O bjelačkom altruizmu i porijeklu naše suicidalne empatije

"Tko god postane janje, pronaći će se vuk koji će ga pojesti."

(Vilfredo Pareto, talijanski inženjer, ekonomist, sociolog i teoretičar elite)

Duž cijele Velike Britanije, u gradovima i mjestima koja su nekoć bila obilježena rudnicima, mlinovima i pubovima; kasnije i pustim glavnim ulicama, igralištima posutim iglama, ali i dalje pedantno održavanim ratnim spomenicima - dugo potiskivani bijes izbija na površinu. Od Eppinga do Aldershota, od Bournemoutha do Ballymene, od Manchestera, Norwicha i Falkirka do Dovera, Cardiffa i Clacton-on-Sea, sve veće mase i sve više ogorčenja izlaze na ulice u znak prosvjeda protiv valova divljaštva Trećeg svijeta, koji se nanose njihovim zajednicama. Sumorno je i neizbježno što će mnogi od ovih novih doseljenika nastaviti napadati lokalne žene. Razmjeri zločina koje su već počinili njihovi prethodnici tek se sada priznaju. Ipak, iako se epidemija silovanja domaćih ljudi od strane migranata možda pokazala kao najteži udarac nekoć uzvišenoj britanskoj samosvijesti, čak je i to samo djelomična krunska sramota u desetljećima dugom ritualu ponižavanja - koji se provodio diljem cijele Europe.

Kukavičluk je, nažalost, bio ključan kako bi se došlo do ovakvog ponižavanja. Niti si možemo priuštiti umanjene uloge apatije, neznanja, samozadovoljstva, ili fatalizma. Međutim, moramo prepoznati istinu, jednako sramotnu, i takvu gdje je gotovo patološki apetit kontinenta za altruizmom prvi omogućio barbarskim hordama da probiju naša vrata. Uostalom, kao što dobro znaju i arhitekti ove invazije, kao i njihovi uvezeni ljudi s niskim IQ-om, bijelci (do stupnja jedinstvenog među rasama) jesu pogođeni  empatijom koja daleko nadilazi granice našeg plemena - empatijom toliko sveprisutnom, toliko prožimajućom i toliko temeljitom za našu civilizacijsku psihu, i zato malo tko uopće i cijeni njenu prisutnost, a kamoli shvaća dubinu njenih korijena.

1. Od preživljavanja do solidarnosti. Prapovijesna Europa i rođenje povjerenja

Moglo bi se tvrditi kako se to proteže sve do europske prapovijesti, natrag do prostranih stepskih tundri i postglacijalnih riječnih dolina, gdje su naši paleolitički preci živjeli u malim i čvrsto povezanim skupinama. Usred takvih opasnih okruženja, gdje je  populacija od samo nekoliko desetaka tisuća ležala raštrkana po prostranstvima, od Pirenejskog poluotoka do Crnog mora, ovim pojedincima nije preostalo ništa drugo nego se osloniti na kooperativni pristup preživljavanju: dijeljenje resursa, koordinirani rad i kolektivna priprema za zime i teža vremena. Tijekom generacija, ovi uvjeti su selektirali osobine, poput pouzdanosti i reciprociteta, umjesto kratkoročnog oportunizma. Ovi su uvjeti pomogli u njegovanju kulture (zapravo temperamenta) u kojem se povjerenje protezalo dalje od samo najbliže rodbine. Kao što evolucijski psiholog, Kevin MacDonald, objašnjava:

"U ekološki nepovoljnim okolnostima, prilagodbe su više usmjerene na suočavanje sa fizičkim okolišem, nego na natjecanje protiv drugih skupina... Evolucijske konceptualizacije etnocentrizma naglašavaju korisnost etnocentrizma u grupnom natjecanju, [ali to] ne bi bilo važno u borbi protiv fizičkog okoliša... Ove jedinstveno zapadne tendencije sugeriraju da je reciprocitet duboko ukorijenjen. Unutar ovih društvenih oblika postoji tendencija preuzimanja legitimnosti tuđih interesa i perspektiva, na način koji je stran kolektivističkim i despotskim društvenim strukturama, karakterističnim za veći dio ostatka svijeta."

Naravno, to bi se odrazilo na obiteljsku dinamiku. Za razliku od sustava zasnovanih na braku među rođacima i klanovima koji su se proširili po umjerenijim regijama bogatim resursima - reproduktivne prakse ranih Europljana pokazale su se povoljnima, ne samo zbog genetske perspektive, nego su služile i za navikavanje ne-rođaka na svakodnevnu suradnju, ubrzavali su razvoj ljudske oštroumnosti, uz inovacije u lovu, izradi alata i nizu drugih napredaka, koje nijedna skupina ne bi mogla postići izolirano.

No, iako su takvi pristupi možda omogućili našim precima iz ledenog doba ubiranje društvene i materijalne koristi od ovakve međuovisnosti, također su zahtijevali i neviđenu sposobnost rješavanja sukoba. Osim navika dijeljenja hrane, zajedničke brige o djeci i donošenja odluka temeljenih na konsenzusu, stanovnici drevne Europe, tvrde antropolozi, također su se bavili daleko radikalnijim praksama ritualiziranog pomirenja i reparativne razmjene, dugoročne skrbi za osobe s invaliditetom, pa čak i rotirajućeg pristupa lovištima. Dovoljno je reći kako je to bio osjećaj pravednosti koji je inače bio stran iskonskom svijetu. No, ipak će proći mnogo stoljeća prije nego se takve tendencije kultiviraju u koherentnu i potpuno artikuliranu moralnu filozofiju.

2. Razum izvan krvi. Grčka, Rim i uspon univerzalizma

Kao i kod gotovo svih zapadnih intelektualnih tradicija, ovo se može pratiti do 05. stoljeća prije Krista, i učenja Sokrata, Platona i Aristotela - mislilaca koji su među prvima preoblikovali ljudsku sposobnost gledanja na razum i vrlinu kao istinu cijele vrste, a ne samo kao inherentnost nečijeg plemena. Naravno, ovo je bilo daleko od apsolutnog. Praktične stvarnosti iz tog razdoblja, kakve su bile, zahtijevale su da se i dalje povlače oštre razlike između muškaraca i žena, građana i robova, domorodaca i stranaca, iako su na čisto teorijskoj razini, i pod njihovim filozofskim mentorstvom - građani Grčke počeli konceptualizirati sebe, iako okvirno, pod sveobuhvatnom zastavom "čovjeka".

Stoicizam će dodatno kristalizirati ovaj način razmišljanja. Za Zenona, Kleanta i Hrizipa; kasnije i Katona, Seneku i Marka Aurelija -  sva racionalna bića sudjeluju u Logosu - principu reda i razuma koji prožima postojanje, te su stoga vezana i sposobna živjeti u skladu sa jedinstvenim, vrhovnim moralnim autoritetom. "Istinski zakon je ispravan razum, koji je u skladu s prirodom", tvrdio je Ciceron, "...on je univerzalne primjene, nepromjenjiv i vječan". Epiktetov kozmopolitizam je bio još sveobuhvatniji, postavljajući pitanje: "Ako je ono što filozofi kažu o srodstvu Boga i ljudi istina, što ljudima preostaje nego činiti kao Sokrat: nikada se ne odazivati ​​na ime Atenjanina ili Korintanina, već na ime građanina svemira?"

No, iako su možda Grci postavili metafizičke temelje za pojmove kozmičkog jedinstva i bratstva ljudi, tek su Rimljani kodificirali takve ideale u opipljiv pravni okvir. Najeksplicitniji primjer toga je došao u obliku "Ius Gentium" ("Zakon naroda"), koji je osmišljen da bi se lakše upravljalo mnogim "peregrinima", ili ne-građanima, koji su dovođeni pod njihovu jurisdikciju nakon tri punska rata. Proglašavajući razum središnjim stupom svog pravosudnog sustava, ono što su rimski zakonodavci efektivno uspostavili bio je najraniji građanski poredak, koji je navodno podržavao osnovnu humanost kao najvažniji kriterij pravde - instituciju bitnu za povezivanje ogromnog i etnički raznolikog Carstva. Većina modernih povjesničara hvali 'Ius Gentium' kao odlučujuću prekretnicu u evoluciji objektivnih pravnih standarda; posljedično, seizmički i nedvosmisleno pozitivan pomak prema trajnim vrijednostima Zapada. Ono što malo tko odabere spomenuti, možda je posljedica sa kojom se ne žele suočiti, jest inherentno destabilizirajući utjecaj koji je ova birokratizacija imala - i to ne samo na Rim, već i na sve sljedeće europske države. Zapravo, ovako su razvodnili  primat krvi kao najvažnijeg obilježja nečijeg građanskog identiteta.

3. Moralizacija altruizma. Kršćanstvo i reformacija

Koliko god grčka filozofija i rimsko zakonodavstvo oblikovali još uvijek mladi europski univerzalizam, nema sumnje da je širenje kršćanstva podiglo sve ovo na sveti moralni kodeks. Istina, biblijski propisi, poput "ljubi bližnjega svoga" ili "okreni drugi obraz",  danas se najčešće koriste od strane nevjernika i liberalnih denominacija - kao sredstvo za promicanje njihovih humanističkih križarskih ratova. Uz to, čak i među pristašama žestokog uvjerenja, sigurno će biti malo onih koji bi porekli da je u Božjim očima svaka duša vrijedna i da je spasenje dostupno svima.

Upravo je taj osjećaj implicitnog ljudskog dostojanstva potaknuo rane kršćane da se prvo poistovjete s patnjom drugih, i na kraju da je pokušaju ublažiti. Bolnice, sirotišta, crkvene dobrotvorne organizacije, pučke kuhinje i ubožnice su se množile diljem Europe, po broju koji je daleko nadmašivao sve prije srednjeg vijeka; i njihov je rad financiran donacijama, koje su se nudile kao činovi solidarnosti i pokore. Na kraju će ovaj etos biti prožet papinskim autoritetom u obliku "Liber Extra", Grgura IX., kojim je Crkva (bez obzira na specifične okolnosti rođenja) proglašena jedinstvenim i ujedinjenim tijelom. Kao što politički filozof, Larry Siedentop,  primjećuje u djelu "Demokracija u Europi":

"Kršćanstvo je čovječanstvo uzelo kao vrstu po sebi i nastojalo ga pretvoriti u vrstu za sebe... Cilj mu je bio stvoriti jedinstveno ljudsko društvo, društvo sastavljeno od pojedinaca, a ne od plemena, klanova ili kasti. Temeljni odnos između pojedinca i njegovog ili njezinog Boga pruža ključni test u kršćanstvu - onoga što je zaista važno. To je, po definiciji, test koji se primjenjuje na sve podjednako. Stoga je duboki individualizam kršćanstva bio jednostavno druga strana njegovog univerzalizma. Kršćanska koncepcija Boga postala je sredstvom stvaranja bratstva čovjeka, osvješćivanja ljudske vrste, vodeći svakog od njenih članova gledati na sebe kao nekoga tko ima (barem potencijalno) odnos sa najdubljom stvarnošću.. što je i zahtijevalo i opravdavalo jednak moralni status svih ljudi." 

Najpročišćeniji izraz ovoga očitovao se u protestantskoj reformaciji. Sa naglaskom na "sola fide" i "sola scriptura" ("samo vjera" i "samo Sveto pismo"), Martin Luther je preusmjerio kršćanski fokus sa duhovnog posredovanja, predvođeno klerikom, na izravnu odgovornost vjernika pred Bogom, i dobrom voljom prema bližnjemu kao vanjskim znakom osobne odanosti. Ova etika podupirala je veliki dio onoga što je Max Weber nazvao "unutarnjim svjetovnim asketizmom" puritanaca: oblik vjerske liturgije koji zagovara disciplinirano samoograničenje, u kombinaciji sa agresivno ekspanzionističkom dužnošću brige prema drugima.

Ropstvo je, posebno, postalo prvom protestantskom brigom. Već u 18. stoljeću su kvekeri i evanđelisti bili na čelu abolicionističkih napora u Britaniji, Nizozemskoj i američkim kolonijama, uz nekoliko visokorangiranih kalvinističkih osoba koje su već uokvirile  ropstvo kao grijeh koji treba iskorijeniti, u ime nacionalnog otkupljenja. Istina, čak niti najvatreniji od ovih emancipacionista nikada nisu smatrali crnce (ili bilo koju drugu skupinu) sebi ravnima ni u kojem smislu. Ipak nije teško vidjeti kako je  njihovo tumačenje Kristovog sveobuhvatnog evanđelja pokrenulo snažan motor za društvene reforme, slijepe na rasu.

4. Racionalni altruizam: Zora prosvjetiteljstva

Unutar zapadnog civilizacijskog narativa, prosvjetiteljstvo se najčešće pamti, barem u onoj mjeri u kojoj se uopće pamti - kao odlučno sekularni pokret - Europa je odbacila okove praznovjerja i religijske dogme, dok je provalila u trijumfalno novo doba razuma i znanstvenog istraživanja.

Ne treba niti spominjati da je ovo samo pola priče. Bilo da se radi o teoriji prirodnih prava Johna Lockea ili Društvenom ugovoru koji je predstavio Rousseau, Voltaireovom zagovaranju građanskih sloboda ili Humeovom nepokolebljivom empirizmu, u svojoj ideološkoj srži, humanitarni impulsi prosvjetiteljstva mogu se čitati kao demistificirani izdanak protestantskog pluralizma, i Kantov kategorički imperativ možda je najjasnija ilustracija ove temeljne linije. U praksi, njegova izjava kako se treba "ponašati samo prema onoj maksimi prema kojoj se istovremeno može željeti da ona postane univerzalni zakon", prilično uočljivo odražava Isusovu zapovijed: "Čini drugima ono što želiš da oni čine tebi", čak i ako je njegova formulacija prevela kršćansko Zlatno pravilo na jezik logike i apriornog rasuđivanja.

Krajem 18. stoljeća je ova mantra postala politička stvarnost. Nakon Francuske i Američke revolucije, ideali koji su zagovarani tijekom prosvjetiteljstva, sada su kodificirani u poveljama i ustavima, te su, po prvi put, definirali nacionalni identitet u smislu apstraktnih načela, a ne predačkog porijekla. Nije ovo bilo neograničeno. U oba slučaja, punopravno građanstvo bilo je ograničeno na temelju rase, kao i spola, međutim, bilo da je dodijeljeno domaćim ili naturaliziranim bijelcima, ovaj novi osjećaj građanske pripadnosti stvorio je klimu u kojoj plemenske odanosti nisu bile samo ocrnjivane kao ostaci uskogrudne prošlosti, već kao aktivne prepreke modernoj kulturnoj koheziji. Unutar takve paradigme nije bilo prirodnih parametara za etičke obveze Zapada. Za mnoge, ovaj krug bi se mogao, i doista, trebao, proširivati ​​unedogled, kako to primjećuje australski filozof Peter Singer:

"Razum je inherentno ekspanzionistički. Teži univerzalnoj primjeni. Osim ako ga ne zdrobe protutežne sile, svaka nova primjena postati će dio teritorija rasuđivanja, koji će biti predan u naslijeđe budućim generacijama. Prepušteno samom sebi, rasuđivanje će se razvijati na principu sličnom biološkoj evoluciji. Generaciju za generacijom možda neće biti napretka; onda odjednom postoji mutacija koja je bolje prilagođena od obične populacije, i ta se mutacija uspostavlja i postaje osnovna razina za daljnji napredak."

5. Od upravljanja do samoubojstva: Carstvo, liberalni poredak i poslijeratna krivnja

Uspon industrijalizacije (i ponovni povratak carstva) doveo je do toga da se ova "mutacija" metastazira u ništa manje od globalnog političkog projekta. Tijekom većeg dijela 19. stoljeća, britanske i francuske vlasti opravdavale su svoje upade u Afriku, Oceaniju, Indokinu i potkontinent, kao mision civilisatrice - pothvat utemeljen na uvjerenju da zapadne vrijednosti, institucije i upravljanje predstavljaju vrhunac političkog napretka. Britanija je posebno težila onome što se naziva "liberalnim imperijalizmom": širenjem  slobodne trgovine, vladavina prava i nametanje administrativnog poretka, koji su promovirani kao glavni ciljevi kolonijalne vlasti. Povjesničar Duncan Bell, s druge strane, nudi kritičniji prikaz:

"Liberalni imperijalizam se obično shvaća kao usmjeren na "civilizacijsku misiju", ideju da liberalne države imaju pravo - i, u snažnoj verziji argumenta, dužnost - širiti svoju "civilizaciju" na navodno necivilizirane narode svijeta... Društva su raspoređena duž, kao i što se ocjenjuju prema svom položaju na jednoj razvojnoj putanji, gdje se i logika i tempo promjena, kao i status koji treba postići, karakteriziraju u smislu "napretka". Iako ova vizija dopušta znatne varijacije unutar svake kategorije, prelazak praga od "barbarstva" do "civilizacije" shvaća se kao monumentalni korak, onaj koji će, ovisno o verziji korištenog argumenta, ili potrajati prekomjerno dugo (obzirom na prevladavajuće društvene i političke uvjete), ili bi bio nemoguć bez egzogene pomoći."

Pa ipak, ista univerzalistička uvjerenja, koja su nekoć legitimirala kolonijalni nadzor bila su duboko istestirana - i, u mnogim aspektima, fatalno potkopana - konvulzijama 20. stoljeća. Kataklizme dvaju svjetskih ratova prisilile su mnoge na Zapadu da se suoče sa svojim najtrajnijim pretpostavkama o prethodnom dobu, Holokaustu (ili preciznije, načinu na koji je Holokaust obilježen) koji je utjelovljen kao definirajuća moralna parabola sljedećeg stoljeća. Nakon 1945. godine, i suđenja u Nürnbergu, etnonacionalizam je postao naširoko diskreditiran u političkom i akademskom diskursu. Retorika kulturne čistoće i rasnog srodstva zamijenjena je daleko "humanističkijim jezikom Ujedinjenih naroda".

6. Imperativ pomirenja: Zapadna samospaljujuća empatija

U takvoj pozadini, raspad dugogodišnjih europskih carstava i dalje se ubrzavao. Oslabljene sukobima, opterećene ekonomskim nemirima i suočene sa rastućim nacionalističkim osjećajima diljem svojih teritorija, imperijalne sile našle su se pod sve većim pritiskom, i iz inozemstva i iznutra, da se odreknu kontrole nad svojim nekoć hvaljenim kolonijama. Sada se njihov, navodno paternalistički pristup globalnom upravljanju, u očima ratom umornog stanovništva, smatrao političkom odgovornošću, ako ne i trajnim moralnim neuspjehom.

Nije se vladajuća elita kontinenta imala ikakvu namjeru tako lako odreći se svog utjecaja. Preoblikujući svoju ulogu, ne kao nositelja civilizacije, nego kao samoprozvani upravitelji pomirenja, tijela poput UN-a (kasnije i NATO), krenula su se imenovati provoditeljima postkolonijalne pravde - nasljeđa osvajanja, ropstva i segregacije sada su redefinirana kao dugovi, koji se moraju otplatiti, najviše putem korektivne vanjske i unutarnje (domaće) politike. 

Čitatelj vjerojatno nema potrebe podsjećati koliko su se te politike pokazale katastrofalnima. Između svojih pogubnih vojnih intervencija, arogantnih diplomatskih zapleta i, naravno, crne rupe financijske pomoći, Europa - kao i Zapad, općenito - provela je veći dio stoljeća sustavno se mučeći, a sve to u ime uzdizanja onih koji nemaju niti želju, niti sposobnost biti uzdignuti. Većinom je to uloga koju su bijelci bez pogovora prihvatili. Bilo da se radi o ostatku naše evolucijske prošlosti, proizvodu naše kršćanske baštine, ili nesvetoj konvergenciji prosvjetiteljskih ideala i postkolonijalne krivnje, narod Europe (uz svoje rođake iz anglosfere) je  zadržao nikako usporedivu sposobnost altruizma, čak i onda kada je suočen sa ismijavanjem, kulturnim oskvrnućem, čestim terorističkim napadima i, najnepodnošljivije od svega, industrijskim silovanjem žena i djece.

Ali, konačno, čini se kao da smo dosegli granice onoga što ova tisućljećima ukorijenjena empatija može podnijeti. Iako je ovaj otpor možda najočitiji u Velikoj Britaniji, diljem zapadnog svijeta (i to u broju daleko većem nego što će vladino-korporativni hegemon ikada priznati), bijelci se okupljaju kako bi objavili, jedinim jezikom koji im je preostao, da više nisu spremni plaćati dug koji nikada nisu napravili. Ostaje za vidjeti je li multikulturalni Rubikon već prijeđen. Međutim, ono što znamo, bez ikakve sumnje, jest da niti  naši megalomanski kontrolori, niti njihovi brodovi pješaštva Trećeg svijeta, nemaju namjeru zaustaviti ovu navalu. Umjesto toga, nastaviti će dolaziti, u sve većem broju, i sa sve većim neprijateljstvom, sve dok ne dođe dan kada će se konačno bijeli čovjek, tako dugo moralni čuvar čovječanstva, konačno osloboditi okova svog suosjećanja i ponovno se sjetiti kako se boriti.