Ponizna obraćanja lordu protektoru", rezultat čega je bila nacionalna konferencija,  održana u Whitehallu u prosincu 1655. godine. Cromwell je na konferenciju u Whitehall pozvao najznačajnije državnike, odvjetnike i teologe, tog vremena. Henry Jessey, Serrarius i Menasseh su radili iza kulisa Konferencije u Whitehallu. Glavni rezultat je bila deklaracija kojom se objavilo kako "ne postoji zakon koji zabranjuje povratak Židova u Englesku". Menasseh ben Israel ostao je u Engleskoj gotovo dvije godine nakon Konferencije u Whitehallu. Iako nije uspio dobiti formalno dopuštenje za preseljenje Židova u Englesku, pomogao je u širenju stajališta da u engleskom zakonu nema ničega protiv ponovnog prihvata.

Vještičji sabat, autor Goya (1797.-98.)

Saturnovi Židovi

Kao što je pokazao Jacob Barnai, među strastvenijim čitateljima djela Menasseha ben Israela "Nada Izraela" bili su - nitko drugi nego Sabbatai Zevi i njegovi sljedbenici. Ime Sabbatai doslovno je označavalo planet Saturn. U židovskoj tradiciji "Vladavina Sabbataija" ("Najvišeg planeta") često se povezivala sa dolaskom Mesije, veza koju su on i njegovi sljedbenici promovirali. Također, da će dolazak Mesije imati poseban odnos sa Saturnom, tvrdi i Moshe Idel u djelu "Saturnovi Židovi: O vještičjem sabatu i sabatizmu", što je jedan od čimbenika koji objašnjavaju karakter i uspjeh Zevijeve misije. Kao što je Idel primijetio:  tijekom pomame za vješticama neki su kršćani tvrdili da je vještičarenje židovskog podrijetla i povezivali su vještičji sabat sa židovskim svetim danom, sabatom; oba su počinjali u petak. Helenistički i arapski astrolozi vjerovali su da je planet Židova Saturn, povezivan sa mračnim umjetnostima i vještičarenjem i brojni židovski kabalisti su isto povezivali Saturn sa Izraelom.

Osim Sotone, Lucifera, Abbatona, Asmodeja i Trifona - Sabbathai je bio jedno od mnogih drevnih imena za vraga. Elliot Wolfson slaže se s Davidom J. Halperinom kako se mnogi sabatski dokumenti jasno referiraju na Zevija kao manifestaciju kabalističkog Metatrona u zemaljskom carstvu. Zohar spominje da Metatron ima istu numeričku vrijednost kao i Božje ime, Shaddai. Stoga, ako je Metatron povezan sa božanstvom i Zevi se identificira sa Metatronom, onda Zevi ima božansku vlast nad zakonom. Halperin dalje objašnjava da je Zevi utjelovio, ne samo božanski aspekt mita o Metatronu, već i zli aspekt, koji se u potpunosti razotkrio u njegovim namjernim djelima prije otpadništva, te pomogao objasniti razlog njegovog prelaska na islam.

Kompozicija scena iz uspona i pada Sabbataija Zevija: tvrdi da je Mesija; ustoličen od strane svojih sljedbenika; osmanski vojnici uhićuju Sabbataija Zevija u Dardanelima (J. Chr. Wagner, Delineatio Provinciarum Pannoniae et Imperii Turcici in Oriente, Augsburg, 1684.)

Prema Mattu Goldishu, skupina koja je više od bilo koje druge pridonijela razvoju subverzivne prirode sabatizma bili su konvertiti, potomci Maranosa. Prema Geršomu Scholemu, njihovo iskustvo kao konvertita, u životu pod okriljem druge vjere,  predisponiralo je Sabbatajeve sljedbenike da lako racionaliziraju svoje kolektivno otpadništvo. Složen odnos između Marana i Sabataja opširno su raspravljali znanstvenici, poput Yosefa Hayima Yerushalmija, Geršoma Scholema i Jacoba Barnaija. Konverzosi, koji su došli prvenstveno iz Portugala, naselili su se u Zapadnoj Europi i Osmanskom Carstvu, te se otvoreno vratili judaizmu. Generacije prakticiranja svoje istinske vjere u tajnosti, iza plašta pobožnog katoličanstva, dovele su do psihologije dvoličnosti. Nakon povratka judaizmu, neki od Konverzosa zadržali su brojne kršćanske utjecaje, stvarajući sustav vjerovanja koji se oslanjao na katolička tumačenja Biblije, posebno u vezi sa dolaskom mesije. Kontradiktorna kombinacija duboke mržnje prema Inkviziciji, praćeno katoličkim gnušanjem prema Talmudu, rezultirala je mržnjom prema rabinskom establišmentu. Zajedno, odlučnošću da opravdaju slabost svojih predaka koji su se obratili, ova mržnja prema rabinskom establišmentu stvorila je uvjerenje među Konverzosima da će mesija biti otpadnički Židov. Sabbatai Zevi, rođen je 1626. godine, navodno na Tišu be-Av, u Smirni u osmanskoj Grčkoj. Ova su mjesta, zajedno sa Solunom, čije je stanovništvo bilo većinom židovsko, postala glavna središta za konverzote, Maranose koji su se vratili judaizmu, nakon Amsterdama i talijanskih gradova. Židovsko stanovništvo u Grčkoj je najstarije u kontinentalnoj Europi i sastoji se od drevne romanotske zajednice koja govori grčki. Kada je sveti Pavao došao Solunjanima, propovijedao je na području koje se danas naziva Gornji grad. Kasnije, tijekom osmanskog razdoblja, dolaskom sefardskih Židova španjolske inkvizicije, zajednica Soluna postala je uglavnom sefardska. Solun je postao najveće središte sefardskih Židova u Europi i grad je imao nadimke la madre de Israel ("Izraelova majka") i "Jeruzalem Balkana".

Iako je Zevi kao dijete bio upisan u ješivu da bi proučavao Talmud, bio je fasciniran misticizmom i kabalom Isaaca Lurije. Kada je imao oko 20 godina, Sabbatai bi naizmjenično tonuo u duboku depresiju, ili bi se ispunio ekstazom, tijekom koje bi kršio židovske zakone, npr. jeo bi nekošer hranu, izgovarao zabranjeno ime Boga i činio razne druge "svete grijehe". Godine 1648., u dobi od 22 godine, Sabbatai je počeo svojim sljedbenicima u Smirni objavljivati kako je on Mesija i odabrao je Solun, u to vrijeme središte kabalista, za svoje središte djelovanja.

Zevi se kao mladić obrazovao, ne samo u Talmudu, nego i u kabalističkim djelima, te je stoga bio upoznat sa njihovim temeljnim antinomijskim tendencijama, i bio je pod utjecajem istih. Zevi je bio posebno zainteresiran za praktičnu Kabalu i asketizam, gdje su njeni sljedbenici tvrdili kako mogu komunicirati sa Bogom i anđelima, predviđati budućnost, i činiti razna čuda. Komentirajući mišljenje Geršoma Šolema, David Biale sugerira da je židovski misticizam prisvojio i transformirao gnostičke ideje u prihvatljivu ortodoksiju, ali da su temeljne antinomijske i nihilističke tendencije došle do punog razvoja u sabatskom pokretu. Zevijeve mesijanske pretenzije su konačno navele rabine da njega i njegove sljedbenike stave pod zabranu "cherema", neku vrstu ekskomunikacije u judaizmu.

Zevi je dogovorio ispunjenje tumačenja proročanstva o Mesiji, prema kojemu mu je bilo suđeno oženiti se nečasnom ženom. Tijekom masakra Chmielnickog u Poljskoj, židovsku djevojčicu, siroče po imenu Sara, staru oko šest godina, pronašli su kršćani i poslali u samostan. Nakon deset godina, nekim čudom, pobjegla je i stigla do Amsterdama. Na kraju je otišla u Livorno gdje se, prema nekim izvješćima, bavila prostitucijom. Također je došla do ideje da će postati zaručnica Mesije, koji se uskoro trebao pojaviti. Kada je vijest o Sarinim avanturama stigla do Sabbataija, tvrdio je kako mu je takva supruga obećana u snu, kao ispunjenje proročanstva. Navodno je poslao glasnike u Livorno neka mu dovedu Saru i oni su se vjenčali. Preko nje je u Sabbataijeva učenja ušao novi romantični i razuzdani element.

Zamišljeni opis Natana iz Gaze kako predvodi plemena Izraela iz progonstva u Svetu zemlju, nakon što je okrunio Sabbataija Zevija i nakon što su izgubljena plemena osvojila grad Meku. Vođa vojske bio je Joshua Elkam (Iz velikog lista, Njemačka, 1666., Oster Visual Documentation Center, Beit Hatfutsot)

Prolazeći kroz grad Gazu, gdje je živjela važna židovska zajednica, Sabbatai je susreo Natana iz Gaze, koji se predstavljao kao uskrsli Ilija. Godine 1665. je Natan objavio da će mesijansko doba započeti sljedeće godine. Iste godine, Natan, koji je bio glavni zaslužan za napredovanje Zevijeve popularnosti, objavio je kako će mesijansko doba započeti sljedeće godine. Scholem je tvrdio da je tajna Zevijeve popularnosti bila u Nathanovom objašnjenju Zevijevog turbulentnog mentalnog stanja, kao izraza univerzalne drame razbijanja i popravka, progonstva i otkupljenja, kako je učio Isaac Luria.

Početkom 1666. godine, Sabbatai je napustio Smirnu i krenuo u Carigrad, kako bi ispunio Nathanovo proročanstvo prema kojem će staviti sultanovu krunu na svoju glavu. Nakon njegovog samoproglašenja u osmanskom Solunu, vjerovalo se da će Zevi marširati na Carigrad, oduzeti vlast osmanskom sultanu i uspostaviti vlastito kraljevstvo. Zevi je naširoko proširio ovu objavu, zajedno sa mnogim dodatnim detaljima, u smislu da će on osvojiti svijet bez krvoprolića; i da će Mesija tada vratiti Deset izgubljenih plemena u Svetu zemlju.

Sabatai je tvrdio: otkako je on, mesija, stigao, zakoni Tore više nisu primjenjivi. Njegova nova molitva je bila: "Hvaljen onaj koji dopušta zabranjeno". Sabbatai je ukinuo zakone koji se tiču ​​seksualnih odnosa, i na kraju je proglasio kako su svih 36 glavnih biblijskih grijeha sada dopušteni; te je, slično gnosticima prije njega, uputio neke od svojih sljedbenika da im je dužnost činiti takve grijehe, kako bi ubrzali svoje Otkupljenje. Nathan je pomogao objasniti Sabbatajev grijeh sugerirajući da je od početka vremena Mesijina duša bila zarobljena u carstvu tame. Mesija se stoga mora spustiti u grijeh, kako bi izvukao svoju dušu iz tame, koja ga drži zarobljenom. Sabbatai je naširoko proširio ovu objavu, zajedno sa tim da će on i Ilija osvojiti svijet bez krvoprolića i da će Mesija zatim vratiti Deset izgubljenih plemena u Svetu zemlju, i to "jašući na lavu sa sedmoglavim zmajem u čeljustima". Ovakve vrste mesijanskih tvrdnji su se tada naširoko proširile i u njih se vjerovalo.

Nathan iz Gaze je sastavio dokument pod naslovom "Traktat o zmajevima" - koji je naglasio pojam "Novog zakona" prema  kojem su stare, pozitivne i negativne, zapovijedi Tore ukinute. Nathan je slijedio Lurijinu ideju da se, kada je prvo božansko svjetlo probilo prazninu iz koje se Bog povukao kako bi napravio prostor za svoje stvaranje, dogodila svojevrsna kozmička nesreća. Kada je svjetlo počelo ispunjavati petu Sefiru Gebure, bilo je prejako, pa je razbilo kozmičku posudu. Ljuske razbijene posude, u kojoj se nalazila duša mesije, pale su u mračni ponor. Stoga Natan naziva mesijevu dušu Svetim Zmajem, pravim Kraljem-Faraonom, budući da hebrejska riječ za zmiju (nahaš) ima istu numeričku vrijednost u gematriji kao i pojam mesija.

Sabatejci, objasnio je Geršom Šolem, formulirali su "božanski misterij, u potpunosti utemeljen na novoj formulaciji ovog drevnog gnostičkog paradoksa". Npr. sabatejci, prorok Abraham Miguel Cardoso je tvrdio da su svi narodi i religijski filozofi mogli priznati postojanje Prvog uzroka, koji leži u osnovi sveg postojanja. Međutim, Tora se ne zadržava na Skrivenom Principu, čije postojanje intelekt može lako shvatiti, nego govori samo o Bogu Izraela, koji je stvoritelj svijeta i prva emanacija koja proizlazi iz Prvog uzroka. Ovaj Bog, pak, ima dva aspekta ili "lica" ("partzufim"), jedno muško i jedno žensko, što je poznato kao Šehina. Tijekom zbrke koju je donio Izgnanstvo, ova je misterija zaboravljena i židovski narod je pogrešno poistovjetio Prvi Uzrok sa osobnim Bogom Biblije. To je duhovna pogreška za koju bi Saadia Gaon, Maimonides i drugi filozofi, trebali biti odgovorni. Međutim, Bog Izraela ponovno će se razotkriti na kraju Izgnanstva.

Izvještaji o Zevijevim aktivnostima bili su preuveličani, i širili su se među Židovima u Europi, Aziji i Africi. Sabbatai je pridonio širenju vjerovanja u njegovo mesijanstvo svojim putovanjima kroz zajednice u Palestini, Turskoj, Balkanu i Egiptu, ali nije putovao izvan Osmanskog Carstva, niti u Europu. Sabbatai i Nathan ipak su poslali delegate u brojne zajednice, a za pisma iz Palestine trebalo je samo deset do dvadeset dana da stignu u Tursku ili Italiju. Mesijanski žar stoga se proširio daleko izvan područja njihovog djelovanja, prvo u mnoge zajednice u islamskom svijetu, a zatim, u posljednjim mjesecima 1665. godine, i među zajednicama u Europi. Godine 1666. su mnoge židovske zajednice bile vrlo obradovane pismima i glasinama o čudima i apokaliptičnim događajima, za koje se vjerovalo da prethode skorom povratku u Svetu zemlju i otkupljenju. Npr. govorilo se: "Na sjeveru Škotske se pojavio brod sa svilenim jedrima i konopcima, kojim su upravljali mornari koji su govorili hebrejski. Zastava je nosila natpis 'Dvanaest plemena Izraela'." 

Njegova popularnost je rasla, kako su i ljudi drugih religija ponavljali njegovu priču. Mesijanski pokret proširio se Italijom, Njemačkom i Nizozemskom; Židovi Hamburga i Amsterdama čuli su za događaje u Smirni od kršćana. Menassehova suurotnica, kraljica Kristina od Švedske, bila je toliko fascinirana tvrdnjama Sabbataija Zevija i gotovo je postala njegovom učenicom. Krajem 1665. godine, Kristina, koja je abdicirala sa prijestolja u Švedskoj, prešla na katoličanstvo i preselila se u Rim, otišla je vidjeti svog židovskog bankara, Diega Teixeiru u Hamburg, kada je stigla vijest o objava Sabbatai Zevija, do Židova Hamburga. Plesala je na ulicama Hamburga sa židovskim prijateljima, u iščekivanju apokaliptičnog događaja.

Sabbataijevi sljedbenici su uključivali mnoge istaknute rabine, poput: Isaaca Aboaba da Fonsece, Mosesa Raphaela de Aguilara, kao i Mosesa Galantea, Mosesa Zacuto i Chaim Benveniste. Benveniste, član slavne obitelji koju su templari izvorno prozvali "de la Cavalleria", bio je istaknuti rabinski autoritet u Turskoj 17. stoljeća. Galante, unuk Moshea Galantea, rabina iz 17. stoljeća u Jeruzalemu, služio je kao prvi Rishon LeZion, Glavnog rabinata Izraela.

Portugalska sinagoga, poznata i kao Esnoga ili Snoge, u Amsterdamu, dovršena je 1675. godine.

Istaknuti član Sabbatai Zevijevih sljedbenika u Amsterdamu je bio vrlo bogati Abraham Pereyra, koji je dugi niz godina bio predsjednik Portugalske židovske zajednice u Amsterdamu. Prema Scholemu: oko 1674. godine su se Zevijevi sljedbenici u Amsterdamu "sastajali su se u kući svog vođe, Emanuela Benattara, hazana Portugalske sinagoge, i čini se da ih židovske vlasti nisu uznemiravale, moguće zato što su imali vrlo pobožnog i vrlo bogatog Abrahama Pereyru". Moses Raphael de Aguilar se na kraju vratio u Amsterdam, gdje je naslijedio Menasseha ben Israela na mjestu ravnatelja sjemeništa 'Ets Haim', koje su osnovala braća Peyrera, i također je postao sljedbenikom Sabbetaija Zevija. Kada je Menasseh ben Israel otišao u Englesku, 1656. godine, Aboab da Fonseca bio je zadužen za rabinat, a 1660. godine postao je i poglavar 'Talmud Tore'. Aboab, koji je postao vatreni sljedbenik Shabbataija Zevija, bio je jedan od potpisnika pohvalnog pisma Zeviju. Godine 1671. je Aboab pokrenuo planove za izgradnju Velike sinagoge, koja je otvorena 1675. godine.

Gotovo cijela židovska zajednica Amsterdama su postali sljedbenicima Sabbataija Zevija, budući su bili obaviješteni o napretku Sabbataijeve misije, preko Petera Serrariusa. Godine 1662. je Serrarius objavio raspravu o konjunkciji sedam planeta u znaku Strijelca. Serrarius je napisao kako je bilo sedam velikih konjunkcija Saturna i Jupitera, koje su predvidjele najvažnije događaje na Zemlji. Prvi je prethodio Adamovom padu, drugi je predvidio dolazak anarhije u Henokovo vrijeme, treći je najavio Noin potop, četvrti je prethodio Mojsijevom izvođenju Izraelove djece iz Egipta, a posljednje tri su predvidjele: ropstvo Izgubljenih plemena Izraela u Asiriji, rođenje Krista i uspon carstva Karla Velikog. Osma konjunkcija Saturna i Jupitera, koja se dogodila 1662. godine, prema Serrariusu, potaknula je najveći događaj od svih: uspostavljanje tisućljeća. Krist će okupiti raspršene Židove, ukinuti čovjeka grijeha, i stvoriti svoje kraljevstvo na Zemlji.

Godine 1664. je Serrarius uletio u sinagogu, nakon pojave kometa i rođenja dvoglave krave, pa su on i rabini izveli gematriju i zaključili da Mesija stiže 1666. godine. Čim je vijest o Sabbataiju Zeviju stigla u Amsterdam, Serrarius je krenuo sa objavama pamfleta na engleskom i nizozemskom jeziku, u kojima je svima govorio o znakovima mesijanskog doba, te kako je stigao kralj Židova. Serrarius je postao odani vjernik u Zevija, čak je prihvatio i njegovo preobraćenje na islam, no, umro je 1669. godine na putu za Tursku, kako bi se sa njim sastao. Serrarius je uspio uvjeriti Johna Duryja i Komenskog u Zevijevo mesijanstvo. Dury, koji je 25 godina radio na preobraćenju Židova kao preduvjetu za Drugi dolazak, proveo je mnogo vremena pokušavajući shvatiti gdje se Zevi uklapa u očekivani kršćanski scenarij "kraju dana". Dury je ponudio tumačenje kako Bog nagrađuje Židove time što im se događa njihov mesijanski trenutak, a kažnjava kršćane jer nisu dovoljno "čisti".