Velika loža (5.dio)

Lav Sjevera

U godinama nakon izbijanja Tridesetogodišnjeg rata, 1618. godine, kombinacija habsburške moći, uz protureformaciju, bila je blizu potpune pobjede. Međutim, nakon deset godina rata, pobjede Gustava Adolfa, švedskog kralja iz kuće Vasa, spasile su protestantsku stvar. Preko svoje majke, Katarine Jagellonske, Gustav Adolf bio je unuk Filipa I., grofa Hessea, čija je supruga, Kristina Saska, bila prapraunuka cara Žigmunda i Barbare Celjske, osnivača Zmajevog reda. Otac Gustava Adolfa bio je Karlo IX. Švedski, čiji je brat bio Ivan III. Švedski. Ivanova supruga III. bila je Katarina Jagellonska, kći Žigmunda I. Starog, viteza Reda zlatnog runa, i Bone Sforze. Katarinina sestra, Ana Jagellonska, udala se za Stjepana Báthoryja, sponzora Johna Deeja i ujaka Elizabete Báthory, "Krvave grofice". Njihov brat, Žigmund II. August, oženio se Barbarom Radziwiłł, koja je bila optužena za promiskuitet i vještičarenje. Gustav Adolf oženio se Marijom Eleonorom od Brandenburga, unukom Alberta, vojvode od Pruske, velikog meštra Teutonskih vitezova i osnivača Vojvodstva Pruske.

Gustav II. Adolf od Švedske 

Preko svoje majke, Gustav Adolf bio je i drugi rođak Fridrika IV., izbornog kneza Falačke, čiji su brak sa Elizabetom Stuart rozenkrojceri proslavili kao alkemijsko vjenčanje. Fridrik V., koji je predstavljao nadu rozenkrojcera, vratio se u Njemačku, i Gustav ga je prepoznao kao vođu protestantskih knezova. Dok su rozenkrojceri Fridrika V. smatrali "Zimskim lavom", inspirirano je proročanstvom Paracelsusa, Gustav je smatran utjelovljenjem "Lava Sjevera", ili kako ga na njemačkom zovu "Der Löwe aus Mitternacht" ("Lav Ponoći"). Ova slika svepobjedničkog mističnog junaka koji silazi sa Sjevera kako bi nanio Božji gnjev na svoje protivnike ima korijene u starozavjetnim proročanstvima, koja je prorekao Jeremija, a novi život udahnut joj je u 16. stoljeću kroz apokaliptičku viziju pripisanu Paracelsusu i Tychu Braheu, koji su predvidjeli sjevernog junaka koji će oboriti orla, simbol Habsburgovaca, i vrati mir svijetu, nakon ere neviđene patnje, te pripremiti put za drugi dolazak. Tema se ponavlja kod Guillaumea Postela i Tommasa Campanelle. Proročanstvo o "Ponoćnom lavu" se prvi put spominje 1605. godine, u pismu Gustavovom ocu, kralju Karlu IX. Švedskom, od Michela Loticha, koji je ukazivao na novo doba koje je najavila supernova iz 1572. godine. Nacrtao je znak Kasiopeje i pokraj njega postavio mač sa zvijezdom na vrhu. Mač je stajao na oltaru sa ugraviranim znakom Lava. U "Rozenkrejcerskom ispovijedi" pisalo je: "Naša blaga će ostati netaknuta i nepomična dok ne dođe Lav, koji će ih zatražiti na svoju upotrebu, te ih upotrijebiti za potvrdu i uspostavu svog kraljevstva." 

Kada je Fridrik V. umro, u studenom 1632. godine, njegova udovica, kraljica Češke, Elizabeta Stuart, koja je živjela u utočištu u Haagu, predstavljala je za simpatizere u Engleskoj politiku podrške protestantskoj Europi; ista koja je (po njihovom mišljenju), trebala biti politika kralja Jakova I. prema svojoj kćeri i zetu. U godinama koje su uslijedile, upravo se preko Elizabetinih potomaka trebalo zatražiti protestantsko nasljedstvo. Da njen brat Karlo I. nije imao djece, ili da su djeca umrla prije njega, Elizabeta bi naslijedila prijestolje; ili da ona više nije živa, njen najstariji sin bi naslijedio prijestolje kao kralj Velike Britanije. Njena kćer je bila  Sofija od Brunswicka, kneginja izbornika Hanovera, čiji je sin, George I., bio prvi hanoverski kralj Velike Britanije. Elizabetini diplomatski podupiratelji bili su Sir William Boswell, izvršitelj oporuke Francisa Bacona, sada veleposlanik u Haagu; Sir Thomas Roe, bivši veleposlanik Gustava Adolfa i kancelar Reda podvezice. Gustavova majka bila je Christina od Holstein-Gottorpa, čiji je ujak bio Maurice, grof Hesse-Kassela, bliski prijatelj Fridrika V.

Od 13-tero djece: najstarija kći Fridrika V. i Elizabete Stuart bila je Elizabeta, princeza Bohemije. Izvještava se da su joj intelektualna postignuća od braće i sestara donijela nadimak "La Greque", te da ju je (vrlo vjerojatno) podučavao Constantijn Huygens. Descartes joj je posvetio svoju "Principi filozofije", a na njen zahtjev je napisao "Strasti duše". Čini se kao da je bila uključena u pregovore oko Vestfalskog ugovora, kao i u napore za obnovu engleske monarhije, nakon engleskog građanskog rata. Kao opatica samostana u Herfordu u Njemačkoj, upravljala je obnovom ove ratom pogođene zajednice. Također, pružala je utočište marginaliziranim protestantskim vjerskim sektama, koje su bile povezane sa rozenkrojcerima, uključujući labadiste i kvekere.

Elisabethinin stariji brat, Charles Louis, proveo je veći dio 1630-ih godina na dvoru svog ujaka sa majčine strane, Charlesa I. od Engleske, nadajući se kako će pridobiti englesku podršku za svoju stvar. Njihov brat Rupert je stekao slavu svojim kemijskim eksperimentima, kao i vojnim i poduzetničkim pothvatima, uključujući osnivanje tvrtke Hudson's Bay. Također je odigrao značajnu ulogu u ranoj trgovini afričkim robljem. Louise Hollandine je bila uspješna slikarica i učenica Gerritta van Honthorsta. Sophia, koja je postala izbornica Hanovera, bila je poznata po svom intelektualnom pokroviteljstvu, posebno Leibniza i Johna Tolanda. Bila je dobro upoznata sa djelima Descartesa i Spinoze.

Hartlibov krug 

Elizabeta je bila glavna pokroviteljica "trojice stranaca": Samuela Hartliba, Johna Duryja i Johna Amosa Comeniusa. Sva su trojica bili "milenaristički Bakonovci" i članovi rozenkrojcerskog "Nevidljivog kolegija", odgovoran za širenje milenarističkih ideja među engleskim puritancima, o dolasku mesijanskog vremena, koje je postalo popularno u 17. stoljeću. Hartlib, koji je bio očaran Bakonovim idejama, došao je u Englesku 1628. godine, nakon katoličkog osvajanja Elbinga u poljskoj Pruskoj. Čini se da je u mladosti studirao u Cambridgeu gdje su ga očarale ideje Francisa Bacona.

Hartlib je bio na čelu mistične skupine, poput Andreaeovih Kršćanskih unija, koje su bile pokrića za Nevidljivi kolegij, koji je slijedio rozenkrojcerske ideale. Još od 1620. godine i sloma rozenkrojcerskog pokreta, Hartlib i njegovi prijatelji sanjali su o uspostavljanju "modela" kršćanskog društva, sa sjedištem u Andreaeovom Christianopolisu. Nazivali su ga Antilia ili Macaria. Prvo ime potječe od Andreaeovog djela, a drugo je iz Moreove "Utopije". U Hartlibovom "Opisu slavnog Kraljevstva Makarije" (1641.), taj idealni "model" je bio prvi korak prema "reformaciji cijelog svijeta". Plan za Andreaeovo 'Societas Christiana' već je bio izložen u dva djela, za koja se vjerovalo da su izgubljena, sve dok nisu otkrivena među Hartlibovim spisima.

U svoje vrijeme Hartlib nije bio poznat po svojim objavljenim spisima, pa su ga povjesničari praktički zaboravili, sve do ponovnog otkrića arhive njegovih osobnih spisa. Hartlibovi dokumenti otkrili su da je njegova osobna korespondencija bila opsežna. Dolazila je iz istočne i srednje, kao i zapadne Europe, Velike Britanije i Irske, te Nove Engleske. Među opsežnom mrežom Hartlibovog kruga bili su John Milton, autor "Izgubljenog raja"; prijatelj rozenkrojcera i kromvelovac Andrew Marvell; i John Winthrop, jedna od vodećih osoba u osnivanju kolonije Massachusetts Bay. Nedavna istraživanja ukazuju na Fludda, kao vjerojatno glavni utjecaj na Miltonov svijet anđela i demona. Luciferova izjava u Miltonovom "Izgubljenom raju" glasi: "Bolje vladati u paklu, nego služiti na nebu", postala je inspiracija za one koji su prihvatili pobunu protiv Boga. Prema Matthewsu, u knjizi "Moderni sotonizam": "Lišena svih teističkih implikacija, upotreba Sotone u modernom sotonizmu, čvrsto je utemeljena u tradiciji koju je John Milton nenamjerno izazvao - prikaz plemenitog buntovnika, principijelnog izazivača nelegitimne moći". Kao što je primijetila Frances Yates, utjecaj kabale na Miltona sada je općenito priznat. Denis Saurat vjerovao je da je pronašao tragove lurijanske kabale u "Izgubljenom raju". Godine 1955., eminentni hebrejski znanstvenik, Zwi Werblowsky, izjavio je da iako se utjecaj lurijanske kabale na Miltona ne može dokazati, odlučno je postojao utjecaj kršćanske kabale na njega: "Na Miltona ne utječe lurijanski tsimtsum, a još manje Zohar, već kršćanska post-renesansna kabala, u njezinoj predlurijanskoj fazi." 

Dury je također došao iz Elbinga, gdje je upoznao Hartliba, i shvatio da je i on Bakonijanac. Kada je stigao u Englesku, Hartlib je okupio oko sebe izbjeglice iz Poljske, Češke i Falačke. John Dury, Škot, susreo se s Hartlibom u Elbingu, te je bio u bliskom kontaktu sa Elizabetom Češkom i njenim savjetnikom Sir Thomasom Roeom, zagovornikom engleske intervencije u Tridesetogodišnjem ratu. Ovaj se aktivno zainteresirao za povratak njena sina, Charlesa Louisa, u Falačku, kao i Hartlib. "Protestantsko jedinstvo", napisao je Dury u pismu engleskom dvoru, "biti će vrijednije princu Palatinu od najjače vojske koju Njegovo Veličanstvo može okupiti". John Dury je također proveo znatno vrijeme u Švedskoj, gdje je imao snažan utjecaj na Gustava Adolfa. Dok je putovao Europom, uvijek ga je podržavala "agitacija i suradnička industrija Hartliba u Londonu, šefa kotača koji podupire osovinu izraelskih kola". 

Na kraju "Labirinta svijeta" od Komenskog, hodočasnik bježi iz labirinta svjetovnih događaja i nalazi se u "Srcu Raja". Tamo ga anđeoski učitelji podučavaju "tajnom znanju o raznim stvarima". Slični anđeoski učitelji su pronađeni i u Christianopolisu.  Komenski je ove anđeoske učitelje nazivao "nevidljivim kolegijem". 

Kao posljedica Tridesetogodišnjeg rata, Komenski je 1621. godine izgubio svu svoju imovinu i spise, a šest godina kasnije poveo je Češku braću u progonstvo u Poljsku. Tamo je i on otkrio djela Francisa Bacona i postao njegov poklonik. Komenski je bio biskup Češke braće, nasljednika husitskog pokreta. Husiti su bili pred-protestantski pokret, koji je slijedio učenja češkog reformatora Jana Husa. Ovaj je spaljen na lomači na Konstančkom saboru, 1415. godine, unatoč zaštiti koju je dobio od kralja Vaclava IV. Češkog i njegovog brata Žigmunda, cara Svetog Rimskog Carstva i osnivača Zmajevog reda.

Komenski je bio prisutan u katedrali tijekom ceremonije, kada je Fridrik okrunjen za kralja Češke, prkoseći Habsburgovcima. Komenski se sastao s poraženim Fridrikom V. u Haagu, kako bi s njim podijelio proročanstva navedena u djelu "Lux in Tenebris" ("Svjetlo u tami"). Djelo je sadržavalo izjave triju proroka, od kojih je jedan bio Christopher Kotter i on je obećao buduću obnovu vladavinu Fridrika u Kraljevini Češkoj. Kotterove vizije očito su mu donijeli "anđeli", koji bi mu se iznenada ukazali, pokazali mu viziju, a zatim nestali. Komenski je imenovao Johanna Valentina Andreaea, navodnog autora rozenkrojcerskih manifesta, kao jednog od onih koji su ga inspirirali za reformu obrazovanja. Andreae je prepoznao Komenskog kao svog intelektualnog nasljednika i potaknuo ga neka nastavi sa reformom rozenkrojcerskih ideja. Komenski je kasnije napisao kako Andreaeovoj "zlatnoj knjizi" duguje "gotove, same elemente" ideja sažetih pod nazivom "Pansofija". Godine 1642., Descartes se sastao sa Komenskim u Endegeestu, blizu Leydena u Nizozemskoj. Sastanak je organizirao Hartlib, njihov zajednički prijatelj. Međutim, nisu se slagali u  međusobnim filozofskim pristupima, a Komenski će kasnije napisati oštre kritike kartezijanske filozofije.

Gotska kabala

Poput Comeniusa, Descartes je isto bio u kontaktu s kraljicom Christinom Švedskom, jedinim preživjelim zakonitim djetetom kralja Gustava Adolfa, i strastvenom studenticom okultizma. Poznata kao "Minerva Sjevera", Christina se pamti kao jedna od najučenijih žena 17. stoljeća. Simboliku "Lava Sjevera", u propagandne svrhe, proširio je Gustavov poznati učitelj, runski švedski znanstvenik i rozenkrojcer, Johannes Bureus, koji je bio u čestom kontaktu sa Abrahamom von Franckenbergom, bliskim prijateljem i biografom Balthasara Walthera (inspirirao legendu o Christianu Rosenkreutzu). Bureus je prvenstveno poznat kao zagovornik ranog modernog "gotizma", ideje kako su drevni Goti Skandinavije bili prvi vladari Europe, a Švedska pravi temelj cijele zapadne kulture. Kao praktični alkemičar, Bureus se zanimao za Paracelsusa i neoplatonski preporod renesanse. Alkemiju je smatrao dijelom prisca teologie koja proizlazi od drevnih Gota, tvrdeći kako skandinavske rune predstavljaju "gotsku kabalu". Bureus je počeo skicirati svoj sustav 1605. godine, kada je primijenio "Monas Hieroglyphica", Johna Deeja, na svoju konstrukciju runskog križa, 1610. godine. Bureus je počeo prilagođavati stavove hermetičkih filozofa svojoj runskoj filozofiji, izvlačeći ideje iz Picovog "Heptaplusa", Ficinovih izlaganja trijada, iz kasnih platonskih komentara Porfirija i Prokla, te iz "Hermetičkog Pimandra". Crpio je inspiraciju i od kršćanskih kabalista, poput Reuchlina, pročitao Roeslinov kopernikanski i paracelzijanski kompendij, "De Nova Mundi Hypotheses" (1598.). Izradio je kabalističko Drvo života, naglasio korespondencije 7 planeta sa 7 nižih Sefira, koje je razmatrao iskoristiti na grbu.

Bureus je istaknuo sklonost ranih rozenkrojcera prema doktrini univerzalne ljudske restitucije koju je postavio Guillaume Postel. Bureusov primjerak Postelove "Panthenousije" označen je komentarima, posebno u odjeljcima o arapskom jeziku i o mogućoj podudarnosti između Hebreja, kršćana i ismailita. Postelova shema je koristila retoriku o otkupiteljskoj ulozi koju će za čovječanstvo imati Jafetovi sinovi, posebno Gomer i njegov najmlađi brat Aškenaz. Bureus je proširio Postelove tvrdnje o dvostrukim izvorima proročanstva: kako starozavjetne proroke upotpunjuju sibilinska proročišta; kao i o ulozi Alrune, sjeverne Sibile, koja je poput keltskih druida bila štovana zbog svojih proročkih moći. Alruna je rođena 432. godine prije Krista, a Bureus je vjerovao kako je poznavala velike tračke Sibile: Latonu, Amalteju i Aheju. U osobnim bilješkama, Bureus razrađuje mističnu sedmerostruku ikonografiju utemeljenu na drevnim runama, inspiriranu milenarističkim i kabalističkim tekstovima, a posebno hijeroglifskom monadom Johna Deeja. Ona se 1610. godine pojavljuje kao glavni uzorak za Bureusov teozofski alat, "Adulruna", koju on predstavlja kao alternativni naziv za Kamen mudraca.

Na ovoj karti iz 1570. godine, Hiperboreja je prikazana kao arktički kontinent i opisana kao "Terra Septemtrionalis Incognita" (Nepoznata sjeverna zemlja).

Bureusa su inspirirale Postelove ideje o oživljavanju keltske Europe, uz prateću revoluciju umjetnosti i znanosti, kojima je dodao ideje o sjevernom širenju hiperborejskih naroda. Uz zemlju Thule, Hiperboreja je bila jedna od nekoliko terrae incognitae za Grke i Rimljane. Plinije, Pindar i Herodot, kao i poslije Vergilije i Ciceron, izvijestili su kako pretpostavljaju da tamo sunce izlazi i zalazi samo jednom godišnje, te da su ljudi živjeli do tisuću godina, i uživali u životu potpune sreće. Hekatej iz Abdere objavio je opsežan traktat o svim pričama o Hiperborejcima, koje su bile aktualne u 04. stoljeću prije Krista, i koje je sačuvao Diodor Sicilski (oko 01. stoljeća prije Krista). Teopomp (oko 03. stoljeća prije Krista), u svom djelu "Filipike" je tvrdio da je Hiperboreju nekoć planirala osvojiti velika rasa vojnika sa drugog otoka, neki su tvrdili kako je to bila Atlantida. Međutim, ovaj plan je napušten, jer su vojnici sa Meropisa shvatili kako su Hiperborejci prejaki za njih i najblagoslovljeniji od svih ljudi. Navodno je Tezej, mitski kralj i osnivač-junak Atene, posjetio Hiperborejce. Apolonije s Roda je napisao da su Argonauti ugledali Hiperboreju kada su plovili kroz Eridanos, rijeku u sjevernoj Europi, koja se spominje u grčkoj mitologiji. Hiperboreju je sa Britanijom prvi identificirao Hekatej iz Abdere. Šest klasičnih grčkih autora također je poistovjetilo Hiperborejce sa Keltima: Antimah iz Kolofona, Protarh, Heraklid Pontski, Hekatej iz Abdere, Apolonije s Roda i Posidonije iz Apameje.

Obraćajući se rozenkrojcerima, Bureus je u svom djelu "FaMa e sCanzIa reDUX" (1616.) proglasio kako sjever pripada zasebnoj hiperborejskoj tradiciji, koja je sačuvana u gotsko-skandinavskim runama. Već 1434. godine, biskup Nikola Ragvaldi je tvrdio da je Švedska kolijevka europske kulture, budući su gotovo svi narodi Europe, uključujući Hune, Vende, Langobarde i Saksonce, potomci drevnih Gota iz Skandinavije. Stoljeće kasnije, nadbiskup Johannes Magnus je popratio rođenje švedske nacije sve do Magoga, koji se iskrcao u Stockholmskom arhipelagu 88 godina nakon Potopa. Procvjetala je u veličanstvenu civilizaciju, neusporedivu u povijesti čovječanstva, sve do 836 godina nakon Potopa, kada su potomci kralja Magoga krenuli u osvajačku misiju, osvojili velike dijelove Europe i proširili vrline gotičke visoke kulture.

Bureus se uvelike oslanjao na flamanskog alkemičara Gerharda Dorna, jednog od najistaknutijih popularizatora Paracelsusovih djela. Dorn je predstavio izvještaj o tome kako su Adamovi sinovi, da bi sačuvali njegovu božansku mudrost za buduće generacije, uklesali dvije kamene ploče koje opisuju "sve prirodne umjetnosti hijeroglifskim znakovima". Nakon Potopa, jednu od tih ploča je  pronašao Noa na planini Ararat, i on je to znanje prenio svojim potomcima. Od njih se kasnije proširila u Kaldeju, Perziju i Egipat, gdje ju je unaprijedio Hermes Trismegistos. Za Bureusa je Dornov izvještaj bio značajan, jer je Noin unuk Magog, predak Gota, donio Adamovu mudrost u Švedsku.

Pod utjecajem renesansnog pojma prisca theologia, Bureus je također tvrdio kako svo drevno znanje izvorno potječe od Gota, koji su podučavali tome Grke i Rimljane. Ova ideja bila je usko povezana sa Bureusovom teorijom da stara skandinavska abeceda, rune, predstavlja "gotsku kabalu". Ove znakove nazvao je "adelrunor" ili "plemenite rune"; od švedskih riječi adel, što znači plemenito, i runa, za koje je vjerovao da potječu od švedske riječi röna, što znači primiti ili doživjeti nešto. Doslovno citirajući Reuchlinovo djelo "De arte cabalistica" (1517.), Bureus je opisao ovu "Cabala Gothorum" kao "simboličku teologiju" u kojoj su runska slova znakovi božanskih tajni, i vode onoga tko je mogao shvatiti njihovo puno značenje do sjedinjenja sa krajnjim božanstvom, principium absolutis entis.

Bureus je također nadopunio Dorneove tvrdnje sličnim prikazom Pica della Mirandole o prisci theologia, u "Oratiu", gdje je istaknuo "Xalmosisa, kojeg je Abaris Hiperborejac oponašao" kao jednog od prvih praktičara prirodne magije. Zalmoxisa su Herodot i Platon opisivali kao Pitagorinog učenika i učitelja Druida. Zalmoxis je kasnije postao polubog drevnih Gota, čija su djela opisana u poznatoj Jordanovoj "Getica", iz 06. stoljeća. "Getika" je inspirirala Bureusa da legendarne Hiperborejce, mitske zemlje na krajnjem sjeveru, identificira sa Skandinavskim poluotokom. Isto ga je potaknulo da Zamolxisa i njegovog učenika "Abarisa Hiperborejca" identificira kao dvojicu najistaknutijih drevnih gotskih mudraca. Međutim, prema Bureusu, Šveđanin Abaris je naučio Pitagoru svim tajnama filozofije, čime je mudrost Skandinavaca prenio Grcima. Bureus je Zamolxisa opisao kao čuvara tajni "adelruna". 

Od 1616. do 1618. godine je Bureus napisao čak tri rozenkrojcerska pamfleta, nadograđujući svoju tvrdnju o tajni Runa i njihovoj gotskoj prošlosti. U svojim rozenkrojcerskim spisima, Bereus je iznio ideju o drevnim Gotima kao izvornim vladarima Europe - od Italije i Španjolske na jugu do Engleske na sjeveru - što je opravdavalo švedske političke ambicije, teoriju koja je ostala službeno prihvaćena verzija švedske povijesti sve do 18. stoljeća. Nakon što je Bureus pročitao "Famu", objavio je svoju "FaMa e sCanzIa reDUX" (1616.), koja u sedam odjeljaka predstavlja biblijske stihove koji upućuju na zoru novog doba. Bureus posebno skreće pozornost na Balaamov odlomak u Brojevima 24:17 o dolasku "zvijezde iz Jakova i žezla [koje će] se uzdići iz Izraela". Za Bureusa, tekst je bio aluzija na značaj nove zvijezde u Labudu 1602. godine, također zvane i Sjeverni križ, kao i druge nove zvijezde u Serpentariju 1604. godine, o kojima se u "Fami" govori kao o nagovještaju novog doba iluminirajuće milosti.

Bureus je surađivao u promociji mitologije "Lava Sjevera" sa Joachimom Morsiusom, bliskim prijateljem Balthazara Walthera i jednim od najupućenijih rozenkrojcera izvan Tübingena. Godine 1623. se pojavila očekivana velika konjunkcija i pokrenute su aktivnosti na svim frontama kako bi se formirao novi protestantski savez. Po savjetu princa Augusta od Anhalt-Plötzkaua, Morsius je ponovio proročanstvo o Lavu. U studenom 1623. godine, bivši palatinski upravitelj, Ludwig Camerarius, krenuo je na "tajnu" misiju u Stockholm, kako bi saznao hoće li Švedska podržati palatiniste, sklapanjem mira sa Dancima. Engleska je nastavila palatinističku diplomaciju slanjem Roberta Anstruthera u Dansku. Još tajnije, 1624. godine, princ od Walesa i Fridrik V. poslali su Jamesa Spensa u Stockholm sa jamstvom subvencija iz Engleske, ukoliko Švedska preuzme zapovjedništvo nad evangeličkim snagama od 36 legija i 8000 konjanika. Godine 1627., Spens je poslan neka odlikuje Gustava Redom podvezice. Spens se zatim preselio u Elbing, gdje je regrutirao Johna Duryja za svog tajnika.

Godine 1625. je Bureus primio pismo vojvode Augusta od Anhalt-Plötzkaua, sa pismom Morsiusa i dva teksta sa materijalom iz izdanja proročanstva o lavu. Paracelsusovo proročanstvo je ponovno tiskano 1619. godine, kao "De Tinctura Physicorum", kojem je sada dodan dolazak "der Löwe aus Mitternacht" ("Lava ponoći"). Morsius se poziva na Bureusa i njegov rozenkrojcerski tekst.  Ponavljajući poznato proročanstvo poljskog alkemičara, Michaela Sendivogiusa, o Eliasu Artisti, dodaje se kako će umjetnost teozofa, kabalista i alkemičara, ovaj put sigurno osigurati uspon metalnog kraljevstva na dalekom sjeveru.

Za svoj dnevnik, Bureus je koristio godišnje almanahe finskog astronoma Sigfrida Aronija Forsiusa (napisao da će uskoro započeti doba velikih reformi). Forsius se pozvao na tradiciju arapske astrologije, na srednjovjekovne autore: Abu Ma’shara, Abrahama Židova i Ivana Seviljskog. U lipnju 1619. godine je crkveno vijeće u Uppsali zaplijenilo Forsiusov kontroverzni traktat, koji se odnosio na komet u Labudu iz 1602. godine; a velika konjunkcija Jupitera i Saturna pojavila se u Serpentariju 1603./04. godine. Forsius je objasnio kako ovi znakovi reproduciraju izreku koja je postala popularna tijekom radikalne reformacije: "Nakon spaljivanja guske slijediti će labud“, izreka koja se ispunila spaljivanjem osnivača Moravske braće, Johana Husa (što znači guska) 1417. godine, i Luthera stotinu godina kasnije. Dok je Hus (osnivač husita, poslije Moravska braća) bio drugi Noa, Luther je bio treći Ilija.

Spor kraljice Cristine Vase i Renéa Descartesa.

Kraljica Kristina 

Bureusov rukopis "Adulruna Rediviva", čija je prva verzija predana Gustavu Adolfu prilikom stupanja na švedsko prijestolje 1611. godine, darovan je Christini 1643. godine. Christina je postala izabrana kraljica prije napunjene šeste godine, nakon što joj je otac poginuo u bitci kod Lützena 1932. godine. Otac joj je također osigurao obrazovanje kakvo se inače pruža samo dječacima. U svim njenim biografijama istaknut je njen spol i kulturna figura. Rečeno je da je Christina "hodala kao muškarac, sjedila i jahala kao muškarac, te je mogla jesti i psovati kao najgrublji vojnici". Prema Veronici Buckley, Christina je bila "diletantica, koja je prikazana kao lezbijka, prostitutka, hermafrodit i ateistkinja". 

Christina nije bila samo učenica alkemije, već je bila i praktičarka u laboratoriju. Christini se obratio alkemičar Johannes Franck, profesor farmakologije na Sveučilištu Uppsala, gdje je sudjelovao u uvođenju "doktrina Teofrasta i Trismegista". Poljski adept,  Michael Sendivogius, objasnio je Åkerman, imao je određeni utjecaj u Kristininoj Švedskoj kroz Franckovu alkemijsku alegoriju,  "Kolokvij sa planinskim bogovima" (1651.). Ovdje se opisuje genealogija kraljevske obitelji koja konačno rađa kćer Aureliju áureu, savršeno zlato. Sendivogiusov rad sa kipućom "nebeskom rosom" implicira da je rad "de rore coell“. Franck je Christininu vladavinu vidio kao ispunjenje proročanstva poljskog adepta Michaela Sendivogiusa o novoj alkemijskoj monarhiji na sjeveru, kao i Paracelsusovog proročanstva o alkemijskom adeptu Eliasu Artisti. Franckova alegorijske priča nadalje opisuje Zalmoxisa, kojega je patuljak vodio na susret sa kraljicom planine, Aurelijom áureom, savršenim zlatom. Kao što je Ákerman sažeo:

"Ne možemo izravno potvrditi da je Christina čitala ili čula za ta velika očekivanja. Ali, postoji mogućnost da je već rano shvatila svoju proročansku ulogu, čak i ako ju je trebala ispuniti prvo kroz Westphalijski mir, 1648. godine, a zatim kroz preobraćenje na katoličanstvo. Nakon toga dobila je obnovljenu mogućnost utjecaja na europsku politiku: pokušala je postati potpredsjednica Napulja 1657. godine i primljena je u pregovore između Francuske i Španjolske - univerzalni mir bio je na vidiku."

Kristina, švedska kraljica (1626.-1689.)

Kako je detaljno opisala Susanna Åkerman, Christinina knjižnica sadržavala je otprilike 4500 tiskanih knjiga i 2200 rukopisa na teme hermetizma, neoplatonizma, alkemije, kabale i proročanskih djela. Središnji rukopis u Christininoj zbirci je bio drevni hermetički dijalog Asklepija. Posjedovala je primjerke Orfičkih himni i opisivana je kao da je "drhtala od radosti" kada je dobila primjerak Jamblihovog djela "De Mysteriis aegyptiorum, chaldeorum et assyriorum", koje opisuje metode i prakse teurgije i proricanja, uzdizanje duše i kako stupiti u kontakt sa bogovima i demonima. Christina je nagovorila stručnjaka za grčki jezik, Johannesa Schefferusa, neka napiše povijest pitagorejaca, prvu modernu povijest ove vrste.

Christina je rano došla do platonizma kroz čitanje Pica della Mirandola. Posjedovala je Ficinov komentar Platonova Parmenida. U njezinoj zbirci nalazila se Agrippina "De occulta philosophia" i kontroverzni opis izrade magičnih pečata i prizivanja skrivenih duhova koji žive u tami; svezak Giordano Brunova "De triplico minimo et mensur", kojega je Crkva osudila; Trithemiusova "Steganographia"; John Deejeva "Monas Hieroglyphica"; i sabrana djela Paracelsusa. Nadalje, postojala su i ekskluzivna djela astronoma i astrologa, poput: Ptolomeja, "Picatrixa", nekoliko primjeraka Hermesove "Smaragdne ploče", al Kindija, Albohalyja, Abu Ma'shar, Alfraganusa, Albohazena, Mesahale, Kopernika, Tycha Brahea, Keplera, Christopha Scheinera, Johannesa Regiomontanusa i Galileja, te Roberta Fludda.

Christinin odjeljak Hebraica uključivao je više od 100 naslova, od kojih su ne manje od 38 bili komentari o židovskom misticizmu i samoj kršćanskoj kabali, ali izvornoj židovskoj. Sefer Yezirah i dijelovi Zohara popraćeni su mesijanskim piscima, poput rabina Aquive i Isaaca Abarbanela, a slijede ih komentari mesijanskih kabalista aktivnih u Italiji, poput Mosesa Almonsinija, Menahema Recanatija i Salomona Molkha.

Christina se bavila alkemijom većim dijelom svog odraslog života i održavala je brojne veze s rozenkrojcerima. Christinin učitelj, Johannes Matthiae, bio je pod utjecajem Johna Duryja i Comeniusa. Godine 1642. je Comenius bio u Švedskoj kako bi radio sa  kraljicom Christinom i lordom visokim kancelarom Švedske, Axelom Oxenstiernom, na reorganizaciji obrazovnog sustava na švedskom jeziku. Godine 1649. je Christina pozvala Descartesa, koji je do tada postao poznat diljem Europe kao jedan od najvećih filozofa i znanstvenika kontinenta, u Stockholm, kako bi osnovao akademiju. Prema njegovom biografu Bailletu, jedan od Descartesovih razloga za prihvaćanje poziva bio je zastupanje princeze Elizabete i Falačke na švedskom dvoru. Međutim, plan je propao, jer se ispostavilo kako Descartes i kraljica Kristina se, na kraju, nisu svidjeli jedno drugom. Konačno, zbog hladne klime, Descartes se prehladio i umro od upale pluća.

Kristinine znanstvene skupove u Stockholmu izvorno je, 1649. godine, organizirao nizozemsko-grčki znanstvenik, Isaac Vossius,  koji je doveo svoje kolege, poput klasičnih humanista Nicholasa Heinsiusa i Johanna Freinshemsiusa. Francuski humanisti Claude Saumaise, Samuel Bochart, Gabriel Naudé i Pierre Daniel Huet, ubrzo su se također pojavili na švedskom dvoru. Jedna od tema rasprave bila je Bochartova teza o sjevernim krstarenjima drevnih Feničana. Iznio je dokaze iz antike kako su fenički jedrenjaci sigurno stigli do Britanskog otočja, a možda čak i dalje na sjever.

Athanasius Kircher

Kristina je izazvala skandal kada je odlučila da se neće udati. 1654. godine je abdicirala i prešla na rimokatoličku vjeru. Poznato je da su njezinoj abdikaciji i prelasku na katoličanstvo prethodili tajni razgovori sa isusovcima. Prema Frances Yates: "Od svih grana Rimokatoličke crkve, isusovci su bili najsličniji rozenkrojcerima". Godine 1646. je von Franckenberg poslao Kircheru primjerak Bureusovog djela. Prije dolaska isusovaca, koje je posebno zamolila da budu vješti u matematici, Kristina je bila u tajnom kontaktu sa rimskim isusovcem i polihistorom, Athanasiusom Kircherom. Uz školovanje, hebrejski ga je podučavao rabin. Postao je profesor etike i matematike, a predavao je hebrejski i sirijski. Počevši od 1628. godine, počeo je pokazivati ​​interes i za egipatske hijeroglife. Kircher je tvrdio da je dešifrirao hijeroglifsko pismo drevnog egipatskog jezika, ali većina njegovih pretpostavki i prijevoda se kasnije pokazala netočnom.

Ignorirajući Casaubonovu kritiku "Corpus Hermeticum", Kircher je tumačio sve egipatske spomenike kao da su na njima hijeroglifima zapisane istine Hermesa Trismegista. U "Edipu Egiptiacusu", Kircher je napisao:

"Hermes Trismegistos, Egipćanin, koji je prvi uveo hijeroglife, postavši tako princ i roditelj sve egipatske teologije i filozofije, bio je prvi i najstariji među Egipćanima i prvi koji je ispravno razmišljao o božanskim stvarima; i urezao je svoje mišljenje za svu vječnost na trajno kamenje i ogromne stijene. Otuda su Orfej, Muzej, Lin, Pitagora, Platon, Eudoks, Parmenid, Melis, Homer, Euripid i drugi ispravno učili o Bogu i božanskim stvarima... I ovaj Trismegist bio je prvi koji je u svom Pimandru i Asklepiju ustvrdio da je Bog Jedan i Dobar, a ostali filozofi su ga slijedili."