Oceanska odmetnica

Bila je osnivačica i predsjednica projekta izgradnje eksteritorijalne države u svjetskim oceanima. U mladosti je bila ambiciozna morska biologinja. Dubokomorska roniteljica, kapetanica podmornice, pilotkinja helikoptera i operaterka robota. Studirala je  francusku književnost i poslovanje, kao diplomantica Sveučilišta Oxford. Tečno je govorila četiri jezika, uključujući i one triju zemalja čija je bila državljanka: Francuske (gdje je rođena), Velike Britanije (gdje je odrastala), i Sjedinjenih Američkih Država (gdje se odlučila nastaniti se i provesti veći dio svog fascinantnog i burnog života). Vrijeme je u Americi uglavnom provodila u svom domu,  na Upper East Sideu, Manhattan, New York. Bila je pozvana kao govornik u UN čak devet puta.

Govorim o Ghislaine Maxwell. U ovom portretu jedva da će biti spomena bilo kojih aktivnosti, kojima su msm i njihovi obavještajni agenti nactali naslov tzv. "glavne madam i trgovkinje seksom". Bio sam poznanik sa jednom od mladih žena koje su poznavale Ghislaine Maxwell i bile "upletene" sa Jeffreyjem Epsteinom. To se dogodilo u školi Dalton, gdje je oba moja mentora zaposlio ravnatelj Donald Barr - autor znanstvene fantastike i operativac CIA - koji je također zaposlio Epsteina neka tamo predaje. Jedan od ta dva mentora se jako trudio kako bi me regrutirao u CIA-u kada sam imao između 13 i 14 godina, čak je predložio da Agencija plati moju školarinu (da budem jasan, odbio sam, iz istog razloga iz kojeg sam desetljećima kasnije odbio izraelsku ponudu, jer inzistiram na tome da ostanem potpuno neovisan).

BY: Jason Reza Jordani

U svakom slučaju, budući da sam i sam bio predmetom klevete u msm, izložen "lažnim vijestima" i to kao dio obavještajne operacije, mogu reći da nikada nisam vidio gori slučaj klevete, i to izostavljanjem priče o životu Ghislaine Maxwell. Ono što ovdje govorim nadilazi doseg bilo kakvih moralnih sudova o "dobru" ili "zlu". Nije mi namjera tvrditi kako je Ghislaine Maxwell "dobra" osoba – nimalo. Samo da je ona zanimljiva i impresivna osoba. Njeni fascinantni ciljevi, ambicije i brige u životu su sakriveni, jer uključuju istine koje bi razotkrile naš svijet. Pomaknimo te crvene niti.

Nasljednica super-špijuna

Činjenice o karijeri Roberta Maxwella kao poslovnog čovjeka, medijskog mogula i političara su široko dostupne, stoga ne vidim razloga da ih ovdje ponavljam. Ono što je zanimljivije za razumijevanje jest pitanje kako bi bilo imati ovog čovjeka za oca, posebno ako je netko najmlađi od devetero braće i sestara, ali i "tatina omiljena djevojčica" (po kojoj na kraju nazove svoju jahtu); možda samo napomenuti opsežnu obavještajnu angažiranost čovjeka koji će postati 'Robert Maxwell'. Rođen je 1923. godine kao Ján Ludvík Hyman Binyamin Hoch, u tadašnjem Slatinskim Dolima, Čehoslovača. Od tada živi u Solotvynu, Ukrajina. Bio je aškenaski Židov iz obitelji koja je govorila jidiš, i koja je dugo živjela u Karpatima (proslavio ih Drakula). Njegov otac, tj. Ghislainein djed je bio  siromašni trgovac stokom i honorarni učitelj Tore. Do trenutka kada se oženio Elisabeth (Betty) Jeanne Meynard, francuskom kršćankom, koja je studirala na Sorbonni i kasnije doktorirala na Oxfordu, Hoch je usvojio pseudonim "Ivan du Maurier". Biografija Betty Maxwell, "A Mind of My Own: My Life With Robert Maxwell", izvrstan je izvor za sastavljanje života i karijere titana, posebno kada se nadopuni istraživanjem Whitney Webb, iz knjige "One Nation Under Blackmail". Prvo, nakon što je pobjegao od nacista u svojoj rodnoj Istočnoj Europi, pridružio se francuskom Pokretu otpora kao borac. Tijekom tog vremena ga je regrutirala britanska obavještajna služba. Do trenutka kada je ušao u britansku vojsku i nastanio se u Ujedinjenom Kraljevstvu, ponovno je promijenio ime u potpuno izmišljeno "Robert Maxwell" - Benyamin Hoch je tada već bio visokopozicionirani operativac MI6.

Ono što MI6 nije tada znao: Hoch je, negdje usput, bio regrutiran i od strane KGB-a, te je provodio špijunažu i u ime Sovjetskog Saveza. O njegovoj vezi sa KGB-om je izvijestio, ni manje ni više, nego BBC u svom dokumentarcu "House of Maxwell". Rad Roberta Maxwella, kao dvostrukog agenta za MI6 i KGB na vrhuncu Hladnog rata, učinio ga je vrlo korisnim alatom obavještajne zajednice, kada ga je, negdje krajem 1970-ih, regrutirao i Mossad.

Razlog zašto je Maxwellovo medijsko carstvo bankrotiralo nakon njegove smrti u studenom 1991. godine jest zato što su njegovi poslovi bili umjetno održavani sredstvima Države Izrael. Poslovi su prekinuti između 1989. i 1990. godine, jer je Hladni rat završio. Tada više Maxwellova pozicija trostrukog agenta, sa vezama sa obje strane Željezne zavjese, više nije bila vrijedna za Mossad. Roberta Maxwella je ubila usred noći izraelska podmornica za tajne operacije, koja se pojavila u blizini 'Lady Ghislaine', jahte nazvane po njegovoj najmlađoj kćeri, jer im je prijetio kako će upotrijebiti svoje novine za razotkrivanje državnih tajni Izraela, ukoliko mu Mossad ne nastavi i dalje plaćati, kako bi mogao održavati svoje poslovanje solventnim.

U tom svjetlu, državni sprovod koji je Izrael priredio za Maxwella i na kojem je bio pohvaljen kako je "učinio više za Izrael, nego što će se ikada saznati" - posebno je sarkastičan i zlokoban. Mogu samo zamisliti što je Ghislaine morala osjećati kada je bila prisustna sahrani oca. Njen izmučeni izraz lica na videozapisima i fotografijama ovoga događaja, kada se uzmu u obzir stvari koje je kasnije rekla svojim povjerenicima o očevoj smrti, sugeriraju kako je ona od početka znala tko ga je ubio i zašto. Navodno je naredbu dao Ehud Barak – koji će kasnije postati premijerom Izraela.

Ghislaine je to sigurno znala, jer je bila jedina od Robertove djece kojoj su povjerene sve informacije o raznim tajnim projektima u koje je bio uključen, uključujući i gdje je sakrio dio svog bogatstva. Ono će preživjeti kazneni progon njene braće, Kevina i Iana Maxwella, za pljačku mirovinskog fonda, u kojoj su navodno pomogli svom ocu, nakon što su mu poslovi počeli propadati. Taj je novac zajamčen Jeffreyju Epsteinu. Ali, na to ćemo se vratiti.

Za sada je relevantno znati, što se tiče odnosa Epsteina i Ghislaininog oca, to da je (prema Ariju Ben-Menasheu) Robert Maxwell,  sredinom 1980-ih, nekoliko puta prevozio Jeffreyja Epsteina u Izrael i osigurao je Epsteinu poziciju u Mossadu, posebno u operacijama trgovine oružjem, uključujući i one koje su otkrivene u skandalu Iran Contra. O tome je izvještavala i Whitney Webb. Dvojica od četvorice Mossadovih operativaca (sa kojima sam surađivao od 2017. do 2018. godine) također su implicirali da je Epstein radio s njima, iako ne nužno kao plaćeni "agent". Prije toga, Epstein je radio samo za CIA-u, nakon što ga je Donald Barr regrutirao 1970-ih, tijekom vremena kada je radio kao učitelj u školi Dalton. Dakle, Maxwell, koji je bio trostruki agent, pretvorio je Epsteina u dvostrukog agenta. Ghislaine nije dobila službeni položaj u poslovnom carstvu Maxwell, upravo zato da bi se zaštitila od kaznenog progona, jer je bila jedina od Robertove djece koja je imala širu sliku i bila uključena u sve glavne projekte.

Najvažniji od tih projekata su uključivali kontrolu nad ustanovljenim znanstvenim diskursom i ograničavanje opsega tehnološkog razvoja javne sfere, krajem 20. stoljeća. Robert Maxwell pretvorio je 'Pergamon Press' u jedan od ključnih instrumenata svog uspona, kao trans-nacionalnog informacijskog baruna, ali i kao alat prikrivenog geopolitičkog utjecaja. Pergamon nije bio samo izdavačka kuća. U Maxwellovim rukama je postao sindikat znanja, obavještajna operacija i čvorište u nastajućem poslijeratnom tehnokratskom poretku. Maxwell je osnovao 'Pergamon Press' nakon što je preuzeo znanstveno izdavačko poslovanje 'Butterworth-Springer', nakon Drugog svjetskog rata. Izvorno sa sjedištem u Oxfordu, usredotočio se na objavljivanje znanstvenih i tehničkih časopisa. To područje je Maxwell namjerno odabrao zbog njegove goleme strateške vrijednosti. Ovo nije bilo štivo za razonodu. Bila su to vrhunska istraživanja o nuklearnoj fizici, zrakoplovstvu, informacijskim sustavima i industrijskoj kemiji.

Kontrolirajući većinu znanstvenih publikacija u časopisima putem akvizicije, ili osnivanja novih časopisa od strane Pergamona ili Springera, Maxwell je mogao dobiti uvid u sva najnovija znanstvena otkrića i revolucionarni tehnološki razvoj. Zatim, kao čuvar vrata, selektivno bi potisnuo ili izolirao iz javne sfere tehnološko-znanstvenih istraživanja i razvoja  - sve revolucionarne i destabilizirajuće informacije - uključujući istraživanja vezana uz obranu i vojnu primjenu. Maxwell je gotovo samostalno uspostavio protokole "recenzija" znanstvenih publikacija u časopisima, kako bi olakšao marginalizaciju određenih znanstvenih otkrića i izuma, prema rubovima utvrđenih područja znanja. Ostaje otvoreno pitanje jesu li ta tehnološko-znanstvena otkrića i izume potajno razvijali njegovi suradnici. Vidjeti ćemo kako neke od Epsteinovih aktivnosti sugeriraju da je to zapravo mogao biti slučaj.

'Pergamon Press' je također funkcionirao kao obavještajna fronta, koja je njegovala znanstvene kontakte preko Željezne zavjese i igrala ključnu ulogu u olakšavanju komunikacije između sovjetskih i zapadnih znanstvenika. To je Maxwellu dalo izvanredan pristup pojedincima, institucijama i otkrićima, koja su inače bila zatvorena režimima nacionalne sigurnosti. Ovaj pristup su uzvraćali (moguće i usmjeravali) Maxwellovi rukovatelji iz MI6, KGB-a i Mossada, sa kojima je održavao komplicirane odnose. Koristio je Pergamon za razvoj mreže suradnika, doušnika i utjecajnih agenata, koji su bili ugrađeni u sveučilišta, obrambene dobavljače i istraživačke institucije. To mu je omogućilo da igra na obje strane hladnoratovske podjele, pružajući pritom obavještajne podatke i dezinformacije, u dvostrukoj ili trostrukoj igri. Njegova uloga u osiguravanju znanstvenih radova za objavljivanje je ponekad prikrivala ispiranja osjetljivih istraživanja, ili regrutiranje operativaca pod krinkom uredničke suradnje.

Činjenica što je svoju izdavačku kuću Maxwell nazvao "Pergamon" je znakovita. Pergamon, drevni grčki grad u Maloj Aziji, bio je mjesto gdje se nalazila ogromna knjižnica, koja je bila konkurent Aleksandriji, u antičkom svijetu. Također, ne slučajno, bilo je to i lokacija tzv. "Sotoninog prijestolja", koje je spomenuto u Knjizi Otkrivenja. Kasnije je ovo prijestolje iskopano od strane njemačkih arheologa i doneseno je u Berlin, gdje su ga nacisti štovali zbog njegovih navodno okultnih moći. Mitsko-politička rezonanca ovog imena ne može se zanemariti. Maxwell je sebe vidio kao svojevrsnog prometejskog ili merkurijskog posrednika; varalica, lopov i trgovac tajanstvenim znanjem, kao i hermetički manipulator raznih kulturnih sudbina, koji se igrao vatrom. Kroz Pergamon nije težio samo objavljivanju novih znanstvenih saznanja, već i njegovom monopoliziranju, preusmjeravanju i pretvaranju u oružje.

Imena su bila vrlo značajna ovom čovjeku, koji je tijekom svog rada kao super-špijun usvojio brojne pseudonime, te je službeno dva puta promijenio ime. Stoga, možda je značajno i to da prilično rijetko ime "Ghislaine" (izgovara se Gi-len) i koje je dao kćeri koja će postati njegova najbliža povjerenica, znači "slatka taokinja". Ponovno, prisjetimo se da će na kraju svoju voljenu jahtu nazvati po njoj, a na brodu 'Lady Ghislaine' (gdje je na kraju ubijen), Maxwell je bio poznat kao "Kapetan Bob".

Ghislaine je, u mnogočemu, bila taocem svog izrazito dominantnog, karizmatičnog, i ponekad sadistički brutalnog oca. Nekoliko dana nakon njezina rođenja, na Božić 1961. godine, njen je brat Michael trajno onesposobljen u prometnoj nesreći. Kao reakciju, majka Elisabeth je otputovala u Indiju i Australiju, ostavljajući Ghislaine kao bebu na brigu dadilje i njena oca. Prema članku Victorije Bekiempis iz The Guardiana: do treće godine Ghislaine je postala anoreksičnom, i jednom je prilikom, kada se njezina majka vratila kući, djevojčica je vrisnula: "Mama, i ja postojim!"

Bekiempis izvještava kako se roditeljstvo Roberta Maxwella sastojalo od perverznog oblika ritualnog ponižavanja. Svoju bi djecu podvrgavao nedjeljnim predstavama "Maxwellove drame", ispitivao ih pred visokim gostima i eruptirao bi u vulkanskom bijesu,  kada ne bi ispunili njegove standarde. Njegova je vladavina bila strah. U jednom znakovitom slučaju, kada je Ghislaine pažljivo koristila čavao, kako bi postavila sliku ponija na zid svoje spavaće sobe, Maxwell joj je navodno uzeo čekić i udario je po ruci, teško je deformirajući. "Kapetan Bob" bi, također, redovito udarao ili bičevao svoju kćer po goloj stražnjici.

Čak je i Ghislainein romantični život bio podređen njegovoj volji, sve dok je bio živ. Njene prve strastvene i romantične zaruke su  zgnječene pod petom njegova neodobravanja. Željela je postati morski biolog, ali on je inzistirao neka studira ekonomiju na poslijediplomskom studiju (nakon završenog dodiplomskog studija francuske književnosti). Robert Maxwell je bio i Minotaur i graditelj labirinta Dedal - labirinta u kojem je Ghislaine odrasla, obučavana i inicirana.

"Voljela bi da ga nikad nisam upoznala" 

Kapetan Bob je bio taj koji je upoznao svoju kćer s Jeffrey Epsteinom, negdje krajem 1980-ih. Do tada je Epstein postao Maxwellov štićenik, i to do te mjere da je, kada je Mossad prekinuo njegovo financiranje i kada je solventnost njegovog poslovnog carstva bila ugrožena - Ghislainein otac sakrio značajan dio svog bogatstva, tako što ga je pohranio na čuvanje Epsteinu koji je, kao upravitelj novca i majstor utaje plaćanja poreza za milijardere - nesumnjivo radio i na uvećavanju Maxwellovog plijena.

Zbog toga se Ghislaine Maxwell, nakon što joj je otac ubijen u studenom 1991. godine, preselila u New York i njegovala svoj daljnji odnos sa Epsteinom. U početku je živjela u vrlo malom stanu na Upper East Sideu. Tek postupno, tijekom nekoliko godina, uspjela se useliti u Epsteinovu vilu, te na kraju i u vlastitu gradsku kuću, na adresi 116 East 65th Street. Očito joj je trebalo neko vrijeme da dobije pristup skrivenom novcu svog oca. Tu ostaje i činjenica kako je njen tata imao planove uvjeriti Epsteina neka se oženi sa  Ghislaine. Nešto što je Jeffrey, nakon Robertove smrti, očito odbio učiniti. Na kraju će Ghislaine smatrati, to što ju je otac upoznao sa Epsteinom, najgora stvar koja joj se dogodila u životu. Osvrćući se unatrag, kaže: "Voljela bi da ga nikad nisam upoznala."

Obzirom na implikacije rane karijere Jeffreyja Epsteina, posebno njegovog zaposlenja u elitnoj školi Dalton pod vodstvom Donalda Barra (radio za CIA-u još kada je bila OSS). Barr je zaposlio mladog Epsteina da predaje matematiku, iako je on bio student s Coney Islanda i napustio je fakultet, bez ikakvih nastavničkih kvalifikacija. Barr je također bio autor romana znanstvene fantastike, a njegov roman "Svemirski odnosi" (1973.) govori o međuplanetarnoj aristokraciji, upletenoj u maloljetničko seksualno ropstvo. To romanu daje retroaktivni prizvuk otkrivenja, kodirane ispovijesti ili prediktivnog programiranja, koje je ugrađeno u fikciju.

Bitna činjenica leži u tome što Donald Barr nije bio samo obavještajni časnik, nego je i otac Williama Barra, koji je kasnije bio državni odvjetnik - i za vrijeme Georgea H.W. Busha i za vrijeme Donalda Trumpa - čime je dojam dodatno pojačan. Državni odvjetnik Barr će kasnije će odigrati vrlo značajnu ulogu u prikrivanju Epsteinovog ubojstva u zatvoru. George H.W. Bush bio je direktor CIA-e. Prema Epsteinu: Trump je bionjegov "najbolji prijatelj" nekoliko godina. Njih dvojica se pojavljuju zajedno na mnogim fotografijama, a neke od njih uključuju i Ghislaine - koja je, čini se, bila bolja prijateljica s Trumpom, nego sam Epstein. Predsjednik sada Epsteina naziva "čudakom", ali kada su ga pitali za Ghislaine u zatvoru, rekao je: "Želim joj sve najbolje."

Znam pouzdano da je Donald Barr djelovao kao agent CIA-e i u privatnom obrazovanju – proširenje onoga što neki nazivaju "neslužbenim paravanom“ ili NOC mrežom – jer me jedan od mojih mentora u Dalton školi, kojega je također zaposlio Barr, pokušao regrutirati u CIA-u, još dok sam bio tinejdžer. Zanimljivo je što je supruga ovog učitelja vodila Dalton knjižnicu, čime je dobila pristup informacijama o svakoj knjizi koju je posuđivao svaki učenik u školi. Savršena pozicija, ne samo za nadzor, već i za potencijalno profiliranje regruta.

U svakom slučaju, pozicija na mom alma mater Daltonu je omogućila Epsteinu pristup djeci njujorške elite, društvenog sloja koji će kasnije iskorištavati i zarobljavati, uz nevjerojatnu učinkovitost. Epstein je društveno kultivirao učenike i postao bi "prijatelj", više nego učitelj – već onda pokazujući manipulativnu društvenu spretnost, koja će kasnije definirati njegov parazitski uspon. Imenik Ghislaine Maxwell je također bio ključan za ovaj uspon, i to ne samo zbog povezivanja sa aristokratima sa kojima se sprijateljila dok se družila sa britanskom kraljevskom obitelji. Mnogo važnije su bile znanstvene veze njezina oca, stečene putem nadzora znanstvenih radova, putem publikacija i časopisa iz Pergamon/Springera.

Jeffrey Epstein je također imao pristup karticama matematike i biologije na Sveučilištu Harvard. Znamo da je bio profesor matematike na Daltonu, kao i očito neka vrsta financijskog alkemičara, ali zašto biologija? Odjel za biologiju na Harvardu, kojemu je ovaj imao pristup karticama, bio je konkretno Program za evolucijsku dinamiku (PED). Dodijeljen mu je čak i vlastiti uredski prostor, poznat kao "Jeffreyjev ured". Prema službenim izvješćima Sveučilišta Harvard, vezano uz ovo pitanje, Epstein je posjetio  zgradu više od 40 puta između 2010. i 2018. godina. Drugim riječima: ovo sve se događalo cijelo desetljeće nakon što je prvi put procesuiran, 2008. godine. Oni koji su bili upoznati sa njegovim interesom za ovo područje, rekli su da je Epstein bio usredotočen  na evolucijsku teoriju i genetski inženjering. Epsteina je fascinirala eugenika i selektivni uzgoj. Odvjetnik Alan Dershowitz, također Židov, rekao je da su ga Epsteinove ideje u ovom području podsjetile na nacističke eugeničke programe.

Epstein je planirao oploditi više žena na svom ranču "Zorro", u Novom Meksiku. Program je bio modeliran prema projektu 'SS Lebensborn'; inspiriran transhumanističkim idejama ljudi poput Georgea Churcha, koji danas navodno žali zbog svoje povezanosti sa Epsteinom. Ghislaine Maxwell je sigurno bila makar posrednica u ovom pothvatu, ako ne i Epsteinova voditeljica i stvarna voditeljica projekta, koji je (kao i mnoge druge) vjerojatno pokrenuo njen otac. Ghislaine je birala mlade, gotovo isključivo plavokose i plavooke muškarce kao svoje pomoćnike, koji bi zatim živjeli s njom. Istovremeno je Epstein preferirao regrutirati mlade žene nordijskog fenotipa. Ghislaine bi mijenjala ove nordijske muške pomoćnike u ciklusima, i to svaka 3 mjeseca. Dobili bi  turističke vize, i muškarci su stizali uglavnom iz Švedske.

Jedan od pomoćnika, Rasmus Alpsjö, izvijestio je kako je primijetio da mu sakupljaju kosu sa jastuka i iz kupaonice; pa onda, kao što je prikazano u filmu Gattaca, on sugerira da je Ghislaine prikupljala genetski materijal od tih muškaraca, baš kao što je Epstein  planirao (ili mu je tako naređeno) iskoristiti prekrasne nordijske žene kao uzgajivačnice za eugeniku putem umjetne oplodnje, ali i moguće sofisticiranije oblike genetskog inženjeringa. Uostalom, Epstein je financirao razvoj CRISPR tehnologije. Isti pomoćnik je  izvijestio kako je Ghislaine uvijek držala aktivnu bombu na svom uredskom stolu, očito namjere eliminirati bilo koga, za koje je vjerovala da će biti poslani da je ubiju. 

Jeffrey Epstein bio je opsjednut istraživanjima fizike, kao i tehnološkim razvojem koji je bio usmjeren kako bi prkosila gravitaciji. Drugim riječima: zanimala ga je elektro-gravitacija, ili ono što se smatra pogonskim sustavom NLO-a. Nekoliko žena, koje su posjetile otok Epstein, tvrde kako su vidjele NLO-e da ulaze i izlaze iz oceana oko imanja. Ghislaine je pilotirala podmornicu "Atlantis", kojom je odvezla Epsteina i osakaćenog fizičara Stephena Hawkinga na morsko dno Bermudskog trokuta, kako bi ovi tamo proučavali kvantne magnetske anomalije.

Eric Weinstein je dosta opširno komentirao činjenicu da je Epstein postao svjestan egzotičnih alternativnih teorija iz fizike, isti tren kada bi ove bile objavljene. Ovo zapravo ponovno sugerira kako je Pergamonski sustav čuvanja vrata, koji je uspostavio Ghislainein otac (ili neki njegov nasljednik), još uvijek bio na snazi. Weinstein prepričava kako je nakon razgovora s Epsteinom imao dojam da je čovjek "konstrukcija". Ovaj je konstrukt omogućio Zakladi J. Epstein Virgin Islands sponzorirati konferenciju 2006. godine, pod nazivom "Suočavanje s gravitacijom". Ovoj su konferenciji sudjelovali svi vrhunski fizičari koji rade na problemu prevladavanja gravitacije, u institucijama poput Caltecha, Stanforda, MIT-a, Cambridgea, Princetona, Harvarda, Sveučilišta u Chicagu, Instituta za visoke znanstvene studije i CERN-a.

Tijekom svog jedinog susreta sa Elonom Muskom (na zabavi), Ghislaine Maxwell je s njim raspravljala o dvije teme: jedna je bila veza između teorije simulacije i kontakta s navodnom izvanzemaljskom inteligencijom; druga je bila o tome da li postoji neki, bilo kakav tehnički moguć način, trajno ukloniti određene informacije s interneta (ne samo WWW), ali bez uklanjanja cijelog internetskog sadržaja. U vezi s tim, vrijedi napomenuti kako je Ghislaineina sestra, Christine Maxwell, suosnivačica tražilice Magellan i jedna od vodećih programerki vezanih uz tehnologije, koje su povezane sa internetom.

Prokleta Atlantidom

Kada se Ghislaine Maxwell skrivala u New Hampshireu, nakon ubojstva Jeffreyja Epsteina i prije vlastitog uhićenja, usvojila je pseudonim "Janet Marshall", uz sve što je povezano njenim izoliranim imanjem. To je prvi razotkrio Dark Journalist, koji je također sastavio sliku: Janet Marshall je bila referenca na feminističku autoricu, koja je obično objavljivala pod imenom Janet Stevenson, ali čije je puno ime zapravo bilo Janet Atlantis Marshall Stevenson. Jedan od Stevensoninih romana nosi naslov "Odlazak". To je pažljivo istraženo i duboko impresivno djelo povijesne fikcije koje prikazuje opasno putovanje američkog broda iz 19. stoljeća (kroz oči  središnjeg lika, Amande Bright). Roman je bio inspiriran stvarnim, ali nejasnim povijesnim prikazom neimenovane žene, koja je preuzela zapovjedništvo nad brodom pod izvanrednim okolnostima. To je događaj koji je Janet Atlantis Stevenson otkrila u staroj knjižici, naslova "Žene na granici" (1878.).

Amandina prisutnost na brodu je vrlo neobična za ta vremena, kao i tabuu, posebno što se ticalo polinezijskih mornara, koji vjeruju da žena donosi nesreću, kada se nalazi na brodu. Početna njena borba je bila zadržati svoj identitet i svrhu, u okruženju gdje dominiraju stroge hijerarhije i muškarci. Amanda je, u početku, uglavnom definirana svojim brakom i društvenim očekivanjima, ali postaje sve autonomnija i sposobnija. Njena čežnja za majčinstvom, ali i strah od začeća, poslužile su kao emocionalne podstruje,  koje prate njezinu želju za ispunjenijim, svrsishodnijim životom. Njen suprug i kapetan broda, Jonathan Bright, prepoznaje Amandinu inteligenciju i emocionalnu snagu, te je počinje podučavati navigaciji. Kada vrućica onesposobi Jonathana i njegovog prvog časnika, gospodina Smitha, Amanda postaje de facto zapovjednik broda. Iako joj nedostaje formalni autoritet ili iskustvo, njena jasnoća uma, osjećaj svrhe pod pritiskom i sposobnost brzog učenja, postaju jedina nada broda.

"Odlazak" je roman o tome što znači za ženu preuzeti kontrolu nad brodom, ali što je još važnije, i nad vlastitom sudbinom. Roman izaziva tradicionalne pomorske priče smještajući ženu ne samo na brod, nego i za njegovo kormilo, doslovno i figurativno. To je priča o hrabrosti, sposobnosti i prelasku praga.

Kao poliglotkinja i studentica književnosti, Ghislaine Maxwell je vjerojatno razvila jednaku sklonost dvostrukom značenju pojmova, kao i prikrivenoj polivalentnosti; baš kao što je to učinio njen otac, kada je imenovao 'Pergamon' Press. Stoga, ne treba biti neko  iznenađenje što je "Janet Atlantis" zapravo pseudonim. Ima više od jednog značenja i također označa i nešto drugo. Kao netko tko je redovito letio privatnim avionima uz Epsteina, i kao obavještajna agentica, Ghislaine je vrlo dobro znala kako je JANET akronim, koji se odnosi na čvorove u mreži tajnih zračnih luka, koje koriste Duboka država i Vojno-industrijski kompleks. Janet znači “Just Another Non-Existent Terminal" ("Samo još jedan nepostojeći terminal"). Kao što sam saznao, kada sam počeo proučavati fenomen NLO-a i njegovu povezanost s američkom Dubokom državom prije više od trideset godina, JANET letovi iz Las Vegasa prevoze izvođače radova u Područje 51 i S4.

Ono što je možda još i zanimljivije u ovom pseudonimu jest riječ "Atlantis", posebno zato što je, kako je Dark Journalist prvi otkrio, Ghislaine također nazvala svoju podmornicu (onu kojom je pilotirala za Epsteina), "Atlantis". Little Saint James, Epsteinov privatni otok, imao je hram posvećen Posejdonu - božanstvu zaštitniku Atlantide. U međuvremenu, Zorro Ranch imao je labirint u obliku Platonova opisa tlocrta Atlantide. Ghislainein posljednji dečko, onaj sa kojim je bila kada je uhićena, Scott Borgerson, bivši je  pripadnik Navy SEAL i CIA - javno je izjavio kako će konačno topljenje snijega Antarktike vratiti Atlantidu iz carstva mašte u stvarnost. Modni dizajner, Alexander McQueen, bio je jedan od Ghislaineinih bliskih prijatelja. Njegova vodeća trgovina na Manhattanu se nalazila odmah iza ugla njene gradske kuće. McQueen je pronađen mrtav, i to nedugo nakon što je predstavio  svoju posljednju liniju odjeće pod nazivom "Platonova Atlantida"; arheo-futurističke, kvazi-izvanzemaljske i transhumanističke estetike: 

Ghislaine Maxwell je bila fascinirana Atlantidom i oceanima, što je započelo u djetinjstvu, zbog očevog prijateljstva s Jacquesom Cousteauom. Robert Maxwell nije bio samo prijatelj s Jacquesom Cousteauom, već je i jahta 'Lady Ghislaine' kapetana Boba, na kraju bila opremljena opremom i dizajnerskim značajkama koje su je pružala Cousteauova oceanografska mreža. Kako je izvijestio Dark Journalist, Cousteau je priznao Maxwell da je njegovo cjeloživotno istraživanje oceana bilo, potajno i opsesivno,  motivirano potragom za Atlantidom. Ghislaine, koja je biseksualna, bila je u vezi sa njegovom unukom Alexandrom, koja je zanijekala iskaz svjedoka o tome da je bila na Epsteonovom otoku, zajedno sa Maxwell. 

Ghislaine je nesumnjivo odlučila postati profesionalni ronilac na velikim dubinama, kao i pilot podmornice i helikoptera, kako bi si olakšala potragu za Atlantidom. Isprva je to radila u regiji Kariba, poznato kao "Vruća zona", od strane američke vojne obavještajne službe. The Dark Journalist snimio je opsežnu video seriju pod tim nazivom na ovu temu, koju čitatelji pogledati kako bi imali dublji uvid u djelovanje Maxwell, u ovoj regiji. Također, postoje mnoga viđenja NLO-a, baš u ovom području (proteže se od Kube sve do Bermudskog trokuta).

U jednom trenutku, Maxwell je povela Epsteina sa sobom na sastanak s Fidelom Castrom, kako bi pokušala osigurati njegovo odobrenje za ronjenje na ograničenom mjestu, uz zapadnu obalu Kube. Kako je izvijestio Brad Yoon iz 'Ancient Origins', ali i brojni drugi novinari: oko 2021. godine je na tom području kanadska morska arheologinja, Paulina Zelitsky, otkrila cijeli grad atlantskih ruševina, koje su detaljno mapirane pomoću sonara i drugih tehnologija podvodnog mapiranja. Zelitsky je na kraju uhićena, ozbiljno je zastrašena i uspješno ušutkana, dok je znanstvena zajednica potisnula njena zapanjujuća otkrića. Prema Dark Journalistu, Ghislaine je htjela da joj Castro odobri dopuštenje i zaštitu za ronjenje na tom istom mjestu.

Također je dosta ronila kod Biminija krajem 1960-ih, desetljećima nakon što je medij Edgar Cayce predvidio kako će se na toj lokaciji pojaviti dokazi o Atlantidi. Nije iznenađenje što je Cayceove psihičke sposobnosti shvatila ozbiljno. Ghislaine Maxwell i Jeffrey Epstein bili su vrlo zainteresirani za psihičke fenomene i okultno.

Epstein je novinarki Vicky Ward prijetio upotrebom "vudua", ukoliko bi ga loše opisala u medijima. Što se tiče Ghislaine, njen omiljeni blagdan je Noć vještica. Iz njenih izjava na 'Islandskom forumu Arktičkog kruga', 2014. godine, znamo da vjeruje u duhove: "Jučer je bila Noć vještica. Bojim se duhova, a svi se možemo bojati raznih stvari. Ebole i tako dalje. Neki se ljudi iracionalno boje pauka ili zmija. Rekla bi da bi se možda najviše trebali bojati oceana." Ghislaine je bila velika obožavateljica redatelja Davida Lyncha i serije Twin Peaks, te je dogovorila susret i postala prijateljica sa Kyleom MacLachlanom (agent Dale Cooper), glavnim glumcem ove jezive serije o nadnaravnom.

TerraMar i Antarktika

Profesor Charles Hapgood, koji je radio za CIA, predložio je teoriju o klizanju Zemljine kore. Na ovu je teoriju istraživač Rand Flem-Ath nadogradio hipotezu kako je masivni otočni kontinent "Atlantida", koji je opisao Platon - zapravo Antarktika. Prema toj teoriji: Zemljina kora se katastrofalno pomaknula za nekoliko tisuća kilometara prije otprilike 12 000 godina; to je dovelo do tsunamija i uništenja svjetski napredne pomorske civilizacije, koja se uglavnom nalazila na Antarktiku. Nakon što je otočni kontinent povučen u južno polarno područje, ruševine atlantske civilizacije su ostale zarobljene pod kilometrima leda.

Kako je onda zanimljivo da Ghislaine, nakon što je konačno napustila Jeffreyja Epsteina, bira slijedećeg čovjeka, sa kojim se upušta u ozbiljniju vezu. To je izvjesni Scott Borgerson, čiji se hedge fond 'Cargometrics' (temeljen na metrici brodskih ruta), posebno bavi pitanjem regulacije, točnije: baš nedostatkom regulacije na Antarktiku. Možda je Ghislaine slijedila Wilsona, Flem-Atha i Hapgooda u razmatranju - unatoč opsežnim kolonijama na području današnjih Kariba i Bahama, možda sve do Azora - kako bi domovina Atlantide zapravo mogla biti Antarktika?

Evo što je Borgerson, za kojeg se Ghislaine tajno udala, rekao o nedostatku propisa i potencijalu za iskorištavanje resursa na Antarktiku, i to nakon deglacijacije uzrokovane klimatskim promjenama, u članku koji je napisao za 'The Guardian': "Dok se na vrhu našeg svijeta nalazi polarno more, na dnu leži ledom prekriveni kontinent Antarktika. Kako se njegov ledeni pokrov topi, ovaj izolirani kontinent će se uzdići iz sjene poput Atlantide, koja se seli iz mašte u stvarnost."

Scott Borgerson pomogao je Ghislaine u upravljanju njenim Projektom TerraMar, koji je pokrenula 2014. godine. Mnogi u mainstream medijima nagađali su kako je TerraMar bila neka vrsta paravana ili promotivnog trika, usmjerenog zbog  preoblikovanje njene javne slike, nakon što se distancirala od Epsteina. Mislim kako to i jest bio paravan, ali nikako onakav promotivni trik, kakav bi ovi profesionalni prodavači dezinformacija htjeli uvjeriti javnost.

Prije svega, Ghislaine Maxwell je istinski cijeli život imala dubok interes za oceane. Kao što je gore navedeno, željela je biti morska biologinja, ali otac joj nije dopustio. Inzistirao je da se bavi poslom, i to njegovim poslom. Uz to, TerraMar jest bio paravan - za nastavak potrage za Atlantidom i, potencijalno, za izgradnju Nove Atlantide. 

Borgerson, čiji profil odgovara profilu bivšeg operativca Pomorske obavještajne službe, hvali se kako njegov 'Cargometrics' ima za cilj postati svojevrsna "NSA mora“. Detaljne informacije o kretanju različitih vrsta plovila duž svih svjetskih brodskih ruta su zaista vrlo korisne u određivanju koji su sektori otvorenog mora najizoliraniji i kojima nitko ne upravlja. Ghislaine Maxwell je,  tijekom svojih raznih govora u kojima je promovirala projekt TerraMar (uključujući 9 obraćanja UN), više puta naglašavala koliko bezakonje vlada na otvorenom moru, koje čini ništa manje od 45% našeg planeta. 71% Zemlje je ocean. 64% oceana leži izvan teritorijalnih voda i pravne jurisdikcije bilo koje nacije.

Na prvi pogled, čini se kao da je njeno zagovaranje univerzalnog pridržavanja Konvencije o pravu mora usmjereno na očuvanje oceana i zaštitu divljih životinja, čime bi se rješavale tragedije "globalnog zajedničkog dobra", za koje nitko posebno ne mari, jer nije u ničijem vlasništvu i pripada svima. No ono što je Ghislaine zapravo htjela kada je npr. inzistirala na tome da Sjedinjene Države konačno potpišu konvenciju - bilo je osigurati da što manje oceana bude pod pravnom jurisdikcijom jedne ili druge nacionalne države ili unutar opsega provedivog međunarodnog prava. Dok je jadikovala zbog prekomjernog izlova koji čine određene zemlje i korporativni sindikati, njen je pravi cilj bio održati što više otvorenog mora bez ikakve regulacije. Kako bi sačuvali svoj status odmetnika (vodeni ekvivalent Divljeg zapada) za pirate svih vrsta - uključujući i prometejske pirate.

Nemo i morski vukovi

Ako Maxwell nije pročitala Schmittovu "Teoriju partizana", onda se kladim da barem intuitivno razumije njegov argument, posebno tamo kada Schmitt ulazi u temu o "kozmo-piratima" i "kozmo-partizanima" budućnosti. Na samim marginama državne moći se može zapravo razumjeti prava priroda suverene vlasti i njen odnos s ustavnim i međunarodnim pravom. Kapetan Nemo u "20000 milja pod morem" (1870.), Julesa Verna, ili kapetan "Vuk" Larsen, u djelu "Morski vuk" (1904.), Jacka Londona, figure su koje je Schmitt mogao upotrijebiti za radikalizaciju svog argumenta o tome kako suverena moć i ustavni poredak (koji one proizvode) prethode i nisu vezani pravnim sustavom koji oni poslije mogu formulirati ili ukinuti.

Uzimajući u obzir da je Schmitt bio u pravu, jer zakon koji se ne može provesti nekom suverenom moći - zapravo i nije obvezujući zakon - osobito u međunarodnim vodama, koje su izvan provedive jurisdikcije bilo koje nacionalne države, red se i dalje provodi brodovima odmetničkih kapetana. Ghislainein intenzivan interes za seriju članaka "Odmetnički ocean", koje je napisao Ian Urbina iz 'The New York Timesa' i koje su kasnije adaptirali u knjigu - ključ je za ono što je Ghislaine zapravo tražila svojim TerraMarom, kao i vrijednost koju je vidjela u povezivanju s Borgersonom i njegovim 'Cargometricsom'.

U knjizi "Odmetnički ocean", Urbina piše: "Vladavina prava – često tako čvrsta na kopnu, ojačana i razjašnjena stoljećima pažljivog smišljanja riječi, teško stečenih jurisdikcijskih linija i robusnih režima provedbe – fluidna je na moru, ako se uopće može pronaći.“ To je iznimno značajno, obzirom na činjenicu da "trgovački brodovi prevoze oko 90 posto svjetske robe", te da je "prijevoz tereta morem mnogo jeftiniji nego zrakom, dijelom zato što su međunarodne vode toliko nezatrpane nacionalnim birokracijama i neograničenim pravilima". Drugim riječima: dovoljno moćna skupina pirata bi bez državnog nadzora mogla, teoretski, držati stanovništvo cijelog planeta kao taoce, dominirajući ili ometajući globalne brodske rute.

U svom svojstvu osnivačice i direktorice Projekta TerraMar, Ghislaine Maxwell je napravila izvrstan video intervju s Ianom Urbinom, koji se još uvijek može pronaći na internetu, ako se dovoljno pomno pretražuje more smeća o „trgovini seksom“ (zaista je prekrcano svim ostalim, ali pronašla sam za vas konkretno taj intervu): 

Godine 2014. je Urbina uspio uvjeriti 'The New York Times' neka ga pošalju na zadatak brodom "Bob Barker", koji je pripadao organizaciji "Sea Shepherd", skupini za zaštitu oceana. Koristili su brod za potjeru za zloglasnim gusarskim brodom "Thunder". Brodovi poput Thundera rijetko, ako ikada, ulaze u luke. Ostaju na moru, ponekad nekoliko stotina milja od bilo koje obale. Gorivom i ostalim namirnicama se opskrbljuju sa drugih brodova koji pristaju u luke, ali su manje zloglasni, ali za koje se dobro zna da imaju posla sa gusarskim brodovima. "Sea Shepherd" je predvodio Paul Watson, suosnivač Greenpeacea, prije nego je izbačen iz Greenpeacea, jer je bio previše radikalan i agresivan u svom ekološkom aktivizmu, na otvorenom moru. Sea Shepherd je imao malu mornaricu koja se sastojala od deset brodova, dva drona, 120 muškaraca i žena iz 24 različite nacije. Moto "Sea Shepherd": "Potreban je gusar da se uhvati gusar."

Urbina opisuje njihovu potjeru za Thunderom, kao "bitku smjelog vigilanizma protiv upornog kriminala". Thunder, koji je plovio i pod drugim pseudonimima, bio je ilegalni ribarski brod, čije je pravo vlasništvo prikrivalo više fiktivnih tvrtki na Sejšelima, u Nigeriji i Panami. Neke su vlasti sumnjale (ali nisu mogle dokazati) kako je španjolska tvrtka za krivolov, "Vidal Armadores", bio  pravi vlasnik ovog broda. Ilegalna trgovina morskim plodovima je posao koji pomorskim kriminalcima donosi 160 milijardi dolara godišnje. Jedno od svakih pet jela od morskih plodova, koje je posluženo po restoranima prvog svijeta, ilegalno je uhvaćeno. U nekim trenucima je "Thunder" plovio pod zastavom Ujedinjenog Kraljevstva, Sejšela, Belizea, Tonga, a u vrijeme Urbininog izvještavanja, naizmjenično je vijorio zastave Mongolije i Nigerije.

Gusarski brodovi plovili bi pod zloglasnim Jolly Rogerom, zastavom lubanje i prekriženih kostiju, u vrijeme kada brodovi za plovidbu morem još uvijek vijore samo zastave zemlje u čijoj su luci bili smješteni, ili na čiji su zahtjev plovili. Počevši kao odgovor na prohibiciju (alkohola) u Sjedinjenim Državama, od 1920. do 1933. godine, koja se proširila na propise protiv američkih brodova, koji čak i poslužuju alkohol u međunarodnim vodama - započela je praksa promjene zastave trgovačkih brodova,  plaćanjem tvrtkama u stranim zemljama neka dozvole plovidbu pod zastavom zemlje domaćina. Ove "zastave pogodnosti" su, kako Urbina objašnjava, "plašt nedoličnog ponašanja", koje tvrtke u zemljama trećeg svijeta posebno žele pružiti kupcima koji dobro plaćaju. Vlade mnogih od tih zemalja, u Africi ili Latinskoj Americi, također su umiješane u korupciju putem ovih tvrtki, budući brodovi ipak vijore zastave konkretne zemlje, i to sve dok državni dužnosnici dobivaju svoj dio profita od korporativnih licenci. Ako, ili kada, Interpol krene progoniti bilo koju od ovih zemalja zbog ovakvih korporativnih praksi, tvrtke oduzimaju dozvolu gusarskom brodu za plovidbu pod zastavom te zemlje, pa se tajni vlasnici brodova okreću nekoj drugoj tvrtki, u nekoj drugoj zemlji. To je ono što stoji iza toliko lažnih zastava, koje koristi Thunder. Umjesto odgovarajućeg imena i broja lučke registracije na trupu, Thunder je imao ono što se naziva "James Bond registarskim tablicama", razne i različite znakove lučke registracije koji su visjeli s krme i mogli bi se brzo zamijeniti. Konačno, kao i svi takvi gusarski brodovi, Thunder bi plovio sa  isključenim AIS-om ili lokacijskim transponderom, kako ga Interpol ili bilo tko drugi ne bi mogao elektronički pratiti.

Za osvetnike, poput pirata "Sea Shepherd", progon i pokušaj ilegalnog "uhićenja" posade ilegalnih ribarskih brodova poput Thundera - nije bilo samo pitanje ilegalnosti ribolova - nego i etike očuvanja oceanskog života. Morskim psima se režu peraje za juhu od peraja morskog psa, onda se ostavljaju neka polako ugibaju od drugih grabežljivih riba, dok tonu na oceansko dno. Osim barbarstva ovog postupanja, za koje vjerujem da je Ghislaine Maxwell iskreno osuđivala kada ga je spomenula u svim svojim javnim obraćanjima, morski psi su ključna morska vrsta. Kao vrhunski predatori, oni održavaju populaciju manjih riba pod kontrolom; odnosno da ove male ne pojedu previše mikroorganizama, koji održavaju koraljne grebene. Kao posljedica ovakvog krivolova i sakaćenja morskih pasa - u konačnici, znači uništavanje cijelih staništa koraljnih grebena.

Razmotrimo slučaj Palaua. Mjereno u kvadratnim miljama kopna, otočna nacija Palau je otprilike veličine New Yorka. Točnije, 177 kvadratnih milja. Međutim, lanac od 250 malih otoka Palaua je toliko raširen i teritorijalne vode Palaua proširuju nacionalni suverenitet na preko 230 000 kvadratnih milja, područje koje je usporedivo sa veličinom Teksasa. Posljedično, obzirom na malu populaciju i relativnu nemogućnost obrane svog teritorija, vode Palaua su popularna meta kod gusarskog krivolova ribe, uključujući i vrlo vrijedne i zaštićene, poput pacifičke plavoperajne tune i kineskih morskih krastavaca. U jednom trenutku je Palau bezuspješno pokušao pregovarati o sporazumu s privatnom plaćeničkom vojnom snagom Blackwater, kako bi zaštitili  svoje vode. Nije puka slučajnost što je tijekom jednog od svojih devet obraćanja UN-u, Ghislaine Maxwell sjedila neposredno pokraj predstavnika Palaua.

Sa mora, sloboda

Stjecanje kontrole nad relativno nemoćnom, ali prostranom otočnom zemljom poput Palaua, bilo bi izuzetno korisno za veliki projekt naseljavanja mora. Naselja su za novu granicu odmetničkog oceana, isto ono što su nekada bila naselja na uglavnom bezakonitoj američkoj granici "Divljeg zapada". Ovo je još jedna tema o kojoj Urbina raspravlja u knjizi "Odmetnički ocean". Naselja su platforme ili druge nastanjive građevine, koje su usidrene u međunarodnim vodama i mogle bi se čak prilagoditi za pristajanje i sidrenje velikih brodova, poput kruzera. Npr. postoji startup "Blueseed" naselje, za koje je Dario Mutabdzija predložio da se izgradi u međunarodnim vodama, uz obalu Silicijske doline.

Urbina se usredotočuje na jedno posebno kontroverzno naselje - Sealand - koje je također postalo i mikronacija. Smješteno je uz obalu Engleske u Sjevernom moru, odmah iza britanskih teritorijalnih voda. Sealand je započeo svoj rast kao napuštena platforma britanske mornarice iz 1940-ih. Ima svoj heliodrom, izgrađeno totalno brutalnim stilom; ukupni prostor nije veći od dva spojena teniska terena i smješteno je na vrhu dva betonska tornja, koja podižu strukturu šezdeset stopa iznad oceana. Krajem 1960-ih je ovaj objekt preuzeo Roy Bates, zajedno sa svojom obitelji i prijateljima. U početku ga je Roy koristio kao bazu za piratsku radio postaju, koja je emitirala pop i glazbene hitove, natrag na Britansko otočje. No, do 1970-ih, obitelj Bates je  proglasila Sealand suverenom državom. Ima vlastitu zastavu, putovnicu, grb, reljefne zlatnike i srebrnjake kao platežno sredstvo, poštanske marke, i geslo: "E Mare, Libertas". 

U početku im je bilo teško ishoditi diplomatsko priznanje, te je došlo do nekoliko sukoba između obitelji Bates i britanske kraljevske mornarice. Sud je, međutim, presudio u korist Batesa i Sealanda, proglasivši kako Ujedinjeno Kraljevstvo tamo nema jurisdikciju. No, de facto priznanje je, na kraju, došlo onda kada je Zapadna Njemačka bila prisiljena poslati veleposlanika u Sealand, 1978. godine. On je pregovarao o oslobađanju izvjesnog Gernota Pütza, koji je bio umiješan u neuspjeli pokušaj puča,  koji je organizirao Alexander Gottfried Achenbach, takozvani "ministar vanjskih poslova Sealanda", zajedno sa još nekoliko Nijemaca. Činjenica: pučističke zavjerenike je trijumfalni Roy Bates bacio u zatvor, gdje je Pütz bio zadržan dva mjeseca, sve dok zapadnonjemački veleposlanik nije uspio ispregovarati o njegovom oslobađanju za iznos od 75.000 njemačkih maraka, koje će biti isplaćen obitelji Bates. Ovo je, sama po sebi, zanimljiva studija dinamike konstituiranja suverene vlasti u području izvan dosega bilo kojeg nacionalnog zakona, kao i prisiljavanja drugih neka barem implicitno priznaju tu suverenost. 

Tijekom godina, i nakon ove pobjede, veličina Sealanda možda nije narasla, ali status i ugled svakako jesu. Tijekom 2010. godine je WikiLeaks zatražio od Sealanda neka pruže utočište Julianu Assangeu. Bates je odbio. U jednom trenutku, tvrtka za servere,  'HavenCo', htjela je iskoristiti Sealand kao lokaciju za sigurne servere, budući se morska voda može koristiti za hlađenje tih servera, jednako dobro (možda i bolje) kao i vrlo skupi sustavi klimatizacije na kopnu. Čak je i Google pokazao interes za izgradnju centara za pohranu podataka na moru, sa serverima hlađenim morskom vodom. Međutim, kao što se može zamisliti, Sealand je također postao i središtem globalnog organiziranog kriminala. Razni kriminalni sindikati, uključujući trgovce oružjem, počeli su krivotvoriti putovnice Sealanda (ili barem Bates tvrdi kako su krivotvorene), kako bi osigurali diplomatski imunitet, ili privid, u raznim zemljama gdje bi njihove operacije mogle dovesti do kaznenog progona. Prema članku u Los Angeles Timesu, putovnice Sealanda koristila je skupina trgovaca oružjem koja je uspjela prodati najmanje pedeset ruskih tenkova, deset borbenih zrakoplova MiG-23, te oklopna vozila i topništvo kupcima u Sudanu, za iznos od 50 milijuna dolara.

Sealand se nalazi na relativno pristupačnom dijelu oceana, odmah izvan britanskih teritorijalnih voda. Međutim, postoje dijelovi odmetničkog oceana, koji su gotovo neprobojni za površinska plovila. Uz vjetrove od 320 kilometara na sat i valovima visokima do 32 metra, međunarodne vode između Argentine i Antarktike su posebno teške za plovidbu. Dovoljno robusna obalna luka, koja bi bila čvrsto usidrena u području poput ovog i možda koja se većinom strukture proteže ispod gigantskih valova, bila bi gotovo nedostižno skrovište, osim putem podmornicom. Postoji stara pomorska poslovica koja kaže: "Ispod 40° južne geografske širine nema zakona, a ispod 50° južne geografske širine nema niti Boga." Urbina primjećuje kako odmetnuti ocean nije samo "hladan i grabežljiv okoliš... stanište za brutalnu vježbu evolucijske kondicije...nego i mjesto otkrića, neograničenih težnji i ponovnog izmišljanja".

Sve to je ocean svakako i bio za Ghislaine Maxwell. Postoji jedna doista otkrivajuća rečenica, koju ona ponavlja u većini svojih TerraMar govora, o tome kako je ona "demon brzine" gdje nema prometnih policajaca, ona bi bila ta koja prolazi kroz sva crvena svjetla na cesti: "Ja sam pomalo demon brzine, pa bih jurila kroz ta crvena svjetla, sve dok znam da me nitko ne prati."

Navodni regulatorni ciljevi TerraMara su trebali postaviti temelje za očuvanje "plavog srca Zemlje" i morskog dna, uključujući nepoznate podzemne planinske lance i grebene otvorenog mora, zbog prikrivene kolonizacije od strane "Nove zemlje", kako je Ghislaine često ponavljala đavolskim taktom. Odmetnička nacija. NovAtlantis.