Kratka povijest dosade

Napomena: Sama riječ "boredom" (dosada) pojavljuje se u engleskom jeziku tek negdje 1850-ih. Prije toga, ljudi su koristili "ennui" (francuski) ili "tedium" (latinski).

Svi problemi čovječanstva proizlaze iz čovjekove nemogućnosti da mirno sjedi sam u sobi.

(Blaise Pascal, Pensées, 1670.)

Dvadeset ili trideset tisućljeća su ljudi provodili vrijeme crtanjem prstima po kamenim zidovima, nešto od toga je zaista bilo  veličanstveno. Zidovi špilje Chauvet u Francuskoj (30000. pr. Kr.) prikazuju lavove i mamute, koji su prikazani tolikom predanošću zanatu, koja postmodernističke umjetnike prošlog stoljeća čini tako da izgledaju kao epileptičari, koji su slikali samo zbog stasa. Prije modernističke predanosti apstrakciji i ružnoći, postojala je usklađena želja za komunikacijom sa budućim generacijama, putem zamrzavanja trenutaka u vremenu i prirodnih slika.

Stijene na Sulawesiju u Indoneziji (51000 pr. Kr.!!) uključuju prikaze svinja, kao i hibrida čovjeka i životinje, što je aluzija na buduće Alex Jonesove tirade o eksperimentima vlade i DARPA-e. Španjolski El Castillo (39000 pr. Kr.) ima crvene diskove, uz šablonski oslikane ruke. Špilje u Lascauxu u Francuskoj (17000 pr. Kr.) prepune su slika sitnih ruku, bivola i konja.

Špilja Altamira (36000 pr. Kr.) i stotine drugih, prikazuju ostatke glasova iz daleke epohe, njihovi otisci ruku dopiru kroz zidove špilje sve do naše budućnosti, kako bi komunicirali sa nama:

"Bili smo ovdje i dodirnuli smo ove zidove kako ne bi morali gubiti vrijeme na takve neozbiljne aktivnosti, i kako bi mogli slobodno konzumirati pet puta više dnevnih kalorija od nas, dok učimo svirati ukulele, plešemo za TikTok i romantično šetamo plažom sa strancima koje smo upoznali na Tinderu, prije nego što bismo od njih dobili gonoreju."

Arheolozi ova drevna umjetnička djela nazivaju svetim izrazima, poput rane svijesti i antropološkim vremenskim kapsulama. To je također ono što muškarac radi kada nema Angry Birds, Candy Crush, sportski nogomet, GrubHub, ili ženu odgojenu na psihologiji i feminizmu i koja trenutno zna riješiti sve njihove probleme: "Treba nam odmor na Capriju ili terapija za parove, James. Izaberi jedno."

Baklja, ruka, komadići ugljena iz vatre, mrlja oker boje, bez ičega pametnijeg za raditi do sljedećeg velikog lova. Koliko dosadno? Izrađivali su koštane flaute, bušili rupe u bedrenim kostima i satima sjedili uz vatru, zureći u nju kao da sadrži tragove boljeg postojanja, što je, na neki način, i bilo tako. Vatra je bila prva emisija vrijedna gledanja, mnogo prije Wokeflix produkcija sa crnim engleskim kraljevima sa invaliditetom i TV debata između ucjenjenih pedofila o tome tko je više prikladan nastaviti krasti od zanesenihi porobljenih gledatelja, svi samodopadni u svojoj sigurnosti kako će ovaj put, sa ovim kandidatom, sve biti drugačije.

Vrijeme su provodili slažući kamenje - kako bi razgovarali s bogovima ili označili teritorij, možda zato što im je bilo ugodno uravnotežiti jedan objekt na drugom i većem prirodnom objektu, u svijetu gdje se prostranstvo svega, i gdje se prividna slučajnost postojanja sukobljavaju sa njihovom borbom za preživljavanje, koja im je iscrpljivala većinu vremena.

Nanizali bi školjke, izribali koru i pratili linije prstiju, kroz čađu na stropu špilja. Ponekad su rezbarili mamutsku slonovaču u male predmete, izrađivali kameno oruđe i prekrivali se životinjskim kožama.

Sve, uključujući i vjerojatnost preživljavanja, oblikovale su njihove ruke i poboljšavale suradnjom. Neke ruke možda nisu oblikovale ništa i nisu ni sa kim surađivale, budući nisu voljele ručni rad. Jedan od njih vjerojatno je primijetio kako ovi prvi spletkari trljaju ruke u sjeni, šapućući fraze poput: "Bog nam je obećao ove špilje prije 3000 godina." Spletkari su onda počeli naplaćivati ​​kamate za koplja, lukove i strijele, te bi oduzeli slonovaču i žene svim promatračima prije nego što bi ih pretukli do smrti, jer su ovi progovorili o svojim parazitskim predispozicijama.

Prosječni životni vijek muškaraca iz kasnog paleolitika je bio oko 34 godine, bez obzira jesu li umrli od udarca toljagom ili loših zuba. Ako su žene preživjele porod i šarmirale pravog snažnog ubojicu mamuta, mogle su doživjeti i do 37 godina. Rečeno nam je: morate vjerovati da je paleolitsko razdoblje trajalo od prije više od 3 milijuna godina do 10000 godina prije Krista. Ne kaže nam se kako je ovaj zadnji datum otprilike i vrijeme kada se dogodio veliki kataklizmički događaj hlađenja, nazvano Mlađi Drijas, koji je završio velikom poplavom i ona je vjerojatno izbrisala cijele napredne civilizacije.

2,998 milijuna godina ne događa se ništa, osim evolucije homo sapiensa iz majmuna, ali majmuni također ostaju (khm..khm) ovdje, ali, sve je samo "paleolitsko" razdoblje, zar ne? Dosadi li nekome slušati ovo sranje koje se predstavlja kao službena povijest?

Možda je povjesničarima i paleoantropolozima dosadilo tražiti istinu, ili je ono što su pronašli bila divovska (3,3 metra visoka) smetnja u službenim narativima njihovih gospodara, a ipak su njihovi grantovi ovisili o tome da im ne dosadi prihvaćanje novca. 

Životni vijek kasno-paleolitskih dvonošaca bio je još kratak, bez obzira na to čija se verzija povijesti prihvaća. Sjećanja su bila još kraća, bez tiskarskog stroja ili iCalendar obavijesti.

Pa ipak, nekako, u tim kratkim desetljećima, kada je većina života ugašena pri rođenju ili u djetinjstvu, nalazili su vremena i za umjetnost.

Nema trolanja.

Nema degustacije vina.

Nema vrtoglavih rolera.

Nema bezguznih tipova koji se tresu na paradama ponosa.

Nema izvlačenja novčića.

Nema kartaških večeri u Frankovoj muškoj špilji.

Nema Super Bowla ili natjecanja u jedenju hot doga.

Nema gospodara koji bi ih oporezivali ili slali njihovu djecu neka umru u ratovima za "bankare".

Stvorili su nešto trajno i izvanredno što je potrajalo TRI TISUĆE SEDAMSTO DESET generacija.

Što smo mi to stvorili, a da će potrajati PET generacija i da nas prethodno ne zbrišu sa ovog planeta, ili iz ove simulacije?

Lascaux: 1710 generacija prije nas. 

Seneka je u svom ključnom djelu "O kratkoći života", primijetio: "...život je dug, ako znaš kako ga koristiti.“ Prava tragedija, upozorio je, nije kratak život, nego oni koji se nikada ne brinu o tome što ga rasipaju. Bilo mu je lako pisati, umro je u dubokoj starosti od 68 godina, bio je jedan od najbogatijih ljudi Rimskog Carstva.

Nasljeđe je ono što ljudi planiraju ostaviti budućim generacijama, neka se dive i kako bi ih pamtili. Za prosječnog homo sapiensa,  često život započinje pronalaženjem partnera koji nije trostruko pojačan i stvaranjem potomstva. Dosada, najstariji suputnik čovječanstva, je onaj period ubijanja vremena, između planiranja drugih poteza za osiguranje tog nasljeđa.

Navalilo je mnogo prije, nego što je postojala riječ kojom bi se opisalo što je to bilo. Poput Platonovih sjena, koje trepere na zidovima špilja, zapravo je oduvijek bilo tu: nepriznata sila koja oblikuje besposlene ruke, dok istovremeno poboljšava moždane stanice, kroz prijeko potreban meditativni predah, i to tisućljećima.

Bili smo očarani plesnim sjenama, sve dok nam je bilo potrebno da se našim percepcijama upravlja, i dok volimo misliti o našoj vrsti kao prosvijetljenoj i veličanstvenoj, koja se razvila ili je prilagođena našom simulacijom ili duhovnim stvoriteljima, koji su izvan dohvata velikih ljudi, poput Platona ili Seneke. Istina je da nam, metaforički, nikada nije dosadilo biti okovanima, unutar tih špilja,  kako bi se divili tim sjenama.

Kroz tisućljeća, koncept dosade pruža jednako uvida u psihu ljudi i njihove civilizacijske borbe, kao i bilo koji transformativni izum ili putovanje, koje mijenja kartu svijeta, radi osvajanja ili zlata.

Jedno bitno pitanje koje se pojavilo, vezano uz dosadu: kako razlikujemo monotoniju ili dosadu, u drevnim civilizacijama, od kulturnih običaja današnjice i svakodnevnih rituala?

Moj zaključak? Ne možemo to razlikovati.

Prosječni klasični etnograf, pisar, filozof ili povjesničar, ne bi dosađivao čitateljima pričama o dosadnim radnjama, koje su bile  dosadne njegovom suplemenu ili građanima.

Evo mogućih načina na koje su se možda nosili sa dosadom, ako je već nisu podnosili: 

"Ali, znate, samo dosadni ljudi dosađuju. Moraju se neprestano gurati kako bi se osjećali živima."

(Charles Bukowski, 'Glazba vruće vode')

Do 3000. godine prije Krista, ljudi su se umorili od lutanja u potrazi za bobicama i počeli su se naseljavati na mjestima poput Mezopotamije, gdje su odmah izumili poljoprivredu, pismo i tešku težinu administrativne dosade, ili barem tako kaže Rockefellerova obrazovna priča.

Sumerani su stvorili klinasto pismo (prvi sustav arhiviranja čovječanstva), utiskujući klinaste oznake u mokre glinene pločice. Trebalo je još nekih 4100 godina da Bi Sheng u Kini izumi pečene glinene pločice kao "pokretni slog", 370 godina prije nego što ih je Hua Sui pretvorio u brončani pomični slog, što je bilo 60 godina prije nego što je Gutenbergov stroj automatizirao tiskanu riječ, prilagođeno za papir i pergament. Prošlo je još 140 godina prije nego što je pomični slog usavršen u nešto masovniju proizvodnju.

Ono što je započelo kao stvrdnuto blato je postalo sjeme za svaki budući crtež, potvrdu, ugovor, ili zakašnjela obavijest porezne uprave. Većina ovih klinastih pločica, koje su tisućama godina kasnije otkrili arheolozi očekujući pronaći u njima neku duboku mudrost, pokazale su se raznim popisima za kupovinu, zahtjevima za razvod braka; započinjale su riječima 'dragi dnevniče', a završavale: "Još uvijek ne mogu vjerovati da su Dani naših zajedničkih života uništili Roryja. Bio je tako sladak!!"

Mezopotamci nisu bili zadovoljni samo izmišljanjem prvih sjemenki onoga što će procvjetati u tiransku birokraciju, pa su usavršili i umijeće čitanja ovčjih utroba kako bi predvidjeli budućnost, što se događa kada se civilizacija počne toliko dosađivati i počne tretirati životinjske organe, poput onih osmica iz izvlačenja lota. Haruspicija su to nazivali, praksa rezanja žrtvene ovce i proučavanja njene jetre, u potrazi za božanskim porukama: "Pa, jetra kaže kako će žetva sljedeće godine biti obilna, ali ovaj bubreg sugerira da vaša žena spava sa pekarom Marmushom."

Bili su prva civilizacija koja je kuhala pivo, otvarajući tako put svakom dosadnom Van Liferu koji se snima kako sjedi ispred svoje kuće i zuri u narančaste litice Utaha, dok drži visoko čašu nekog opskurnog, odvratnog napitka iz eksperimentalne pivare u Austinu. Jeste li primijetili kako nitko od ovih van life "nomada" ne posjeduje knjige, čak niti glinene pločice? U svakom slučaju, Mezopotamci su pretvorili zrna u tekuću hrabrost, mnogo prije nego što ju je Anheuser-Busch počeo masovno proizvoditi za večeri Beer Ponga, u bratstvima i sestrinstvima, te pružiti izgovor svakom Bradu sljedeće jutro, kada ga svaka Amy pita: "Što se dogodilo sinoć?"

Ep o Gilgamešu (2100. pr. Kr.), prvo je veliko književno djelo koje posvećuje znatno vrijeme piću, prijateljstvu i egzistencijalnom strahu od smrti, temama koje će kasnije dominirati svakim romanom objavljenom između 1950. gdosine, i jučer. Ne pokriva silovanje, kao prikriven i neobavezni seks na sveučilištima, niti žalosni neobavezni seks koji je proširen na optužbe za silovanje.

Zigurati koje su gradili Mezopotamci su bili stubišta do neba, koja su ujedno služila i kao projekti za trošenje svinjetine. Ove masivne stepenaste piramide zahtijevale su tisuće radnika i desetljeća za dovršetak, sve kako bi se nekoliko svećenika moglo popeti na vrh i objaviti što bogovi misle o vremenu. Bio je to prvi vladin geoinženjerski projekt čovječanstva; skup, dugotrajan i vjerojatno nepotreban, ali je ljude zaokupljao i nije im brisao sjećanja kemijskim otrovima.

Egipćani su mezopotamsku dosadu uzdigli na razinu umjetnosti. Dok su se Sumerani zadovoljili osnovnim vođenjem evidencije, Egipćani su stvorili civilizaciju toliko opsjednutu smrću i zagrobnim životom, pa su mumifikaciju pretvorili u 70-dnevni proces, koji je uključivao uklanjanje organa, opsežno omatanje i dovoljno potrošenih kemikalija za konzerviranje slona.

Izgradnja Velike piramide u Gizi je potrajala otprilike 20 godina, a u njoj je sudjelovalo između 20.000 i 100.000 radnika, ovisno o tome koji su povjesničari bili blagoslovljeni istraživačkim potporama, kako bi ispričali pravu priču o njezinoj izgradnji i namjeni. Ti radnici nisu bili robovi, kako nas Hollywood želi uvjeriti, već plaćeni radnici koji su primali obroke kruha, Coors bankete i besplatne vožnje NLO-ima, ako bi prekovremenim radom sakupili dovoljnu količinu bušenih kartica, napravljenih od glinenih pločica. Projekt je bio masovni program javnih radova, osmišljen kako bi ljude zaokupio tijekom sezone poplava Nila, kada je poljoprivreda bila nemoguća. Alternativa je bila sjedenje i razmišljanje o tome zašto bog sunca Ra inzistira na putovanju kroz podzemni svijet ravne Zemlje svake noći.

Egipatski umjetnici su provodili dane slikajući po zidovima grobnica, prikazivali su preminule ptice lovice u zagrobnom životu, primali su prinose i igrali društvene igre sa bogovima. Razvili su umjetničke smjernice toliko krute da su ljudske figure ostale praktički nepromijenjene 3000 godina. Ovi su umjetnici osigurali da tisućljećima u budućnosti, nitko tko bi otišao u Pariz nikada ne posjeti Sullyjevo krilo na prvom katu Louvrea, nego se uvijek radije gužva sa Azijatima oko Mona Lise. Karijera egipatskog umjetnika manje se svodila na kreativno izražavanje, a više na to da bude kozmički fotokopirni stroj, reproducirajući iste slike vječnog života, vjerojatno sa ponavljanjem, dok netko stvarno i polako ne poludi.

Bogati su naručivali raskošan nakit, amulete i ukrasne predmete od skarabeja, u biti, ranu verziju proizvoda francuske megakorporacije Moët Hennessy Louis Vuitton, koja nije imala nikakvu praktičnu svrhu, osim što je pokazivala kako vlasnik ima dovoljno slobodnog vremena da se brine o simboličnim kukcima, ali malo zdravog razuma. Skarabeji, koji svoje živote provode kotrljajući kugle balege, postali su simboli ponovnog rođenja i vječnog života. Samo bi duboko dosadna civilizacija pogledala balegu i pomislila: "Ovo stvorenje govori mojoj duši." Samo bi duboko poremećena civilizacija pogledala Louis Vuitton torbicu i pomislila: "Ova torba, proizvedena u Kini za 280 dolara, vrijedi 5800 dolara zbog metalne značke aplicirane u Francuskoj, na kojoj piše Louis Vuitton. Ali, dolazi li uz nju i balega?“

Egipatski svećenici razvili su složene dnevne rituale, koji su uključivali: pranje, odijevanje i hranjenje kipova bogova. To su bile prve božanske akcijske figure. Jutarnji ritual mogao je trajati satima; trebalo je probuditi boga, oprati mu lice, odjenuti ga u čistu posteljinu, nanijeti kozmetiku, ponuditi doručak, i ostatak dana provesti održavajući njegova razna svetišta. Bila je to vrsta religijske odanosti, koju možemo primijetiti i kod današnjih "neuspješnih u lansiranju" Bugmena, opsjednutih licitiranjem na eBayu za bolju cijenu originalnih Marvelovih ili Star Wars glupostima.

Kinezi su usavršili dosadu, pretvarajući se da meditacija nije dosada. Njihovi izumi otkrivaju kako su se nosili sa vremenom koje nije bilo vezano za meditaciju. Kinezi su razvili kaligrafiju, praksu pisanja istih znakova iznova i iznova dok im ponavljanje nije dosadilo, što je svojevrsna vježba dosade kojom bi ublažili pravu dosadu. Kineski znanstvenici su godinama usavršavali jedan potez kistom za jedan znak, a to je definitivno zahtijevalo posebnu vrstu karaktera.

Konfucije je ovaj pristup uveo u mainstream, tako što je stvorio obrazovni sustav, utemeljen na mehaničkom pamćenju drevnih tekstova. Studenti bi recitirali iste odlomke tisuće puta, dok riječi ne bi postale vrsta intelektualnog mučenja, kojima bi se stvorile  generacije državnih službenika koji su mogli citirati klasike, sve dok su im se duše polako kristalizirale u birokratski jantar.

Carski ispitni sustav je trajao više od 1300 godina, zahtijevajući od kandidata neka zapamte knjižnice klasične literature i filozofskih rasprava. Muškarci bi desetljećima pripremali ispite, koji su mogli potrajati i tri dana. Bila je to rana verzija sustava društvenih bodova, bez softvera za prepoznavanje lica, umreženog sa sto milijuna nadzornih kamera.

Kineski vrtovi postali su vježbe suočavanja s dosadom, danas ih influenceri i pretenciozni kreteni jednostavno nazivaju "jutarnjim dnevnikom i meditacijom". Nije ništa loše u pristupanju višoj razini svijesti, ali Kinezi nikada nisu pričali o tome, niti su se snimali kako to rade za Chinstagram ili Chintube. Kineski vrt je bio pomno isplaniran za svrhu i funkciju, sa svakim kamenom, svakim mostom i svakim pažljivo postavljenim drvetom, osmišljeno tako da potaknu kontemplaciju, znate, zbog upravljanja dosadom.

Bogati ljudi bi provodili sate lutajući tim umjetnim krajolicima, zastajali kako bi razmislili o dubljem značenju strateški postavljenog kamena. Promatranje vrtova je postalo toliko profinjena umjetnost, te su razvili cijele vokabulare za različite vrste kamenja i pisali traktate o duhovnom značaju postavljanja mahovine. Vjerojatno je neki Kinez, koji je bio prisiljen napisati traktat o duhovnom značaju postavljanja mahovine, u svojoj dosadi pomiješao sumpor, ugljen i salitru, i dobio barut - kako bi umjesto pisanja traktata  mogao početi dizati stvari u zrak. Dosada rađa inovaciju.

Kinezi su izumili prvi papirnati novac na svijetu i utrli tako put repetitivnoj budućnosti inflacije, deflacije, ekonomske pedagogije o fiat novcu i povijesnog diskursa o tome kako je iskorišten za urušavanje civilizacija; i to od nizozemskih luđaka za tulipanima iz 17. stoljeća, do današnjih špekulanata shitcoinima, i na kraju inspiriralo milijune genijalaca neka napuste papirnati novac, pretvarajući ga u jedinice i nule na računalu, samo da bi ih pretvorili u novčanik pun žetona za trošenje na kurve sa web kamerama.

$CUMMIES: 

AKEDIA (ἀκηδία)

Grčki ἀκηδία, od ἀ- "nedostatak" + κηδία "briga" - "inertno stanje bez boli ili brige".

Grci su izmislili demokraciju, filozofiju i tipa iz srednje škole koji je vjerovao da je retorička borba ključ za potpuno "kontrarno ponašanje". Simpozij - u prijevodu: "piti zajedno" - bio je njihov prepoznatljivi doprinos civiliziranoj dosadi. Praksa je uključivala izležavanje na kaučima, ispijanje vina pomiješanog sa vodom (čisto vino bilo je za barbare), naizmjenično držanje dugih govora o prirodi ljubavi, pravde, hrabrosti ili zašto je Sokrat vjerojatno bio kvarna figura, koja je uskoro zaslužila napitak od kukute, jer nas je "učinio vrlo glupima".

Simpoziji su slijedili stroge protokole. Netko bi bio izabran za simpozijara, što je u biti današnji stranački diktator, i taj je određivao omjer vina i vode, ali i birao teme za raspravu. Večer bi mogla započeti govorom o oblicima ljepote, a završiti pozivom na pogubljenje Sokrata zbog kvarenja mladića, kojega su htjeli sodomizirati.

Platonov "Simpozij" je uhvatio bitnu grčku sposobnost pretvaranja pijanstva u seminar o metafizici, bez pojave onog napušenog tipa, koji stalno govori gluposti poput: "Vau, svemir je tako ogroman, sve me to čini tako malim, čovječe."

Gimnazija je bila mjesto gdje su Grci prihvatili umjetnost tjelesnog vježbanja, samo kako bi projicirali fiziološko savršenstvo. Muškarci bi dolazili hrvati goli, nakon što bi se temeljito nauljili. Sama riječ "gimnazija" dolazi od gymnos, što znači gol ili nag.

Grčko kazalište pojavilo se kao kolektivni emocionalni mazohizam. Dobri grčki građani bi se okupljali u masivnim amfiteatrima,  kako bi gledali trosatne epske tragedije o kraljevima koji ubijaju svoju djecu, majkama koje spavaju sa svojim sinovima, ili brojnim herojima kojima bogovi iskopaju oči.

Aristotel je to nazivao katarzom - pročišćavanjem emocija kroz sažaljenje i teror - ali, to je prije bilo drevno traumatsko povezivanje bez međusobnog pljeskanja, nošenje dresa odraslog muškog trkača, dok se guta chili dog i Miller Lite. Kazališni festivali bi trajali  danima. Država je subvencionirala ove događaje, jer se kolektivno plakanje smatralo bitnim za građansko zdravlje. Iako su postojali i kratki komični interludiji, u kojima su glumci sa divovskim falusima zbijali šale o političarima. Gdje su broadwayski interludiji, koji ismijavaju epske sodomijske seanse Lindsay Grahama sa kokainskim patuljkom u Kijevu?

Sokrat je koristio dosadu kako bi postavljao jednostavna pitanja: "Što je pravda?" "Što je vrlina?"; pa bi zatim uništavao svaki odgovor neumoljivim i dodatnim pitanjima, otkrivajući nedostatak logike i razuma koji su posjedovali oni koji su se molili. Bila je to retorička igra Harlem Globetrottersa protiv Washington Generalsa, ali nesretni sofisti nikada nisu mogli prepoznati svoju ulogu Washington Generalsa. Sokrat je mogao uzeti samouvjerenog mladog aristokrata, koji je mislio da razumije hrabrost i, kroz dva sata pažljivog ispitivanja, svesti ga neka prizna kako ne zna ništa ni o čemu. Platon ga je zatim objavljivao, a mi se i danas možemo diviti Sokratovoj genijalnosti.

TAEDIUM/ACEDIA

Latinske riječi za dosadu uključuju "taedium" i "tedium". Taedium od taedeō ("biti umoran od")...

Rimljani su preuzeli grčku intelektualnu dosadu i proširili je carskom učinkovitošću. Tamo gdje su Grci održavali intimne simpozije, Rimljani su izgradili ogromne javne kupelji, koje su mogle primiti tisuće istovremenih kupača. Karakaline kupelji prostirale su se na 62 hektara i uključivale su: tople bazene, hladne bazene, parne kupelji, knjižnice, umjetničke galerije i salone za masažu. To su bili drevni mega trgovački centri, osmišljeni oko zajedničke golotinje i hidroterapije umjesto Orange Juliusa, flerta sa emotikonima iz blizine, sretnih obroka i brze mode.

Rimljani bi provodili cijele dane u kupeljima, krećući se iz sobe u sobu, u složenim ritualima grijanja, hlađenja, struganja i druženja. Razvili su specijalizirane alate za kupanje, koristeći strigile za struganje ulja i prljavštine sa kože, ampule za nošenje osobnih ulja i ručnike toliko velike da su ih robovi morali nositi. Bogati su dovodili pratnju: masere, osobne trenere, čitatelje koji bi recitirali neku  literaturu, dok bi se gosti kupali. Rimljani su napisali priručnike bontona o pravilnom ponašanju pri kupanju. Postojala su pravila o tome koje bazene koristiti i kojim redoslijedom, kako komunicirati sa strancima dok ste goli i prikladne teme za razgovor u kupki.

"Lijep penis imaš, Tite. Klaudija mora da je jako sretna."

Kruha i igara - 'panem et circenses' - bio je opis rimskog pjesnika Juvenala o tome kako su rimski carevi održavali građane pokornima, subvencioniranom hranom i zabavama sa robovima, životinjama i gladijatorima, kako ovi ne bi primijetili kvarenje i pljačku svoje valute, te uvoz ljudi iz Trećeg svijeta koji su zamijenili radničku i srednju klasu, što danas uopće ne zvuči poznato.

Koloseum je mogao primiti 50000 gledatelja, koji bi se okupljali kako bi gledali gladijatore kako se bore do smrti, iako su to često bili kriminalci raznih vrsta, koji su hranjeni lavovima. Igre su trajale danima. Građani su dobivali besplatne ulaznice i besplatne žitarice bez GMO-a, stvarajući državu blagostanja, utemeljenu na krvavim sportovima i vlaknastim ugljikohidratima. Ne postoje povijesni pisani dokazi o muškarcima koji su koračali gore-dolje stepenicama Koloseuma vičući: "LEDENA KOLA OVDJE! UZMITE SVOJU LEDENU KOLU!"

Rimski senat je postao mjesto nabijanja dosade na samoga sebe. Senatori bi satima držali govore, često pred gotovo praznim dvoranama, jer se pravi posao odvijao na privatnim sastancima, podmićivanjem i ucjenom, uz predstavnike Rimsko-izraelskog akcijskog odbora (RIAC), koji bi se pobrinuli da svi senatori budu snimljeni kako oskvrnjuju koze, ili malu djecu na Epsteinovom otoku.

Samo se šalim. Ovo je bio test da se vidi je li vam već dosadila ova objava.

Filibustering je izmišljen kao način ubijanja zakonodavstva verbalnom izdržljivošću, dok ga danas koriste kongresmeni kako bi dosegli ciljani utjecaj na društvenim mrežama, pretvarajući se da se protive zakonu za koji znaju da će ionako proći.

Katon Mlađi je jednom cijeli dan govorio samo da bi spriječio glasanje, pokrivajući sve teme, od fiskalne politike do moralnog propadanja rimske mladeži, koja je zapravo repala o ubojstvu policajaca i prosvjedovala protiv rimske podrške genocidu u Svetoj zemlji, na školskim kampusima.

Marko Aurelije usavršio je prihvaćanje terapijskog očaja kao filozofije, kroz svoje "Meditacije", što je esencijalno štivo stoičke filozofije, napisano tijekom kampanje na germanskoj granici. Njegovi zapisi čitaju se poput drevne knjige za samopomoć, koju je pisao netko tko pati od kliničke depresije: "Smrt nam se svima smiješi, ali sve što čovjek može učiniti jest samo uzvratiti osmijeh."

Stoičko vođenje dnevnika je, nakon toga, postalo moderno među rimskim intelektualcima i oni su su satima zapisivali svoja razmišljanja o besmislenosti postojanja, neizbježnosti smrti, kao i važnosti prihvaćanja sudbine. To su iste stvari sa kojima je i čovjek 21. stoljeća dobro upoznat, i sa kojima se nosi na načine o kojima su ovi primitivni Rimljani mogli samo sanjati.

Dok je Marko Aurelije prepušten samo razmišljanju o uzaludnosti ljudske ambicije i ne trošenju energije na čimbenike izvan njegove kontrole, moderni čovjek usavršio je umijeće upravljanja egzistencijalnim krizama kroz sofisticirani ekosustav, putem  aplikacija za anksioznost, pretplatom na meditaciju, lijekova i podcasta koje vode zabludjeli milenijski "životni treneri" (naplaćuju 250 dolara po 30-minutnoj Zoom sesiji), koji ne bi mogli razlikovati Marka Aurelija od Marcusa Garveyja.

Očaj sada kontroliraju majke iz predgrađa, koje istovremeno prakticiraju "kontemplaciju smrti" između satova pilatesa i školskih trčanja, dok tehnološki broševi upisuju "memento mori trenutke" u svoje Google kalendare, odmah nakon sesija meditacije u jajnim kapsulama i pored 5G tornjeva.

Drevni stoici bi nam bili zavidni na sposobnosti što smo prihvaćenu egzistencijalnu krizu transformirali u wellness industriju, koja je minimalno vrijedna 12 milijardi dolara, uz brendirane časopise koji nude svakodnevno savjete i podsjećaju kako će "i ovo će proći" - dostupni u milenijalskoj ružičastoj, ili kaduljasto zelenoj boji.

Ovi drevni ljudi su sada već svakome dosadili. Nastavka ovog teksta možda i bude jednog dana, kada mi bude jako dosadno. Zasad hvala vama na trošenju vremena i čitanju ovih dosadnih riječi.