"Umirući bog" (21. dio)

Kapela Rosslyn

Tvrdi se kako je regulirano slobodno zidarstvo u Škotskoj starije nego u bilo kojem drugom dijelu Britanskog otočja. Vezu između klesarskog zanata u Škotskoj i modernog slobodnog zidarstva uspostavio je David Stevenson u djelu "Podrijetlo slobodnog zidarstva: Škotsko stoljeće, 1590. do 1710." Vjeruje se da je slobodno zidarstvo nastalo iz "operativnog" zidarstva ili obrtničkih cehova zidara, a zatim se razvilo u "spekulativno" zidarstvo ili tajno društvo, koje je utemeljeno na mističnom tumačenju obnove Salomonova hrama. Knjiga "Da Vincijev kod", nastavno na "Sveta krv, Sveti Gral", populariziralo je legendu kako je kapela Rosslyn u Škotskoj bila riznica okultnih mudrosti. Kapelu je izgradio William Sinclair, potomak Williama od St. Claira, koji je pratio svetu Margaretu - kćer Agate Bugarske i Edwarda u progonstvo - na njezinom putovanju u Škotsku, gdje se na kraju udala za Malcolma III. od Škotske, oca Davida I. od Škotske, pristaše templara. Dvoje djece Jamesa I. (potomci Agathe i Malcolma III.) su bili Eleonora Škotska i James II. Škotski. Eleonora se udala za Sigismunda, nadvojvodu Austrije iz dinastije Habsburg, unuka Ernesta Željeznog, člana Reda Zmaja. Sigismundov ujak bio je car Fridrik III., čiji je sin Maksimilijan I. postao veliki majstor Odre Zlatnog runa, nakon što se oženio Marijom Burgundskom, unukom osnivača Reda, Filipa Dobrog.

Jakov II. Škotski oženio se pranećakinjom Filipa Dobrog, Marijom od Gueldersa. Marie je bila kći Arnolda od Egmonda, koji je uživao Filipovu podršku, i Filipove nećakinje, Katarine od Klevea, iz Kuće Klevea, koja vodi porijeklo od Viteza Labuda, a živjela je u gralskom dvorcu Schwanenburg, gdje je Wolfram von Eschenbach napisao priču o Lohengrinu, ovjekovječenu u Wagnerovoj poznatoj operi. Katarina je bila kći Adolfa I., vojvode od Klevea, i Marije od Burgundije, vojvotkinje od Klevea, sestre Filipa Dobrog. Adolfa I. odgojio je car Sigismund, osnivač Reda Zmaja, kao vojvodu i princa Svetog Rimskog Carstva 1417. godine. Njihovi potomci su se vjenčavali s Kućom Guise i kroz svoju povezanost s neotemplarskim redom Fleur de Lys (osnovao René od Anjoua, navodni veliki majstor Sionskog priorata) - igrali su središnju ulogu u usponu slobodnog zidarstva, kroz svoju povezanost sa Sinclairima iz Rosslyna.

Godine 1128., ubrzo nakon Sabora u Troyesu, Hugh de Payens, prvi veliki majstor templara, sastao se s Davidom I. od Škotske. Prema suvremenom kroničaru, David se "okružio vrlo finom braćom iz slavnog viteštva Jeruzalemskog hrama, i učinio ih čuvarima svog morala danju i noću." David je templarima dodijelio zemlju Balantrodach, uz Firth of Forth, ali sada preimenovano u Temple, blizu mjesta Rosslyn, gdje je red uspostavio sjedište. Balantrodach je postao njihovo glavno templarsko sjedište i preceptorij u Škotskoj, sve do ukidanja reda između 1307. i 1312. godine. "Balantrodach“, od škotskog galskog "Baile nan Trodach", znači "grad ratnika", što je opet referenca na templare. Danas je poznato kao selo i civilna župa Temple u Midlothianu u Škotskoj, smješteno je  južno od Edinburgha, na istočnoj obali rijeke South Esk.

Bitka kod Bannockburna (1313.)

Kada se slobodno zidarstvo pojavilo u Škotskoj početkom 18. stoljeća, bilo je utemeljeno na uvjerenju kako predstavlja opstanak tradicija koje su sačuvali templari Škotske, kada su pomogli škotskoj stvari protiv Engleza u bitci kod Bannockburna. Templari u Škotskoj su trebali pomoći ekskomuniciranom kralju Škotske, Robertu Bruceu, u bitci kod Bannockburna 1314. godine. To je dovelo do značajnog poraza vojske Edwardovog i Eleonorinog sina, kralja Engleske Edwarda II., u Prvom ratu za škotsku neovisnost. Time je uspostavljena de facto neovisnost Škotske. Robert Bruce polagao je pravo na škotsko prijestolje kao izravni potomak Davida I. od Škotske. Walter Stewart, šesti visoki upravitelj Škotske, koji je odigrao važnu ulogu u bitci kod Bannockburna, oženio se Marjory, kćerkom Roberta Brucea. Tako je osnovana kuća Stuart, onda kada je njihov sin Robert II. od Škotske naslijedio škotsko prijestolje, nakon smrti svog ujaka Davida II. od Škotske.

Često se tvrdilo kako su i Stuartovi i Sinclairi, koji su postali nasljedni veliki majstori slobodnog zidarstva, potomci Židova koji su izbjegli Edikt o protjerivanju, koji je 1290. godine izdao kralj Edward I., djed Edwarda III., osnivača Reda podvezice. Na ovu povijest su podsjetili Cromwellovi apologeti, James Howell i John Toland. Godine 1714., obraćajući se biskupima Velike Britanije, Toland ih je podsjetio: "Također, znate koliki je znatan dio britanskog stanovništva nesumnjivo potomstvo Židova, jer je veliki broj njih pobjegao u Škotsku, što je razlog zašto toliko mnogo ljudi u tom dijelu otoka do danas ima tako izvanrednu odbojnost prema svinjetini i crnom pudingu, a da ne inzistiramo na nekim drugim sličnostima koje se lako uočavaju." 

Kao što je Marsha Keith Schuchard također istaknula, postojale su uporne tvrdnje da su ne samo templari, već i Židovi protjerani u Škotsku. Prve značajne židovske zajednice su došle u Englesku s Williamom Osvajačem, 1066. godine. Naime, samo 16 godina nakon što ih je Edward I. protjerao iz Engleske, Francuska je također protjerala svoje židovsko stanovništvo, 1306. godine. To je bilo godinu dana prije uhićenja templara. Prema djelu Jamesa Howella, "Povijest kasnijih vremena Židova" (1653.):

"Prvi kršćanski princ koji je protjerao Židove sa svojih teritorija bio je taj herojski kralj, naš Edward Prvi, koji je bio takva pošast i za Škote; i smatra se da su razne obitelji prognanih Židova potom pobjegle u Škotsku, gdje su se od tada u velikom broju razmnožile; svjedočimo averziji koju ta nacija ima više od svih drugih prema svinjskom mesu." 

Škotska ima najveći udio crvenokosih, od bilo koje zemlje na svijetu, i tamo predstavljaju 13% stanovništva. Crvena kosa i crvena boja, kako je pokazao Andrew Colin Gow, autor knjige "Crveni Židovi: Antisemitizam u apokaliptičnom dobu: 1200.-1600.", postale su jasno povezane sa Židovima. Kako je dalje napomenuo: Židovi su često prikazivani, na srednjovjekovnim ilustracijama i u kršćanskim tekstovima, s crvenom kosom i u crvenoj odjeći. Dalje govori kako je, između 13. i 16. stoljeća, u njemačkoj književnosti postalo popularno poistovjećivati Goga i Magoga s Izgubljenim plemenima Izraela, koja su se zajednički nazivala "crvenim Židovima". Prema Gowu:

"Ova je veza bila toliko široko prihvaćena da je istaknuto uključena u ilustracije hebrejskih rukopisa, iako su u takvim slučajevima ti prikazi vjerojatno nedostajali ili nisu izazivali negativne asocijacije koje općenito obilježava crvena kosa. Židovi koji su izradili ove rukopise i za koje su bili namijenjeni, čini se da nisu pridavali negativno značenje crvenoj boji. Pa ipak, kao što smo vidjeli, kršćanska ikonografija "vidjela je crveno" u vezi s Judom. Metzgerove iluminacije rukopisa sugeriraju da su Židovi, kao i kršćani, obično bili crvenokosi i nosili crvenu odjeću; to se uzimalo zdravo za gotovo." 

Robert Bruce je također spomenuo podrijetlo Škota među Skitima, u poznatoj Deklaraciji iz Arbroatha iz 1320. godine, koju je potpisao i uputio papi Ivanu XXII. (odobrio osnivanje Kristovog reda), čime je namjeravao potvrditi status Škotske kao neovisne, suverene države:

"Znamo, sveti Oče i Gospodine, a iz kronika i knjiga drevnih saznajemo da je, među ostalim slavnim narodima, naš, odnosno narod Škota, odlikovan mnogim počastima; koji, prolazeći iz veće Skitije preko Sredozemnog mora i Herkulovih stupova, te boraveći u Španjolskoj, među najdivljijim plemenima, kroz dugi niz vremena, nigdje nije mogao biti pokoren nijednom narodu, ma koliko barbarski bio; i dolazeći odatle, tisuću dvjesto godina nakon odlaska izraelskog naroda, mnogim pobjedama i beskrajnim trudom stekli su posjede na Zapadu, koje sada drže... U njihovom kraljevstvu vladalo je stotinu trinaest kraljeva vlastitog kraljevskog podrijetla, bez ikakvog stranog posredovanja."

Legenda kaže: kada su templari uhvaćeni u Francuskoj, 1307. godine, potajno su premjestili svoje blago iz Pariza kako bi ga sakrili u Hramu. Lokalna legenda kaže: "Između hrasta i brijesta/Naći ćete pokopane milijune slobodnih." Francuske legende o templarskom blagu također navode kako je blago odneseno u Škotsku; vitezovi su se iskrcali na otoku May, prvom otoku na koji će naići u Firth of Forthu. Geografski, to bi ih odvelo do ušća rijeke Esk, što bi ih moglo odvesti do poznate kapele Rosslyn. Tamo se simbol lubanje i prekriženih kostiju pojavio na kasnijim nadgrobnim spomenicima, poput onih koji okružuju ruševnu templarsku crkvu u Hramu. Godine 1312., papinskom bulom, sva imovina Reda hrama je predana vitezovima hospitalcima, osim u Španjolskoj gdje ih je naslijedio Red Montese, Red Calatrave; i Portugalu, gdje su postali Red Krista. Tvrdi se nadalje kako se u Škotskoj Red spojio s hospitalcima i nastavio djelovati kao Red sv. Ivana i hrama, sve do Reformacije.

Klan Sinclair

Sinclairi, izvorno St. Clair, bili su plemićka obitelj koja je vuče podrijetlo iz Saint-Clair-sur-Eptea, u Normandiji. Prema genetičkim istraživačima Elizabeth Hirschman i Donaldu Panther-Yatesu (autori knjige "Kada je Škotska bila židovska"): Sinclairi su bili tajni Židovi, koji su se pronašli među mnogim sefardskim Židovima iz Španjolske i južne Francuske, i koji su ušli u Škotsku od oko 1100. godine, pa nadalje. Prva skupina pratila je Williama Osvajača, vojvodu od Normandije, i pomogla u uspostavljanju normanske civilne uprave u Engleskoj. Među njima je bio i St. Clair, po imenu William. William St. Clair otišao je u Mađarsku po pravog nasljednika, Edwarda "Prognanika", koji će zamijeniti Edwarda Ispovjednika kada ovaj umre. William St. Clair također je pratio  svetu Margaretu Škotsku, kćer Edwarda Prognanika i Agate Bugarske, u Škotsku 1068. godine, gdje se ona na kraju udala za Malcolma III. od Škotske. Ubrzo nakon toga se William pridružio Malcolmu III., te je u Škotskoj primio zemlje u Rosslynu, oko 1057. godine. Borio se kao gospodar Marka (ili markiz) za Malcolma. Nakon Malcolmovog braka s Margaretom, 1068. godine, postao je  upravitelj ove zemlje do svoje smrti, 1070. godine.

Poglavari klana Sinclair, grofovi od Caithnessa, potječu od Williama St. Claira, 6. baruna Rosslyna (umro 1297.). On je bio šerif Edinburgha i dodijeljena mu je baronija Rosslyn 1280. godine. Prema "Genealogiji St. Claire iz Rosslyna", napisanoj 1690. godine:  William je bio drugi sin Roberta de Saint-Claira i Eleanor de Dreux, kćeri Roberta II. (grof od Dreuxa) i Yolande de Coucy. Robert II. i njegova prva supruga, Mahaut od Burgundije, bili su pra-praunuci Vilima I., grofa od Burgundije, i njegove supruge Etiennete, a oboje su bili kapetovski potomci Roberta II. od Francuske. Sestra Eleonor de Dreux, Philippa, udala se za Henrika II., grofa od Bara,  i bila je majka Theobalda II., grofa od Bara, čiji se sin Henrik III., grof od Bara oženio Eleonorom od Engleske, kćerkom Edwarda I. od Engleske. Njihov sin bio je Edward I., grof od Bara (umro 1336.), navodni veliki majstor Sionskog priorata, kojega je naslijedila njegova sestra Ivana od Bara. Sestra Teobalda II., Margaret, udala se za Henrika V., grofa Luksemburga, od kojeg su potekli: Ivan, vojvoda od Berryja, Filip Smjeli i Marija od Valoisa (ovjekovječila legendu o Meluzini). William St. Clair, 6. baron Roslina, stekao je templarske zemlje Gourton od Waltera fitz Stephena de Melivillea. Godine 1285. je William St. Clair bio jedan od članova škotskog veleposlanstva u Francuskoj, koje je imalo zadatak otpratiti natrag Eleonorinu kraljicu, izabranu kraljicu Yolandu od Dreuxa, baku Filipa III. od Francuske.

William St. Clair, 6. baron Roslina, bio je djed Sir Williama St. Claira, koji je navodno bio vođa templarskih snaga u bitci kod Bannockburna. Prije smrti je Robert Bruce zatražio neka mu se srce prenese u Jeruzalem i pokopa u templarskoj crkvi Svetog groba, srce su uzeli Sir William St. Clair i Sir James Douglas. Njih dvojica nikada nisu stigli u Svetu zemlju, budući su poginuli u Španjolskoj, u bitci s muslimanima. Douglasovi su bili jedna od najmoćnijih škotskih obitelji i također u srodstvu sa Stewartima. Prema genetskim istraživanjima Hirschmana i Yatesa: genetske studije obitelji Douglas su se točno podudarale sa tri židovska muškarca, aškenaskih prezimena. 

Unuk Sir Williama St Claira bio je Henry I. Sinclair, grof od Orkneyja, poznat po legendi o istraživanjima Grenlanda i Sjeverne Amerike, i to cijelo stoljeće prije Kolumba. Najsvetije mjesto u slobodnom zidarstvu, kapela Rosslyn, slavno je projektirao Henryjev unuk, William Sinclair, treći grof od Orkneyja, prvi grof od Caithnessa, visoki kancelar Škotske, vitez Reda Santiaga i Reda zlatnog runa. Crkva u selu Roslin, kapela Rosslyn, prepuna je okultne simbolike. U zidovima i stropu kapele Rosslyn nalaze se stotine kamenih rezbarija koje predstavljaju biblijske scene, masonske simbole, primjere templarske ikonografije. Tu su mačevi, šestari, lopatice, kutomjeri i maljevi, uz slike Solomonovog hrama. Uz židovsku simboliku, kao i okultni simbolizam, postoje i tragovi islamskih motiva, ali i poganskih zmija, zmajeva i šumskog drveća. Na Zelenog čovjeka se nailazi posvuda u kapeli Rosslyn, na stupovima i lukovima, zajedno s voćem, biljem, lišćem, začinima, cvijećem, vinovom lozom i biljkama rajskog vrta.

Kako je nedavno popularizirano u bestseleru Dana Browna, "Da Vincijev kod", Da Vincijeva poznata slika 'Posljednje večere' je bila ključni trag za razotkrivanje svete misterije crvene kose, kao i njene veze s kapelom Rosslyn, Svetim gralom i Sinclairima. Na slici: sa Isusove desne strane nije apostol Ivan, nego žena sa crvenom kosom, za koju se često tvrdi kako je Marija Magdalena. Ova spekulacija je već i prije bila tema djela "Templarsko otkrovenje", Lynn Picknett i Clivea Princea, objavljenog 1997. godine. Dan Brown, nastavljajući temu započetu u knjizi "Sveta krv, Sveti gral", sugerira kako  je Marija Magdalena stvorila tajnu liniju podrijetla kroz svoj brak s Isusom, što se može pratiti kroz njihovu crvenu kosu. Stoga se, prema Brownu, značenje crvene boje aludira posvuda u okultnoj simbolici. Templarski crveni križ je "ružičasti križ" Rozenkrojcera. Brown prati trag ove loze do Sinclairovih i Rosslynske kapele, za koju se priča da je mjesto pokopa Svetog grala, tj. posmrtnih ostataka Marije Magdalene. Rosslyn, prema Brownu, dobio je ime po Ružinoj liniji, meridijanu sjever-jug, koji prolazi kroz Glastonbury, što je tradicionalna oznaka Avalona, kralja Arthura. Kaže Brown: "Ili, kako su akademici Grala radije vjerovali, po 'Ružinoj liniji' - predačkoj lozi Marije Magdalene."

Svadbena gozba Jakova II. od Škotske (1430.–1460.) i Marije od Gueldersa, iz dinastije Cleves

Loža Majke Kilwinning

Jonathan Swift, autor djela "Guliverova putovanja", oslanjao se na svoja iskustva u Dublinu i Ulsteru, kako bi opisao kabalističke, lulističke i rozenkrojcerske interese škotsko-irskog slobodnog zidarstva. Prisutnost škotskog slobodnog zidarstva započela je u Ulsteru, onda kada je William Sinclair iz Roslina, nasljedni zaštitnik škotskih masona, emigrirao tamo 1617. godine. U "Pismu velike gospodarice", Swift je otkrio razvoj "drevne" masonske tradicije, 1690-ih godina:

"Podružnica Lože Solomonovog hrama, kasnije nazvana Ložom sv. Ivana Jeruzalemskog... je... najstarija i najčišća sada na Zemlji. Slavna stara škotska loža Kilwinnin, čiji su svi škotski kraljevi s vremena na vrijeme bili Veliki majstori bez prekida, još od vremena Fergusa, koji je tamo vladao prije više od 2000 godina, mnogo prije vitezova sv. Ivana Jeruzalemskog ili vitezova Malthe. Ovim  dvjema ložama ipak moram priznati čast što su ukrasile drevno židovsko i pogansko masonsko mjesto, mnogim vjerskim i kršćanskim pravilima.

Fergus, kao najstariji sin vrhovnog kralja Irske, bio je pažljivo upućen u sve umjetnosti i znanosti, posebno u prirodnu magiju i kabalističku filozofiju (kasnije nazvanu Rosecrution)..."

Loža Majke Kilwinning je masonska loža u Kilwinningu, u Škotskoj, pod pokroviteljstvom Velike lože Škotske, i slovi za najstariju ložu na svijetu. Opatiju Kilwinning navodno su izgradili strani slobodni zidari, uz pomoć škotskih zidara. U djelu "Rođen u krvi", američki povjesničar John J. Robinson, pronašao je dokaze da su templari tražili utočište kod redovnika iz Kilwinninga koji su živjeli u opatiji, ruševnoj opatiji, smještenoj u središtu grada Kilwinninga u Sjevernom Ayrshireu.

Prema M. Thoryju, francuskom analitičaru slobodnog zidarstva: Robert Bruce je osnovao masonski red Heredum de Kilwinning,  nakon bitke kod Bannockburna, rezerviravši time za sebe i nasljednike na škotskom prijestolju, službu i titulu velikog majstora. Općenito se vjeruje kako je Deklaraciju iz Arbroatha u opatiji Arbroath i napisao Bernard iz Kilwinninga (umro oko 1331.), tadašnji kancelar Škotske, ali i opat Arbroatha. Profesor A.A.M. Duncan prvi je tvrdio kako je Bernard iz Arbroatha, zapravo bio i Roger Abbot opatije Kilwinning. 

Kralj Robert II. Stewart, sin Waltera Stewarta, 6. visokog upravitelja Škotske i Marjorie Bruce, dodijelio je opatiji povelju kojom sva zemljišta baronije Kilwinning postaju slobodnima, ali u vlasništvu kralja, s punom jurisdikcijom. Potvrde o ovoj povelji zaprimili su od sina Roberta II., Roberta III. i Jamesa IV. Kralj James I. od Škotske, najmlađi sin Roberta III., bio je pokrovitelj matične lože Kilwinning i predsjedavao je kao veliki majstor, uvijek kad je boravio u opatiji. James I. oženio se Joan Beaufort (umrla 1445.), kćerkom Johna Beauforta, 1. grofa od Somerseta, legitimnog sina Johna od Gaunta i njegove treće supruge Catherine Swynford. Njihovi potomci bili su članovi obitelji Beaufort, koja je odigrala važnu ulogu u Ratovima ruža. Joanina majka bila je Margaret Holland, članica Reda podvezice. Njihov sin je bio James II od Škotske, koji se oženio Marijom od Gueldersa.

U znak svoje podrške, Filip je 1457. godine poklonio Jakovu II. tzv. Mons Meg, bombardu, koju promjer cijevi od 20 inča čini jednim od najvećih topova na svijetu po kalibru. Nakon smrti Jakova II., Marija je vladala kao regentica za njihovog sina, Jakova III. od Škotske, sve do vlastite smrti tri godine kasnije. Marija je bila uvučena u Ratove ruža, koji su se ovo vrijeme odvijali u Engleskoj. Engleska kraljica iz kuće Lancaster, Margareta Anjouovska, kći Renéa Anjouovskog i supruga Henrika VI. od Engleske, pobjegla je na sjever preko granice, tražeći utočište od Yorkista. Marija je suosjećajno pomagala Margareti, dajući joj nekoliko škotskih vojnika kako bi pomogli Margareti i lancasterskoj stvari.

Jakov II. je proglasio klan St Clair iz Roslina nasljednim velikim majstorima Škotske. Godine 1678., jedan je engleski posjetitelj izvijestio kako je uloga obitelji St Clair još uvijek prepoznata u Škotskoj:

"Lairdovi iz Roslina su bili veliki arhitekti i pokrovitelji građevina generacijama. Obvezni su primiti masonsku riječ, tajni signal, kojim se masoni diljem svijeta međusobno upoznaju. Tvrde da je stara kao Babilon, kada se nisu mogli razumjeti i razgovarali su znakovima. Drugi bi rekli da nije starija od Solomona." 

Godine 1456. je Sinclair naručio od Sir Gilberta Haya, još jedan potomak potpisnika Arbroatha i Škotske garde, neka prevede na škotski jezik na engleskom napisan Lullov traktat, "The Buke of the Order of Knichthood from the Livre de l'ordre de chevalerie" i "The Buke of the Governaunce of Princes". U svom djelu "Buik kralja Aleksandra Osvajača", Hay je opisao "magične i matematičke instrumente", koji omogućuju kralju da vidi i tumači vizije, a koje mu daju znanje o budućim događajima koji mogu utjecati na njegovo kraljevstvo. Radeći na temelju francuskog prijevoda pseudo-aristotelovskog "Secretum Secretorum", uključivao dodatke iz Sepher Yetzirah i judeo-arapskog misticizma, Hay je opisao kako je Eskulap sakrio Aristotelovu knjigu u Hramu Sunca (Heliopolis u Egiptu).

Karlo VII. od Francuske prikazan kao mag i okružen škotskim gardistima

Red Fleur de Lys

Godine 1418., sin Roberta II. Stewarta, Robert Stewart, vojvoda od Albanyja je imenovao svog sina, Johna Stewarta, 2. grofa od Buchana, škotskog komornika, za zapovjednika škotskih ekspedicijskih snaga, najveće vojske koju je srednjovjekovna Škotska ikada poslala u inozemstvo, kako bi pomogla francuskom kralju protiv Engleza. Godine 1425. je od ovih snaga Karlo VII. od Francuske stvorio elitnu tjelohraniteljsku gardu Škota. poznatu kao Garde Écossaise, Škotska garda. Skupina se pretvorila u neovisnu plaćeničku četu, pod nazivom 'Compagnie des gentilhommes Ecossais'. Nosili su nacrtani ljiljan na lijevoj strani prsa, kako bi pokazali svoju odanost francuskom kralju.

Red Fleur de Lysa je dobio svoju prvu dokumentiranu potvrdu, 1439. godine, od Renéa od Anjoua. Francesco I. Sforza, izvorni član Reda polumjeseca, kasnije je zapovijedao Renéovim snagama, koje su uključivale veliki broj škotskih plaćenika - protiv Alfonsa V. Aragonskog, člana Reda zmaja i pretendenta na napuljsko prijestolje. U borbi za osvajanje Napuljskog kraljevstva, Renéa je podržavao Cosimo de Medici stariji, čiji su potomci postali vojvode od Firence, a kasnije i veliki vojvode od Toskane, kao i John de Montgomery, upravitelj škotske garde. Godine 1358., Alexander Montgomery, sin Alexandera de Montgomeryja iz Eggleshama, dobio je od Engleza sigurnosnu dozvolu za "odlazak u inozemstvo," sa skupinom od šezdeset templarskih vitezova na konjima i oklopnika. Čini se da su se otišli pridružiti svojoj braći iz Reda mača u Litvi, kćerinskom Redu templara.

René II., vojvoda od Lorraine (1451.–1508.), unuk navodnog velikog majstora Sionskog priorata, Renéa od Anžuvina, i njegove supruge, Philippe od Gueldersa

Ivan, koji će naslijediti Renéa i Cosima kao veliki majstor Reda Fleur de Lys, došao je u Francusku 1420. godine sa škotskim kontingentom od 6000 vitezova i naoružanih ljudi, zajedno s grofovima od Douglasa, Buchana, Mara i Murraya. Karlo VII. je od njih odabrao otprilike stotinu najboljih ratnika za svoju osobnu tjelesnu gardu. Sudjelovali su u opsadi Orleansa, uz Renea d'Anjoua i Ivanu Orleansku, 1428. godine. 1445. godine je Ivan ubijen, a na mjestu velikog majstora Reda ga je naslijedio Francescov sin,  Ludovico, glavni mecena Leonarda da Vincija i suprug Beatrice d'Este.

Godine 1444., članovi ovog Reda i škotske družine su se borili na teritoriju onoga što danas nazivamo Srbijom, ali koja je u to vrijeme bila dijelom srpskog Bizantskog Carstva, u prvim redovima borbe protiv islama. Red je uspio vratiti Jurja Brankovića na srpsko prijestolje, i taj događaj i danas obilježava obelisk Fleur-de-Lys, u Blatši. 1448. godine se Red ponovno našao u borbama po Srbiji. Ovaj se put vojska sastojala od Mađara, Vlaha i vitezova iz Reda Zmaja, Reda Polumjeseca i Reda Lisa. Brojni židovski ratnici također su se pridružili jednom ili drugom redu, svakako Lysu, te su se borili, ili su bili liječnici, uz svoju kršćansku braću. Prema web stranici reda: razlozi za ovakvu suradnju datiraju iz osnutka židovske kneževine Septimanije, u regiji Languedoc u južnoj Francuskoj iz 08. stoljeća. Septimanijom je vladala obitelj Kalonymos, koja je tvrdila da potječe od rabina Makhira, navodnog oca Guillaumea de Gellonea. 

Mnogi članovi koji su se borili na Balkanu su bili potomci Židova koje su Medici doveli iz Španjolske, a kasnije i Bizanta. U razdoblju od 1490. do 1492. godine, Red Fleur de Lys se uključio u preseljenje velikog broja Židova iz Španjolske i Portugala, te njihovo naseljavanje na područja Medicija i Renéa II. od Lorraine. On se dvaput ženio, a prva supruga Renéa II. od Lorraine bila je Jeanne d'Harcourt de Montgomery, grofica od Tancarvillea, kći Renéa od Montgomeryja. Nakon Jeanneine smrti, oženio se Filipom od Gueldersa, nećakinjom supruge Jamesa II., Marije od Gueldersa. Filipin otac bio je Adolf, vojvoda od Gueldersa, sin Katarine od Clevesa. Renéa II. je naslijedio kao vojvoda od Lorraine njegov sin, Antoine, koji se oženio Renée Burbonskom, sestrom Karla III., vojvode Burbonskog, te je tako povezao tri obitelji, koje su u jednom ili drugom trenutku, imale članove koji su postali Suvereni Veliki Zapovjednici Reda Fleur de Lys. René II. naslijedio je Ludovica Sforzu kao Veliki Meštar Reda Lys. Renéa je, pak, naslijedio Karlo III., vojvoda Burbonski, koji je također bio navodni Veliki Meštar Sionskog Priorata. Klarin brat, Francesco II. Gonzaga, oženio se sestrom Beatrice d'Este, Isabellom, i postao otac Federica II. Gonzage. Sin Isabelle i Francesca II., Ferrante, vitez Reda zlatnog runa, naveden je kao navodni veliki majstor Sionskog priorata nakon Da Vincija, također je naslijedio svog rođaka Karla III. kao veliki majstor Reda Fleur de Lysa. Ferrantea je na mjestu velikog majstora Sionskog priorata naslijedio njegov nećak Louis Gonzaga, vojvoda od Neversa.

James V. od Škotske (1512.–1542.) i njegova supruga Marie de Guise (1515.–1560.)

Kuća Guise 

Drugi sin Renea II. od Lorraine, Claude, vojvoda od Guisea je bio osnivač kadetske grane Kuće Lorraine, Kuće Guise. Claude je stupio u francusku službu i kralj Franjo I. ga je imenovao vojvodom, također vitezom Reda zlatnog runa, priznao ga je kao unuka Filipa II., vojvode od Savoje, koji je polagao pravo na Jeruzalemsko Kraljevstvo. Franjo I. se oženio Claudeom od Francuske, čiji je otac, Luj XII. od Francuske, bio sin Karla, vojvode od Orléansa, viteza Reda zlatnog runa, i Marije od Klevea, sestre Katarine od Klevea. Claudeova sestra, Renée od Francuske, bila je udana za Ercolea II. d'Estea, najstarijeg sina Alfonsa I. d'Estea i zloglasne Lucrezije Borgie, kćeri pape Aleksandra VI. Claudeov brat, Jean, bio je kardinal od Guisea, i njega je prijatelj Franjo I. imenovao opatom komendatorom opatije Cluny. Jean je također bio prijatelj Erazma Rotterdamskog i Françoisa Rabelaisa. Jeana je naslijedio Marijin brat, Charles, kardinal od Lorene, koji je također bio Rabelaisov zaštitnik. Njihov brat, Franjo, vojvoda od Guisea, oženio se Annom d'Este, kćeri Ercolea II. d'Estea i Renée.

Kuća Guise je tvrdila kako vuče porijeklo od Karla Velikog i imali su velike pretenzije na francusku krunu. Prema Edwardu Gellesu: "U vrijeme Karla Velikog, aristokracija je očito cijenila drevnu Davidovu krvnu vezu." U djelu "L’Auguste Maison de Lorraine", autora J.  Pangea, uz uvodnik Otta von Habsburga (čiji su drevni naslovi uključivali vojvodu od Lorraine i kralja Jeruzalema), zabilježeno je kako je sin Franje i Ane d’Este, Henrik I., vojvoda od Guisea, dočekan uzvicima "Hosanna filio David" ("Hosana, sine Davidov"), pri ulasku u grad Joinville u Champagneu.[32]

Claude je bio otac Marie de Guise, koja je regrutirala kemičara i astrologa Girolama Cardana, pritom se nadajući se kako će iskoristiti njegovu stručnost u hermetičkoj medicini, vojnom inženjerstvu i znanju izgradnje masonskih utvrda, u svojoj borbi protiv Engleske. Cardano je bio jedan od najutjecajnijih matematičara renesanse. Rođen je u Paviji, Lombardija, kao nezakonito dijete Fazija Cardana, bliskog osobnog prijatelja Leonarda da Vincija. Cardano je bio autor knjige o algebri, naziva "Ars Magna" ("Velika umjetnost"), koja se smatra jednom od tri najveća znanstvena traktata rane renesanse; uz Kopernikovo "De revolutionibus orbium coelestium" i Vesalijevo "De humani corporis fabrica". Iako su reformatori Cardana osudili kao "papističkog mađioničara", Marie je vjerovala kako on može učiniti slične usluge Škotskoj, kao što je Nostradamus učinio Guisima u Francuskoj. Cardano je upoznao Nostradamusa, bio je svjestan njegovog židovskog podrijetla i njegovog hvalisanja kako je naslijedio proročke moći "plemena Isacher". Sam Cardano je istraživao kabalističku teozofiju, koju je koristio za magične eksperimente. U 19. stoljeću, masonski povjesničar J.M. Ragon je potvrdio kako je Cardano dao značajan doprinos masonskoj "znanosti".

Lijevo: Jean, kardinal Lorraine (1498.–1550.), imenovan opatom Komendatorom opatije Cluny, od strane svog prijatelja Franje I. i prijatelj Erasma i Rabelaisa. Sredina: Girolamo Cardano (1501.–1576.). Desno: Gabriel de Montgomery (1530.–1574.), kapetan Škotske garde i bliski prijatelj Henrika II. od Francuske, te stariji član Reda Fleur de Lysa

Prema vlastitoj povijesti reda: važan događaj, u povijesti Reda Fleur de Lys, bio je brak Marie de Guise s Jamesom V. od Škotske, članom Reda podvezice i vitezom Reda zlatnog runa. James V. je bio sin škotskog kralja Jamesa IV. i Margaret Tudor, kćeri engleskog Henryja VII., također viteza Reda zlatnog runa. Margaretina majka bila je Elizabeta od Yorka, kći Edwarda IV. i Elizabete Woodville, za koju se naveliko sumnjalo da je vještica. Elizabetina majka, Jacquetta od Woodvillea, pripadala je dinastiji Luksemburg i bila je rođakinja (u četvrtom koljenu), ali i dva puta optužena od strane cara Sigismunda. Kao posljedica svega ovoga, Red Fleur de Lysa morao je zaštititi glavnu granu dinastije Guise-Lorraine, te je svoje glavno sjedište premjestio iz Francuske u Škotsku. Od tada su gotovo svi veliki majstori bili Škoti, a jedine iznimke su bili članovi samih obitelji Guise-Lorraine.

Franjo I. umro je 1547. godine. Naslijedio ga je Henrik II., koji je bio još stroži prema protestantima, nego je to bio njegov otac. Međutim, slučajna smrt Henrika II., 1559. godine, stvorila je politički vakuum koji je potaknuo uspon raznih frakcija, željnih preuzimanja vlasti. Henrik II., vitez Reda podvezice, bio je oženjen Katarinom de Medici. Katarina, vodeća Nostradamusova sponzorica, također je bila praktičarka Crne mise.

Kobni turnir između Henrika II. od Francuske i Gabriela de Montgomeryja

Godine 1548., Marie Guise je dovedena u Francusku pod pratnjom Škotske garde; kapetan, Gabriel de Montgomery, viši član Reda Fleur de Lysa, bio je bliski prijatelj Henrika II. Montgomery je ostao zapamćen po tome što je smrtno ozlijedio Henrika II., u nesreći na turniru. U posljednjem zamahu, Montgomeryjevo se koplje rascijepilo na dva komada, pri čemu je jedan prošao kroz Henrikov vizir i pogodio oko, dok se drugi zabio u sljepoočnicu. Vjerovalo se da je smrt Henrika II. prorekao Nostradamus, koji je napisao: "Mladi lav će pobijediti starijeg, na bojnom polju u jednoj bitci; probiti će oči kroz zlatni kavez, dvije rane pretvoriti će u jednu, a zatim će umrijeti okrutnom smrću."

Nakon smrti Henrika II., 1559. godine, Katarina Medici je postala regenticom njihovih sinova, Franje II. i kralja Karla IX., te je odigrala ključnu ulogu u vladavini svog trećeg sina, Henrika III. od Francuske. Tijekom vladavine Franje II., kuća Guise stekla je vrhovnu vlast, te nastojala sve pretvoriti je u pravo kraljevstvo, iskorjenjivanjem kuće Bourbon. Iako je Franjo II. tada imao samo petnaest godina, kuća Guise zadobila je prednost zbog njegovog braka s Marijom, škotskom kraljicom, koja je bila njihova nećakinja, bila je kćer  Jamesa V. i Marie Guise. U roku od nekoliko dana, i nakon stupanja na prijestolje francuskog kralja Franje II., engleski veleposlanik je izvijestio kako "kuća Guise sada vlada i sve čini oko francuskog kralja". 

Katarina de Medici nakon masakra na dan Sv. Bartolomeja

Usponom Franje II. na francusko prijestolje započelo je razdoblje političke nestabilnosti, koje je na kraju dovelo do francuskih vjerskih ratova, dugotrajnog razdoblja rata i narodnih nemira, između katolika i hugenota u Kraljevini Francuskoj, između 1562. i 1598. godine. Smatra se drugim najsmrtonosnijim vjerskim ratom u europskoj povijesti, nakon Tridesetogodišnjeg rata. Strani saveznici su pružali financiranje i drugu pomoć objema stranama; habsburška Španjolska i Savojsko vojvodstvo podržavali su Guiseove. Veliki dio sukoba se odvijao tijekom dugog regentstva Katarine de Medici, udovice Henrika II., u ime njenih maloljetnih  sinova, posljednjih kraljeva iz dinastije Valois: Franju II., Karla IX. i Henrika III. Katarina je u početku bila popustljiva prema protestantima, kasnije je učvrstila svoj stav, te je u vrijeme masakra na dan sv. Bartolomeja, 1572. godine, stala je na stranu kuće Guise.

Katarina de Medici navodno je podučavala i crnu magiju svog sina, nasljednika francuskog prijestolja, Henrika III. Tijekom kasnijih godina vladavine Henrika III., dinastija Guise je bila na rubu nasljeđivanja francuskog prijestolja. Smrt pretpostavljenog kraljevskog nasljednika, Henrikova mlađeg brata, Franje, vojvode od Anjoua, 1584. godine, kada je protestantski kralj, Henrik Navarski, postao nasljednik francuskog prijestolja, dovela je do novog građanskog rata. Bo je to Rat tri Henrika, osmi sukob u vjerskim ratovima, gdje su se francuski kralj Henrik III., Henrik I., vojvoda od Guisea, i Henrik Navarski iz dinastije Burbona, borili za francuski tron. Starija linija kuće Burbona je izumrla po muškoj liniji (1527.), smrću Karla III., vojvode od Burbona. Poginuo je zapovijedajući trupama cara Karla V. u pljački Rima. Time je mlađa grana Bourbon-Vendôme postala genealogički starija grana Kuće Bourbon. 

Henrik I., vojvoda od Guisea, započeo je rat proglasivši neprihvatljivim Henrika od Navare kao kralja Francuske. Henrik I. je vođa Katoličke lige, koju su financirali i podržavali Filip II. Španjolski, papa Siksto V. i isusovci. Za osnivanje Lige je odgovoran rat, koji je pokrenuo Filip II. od Španjolske, kako bi spriječio svog neprijatelja, Francusku, da se umiješa u poslove španjolske vojske u Nizozemskoj, uz njegovu planiranu invaziju na Englesku sa španjolskom Armadom, 1588. godine. Rat je započeo kada je Katolička liga uvjerila kralja Henrika III. da izda edikt kojim se zabranjuje protestantizam i poništava pravo Henrika Navarskog na prijestolje. Kako bi osvetio smrt Henrika I., Jacques Clément, fanatični član Katoličke lige, ubio je kralja Henrika III., 1589. godine.

Prema salijskom zakonu: daleki rođak i šogor Henrika II., Henrik od Navare bi bio novi kralj, Henrik IV. od Francuske, prvi kralj Francuske iz dinastije Burbon. Henrik IV. je prešao na katoličanstvo, 1593. godine. 1598. godine je potpisao Nantski edikt, čime su priznati protestantski hugenoti i time je okončan francuski vjerski rat. Henrik IV. je 1599. godine poništio svoj brak s Margaretom od Valoisa i godinu dana kasnije se oženio sa Marijom de Medici. Ujak Marije de Medici bio je car Maksimilijan II., otac Rudolfa II., koji je održavao okultno orijentirani dvor u Pragu, koji je privukao Johna Deeja i rezultirao osnivanjem rozenkrojcerskog pokreta.

Holyroodhouse, gdje su 28. prosinca 1599. godine, potpisani Drugi Schawovi statuti

Schawovi statuti 

Kći Jamesa V. i Marie Guise je bila Marija, kraljica Škotske (1542.–1587.). Ona se udala za Henryja Stuarta, lorda Darnleyja, oca Jamesa VI. od Škotske i kasnijeg kralja, Jamesa I. od Engleske. Tijekom djetinjstva je glavni učitelj Jamesa VI. bio George Buchanan, a koji je, prema povjesničaru Keithu Brownu, bio "najdublji intelektualac, kojega je iznjedrila Škotska 16. stoljeća". Buchanan, koji će kasnije utjecati na trend judaizacije Jamesovih studija i vjerskih praksi, pohvalio je svog učitelja Jacquesa Lefèvrea d'Étaplesa, jer je "iznio svjetlo iz tame". 

Tijekom tog razdoblja, objašnjava Schuchard, mnogi važni Škoti su studirali u Parizu i sudjelovali u "ogromnom preporodu lulizma", koji je predvodio Lefèvre (osnovao katedru za lulističke studije na Sorbonni). Lefèvre se u Italiji susreo s Picom della Mirandolom, koji je tvrdio da je lulizam oblik kabale. Lull se nadao kako će se iluminirani obrtnici pridružiti templarima i hospitalcima, u novom  međunarodnom križarskom ratu, kako bi vratili Jeruzalem, preobratili Židove i muslimane, te uspostavili univerzalnu religiju. Kada se vratio u Pariz, Lefèvre je objavio Lullove radove o križarskim redovima, vizionarskim tehnikama i mističnoj numerologiji, što je bio prvi zabilježeni spomen Kabale u Francuskoj.

Lefèvre je iznio ideju kako je glavni cilj hebrejskih mudraca bio "prevesti Kabalu slova u tajnu magičnu filozofiju brojeva", koja bi bila izvorom "tajne filozofije Pitagore". Tijekom razvijanja numeričko-lingvističkih permutacija iz 'Sepher Yetzirah', Lefèvre je također eksperimentirao i sa arhitektonskim vizualizacijama, koje su navodno bile uključene u misticizam židovskog hrama, kako sugerira odlomak u njegovom traktatu, "De Magia Naturalis":

"Nebo utiskuje u umove onih, na koje je utjecalo [zviježđe] Pegaz, pravi obris budućih događaja. Kao što arhitekt, prije nego što podigne zgradu, izrađuje pripremne crteže iz kojih može vizualizirati strukturu, koju će njegovi sugrađani na kraju vidjeti u stvarnosti, tako i nebo može uputiti oko uma da vidi prošlost, sadašnjost i budućnost." 

Kako izvještava Marsha Keith Schuchard: od 16. stoljeća su škotski kraljevi Stuart bili aktivno uključeni u ambiciozne arhitektonske projekte, te su blisko surađivali sa "operativnim" masonima, čije se tradicionalno obrtničko znanje oslanjalo na 'Sepher Yetzirah' i druga djela židovskog matematičko-arhitektonskog misticizma i vizualizacije. Kao što je objasnio Moshe Idel, mistični jezik 'Sepher Yetzirah' ima "masonsku" funkciju, jer slova i riječi služe kao građevni blokovi:

"Slova se smatraju kamenjem, punopravnim entitetima, komponentama namijenjenim izgradnji građevine riječi, koja će služiti kao hram za Boga i mjesto susreta s Njim za mistika. Nakon što je Hram uništen... čovjek bi trebao obnoviti Hram u svojoj ritualnoj upotrebi jezika... "Masonski" aspekti božanskog i ljudskog djelovanja otkrivaju skrivenu i moćnu dimenziju hebrejskih slova... [koja omogućuju] operacije, koje mogu premostiti jaz između ljudskog - ili materijalnog - i božanskog." 

David Seton iz Parbroatha (umro 1601.), veliki majstor Reda Fleur de Lysa, postao je komornik Dunfermlinea za suprugu Jamesa VI., Anu Dansku. Dužnost je prešla na Williama Schawa, osnivača slobodnog zidarstva u Škotskoj. Setonovi su se jedno vrijeme smatrali jednom od najutjecajnijih obitelji u Škotskoj. Sir Christopher Seton je bio osobno prisutan kada je Robert Bruce ubio Johna Comyna, također je bio prisutan i na Bruceovoj krunidbi u Sconeu, 1306. godine. Setonovi su također bili potpisnici Deklaracije iz Arbroatha,  zajedno sa drugim istaknutim škotskim obiteljima. Godine 1345. se Alexander de Seton spominje u povelji kao templarski vitez. Kada je templarima oduzet patrimonijal, i to od strane posljednjeg velikog majstora, Sir Jamesa Sandilandsa; oni su se razišli kao zasebna skupina, sa Davidom Setonom, velikim priorom Škotske na čelu.

Jakov VI. je imenovao Schawa za glavnog kraljevskog majstora i izvođača radova; te je blisko surađivao s njim u arhitektonskim, političkim i diplomatskim poslovima. Od svoje mladosti, koje je proveo na dvoru Marie de Guise, Schaw je dobro znao za Cardanovo zagovaranje važnosti Lullovog djela, budući je i James studirao Cardanove spise. Godine 1588. se Schaw nalazio među skupinom katolika, kojima je naređeno neka se pojave pred edinburškim prezbiterijem. Engleski agenti su ga prijavili kao osumnjičenog (prikrivenog) isusovca, te kako ima protuengleske stavove. 1598. godine, na sastanku majstora loža u jugoistočnoj Škotskoj, Schaw je izradio skup propisa za upravljanje masonima i njihovim ložama, danas poznato kao Schawovi statuti.

Godine 1583. je Schaw pratio škotskog alkemičara, Alexandera Setona, po očevom naputku, na hodočašće u Francusku. Seton će kasnije biti predsjednik Vrhovnog suda (1598.-1604.), lord kancelar Škotske (1604.-1622.) i kao lord visoki povjerenik u Parlamentu Škotske. Smatran je jednim od najboljih pravnih umova tih vremena. Bio je savjetnik Jamesa VI., te skrbnik i učitelj princa Charlesa, tada zvanog vojvoda od Albanyja. Seton je razvio svoju metodu proučavajući "dubokog Ramona Lulla". Putujući Europom, Seton je impresionirao svoju publiku svojim transmutacijama, koje su navodno pretvarale olovo u zlato.

Michael Sendivogius (1566.–1636.)

Setonov pomoćnik je bio William Hamilton, čija je crvena kosa izazivala pozornost zbog europske tradicije kako su crvena kosa i pjegice znakovi židovstva. Setonova slava je dovela do njegova zatvaranja i mučenja od strane Kristijana II., izbornog kneza Saske, koji je bio odlučan da dođe do tajne njegovog alkemijskog praha. Nakon što je prestrašeni Hamilton pobjegao i vratio se u Škotsku, Setona je spasio poznati alkemičar Michael Sendivogius, koji ga je odveo u Krakow. Pionir kemije, Sendivogius, je otkrio kako zrak nije jedna tvar i da sadrži životvornu tvar, kasnije nazvanu kisik, 170 godina prije Scheeleovog otkrića elementa. Sendivogius se kasnije oženio Setonovom udovicom, koja mu je predala alkemijski rukopis svog mrtvog supruga, koji je Sendivogius poslije objavio kao "Novum Lumen Chymicum".

Dvorac Roslin

Sir William Sinclair 

Godine 1599. su osnovane dvije lože, Aitchison's Haven i Edinburgh, dok se Loža Haddington također pojavljuje u zapisima. Iste godine je Schaw izdao drugi statut, dijelom upućen Loži Kilwinning, a spominje i Lože Edinburgha i Stirlinga. Drugi Schawov statut je točno precizirao "Vi, čuvari lože Kilwynning....uzimate u obzir sve svoje pamćenje i znanost svakog zanatlije, kao i svakog pripravnika prema svom zanimanju." Godinu dana poslije, ili nešto i kasnije, Schaw i predstavnici pet loža su potvrdili položaj Williama Sinclaira iz Roslina, kao nasljednog zaštitnika zanata. Nakon što je dugi niz godina predsjedavao redom, William Sinclair je na kraju otišao u Irsku. 1630. godine je izdana druga povelja, gdje je njegovom sinu, Sir Williamu Sinclairu, dodijeljena ista moć koju je imao i njegov otac. Otkrivajući svoju pripadnost istoj lozi, Marie Guise je 1546. godine potpisala neobičnu 'Obvezu i Zadužnicu Sir Williamu Sinclairu': "Slično tome, biti ćemo vjerni i davati mu Gospodare, njegov Savjet i Tajnu koja nam je pokazana čuvati ćemo u tajnosti, i u svim stvarima davati mu najbolji i najiskreniji savjet koji možemo, koliko god nam je to potrebno... i biti ćemo uvijek spremni podržavati ga i braniti..." 

Sir William Sinclair, koji je u to vrijeme bio glavni sudac Škotske, nije se slagao s progonima Roma, prkosio je zabranama i dozvolio je neka i dalje održavaju svoje predstave u Roslin Glenu. Ta će veza kasnije potaknuti nagađanja o povezanosti Roma s Tarotom, a prvi primjeri bili su Visconti-Sfora špil, koji su naručili Filippo Maria Visconti i Francesco I. Sforza. James V. je bio jednako tolerantan prema Romima, u vrijeme kada su bili sve više progonjeni diljem Europe. Za vrijeme vladavine Henrika VIII. u Engleskoj, Zakon o Egipćanima iz 1530. godine, zabranio je Romima ulazak u zemlju i zahtijevao od onih koji tamo živje neka napuste zemlju u roku od šesnaest dana. Za vrijeme vladavine Bloody Mary, zakon je izmijenjen, novim Zakonom o Egipćanima iz 1554. godine, gdje se žalilo kako "Egipćani primjenjuju svoje đavolske i nestašne prakse i planove". Međutim, ovaj je novi zakon omogućio Romima neka izbjegnu progon, ako napuste svoj nomadski način života, odnosno svoj "nestašan, besposlen i bezbožan život i društvo". Ali, 1540. godine je James V. potpisao nalog kojim se odobrava zaštita "našem voljenom Johnnieju Faa, lordu i Erleu od Malog Egipta". Godine 1553. je ova zaštita "Ciganskog kralja" obnovljena, tijekom uprave maloljetne Marije, škotske kraljice.

Kako je primijetila Marsha Keith Schuchard: "Možda je relevantno, jer se vjerovalo da Cigani posjeduju okultne tajne drevnih Egipćana, koje su sačuvali kroz srednji vijek." Dobro je dokumentirano kako su Sinclairovi dopustili Ciganima da žive na njihovoj zemlji u Midlothianu, u vrijeme kada su bili zabranjeni drugdje u Škotskoj. Dokumentirano je također kako je Sinclair "jednom izbavljen, kao Egipćanin, sa vješala". Današnja stalna izložba u Rosslynu jest isto posvećena ovom neobičnom odnosu. U svibnju svake godine, sve do protestantske reformacije sredinom 16. stoljeća - Sinclairovi su sponzorirali godišnji festival, koji se održavao u Roslin Glenu. Cigani su izvodili razne predstave, posebno je na cijeni bio Robin Hood i Mali John. Dvorac Rosslyn je imao dvije kule, jednu zvanu Robin Hood i drugu, Mali John. Godine 1555. škotski parlament donosi oštre zakone protiv Cigana, uključujući zabranu predstave Robin Hood i Mali John. Na Tijelovo, 1584. godine, brojni su Cigani, bježeći od progona, potražili utočište kod vitezova Reda Santiago, čiji je član bio i osnivač kapele Rosslyn, Sir William St. Clair.