Mi i dalje obožavamo hijerarhiju

Od egipatskih piramida do upravnih odbora Silicijske doline, od indijanskih plemenskih poglavica do neizabranih nadnacionalnih tehnokrata - čovječanstvo je oduvijek gradilo, i klanjalo se - hijerarhijama. Čak i kada nas tlače, manipuliraju ili nadziru, mi se često tome pokoravamo, ponekad i alarmantnom žudnjom. Svjedočili smo ovakvom masovnom pokoravanju tijekom nedavne globalne koronavirusne psihoze.

Zašto se inače racionalne osobe pokoravaju autoritetu, predaju svoju autonomiju i dopuštaju hijerarhijama neka diktiraju uvjete njihovog postojanja?

Ovo masovno savijanje koljena pripisuje se političkim, psihološkim i evolucijskim čimbenicima. Ali, ipak su primarni razlozi  duhovni. Ova tendencija je veoma duboko ukorijenjena u našoj psihi i društvenoj uvjetovanosti, te se hrani našim egzistencijalnim strahovima.

Ali, od svih ostalih argumenata, prvo pogledajmo znanstvene.

Evolucijski argument

Hijerarhije su nastale iz drevnih okružja, slijedeći snažnog vođu ili klasu, koja je donosila odluke o životu i smrti. Grupe koje su surađivale i to pod centraliziranim vodstvom obično bi nadjačale one kaotičnije skupine. Poslušnost je pružala neku zaštitu. Neslaganje je riskiralo progonstvo, ili makar degradaciju statusa.

Neuroznanstvene studije pokazuju kako, čak i danas, ljudski mozak reagira na znakove društvenog statusa. Kada nekoga doživljavamo kao dominantnog ili visokorangiranog, onda naš prefrontalni korteks suptilno prilagođava ponašanje putem poštovanja, imitacije i autocenzure. Autoritet, čak i kada je proizvoljan, pokreće kod nas podložnost - čak i onda, kada duboko u sebi znamo kako hijerarhija služi prije svega sebi. Sve dok ima pokoja mrvica kruha za one izvan unutarnjeg kruga; ponižavanje, molbe i služnost se nastavljaju.

Hijerarhija je, stoga, jedan mehanizam preživljavanja.

Okultni kut

Također, nije loše spomenuti kako je Europa izašla iz tzv. mračnog doba još u ona vremena, kada su se njeni najistaknutiji mislioci bavili okultizmom. Te su prakse bile prikladno maskirane pod kršćanskim krinkom. Njihove potpise možemo vidjeti na katedralama starog doba. Kako se Europa uzdizala, slobodno zidarstvo i slična ezoterična društva su nicala (kao gljive poslije kiše) diljem kontinenta. Bili su prepuni tajnih rituala i kodova, koji su bili rezervirani samo za inicirane, organizirani u krutom hijerarhijskom poretku. Napredak unutar tih kabala je prvenstveno ovisio o poslušnosti, konformizmu i kapitulaciji.

Vrijednom istraživaču danas može biti vrlo teško pronaći filozofa, slikara, znanstvenika, političara ili bilo koju bitniju osobu toga doba - da nije bila članom ovih ezoterijskih klubova. Društveni položaj i prosperitet ovisili su o njihovom pokroviteljstvu.

Čak niti neki istaknuti crkveni vođe i teolozi nisu vidjeli proturječje u prepuštanju okultnim inicijacijskim ritualima, u isto vrijeme dok su iznosili rječite obrane vjere, gdje je bilo jasno zabranjeno služenje dvojici gospodara (Matej 6,24):

"Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Kršćanska sadašnjost)

Biblija kategorički tretira okultno kao gnusobu (Ezekiel 8-11). Stoga, mi danas živimo sa sotonističkim posljedicama prošlih hijerarhija, koje su oblikovale današnja društva.

"Pred njima je stajalo sedamdeset starješina Izraelovih, a među njima i Jazanija, sin Šafanov. Svaki je imao kadionicu u ruci i dizao se mirisni oblak tamjana." (NIV = nova internacionalna verzija)

Tirani, bauci i lažni mesije

Sloboda je i kognitivno i emocionalno skupa stvar. Zahtijeva odgovornost, moralno razlučivanje i agilnost, kako bi se kao hodanjem po žici savladavale životne opasnosti (i okolnosti). Potrebno je uložiti mnogo predviđanja i planova da bi se savladala ovakva umjetnost, često pritom i plivati protiv društvenih struja, koje diktira hijerarhija. A to može biti veoma iscrpljujuće.

Nasuprot tome, hijerarhija uvijek ponudi praktičan prečac: poslušajte, prilagodite se i prepustite svoje brige drugima. U vremenima krize - rata, kuge, ekonomskog kolapsa, ili slično - ljudi jure u zagrljaj moćnika. Totalitarne ideologije napreduju tijekom društvenog kolapsa, ili stvaranjem novih bauka. Lakše je skandirati slogan, nego ga dovoditi u pitanje. Lakše je kriviti "njih", nego preispitati ​​"nas". Čizma na vratu je manje opresivna kada se radi o hrani, redu, identitetu i patriotizmu.

Ista takva priča je i sa lažnim mesijama. Osim kratkih i površnih riječi, malo tko će trepnuti kada njihov politički spasitelj prekrši svoja prethodno dana obećanja. Kada je predsjednik Donald J. Trump, 2017. godine, iskoristio očito lažni izgovor kako bi prvi put napao Siriju, neprijateljski nastrojeni demokrati i neposlušni republikanci su ga taj put udruženo i obilato nahvalili. Na kratko je bio predsjednik svih Amerikanaca, iako je pritom izravno doveo u opasnost kršćansku manjinu u Siriji. Kršćani Sirije se i dan danas suočavaju sa progonom i smrću, i to zbog Trumpove trajne podrške vladi u Damasku, kojom sada upravlja Al-Qaida.

To je isti onaj predsjednik Trump koji se javno zakleo da će stati na kraj progonu kršćana na Bliskom istoku, nakon pobjede na predsjedničkim izborima 2016. godine.

Iluzija pristanka

Moderne hijerarhije su zavodljive, ne zato što nameću, nego zato što prikrivaju. Vjerujemo kako ih mi biramo glasanjem, kupnjom i klikanjem, dok nas u stvarnosti vode algoritmi, narativi i nevidljive strukture moći. Aparat korporativne države ne treba otvorenu podložnost, jer napreduje na sveukupnom sudjelovanju.

Ono što je Orwell zamišljao kao čizmu, Huxley je vidio kao dopamin. Današnje hijerarhije ne uništavaju slobodu dekretima, nego to rade dizajnom - UX sučeljima, poticajima za nadzor, ciljanim sadržajem, uskoro i sustavima društvenih kredita. U tom procesu je moderno društvo sekulariziralo piramidu, Vatikan je postao Wall Street i proročišta su ustupila mjesto algoritmu.

Kažemo "da" mehanizmima kontrole, jer su nam nekako zgodna. Mijenjamo svoju slobodu za sigurnost, privatnost za personalizaciju, suverenitet za udobnost.

Postoji i mračnija, metafizička nit, koja hrani hijerarhiju. U različitim kulturama nas privlači vertikalnost, odnosno hijerarhija  društvenih klasa. Bogovi su živjeli na vrhovima planina, kraljevi su sjedili na prijestoljima, dok su županijski činovnici određivali  granice zemalja, zanimanja i poslova. Od vrha do dna - pozivalo se na "božansko pravo".

Biblijska povijest hijerarhije

U Bibliji, prvo zabilježeno uspostavljanje hijerarhije započinje ubojstvom, nakon čega slijedi strah i božansko izopćenje. Nakon što je Kajin ubio svog brata Abela, sagradio je prvi grad (Postanak 4), kako ne bi postao doživotni lutalica. Hijerarhija je rezultat odvojenosti od božanskog. Scena je postavljena za sukob između gradskih hijerarhija i onih koji su "počeli zazivati ​​ime Gospodnje" (Postanak 4,26): "Šetu se rodi sin, komu on nadjenu ime Enoš. Tada se počelo zazivati ime Jahvino." (Jeruzalemska Biblija)

Pametni gradovi sutrašnjice slijediti će isti đavolski obrazac.

Put od Kajinovog prototipa grada do Babilonske kule i korupcije čovječanstva bio je vrlo kratak. Ima dugu povijest, koja traje sve do danas. Potop planetarnih razmjera tijekom Noinih dana je uspio na neko vrijeme odgoditi širenje hijerarhijskog zla. Međutim, vraća se posljednjim dahom, dok se moć brzo raspodijeli u ruke nekolicine.

Ako hijerarhija ne postoji, onda se mora izmisliti. Takva je pala priroda čovjeka. Čak i danas, idole i ikone štuju upravo one ruke koje su ih stvorile (Habakuk 2,18-19):

"18 Čemu služi idol kojeg je isklesao umjetnik? Ili, lik koji uči lažima? Jer onaj koji ga stvara uzda se u svoje djelo; On stvara idole koji ne govore.

19 Teško onome tko kaže drvu: ‘Oživi!’ Ili, mrtvom kamenu: ‘Probudi se!’ Može li dati smjernice? Prekriven je zlatom i srebrom; u njemu nema daha." (NIV)

To nisu samo inertni predmeti. Ubojstva i ratovi su, kroz povijest, uključivali okupljanje oko jednog ili drugog idola. Moderno je danas kada se "monoteisti" rugaju neznanju politeista, ali krivi su za istu ludost, kada polažu svoje nade u nadolazećeg novog Führera, koji obećava isušiti močvaru. Ali, močvara je ostala jednako mutna i smrdljiva kao i uvijek, kompostirajući se i dalje pod težinom nebrojenih ubojstava i gnusoba.

Razbijanje čarolije

Poštovanje može propasti u trulež. Kada hijerarhija izgubi svoj moralni kompas, onda prestaje organizirati i počinje tlačiti. Kada ljestve više ne vode prema gore - i onda kada ista klasa uvijek vlada, isti narativi stalno dominiraju, iste slobode nestaju - onda više nismo u društvu. Umjesto toga, našli smo se u matrici, živimo u simulaciji pristanka.

Oslobađanje počinje introspekcijom. To znači prepoznavanje razlike kada je hijerarhija potrebna (npr. vješto vodstvo u krizi), ili kada je postala parazitska. To znači njegovati unutarnju slobodu, tako vanjski lanci postaju nepodnošljivi. To znači pitati se: Tko ima koristi od moje poslušnosti?

Oslobođenje  

Povijest pokazuje: kada hijerarhije previše okoštaju, onda slijede revolucije. Tragedija je u tome što većina revolucija jednostavno premjesti piramidu. I tako se priča ponavlja, dok smo i dalje inherentno ovisni o podređenosti.

Iako ljudi možda jesu programirani za hijerarhiju, također smo sposobni za razmišljanje i otpor. Pitanje nije hoće li hijerarhija postojati - ona će uvijek postojati. Pitanje je: koliko će nas nastaviti klečati pred najvišim prijestoljima? I ovdje nalazimo naše  egzistencijalno pitanje: Tko točno sjedi na konačnom prijestolju ovoga svijeta? Koja je to nevidljiva i mračna sila, koja porobljava čovječanstvo, pod stvorenim Babilonom 2.0?

Biblija jasno identificira ovaj entitet (Luka 4:5-6). Bog je predvidio ovu zamku i ponudio je svom stvorenju izlaz. Hijerarhija je rezultat božanske odvojenosti, ali na Kalvariji se veza ponovno uspostavlja. Hramska zavjesa je razdvojena. Nije nam sada više  potreban zemaljski posrednik između Boga i čovjeka.

"I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje ⁶ i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu,  jer meni je dana i komu hoću, dajem je."

Kršćanski Put je, zapravo, krajnja antihijerarhija. Kao što je Isus podsjetio svoje učenike:

"Ako tko hoće biti prvi, neka bude posljednji od svih i svima sluga." (Marko 9,35).

"Kraljevi naroda gospodare nad njima, i oni koji vrše vlast nad njima nazivaju se dobročiniteljima. Ali, vi ne budite takvi. Nego, najveći među vama neka bude kao najmanji, a onaj koji vlada kao onaj koji služi." (Luka 22,25-26)

U kršćanskoj paradigmi postoji prava sloboda. Ali, ona se mora zaista živjeti i iskusiti. Ostaje neshvatljiva onima koji su još uvijek zarobljeni u labirintu svjetovnih hijerarhija, uključujući ovdje i moderne crkve.

Hvala na čitanju.